Mladen Lorković (Zagreb, 1. ožujka 1909. – Lepoglava, kraj travnja 1945.), hrvatski političar udoba NDH. Sin političara i pravnika Ivana Lorkovića.

Već kao gimnazijalac aktivni pristaša [[Hrvatska stranka prava|Hrvatske stranke prava]. Studira pravo u Zagrebu. Zbog političkog djelovanja nakon uvođenja šestojanuarske diktature prijeti mu uhićenje, pa 15. studenoga 1929. odlazi u emigraciju. Nastavlja studij prava u Innsbrucku i Berlinu i postiže doktorat. Postaje bliski suradnik Ante Pavelića i predstavnik ustaškog pokreta za Njemačku, a zatim i za sve europske zemlje osim Italije. Ustašku zakletvu položio je [1934]].

Godine 1937. biva uhićen. Prelazi u Mađarsku. Godine 1939. vraća se u Jugoslaviju. Uz Milu budaka najistaknutiji povratnik. Suradnik je glasila Hrvatski narod i urednik ilegalnog glasila Hrvatska pošta. Godine 1940. po odredbi vlasti Banovine Hrvatske zatvoren u Lepoglavi, a zatim u logoru za političke zatvorenike Krušćica kraj Travnika.

Godine 1941. bježi iz logora. U Zagrebu sudjelujue u pripremama za proglašenje NDH. Jedan je od petorice potpisnika izjave od 30. ožujka 1941. (potpisi prikupljani 5. travnja 1941.), kojom se zahtijeva njemačka pomoć u uspsotavi samostalne hrvatske države. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Pavelić ga 9. lipnja 1941. imenuje za ministra vanjskih poslova. (U početku je Pavelić sam nosio tu funkciju, da osigura potpisivanje Rimskih sporazuma.) Vodi pronjemačku politiku, nastojeći suzbiti talijanske pretenzije prema teritoriji NDH (reokupacija Druge i Treće zone u kolovozu i rujnu 1941.). Priprema "Spomenicu" o talijanskoj suradnji sa četnicima, koju predaje talijanskom ministru vanjskih poslova grofu Cianu 26. siječnja 1943.

U travnju 1943. umiješan je u aferu oko krijumčarenja zlata, zbog koje je šef njegovog kabineta Ivo Kolak osuđen na smrt. 28. travnja 1941. razriješen je dužnosti ministra vanjskih poslova. Imenovan državnim ministrom (ministar bez resora) u predsjedništvu vlade, zaduženim za poslove s njemačkom vojskom. U toj je funkciji u stalnom kontaktu sa njemačkim vojnim predstavnikom, generalom Gleiseom von Horstenauom, koji je vrlo kritičan prema ustaškom režimu.

Tijekom ljeta i do kraja rujna 1943. kao predstavnik ustaškog režima vodi pregovore o mogućoj koalicijskoj vladi sa potpredsjednikom HSS-a Augustom Košutićem, ali pregovori bivaju prekinuti bez rezultata.

Imenovan za ministra unutrašnjih poslova 11. listopada 1943.

U svibnju 1944., zajedno sa Antom Vokićem, ministrom oružanih snaga, održao tajni sastanak sa predstavnicima HSS-a Košutićem i Ivankom Farolfijem. To je početak tzv. "puča Vokić-Lorković". Razrađivani su planovi da se, korištenjem domobranstva kao regularne hrvatske vojske, NDH okrene protiv Njemačke i pređe na stranu Saveznika.

Nije se radilo o pravom puču, jer zavjerenici su o svojim planovima obavijestili Pavelića, koji im je neko vrijeme pružao podršku. Međutim, 21. kolovoza 1944. Pavelić je o djelatnosti ove grupe obavijestio generala von Kashea, njemačkog poslanika u Hrvatskoj. Na sjednici vlade održanoj noću 30. kolovoza 1944., Pavelić razotkriva urotu i naređuje uhićenje njenih sudionika. Jedino je August Košutić uspio prebjeći na oslobođeni teritorij (gdje će ga komunisti ubrzo zatvoriti).

Zavjerenici su zatvoreni u Lepoglavu. Krajem travnja 1945., pred bijeg iz zemlje, u zatvoru je Lorković ubijen, kao i Ante Vokić i HSS-ovci Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić. Ostali zavjerenicu su tada bili pušteni.

Objavio je knjige Narod i zemlja Hrvata 1939. i Hrvatska u borbi protiv boljševizma 1944.

Izvor: Wikipedia