Vlatko Vukoslavić, knez, (?, prije 1325 – nakon 26. novembra 1383), bosanski velmoža iz roda Hrvatinića, sin Vukoslava Hrvatinića.

Prvi put se spominje s braćom Vukom i Pavlom u očevoj povelji od 25. maja 1325. Godine 1351. pojavio se s Grgurom Pavlovićem pred banom Stjepanom II Kotromanićem u vezi s reguliranjem imovinskih odnosa među potomcima kneza Hrvatina. Kao najstariji Vukoslavov sin, Vlatko je nastupio u ime Vukoslavića, a kao najstariji sin kneza Pavla Hrvatinića, Grgur je predstavljao Pavloviće.

Više podataka o Vlatku potječe iz prvih godina nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. godine. Nastojao je srediti odnose s novim banom Tvrtkom, od koga je tražio potvrdu ranije stečenih dobara i povlastica, kakve je uživao u doba bana Stjepana II. U tom smislu dobio je 1353-1354. dvije povelje koje su mu zajedno izdali banovi roditelji, otac Vladislav, majka Jelena, sam ban i njegov brat, knez Vuk. Oni Vlatku i njegovim potomcima jemče da neće biti njihov zarobljenik i talac i potvrđuju imanja koja posjeduje. Kada se iz Ugarske potkraj 1354. vratila banica majka s mlađim sinom, ponovo su s Tvrtkom izdali povelju Vlatku s istim jemstvima. Prema toj povelji, Vlatko je živio u Ključu i tu imao svoj dom.

Kada su na početku 1357. godine neki od Hrvatinića napustili bosanskog bana i priklonili se ugarskom kralju Ludoviku I, Vlatko je ostao vjeran Tvrtku. Ban je knezu i sinu mu Vukoslavu te godine izdao novu povelju kojom mu je zajamčio da neće pretrpjeti nikakvo zlo zbog nevjere bratića Grgura Pavlovića. Za uzvrat se od Vlatka traži da služi gospodinu oružjem kako može najbolje. Vlatko nije, međutim, dugo ustrajao u vjernosti, nego je odmah nakon Ludovikova vojnog pohoda protiv Bosne 1363. prešao na njegovu stranu. S Ludovikom I. postigao je određeni sporazum već za kraljeva povratka iz Bosne. Na to upućuje podatak iz kraljeva pisma od 13. jula 1363. kojim je iz svog logora kraj rijeke Sane naredio zagrebačkom kaptolu da s kraljevim izaslanikom Nikolom Pavlovim iz Pakraca upute povjerenika da sudjeluje pri uvođenju međa posjeda Sveti Toma (u okolici današnje Tomašice) i Zobočina, koji su pripadali gradu Bršćanovcu u Križevačkoj županiji, a kralj ih je Vlatku dao u zamjenu za grad Ključ. Zagrebački kaptol je izvijestio pismom od 14. augusta da je postupio po kraljevoj naredbi te da je Vlatko prigodom prijenosa posjeda na sebe ostavio pavlinima iz Garića da mirno uživaju svoja dobra. Dva dana prije i čazmanski kaptol je izvijestio da je primio kraljev pismeni nalog da ga utvrdi međe Bršćanovca. Sljedeće 1364 (5. maja) i sam je kralj Ludovik I. poveljom svečano potvrdio zamjenu Bršćanovca te sela Sveti Toma, Zobočina i Sesvete (Mentzent, posjed s crkvom Svih svetih na području današnje Kutine). Kralj je 12. augusta 1366. izdao Vlatku novu povelju kojom ga je izuzeo ispod sudske vlasti redovnih sudova bana i palatina, obvezavši ga da se jedino mora odazvati kraljevskom sudu.

Međutim, nakon prelaska na svoje zamjenom stečene posjede u Slavoniji, imao je i neugodnosti sa svojim susjedima, slavonskim plemićima, koji su ga držali došljakom i nisu se puno obzirali na povlastice koje mu je kralj dodijelio. Ponukan takvim ponašanjem, kralj je 26. marta 1367. naredio čazmanskom kaptolu da u buduće ne izdaje prosvjedne, istražne i bilo koje druge naloge protiv kneza Vlatka, kako je to dotad činjeno prema njemu kao došljaku.

Prelaskom pod Ludovikovo okrilje Vlatko je brzo gubio raniju moć, utjecaj i položaj. Njegovo tadašnje djelovanje ima tek lokalno značenje koje određuje činjenica da je on tek gospodar Bršćanovca. Kršenje Vlatkovih prava nastavljeno je i 1370-ih te je 1378. u njegovu korist posredovao sam ugarski kralj, naloživši hrvatskom banu Petru Cudaru i podbanu Petru Čirku da moraju zaštiti njegova prava. Vlatko se u izvorima kao jedan od svjedoka spominje u izjavi zagrebačkoga kaptola od 27. augusta 1380. da su utvrđene međe posjeda koji pripadaju Vlatkovu Bršćanovcu te u ispravi križevačkog župana Bazova od 26. novembra 1383. u vezi s parnicom koja se pred njim vodila. Imao je sinove Vukoslava, Grgura i Nikolu.

Izvor: Wikipedia