Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:16:48
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Srpska arheologija  (Pročitano 8242 puta)
08. Dec 2006, 21:57:11
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 738
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Otvaram ovu temu jer treba prikazati sva mesta u Srbiji i van nje koja su vezana za Srpsku arheologiju.






BARANDA KOD OPOVA
NASELJE KASNOANTICKOG DOBA

Uvod
U Panoniji sa leve strane Dunava, zabeležene su stotine naseobinskih nalazišta kasnoantičkog doba. Po pravilu, ta nalazišta se kod nas i u Mađarskoj pripisuju Sarmatima, a u Rumuniji romanizovanim Dačanima, odnosno precima Rumuna. Na osnovu podataka o sarmatskim napadima na oblasti koje su Rimljani zauzeli sa desne strane Dunava, kod nas se ustalilo shvatanje da su tada samo Sarmati nastanjivali Banat i Bačku. Taj stav je u suprotnosti sa predanjem o postojbini Slovena u Podunavlju, unetom u Nestorov letopis početkom XII stoleća.

Da bi se ustanovilo da li Sloveni žive u Banatu i Bačkoj u III-IV stoleću, Sveslovenski savez se poduhvatio arheoloških istraživanja. To je važno pitanje za istoriju savremene Evrope, a ne samo za prošlost Slovena.

Istraživanja su započeta u saradnji sa Muzejem Vojvodine. Iskopavanja je vodio dr Đorđe Janković u saradnji s Stankom Trifunovićem, a uz pomoć 18 dobrovoljaca studenata arheologije, tokom oktobra 1993. Iskopavanje je pomogla opština Opovo, koja je ekipi obezbedila smeštaj i radni prostor; Poljoprivredni kombinat Beograd iz Opova obezbedio je ekipi ishranu. Meštani Barande Živa Markov, Miša Vasić i Bane Vitolić, omogućili su rad na svojim imanjima.

Baranda
Kasno antičko naselje u Barandi zahvata površinu od oko 4 hektara. Prostire se sa južne strane Barande, između Tamiša na zapadu i ritova na istočnoj strani. Otkopana je površina od oko 150 m2, uglavnom na jugoistočnom kraju nalazišta.

Otkriveni su ostaci tri nadzemne kuće, jedne poluzemunice i pet jama ili trapova. Od kuća su sačuvane osnove, raspoznatljive po izgorelim delovima - njihove ivice ocrtavaju komadi izgorelog lepa pali sa zidova. Nisu otkopane u celini, ali je jasno da su bile pravougaone, površina 5,5 h 4 m, 5 h (?) m i 9 h (8?) m. Pošto jame za drvene stubove za sada nisu nađene, a na lepu, odnosno ia malteru od blata, vide se otisci pruća, može se pretpostaviti da su zidovi bili od drvenih greda i pletera oblepljenog lepom. Krov je po svoj prilici bio na dve vode, pokriven slamom ili trskom. Na podu najveće kuće, bliže jednom od užih zidova, nađena su dva ognjišta. Iskopavanje ove neobično velike kuće nije završeno, pa se još ne može reći ništa određeno o njenoj nameni. Od poluzemunice je sačuvan samo deo ukopa i uz njega jedan trap; svakako je bila znatno manja od nadzemnih kuća.

Kuće su izgorele u požaru, pa su u njima nađeni predmeti koji tada u brzini nisu sklonjeni, pre svega različito posuđe. Pored grubog posuđa za spremanje hrane domorodačke proizvodnje (lonci, poklopci zdele), nađeni su proizvodi rimskih i drugih grnčarskih radionica (raznovrsne zdele, tanjiri, veliki lonci posebnih namena, amfore). To su vrste posuđa poznate naspram rimskih granica od severnog do Crnog mora. Nađeni su i drugi predmeti - gvozdeni klinovi, kameni brusevi, itd. Za datovanje su ključna dva nađena novca, jedan cara Aurelijana (270-275) i drugi cara Konstantina Velikog (305-367). Naselje je izgorelo i napušteno verovatno tokom nekog rata, između 322. i 358. godine.

Priroda nalaza ukazuje da su u naselju kod Barande živeli seljaci. Nađeni su brusevi za oštrenje srpova, trapovi za čuvanje poljoprivrednih proizvoda, ručni žrvnjevi. Nedostatak gvozdenog oruđa je razumljiv, jer je oruđe uvek bilo predmet pljačke. Na domorodačkom posuđu otkriveni su otisci žitarica, a u lepu kojim su bili malterisani delovi kuća, nađeni su otisci prosa. Nađene su i posude namenjene pečenju testa - crepulje. Kosti životinja pokazuju da su gajena goveda, ovce i koze, svinje. Glineni pršljenci (zamajci za vreteno) ukazuju na pređu vune. Ovo stanovništvo je trgovalo sa Rimljanima - prodavali su verovatno poljoprivredne proizvode, a kupovali oruđa, nakit i druge zanatske proizvode složenije izrade.

Naselja u Banatu i Bačkoj
U Banatu i Bačkoj arheolozi su zabeležili mnoga naseobinska nalazišta kasnoantičkog doba. Svodeći te podatke, došlo se do zaključka da ta nalazišta pripadaju isključivo Sarmatima, jer se u rimskim pisanim izvorima jedino oni spominju. U nedostatku drugih mišljenja, i pošto se na više mesta naišlo na groblja u kojima su uz pokojnike nađeni predmeti osobeni za sarmatsku kulturu, to mišljenje postalo je opšte prihvaćeno. Međutim, u međuvremenu su na takvim nalazištima otkopane poluzemunice i zemunice (Vrbas, Klisa i Njegoševo kod Bačke Palanke*, Bratei u Rumuniji, itd.). Postalo je jasno da su to seoska naselja, kakva nisu poznata kod Sarmata na drugim prostorima, ali su zabeležena kod Limiganata.

* Stara Torina kod Subotice, Apatin.

Limiganti
Amijan Marcelin, znameniti rimski istoričar (oko 330-400), opisao je ratne događaje 358-359. godine u današnjoj Vojvodini. Limigante, narod nastanjen u Banatu i Bačkoj naspram rimske granice (limes), napala je rimska vojska sa carem Konstancijem II (337-361) na čelu. Rimljani su Limigante porazili i proterali, ali za kratko. Limiganti su se vratili, pa su čak probali da ubiju cara Konstancija II i osvete se. U ratu koji se odvijao između okoline današnjeg Titela, Tise, Tamiša i Karaša i Nere na istoku, naselja Limiganata su spaljena. Oni se dele na istočne Pikenze i zapadne Amikenze. Nazivani su Sarmatae Limigantes ili Limigantes Sarmatas Servos, jer su privremeno bili robovi "slobodnih Sarmata". Iz škrtih opisa jasno je da Limiganti nisu Sarmatske kulture - žive u zemunicama i kućama, opremljeni su mačevima i štitovima. U isto vreme "slobodni Sarmati" se opisuju kao konjanički narod opremljen kopljima i oklopima od rožnatovine. Posebno je važan posredan podatak da Limiganti nemaju vladara ili volju, jer odluke donosi savet, dok Germani i Sarmati imaju kraljeve.

Sarmati i Sloveni
Tacit navodi Slovene pod imenom Venedi, kao i drugi antički pisci. On beleži da ne zna tačno da li Venedi spadaju u Germane ili Sarmate. Po izgledu su sličniji Sarmatima, ali ih ipak ubraja u Germane, jer žive u kućama, kreću se pešice i opremljeni su štitovima, dok Sarmati provode svoj život na kolima i konjima. I Sarmati i Sloveni, lako su se mešali sa drugim narodima. Na primer, etnonim Venadisarmatae zabeležen je u III stoleću na rimskoj karti (Tabula Pojtingerijana) negde oko izvorišta Tise. Takođe, ima mišljenja da su imena Srba i Hrvata iranskog odnosno sarmatskog porekla.

Sloveni kasnoantičkog doba
U kasnoantičkom dobu Sloveni su nosioci dve kulture. Pševorska kultura obuhvata Poljsku i širi se do gornje Tise i Dnjestra, dok se zarubinjecka kultura prostire dalje na istok u gornji sliv Dnjepra. Sloveni zajedno sa Gotima i Sarmatima nose černjahovsku kulturu, koja je zahvatala prostor od sliva srednjeg Dnjepra do donjeg Dunava. Sloveni se raspoznaju po spaljivanju pokojnika, posuđu, poluzemunicama, zemunicama i kućama četvorougaone i kraće pravougaone osnove. Goti su sahranjivali pokojnike slično Sarmatima, a gradili su kuće duge pravougaone osnove. I u pševorskoj i u černjahovskoj kulturi bila je raširena upotreba zanatskih proizvoda rimskog porekla, dobro poznatih u Banatu i Bačkoj.

Jezik stanovništva Banata i Bačke
P. I. Šafarik je prvi značajan naučnik koji je smatrao da je postojbina Slovena u Podunavlju. U naše vreme stav da Sloveni žive u našem Podunavlju već u antičko vreme, zastupaju ugledni filolozi kao što su F. Barišić ili O. N. Trubačov. Svoje mišljenje zasnivaju pre svega na tumačenju hidronima zabeleženih u antičkom dobu . Na primer, kod Plinija (I stoleće nove ere), nailazi se na Pathissus, um, odgovara slovenskom "Potisje". Tu je i zanimljiv naziv rimskog grada na levoj obali Dunava u Đerdapu,Tsierna, koji je smešten na ušću Černe (danas Oršava naspram Tekije).

Katalog
1. Lonac rađen gnjetanjem, o = 115 mm.

2. Zdela rađena na brzom vitlu, glačane površine, o - 240 mm.

3. Tanjir rađen na brzom vitlu, crveno firnisovan, odozgo ukrašen pečatima, o = 130 mm.

4. Lončić rađen gnjetanjem, o = 69 mm.

5. Poklopac rađen gnjetanjem, izobličen u požaru, o = 107 mm.

6. Deo zdele rađene gnjetanjem, o = 155 mm.

7 Deo lonca rađenog gnjetanjem, o = 155 mm.

8. Deo lonca rađenog gnjetanjem, o = 76 mm.

9. Poklopčić rađen gnjetanjem, o = 50 mm.

10. Posudica rađena bez upotrebe vitla, o = 35 mm.

11. Lončić rađen gnjetanjem, o = 20 mm.

12. Delovi devet posuda domaće proizvodnje.

13. Delovi dve rimske posude.

14. Pršljenak rađen na vitlu, sa jedne strane ukrašen trougaonim ubodima.

15. - 18. Brusevi, d = 182, 118 i 78 mm.

19. - 21. Delovi bruseva.

22. Deo gvozdenog noža.

23. Gvozdena klanfa, d = 70 mm.

24. Deo zidnog lepa sa otiscima prosa.

25. Bronzani novac Konstantina Velikog kovan u Sisciji.

Kuća 2
1. Poklopac rađen gnjetanjem, o = 160 mm.

2. Deo poklopca rađenog gnjetanjem, o = 88 mm.

3. Delovi devet posuda domaće izrade, gnjetanje i brzo vitlo.

4. Delovi pet rimskih posuda.

5. Brus, d = 110 mm.

6-7. Delovi bruseva.

8. Deo gvozdenog noža.

9. Deo gvozdene klanfe.

Kuća 3
1. Oštećena zdela rađena na brzom vitlu, glačane površine, o = 161

2. Deo veće posude rađene na brzom vitlu, spolja glačane, sa kružni otvorom prečnika 60 mm.

3. Deo veće posude rađene na brzom vitlu, spolja glačane.

4. Delovi rimske amfore.

5. Delovi četiri posude domaće izrade, gnjetanje i sporo vitlo.

6. Brus, d = 138 mm.

7. Gvozdeni klin, d = 119 mm.

8. Koštano šilo, d = 105 mm.

Poluzemunica
1. Delovi dve posude rađenih na sporom i brzom vitlu.

Trap...
1. Delovi pet posuda domaće izrade, gnjetanje, sporo i brzo vitlo.

2. Delovi tri rimske posude.

Površinski nalazi
1. Deo kamenog žrvnja, prečnik oko 530 mm.

2. Posudica rađena bez vitla, o = 55 mm.

3. Lončić rađen gnjetaljem bez oboda, o - oko 40 mm.

4. Pršljenak rađen na vitlu, prečnik 40 mm.

5. Deo zdele, imitacija tera sigilate.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 738
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
 
 
 Đorđe Janković
SLOVENSKE OSOBINE NASELJA POZNORIMSKOG DOBA NA JUGOISTOKU PANONIJE


Jugoistočni deo Panonske nizije ima osobenu kulturu u kasnorimsko doba. Obuhvatala je Banat i Bačku, odnosno međurečja Dunava i Nere, Karaša, Tamiša i Tise, na sever do Moriša (sl. 1). Na primerima sa novih neobjavljenih iskopavanja u Barandi kod Opova, kod Horgoša ("Stub 76"), i zaštitnih iskopavanja u ciglanama u Padeju blizu Ade i Banatskom Karlovcu kod Alibunara, kao i onih ranije objavljenih nalazišta (Crvenka kod Vršca, Selište - Banatski Karlovac, Sapaja kod Bele Crkve, Selište u Gradinariju kod Oravice) [1], pokazaću osobine te kulture. Najvažnija arheološka pitanja su njeno datovanje, poreklo i etnička pripadnost iz kojih proizilaze i zanimljiva pitanja društvenih i etničkih odnosa na rimskoj granici IV stoleća. Za sada se pouzdano može govoriti samo o naseljima ove kulture. Groblja ovog doba, koja se obično pripisuju Sarmatima, nisu sistematski istraživana, pa se zato ovde ne razmatraju [2].

Naselja su smeštena na malim uzvisinama, 2 do 6 metara iznad vodenih površina koje ih okružuju. To mogu biti kose između bara, jezera i reke (Baranda), ili uzvišenja okružena vodom sa svih ili sa tri strane (Padej, Horgoš, Gradinari). Osoben je položaj naselja kod Banatskog Karlovca, smeštenih uz obrive visoke tridesetak metara iznad rita (Ciglana, Selište). Sve su to povoljna odbrambena mesta. U slučaju napada jačeg neprijatelja, povlačenje i napuštanje naselja vodilo je u vodu. Kuće unutar naselja su bile jednako okrenute.

Osnove nadzemnih kuća po pravilu su pravougaone (sl. 2: 1), strana dugih oko 5 i više metara (Baranda, Horgoš, Gradinari). Bile su brvnare ili daščare, sagrađene od položeno slaganog drveta. Osnova nadzemne zgrade sa otiscima stubova nađena je samo u Gradinariju. Podovi kuća su bili od nabijene zemlje. Na osi kuće moglo se nalaziti zemljano ognjište. Krov je morao biti na dve vode Neke kuće su imale tavanicu oblepljenu lepom. U izgorelom sloju naselja u Barandi na lepu su otisci pruća i oblica. U izgoreloj kući iz Horgoša na lepu nema takvih otisaka, što znači da je lep bio na tavanu od dasaka. Ako kuće koje su izgorele nisu imale lep na tavanici ili zidovima, njihovi ostaci se vrlo teško mogu uočiti. Zato treba pretpostaviti da je nadzemnih kuća bilo mnogo više nego što se to čini po sačuvanim ostacima.

Ukopana staništa su češća od nadzemnih kuća, jer se lakše sačuvaju i otkriju. Manja su, najčešće kvadratne, ali i pravougaone osnove, strana dugih 2 do 3,5 m (sl. 2: 3,4). Duboka su od 1,2 do 2 m. Nađeno je jedno u Barandi, dva u Padeju i desetak kod Horgoša. U Ciglani kod Banatskog Karlovca otkriven je deo zemunice dug oko 4 m, a dubine 1,8 m. U Staroj Torini kod Palića blizu Subotice, nađena je zemunica sa dve odaje ukupne veličine oko 6 h 3 m, dubine oko 2 m, na koje se nadovezivao trap [3]. Slična zemunica od dve odaje, veličine 5,6 h 2,2 m, sa bankom duž zidova i pristupnim rovovima - ulazima, dubine do 1,75 m, nađena je u Njegoševu kod Bačke Topole [4]. Zato pretpostavljam da su i nadzemne kuće mogle biti podeljene na dve prostorije. U ukopanim staništima retko se nailazi na tragove stubova. U Gradinariju su nalaženi pored zidova, a u Horgošu na osi ukopa. Znači da su zidovi pravljeni na različite načine, ili da nisu ni oblagani drvetom. Ova staništa ponekad mogu imati ognjište na sredini poda ili u uglu, ili zemljanu peć ukopanu u zid. Izuzetno je u Gradinariju, u uglu ukopane kuće, nađena osnova pravougaone kamene peći, od tri velika kamena [5].

Osnovno zanimanje stanovništva bila je zemljoradnja. O tome pre svega svedoče otisci žitarica na grnčariji rađenoj gnjetanjem - prosa, pšenice i ječma, kao i kružni kameni žrvnjevi. Tu su i brojni trapovi, prečnika 1-1,5, dubine 1-2,5 m. Plići trapovi obično imaju okomite zidove, a oni dublji se šire ka ravnom dnu. 0 korišćenju žitarica posredno svedoče mnogobrojni kameni brusevi, neophodni za oštrenje srpova i kosa. Gvozdeno zemljoradničko oruđe nije nađeno. U Barandi i u Ciglani kod Banatskog Karlovca nađene su zanimljive posude u vidu vretenastih krčaga, bez drški, ali gore zatvorenih, sa širokim piskom na boku (sl. 3: I). Korišćene su verovatno za dobijanje piva. U ovim naseljima gajena je i stoka -ovce/koze, svinje, goveda, živina.

Grnčarija se pravi na trn načina; gnjetanjem, odnosno bez upotrebe vitla, zatim na sporom, ručnom vitlu, i na brzom, nožnom vitlu. Za datovanje su važni retki nalazi uvozne rimske grnčarije. Međutim, rimska grnčarija na suprotnoj, desnoj obali Dunava, nije dovoljno istražena da bi se pouzdano moglo odrediti poreklo i datovanje te grnčarije izvan rimskih granica [6].

Najstarija rimska grnčarija odgovara trećem stoleću (Baranda). To su sitni ulomci različitih zdela i činija, stonih posuda sa sjajnim crvenkastim premazom ili tera sigilata. Ima i sitnih delova lonaca beličaste boje, rađenih od gline sa mnogo mlevenog kalcita i peska u glini, na brzom vitlu, oboda prepoznatljivih na rimskom tlu. U Ciglani kod Banatskog Karlovca nađeni su delovi kasnorimskih lonaca i zdele. kratkih oboda, ukrašenih na naglašenom ramenu vodoravno urezanim linijama, takođe rađenih od gline sa mnogo mrvljenog kalcita. Nađeni su i slični ulomci lonaca ukrašenih valovnicama izvedenim češljem, sa više peska u glini. Ti lonci bi mogli biti domaće proizvodnje. Zanimljivo je da sličnih ulomaka ima u Moravskoj [7]. I u Padeju ima kasnorimskih ulomaka lonaca, poklopaca, zdela i drugog, ali su oni pravljeni od gline sa peskom. Spolja mogu imati tragove glačanja. Ove razlike su razumljive, obzirom da su posude nabavljane iz različitih rimskih provincija. Ulomaka rimskog posuđa ima i u najmlađem naselju kod Horgoša, ali za njih nisu poznate analogije. Na svim ovim nalazištima ima i delova velikih amfora IV-V stoleća, ali one ne omogućavaju uže datovanje.

