Ambasador Talibana :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Sa’id Rahmetullah Hasemi je putujući ambasador iz Afganistana koji je između ostalih zemalja nedavno posjetio i USA. Za vrijeme svoga boravka u Americi bio je veoma aktivan i održao je mnogo predavanja na temu stvarne situacije u Afganistanu sada i ranije. Ambasador je posjetio centralnu i južnu Kaliforniju. Ovde ćete imati priliku da pročitate njegov govor koji je održao 10. 3. 2001. god. na univerzitetu u Južnoj Kaliforniji.

--------------------------------------------------------------------------------

Poštovana braćo i sestre u islamu

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Allah s.v.t. u Kur’anu kaže: ”O vjernici, ako vam kakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju kakvo zlo ne učinite, pa da se zbog toga što se učinili ne pokajete.” Hudžurat 6

Dolazim sa sastanka sa jednom grupom studenata, i prva stvar sa kojom smo otpočeli razgovor bile su statue, i prvo sa čim smo startovali ovde bile su takođe statue. Zaista je žalosno koliko ljudi malo vide i koliko malo znaju. I moram priznati da me je to prilično razočaralo, a i zbunilo da ljudi imaju tako malo znanja o našem problemu. Niko ne vidi koji su stvarni problemi Afganistana danas i koji su njegovi problemi bili u prošlosti. Jedina stvar koja predstavlja ovu zemlju su te statue.

Problem Afganistana nije tako nov, kao što znate Afganistan se još zove "Raskrsnica Azije", tako da mi patimo zbog našeg geostrategijskog položaja. Patili smo u 18-tom i 19-tom stoljeću, patimo i dan danas.

Mi nismo napali Britaniju, niti smo mi napali Rusiju. Oni su bili ti koji su napali nas! Problem koji je prisutan u Afganistanu nije naše djelo. To je odraz politike u svijetu. Ako ti se ne sviđa faca u ogledalu kad se ogledaš, nemoj razbijati ogledalo nego razbi facu.

Problem u našoj zemlji je počeo 1979. godine. Sve do tada to je bila zemlja mira. Rusija sa 140 000 vojnika je napala na Afganistan u decembru 1979. godine, samo prije 21 godinu. Ostali su tamo deceniju, ubivši pri tome milion i po ljudi, preko milion je onih koji su ostali sakati, šest miliona od ukupno 18 koliko je tada brojala država postali su izbjeglice, zbog ruskih zlodjela i brutalnosti. Čak i danas naša djeca ginu od mina koje su ostale iza Rusa. I niko o tome ne zna ništa.

Za vrijeme ruske okupacije, sa druge strane, američka, britanska, francuska, kineska vlada i druge su pružale pomoć mudžahidima. 7 partija u Pakistanu i 8 u Iranu su se borile protiv ruske okupacije. Nakon što se Rusija povukla iz Afganistana, ove partije su došle u Afganistan. Svaka je imala drugačiji program i ideologiju i svaka je imala puno oružja. Svaka od njih je nastojala da nametne svoju administraciju i da zagospodari zemljom. I opet je počeo rat. Razaranja koja su izbila tokom ovih ratova su veća od onih koje su Rusi počinili. 63 000 ljudi je ubijeno u samom glavnom gradu, Kabulu. Nakon povlačenja Sovjetske vojske, kao posljedica tadašnjih ratnih aktivnosti još jedan milion ljudi je poslan u izbjeglištvo. Uvidjevši sva ova razaranja i bezakonje, grupa studenata poznatija kao Taliban ili pokret studenata počela je u početku sa radom u jednom selu u južnom Afganistanu zvanom Kandahar. Sve je počelo kada su dvije malodobne djevojčice bile odvedene i silovane od strane komandanata tadašnje vojske u Afganistanu i kada su roditelji silovanih djevojlica nemajući kome da se požale, otišli u školu i tamo zatražili pomoć od učitelja. Učitelji zajedno sa 53 njihova učenika su uspjeli naći jedva 16 pušaka i napali su bazu u kojoj su se nalazili osumnjičeni komandanti. Nakon oslobađanja djevojčica, krivci su bili obješeni. Takođe i neki od vojnika su bili obješeni. Vijest se ubrzo pročula na sve strane. Govorilo se o terorizmu Talibana ili Studenata. Čak i BBC je objavio ovu priču. Čuvši za ovo mnogi studenti su se pridružili pokretu i otpočeli su sa razoružavanjem vojske. I da ne bi dalje dužio, ti isti studenti danas kontrolišu 95% od ukupne teritorije Afganistana, zauzeli su glavni grad i četiri najveća grada tako da danas samo jedan mali dio u sjevernom dijelu je još u rukama naših rivala.

Iako smo u vladi samo pet godina uspjeli smo da uradimo sljedeće stvari:

1. Prva stvar koju smo uspjeli uraditi je da ujedinimo podijeljenu državu. Inače naša zemlja je bila podijeljenja u pet dijelova. Ni Ujedinjene nacije ni Amerika nisu znali kako da ujedine ovu državu dok je to nama pošlo elhamdulillah za rukom.

