Vazalni odnosi u srednjovjekovnoj Bosni

Vazalni odnosi u srednjovjekovnoj Bosni zasnivaju se na vjernoj službi i vjeri gospodskoj. Vjerna služba predstavlja obaveze vazala prema senioru. Sastoje se prije svega od vojnih obaveza, obaveza vazala da na poziv seniora, dođe sa potrebnim brojem vojnika, svojih vazala (čiji broj ovisi od statusa i ugleda vazala) ili pošalje svoje vazale pod komandom člana porodice ukoliko je sam spriječen. Pored vojne obaveze vazal je bio obavezan potpomagati diplomatsku službu svoga seniora, tj. prema potrebi učestvovati savjetom i pomoći seniora u rješavanju određenog pitanja, te obaviti potrebnu diplomatsku misiju za seniora. Vjera gospodska podrazumijeva obavezu seniora da štiti vazala u njegovom statusu.

Prema povelji Tvrtka I Kotromanića Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1380. čin nevjere vazala prema senioru odnosio se samo na člana porodice koji je to učinio, a ne na čitavu porodicu ili rod. Očito je ranije bilo i drugačije. Različite su situacije u kojima se i poslije toga vide odstupanja. Kažnjavanja Sankovića 1391. kao čin nevjere (neispunjavanja vjerne službe) pokazuje da je čitava porodica bila ugrožena. Povratak Radiča Sankovića 1398. pokazuje da je čin njegove nevjere redefiniran. Kažnjavanje kneza Pavla Radenovića 1415. prošlo je bez kažnjavanja njegovih sinova. Kaže se da je vojvoda Petar Pavlović 1420. ubijen jer je učinio nevjeru sultanu, a njegov brat Radoslav Pavlović je preuzeo poziciju predvodnika u porodici. Kažnjavanje Zlatonosovića 1430. bilo je pogubno za porodicu.

Izvor: Wikipedia