Najraznovrsnija je domaća grnčarija rađena na brzom vitlu. Pravi se od čiste gline sivo pečene. Često je u prelomu svetlija. Nađene su grnčarske peći sa ovakvim posuđem, sa ložištem iz dva dela, ispod rešetke (Gradinari, Crvenka). Zapaža se da ova grnčarija podražava rimske oblike, ali sa izvesnim zakašnjenjem. Najčešće posude su različite zdele, a zatim izduženi veliki lonci (sl. 3: 2). Potom ima različitih bokala, krčaga, tanjira, činija, lonaca, i t. d. Ukrašene su glačanjem i utiskivanjem - pravim linijama i valovnicama, a ponekad i površinama ispunjenim mrežom ili kosim linijama.

Nalazišta se mogu razdvojiti na starija i mlađa upravo po razlikama u sivoj, grnčariji. Starijem sloju pripadaju nalazišta u Barandi, Banatski Karlovac -Selište, grnčarske peći u Gradinariju i Crvenki, Sapaja. Drugom sloju pripadaju nalazi iz Padeja, Banatskog Karlovca - Ciglana, naselje u Gradinariju. Grnčarija se najlakše razlikuje po obodima. Na starijim velikim loncima su obodi deblji a kraći; stanjuju se odozdo a odozgo su ravni, ili se stanjuju sa obe strane. Glačani su samo sa strane. Obodi mlađih velikih lonaca su često dugi i tanki, nagnuti na donju stranu (sl, 3: 3). Zaglačani su sa svih strana, pa donekle i iznutra. Starije zdele najčešće imaju nepravilno kružno zadebljan obod, ili jedva naglašen zaobljenim zadebljanjem sa unutrašnje strane (sl. 3: 4). Osobene su zdele širokog, nagnutog oboda, odozgo ukrašenog valovnicama (sl. 3: 5). Takvih zdela kasnije nema. Mlađe zdele najčešće imaju jake obode, spolja zaobljene a iznutra manje ili više naglašenog preloma,; zatim slične ali manje naglašene i nagnute na spoljnu stranu, ili su to zatupasti obodi (sl. 3: 6). Ovo grnčarstvo pokazuje opšte sličnosti sa sivom grnčarijom izvan rimskih granica. Sličnost nekih krčaga (sl. 3: ;7) sa primercima iz Moravske, možda nije slučajna, obzirom ia druge veze koje postoje sa severozapadnom Panonijom [8].

Najveća osobenost ove kulture je grnčarija rađena ia sporom vitlu, ukrašena češljem. Najčešće posude su lonci, ali se u mlađim naseljima izuzetno pojavi kotao sa drškama nad obodom, zdela vršnik (sl. 3: Smile. Prave se od gline sa dodatkom vrste - drobljenog kalcita, peska i zrna-liskuna. To ukazuje na istočni Banat, gde ima takvih stena. Najčešće su ukrašavani češljem sa 4-8 zuba, na gornjem delu ramena, ali nije retkost da se ukrasi ceo gornji deo lonca, pa i obod odozgo. Obično je gore vodoravni snop, a ispod su valovnice ili kosi ubodi. Valovnice i naizmenično okrenute kose ,ubode mogu uokviravati vodoravne linije. Retko se pojavljuje upotreba šiljka za ukrašavanje (Baranda, Gradinari, Horgoš). Kod Horgoša je nađen lonac načinjen od drugačije gline, ukrašen samo valovnicama.(sl. 3: 9). Lonci su po pravilu, 50% viši, no širi. Izuzetak je nizak lonac iz Ciglane u Banatskom Karlovcu (sl. 3: 10). Stariji obodi najčešće su odozgo ravni (Baranda), a oni mlađi su nagnuti na spoljnu stranu i malo izvučeni (Padej, Ciglana u Banatskom Karlovcu).

Naselja sa ovakvom grnčarijom istraživane su u Slovačkoj, a ima je i u susednim oblastima [9]. Datuju se u III stoleće i kasnije, a njihovo poreklo se vidi u keltsko-dačkim tradicijama. Slično ukrašenih lonaca ima u oblasti Đerdapa u I stoleću, gde se obično pripisuju Dačanima [10]. Takav ukras se javlja i na istovremenom posuđu u Donjoj Panoniji i dalje duž rimske obale Dunava, gde se obično pripisuje domorocima [11]. Slični ulomci lonaca nađeni su u groblju spaljenih i sahranjenih pokojnika kod Sirmijuma, datovanom u III-IV stoleće [12]. Prema antropološkim analizama, to groblje su koristili Sloveni [13].

Grnčarija rađena gnjetanjem nađena je na svim nalazištima. Najčešći su lonci različitih oblika, zatim poklopci. Retko se nalaze šolje, činije okomitih zidova, zdele, crepulje ili kružne ploče. Prave se od gline sa dodatkom drobljene grnčarije - šamota. Ponekad se spolja vidi premaz od čiste gline, boje lesa, koji je u nekim slučajevima dobro ispečen, a u drugim se ljušti. Obično su spolja različitih svetlih smeđih boja, nagaravljeni, a u prelomu tamno sive ili crne boje. Odozdo na dancima ponekad ima otisaka žitarica, koji se retko nađu i u prelomu posuda.

Lonci su različitih oblika, po pravilu razgrnutih oboda, kraćih i dužih. Tokom svog trajanja ove kulture prave se lonci zaobljenog tela koje se sužava ka dnu (Baranda, Padej i Horgoš gde su najčešći - sl. 3: 11). Njima su po odnosima visine i širine bliski lonci naglašenog pravog ili čak ugnutog ramena (Baranda, Padej - sl. 3: 12). Kod njih je obod manje razgrnut ili uspravan. Sledeća vrsta su lonci valjkastog tela, koji mogu imati najveći prečnik na sredini visine, ili naglašeno rame (sl. 3: 13). Jedini ukras ovih lonaca mogu biti jamice na obodu. Izuzetno se pojavi i valovnica na gornjem delu lonca. Samo u najmlađem Horgošu ima lonaca bez vrata, sa jedva naglašenim ili nenaglašenim obodom. Redak nalaz su manji lonci bez vrata, nenaglašenog oboda blago povijenog na unutrašnju stranu (Baranda, Horgoš - sl. 3: 14). I male posudice za piće, visine 0,05-0,1 m, mogu biti takvog izgleda, ili su sa vratom i razgnutog oboda, ili su u vidu valjka (Baranda).

Poklopci su u vidu niske kupe sa dugmetastom ili prstenastom drškom (Baranda, Padej - sl. 3: 15). Takvih drški nema kod Horgoša. Tamo se veliki poklopci prečnika oko 0,3 metra, sa polukružnom drškom, koriste kao vršnici. Kod Horgoša su nađene i kružne ploče, namene slične crepulji (sl. 3: 16). Sitnih ulomaka takvih ploča ima i u Barandi i Padeju, ali su oni suviše mali da bi se pouzdano odredili kao delovi kružnih ploča. Kod Horgoša, gde su bila najveća iskopavanja, nađeno je više delova tava ili pituličarki. Za spremanje slične hrane mogle su služiti posude okomitih zidova, veličine od 0,05 h 0,15 do 0,1 h 0,35 m. U Barandi i Padeju nađene su samo one manje, a kod Horgoša i one velike (sl. 3: 17).

Grnčarija rađena gnjetanjem služila je za spremanje hrane. Zamenjuje onu bolje izrade, trpeznu tek u vreme seobe naroda, kada su zanatske radionice bile uništene. Slična grnčarija koristi se izvan rimskih granica na prostoru od Crnog mora do Labe, uključujući černjahovsku i pševorsku kulturu. Takva grnčarija može se naći i na desnoj obali Dunava, na primer u pomenutom groblju kod Sirmijuma [14].

Datovanje ovih naselja izvodi se iz naslojavanja, međusobnog poređenja grnčarije, nalaza novca i nalaza rimske grnčarije. Opšte istorijske okolnosti i arheološki podaci, pokazuju da naselja sa zanatski rađenom grnčarijom moraju biti starija, a ona gde preovlađuje gnjetana grnčarija mlađa, iz doba Velike seobe naroda. kada su privreda i zanatstvo bili uništeni. Na podele u starijoj fazi, ukazuje novac i uvoz rimske grnčarije, koji se mogao odvijati samo u uslovima mira i saradnje ovog stanovništva sa onim u podunavskim oblastima Rimskog carstva. Kao da novca više ima oko prelaza iz trećeg u četvrto stoleće, i sredinom druge polovine četvrtog stoleća [15].

Naslojavanje u starijoj fazi, ustanovljeno je samo u Barandi i Padeju. Naselje u Padeju delimično je naselo na starije groblje, datovano novcem cara Trajana (98-117) i cara Konstancija II (337-361). To datuje nase;lje u Padeju u poslednju četvrtinu četvrtog stoleća, kada se za groblje više nije znalo, do doseljavanja Germana i Huna, kada su grnčarske radionice uništene. Istovremena sa naseljem kod Padeja su naselja iz Gradinarija i Ciglana iz Banatskog Karlovca.

Grnčarija u Barandi razlikuje se od one u Padeju. To je pre svega uočljivo po glačanoj grnčariji, ali se razlike zapažaju i na grnčariji rađenoj na sporom vitlu. U gnjetanoj grnčariji skoro da nema promena. U Barandi su nađena dva novca, cara Aurelijana (270-275) i drugi cara Konstantina I (305-307), na podu izgorelih kuća. Međutim, sloj naselja sa izgorelim kućama nesumnjivo je znatno mlađi. To proizilazi iz poređenja sa sličnom grnčarijom iz grnčarskih peći u Gradinariju i Crvenki, iz Selišta kod Banatskog Karlovca i rimske tvrđave na Sapaji. Za datovanje ovih nalazišta, koja su sva stradala u jednom istom ratu, kako se to može zaključiti po zatvorenim celinama sa grnčarijom, najvažniji su nalazi iz tvrđave na ostrvu Sapaji, pored leve obale Dunava. Naime, velika količina ove grnčarije u rimskoj tvrđavi, oko 50%, gde pored sive ima i one rađene na sporom vitlu, pokazuje da je tvrđava bila u posedu onog istog stanovništva koje živi u Banatu i Bačkoj. To se moglo desiti jedino kada Rimljani nisu mogli da brane taj mostobran, ili kada su im susedni varvari bili potrebni kao saveznici. Do početka seobe naroda 375. godine, nema ni pomena o nekim uslovima da se varvarima prepusti rimska tvrđava, makar i na levoj obali Dunava. Kao što su Goti pušteni na rimsko tlo 375. godine, tako se i na rimskoj granici u Gornjoj Meziji mogla ukazati potreba da se varvari prihvate kao saveznici. Ova naselja i tvrđava na Sapaji stradali su brzo posle toga, kada je talas seobe naroda zahvatio srednje Podunavlje. O tome svedoči grupisanje ostava novca druge polovine četvrtog stoleća oko Vršca [16]. O tome nema izričitih pisanih podataka, ali se može pretpostaviti da je neko novopridošlo germansko plame opljačkalo južne predele Banata.

Podizanje kuća u Barandi, koje su tom prilikom izgorele, može se datovati posle rata cara Konstancija II protiv Limiganata 358. godine. Iz starijeg sloja u Barandi za sada nema dovoljno nalaza, da bi se o njemu moglo nešto određeno govoriti. Može se pretpostaviti da je starije naselje osnovano ne pre kraja III stoleća, a da je stradalo u ratu 358. godine.

Sledi da se pouzdano mogu razdvojiti najmanje tri sloja starijeg doba ove kulture, obeleženog sivom glačanom grnčarijom rađenom na brzom vitlu, i grnčarijom ukrašavanom češljem a rađenom na ručnom vitlu. Prvi izraziti "sloj" - nedovoljno izražen, pripada prvoj pol- vini četvrtog stoleća; njemu odgovaraju novci i rimska grnčarija trećeg - početka četvrtog stoleća. Novac ukazuje na početak tog sloja u vreme cara Konstantina I. Drugi sloj pripada napretku ove kulture tokom treće četvrtine četvrtog stoleća. Treći sloj, koji je usledio posle nekih razaranja krajem sedamdesetih godina, verovatno je trajao samo do osamdesetih ili devedesetih godina četvrtog stoleća, kada se u jugoistočnu Panoniju doseljavaju Gepidi i druga plemena Hunskog saveza.

Jedino obimnije istraženo naselje mlađeg doba je ono kod Horgoša. Tamo su ustanovljena tri sloja sa staništima. Najstariji sloj nesumnjivo se nadovezuje na prethodio doba, odnosno na kraj četvrtog stoleća, kako to pokazuje grnčarija rađena na ručnom vitlu ukrašavana češljem. Može se pretpostaviti daje naselje ugašeno u vreme sloma hunske vlasti 454. godine, kada je došlo do velikih pokreta naroda u Panoniji, dakle početkom treće četvrtine petog stoleća. Verovatno se sva tri sloja naselja kod Horgoša, mogu datovati u granicama od 50-60 godina. Posle toga, osobine mlađeg sloja ove kulture, možemo pratiti u slovenskim naseljima šestog-sedmog stoleća u Podunavlju.

Ko su nosioci ove kulture, pokazuju podaci pisanih izvora. Prema Amijanu Marcelinu[17], u jugoistočnoj Panoniji su živeli Limiganti (Limigantes), zvani i Sarmati robovi, jer su nekad bili potčinjeni Argaragantima (Argaragantes, Arcaragantes, Ardaragantes), slobodnim Sarmatima. Kada su vladajuće Sarmate napali Tervingi i Taifali 332. godine, oni naoružaju sebi potčinjene Limigante, da bi se zajedno odbranili. Pošto su germanska plemena odbijena, Limiganti, mnogo brojniji od svojih gospodara, proteraju ih. Zato se 300.000 Sarmata preda Rimljanima, a drugi deo se potčini Viktohalima. Ovaj događaj, nečuven za dotle uobičajene prilike naspram rimskih granica, jer se prvi put desilo da se neki potčinjen narod pobuni i protera svoje gospodare, zabeležen je i u Carigradskom letopisu [18]. Četvrt stoleća posle toga, 357. godine, krenu germanski Svebi i Kvadi zajedno sa Sarmatima Argaragantima u pljačku rimske zemlje. Car Konstancije II preduzme pohod u međurečje Dunava i Tise i pobedi ih. Vazalni odnos je ponovo utvrđen, a Germani i Sarmati dali su taoce. Kao povod za svoj napad, Sarmati su naveli to da su ih Limiganti proterali. Takvo opravdavanje može značiti da nisu imali hrane, da su dospeli u oskudicu, jer im nekad potčinjeni zemljoradnici više nisu obezbeđivali namirnice. Zato Rimljani prvo napadnu zapadno pleme Limiganata, Amikense, nastanjene oko ušća Tise i na Tamišu, i na prevaru ih pobede. Potom Rimljani u savezu sa Sarmatima i Germanima napadnu Limigante na istoku, u Banatu, Pikense, "koji su se tako zvali prema susednim oblastima". Limiganti su bili prinuđeni da se pokore, a car Konstancije ih kažnjava proterivanjem. Ova neobična kazna je tim neobičnija što su Sarmati, Svebi i Kvadi, koji su napali Carstvo morali samo da daju taoce. To pokazuje da Limiganti, "oni koji su slobodu izvojevali oružjem", nisu bili rimski klijenti. Međutim, Limiganti se na zimu vrate sa namerom da se osvete caru Konstanciju, ali su odbijeni. Posle toga se više ne spominju.

Etnološki podaci Amijana Marcelina vrlo su značajni. Sarmati Argaraganti su opisani kao dobri konjanici, koji sa sobom prilikom pohoda, vode još po jednog pa i po dva konja, da bi se brže kretali. Naoružani su dugim kopljima a zaštićeni oklopima od rožnatovine, složenih slično perju, Kada su Sarmati bili vojno pobeđeni, spremno se pokore, a podjednako žale što moraju da vrate zarobljenike i da daju taoce. Slično opisuje Sarmate Strabon: oni žive od stočarenja, stanuju u kolibama podignutim na kolima [19]. Tacit, pišući o Venedima, dobrim pešacima, ubraja ih u Germane zato što žive u kućama, a razlikuje ih od Sarmata, koji provode život na konjima i kolima [20].

Amijan Marcelin sasvim drugačije opisuje Limigante. Oni su pešaci, naoružani su mačevima, dugim i kratkim kopljima, a za odbranu koriste štitove. Žive u zemunicama i drvenim kućama u sastavu naselja, koriste lađe i čamce. Oni su ponosni, ne predaju se i ne mole za milost; koliko mogu brane svoju slobodu. Odluke se donose na savetu staraca. Osobine Limiganata po opisu Amijana Marcelina, neodoljivo podsećaju na opise Slovena šestog stoleća u delima Prokopija i Pseudo/Mavrikija [21]. Zanimljivo je da su prilikom pregovora sa Limigantima neophodni prevodioci, koji se ne spominju prilikom pregovora sa Sarmatima Argaragantima i njihovim saveznicima Germanima. Ipak, Amijan Marcelin naziva Limigante Sarmatima.

Postoji još jedan opis stanovništva Potisja, često navođen, koji je ostavio retor Prisk [22]. On je 448. godine bio član poslanstva upućenog Atili u Potisje. On opisuje mesno stanovništvo čiji jezik nije ni hunski ni gotski, kao ni grčki pa ni latinski. Žive u selima duž reka, prave čamce izdubljene u deblu, piju medovinu i komon (piće od ječma), jedu proso. Dugo se već dokazuje da je reč o Slovenima. Ovaj opis sasvim odgovara arheološkim podacima o stanovništvu četvrtog stoleća u oblasti jugoistočne Panonije. Podudara se priroda naselja smeštenih uz vodu, žitarice koje se gaje, čak su nađene i posude za pravljenje piva (odnosno za komljenje). Nesumnjivo je reč o istom stanovništvu koje pre toga opisuje Amijan Marcelin na istom prostoru, o Limigantima.