2. Druga stvar koju smo uradili, a drugi nisu bili u stanju, je da smo uspjeli da razoružamo stanovništvo. Nakon rata sa Rusijom mogu slobodno reći da je gotovo svaki Afganistanac imao kalašnjikov, dok su drugi imali naoružanje kao što su stinger rakete, pa čak i svoje borbene helikoptere i avione. Tako da je razoružavanje ovog stanovništva izgledalo haman nemoguće. Ujedinjene nacije su 1992. godine zatražile 3 milijarde dolara za provedbu plana o razoružavanju, ali taj plan iz raznoraznih razloga nikad nije materijalizovan. I svi su zaboravili na Afganistan. Dakle druga stvar koju smo uradili bila je da smo razoružali stanovništvo.

3. Treća stvar koju smo uradili je ta da smo uspostavili upravu nad zemljom, a te uprave nije bilo u zadnjih 10 godina.

4. Četvrta stvar koju smo uradili, a sa kojom smo iznenadili mnoge je ta da smo od ove zemlje koja je proizvodila oko 75% opijuma u svijetu, napravili zemlju u kojoj se opijum uopšte više ne sadi. Prošle godine upozorili smo proizvođaće da ne sade više opijum. Ove godine komisija Ujedinjenih nacija za kontrolu droge (UNDCP) na čelu sa Bernardom F. ponosno je izjavila da u Afganistanu nema više opijuma. Ovo ipak nije toliko dobra vijest za UN, zato što će mnogi od njih koji su bili zaduženi za kontrolu droga sada izgubiti posao. U UNDCP će oko 700 takozvanih stručnjaka za kontrolu droge, koji nikad nisu ni kročili na afganistansko tlo, a primali su visoka primanja izgubiti posao i to je svakako razočaravajuća vijest za njih. To je bila četvrta stvar koju smo odradili.

5. Peta stvar koju smo uradili je sljedeća, samo se bojim da ovde ne dođe do nerazumijevanja onoga što se zovu "ljudska prava". Neki mogu pomisliti da se ovde radi o kršenju ljudskih prava, ali gledano iz naše perspektive to je u stvari uspostavljanje ljudskih prava. Od temeljnih prava su prije svega pravo na život. Prije dolaska Talibana na vlast u zemlji je vladala nesigurnost i nije bilo mirna života.

a) Prva stvar na kojoj smo radili bila pružiti stanovništvu miran i siguran život.

b) Druga velika stvar poslije slobodnog življenja na kojoj smo radili je bila pružiti ljudima slobodno i fer sudstvo, da ljudi ne moraju kupovati "pravdu" kao što je slučaj ovde. Tamo je sudstvo veoma pravedno prema svakom pojedincu.

Kritikovani smo zbog narušavanja ženskih prava. Zna li iko šta se događalo prije nas?! Žena je ranije (prije dolaska talibana na vlast) imala udjela u radu samo u nekoliko škola, pošta i par državnih ustanova. I to su oni zvali emancipacija žene i davanje prava ženi. Mogu primjetiti da ovde ima Afganistanaca koji su upoznati sa prijašnjom situacijom i oni će vam potvrditi da je žena u našoj zemlji bila tretirana kao životinja. Bile su u stvari roba na prodaju. Prva stvar na kojoj radimo je davanje ženi dostojanstva, ono što žena nije imala ranije ovde kroz historiju Afganistana. Prijašnji vladari, kraljevi i ko sve ne nisu davali ženi nikakvih prava. Nisu imale prava da odaberu sebi muža, niti su imale pravo da odbiju onoga ko hoće da ih oženi. Stvar koju smo mi promijenili je ta da žena sada može samostalno da odabira svoga muža i da gradi svoju budućnost kako to ona hoće. Činjenica je da su običaji bili prije da se žene razmjenjuju kao što se pokloni razmjenjuju. Ovo svakako nije povezano sa Islamom, nego je to bio običaj našeg naroda. Na primjer kada bi izbio rat između dva plemena, da bi se izmirili međusobni odnosi došlo bi do razmjene žena. Ova pojava je zaustavljena. Ako istinski želimo da ženi pružimo sva prava koja zaslužuje, moramo onda početi od nule, a ne od polovine. Pitali ste me o pravima žene da se obrazuje i da radi. Činjenica je da smo mi nakon zauzimanja Kabula 1996. godine tražili od žena da ostanu u kućama. Kad kažemo ovo ne mislimo da ostanu u svojim kućama zauvijek. Ali niko ne želi da čuje šta mi govorimo. U stanju kakvom smo mi zatekli zemlju bez reda i zakona, kada su žene bilo zlostavljane i silovane, mi smo to uradili za njihovo dobro. Dok se ne uspostavi zakon i sigurnost i dok ne dođe do razoružavanja. Sad kad je uspostavljen redu u zemlji žene ponovo rade. U pravu ste kad kažete da naše žene recimo ne rade u ministarstvu odbrane kao što je to ovde u Americi slučaj. Mi ne želimo da naša žena bude vozač borbenog aviona ili tome slično. Ali istina je da žene rade. Rade prvenstveno u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu obrazovanja, zatim u Ministarstvu za socijalna pitanja i u drugim sferama. Što se tiče obrazovanja tu nemamo nekih problema. Ono što želim da kažem jeste da mi želimo obrazovanje, jer je to dio naše vjere i našeg vjerovanja. I u skladu sa tim, obrazovanje smo učinili obaveznim. Kad kažemo da žene moraju biti odvojene od muškaraca, ne mislimo da se žena ne treba obrazovati. Činjenica je da smo protiv zajedničkih škola, ali nije tačno da smo protiv obrazovanja žena. Mi i danas posjedujemo škole, ali je problem što nemamo dovoljno sredstava da se ove škole financiraju. Prije naše vlade bile su vlade koje su imale različite nastavne programe. Recimo jedna vlada je ispovijedala kraljevstvo, druga recimo komunizam, pa onda programi svih sedam partija koje sam ranije spomenuo, tako da su učenici bili zbunjeni šta da uče. Danas mi imamo jasan nastavni program i zbog tog programa smo žestoko kritikovani. Ako neko želi da nam zaista pomogne, neka dođe u našu zemlju i neka pruži pomoć. Nevjerujem da će kritika iz New Yorka koji je hiljade milja udaljen od nas išta promijeniti. U suštini imamo više djevojaka u zdravstvenim naukama nego muških. Ovo nije iz moje glave nego je ovo od UN koje su izdale ovaj podatak. Otvorili smo u svakom većem gradu medicinske škole i u njima je više djevojčica nego dječaka s tim naravno da su odvojeni. Švedski komitet je takođe otvorio školu za djevojčice. Znam da ovo nije dovoljno, ali to je sve što mi u ovom trenutku možemo da uradimo. Ne kažem ja sad da smo mi 100% perfektni, niti ima iko da je takav. Svjestan sam da imamo puno mahana i da imamo puno toga što moramo popravljati u našoj politici, ali ne moze se sve srediti preko noći.

