Henrik II (Henry II of England; Le Mans, 5. mart 1133. - Chinon, 6. juli 1189.), engleski kralj.

Na englesko prijestolje stupio je godine 1154. temeljem Westminsterskog ugovora kojim ga je kralj Stefan pristao nakon svoje smrti prihvatiti za nasljednika. Sin je Matilde, kćeri kralja Henrika I i Geoffreya V Anjou-Plantageneta, te je njime započeta kraljevska dinastija Anjou-Plantagenet. Nakon perioda nestabilnosti vlasti i borbi za naslijeđe Henrik II prvi je snažni vladar čija je vladavina obilježena relativnom stabilnošću vlasti i teritorijalnom ekspanzijom.

U ratu sa Škotskom do godine 1157. vratio sjeverni dio Engleske (Northumberland i Cumbriju). Ženidbom sa Eleonorom Akvitanijskom zadobio je kontrolu nad Akvitanijom (većim dijelom jugozapadne Francuske). Zajedno sa normanskim i anžuvinskim nasljedstvom to ga je pretvorilo u najmoćnijeg feudalnog vladara u Francuskoj čime je stekao neprijatelje u francuskim vladarima. Godine 1169. iskrcao se u Irskoj kod Bannow Baya, te do 1175. faktički i formalno postao vladar najvećeg dijela Irske.

Učinio je mnogo na unutarnjem razvoju Engleske. Uveo je praksu kodificiranja običajnog prava (Common Law), a zakon su provodili kraljevski putujući suci. Povećao je broj profesionalnih administratora (curiales), uveo redovito vođenje državnog arhiva, te knjiga sa primicima državne riznice što je sve povećalo djelotvornost provođenja državne vlasti.

Henrika II ponajviše se pamti po sukobu s Tomom Becketom, kenterberijskim nadbiskupom. Naime, Becket je isprva bio Henrikov prijatelj, no, nakon što je imenovan za nadbiskupa, branio je prava svećenika na održavanje suđenja pred crkvenim sudovima. U pitanju je bila također i sloboda pritužbi i pristupa papi. Konstitucijama iz Clarendona 1164. godine znatno je ograničio sudsku vlast crkve nakon čega je Becket pobjegao iz države. No, uvažavajući mišljenje pape Henrik je pristao na kompromis. Becket se godine 1170. vratio iz prognanstva, ali se nije pridržavao duha Henrikovog kompromisa sa papom. Navodni Henrikov izljev bijesa: "Zar me niko neće osloboditi ovog buntovnog svećenika?", doslovno su shvatila četvorica vitezova koji su nadbiskupa Becketa 1170. ubili u njegovoj katedrali. Nadbiskup je naknadno kanoniziran, a duh kompromisa s papom nije se promijenio, pa je Henrik, zbog toga što su ga povezivali sa ubojstvom Becketa, povukao Konstitucije.

Trojica od Henrikovih pet zakonitih sinova preminuli su prije njega, pa ga je naslijedio sin Ričard nakon njegove smrti 1189. godine.

Izvor: Wikipedia