Obično se tumačenja ove kulture i pisanih podataka o mesnom stanovništvu svode na dva, oba pogrešna. U Jugoslaviji se ova kultura lakomisleno tumači kao sarmatska [23], a u Rumuniji tumači se kao domorodačka, odnosno romanizovanih Dačana [24]. Nijedno ni drugo gledište se ne uklapa u glavne činjenice koje proizilaze iz arheoloških i istorijskih podataka.

Nema nikakvog razloga da se navodno romanizovano dačko stanovništvo, grupiše u jugoistočnoj Panoniji a ne u Dakiji, ili da ne koristi rimsko proizvode u daleko većoj meri. Da ne može biti reč o romanizovanim Dačanima, pokazuju i pisani podaci. Po svedočenjima Amijana Marcelina i retora Priska, Limiganti ne govore latinski jezik.

Slično se mora odbaciti sarmatska fascinacija, jer svi etnološki podaci koji proizilaze iz arheoloških i pisanih izvora, svedoče drugačije. U prilog sarmatskog određenja ove kulture, mogu govoriti samo rimski pisani izvori, koji Limigante nazivaju Sarmatima. Međutim, ceo prostor između Crnog i Baltičkog mora, gde su najbrojniji bili Sloveni, nazivan je Sarmatijom. Neki grobovi iz jugoistočne Panonije zaisto pokazuju određene sarmatske osobine (četvorougaone posudice, retko ogledala), ali nemaju mnogih sarmatskih odlika prepoznatljivih sa drugih prostora (potkopavanje grobova u zid rake, oružje, i t. d.). Jaki razlozi govore da kultura limigantskih naselja ne može biti sarmatska. Pre svega, reč je o seoskom stanovništvu, a u antično doba nema istovremenih, ajoš manje starijih naselja Sarmata. Limiganti ne mogu biti Sarmati ranije naseljeni u Panoniji, jer kulture takvih osobina, nema u međurečju Dunava i Tise u I-III stoleću, a ni drugde gde su mogli živeti Sarmati. Kod Sarmata nije poznata primena ni sporog ni brzog vitla, što je sasvim razumljivo za nomadski narod.

Mnogo više podataka pokazuje da je reč upravo o Slovenima. Kroz oblike staništa naselja, privrede, gnjetane grnčarije, može se pratiti kontinuitet do nesumnjivo slovenskih naselja VI-VII stoleća u Podunavlju, kao i usklađenost sa razvojem i sudbinom Slovena drugih područja. U prvoj polovini V stoleća zapaža se pojava novih slovenskih osobina, što svedoči o doseljavanju sa tla izvan Panonske nizije. Oni se brzo mešaju sa domorocima, što ne bi bilo moguće da nije reč o stanovništvu istog porekla i jezika. Svi zabeleženi opisi Limiganata, o načinu života, privredi, društvu, naravima, u potpunosti se podudaraju sa opisima Slovena iz VI-VII stoleća.

Uočljive su arheološke veze Limiganata sa severnom Panonijom, sa današnjom Slovačkom. Sličnost je upadljiva u grnčariji rađenoj gnjetanjem, pa i u ovoj rađenoj ia ručnom vitlu, naročito sa nalazima iz Barande. Te veze tek treba istraživati. Ipak, nešto se može naslutiti. Čini se da su takvi nalazi u severnoj Panoniji u proseku nešto stariji od onih u jugoistočnoj Panoniji, kao i da se kontinuitet razvoja te grnčarije od II-III stoleća do VI stoleća, ne može baš u potpunosti pratiti (pri tome ne mislim na posledice hunske najezde). Zato nagađam da su Limiganti nekada živeli na severu Panonije, možda negde u, ili oko gornjeg sliva Tise. Oni su po rimskom napuštanju Dakije mogli sići u jugoistočnu Panoniju. Verovatno su tek tu, krajem prve četvrt^ne IV stoleća, dospeli pod vlast Sarmata, u još nejasnim okolnostima.

Za poreklo Limiganata od posebnog značaja su nazivi njihova dva plemena. Amikensi su živeli oko ušća Tise. Pikensi su živeli istočno od njih, između Tamiša i Nere, a tako su nazvani "prema susednim oblastima". Reka Pinkus i grad Pinkum, jednaki su reci Pek i mestu Veliko Gradište [25]. Neverovatno je da se neko varvarsko pleme izvan rimskih granica tako prozove prema tom gradiću, i to tek u kasnorimsko Doba. Rimski grad Pinkum nalazio se pred ulazom u Đerdapsku klisuru i bio je sasvim beznačajna geografska odrednica u poređenju sa gradom Viminacijumom i drugim manjim gradovima. Severno od Dunava, naspram Pinkuma, prostiru se planine, koje su mogle biti samo retko naseljeno pogranično područje Limiganata. Zato se čini da je Amijan Marcelin, pogrešno tumačeći da su Limiganti naknadno dobili ime, znajući za rimski Pinkum na Dunavu, otkrio suštinu, da je ustvari reč o plemenu po kome je grad dobio ime. Pored toga, grnčarija rađena na sporom vitlu može imati korene upravo u oblasti predrimskog plemena Pikensa.

Sličan slučaj mogao je da bude i sa Amikensima. Njihovo ime podseća na predrimske Amantine, koji su živeli u Sremu, odnosno u Donjoj Panoniji. A tamo u rimsko vreme ima grnčarije rađene na sporom vitlu i ukrašene češljem, kao i gnjetane grnčarije. U Donjoj Panoniji ima i uzora za sivu limigantsku grnčariju. I antropološki podaci ukazuju na Slovene. Zato se kao moguće starije zemlje porekla Limiganata, ukazuju oblasti pored Dunava iz predrimskog doba.

Od suštinskog značaja za razrešavanje ovih pitanja su groblja jer je za Slovene osobeno spaljivanje, a ne sahranjivanje. U tom pogledu je veoma zanimljivo groblje iz Bratei, datovano u kraj IV - prvu polovinu V stoleća [26]. Ono sadrži grobove spaljenih pokojnika sa iz duženim jamama, poznatih i kod Slovena, a među njima su neki grobovi tipa Mala Kopašnica - Sase, osobeni za Pomoravlje [27]. Groblja sahranjenih pokojnika u oblastima Limiganata, kao i ona slovenskih antropoloških osobina u rimskoj Panoniji, možemo tumačiti podacima iz "Povesti vremenjih ljet", u nedostatku starijih pisanih podataka. Tamo se naglašava da je apostol Pavle dolazio u Moravu u Iliriku i propovedao hrišćanstvo [28]. Ako je apostol Pavle zaista propovedao u Pomoravlju hrišćanstvo, što nije isključeno, onda je sasvim razumljivo da deo stanovništva kasnije pređe sa spaljivanja pokojnika na obično sahranjivanje.

Okolnosti koje proizilaze iz arheoloških podataka i pisanih izvora, pokazuju da je u međurečjima Dunava, Nere, Karaša, Tamiša i Tise, živelo u IV-V stoleću neko slovensko pleme, zabeleženo pod imenom "Limiganti". Pretpostavljam da bi filološko proučavanje podataka Amijana Marcelina o ratu sa Limigantima, moglo otkriti dragocene podatke. Čini se da su Limiganti došli sa gornjeg sliva Tise, ali da vode poreklo od domorodačkog, predrimskog stanovništva desne obale Dunava. To možda pokazuje da su rimska osvajanja bila praćena svojevoljnim iseljavanjima pobeđenog stanovništva, kao i da "romanizacija" nikada nije uspela do kraja. Pravu arheološku vezu između predrimskog i ranorimskog stanovništva sa Limigantima, koja se za sada nazire, tek treba uspostaviti.

Napomene
1. Rašajski R. Sarmatska lončarska radionica iz Crvenke kod Vršca, Rad vojvođanskih muzeja. 6. Novi Sad, 1957. S. 39-55; Simonović N. Sarmatski stratum na Crvenki kraj Vršca, Rad vojvođanskih muzeja. 6. 1957. S. 57-66; Trifunović S. Arheološka iskopavanja lokaliteta Selište kod Alibunara; Rad muzeja Vojvodine. 36. Novi Sad, 1994. S. 63-70; Dimitrijević D. Sapaja. rimsko i srednjovekovno utvrđenje pa ostrvu kod Stare Palanke; Starinar. XXXIII-XXXIV. 1982-1983. Beograd, 1984. S. 29-59; Bozu O. Asezarea daco-romana da la Gradinari - "Saliste"; Banatica. 10. Resita, 1990. S. 147-186.

2. Pregled istraživanja: Dautova-Ruševljan V. Dosadašnji rezultati istraživanja i problemi pri proučavanju sarmatske kulture u Vojvodini; Rad vojvođanskih muzeja. 32. 1990. S. 81-94.

3. Obaveštenje V. Lekovića. Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu.

4. Obaveštenje V. Lekovića. Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu.

5. Bozu O. Asezarea daco-romana... S. 149. №. 3:5.

6. Uprkos dugotrajnim iskopavanjima Viminacijuma, Singidunuma i rimskih tvrđava u Đerdapu, raspolaže se samo knjigom. Brukner O. Rimska keramika u jugoslovenskom delu provincije Donje Panonije. Beograd, 1981.

7. Takve primere navodi; Tejral J. Morava na sklonku antiku. Praha, 1982. S. 172-174.

8. Isto. 138. Sl. 58:1. T. XXXII:3; XLVII:3.

9. Budinsky-Krička V. Sidlisko z doby rimskej a zo začiatkov strahovania narodov v Pročove; Slovenska Archeologia. XI-1. Bratislava, 1963. S. 5-58; N. VIII/12, X/16, XII/10, XV/9.

10. Takav primerak objavio je M. Vasić, Čezava - Castrum Novae; Starinar. XXXIII-XXXIV. 1982-1983 (1984). S. 112. Sl. 17/3.

11. Brukner O. Rimska keramika... 42. T. III:4, 6, 7; T. III.

12. Milošević P. Rimska nekropola na izlaznici mitrovačke petlje; Arheološka istraživanja duž autoputa kroz Srem. Novi Sad, 1995. S. 200. T. 11:4 (grob spaljenog pokojnika datovan novcem u prvu polovinu II stoleća).

13. Živanović S, Ostaci skeleta iz nekropole u području južnog dela mitrovačke petlje na auto-putu Beograd-Zagreb; Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine. XV. Novi Sad, 1988. S. 112--115; porediti mišljenje P. Miloševića "Rimska nekropola..." S. 198, 199.

14. Milošević P. Rimska nekropola... S. 200-204.

15 Dautova-Ruševljanin V. Ostave varvarskog, rimskog i vizantijskog novca iz Vojvodine, Numizmatičar, 4. Beograd, 1981. S. 63-71.

16. Isto. S. 68-70.

17 Amiani Marcellini rerum gestarum libri qui supersunt. Recensuit rhythmiceque distinxit C. U. Clark I. Berolini, 1910. XVII. R. 12, 13; XIX. R. II; prevod prema Vulić N. Ratovanje cara Konstancija u Današnjoj Bačkoj; Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu. I-4. 1928. S. 23-36.

18. Consularia Constantinopolitana ad anno 334. Izdanje: M. G. H. AA. IX. I. Berollini, 1891. R. 234; Izvori za b''lgarskata istorija. I. Sofija. 1958. S. 296; i opširniji opis kod Evsevija Hijeronima (Hronicon. VI. 31-32). Sm.: Die Chronik des Hieronymus Berlin, 1956.

19. Strabonis. Geographica. Lipsae, 1877. T. VII: 111. S. 57.

20. Tacit. Germanija. 46. Beograd.

21. Prokopije. Bellum Gothicum. III, 14. Procopii opera. Lipsae, 1906; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Beograd, 1955. S. 25-30; Pseudo-Mavrikije. Strategicon. XIII. 5 (Ariani tactica et Mauricii ars militaris libri duodecim. Upsaliae, 1664); Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. T. I. Beograd. 1955. S. 130-136

22. Prisci Fragmenta. 8. R. 291-305; Historici graeci minoris, 1870; Barišić F. Prisk kao izvor za najstariju istoriju Južnih Slovena; Zbornik radova vizantološkog instituta. I. 1952. S. 52-61.

23. Dimitrijević D. O etničkim problemima Vojvodine u vreme doseljavanja Slovena; Posebna izdanja ANUBIH. 1969. S. 89-92; Ista. Sarmati i Rimljani; Šajkaška I. Novi Sad, 1975. S. 77-80.

24. Bozu O. Asezarea daco-romana... S. 155-159.

25. Mirković M. Rimski gradovi na Dunavu u Gornjoj Meziji. Beograd, 1968. S. 101.

26. Bazu L. Continuitatea populatie autohtone in Transilvania in secolele IV-V (cimitirul I de la Bratei). Bucuresti, 1973.

27. Isto. 25; Jovanović A. Rimske nekropole na teritoriji Jugoslavije. Beograd, 1984.

28. Povest' vremennjih let. I. M., L.. 1950. S. 21, 217.


 
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 738
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
 Đorđe Janković
Etnički prostor Srba na Balkanu u srednjem veku u svetlu arheoloških i pisanih izvora

Izvor: zbornik Etnički sastav stanovništva Srbije i Crne Gore i Srbi u SFR Jugoslaviji, Geografski fakultet Univerziteta u Beogradu, Stručna Knjiga, Beograd 1993. (strane 19-40)

Splet istorijskih okolnosti uslovio je da Srbi žive zajedno tek od stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Ni tada, međutim, jedinstvo Srba nije postignuto u potpunosti. Istorija i arheologija nisu sagledavale celovito etnički prostor Srba, osim retkih izuzetaka. (Uzrok je bio u nedostatku stručnjaka i u usmerenosti na jugoslovenstvo. Zbog toga jedva da je bilo rada na istraživanju starije srpske prošlosti.)

U Drugom svetskom ratu su Nemačka i Italija podelile i razdvojile Srbe. Posledice cepanja države nisu izbrisane ni posle pobede saveznika. Srpski narod, podeljen u novostvorenim republikama, nije imao mogućnosti da se jedinstveno stara o svojoj baštini i kulturi, pa ni o svojim arheološkim spomenicima. U bivšoj Jugoslaviji postojale su razne nacionalne arheologije, ali ne i srpska.

Ipak, deo arheoloških spomenika vidljiv je na površini tla, pa se može koristiti za izučavanje. I arheološki nalazi ispod površine zemlje postepeno izlaze na svetlo dana. Sada dostupni arheološki podaci o srpskom etničkom prostoru potpuno potvrđuju ili objašnjavaju oskudne pisane istorijske izvore. Kartiranje arheoloških spomenika kroz vreme pokazuje stalnost i postepeno širenje srpskog etničkog prostora, počev od ranog srednjeg veka.

***

Jedini pisani izvor u kome je sačuvano predanje o doseljenju Srba jeste Spis o narodima cara Konstantina VII Porfirogenita.[1] Nastao je sredinom X stoleća. U Spisu o narodima opisane su srpska istorija i teritorije. Prema predanju iz tog spisa, u Bojki, gde su Srbi nekada živeli, narod se podelio između dva naslednika prestola. Knez jednog dela naroda prebegao je, zajedno sa narodom, vizantijskom caru Irakliju (610-641), koji im je za naseljavanje dao grad u oblasti Soluna, nazvan kasnije po Srbima Servija (Σερβλια). Zatim se odsele na Dunav, ali se predomisle i preko zapovednika Beograda dobiju dozvolu cara Iraklija da se nasele u Dalmaciji.

Ustanovljena je arheološka veza u VII stoleću između Dunava u okolini Brze Palanke i oblasti Pljevlja.[2] To može značiti da su Srbi iz današnje severoistočne Srbije prešli u oblasti ondašnje provincije Dalmacije. To dalje ukazuje da bi podatak o prelasku Srba iz okoline Soluna na Dunav mogao biti tačan. Međutim, nema drugih vesti o Srbima u okolini Soluna, pa se podatak o Srbima, Solunu i Serviji može drugačije tumačiti. Naime, Solun (Θεσσαλουικη) sličan je nazivom antičkom Solinu kod Splita (Σαλυνα, Salona). Servija, koja se nalazi oko 135 km daleko od Soluna, suštinski je istog naziva kao i Srb kod Knina, udaljen oko 150 km od Solina. Dakle, moglo bi se pomisliti da se predanje odnosi na Srb i Solin, da su Srbi najpre došli u zapadnu Dalmaciju, a ne u Serviju i Solun. Ova domišljanja pokazuju da se problem tačnosti podatka o naseljavanju Srba ne može rešiti bez arheoloških iskopavanja.

Za poreklom i značenjem srpskog imena odavno se traga, ali do danas nema opšte prihvaćenog tumačenja. Preovlađuju mišljenja da je ime Srba iranskog, čak indo-iranskog porekla.[3] Prihvatanje ove ili neke druge pretpostavke o poreklu srpskog imena sprečava nepoznavanje najstarije srpske prošlosti, odnosno određivanje vremena kada je određena skupina Slovena ponela to ime. Ili, obratno, kada su nosioci srpskog imena postali Sloveni. Kao narod koji se verovatno sam tako nazvao, Srbi se ubrajaju u najstarije slovenske narode. U Predanju o prošlim vremenima, početnom ruskom letopisu, Srbi su među prvih pet poimence nabrojanih slovenskih naroda.[4] U letopisu se pominju u sklopu događaja koji se verovatno odnose na prvi milenijum pre nove ere. Međutim, nauka ne uzima u obzir ovaj izvor, jer se za sada ne može arheološki proveriti. Starost srpskog imena jednostavno se dokazuje velikom rasprostranjenošću u ranom srednjem veku. Malo je takvih primera u Evropi. Osim na Labi i u rimskoj Dalmaciji, Srbi u to vreme žive u pomenutom gradu Serviji u oblasti Soluna. Žive i u Gordoserbi (Gορδοσερβα) kod Nikeje u Maloj Aziji, episkopskom gradu koji se više puta pominje počev od VII stoleća.[5] Pošto se Srbi javljaju istovremeno na tako širokom prostoru, očigledno je da su bili brojni i jaki, te da su svoje ime nosili pre raseljavanja Slovena u VI-VII stoleću. Jedinstven je i slučaj da Srbi danas žive na dva mesta, na Balkanu i u savremenoj Nemačkoj.

Državu Srbiju beleži tek car Konstantin VII. Ime Srbije se od tada stalno javlja. Od XII stoleća, u zapadnim (latinskim) pisanim izvorima država Srba u Podrinju i Pomoravlju naziva se Raškom (Rassa, Rassia).[6]Poslednji put se naziv Raška koristi za srpsku oblast u međurečju Save i Drave i u današnjoj Vojvodini, u XV-XVI stoleću.[7] Za države i zemlje Srba na zapadnoj strani koriste se obično oblasni nazivi, kao što su Bosna, Rama, Hercegovina itd.