6. Šesta stvar ili problem je taj da smo optuženi za terorizam ili za postojanje terorista u Afganistanu. Za Amerikance terorizam ili terorista je u liku Bin Ladina. Vi znate, a i mi znamo da je Usama Bin Ladin bio u Afganistanu i borio se protiv Sovjetske okupacije čak 17 godina, prije nego što je i pokrenut naš pokret. Ronald Regan tadašnji predsjednik Amerike i Dick Chaney su tada nazivali tog istog Bin Ladina i ostale borce, borcima za slobodu i herojima, iz razloga što su se borili za njihovu korist. Danas kad nema više Sovjetskog Saveza i kad je Rusija poražena, takvi ljudi koji su do jučer nazivani herojima za slobodu danas ne trebaju više nikom i bivaju transformisani u teroriste iz heroja u teroriste ti isti ljudi. Baš kao što je Jaser Arafat tranformisan iz teroriste u heroja. Postavlja se pitanje šta je to u stvari terorizam. Ja izražavam žaljenje zbog događaja koji su se desili i koji su bili užasni. Ali ako gledamo na terorizam i ako ga osuđujemo, onda tu moraju postojati uvijek iste norme. Prisjetimo se napada na Afganistan 1998. godine sa dalekometnim raketama. U terorističkim napadima bivaju ubijani civili, u ovom napadu na nas su takođe ubijeni civili. Ne želim da budem nepristojan i da napadam nekoga, mada u ovom slučaju imam dobar razlog, ono što želim je da budem otvoren. Ako recimo Amerika kaže taj napad je bio iz razloga njihove sigurnosti, da vidimo. Američka vlada je pokušala da ubije čovjeka nedavši mu šansu da se čak ni brani, da kaže svoje mišljenje. Dakle 1998. godine oni su samo poslali dalekometne rakete na Afganistan sa obrazloženjem da žele da ubiju Usamu Bin Ladina. Mi u to vrijeme nismo čak ni poznavali tog čovjeka, bio je jedan sasvim običan građanin. Bili smo zaista svi šokirani ovim potezom SAD. Hitno smo sazvali sastanak, na kome je konstatovano da je naša zemlja napadnuta od strane Amerike sa 75 dalekometnih razarajućih raketa. 75 raketa da ubiju jednog čovjeka. Nisu ga ubili, ali su zato ubili 19 studenata i nikad se nisu čak ni izvinuli. Šta mislite da smo mi kojim slučajem uradili sličnu stvar, pokušajte samo zamisliti, da je Afganistan ispalio na Ameriku 75 dalekometnih raketa sa ciljem da ubije čovjeka za kojeg mi vjerujemo da je terorista. I kojim slučajem omašimo tu osobu i ubijemo 19 američkih studenata. Šta mislite šta bi Amerika uradila? Bio bi objavljen rat. Međutim, mi nismo objavili rat, ostali smo i pored očigledne brutalnosti ipak smireni. Imamo previše i svojih problema kod kuće i nisu nam trebali novi problemi. Kažemo, ako je ovaj čovjek zaista umiješan u ono zašto ga optužuju, da ima veze sa bombardovanjem američkih ambasada u Keniji i Tanzaniji, neka nam neko donese dokaze da je to tako. I mi ćemo ga kazniti. Međutim, niko nam nije donio nikakvog dokaza. Mi smo bili dali Americi i ostalim rok od 45 dana, da nam donesu jasne dokaze da je ovaj čovjek umiješan u terorističke akcije. Međutim, Amerika je odgovorila, kako ona, ne vjeruje u naš Sudski sistem koji mi imamo. Bili smo veoma iznenađeni ovakvim odgovorom. Kakav je to onda Sudski sistem koji oni imaju? Pokušali su ubiti čovjeka nedavši mu ni pravo da se brani na sudu. Recimo, ako je neko ovde među nama kriminalac, policija neće sad raznijeti čitavu ovu zgradu, taj mora prvo da ide na suđenje da se utvrdi ono za što se tereti. Amerika je glatko odbila taj naš prijedlog da ako imaju dokaze da ih donesu i da mu onda mi sudimo. Rekli su da se njemu može suditi samo u New Yorku. Drugu stvar koju smo predložili Americi je bila da se slažemo da međunarodna zajednica pošalje grupu eksperata koja će nadgledati rad i život ovog čovjeka. Pa taj čovjek nema ni telekomunikacije u svojoj kući. I ovaj naš prijedlog je odbijen. Treća stvar i treći prijedlog kojeg smo predložili prije 6 mjeseci je bio da pristajemo da neka treća muslimanska država donese odluku po ovom problemu ili da mu se sudi u trećoj državi. I ovaj prijedlog je odbijen. Mi zaista ne znamo šta je stvarni problem ovde. Ako je Bin Ladin jedini problem onda će to biti lahko riješeno. Ja imam pismo od mog vođstva upućeno američkoj vladi sa nadom da su i oni odlučni da se ovom problemu nađe rješenje. Ali ono što mi mislimo i što ja lično osjećam je da Amerika možda traga za novim "baukom". Sjećate se šta je Gorbačov rekao? Kazao je da će uraditi Americi nešto veoma loše po nju. I svi su pomislili da će rasturiti Ameriku sa nuklearnim oružjem. Međutim, nije ih gađao nikakvim bombama nego je rekao da će otkloniti neprijatelje Amerike. I nakon što je raskomadao Sovjetski Savez mnogo ljudi je izgubilo posao u Pentagonu, CIA u FBI, iz razloga što nisu bili potrebni više. Ono što mi smatramo je da oni sada traže novog neprijatelja, tj. novu "opasnost" po Ameriku. Žele da uvećaju godišnji budžet, žele da svojim građanima dokažu da im je potrebna zaštita. Afganistan nije teroristička zemlja, nismo u stanju da napravimo ni igle, pa kako onda da se smatramo terorističkom zemljom!? I kako da onda kao takvi budemo prijetnja svijetu. Zemlje koje proizvode oružja za masovna uništenja, nuklearno oružje i sve ostale razarajuće vrste oružja, te države su terorističke države, a ne mi koji nismo u stanju ni igle da napravimo, pa kako onda kao takvi da budemo prijetnja za svijet? Kao što sam rekao na početku situacija u Afganistanu nije djelo naroda koji u njemu živi. Situacija tamo je u stvari odraz onoga što se danas dešava u svijetu. Ako si se ogledao u ogledalo i ne sviđa ti se lice koje si tamo vidio, nemoj razbijati ogledalo razbi svoju facu. Mi smo sada pod sankcijama. Nametnute su nam sankcije koje su prouzrokovale mnoge probleme u našoj zemlji i pored problema koje imamo od ranije. Poslije 23 godine rata, poslije totalnog uništenja države, pored problema sa izbjeglicama, pored velikih problema u poljoprivredi zbog zaostalih mina i svih ostalih problema Ujedinjene nacije na zahtjev Rusije uvode nama tako stroge sankcije. Nekoliko stotina djece je zbog posljedica tih sankcija umrlo. Sedamstotina djece umire zbog posljedica neuhranjenosti i hladnog vremena. Niko čak nije ni progovorio o tome. Dok svi znaju pričati o statuama i kipovima. Svijet nam ruši budućnost sa ovim sankcijama, našoj djeci se ruši bolja budućnost sa ovim ekonomskim sankcijama. Znam da rušenje Statua nije bilo baš racionalno rješenje i da neće pomoći podizanju sankcija protiv nas. Ali ispričaću vam šta se u stvari zbilo. Nakon što sam saznao za ovakvu odluku naše vlade zvao sam u glavni štab, jer sam bio veoma zbunjen sa ovakvom odlukom i razgovarao sam sa glavnim čovjekom za ova pitanja i dobio sam sljedeće pojašnjenje. Predstavnici UNESCA iz Švedske ili neke druge skandinavske države su dolazili u našu zemlju sa planom o rekonstrukciji popravci oštećenih kipova Buda. Bili su zamoljeni da bi bilo daleko bolje da se te pare ulože za pomoć našoj gladnoj djeci nego da se ulažu za popravku kipova. Ovi ljudi su rekli, NE ove pare su isključivo za popravku statua. Naši predstavnici su bili veoma ljuti ovakvim stavom. Rekli su ako vi ne brinete i ne želite pomoći našoj djeci mi ćemo rasturiti sve ove kipove i statue. (Neko iz gledališta uzviknu Tekbir i cijela sala odzvanja sa Allahu ekber). Ne kažem da je ova stvar dobra ili loša, odluku sami donesite, ali zamislite sebe u takvoj situaciji, djeca vam na vaše oči umiru od gladi, pod sankcijama ste. I ti isti ljudi koji su vam nametnuli sankcije dolaze u vašu zemlju sa namjerom da obnavljaju statue. Šta bi vi uradili u takvoj situaciji? Kofi Anan, znate ko je on? Generalni Sekretar UN posjetio je Pakistan sa namjeom da tamo razgovara sa našim predstavnicima o problemu statua. Ovaj čovjek nikada prije nije dolazio da porazgovara sa nama. Nije ga briga za našu djecu za milione izbjeglica, za stanje u Afganistanu uopšte, nego radi čega je došao, došao je radi onih statua (radi kamenja). Takođe i OIC je poslao svoje predstavnike u Kabul da razgovaraju o Statuama. Zaista je čudno koliko svijet brine o ovim kipovima, a koliko malo brige poklanja ljudskim životima. Što se tiče samog rušenja statua odluku o tome je donijela naša ulema u suglasnosti sa vrhovnim sudom i to se mora ispoštovati. Mi na to ne možemo uticati. Ali ono što ostaje jeste da je gotovo za nepovjerovati koliko ljudi brinu o statuama, a koliko malo o ljudskim životima. Međutim, moramo biti svjesni da oni ne brinu za nas. Nisu brinuli za nas prije, a neće brinuti ni za našu sutrašnjost. Siguran sam u jedno da sadašnje sankcije koje su nam nametnute neće nas nikada promijeniti niti naš put niti našu ideologiju. Naša ideologija je nama sve i nikada neće moći biti promijenjena sa nekakvim ekonomskim sankcijama. Možda bi ove sankcije mogle uroditi plodom u SAD gdje ekonomija ljudima predstavlja sve, ali kod nas je drugačije naša ideologija nam je najvažnija. Mi vjerujemo da je bolje umrijeti za nešto nego živjeti bez ništa. Ali mi smo još uvijek spremni na razgovore i pregovore, ali ono što nam rade je to da nam zatvaraju predstavništva širom svijeta. Eto u New Yorku je zatvorena naša kancelarija samo sedmicu prije. Pokušavaju da nas izoluju, ali nisu ni svjesni da je to kontra-produktivno. Oni ne poznaju situaciju u Afganistanu i samim tim njihovi eksperti koji nikad nisu ni bili u našoj zemlji i koji su sugerirali sankcije ne mogu znati kako će se ove sankcije odraziti na nas. Izvinite ja sam malo produžio svoj govor, a sad bi ostavio malo vremena za pitanja ako ih ima.

