Tragedija u Jakovlju

U drugoj polovici prosinca 1944. godine Prva kozačka divizija ustremila se dolinom Drave prema Pitomači i Virovitici ne bi li što dublje ušla u bok snaga Crvene armije koje su prodirale kroz Mađarsku. Na put su joj stale Trideset druga divizija i Štab Zapadne grupe POH s Prvom zagorskom brigadom.

Dok su se brigade Trideset druge divizije - »Braća Radić«, »Matija Gubec« i »Pavlek Miškina« - obračunavale s Čerkezima na prostoru Kloštra, Dinjevca i Pitomače, Prva zagorska brigada je na položajima kod Kozarca vodila borbu s dijelovima 1. ustaško-domobranske divizije koji su upali u Podravinu da bi pomogli 1. kozačkoj diviziji. Pavelićeva divizija nije mogla proći. No kada je pala Pitomača i Mala i Velika Trešnjevica, i Zagorci su se morali povući na nove položaje, kod Sedlarice i Turnašice, gdje se ukopala i Brigada »Pavlek Miškina«. Ono što će Zagorci pokazati 28. i 29. prosinca 1944. na tim položajima, bit će nova potvrda na teškom putu za osvajanje naziva - udarna.

U 10 sati prije podne na položajima kod Sedlarice na Zagorce su udarila dva čerkeska puka u suradnji s ustašama. Zametnula se borba u kojoj su položaji stalno prelazili iz ruku u ruke. Dva dana bez predaha. A onda je brigadi ponestalo municije. I morala je odstupiti na nove položaje. Tu su pali: desetar Stjepan Žujanić iz Zagorskog Sela kod Klanjca, Milan Grošinić iz Gornjeg Orašja, Franjo Cerovec iz Jertovca kod Sv. Ivana Zeline, Đuro Valjak iz Budinščine, Mijo Tisaj iz Cirkovljana kod Preloga, Janko Leljak iz Ravninskoga kod Đurmanca i Stjepan Zorko, komesar čete u Brigadi »Mihovil Pavlek Miškina«, rodom iz Jakovlja, ustaničkog gnijezda na sjevernim padinama Zagrebačke gore. Nitko nije mogao naslutiti, gledajući samrtničke grčeve komesara Stjepana, da je time otpočela prava životna drama šire porodice Zorko iz Jakovlja.

Samo je fašizam mogao ispisati stranice ovakve tragedije kakva se odigrala idućeg dana u Jakovlju ispod sjevernih obronaka Zagrebačke gore. Već sutradan u praskozorje, pretposljednjeg dana 1944. godine, u to ustaničko selo upalo je više od 2.000 ustaša, koje su odmah zaigrale krvavo osvetničko kolo. Tri stotine domova buknulo je za tren u plamenu. Iz plamena i dima ustaše su potjerale mnogobrojna stada jakovljanskih volova i krava, a žitelje, mahom djecu, žene i starce, sabile u gomile nemilosrdno ih tukući. I onda je počelo istrebljenje. Trideset i jedan Jakovljan je presječen rafalom, proboden bajunetom, bačen u vatru ili obješen.

Žrtve tog krvavog pira bili su:

Ivan Petra Zorko, dvadesetpetogodišnji mladić, bačen živ u vatru; Ana Vjekoslava Zorko - ubijena; Katica Mije Zorko, petnaestogodišnja djevojčica, izrešetana rafalima; Katica Vjekoslava Zorko, izgorjela u vatri svog doma; Lovro Ivana Zorko, obješen u voćnjaku, Marica Mate Zorko, bačena u vatru; Stjepan Mije Zorko, sedamnaestogodišnjak, izrešetan rafalima; Stjepan Vjekoslava Zorko, petogodišnji dječak, bačen živ u vatru; Terezija Zorko, šezdesetpetogodišnja starica, presječena rafalom; Vjekoslav Ivana Zorko, obješen pred očima prestravljenih suseljana; Zorka Vjekoslava Zorko i Zvonko Zorko, starac, ubijeni.

Njima se pridružio i Ivan Jurja Zorko, sedamnaestogodišnji mladić, o kojem je stigla vijest da je poginuo kao borac Brigade »Matija Gubec«.

Petnaest Jakovljana iz iste krvne loze ugradilo je život za slobodu nove Jugoslavije i nove Hrvatske.

U krvavom piru nestala je i druga porodica, izrasla iz krvne loze Cipek. Pretposljednji dan 1944. godine nisu preživjeli - Ana, Barica, Janko, Josip, Katica i Stjepan Cipek.

To je bila teška osveta ustaša zbog opredjeljenja Jakovljana za revoluciju. Jer Jakovlje nije priznalo ustašku vlast od prvog dana njezina uspostavljanja.

Izvor: Wikipedia