U vizantijskim pisanim izvorima Srbi se često imenuju i imenima antičkog doba, po oblastima u kojima su živeli (Dalmati, Tribali, Dačani itd.). Srbe najčešće nazivaju Dalmatima, po zemlji u kojoj stanuju, rimskoj provinciji Dalmaciji. To je zemlja koja počinje Kosovom, sa gradovima Lipljanom i Zvečanom.[8] U Analima Franačkog kraljevstva, pod 822. godinom zabeleženo je da Srbi "drže veliki deo Dalmacije". Taj podatak se odnosi na oblast Une, kako je to pokazala N. Klaić.[9] Kasniji latinski izvori navode da Srbi žive u Dalmaciji ili Slavoniji (Sclavonia), zavisno od toga da li se misli na antički ili onovremeni pojam Dalmacije. Naime, rimska provincija Dalmacija prostirala se od Istre do sliva Morave i od mora do doline Save. Na tu Dalmaciju misle i franački anali i vizantijske hronike. Ali, pošto je onovremena vizantijska tema Dalmacija obuhvatala samo uzan primorski pojas, latinski izvori nekad Srbiju nazivaju Slavonijom, koja se prostire između Dalmacije (obuhvata gradove Trogir, Split, Dubrovnik i Bar) i Mađarske.[10]

U poslednjim stolećima Srbe u Dalmaciji nazivaju Vlasima, Morlacima, Morovlasima.[11] Italijanski izvori i Srbe iz Beograda nazivaju Morlacima i Vlasima.[12] Sloveni su Vlasima nazivali Romane i stočare Romane, a potom se taj izraz preneo na sve stočare. Kada je u Hrvatskoj (Dalmacija) stanovništvo bilo ozbiljno proređeno u mongolskoj najezdi 1242. godine, otvoren je prostor za naseljavanje. Posle toga počinju da se pominju "Vlasi" u Cetini, Kninu i Lici.[13]

Ime "Vlasi" izvedeno je za Srbe zbog stočarskog načina života. U planinskim oblastima Dalmacije, naročito u krajištima, Srbi su se tradicionalno bavili stočarstvom. To im je omogućilo lakši opstanak uz stalne ratove. Od najranijih vremena Srbe odlikuje pretežno stočarska privreda, po kojoj se razlikuju od suseda. Prirodu srpske privrede, koja se održala u nekim vidovima do naših dana, pokazuju i arheološki i pisani izvori.

Konstantin VII Porfirogenit je prvi ostavio belešku o stočarenju Srba. On piše da Srbi Paganije stanuju na ostrvima Mljetu, Korčuli, Braču i Hvaru i da "poseduju svoja stada i od njih žive".[14] Jovan Kinam, opisujući osvajanje Galiča blizu Kosovske Mitrovice 1149. godine, beleži da su Vizantinci zarobili mnoštvo varvara "koji su delom bili ratnici a delom stočari"[15] Istovremeni zapadni izvori takođe beleže stočarsku privredu Srba. Vilhelm Tirski piše, sredinom druge polovine XII stoleća, da Srbi žive u planinama i šumama, ne poznaju zemljoradnju, imaju mnogo stada, mleka, sira, masla, meda i voska.[16]

Takav stočarski, još uvek sačuvan narodni život današnjih Srba, najcelovitije je opisao Jovan Cvijić.[17] Sezonska kretanja koja je izdvojio, sa Dinarske oblasti u međurečje Save i Drave, a donekle i u Primorje, verno odražavaju stari srpski etnički prostor. Naselja su smeštena u brdsko-planinskim predelima, a preko zime se ispaša traži u nizinama. Tako je bilo i u srednjem veku, kada su Srbi nastanjivali Dinarsku planinsku oblast, sa nizom površi, te susedne župske i ravničarske predele pogodne za zimovališta. U skladu s takvim životom morao je biti položaj naselja, grobalja, izgled domaćinstava, zanati i narav stanovništva.

Nesumnjivo je da su se na današnjem srpskom tlu naselili i drugi Sloveni u ranom srednjem veku. U onovremenim pisanim izvorima obično se ne pominju po imenu, jer su to bile male skupine. Iz raznih pisanih podataka IX-X stoleća vidi se da Srbe na Balkanskom poluostrvu okružuju neka plemena koja su i u susedstvu Srba na Labi. Ta plemena su se stopila u jedinstven srpski narod. To je proces koji je završen u XIII stoleću, mada je i dalje nastavljeno upijanje novih slovenskih skupina.

Tako za zahumskog kneza Mihaila Konstantin UP beleži da je od roda Litcika. U isto vreme, Licikaviki žive između donje Odre i donje Varte.[18] Po Vilcima (Vucima), koji su živeli na Labi u oblasti Meklenburga,[19] kao da je dobio ime današnji Vukovar (nekad Vlcou, Wolkov, Volkow). Potrebno je obratiti pažnju i na druge Slovene poznate na severu - Havoljane na reci Haveli, zatim Ljutiće, Glinjane, Glomače, Moračane, itd. Može se pretpostaviti da su u Dalmaciju stigli i pripadnici južnoslovenskih plemena.

***

Ustanovljeno je da se Sloveni, od sredine V stoleća, naseljavaju na teritorije koje su držali Rimljani. To je doba kada je rimska odbrana na Dunavu slomljena usled hunsko-germanske najezde. Tako se datuje najstarije istraživano slovensko naselje na Balkanu, kod Mušića na Drini.[20 ]Pisani i arheološki izvori pokazuju da su Južni Sloveni poseli balkanske i zapadne panonske prostore tokom druge polovine VI i početkom VII stoleća.[21] U to rano vreme treba razlikovati Južne Slovene od Srba.

Kultura Južnih Slovena dobro je poznata iz istraživanja u Bugarskoj, Rumuniji i unekoliko kod nas.[22] Naselja su smeštena u rečnim dolinama na blagim padinama, u blizini vode. Polu ukopane drvene kuće imaju kamene ili zemljane peći u jednom uglu. Od takvih kuća se obično sačuva četvorougaoni ukop i peć. Svoje pokojnike su, kao i svi Sloveni, spaljivali a zatim sahranjivali, sa urnom ili bez nje, u zemlju. Takva naselja i groblja na prostoru bivše Jugoslavije, poznata su u Podunavlju i Posavini.[23]

Srbi žive u brdsko-planinskim predelima. Naselja sa nadzemnim drvenim kućama smeštena su na padinama, u blizini izvora i lokvi. Na podu kuće, bliže zidu ili u uglu, nalazilo se ognjište. Od takvih kuća malo šta se moglo sačuvati, te ih je teško otkriti. Položaj jednog ranog srpskog naselja poznat je u Pešterskom polju.[24] Jedino istraživano naselje nalazi se u Batkovićima kod Bijeljine.[25] Tu su nađeni plitki nepravilni ukopi - tragovi nadzemnih kuća. Ovo naselje je korišćeno tokom celog srednjeg veka, počev od ranog VII stoleća.

Srbi su svoje pokojnike spaljivali, a ostatke su izlagali iznad tla. Tu je reč o osobenom sahranjivanju u vazduhu. Arheološki ostaci tog običaja se samo uslovno mogu nazvati grobovima. Takav postupak sa pokojnicima opisan je u Predanju o prošlim vremenima.[26] Arheološki su takva "groblja" istraživana na prostoru Lužičana.[27] Danas se vide kao male humke, prečnika oko 3 i visine oko 0,5 m. Konstrukcija humki još nije dovoljno istražena. Po obodu ili u unutrašnjosti humke ponekad se nađu ulomci posuda preostalih od daće i zadušnica.

Srpska groblja iz VII-VIII stoleća su kod nas arheološki ispitivana u Ljutićima kod Pljevalja i na Jezerskoj planini između Prizrena i Štrpca.[28] Pošto su takve humke lako uočljive, poznate su i na mnogim drugim nalazištima - na Pešteru, kod Šavnika, Drvara, Grahova, Srba, itd. Kod Konjica je delimično istražena jedna humka.[29] Ona po relativnom obilju nalaza grnčarije podseća na humke sa Dunava, otkrivene na Velikom Ostrovu u Rumuniji.[30] Takva groblja se teško mogu održati na tlu koje se obrađuje i gde nema kamena. Na tlu Panonije ili sličnom mogu se samo slučajno sačuvati i uočiti. Groblje na Velikom Ostrovu nije uništeno, jer su tamo bile utrine, a ne oranice.

Groblja sa humkama su obično blizu izvora, što ukazuje na to da su u blizini bila i naselja. Po pravilu se i danas u blizini tih grobalja nalaze savremena naselja ili bačije, ali za sada u blizini nisu nađena onovremena naselja. Da su ona postojala, pokazuju posredna svedočanstva o društvenom životu koji se odvijao u blizini. Naime, u Predanju o prošlim vremenima opisana su paganska "igrišta" (igrišča) između sela.[31] Na njima su se Sloveni pagani okupljali, igrali i sklapali brakove. U povelji cara Dušana (1331-1355) Hilandaru, u kojoj se opisuju međe kod manastira Svetog Petra Koriškog, navodi se za jedan od vrhova Jezerske planine toponim Igrište (Igrišče).[32] To nam ukazuje da se na Jezerskoj planini nalazilo ne samo srpsko groblje već i pagansko središte društvenog života, što nesumnjivo pokazuje da se tu živelo u okolnim selima. Takvih toponima ima i danas. Na primer, u najužoj Bosni, istočno od Kaknja, nalazi se vrh Igrišća (1303 m), a na Javoru, južno od Vlasenice - Igrište (1406 m).

Znači, i groblja i naselja Srba smeštena su u brdsko-planinskom predelu kakav je upravo i predeo Dinarske oblasti. U takvim predelima se živi pre svega od stočarstva. Raspored do sada poznatih humki ocrtava prostor koji su Srbi nastanjivali u VII-VIII stoleću: od razvođa Sitnice i Lepenca na jugoistoku, do sliva Une na zapadu. O istočnim granicama za sada nema podataka.

Izvan tako omeđenog prostora otkriveni su arheološki tragovi Južnih Slovena i drugih naroda. Groblja uobičajena za Južne Slovene sa ostacima spaljenih pokojnika zakopanim u zemlju, otkrivena su na Dunavu (Čelarevo, Slankamen) i u Posavini (Laktaši, Bijeljina), a određuju tadašnje severne granice Srba.[33] Takvi grobovi u primorju mogu pripadati Hrvatima (Kašić, Bakar).[34] U granicama srednjovekovne Hrvatske u primorju, arheolozi su otkrili više skeletnih grobalja, koja nesumnjivo pripadaju Hrvatima iz vremena usvajanja hrišćanstva u VIII IX stoleću.[35] Ona određuju moguće jugozapadne granice Srba.

Pored Slovena, na našem tlu je bilo stanovništva romanskog govora. O Romanima ili Vizantincima u unutrašnjosti postoje arheološka svedočanstva zaključno sa VII stolećem[36] U primorju se Romani održavaju duže - u gradovima kao što su Drač, Dubrovnik ili Zadar, poznatim iz pisanih izvora. Značajan je primer Svača, grada udaljenog oko 10 km od mora i Ulcinja. U njemu su otkrivene grobnice sa hrišćanski sahranjenim pokojnicima. Uz skelete je nađen vizantijski nakit, posuđe i drugi predmeti, poznati u vizantijskim oblastima od Krima, preko Sicilije, do Istre. U grobnicama su nađeni i čisto slovenski proizvodi, kao što su lonci rađeni na sporom vitlu, ukrašeni češljem. Slična groblja otkrivena su i u Draču.[37]

Ova vizantijska groblja su naročito važna zbog određivanja porekla kulture Koman - Kruje, Obrazovana je krajem VII stoleća, a nestala u IX stoleću. Nju albanski naučnici pokušavaju da iskoriste za dokazivanje kontinuiteta između starog romanizovanog stanovništva i savremenih Albanaca.[38] Međutim, skeletna groblja ove kulture odlikuju ostaci osobene nošnje i prilozi. Nađeni su jedinstveni zaponi, zatim okovi poznati kod nekih nomada, sekire kao ratnička oprema i uvozni vizantijski nakit. Ti nalazi ih bitno razlikuju od Romana iz Svača i Drača, gde nema takvih predmeta. Po planinskom položaju grobalja kulture Koman-Kruje, reč je o stočarima. Zahvatali su prostor od Rumije do Ohridskog jezera. Sve ukazuje na to da su nosioci kulture Koman - Kruje naseljeni krajem VII stoleća.[39] Verovatno su tu naseljeni sa zadatkom da brane put Drač - Solun, a uništeni su tokom širenja Bugara u zaleđe Drača u IX stoleću.

Arheološki nalazi plemena Južnih Slovena, Romana, Hrvata i Koman-Kruje kulture uokviruju etnički prostor Srba. Potrebno je naglasiti da se svi arheološki podaci o Srbima i njihovim susedima podudaraju.

Istorija Srba u IX-X stoleću mnogo je bolje poznata zahvaljujući delu cara Konstantina VII. On je dosta jasno odredio granice srpskih zemalja u primorju. Po njemu, Srbi žive u Duklji, Travuniji i Konavlima, Zahumlju, Paganiji i Srbiji. Na jugoistoku se prva prostirala Duklja, u zaleđu Drača, Lješa, Ulcinja, Bara i Kotora. Na severozapadu je Paganija bila poslednja srpska zemlja na moru, koja se na Cetini graničila sa Hrvatskom. I Zahumlje se "prema severu" graniči sa Hrvatskom. Duklja, Travunija i Zahumlje graniče se sa Srbijom planinama u zaleđu. Srbija se na "severu graniči Hrvatskom i sa juga Bugarskom", odnosno, na severozapadu dopire do Hrvata na Savi a na jugoistoku do Bugarske na Vardaru. Primorska Hrvatska je jasno omeđena, od reke Cetine do grada Labina u Istri, a "prema Cetini i Livnu" graniči se sa Srbijom.

Od osam gradova koje Konstantin VII pominje u kneževini Srbiji, malo kojem je tačno određen položaj. Ako se pretpostavi da su gradovi navedeni određenim redosledom, može im se približno odrediti položaj, oslanjajući se na one za koje se zna gde su bili manje-više pouzdano. Prvi od nabrojanih gradova Destinik, sasvim je izvesno, bio je u Metohiji.[40] Naredni gradovi Černavusk i Međurečje verovatno su bili negde zapadno od Metohije. Sledeći Dresneik bi mogao biti Drežnik grad blizu Une. Između Dresneika i grada Salinesa (nesumnjivo današnja Tuzla, nekadašnji Soli), bio je Lesnik nepoznatog položaja. Dva poslednja grada, koji se navode u Bosni a u kneževini Srbiji, jesu Kotor i Desnik. Jedan od njih je bio kod Sarajeva, na prostoru Rogačića ili Ilidže, gde su otkriveni ostaci crkvi iz tog vremena.[41] Drugi bi mogao biti kod Desetnika blizu Kaknja.

Za određivanje zapadnih granica Srba, važne su granice Hrvatske[42] Posle smrti srpskog kneza Časlava oko 950. godine, Hrvatska se proširila na banovinu Krbavu, Liku i Gacku.[43] Anali Franačkog kraljevstva sadrže podatke koji objašnjavaju pojam te banovine, mada ne poznaju Hrvate. U njima se pominje Borna (oko 818-821), knez Guduščana, koji su nesumnjivo živeli na prostoru današnje Like, odnosno između Hrvatske u primorju i Hrvatske na Savi.[44] Nešto posle toga, opisuje se slom ustanka kneza Ljudevita protiv franačke vlasti. Ljudevit se 822 godine sklonio iz Siska kod jednog od srpskih župana. Pošto je ubio svog domaćina i probao da zadrži njegovu županiju, Ljudevit je morao da pobegne ka moru, gde je ubijen. Kao što je pomenuto, na osnovu puta kojim se mogao kretati knez Ljudevit i podataka o župi i gradu Srb od XIV stoleća, izgleda da se sklonio u današnji Srb kod izvora Une Prema tome, Srbija se na krajnjem zapadu u IX-X stoleću oslanjala na oblast Guduščana u današnjoj Lici, koji su kasnije uključeni u Hrvatsku.

Nije pouzdano ustanovljeno gde je bila severna Hrvatska u unutrašnjosti. Zato je teže odrediti severnu granicu Srba. Opseg Zagrebačke biskupije, obrazovane pred kraj XI stoleća, pokazuje gde je mogla biti severna granica Srbije. Uobičajeno je da se oblasti biskupija u Mađarskoj poklapaju sa granicama administrativno-upravnih oblasti To znači da su granice nove episkopije odražavale oblast starije kneževine sa sedištem u Zagrebu. Sudeći po tome, južna granica Zagrebačke biskupije, odnosno starije kneževine na Savi, protezala se približno na pravcu Zrinska Gora - Bela krajina.[45] Dakle, Srbima je u IX-X stoleću dostupno međurečje Une i Krke, sa današnjom Banijom i Kordunom (dokle su se prostirala područja pogodna za stočarenje). S obzirom na prirodu tla, Srbi su se mogli širiti planinama u pravcu Ogulina.

U IX stoleću Donjom Panonijom (Vukovo, Srem, Mačva) upravlja knez kocelj (861-876). Ime današnje Koceljeve u Mačvi potvrđuje da se Srbija graničila Panonijom. Papa Jovan VIII (872-882) piše srpskom knezu Mutimiru (oko 850-891/2) da svoju episkopiju potčini Panonskoj arhiepiskopiji Svetog Metodija.[46] To je još jedna potvrda da se na severu Srbija neposredno oslanjala na oblasti kneza Kocelja. U retkim podacima o mađarskim pohodima na naše tlo početkom X stoleća, navodi se da su opljačkali Zagreb, Požegu i Vukovo, pri tom bez pomena Srba ili Hrvata. To ukazuje da su ti gradovi bili sedišta posebnih kneževina, verovatno Hrvata, Vilka - Vukova i nekog trećeg plemena nepoznatog imena. U vreme kneza Časlava (927/8 - oko 950) granica Srbije se mogla pomeriti do Drave i Dunava.[48]

Na severoistoku i istoku granica se pomerala zbog sukoba sa Bugarskom. Sredinom X stoleća, negde na prostoru Šumadije, Pomoravlja i Braničeva nalazila se kneževina Morava.[49] Ona severo-istočnu granicu Srbije određuje približno na isti pravac gde je nekada bila granica rimske Dalmacije - od planine Cera prema Rudniku. Dalje se granica spuštala na jug negde između sliva Zapadne i Južne Morave. Za sada je teško odrediti gde je tačno bila granica na jugu, ali treba pomišljati na razvođe Morave i Vardara i razvođe Vardara i Drima.