Pitanje br. 1
Da li je istina ono što je on čuo na radiju da je bivši ministar Mutevvekil izjavio da su statue uništene i da li to znači da će hinduske statue i Sikske biti takođe uništene? I da li je zaista razlog za uništenje statua bio djeca koja umiru? (Pitanje je postavljeno u provokativnom obliku)

Odgovor: Hvala puno na pitanju i nesrećom vidimo da je opet prvo pitanje vezano za statue. Kao što sam i ranije spomenuo sve statue nisu uništene. Razgovarao sam sa svojim pretpostavljenim u Afganistanu i oni su mi rekli da statue nisu potpuno uništene, da jesu ne bi ljudi išli tamo da ih spase. Znamo da je Kofi Anan tamo da je OIC tamo i mnogi drugi. Nevjerujem da je Mutevvekil rekao da su Statue uništene već mislim da je rekao baš obratno, da nisu. Mi nismo apsolutno protiv Budizma, to je potpuno pogrešno. Niti smo protiv bilo koje druge religije. U našoj državi ima Hindusa, imamo različitih vjera, čak imamo jednog Jevreja. (Smijeh u sali) Nismo protiv nijedne religije. Samo ono što mogu reći je da nemamo budista u Afganistanu. Ove statue nam nisu pričinjavale štetu za nas i mi smo bili stava do sada da ih ne treba rušiti, međutim sada, ako pare budu ulagane na obnovi Bude, a djeca nam umiru od gladi, to je nešto što nije u redu i što nam donosi štetu. Kažem ponovo da je odluka donesena od strane naše uleme i da je odobrena od strane vrhovnog suda. Ono što mediji uporno pokušavaju prikazati javnosti je da je naše vođstvo donijelo ovakvu odluku. Jeste li ikada vidjeli naše vođstvo na TV. Jeste li ikada vidjeli ili čuli našeg vođu da govori na tv ili radiju? On nikada nije bio na radiju i nije istina da smo mi donijeli ovu odluku. Odluka je donesena od strane vijeća građana i naše uleme, a potvrđena od strane Vrhovnog Suda. Odluka još nije sprovedena do kraja. Mislim da je ovo dovoljno. Znate šta stvarno me više boli glava od ovih statua, ako se vratim u Afganistan sve ću ih dići u zrak. (smijeh u sali).

