Radomir Putnik (Kragujevac, 24. siječnja 1847. - 17. svibnja 1917.) srpski vojskovođa, vojvoda, načelnik Glavnog generalštaba Vojske Kraljevine Srbije u Prvom svjetskom ratu.

Vojnik i vojskovođa srpske vojske punih četrdeset godina. Rodio se u Kragujevcu 24. siječnja 1847. godine. Otac Dimitrije je bio učitelj. Vojničko zvanje je stekao na Artiljerijskoj školi u Beogradu. Poslije mnogih rasporeda i napredovanja u službi 1903. godine postavljen je za načelnika Glavnog generalštaba. Tvorac je moderne srpske vojske. U okviru školovanja i obuke časnika uveo je rješavanje taktičkih zadataka. Srpsku vojsku je osuvremenio novim naoružanjem, na ključna mjesta je postavio talentirane ofičasnike i nije dozvolio da se politika umiješa u redove vojnika. Zajedno sa Živojinom Mišićem pripremio je sve ratne planove za Balkanske ratove i za Prvi svjetski rat. U periodu od 1912. do 1916. godine bio je načelnik Vrhovne komande. Poslije Kumanovske bitke postao je prvi srpski vojvoda. Sa Krfa 1916. godine otišao je na liječenje u Nizu i godinu dana nakon toga je umro.

Bavio se teorijom ratovanja. Napisao je “Služba generalštaba” I i II “Služba i mirno doba” i “Služba u ratno doba”. Prezime Putnik njegova porodica je dobila u vrijeme kada su preci, točnije djed Arsenije, doselio sa Kosova u Belu Crkvu. Kada su njegovog djeda, koji je tada imao oko sedam godina, upitali kako se zove, odgovorio je da je on putnik u nepoznatom pravcu. Tako su Arsenija nazvali Putnik. Radomir je u školu krenuo sa šest godina i ako su i tada djeca kretala sa navršenih sedam godina. Bio je dobar đak, odmjeren, ali volio je da se u društvu nametne kao prvi, da se njegova sluša. Tu osobinu je zadržao kroz cijeli život.

Od oca, prosvjetnog radnika, je čuo da ne treba učiti samo za školu, već i za život. Mnogim nastavnicima je zadavao glavobolju, jer je često postavljao potpitanja poslije njihovih predavanja. U to vrijeme nastavnici nisu voljeli naširoko i nadugačko objašnjavati ono što predaju, već su se strogo držali zadate teme, tako da Radomir nije bio mnogo omiljen kod njih. Najvjerojatnije zbog toga nastavnik njemačkog mu je dao trojku, a kasnije se kroz vojničku karijeru tečno služio njemačkim jezikom i veoma rijetko je koristio rječnik čak i kada čita njemačku literaturu. Povremeno bi svirao gitaru i pjevao, uglavnom kada bi ga zamolila majka ili otac.

Izvor: Wikipedia