Arheološki podaci o Srbima u IX-X stoleću suviše su retki da bi se g koristili za određivanje etničkog prostora. Iz poređenja sa susednim državama, poznatih po brojnim, ponekad i raskošnim nalazima, može se steći pogrešna predstava o onovremenoj Srbiji. Na srpskom etničkom prostoru nisu istraživane prestonice, gradovi, episkopska sedišta. Međutim, neki slučajni primeri pokazuju da bi to bio pogrešan zaključak. Crkva Svetog Petra i Pavla u Rasu, jedina je prvobitna episkopska crkva među Slovenima, koja i danas stoji u manje-više neizmenjenom izgledu. To je redak primer očuvane tradicije i kontinuiteta od najmanje 1000 godina.[50] Drugi rečit primer je sačuvani deo grnčarevog zapisa glagoljicom o zapremini, na krčagu iz Čečana na Kosovu.[51] To je svedočanstvo ne samo rano raširene pismenosti, već i razvijene države sa primenom mernih jedinica i ustaljenim porezima. Za sada možemo samo nagađati kakvu je veliku ulogu nekada Srbija imala u slovenskom svetu.

Arheologija ne može bolje osvetliti ni doba XI-XII stoleća. Mada su se spoljnopolitičke okolnosti izmenile, srpska država je ostala snažna i manje-više u istom obimu kao i pre. U vreme kralja Mihaila (oko 1055-1082) i kralja Konstantina Bodina (oko 1082-1101), Srbija je predstavljala ozbiljnog protivnika za susedne sile. Vredi pomenuti težak put krstaša pod Rajmundom Tuluskim u zimu 1096/7 godine. Oni su putovali skoro 40 dana kroz "Slavoniju" (Sclavonia), od zapadne granice do Skadra, gde ih je dočekao kralj Bodin.[52] S obzirom na dužinu puta, verovatno su ušli u Srbiju negde na području Like, na krajnjem zapadu Srbije.

Na jugoistoku Srbi žive na Kosovu, kako piše Ana Komnina, a niže na jugu im je granica na Drimu oko Debra.[53] U susedstvu, negde u oblasti Elbasana i Tirane, od sredine XI stoleća pominju se Arbani.[54]

Raskol crkava i pojava bogumilstva teško se odražavaju na Srbe. Pod pritiskom Mađara i Rima, u krstaškim pohodima, od Srbije su izdvojeni [55]severozapadni delovi. Iz njih je kasnije nastala Bosna. Tokom mnogih stoleća vršeni su stalni napori da se srpsko i drugo slovensko stanovništvo pokatoliči i uklopi u bezimeni slovenski korpus mađarske države. Međutim, stalni pomeni "šizmatika" u međurečju Save i Drave i u Vojvodini pokazuju da je slovenska, odnosno pravoslavna služba opstala bez prekida do pojave Turaka.[55] Od XIV-XV stoleća pravoslavni Sloveni u Mađarskoj ne mogu se razlikovati od Srba, bilo zato što su Srbi tu i ranije živeli bilo zato što su se pretopili u Srbe.

Teritorijalni odnos između pravoslavne i katoličke crkve na terenu pokazuje raspored epigrafskih spomenika. Do XIII stoleća ćirilični spomenici su poznati na zapad do Brača i Cetine, a u unutrašnjosti obuhvataju prvobitnu Bosnu.[56] Kasnije, u XIV i XV stoleću, epigrafski spomenici su brojniji, a naročito su česti na stećcima. Zato su zabeleženi na zapadu do pravca Mljet - Pelješac - Gradačac - Pakrac.[57 ]Otkriveno je i više latinskih epigrafskih spomenika, naročito u primorju, ali oni samo izuzetno razlikuju slovensko stanovništvo. Od 1248. godine, kada je Rim odobrio ponovo upotrebu glagoljice, pojavljuju se mnogi glagoljski zapisi.[58] Njihov raspored se nadovezuje na rasprostranjenost ćirilice u pravcu zapada. Neznatno preklapanje pokazuje da nije bilo znatnijih pomeranja Srba na zapad. Tako je tačno omeđen srpski etnički prostor na zapadu u poznom srednjem veku.

I pored podele Srba čak na desetak državica od kraja XIV stoleća, prvobitni etnički prostor je zadržao kulturnu jedinstvenost. To najbolje pokazuju stećci. Stećci su masivni kameni nadgrobni spomenici, najčešće u vidu različitih sanduka. Ima ih ukrašenih, bilo figurama bilo nekim simboličnim predstavama ili šarama. Njihova umetnost je dobro poznata i odavno privlači pažnju. Propaganda je stećke dugo prikazivala kao vid bogumilske umetnosti, što se pokazalo kao netačno.[59]Zapisi na stećcima su bez izuzetaka ćirilični.

Groblja sa stećcima smeštena su na istom prostoru kao i stara paganska groblja sa humkama. Znači da su i naselja u blizini, te da postoji kontinuitet održavanja starog, stočarskog načina života. Sa širenjem Srba stočara na zapad (Vlasi) širi se i upotreba stećaka, pa ih ima mnogo u Dalmaciji i u Krajini, od Cetine do Like i Pakraca.

Groblja sa stećcima nalaze se pored crkava, srušenih i onih koje danas postoje i gde se danas sahranjuje.[60] Po pravilu, to su crkve okrenute ka istoku, pravoslavne, kao i sami stećci. U retkim slučajevima crkve su i savremena groblja uz stećke - katolički. Kada se prvobitni izgled sada katoličke crkve može ustanoviti, vidi se da su to prepravljane crkve. Na primer, crkva Svetog Đorđa u Cavtatu, oko koje ima lomljenih stećaka, danas na istočnoj strani ima ravan zid. Međutim, iznutra u oltarskom prostoru vidi se u podu sačuvana polukružna apsida. U Mokrom polju, kod Zavođa blizu Knina, na očuvanom groblju sa stećcima, nalaze se ruševine crkve polukružne apside. Na njenu apsidu dozidan je sa istoka prav zid kao u Cavtatu. To dozvoljava pretpostavku da su nekada sve crkve na grobljima sa stećcima bile pravoslavne.

Sa rasporedom stećaka podudara se istovremena grnčarija, prikupljena na iskopavanjima. To je grnčarija osobena za srpski dinarski prostor, grubo rađena, najčešće na sporom vitlu. Zastupljena je uglavnom loncima za kuvanje, dugog, razgrnutog oboda, bez ukrasa šaranih utisnutim valovnicama, prugama i jamicama. Na dnu mogu imati otisak pečata s vitla. Zapadno od Drine nalaženi su u utvrđenim gradovima, a na prostoru Despotovine - i u manastirima koji su istraživani.[61] Datuju se vreme turskih pohoda - pozno XIV i XV stoleće. Takvo grnčarstvo je odlika prvobitnog srpskog etničkog prostora, sačuvana do najnovijeg vremena. Raspored radionica sa sporim vitlom u XX stoleću, podudara se potpuno sa rasporedom lonaca iste izrade iz XIV-XV stoleća, pa čak i izgled lonaca.[62]

U XIII-XV stoleću uobličio se srpski etnički prostor na istoku. Posle sloma Vizantije 1204. godine, Nemanjići su pomerili granice Srbije na istok i jug. U vreme cara Stefana Dušana granica na istoku se prostirala od Đerdapa do doline Strume, a na jugu je izlazila na Korintski zaliv. Ovi događaji i granice dobro su poznati iz pisanih istorijskih podataka. Materijalna kultura Srba i drugih Slovena u oslobođenim i priključenim oblastima, bila je unekoliko različita, zbog vizantijskog uticaja. Međutim, iako su sačuvane mnogobrojne crkve, arheoloških podataka o slivu Vardara i Strume ima vrlo malo.

U vreme kneza Lazara (1371-1389) oblikovala se oblast koja približno odgovara pojmu današnje uže Srbije. Uz stalnu opasnost od turskih napada, tu se razvila materijalna i duhovna kultura pod snažnim uticajem carigradskih i solunskih teologa, umetnika i zanatlija. Najveći privredni i kulturni uspon dostignut je u vreme Despotovine. U arheološkom smislu, Srpska Despotovina je prepoznatljiva, uz osobene crkve i gradove, po nakitu i naročito po grnčariji. Gleđosane zdele, činije, tanjiri, krčazi, buklije, imaju osoben ukras izveden u zgrafito tehnici. Kuhinjski lonci su obično rađeni na brzom vitlu, sa dugim razgrnutim obodom i ukrašeni naizmenično rebrima sa jamicama i urezanim ukrasom.

Grnčarija Srpske Despotovine poznata je i u Ključu i Negotinskoj krajini.[63] Posle priključenja Vidina Turskoj 1396. godine, Ključ i Krajina su u sastavu Srbije, gde su ostale do konačnog pada Despotovine pod tursku vlast 1459. godine. O tome nema izričitih istorijskih podataka,[64]ali to potvrđuje pomenuta grnčarija. Pomoću rasporeda nalaza te osobene grnčarije, arheološki najlakše pratimo pomeranja Srba, izazvana najezdom muslimana. U južnoj Mađarskoj (današnja Vojvodina, međurečje Save i Drave, Baranja), među grnčarijom srednjeevropskog tipa, lako se raspoznaje grublja srpska grnčarija XIV-XV stoleća, kao i ona vizantijskog stila.[65]

***

Iz izlaganja o sada pristupačnim arheološkim svedočanstvima vidi se nesumnjiv kontinuitet na srpskom etničkom prostoru. To je prostor koji se nije bitnije menjao od sedmog stoleća. Izvesna širenja srpskog naroda su razumljiva s obzirom na to da su Srbi bili i ostali najveći slovenski narod na Balkanskom poluostrvu.

Napomene:
1. Constantine Porphyrogenitus, De administrado Imperio, ed. Gy. Moravcsik, English translation by R. J. H. Jenkins, Budapest 1949; obrada na srpskom jeziku B. Ferjančića u: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, Beograd 1959,9-74.

2. M. i Đ. Janković, Sloveni u jugoslovenskom Podunavlju, Beograd 1990, 20,25,100,110-111 (kataloški brojevi 70 i 101/7).

3. G. A. Haburgaev, Etnonimija "Povesti vremennih let", Moskva 1979, 210-212.

4. Povest' vremennih let, Moskva - Leningrad 1950,11,207.

5. H. Gelzer, Ungedruckte und ungenugend veroffentlichte Texte der Notitiae episcopatuum, Munchen 1901, 538, 545.

6. J. Kalić, Naziv "Raška" u starijoj srpskoj istoriji (IX-XII vek), Zbornik Filozofskog fakulteta XIV-1, Beograd 1979,79-91.

7. Istorija srpskog naroda II, Beograd 1982,376 i d.

8. Anne Comnene, Alexiade (Regne de l'Empereur Alexis I Comnene 1081-1118) II, 157, 3-16; 166, 25-169, i, prema: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije III, 1966,385-386, sa komentarom B. Krekića.

9. N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975,211; up. i R. Novaković, Gde se nalazila Srbija od VII do X veka, Beograd 1981, 31-35.

10. Raimundi de Aguilers canonici Podiensis Historia Francorum qui ceperunt Iherusalem, Recueil des historiens des croisades, Paris 1866, 237, prema: Izvori za b'lgarskata istorija XII, Sofija 1965,54-55, koji pominje i Slavoniju i kralja Slavonije (regem Sclavorum); up. i N. Klaić, nd. 509-510.

11. Koga treba podrazumevati pod Morlacima, očigledno je iz opširnog opisa u: A. Fortis, Put po Dalmaciji, Zagreb 1984, 31-62 (Viaggio in Dalmazia dell'abate Alberto Fortis, Venezia 1774).

12. Ž. Škalamera, M. Popović, Novi podaci sa plana Beograda iz 1683, Godišnjak grada Beograda XXIII, 1976,40-42, citiraju obeležje za pravoslavnu crkvu: "Chiesa delli Seismattci, Morlachi, Valachi e Greci."

13. N. Klaic, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976, 600, 607-610, ne pomišlja da je reč o Srbima.

14. To je zabeleženo u poglavlju 30, "Izlaganje o provinciji Dalmaciji", za koju se smatra da je naknadno ubačena u drugoj polovini X stoleća - up. komentar B. Ferjančića u Vizantijski izvori P, 26.

15. Ioannis Cinnami epitome rerum ab Ioanne et Alexio Comnenis, gestarum rec. A. Meineke, Bonnae 1836, 102,18-103,19; Vizantijski izvori IV, 1971,25.

16. Willermi Tyrensis archiepiscopi, Historia rerum in partibus transmarinis gestarum rec. A. Meineke, Recueil des historiens des croisades I, Paris 1884, XX, 4, 946-947, prema: Izvori za b'lgarskata istorija XII, Sofija 1965,195.

17. J. Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beograd 1922, 279-286.

18. Prema komentaru G. E. Sančuka u: Vidukind Korveйskiй, Dejanija Saksov, Moskva 1975,257.

19. Za Vilke i druga slovenska plemena u oblasti Labe, v. Die Slawen in Deutschland, Berlin 1985.

20. I. Čremošnik, Istraživanja u Mušićima i Žabljaku i prvi nalaz najstarijih slovenskih naselja kod nas, Glasnik Zemaljskog muzeja XXV, Sarajevo 1970,45-111.

21. G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1959, 99-121.

22. Za južnoslovensku arheologiju osnovne su dve knjige Ž. V'žarove: Slavjanski i slavjanob'lgarski seliщa v B'lgarskite zemi ot kraja na VI-XI vek, Sofija 1965; Slavjani i Prab'lgari po danni na nekropolite ot VI-XI vek, Sofija.

23. M. i Đ. Janković, n. d., sa pregledom nalazišta i literature.

24. M. i Đ. Janković, Rekognosciranje srednjovekovnih nalazišta u zapadnoj Srbiji i na Pešteru, Arheološki pregled 20, Beograd 1978,

25. I. Čremošnik, Ranoslovensko naselje Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine, Godišnjak ANUBIH XV, 1977,227-305.

26. Povest' vremennih let, 15, 211.

27. Die Slawen in Deutschland, 30-31, sl. 10.

28. Neobjavljeno; up. M. i Đ. Janković, Sloveni, 20,25.

29. P. Anđelić, Dva srednjevekovna nalaza iz Sultića kod Konjica, Glasnik Zemaljskog muzeja XIV, 1959,205-209, sl. 3.

30. V. Boroneant, I. Stinga, Cercetarile privind secolul al VII-lea de la Ostrovul Mare, Drobeta, Turnu Severin 1978, 87-107.

31. Povest' vremennih let, 15,211.

32. A. V. Solovjev, Dva priloga proučavanju Dušanove države, Povelje cara Dušana o metohiji sv. Petra Koriškog, Glasnik skopskog naučnog društva II, Skoplje 1927,26,30.

33. M. i Đ. Janković, n. d., 90,104-105, 117; 3. Žeravica, Ranoslovenska nekropola Bagruša u Petoševcima kod Laktaša, Glasnik Zemaljskog muzeja (A) 40-41,1985-1986,153-154.

34. J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljeća, Zagreb 1980, 46-48; Z. Vinski, Gibt es fruhslawische Keramik aus der Zeit der sudslawischen Laudnahme? Archaeologia Iugoslavica I Beograd 1954,71-73.

35. J. Belošević, n. d., 67-72.

36. M. i Đ. Janković, n. d., 19-20.

37. E. Zečević, Rezultati istraživanja srednjovekovnog Svača, Glasnik Srpskog arheološkog društva 5, Beograd 1989, 112-114; F. Tartari Nje varreze e mesjetes se hershme ne Durres, Iliria 1, Tirana 1984, 227-244.

38. Potpun pregled albanske literature daje V. Popović, Albanija u kasnoj antici, Iliri i Albanci, Beograd 1988,201-250, koji smatra da su autohtoni stanovnici nosioci kulture Koman - Kruje.

39. Nosioci Koman - Kroje kulture nisu sa Balkanskog poluostrva, što pokazuje nalaz iz Vrapa nomadskog porekla, o kome je poslednji pisao J. Werner, Neue Aspekte zum Awarischen Shatzfund von Vrap, Iliria 1 1983,191-201.

40. R. Novaković, n. d., 61-63.

41. I. Čremošnik, Izveštaj o iskapanjima u Rogačićima kod Blažuja, Glasnik Zemaljskog muzeja VIII, 1953,302-315; T. Glavaš, Iskopavanje preromaničke crkve u Vrutcima kod Vrela Bosne, Glasnik Zemaljskog muzeja 37 (A), 1982,93-122.

42. Prilikom razmatranja zapadnih granica Srbije, uobičajeno se oblast između Vrbasa i Une izuzima iz Srbije; up. Istorija srpskog naroda I Beograd 1981,160-162.

43. Konstantin VII Porfirogenit ovu banovinu ne pominje, već se nalazi u naknadno ubačenoj glavi 30; up. Vizantijski izvori II, 33-34.

44. Borna je dux Guduscanorum; N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 206-208, Bornu naziva hrvatskim knezom, koji ujedinjuje Hrvatsku sa Gačanima.

45. Po N. Klaić, isto, 497-507.

46. Up. Lj. Maksimović, O vremenu pohoda bugarskog kneza Borisa na Srbiju, Zbornik Filozofskog fakulteta 14-1,1979,73.

47. Chronicon Anonymi regis notarii, Gesta Hungarorum, Scriptores rerum Hungaricum I, Budapestini 1937, 87-88; prema: Građa za istoriju Beograda u srednjem veku I, 1951.

48. U isto vreme Hrvatska se proširila na Posavinu, te je sasvim prirodan odbrambeni savez Slovena protiv Mađara. Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1950,64-66, beleži da su kneza Časlava uhvatili Mađari u Sremu i udavili ga u Savi; up. komentar V. Mošina.

49. Kneževinu Moravu spominje jedino Konstantin VII Porfirogenit u Spisu o narodima; up. Vizantijski izvori II, 78.

50. R. Mihailović, Crkva Svetog Petra kod Novog Pazara, Novopazarski zbornik 10, 1986, 67-100; J. Nešković, R. Nikolić, Petrova crkva kod Novog Pazara, Beograd 1987.

51. G. Tomović, Glagoljski natpis sa Čečana, Istorijski časopis XXXVII, Beograd 1990 (1991), 5-18.

52. V. napomenu 10.

53. Anne Comnene, Alexiade, III 84,11-23; Vizantijski izvori III, 394.

54. B. Ferjančić, Albanci u vizantijskim izvorima, Iliri i Albanci, Beograd 1988,285-302. Nije razjašnjena pojava Albanaca, stočara - planinaca Vaca, s obzirom na brojne slovenske toponime upravo u planinama: A. M. Seliщev, Slavjanskoe naselenie v Albanii, Sofija 1931.

55. D. Dragojlović, Šizmatički popovi franjevačkih Dubia i pravoslavna tradicija u srednjevekovnoj Bosni, Balcanica annuaire de l'instit des etudes Balkaniques, Belgrade 1985-1986,43-54.

56. R. Mihaljčić, Nementragende Steinischriften in Jugoslavien vom Ende des 7. bis zug Mathe des 13. Jahrhunderts, Glossar zur fruhmittelalterlichen Geschichte im Ostlichen Europa 2, Wiesbaden 1982.