Pitanje br. 2
U prošlosti svi znamo da su mudžahidi bili jedinstveni i da su se borili protiv zajedničkog neprijatelja. Zasto danas mudžahidi ratuju jedni između drugih. Molim za objašnjenje?

Odgovor: Razne grupe u našoj zemlji su postojale i ubile su veliki broj ljudi i izazvale mnogo problema. To je jedan od razloga zašto smo mi pokrenuli naš pokret. Međutim sve te grupe i grupice se nisu borile za šerijat, niti su se borile za Afganistan. Borili su se za svoje lične interese i vlast. Kao što sam ranije rekao mi smo sa tim završili osim još jedne frakcije na sjeveru zemlje koju vodi Ahmed Šah Mesud. Nemamo nekih većih problema sa njim. Razgovarali smo sa njegovim predstavnicima ove godine u mjesecu Ramazanu i ja sam bio tamo na tom sastanku. Iako oni kontrolišu svega oko 5% teritorije u sjevernom planinskom dijelu ipak mi smo spremni na kompromis sa njima. I prije, a i danas mi smo im nudili pošto su se i oni borili protiv Rusa nekoliko ministarskih mjesta u vladi. 1998. godine smo se bili složili da oni preuzmu tri ministarska mjesta i upravu u lokalnim vlastima. I oni su se složili sa tim. Ono što smo mi tražili kao uslov za ovaj dogovor bilo je da oni polože svoje oružje, jer u Afganistanu nije problem političke razlike, nego je problem što svako posjeduje oružje. I ako se sutra desi recimo da ponovo ratujemo to neće biti iz prevelikih ideoloških razlika, nego opet zbog oružja. Bilo je tako puno oružja u Afganistanu, tako svaki put kad bi se pokušala napraviti jedinstvena vlada, gotovo uvijek bi dolazilo do sukoba nakon sedmice ili dvije iz razloga što su se nesporazumi među vođama rješavali oružjem kojeg je bilo u izobilju. Dakle ovdje je prije svega problem oružja, a ne politike i mi smo uvijek spremni na suradnju sa njima, pod uslovom da prvo predaju oružje našem ministarstvu odbrane.

Pitanje br. 3
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Brate Afganistan sad treba da bude islamska država inša'Allah. Ove statue su baš kao i one koje je Resullullah s.a.v.s. zatekao u Mekki i prva stvar koju je uradio bila je da je uništio te statue. Zašto ste čekali toliko dugo, pa ih niste ranije uništili? (Čuje se smijeh i tekbiri)

Odgovor: Stvarno ne znam šta da kažem. Kao što sam rekao u zemlji nemamo budista i moramo misliti o muslimanima koji su manjina u nekim državama. Ne želimo da imaju zbog nas problema i to je razlog zašto još uvijek čekamo. Nadam se inša'Allah da ćemo ovaj problem riješiti na najbolji način.

Pitanje br. 4
Kakvo je tvoje mišljenje o ubistvu iranskih oficira u Heratu 1998. godine?

Odgovor: Evo priče šta se ustvari desilo sa tih sedam, osam ili devet iranaca, jedan od njih je bio novinar, a ostali su sebe nazivali diplomatama. Kada smo zauzeli 1998. godine grad na sjeveru Mazar Saraif, prije samog zauzeća upozorili smo sve diplomate i UN da napuste grad radi njihove sigurnosti, jer se očekuju borbe. I svi su napuštali grad osim ovih nekoliko Iranaca. Ovi ljudi su bili vojni savjetnici našoj protivničkoj strani. Nismo ih ubili kao diplomate. U stvari poginuli su od granatiranja na putu prema Bamijanu. Bamijan to je grad u centralnom Afganistanu. I mi nismo zaista imali namjeru da ih ubijemo. Desilo se kao posljedica granatiranja. Mi smo se i javno izvinuli zbog ovog događaja. Ja mislim da je i Iran uvidio situaciju i da mijenja svoje mišljenje o nama. I nadam se da će doći do boljih odnosa među nama u budućnosti.

Pitanje br. 5
Ljudi posebno muslimani moraju biti upoznati sa situacijom u Afganistanu. Pitam se, ako ja recimo sa obrijanom bradom uđem u Afganistan, hoću li biti pod fizičkom prijetnjom, ili hoće li sestra biti izložena opsanosti, ako nosi recimo hidžab, a ne pokriva lice?