57. Prema Š. Bešlagić, Stećci, tipološko-kataloški pregled, Sarajevo 1977, karta 11.

58. B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb 1982, sl. 2-4.

59. Š. Bešlagić, Stećci - kultura i umetnost, Sarajevo 1982,485-513.

60. Odnos crkvi i grobalja sa stećcima najbolje se vidi iz pregleda koji daje Lj. Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na podru Šume trebinjske, Tribunia 5, Trebinje 1979,53-136.

61. Po pravilu, ova grnčarija se datuje u poznije XIV stoleće i u prvu polovinu XV stoleća, a primerci iz XIII-XIV stoleća poznati su Studenice i sa Svača: E. Pejović, Katalog arheoloških nalaza, Blago manastira Studenice, SANU, Beograd, 73, sl. 32/2, 30/7, 46; E. Zečević Glasnik SAD 5,1985,114, T. P 16; V. Korać, Studenica. Hvostanska, Beograd 1976, 71, sl. 22/5-6; D. Minić, Starinar XXX, 1979 (1980), 45, T. I (Kruševac); M. Popović, Balcanoslavica 7, Prilep 1978, 107, sl. 3 (Smederevo); M. Vuksan, Glasnik SAD 5, 1986, 122, T. II/16 (Kovin); Lj. Bjelajac, Godišnjak grada Beograda XXV, 1978,133-137, T. I (Beograd); M. Janković Saopštenja XVI, Beograd 1984,149, sl. 6/5 (Tronoša); I. Bojanovski, Naše starine X, Sarajevo 1965, 73, sl. 7; P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973, 111-112,181-182; T. Glavaš, Balcanoslavica 7, 151, T. I. (Visoko); T. Anđelić, Tribunia IV, Trebinje 1978, 18-19, T. I-III (Vrelo Lištice); I. Bojanovski, Naše starine XIII, 1972, 51, T. I-III (Sokol na Plivi); 3. Žeravica, Naše starine XVIII-XIX, 1989, 32, T. I (Vilusi): I. Čremošnik, Glasnik Zemaljskog muzeja X, 1955, 144-145, sl. 3 (Prijedor L. Žeravica, 3. Žeravica, Zbornik Krajiških muzeja VI, Banja Luka 1974 221, 225, T. Š (Gornji Podgradci, Donja Dolina).

62. C. Popović, Tehnika primitivnog lončarstva u Jugoslaviji, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XIV, 1959, 25-57, sa kartom dopunjenom prema: P. Tomić, Grnčarstvo u Srbiji, Beograd 1983,24-32.

63. M. Vuksan, Kovin, lokalitet Grad - sondažno istraživanje 1986 godine, Glasnik Srpskog arheološkog društva 5, Beograd 1989, 122, objavljuje lonce srednjoevropske izrade na T. II/13-14 i srpske - T. II/15-16.

64. D. Bojanić-Lukač, Krajina u vreme turske vladavine, Glasnik etnografskog muzeja 31-32, Beograd 1968-1969,65-68.

65. M. M, Vasić, Starinar I, 1906, 46-54, sl. 13-15, (Stalać); D. Minić, Starinar XXX, 1974,45, T. I/3 (Kruševac); M. Jocić, Đ. Janković, Leskovački zbornik XXVII, Leskovac 1987,62, sl. 15 (Skobaljić Grad); M. Bajalović - Hadži-Pešić, Keramika u srednjovekovnoj Srbiji, Beograd 1981, 43-44, sl. 33, 36 (Niš, Lešje); M. Popović, Balcanoslavica 7,1978, 107, sl. 3 (Smederevo); D. Minić, Starinar XXXIII-XXXIV, 1982-1983, 261, T.I/8 (Ribnica); D. Minić, Starinar XXXIII-XXXIV, 1982-1983, 294, T. I/1-2 (Porečka reka); M. i Đ. Janković, Balcanoslavica 7, 1978, 157-159, sl. 4/1, 4/5, 5/9, 11 (Višesav); N. Stanojević, Đerdapske sveske 3, Beograd 1986, 238-239, sl. 7/4-5; S. Ercegović-Pavlović, D. Minić, Đerdapske sveske 3,1986, 290-291, sl. 3/4, 6/3-4 (Velesnica); Đ. Janković, Balcanoslavica 3, Beograd 1975,105-106, sl. 8/14,16-17 (Korbovo, Bukovče, Badnjevo).

[size=10pt][/size]
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 738
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
 

Dr Đorđe Janković,
docent Odeljenja za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu
šef Katedre za srednjevekovnu arheologiju
Srednji vek Kosova i Metohije - Arheološka istraživanja

Jedno od opravdanja za agresiju zapadnih zemalja na Jugoslaviju, pronalazi se u odbrani navodno istorijskih prava Albanaca, takozvanih Kosovara, na Kosovo i Metohiju. Tvrdi se da su oni domoroci koje su okupirali Srbi 1912, mada ih je naselila Turska da bi nasiljem zaustavili oslobađanje tih predela Srbije. Vešto osmišljena naučna propaganda, pokušala je da preko Koman-Kruje kulture VII-IX stoleća dokaže veze Albanaca sa predrimskim Ilirima. U novije vreme tvrdi se da Albanci potiču sa područja Kosova i Metohije, što je sažeo Noel Malcolm u svojoj knjizi "Kosovo - A Short History", McMillan Publishing Co. London 1998. Takvi stavovi nemaju potvrde u raspoloživim arheološkim podacima iz Jugoslavije i Albanije. Iako je u vreme Josipa Broza uspostavljen režim neistraživanja srednjevekovne kulture i stanovništva, prikupljena su brojna arheološka svedočanstva, dakle materijalna i lako proverljiva.

Sredinom X stoleća vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit piše daje car Iraklije (610-641) dodelio Srbima za naseljavanje provinciju Dalmaciju (Constantine Porphyrogenitus De administrando imperio, Ed Gy. Moravcsik, English translation by R. J. H. Jenkins, Budapest 1949, cap. 32). Ranije su naučnici smatrali da je Metohija bila krajnja istočna oblast rimske Dalmacije, a da je Kosovo polje bilo u provinciji Meziji. U XI-XII stoleću smatralo se u Carigradu da Dalmacija počinje sa Kosovom, gde žive Dalmati, odnosno Srbi (Anne Comnene, Alexiade - Regne de l'Empereur Alexis I Comnene 1081-1118; texte etabli et traduit par B. Leib, Paris 1937-1945,11, 147-148, 157, 166, 184).

Pripadnost Kosova polja srpskoj državi u IX-X stoleću arheološki najočiglednije dokazuje najstarije srpsko i slovensko administrativno-pravno svedočanstvo iz utvrđenja Čečan kod Vučitrna. To je ulomak krčaga kojim je plaćan porez u vinu, na kome je označena zapremina od šest mernih jedinica, brojem i glagoljskim slovima (G. Tomovic, Inscription glagolitique de Cecan, Revue historique, XXXVII, Institut d'histoire, Belgrade 1990, pp 19). Čečan je verovatno osvojio car Samuilo u ratu protiv Srbije oko 988. godine kada je zarobljen srpski knez Jovan Vladimir, svetitelj čije mošti danas čuva pravoslavna crkva u Elbasanu, u Albaniji.

Na mnogim arheološkim primerima vidi se kontinuitet srpskog stanovništva Kosova i Metohije još od ranovizantijskog doba, odnosno od VI stoleća. Najstariji nesporno srpski nalazi su gromile na planini Ostrvici jugoistočno od Prizrena, pogrebni spomenici iz vremena kada su Srbi spaljivali pokojnike. (Dj. Jankovic: Ravna Gora between Prizren and Strpce - The Oldest Known Serbian Agcheological Find at the South of Serbia, Antiques of Kosovo and Metohija, Book X, Provincial Institute for Preservation of the Cultural Monuments, Pristina, 1977, pp 36). Na njih se nadovezuju groblja IX-XI stoleća, u kojima je nađen nakit uobičajen za Slovene od Moravske do Makedonije, sa osobinama srpskog etničkog prostora: Čečan kod Vučitrna, Matičane, Badovac i Gračanica kod Prištine (A. Backalov: The Early Middle Ages, The Archaeological Treasures of Kosovo and Metohija from the Neolithyc to the Early Middle Ages, Galery of Serbian Academy of Sciencies and Arts, 90, Beograd, 1998, pp 372-391, 678-728). Posebno su značajna groblja u Vrbnici kod Prizrena, Prčevo kod Kline i Vlaštici kod Gnjilana, jer se datuju u XI-XIII stoleće, pa pokazuju da nije bilo diskontinuiteta sahranjivanja (i stanovništva) pre i posle oslobađanja od vizantijske vlasti pred kraj XII stoleća. Kontinuitet srpskih grobalja može se i kasnije uspešno pratiti, preko kamenih nadgrobnih spomenika, počev od XIV-XV stoleća. Posebno su značajni nadgrobni spomenici klesarske škole iz okoline manastira Studenice, XVII-XIX stoleća (M. Ivanovic: Tombstones and Inscriptions at Old Serbian Cemeteries and Church Sites in the Villages of Metohia Podgor and Hvosno, Recueil de Kosovo et Metohija I, Academie Serbe des Sciences et des Arts, Beograd 1990, pp 122).

Koliko je poznato, Kosovo i Metohija, uz Crnu Goru i Hercegovinu, među srpskim oblastima imaju najbrojnije crkve koje služe u kontinuitetu od preko hiljadu godina. Hramovi osnovani u VI-VII ili IX-XI stoleću, kao što su crkve u Lipljanu, Gračanici, Bogorodica Ljeviška u Prizrenu, i druge, još stoje; od turskih i austrijskih razaranja u XVI i XVII stoleću nalaze se u ruševinama Banjska kod Kosovske Mitrovice, Studenica Hvostanska kod Peći, Arhanđeli Prizrenski, itd. Medu brojnim crkvama podignutim pod turskom okupacijom, posebno su značajne one kojima se održava kontinuitet. U Nerodimlju kod Uroševca, u crkvi Svetih Arhanđela, naslikan je portret cara Uroša (1355-1371) u XVI stoleću, a obnavljanje manastira Svetog Uroša krajem XIX stoleća, na crkvištu iz VI-XIV stoleća, brutalno je sprečeno ubistvom ktitora.

Kontinuitet se vidi i u rimsko/vizantijskim utvrđenjima obnovljenim u vreme bugarskih napada na Srbiju u IX-X stoleću, kao što su Čečan, Zvečan, Prizren i Veletin. U Prizrenu je 1072. godine srpski knežević Konstantin Bodin proglašen za bugarskog cara (Georgius Cedrenus loannis Scylitzae ope ab L Bekkero suppletus et emendatus 11, Bonnae, 1839, pp 714-719). Utvrđenja ovog vremena lako se raspoznaju po karakterističnoj srpskoj grnčariji. Međutim, Veletin je pogrešno datovan - nalazi nesumnjivo iz IX-XI stoleća opredeljeni su kao gvozdenodobni ili rimski, a oni iz XV datovani su pre XIII-XIV stoleća. Kontinuitet grnčarije pravljene u zanatskim radionicama gradova na Kosovu i Metohiji, kao i u drugim krajevima Srbije, može se uspešno pratiti do 1690. godine. Posle toga se tradicionalno grnčarstvo održava pre svega u seoskim sredinama.

Središte srpske države u IX-X stoleću bilo je u Metohiji. To proizilazi iz istorijskih i arheoloških podataka. Naime, smatra se da je u Metohiji bio grad Destinik u IX-X stoleću, prvi medu gradovima koje u Srbiji navodi car Konstantin VII Porfirogenit. Analogno Hrvatskoj, gde je prvonavedeni grad Nin ujedno i sedište episkopa za Hrvatsku (DAI, cap. 31; N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975, 232-239) i Destinik je bio prestonica i sedište episkopa Srbije. Nestmčna iskopavanja preduzeta u Pećkoj patrijaršiji 1931-1932, otkrila su u temeljima mnogo veću staru crkvu, možda trobrodnu baziliku, kojoj pripadaju bočni zidovi središne crkve Svetih Apostola (M. Canak-Medic; L'architecture de la premiere moitie de XIIIeme siecle, II, Institut pour la protection des monuments historique de la Republique de Serbie, Beograd 1995, pp 16-29). Jedino se značajem ovog starog hrama, verovatno starog episkopskog sedišta, može objasniti njegov izbor za presto srpskih arhiepiskopa u XIII stoleću, a ne u nekom monumentalnijem hramu, kakva su bezmalo sva episkopska sedišta tog vremena, takođe podignuta na starijim svetilištima.

Duboki značaj Kosova Polja kao matičnog prostora za srpski narod, pokazuje i raspored dvoraca Nemanjića, najslavnije srpske dinastije (1166-1371). Njihova koncentracija najveća je na jugu Kosova polja, oko današnjeg Uroševca, gde se nekada nalazilo Svrčinsko jezero (S. Cirkovic; Palais princiers autour de l'ancien lac de Kossovo, Recherches sur Vart, 20, Matica Srpska, Novi Sad 1989, pp 83). Tu je središnje razvode Balkanskog poluostrva. Iz nekadašnjeg jezera, danas iz rečice Nerodimke, vode otiču istovremeno i u Crno i u Egejsko more. Tu su bila smeštena četiri dvorca: Nerodimlja (gde je bila palata i u VI stoleću), Pauni (mesto se spominje u XI stoleću), Svrčin i Štimlje. Zapadno od Štimlja je razvode prema Jadranskom mom. Izbor ovog položaja za najčešće boravište srpskih vladara ne može biti slučajan.

Nasuprot mnogobrojnim primerima materijalne kulture Srba u Srednjem veku, Albanci ne mogu da pokažu ni jedan arheološki trag svog prisustva ni na Kosovu ni u Metohiji. Takvih svedočanstava nema poznatih ni iz XVIII stoleća, kada oni počinju da se šire u tim predelima. Najstariji primeri albanske materijalne kulture, preuzete od Turske, potiču iz XIX stoleća. To su kule, mala porodična utvrđenja raširena naročito u Metohiji, kao i džamije, podizane po sprovedenoj islamizaciji i albanizaciji.

Dr Đorđe Janković
Katedra za srednjevekovnu arheologiju
Filozofski fakultet , Beograd
predmet: srednjevekovna arheologija


Kratka radna biografija
Zaposlio se 1971. u Muzeju Krajine u Negotinu. Od 1977. do 1978. radi u Arheološkom institutu u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu, kao asistent za srednjevekovnu arheologiju. Magistrirao je 1977. sa temom "Obala Dunava između Sipa i ušća Timoka u VI-XII veku", a sa temom "Stanovništvo Balkana u VI i početkom VII stoleća" doktorira 1987. godine. Mentor je bio profesor Dr Jovan Kovačević. U zvanje docenta izabran je 1988. godine, a za šefa Katedre za srednjevekovnu arheologiju 1997.

Izabrana bibliografija
"Pokretni nalazi sa nekropole i utvrđenja kod Kladova", Starinar XXIV-XXV, Beograd 1973-1974 (1974), 201-225 – Le mobilier archeologique de la necropole et de la forteresse pres de Kladovo, 226. (U članku su objavljeni i razvrstani crtežima predmeti kraja III – kraja IV stoleća, nađeni prilikom izgradnje brodogradilišta i tokom arheoloških iskopavanja tetrarhijskog presidijuma: 13 fibula, 6 narukvica, 4 pređice i kopče, itd., kao i 24 posude iz nekropole i preko 160 primera kuhinjske, gleđosane i druge grnčarije.)

"Srednjevekovna grnčarija donjeg srpskog Podunavlja", Balcanoslavica 3, Prilep-Negotin 1974 (1975), 89-112 – The Medieval Pottery of the Serbian Lower-Danube Basin, 113-119
(U članku je razvrstana i datovana grnčarija VI-VIII i XI-XVI stoleća, prikupljena iskopavanjem i rekognosciranjem, u oblastima Donjeg Milanovca, Kladova i Negotina.)

"Istraživanje spomenika u Vrelu, Šarkamen", Starinar XXXI, Beograd 1980 (1981), 87-92 – Etudes des monuments de Vrelo, Šarkamen, 93. (Objavljen je nalaz delova porfirne, sedeće statue cara iz doba tetrarhije, i postolja na kome se nalazila, otkrivenih zapadno od Negotina.)

"Podunavski deo oblasti Akvisa u VI i početkom VII veka", Arheološki institut, Građa 5, Beograd 1981, 1-194 – La partie danubienne de la region d’Aquis au VIe et au debut du VII siecle, 195-232. (U knjizi su razvrstana utvrđenja, grnčarija fibule i drugi predmeti, datovani u više slojeva ranovizantijskog doba, na osnovu naslojavanja, tipologije i analiza vizantijskog novca i pisanih izvora.)

"Neka zapažanja o vlastelinskim šlemovima na likovnim predstavama u Srbiji XIV-XV stoleća", Zbornik filozofskog fakulteta A XVI, Beograd 1989, 147-162. (Na osnovu predstava šlemova sa ili bez ličine, na živopisu, novcu, pečatima, građevinama i drugom, ustanovljena je njihova tradicionalna upotreba u jugoistočnoj Evropi, a likovno predstavljanje kao grba samo u srpskim zemljama, pod uticajem zapada.)

(sa M. Janković) Sloveni u jugoslovenskom Podunavlju, Muzej grada Beograda, Beograd 1990, 1-141 – Les Slaves du bassin danubien Yougoslave, 143-149. (U monografiji – katalogu, obrađeno je preko 1000 predmeta V-XIII stoleća, koji pripadaju Slovenima i narodima sa kojima su Sloveni živeli u Podunavlju, prikupljenih iz blizu 30 ustanova bivše Jugoslavije.)

"The Serbs in the Balkans in the Light of Archaeological Findings", The Serbian Question in The Balkans, Faculty of Geography – University of Belgrade, 1995, 125-146. (Pomoću arheoloških, epigrafskih, pisanih i etnoloških izvora, definisana je kultura Srba u prošlosti, pomoću koje je određen prostor etničkog jezgra Srba između Pomoravlja i Pounja, Posavine i Jadranskog mora, u kontinuitetu od ranog srednjeg veka.)

Rad na projektima
Arheološko istraživanje svetilišta Zahumsko-hercegovačke eparhije.
Istraživanje manastira Svetog Arhangela Mihaila na Prevlaci.
Obnova pravoslavnog nasleđa u Dabro-bosanskoj eparhiji – arheološka istraživanja.
Oblast užeg interesovanja
Materijalna i duhovna kultura, srednji vek Jugoistočne Evrope, i manastira, poreklo Slovena i Srba.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 738
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
 Draga Garašanin - Milutin Garašanin
Supska
"Stubline" - praistorijsko naselje vinčanske grupe
Iz knjige: Draga Garašanin, Milutin Garašanin, "SUPSKA, Stubline - praistorijsko naselje vinčanske grupe", Narodni muzej, Beograd, 1979.
(Draga Garasanin, Milutin Garasanin, "SUPSKA, Stubline - vorgeschichiliche Ansiedlung der Vinca-grupe"), Narodni muzej, Beograd, 1979
I Uvod
Avgusta 1956. godine rukovodili su potpisani iskopavanjima na naselju vinčanske grupe u selu Supska kod Ćuprije, na lokalitetu Stublina. Ovi radovi vršeni su u okviru tadašnjeg plana rada za istraživanje praistorije Pomoravlja, koji je bio postavljen u okviru Arheološkog instituta, tada Arheološkog instituta Srpske akademije nauka, a u saradnji sa Narodnim muzejom u Beogradu. Finansijska sredstva za ova iskopavanja stavio je na raspolaganje Narodni muzej u kojem se nalazi deponovan i sav materijal sa ovih iskopavanja.

Stručnu ekipu sačinjavali su, pored potpisanih, Dušan Krstić i Radoslav Galović, tada kustosi Narodnog muzeja u Beogradu, Igor Parfjonov, profesor i tada direktor Muzeja u Ćupriji, pok. Vasil Lahtov, tada direktor Narodnog muzeja u Ohridu i stud. arheologije Ilija Vukićević. Kao geometar radio je na iskopavanjima pok. Jovan Budžaroski, viši građevinski tehničar iz Niša, koji je vršio i sva merenja i izradio situacioni plan terena.

Rezultati ovih iskopavanja dosada su objavljeni samo u jednom kratkom preliminarnom izveštaju[1].

Lokalitet Stublina u Supskoj poznat je još pre Drugog svetskog rata. Otkriven je u okviru rada tadašnjeg muzeja u Nišu, koji je preduzeo za ono vreme široku aktivnost evidentiranja arheoloških lokaliteta na području tadašnje Moravske banovine. U muzej u Nišu dospelo je tada i dosta materijala iz Supske, koji je, međutim, delom stradao u bombardovanju Niša 1944. godine. Ipak je i po završetku drugog svetskog rata u Narodnom muzeju U Nišu bilo nešto materijala sa ovog nalazišta na koji se odnose i prvi podaci u arheološkoj literaturi[2]. Već na osnovu tog materijala bilo je utvrđeno da lokalitet pripada vinčanskoj grupi.

Na značaj lokaliteta u Supskoj posebnu pažnju skrenuo je profesor Igor Parfjonov koji je u godinama posle Drugog svetskog rata, kao direktor Muzeja u Ćupriji, često obilazio teren i sakupio veći broj arheoloških objekata, delom veće naučne i estetske vrednosti. Ovaj materijal pokazivao je da su na lokalitetu zastupljene nekolike faze vinčanske grupe i da se nesumnjivo radi o bogatom nalazištu. S obzirom na geografski položaj Supske (u dolini Velike Morave) bilo je jasno da istraživanja na ovom nalazištu mogu pružiti i presek evolucije i stratigrafije vinčanske grupe u Pomoravlju, tačnije u dolini Velike Morave, u kojoj o karakteru vinčanske grupe u to vreme nije bilo gotovo ništa poznati. Otuda je bilo opravdano da se na tom mestu preduzmu iskopavanja koja su, iako srazmerno manjeg obima, pružila kompletnu sliku o evoluciji vinčanske grupe u ovom delu Srbije. Za pojedine faze vinčanske grupe ova slika dopunjena je kasnijim istraživanjima na Crnokalačkoj Bari i u Vitoševcu kod Ražnja[3]. U svakom slučaju može se reći da je Supska, među nalazištima u Srbiji, pružila posle Vinče dosada najpotpuniju sliku stratigrafije i interne evolucije vinčanske grupe.

Napomene
1 M. Garašanin — D. Garašanin, Starinar n.s. IX—X, 1958—59, 368.

2 Isti, Arheološka nalazišta y Srbiji, 1951, 55; V. Milojcic, Chronologie der jungeren Steinzeit Mittel — und Sudosteuropas, 1949, 70, gde ce nalazište pominje pod imenom "Župska".

3 R. Galović, Arheološki pregled, 2, 1960, 29 i dalje, T. III, 4—6, IV; N. Tasić — E. Tomić, Crnokalačka bara, Dissertationes, VIII, 1969; D. Krstić, Zbornik radova Narodnog muzeja, IV, 1964, 51, i d. (Vitoševac). Rezultati iskopavanja u Drenovcu i na lokalitetu kod motela u Paraćinu nisu dosada objavljeni.

VI Zaključak
Iako su iskopavanja u Supskoj bila srazmerno malog obima ona su pružila dovoljno podataka koji ilustruju kako značaj ovoga lokaliteta, tako i njegov položaj u okviru vinčanske evolucije.

Treba ponovo istaći da je pored Vinče, Supska jedini lokalitet u Srbiji na kojoj je zastupljena kompletna stratigrafija vinčanske grupe, od Vinče—Tordoš I do Vinče—Pločnik II v. Ova činjenica:, kao i izvanredno bogatstvo materijala ukazuju na to da se naselje u Supskoj svakako može smatrati jednim od najvećih, ako ne i najznačajnijem na gornjem toku Velike Morave, južno od Bagrdanskog klanca. Materijal sa dosad publikovanih lokaliteta iste oblasti pokazuje uglavnom kratkotrajniji život u okviru vinčanske grupe. Tako je naselje u Vitoševcu jednoslojno i odgovara po svojim nalazima sloju 5 u Supskoj, tj. periodu gradačke faze u južnomoravskoj i kosovskoj varijanti. Nalazište na Crnokalačkoj Bari, koje leži nešto južnije od Vitoševca, pokazuje postojanje dve etape vinčanske grupe, od kojih je jasnije zastupljena druga koja se, takođe, više vezuje za Vinču—Pločnik II. Ni nalazi sa susedne Ivankovačke reke ne pokazuju kompletnu vinčansku stratigrafiju[1].

U izvesnom smislu može se čak reći da je stratigrafija Supske kompletnija od vinčanske. Ovo utoliko pre što je u Vinči na osnovu podataka koje o dubini nalaza daje M. Vasić, teško bolje uočiti karakteristike samog prelaza iz faze Vinča—Tordoš II u Vinča—Pločnik I, koji je okvirno datiran oko 6,5 m, ili tačnije: 6,5—6,2 m. u Vinči. Naprotiv, sloj 5 u Supskoj, sa elementima usko vezanim za gradačku fazu s jedne i stratigrafski fiksirane pojave u Vinči s druge strane, pruža jasnu sliku o ovom periodu i izvan područja uže južnomoravske varijante. Takođe je stratigrafija Supske potvrdila izdvajanje dve etape u okviru faza Vinča—Pločnik II, koje su dosad bile bolje uhvatljive samo u Vinči, na osnovu zatvorenih celina iz kuća na dubini G 33—2,3 (4,1 m) i 33—2,98 (3,48 m)[2]. Pojava zdele sa zaobljenim uvučenim obodom iz sloja 1 u Supskoj kao vodeće, potvrdila je vezivanje ovog sloja za fazu Vinča—Pločnik II v. Pri tom je faza Vinča—Pločnik II a u Supskoj zastupljena u dva uzastopna sloja 2 i 3. U ovim slojevima nije bilo moguće izvršiti finija razgraničenja te se, za sada, ne može konstatovati neka interna evolucija u fazi Vinča—Pločnik II a.

Poznato je da se danas na osnovu srazmerno dobre istraženosti vinčanske grupe mogu u njoj izdvojiti više lokalnih varijanata[3]. Svojim geografskim položajem na Velikoj Moravi, nedaleko od sastava dveju Morava, Supska se okvirno može staviti u područje blisko granici klasične vinčanske varijante na severu i južnomoravske na jugu. Naravno da se granica ovih dveju varijanata ne može strogo povući, a to dobrim delom potvrđuje i materijal iz Supske. Velikim delom svog pokretnog inventara Supska se uže vezuje za klasičnu varijantu vinčanske grupe. Da pomenemo samo karakterističnu evoluciju vinčanskih zdela, počev od faze Vinča—Tordoš I u sloju 9, gubljenje šupljih, visokih koničnih nogu posle ove faze, srazmerno bogatu urezanu ornamentiku, čija je evolucija tokom faze Vinča—Tordoš identična sa onom u Vinči, zatim sivu keramiku karakterističnu za sloj 6, i pojavu amforica sa visokim ramenom koje odgovaraju onima u Vinči na dubini okvirno 7,2 (7,7)—6,6 m., dakle bliže kraju vinčansko-tordoške faze[4]. S druge strane, postoje i izvesne karakteristike kojima se Supska bliže vezuje za južnomoravsku, odnosno kosovsku varijantu vinčanske grupe. Takva je, pre svega, pojava drški sa dugmastim ispupčenjem, koje se javljaju već. od sloja 8 u Supskoj, koji se može vezati za sam kraj faze Vinča—Tordoš I, ili početak Vinče—Tordoš II. Na Kosovu se ovaj oblik javlja počev od faze Fafos I a, koja se okvirno datira u isti period[5], dok je i u južnomoravskoj varijanti poznata u okviru vinčansko-tordoške faze (Pavlovac). Isti je slučaj i sa dugotrajnom evolucijom tanjira sa zadebljanim obodom, koja se u Supskoj prati od faze Vinča— Tordoš I. Tako se ovde može ustanoviti razvoj ovog oblika koji dovodi, na prelazu iz faze Vinča—Tordoš u Vinča—Pločnik, do tipičnih gradačkih tanjira. U istom smislu ukazuju i urezani ornamenti od snopova paralelnih linija, koji su tipični za gradačku fazu, a dobro zastupljeni i u kosovskoj varijanti (up. poglavlje V, nap. 8.) Ipak, treba istaći da u Supskoj nedostaje izvestan broj karakterističnih pojava južnomoravske i kosovske varijante. To su npr. niske šuplje konične noge pehara koje u ovim varijantama produžuju posle faze Venča—Tordoš I, zatim predimenzionirane gradačke drške sa dugmastim ispupčenjem i osobito izvesne karakteristične forme plastike, kao što su statuete sa reljefnom frizurom, statuete sa koničnim, zvonastim donjim delom tela i, konačno, one sa bočnim volutama na glavi koje, možda, predstavljaju ovnujske rogove[6]. Svojim odlikama Supska se ipak jasnije izdvaja od južnomoravske varijante u klasičnom smislu. U tom pogledu veoma su joj bliski i nalazi sa naselja u Vitoševcu, koje leži nešto južnije. Naprotiv, na Crnokalačkoj Bari već su jasnije izraženi elementi južnomoravske varijante. Oni se manifestuju npr. u oblicima glava jednog dela statueta, koje se bliže vezuju za pojave u Pločniku ili na Kosovu, zatim u karakterističnim poklopcima pločničkog tipa, sa drškama na unutrašnjoj strani i, konačno, u pojavi tzv. "kentaura"[7]. Treba pomenuti da se u Supskoj, u slojevima vinčansko-pločničke faze II a (sloj 3 i 2), nalaze fragmenti sudova sa trakastim drškama koje polaze od oboda, kao i sudova sa razgrnutim obodom, za šta se, takođe, mogu naći: analogije u Crnokalačkoj Bari. Ovde, međutim, nedostaje tipičan krčag sa jednom drškom pločničkog tipa, čiji je jedan izvanredan primerak poznat iz Crnokalačke Bare[8]. S druge strane, sudovi sa jednom ili dve trakaste drške koje polaze od oboda, poznati su i iz Divostina u području klasične vinčanske varijante, a među materijalom faze Vinča—Pločnik II. Otuda se ovi oblici u Supskoj ne moraju smatrati kao direktno vezani za južnomoravsku varijantu.

Sigurno je da se pored ovih karakteristika kojima se Supska vezuje za klasičnu varijantu vinčanske grupe, uz izvesne elemente južnomoravske varijante, na ovom lokalitetu mogu zapaziti izvesne posebne, možda uže lokalne specifičnosti. U tom smislu manje je značajna ređa pojava keramike sa žigosanim ubodima koja bi, međutim, prema nalazima iz Supske, mogla počinjati već tokom faze Vinča—Tordoš II. U Supskoj je ova keramika lošijeg kvaliteta. No, treba pomenuti da je ova vrsta keramike posebno karakteristična za klasičnu varijantu vinčanske grupe u njenom užem području (okolina Beograda, Šumadija, Vojvodina), te je njena retkost i lošiji kvalitet u Supskoj možda u vezi sa perifernim položajem naselja prema užem centru vinčanske klasične varijante[9]. Daleko je značajnije srazmerno siromaštvo plastike u odnosu na bogatstvo klasične varijante. Pri tome se pojavljuju i neke lokalne odlike na plastici Supske. Njih naročito dobro ilustruju dva primerka nažalost, otkriveni kao slučajni nalazi[10]. U jednom slučaju radi se o ženskoj figuri koja na leđima ima torbu (sl. 1), a u drugom o stojećoj ženskoj figuri (sl. 2). Obe statuete okarakterisane su jako naglašenim, izduženim nosom. Po ostalim odlikama (stubaste statuete sa višim trupom, predstava odela, ruke savijene u laktovima i spuštene na kukove), statuete se sigurno vezuju za razvijenu plastiku faze Vinča—Pločnik I i pripadaju krugu statueta tipa "Lady of Vinca". Najzad, uzeto u celini, keramika iz Supske pokazuje lošiji kvalitet od one u Vinči što se, verovatno, treba tumačiti lokalnom proizvodnjom. Već je pomenut potpun nedostatak pastozno ("crusted") slikane keramike.

U pogledu ekonomskih veza sa širim područjem neolita, treba istaći da Supska, iako uže vezana za klasičnu varijantu vinčanske grupe, ne spoznaje obsidijan, sem jednog jedinog komada.

Posebno pitanje predstavlja završetak života u Supskoj. Sama činjenica da je na ovom naselju život trajao do faze Vinča—Pločnik IIb, stoji u suprotnosti sa zbivanjima na području južnomoravske varijante gde život prestaje krajem faze Vinča—Pločnik I, sa prodorom nosilaca Bubanjsko-humske grupe. Tako izgleda da ovaj prodor nije obuhvatio dolinu Velike Morave i da je evolucija ovde tekla na način sličan onom u klasičnoj varijanti i izvesnim perifernim zonama vinčanske grupe (oltenska varijanta, severnobosanska varijanta, Valač na Kosovu, Radoinja kod Nove Varoši). Takođe je karakteristično da je poslednje naselje u Supskoj stradalo u požaru, što je inače tipična pojava za najveći broj lokaliteta vinčanske, pa i sopotsko-lenđelske grupe, koji su doživeli ovaj kasni period[12].

Teško je, međutim, utvrditi ko su rušiocu naselja u Supskoj. U klasičnoj vinčanskoj varijanti na kasne slojeve vinčanske grupe na pojedinim nalazištima sleduju nosioci badenske, odnosno badensko-kostolačke grupe[13]. U Supskoj nema nikakvih nalaza koji bi indicirali poreklo onih koji su naselje uništili. Nesumnjivo je da ne dolaze u obzir nosioci grupe Bubanj—Hum I a, pošto ova počinje završetkom faze Vinča—Pločnik I. Sa puno rezervi moglo bi se možda pomisliti na nosioce grupe Bubanj—Hum II, koja je dobro zastupljena na Jelencu kod Aleksinca[14], ali se ne mogu isključiti ni drugi elementi koji su ovamo mogli prodreti sa severa. U nedostatku nalaza neposredno postvinčanskog perioda u oblasti Velike Morave, na njenom gornjem toku, za sada se u tom smislu ne mogu izvesti nikakvi sigurni zaključci.

Napomene
1 Krstić, op. cit., 51 i d. Up. tanjire sa zadebljalim obodom, T. IV, 4—5; T. V, l i ornamente urezanih snopova linija T. XI, 1, 6; Tasić-Tomić, op. cit., 37 i d.

2 Srbija, 93 i d.; P. V. IV, sl. 99—112 (G 3372,3) (4,1); sl. 168—184, (33•2,98) (3,48).

3 Srbija, 97 i d.

4 Srbija, 83 i d. Up. P. V. IV, sl. 80, 82 (dub. 7,2) (7,7) i 7,1 (7,6) t; druga varijanta sl. 49 (dub. 6,6m.)

5 Srbija, 106. J. Glišić, Glasnik muzeja Kosova u Metohije IV—V, 1962—63, 11 i d. T. IV V, IX (Predionica); Isti, Kosovsko-južnomoravska varijanta starčevačke i vinčanske grupe (neštampana disertacija) 1965, 85.

6 Srbija, 103 i d., 106 i d. (sa navedenom literaturom).

7 Tasić-Tomić, op. cit. napr. T. II, 4; T. V, l, 2; T. X, 1; T. XII, 5, 8, (glave statueta); T. VI, 7 (pločnički poklopac); ibid, 60 i d. (kentaur). Istom krugu pripadaju i nalazi iz Zelenikova II. Up. M. Garašanin — G. Spasovska, Macedoniae acta archaeologica II, 1976, 85 i d.; T. V; VII—VIII.

8 Tasić-Tomić, 42, sl. 20, 22 (razgrnuti obodi); Neolit centralnog Balkana, 1968, Katalog br. 122 (krčag sa jednom drškom).

9 H. V. G. 58 i d.; Srbija, 90 i d.; P. V. II, 116 i d. (sa ilustracijama). Od značaja su i novi nalazi iz Oltenije koje M. Nica pripisuje grupi Dudešti. Up. Dacia N. S. XX, 1976, 71 i d. sl. 10, 2; sl. 11, 2, 3, 5, 6, 9, 10.

10 D. Garašanin u Neolit centralnog Balkana, 1968, 250, sl. 20; Ibid. katalog, br. 128, 129.

11 P. B. I, XXVI; D. Srejović u: Neolit centralnog Balkana, 210 i d., sl. 34.

12 Srbija, 98 i d. (klasična varijanta i Radoinja); 105—106 (Valač); 108 (istočnobosanska varijanta); 111—112 (oltenijska varijanta)

13 Ibid., 100.

14 P. Galović, Zbornik radova Narodnog muzeja I, 1958—59, 329 i d.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 738
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
 Dragoslav Srejović
Balkan i Anadolija u srednje i mlađe kameno doba
 
 Teza o tesnim etničkim i kulturnim vezama između Evrope i orijenta ugrađena je u same temelje arheologije. Iako prvobitno zasnovana samo na predrasudama nauke XIX veka, na prime na uverenjima da je Azija kolevka čovečanstva ili da je Mesopotamija ishodište civilizacija, ta teza je već početkom XX veka prerasla u aksiom Ex Oriente lux. Kako je gotovo istovremeno prihvaćena i difuzionistička teorija o nastanku kultura, to je prva polovina XX veka protekla u naporima arheologa da utvrde puteve i vreme širenja ljudskih zajednica i kulturnih dobara iz prednje Azije prema Evropi.