Odgovor: Rekao si da svi muslimani i svi ljudi moraju da se upoznaju sa situacijom u našoj zemlji. Ja se sa tobom potpuno slažem. Ali pitanje kako obavijestiti ljude o stvarnom stanju u Afganistanu. Kako sa javnosti uspostaviti kontakt? Dakle moramo imati kontakt sa javnošću, međutim, mi danas imamo puno važnijih i prioritetnijih stvari, kao recimo da spasimo našu djecu, da razminiramo zaostale mine, da ujedinimo zemlju, da zaustavimo uticaj sa zapada, da sprovedemo vojne aktivnosti koje su u toku… Ja ne kažem da mi ne treba da imamo jake medije koji će da obavještavaju o stvarnoj situaciji, ali ponovo kažem imamo puno prećih stvari. Da bi imao jake medije moraš puno u njih uložiti novaca, a mi u ovakvom stanju kakvom smo sada nismo to u mogućnosti da sebi priuštimo. Ispričaću vam nešto vezano za CNN. Desilo se to ’98. CNN je bio u Afganistanu i intervjuisao Usamu Bin Ladina. Slušajte pažljivo šta se desilo. Ja sam lično bio tamo. Pitali su Bin Ladina šta misli o ubijanju civila u Iraku? Bin Ladin je rekao: "Ako američki i britanski narod stoji i podržava ove zločine koji se vrše nad iračkim narodom, onda američki i britanski narod zaslužuje da doživi istu sudbinu, tj. da bude ubijen. Intervju je trajao oko tri sata i čitavo vrijeme su snimali razgovor. Međutim, šta se desilo. Oni su sve izbacili cijela tri sata i uzeli samo onaj dio gdje je bin Ladin rekao kako treba ubiti američke i britanske građane. Međutim, i sami vidite da on to nije mislio. Nego je rekao: ako američki i britanski narod podržavaju ovo ubijanje treba i taj narod da doživi isto. I ja znam da svi Amerikanci ne podržavaju ubijanje nedužnih civila tamo, nema ih možda ni četvrtina. Ovo je gotovo nemoguće. Zamislite sad ljude koji su ga gledali kad je rekao “da sve američke građane treba pobiti“ kakvo su stekli mišljenje o njemu. Vidite šta sve medij može da uradi. Pitao si o bradi. Što se tiče toga za sve one koji nisu Afganistanci ovo pravilo ne važi. Tamo ima mnogo ne-Afganistanaca koji rade tamo, čak i Amerikanaca koji rade za UN. Ima raznih ljudi iz mnogih krajeva svijeta i oni ne brinu o bradi. Kao što je poznato ovo je zemlja koja je 23 godine u ratu i još uvijek je. Vojska je izmiješana sa civilima. Da bi uspostavio red, zakon i sigurnost u takvoj zemlji moraš imati neke striktne zakone. Međutim, Afganistanci puštaju brade i bez naređenja. A što se tiče nošnje za žene–pokrivanja lica to je nešto što je prisutno u Afganistanu vijekovima, to imamo slično i u Iranu i u Saudijskoj Arabiji i drugim islamskim zemljama. I nije to nešto što je vezano samo za Afganistan. Čak i ovde ima toga. I ne možete sad žene odvratiti od toga. Mi imamo u ustavu da žene treba da nose propisnu odjeću, naravno prije svega radi njihove lične sigurnosti.

Pitanje br. 6
Sestra je pitala kako Afganistanci koji žive u USA mogu pomoći Afganistanu? Takođe sestra je u kratkim crtama govorila o njenoj posjeti Afganistanu: Kaže da je stanje daleko bolje i mirnije nego što je to bilo prije 6 godina, inače proputovala je čitavu zemlju sama.

Odgovor: Hvala ti puno. Ja sam sada zaista sretan, jer vam evo mogu ponuditi pravi dokaz. Veoma sam ti zahvalan na onome što si rekla. I srećan sam, jer vidim da se brineš za svoju državu. Ja imam 24 godine i stavio sam se na raspolaganje svojoj državi. Mogao sam sad negdje na miru igrati fudbal, čak i ovde, pa mogao sam ovde i ostati. Ali, ja sam izabrao da služim mojoj državi. Naravno najbolji način da se pomogne Afganistanu, jeste da se organizujete i sakupljate pomoć, a druga najbolja stvar jeste da se obrazujete. Tako obrazovani sutra se možete vratiti u zemlju i pomoći pri otvaranju škola. Nažalost neki naši Afganistanci ovde sjede u svojim dobro rashlađenim sobama, gledaju TV, i kad nemaju ništa da rade onda počnu da nas kritikuju, zato što mi ne možemo da im stvorimo Evropu. Mi to možemo uraditi. Ono što bi trebali uraditi jeste da nas bar prestanu vrijeđati. A ako žele da kritikuju neka dođu kod nas, pa neka onda kritikuju. Mi trebamo pomoć svih Afganistanaca i to u svim sektorima.

Pitanje br. 7
Da li vi vjerujete da je neophodan dijalog danas među nama. Da li vi ispovijedate vjeru mržnje? Da li vaša verzija islama ispovijeda mržnju?

Odgovor: Naravno da mi ne ispovijedamo mržnju, jer islam znači mir, a kako onda da vjera mira zagovara mržnju. Ja sam dugo čekao da dobijem vizu za ulazak u USA, ovde sam došao kao što sam i ranije spomenuo sa pismom od svoga vođstva američkoj vladi, sa nadom da će oni promijeniti svoju politiku prema nama. To jasno govori da smo mi za javni dijalog.

Pitanje br. 8
Da li je tačno da u vašoj zemlji žena ne može izaći iz kuće bez pratnje muškarca? Da li recimo, ako ja sad ovakva odem u Afganistan (sa džilbabom i hidžabom), da li ću imati problema?

Odgovor: Ja sam sad ovde, a moja žena u kupovini u Kandaharu. Nije tačno da žene moraju imati muškog pratioca, to je potpuno pogrešno. Tačno je da je to bilo na snazi jedno vrijeme, i to u gradovima koje smo bili tek zauzeli, jer se radilo o sigurnosti. Sad to više nije potrebno. Što se tiče tvoje nošnje koju nosiš mnoge žene u Afganistanu nose sličnu odjeću i nemaju nikakvih problema. U gradovima koji su blizu fronta u njima ima mnogo vojnika i dolazi do miješanja vojske sa stanovništvom i mi smo zamolili žene da izbjegavaju kretanje, po javnim mjestima. Vi sad iz ovog ugla možda ne razumijete šta ovo znači, ali mnogi koji poznaju stanje svakako razumiju. Ja ne želim da o ovome govorim u detalje, ali u suštini žene nisu obavazne da budu u pratnji muškaraca.

Pitanje br. 9
Koliko Afganistan radi na tome da se uspostavi islamska država ne samo u Afganistanu nego u čitavom muslimanskom svijetu?

Odgovor: Ono što je naš prioritet i na tome mukotrpno radimo je da uspostavimo islamsku državu u Afganistanu. A mi niti imamo namjera niti snage da idemo izvan naših granica. Molim da mi se postavljaju direktna pitanja. Jučer sam bio u Bay Area, i jedan me je novinar upitao: Zašto ti mrziš žene? Ja sam mu odgovorio, a zašto ti tučeš svoju ženu?, - na što mi je on odgovorio da ne tuče ženu, a ja njemu da ne mrzim žene. (Smijeh u sali) zato molim da se pitaju pitanja, a ne da se priča o pretpostavkama. Kao zašto ste uradili ovo ili zašto ste uradili ono…?

Pitanje br. 10
Moja država Iran ima velike probleme sa dotokom droge iz Afganistana, a ti tvrdiš da tamo nema više droge. Kako sad uskladiti ove kontradiktornosti?

Odgovor: Ponavljam ponovo da su UN, a i Iran, takođe ustanovili da u našoj zemlji nema više zasađene droge. A proizvodili smo 75% svjetskog opijuma. Ja ne kažem da su ovo podaci od prije pet godina, nego podaci da nema više droge su od ove godine. (čovjek se ponovo ubacuje i pita: znači 2001 što je samo nekoliko mjeseci prije, ali naša država još uvijek ima velikih problema sa dotokom droge iz Afganistana.) Dragi moj brate, ja ti kažem da je to bilo ove godine i da su to potvrdile UN, a i Iran takođe. Ako ti za ovo ne znaš to je onda tvoj problem. Čak je i New York Times ovo objavio. Ono što je moguće da ima zaliha iz prijašnjih godina i da se te zalihe distribuiraju. Ali mi radimo sve što je u našoj moći da otkrijemo ove zalihe i da ih uništimo.

Pitanje br. 11
Da li ste ikada tražili zajam od Svjetske banke ili od BMF?

Odgovor: Ne, nismo ih pitali za zajmove. Ali, ako oni žele da pomognu, nećemo odbiti pomoć. Ono što mi nećemo uraditi je da ih pitamo za pomoć to ne možemo.

Pitanje br. 12
Ja sam političar i naučnik. Po mom mišljenju vašoj zemlji treba više stručnog i školovanog kadra. Mislim da taliban nije dovoljno stručan i pametan da vodi jednu državu!?

Odgovor: Ja ne kažem da smo mi savršeni, ali postavljam pitanje ko je taj koji je uradio više od nas? Onih sedam partija možda ili možda komunisti ili pak kralj? Mi smo uradili ono što oni nisu mogli. Lahko je odavde kritikovati. Ali je puno teže nešto ostvariti. Kažeš da Taliban nema birokratije i da mu fali tehničara. Ja odgovaram da mi to ne namjeravamo promijeniti. Žao mi je što ovako moram reći. Znate bivši kralj Afganistana koji je 88 godina star zadnjih 7 godina je proveo u Rimu. Sad želi da se vrati ponovo na prijestolje onakav truho i da se prihvati posla. (Smijeh u sali). Veoma smo iznenađeni šta je on za 43 godine svoje vladavine uspio ostvariti. Gotovo ništa nije uradio. Jedino što je uspio je bilo da je uspio lijepo da okiti i dekoriše svoju palaču. Takav čovjek nakon 27 godina želi da se vrati i da nam upravlja državom. Ja svakoga pozivam ko želi da pomogne Afganistanu neka to uradi. Bujrum dođite i pomozite. Spremni smo onda prihvatiti kritiku. Ali, ako dolaziš tamo da nam srušiš vladu uspostaviš nekakvu svoju to će onda ići teško. Slažem se sa tobom da nam treba stručnjaka, ali ne slažem se da nam treba političara.

Molimo Allaha s.v.t. da ovaj tekst razjasni mnoge nedoumice i kriva mišljenja o današnjem pokretu koji se zove Taliban. Molim Allaha da ih pomogne da istraju na pravom putu. Amin