Sve je to došlo do izražaja i u raspravama o poreklu neolitskih kultura Evrope. Vodeći arheolozi – M. M. Vasić, G. Čajld, V. Milojčić i F. Šahermajer – založili su se za tezu o presudnom uticaju Orijenta na formiranje i razvoj neolitskih kultura jugozapadne Evrope bilo putem migracija stanovništva, bilo putem kolonizacije ili putem difuzije kulturnih dobara i ideja. Taj model, koji na jednostavan način razrešava jedan od krucijalnih problema evropske praistorije, odmah je široko prihvaćen. Zavisno od raspoloživih arheoloških nalaza, u tom modelu samo su menjane lokacije ishodišta neolitske kulture i trase puteva kojima se ona širila od prednje Azije prema Egeji i Balkanu. Tako je neolitska kultura Tesalije (Sesklo kultura) najpre povezivana sa centralnoazijskim nalazištem Anau, da bi kasnije Šahermajer, upoređujući keramiku Seskla sa keramikom Tel Halafa i Samare, zaključio da sve keramičke forme, dekorativni motivi i ostala kulturna dobra u Tesaliji imaju svoje uzore u prednjoj Aziji. Samo nekoliko godina kasnije, posle otkrića prvih neolitskih naselja u Anadoliji, isti autor je na osnovu poređenja tesalijske neolitske keramike sa keramikom Čatal Hijika i Hadžilara smelo zaključio: "Više ne može biti sumnje da u Grčkoj imamo posla s jednom graničnom provincijom koja pripada dalekoj neolitskoj i halkolitskoj kulturi Anadolije".[1]

Vajnberg, Teokares, Milojčić, Garašanin, Titov i Melart postavili su slične teze. Čak i oprezni Čajld gledao je na Anadoliju kao na ispruženu ruku Azije prema Evropi i da bi to potkrepio prisećao se "kraljevskog puta" kojim je persijska vojska marširala prema Trakiji i Grčkoj. Tako se vremenom u diskusijama o poreklu neolitskih kultura jugoistočne Evrope iz starog aksioma Ex Oriente lux iskristalisao novi aksiom Ex Anatolia lux.

Uvažavanje tog aksioma i danas je veliko. Arheološki nalazi mahom se tumače sasvim jednostrano: uočavaju se samo sličnosti između neolitskih kultura Balkana i neolitskih kultura Anadolije, a predviđaju se velike i brojne razlike. Međutim, baš te sličnosti i razlike pokazuju da su etnički i kulturni odnosi između Balkana i Anadolije u prošlosti bili i veoma složeni i veoma promenljivi, kao i da dug Evrope Aziji nije veći od onog koji Azija duguje Evropi. Jer, treba se prisetiti da nije samo persijska vojska marširala preko Anadolije prema Evropi, već i da su trupe Aleksandra Velikog proširile helensku kulturu do Mesopotamije i Indije.

Teško je izložiti ukratko sve sličnosti i razlike između mezolitskih i neolitskih kultura Balkana i Anadolije. Prethodno treba istaći neke činjenice koje se moraju uzeti u obzir prilikom ocene nastanka i razvoja neolitskih kultura u jugoistočnoj Evropi, a posebno u kontinentalnom delu Balkanskog poluostrva koji se inače geomorfološki i geografski jasno odeljuje od Egeje i Anadolije i široko otvara prema Panoniji, Transilvaniji i Vlaškoj niziji.

Najpre treba istaći da su već sa geografskog i geomorfološkog stanovišta Balkan i Anadolija posebne, jasno odeljene oblasti i da je svaka od njih razdeljena na veliki broj geografskih celina. Evroazijski karakter Balkanskog poluostrva proizilazi samo iz konfiguracija obala Egejskog mora i egejskih ostrva, tj. samo iz reljefa njegovih perifernih delova. Kontinentalni blok i Balkanskog poluostrva i Anadolije jasno se razgraničava od primorskog pojasa. Iz tih razloga obe te oblasti pretežu geografske osobine izolovanja i odvajanja nad geografskim osobinama spajanja i prožimanja. Već te geografske činjenice dovode u pitanje mogućnost velikih, čestih i brzih migracija a istovremeno objašnjavaju regionalni partikularizam izražen u kulturama pomenutih oblasti kako u praistorijskim tako i u istorijskim epohama.

Kulturni partikularizam jasno se uočava i na Balkanu i u Anadoliji već u poznom glacijalu i ranom holocenu, između 12. i 6. milenijuma pre nove ere. U to vreme u Anadoliji se može pratiti razvoj samo jedne kulture, teritorijalno ograničene na oblast Antalija. Na Balkanu se, međutim, razvija nekoliko kultura koje se grupišu u šest zona: 1. Transdanubija sa delovima Slovačke, Moravske, Austrije, Hrvatske i Slovenije; 2. Karpatska zona sa Transilvanijom, Banatom, Oltenijom i Srbijom; 3. Moldavsko-ukrajinska zona, 4. Pontska zona, tačnije oblast severoistočne Bugarske; 5. Jadransko-jonska zona i 6. Egejska zona. Iako kultura svake od tih zona ima posebne karakteristike, ipak se jasno uočava d se sve one zasnivaju na poznopaleolitskoj kulturi mediteranskoj tardegravijetena. U vreme ranog holocena u jugozapadnim krajevima Balkanskog poluostrva pod uticajem pojačanih kulturnih strujanja sa Apenina razvija se jedan posebni kulturni facijes (jadransko-jonski), a početkom atlantika razdvaja se od egejskog facijesa. Istovremeno u severnom delu Balkanskog poluostrva tačnije u području Đerdapa i na južnim obroncima Karpata, potpomognut izvanrednim ekološkim uslovima, počinje nagli uspon lokalne kulture (kultura Lepenskog Vira). Za to vreme u jugoistočnim delovima, u daleko nepovoljnijim životnim uslovima, srodni egejski facijes razvijao se znatno sporije.

Arheološki nalazi kojima danas raspolažemo pokazuju da je u poznom glacijalu i ranom holocenu Balkan bio daleko gušće naseljen od Anadolije i da između ove dve velike oblasti nije bilo bližih etničkih i kulturnih kontakata. Nekoliko nalaza iz oblasti Antalija ipak ukazuju na izvesno zajedništvo Anadolije i Balkana koje ne treba predvideti. Kameni i koštani predmeti ukrašeni gravurama iz nekih pećina u oblasti Antalija veoma nalikuju na predmete koji su otkriveni u najstarijim naseljima kulture Lepenskog Vira (Proto-Lepenski Vir, Vlasac I, Ikoana), ali i na slične predmete koji su nađeni na jugu Apeninskog poluostrva i u severnom Iraku (Zavi Šemi). Ti umetnički predmeti ukazuju na zajedništvo u umetnosti jednog dela Evrope i prednje Azije u toku devetog i osmog milenijuma pre nove ere. To zajedništvo verovatno ne proizilazi iz etničkih ili kulturnih prožimanja tokom pomenutog razdoblja već pre iz istog nasleđa, iz mlađepaleolitske kulture mediteranskog gravetijena.

U razdoblju koje sledi, tokom sedmog milenijuma, kad se i u Anadoliji i na Balkanu odigrava tzv. neolitska revolucija, pretpostavljale su veoma tesne veze između prednje Azije i jugoistočne Evrope. Tu pretpostavku je, međutim, teško dokazati. U Anadoliji inicijalna faza kultivacije žitarica i domestifikacija životinja dokumentovana je samo na pet nalazišta (Čajeni, Ašikli Hijik, Džan Hasan III, Suberde, Hadžilir) koja su locirana od izvorišta Tigra do jugozapadne Anadolije, duž linije duge preko 600 km. Nalazišta koja reprezentuju kulturu prekeramičkog neolita Anadolije niti su istovremena niti su jednoobrazna. Zajednica koja je naseljavala Suberde bavila se isključivo lovom, a ona u Džan Hasanu nije gajila nijednu domaću životinju. U Ašikli Hijiku agrikultura nije posvedočena, a nalazi iz Čajenija ukazuju na retardiranu domestifikaciju. To znači da je kultura prekeramičkog neolita Anadolije veoma partikularizovana i da nema jedno izvorište. kako veza sa lokalnom mezolitskom kulturom nigde nije posvedočena, ostaje sasvim nejasno poreklo neolitske kulture Anadolije.

Na Balkanu je situacija iz osnova drugačija. Svi arheološki nalazi iz početne faze kultivacije i domestifikacije potiču sa područja koja su bila naseljena u srednje kameno doba. Kulturni kontinuitet posvedočen je na nekoliko nalazišta u Grčkoj, a mezolitska kultura u karpatsko-transilvanijskoj zoni dobija nove sadržaje koji joj daju karakter jedne protoneolitske kulture. Tako naselje iz mlađe faze kulture Lepenskog Vira po svojoj strukturi, stambenim objektima i kamenim skulpturama veoma nalikuje na Ejnan, prekeramički Jerihon B i prekeramički Hadžilir. S druge strane, naselja prekeramičkog neolita u Tesaliji više su nego siromašna, a sve što je u njima nađeno – staništa i amuleti – potpuno se razlikuje iz prekeramičkih naselja Anadolije. Očigledno je da prekeramičke kulture Anadolije nisu začele kulturu prekeramičkog neolita Grčke niti putem migracije niti putem neposredne kolonizacije. Kako su, međutim, u prekeramičkim naseljima Grčke otkriveni ostaci žitarica i životinja za koje se smatra da su mogle biti domestifikovane jedino u prednjoj Aziji, to se mora zaključiti da su ta dobra dospela u Egeju ili iz nekog kulturnog centra izvan Anadolije ili putem razmene dobara između nesrodnih zajednica ili, pak, tek posle okončanja prednjoazijskih prekeramičkih kultura, odnosno u vreme kad se neolitska kultura Anadolije nalazila na svom vrhuncu (kraj sedmog i početak šestog milenijuma pre nove ere).

Poređenje neolitskih kultura Anadolije sa neolitskim kulturama Balkana s ciljem da se utvrde međusobne veze skopčano je i danas sa najvećim rizicima. Izlišno je navoditi sve stranputice komparativne metode, ali je potrebno napomenuti da se smeju porediti samo podjednako adekvatno istraženi fenomeni, da sličnost ne podrazumeva obavezno i istorodnost i da su razlike bitnije od sličnosti.

Neolit Balkana i neolit Anadolije nisu podjednako adekvatno proučeni. Dok je na Balkanu istraženo nekoliko kulturnih celina, u Anadoliji je istraženo svega tridesetak neolitskih naselja. Starijeneolitska naselja u Anadoliji otkrivena su samo u dve oblasti, u ravnici Konja (Čatal Hijik) i u kilikijskoj ravnici (Mersin). Kako se kulture Čatal Hijika i Mersina međusobno razlikuju i kako se ni teritorijalno ni kulturno ne povezuju ni sa jednom prekeramičkom kulturom Anadolije, to i njihovo poreklo ostaje potpuno zagonetno.

Sasvim je drugojačija situacija na Balkanu i u južnom Podunavlju. Tu se starijeneolitska naselja grupišu u onih čest zona koje su uočene u poznom mezolitu, a u Grčkoj slojevi ranog keramičkog neolita leže neposredno na slojevima prekeramičkog neolita. Tako se u prvoj zoni nalaze primarni centri kulture linearne keramike, u drugoj zoni centri protostarčevačke kulture, u trećoj zoni centri bugo-dnjestrovske kulture, u četvrtoj zoni centri kulture Pljanica-Ovčarevo, u petoj zoni centri impreso-kardijum kulture i u čestoj zoni centri ranokeramičkog neolita Grčke. Još neočekivanija činjenica da sve te neolitske kulture međusobno ukazuju na iste afinitete koji su već uočeni kod odgovarajućih mezolitskih kultura. Samo kultura Karanovo I koja leži u oblasti bez ikakvog mezolitskog nalaza, pobuđuje utisak jedne strane, sekundarno oformljene kulture. Sve ostale neolitske kulture su teritorijalno i verovatno genetski povezane s kulturama ranog postglacijala. Da li su one i na koji način povezane sa starijeneolitskim kulturama Anadolije teško je pouzdano ustanoviti.

Jedino zajedništvo između kultura Čatal Hijik i Mersin i kultura Protosesklo i Protostarčevo ispoljava se delimično u keramici i nekim predmetima za svakodnevnu upotrebu (na primer koštane pojasne kopče, glineni pečati). Keramika Čatal Hijika pripada kategoriji monohromne keramike kao i najstarija keramika Balkana (Protosesklo, Protostarčevo, Poljanica). Iz tih razloga je kao dokaz o zavisnosti starijeneolitskih kultura Balkana od etničkih i kulturnih kretanja u Anadoliji isticana impreso keramika, vezana za neolitsku kulturu u Kilikiji i u oblasti oko Mramornog mora (Fiker Tepe), a još češće slikana keramika iz ranohalkolitskih slojeva Hadžilira.

U mlađem neolitu i ranom halkolitu bili su naseljeni i jugozapadni i severozapadni delovi Anadolije, a time su bila znatno olakšana i kretanja ljudskih zajednica prema Egeji i Balkanu. Anadolska impreso keramika doista nalikuje na impreso keramiku koja je u velikoj količini zastupljena duž jadransko-jonske obale, u Podunavlju (Starčevo-Kereš-Kriš kultura) i jednom delu Tesalije (Presesklo). Na osnovu tih sličnosti Šahermajer je prebrzo izveo smeli zaključak: "Kilikijsko ukrašavanje otiscima noktiju verovatno je na Balkan i u severnu Tesaliju doneto s jednom grupom iseljenika".[2] Nevolja je, međutim, što matično područje tog ukrašavanja keramike otiscima noktiju nije ni Kilikija niti oblast oko Mramornog mora. Kilikijska impreso keramika je zavisna od keramike cirkummediteranske impreso-kardijum kulture, dok pojavu impreso keramike u naseljima oko Mramornog mora verovatno treba objasniti prodorima zajednica iz kontinentalnih oblasti Balkana.

Veoma je teško pouzdano dokazati i neposredne veze između ranohalkolitske Hadžilar kulture i neolitskih kultura Balkana. Fascinantni nalazi iz naselja Hadžilir VI i Hadžilir I tako su snažno impresionirali istraživače da im se u jedna mah učinilo da celokupna neolitska kultura Balkana proishodi iz Hadžilar kulture. Pri tome se previdelo upozorenje Melarta da Hadžilar, kao i Čatal Hijik, nije tipično naselje već da je to boravište elite, neka vrsta metropole koju okružuju znatno siromašnija naselja. Teritorijalni domet i mlađeneolitske i ranohalkolitske Hadžilar kulture bio je relativno mali. Elementi tih kultura jedva se prepoznaju u naseljima Fikir Tepe kulture, a slikana keramika Hadžilar V-I nije otkrivena ni na jednom mestu oko Mramornog mora, tj. u oblastima koje čine sponu između Anadolije, Egeje i Balkana. Slikana keramika Hadžilara slična je samo srednjoneolitskoj slikanoj keramici Tesalije (Sesklo I-III) i centralnog Balkana (Starčevo I-III), a potpuno se razlikuje od starije neolitske slikane keramike u tim istim oblastima (Protosesklo, Protostarčevo). S druge strane, u Hadžilaru VI-I mogu se naći keramičke forme ili tipovi statueta analogni onima iz mlađeneolitskih kultura Balkana, na primer Veselinovo, Arapi-Dimini, Danilo ili Vinča kulture. Sve to mogu biti zamke komparativnog metoda. Jedine činjenice jesu da na Balkanu nije još otkriven nijedan jedini predmet importova iz Anadolije i da je tek u vreme Troje I-II ostvareno kulturno jedinstvo između severozapadnog dela Male Azije, severnoegejskih ostrva i jednog dela Trakije i Egejske Makedonije.

Još samo nekoliko napomena. Arheološki nalazi kojima danas raspolažemo pokazuju da etničke i kulturne veze između Balkana i Anadolije tokom srednjeg i mlađeg kamenog doba nisu bile ni osobito intenzivne niti naročito učestane. Već krajem mezolita na Balkanu nastaju regionalne kulture od kojih svaka ima vlastitu fizionomiju. Sličan proces se verovatno odigravao i u Anadoliji, jer na to ukazuju razlike koje se uočavaju u kulturi prekeramičkog neolita ove prostrane oblasti. Te različitosti prouzrokovale su prožimanja kultura. U tim interakcija, a kulture nisu gubile svoju individualnost već su se stabilizovale i obogatile. Iz tih razloga neolitske kulture i na Balkanu i u Anadoliji ostaju vezane za određenu teritoriju i svaka od njih, ostvarujući samo njima svojstvene oblike kulture, izražava vlastiti Weltanschaung. Jasno je da se nastanak tako individualizovane kulture ne može objasniti migracionim modelom. S druge strane, zemljišta je u Anadoliji bilo previše u odnosu na broj neolitskih naselja, odnosno na brojnost stanovništva. Anadolski zemljoradnici nisu imali nikakvih razloga da krenu na težak i dalek put prema Egeji i Balkanu. To, međutim, ne znači da između zemljoradnika Balkana i Anadolije nije bilo nikakvih kontakata. Naprotiv, radoznali, istraživački ljudski duh, uvek spreman na avanture i rizike, pokretao je i na Balkanu i Anadoliji pojedince ili grupe ljudi da krenu u nepoznato. Ti putnici su u novim sredinama prikazivali kao egzotično i skupoceno ono što je u njihovim zavičajima bilo uobičajeno, da bi pri povratku upoznavali svoje saplemenike sa proizvodima i idejama tuđinaca kod kojih su boravili. Samo su na taj način lokalne zajednice u Argolidi, Tesaliji ili negde u kontinentalnim delovima Balkana mogle da se upoznaju sa veštinom uzgajanja nekih vrsta prednjoazijskih žitarica (emer – dvozrna pšenica) i životinja (koza, ovca). Za sva ta dobra Balkan svakako nije ostao dužan Anadoliji. Pitanje je samo vremena kad će i kulturna dobra balkanske provenijencije biti uočena u mezolitskim i neolitskim kulturama Anadolije. To će biti mogućno onog trenutka kada u arheologiji budu konačno napušteni naučni mitovi XIX veka i kada bude shvaćeno da je osim svetlosti koja se sa Orijenta širila prema Evropi postojala i svetlost koja se iz Evrope širila prema Orijentu.

Napomene
1 Schachemeyr F., 1967 – Agais und Orient, Wien, str. 15.

2 Schachemeyr F., str. 17.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:16:48
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.14 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.