Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:58:10
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Pokrštavanje Slovena  (Pročitano 5187 puta)
01. Okt 2006, 22:05:26
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


OK...idemo dalje...

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 11512
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
Za Carigrad je sredina 9. veka bila period snažne misionarske delatnosti. Vizantijska crkva, konačno oslobođena duge borbe protiv ikonoboraca, usmerila je svoje snage krštavanju paganskih Slovena, koji su se nalazili izvan granica Carstva, na severu i severozapadu – Moravaca, Bugara, Srba i Rusa. Fotije je bio prvi carigradski patrijarh koji je među Slovenima pokrenuo misionarski rad širokih razmera. U tom cilju izabrao je dva brata, Grke iz Soluna, Konstantina (826-869) i Metodija (815-885). U Pravoslavnoj crkvi, Konstantin se obično naziva imenom Kirilo (Ćirilo), koje je dobio na monašenju. Poznat u ranijem životu kao “Konstantin Filosof”, bio je najsposobniji od Fotijeovih učenika, i poznavao je veliki broj jezika, uključujući jevrejski, arapski, pa čak i samarjanski dijalekat. Ali, posebna prednost njega i njegovog brata bilo je znanje slovenskog: kao deca naučili su slovenski dijalekat iz okoline Soluna i mogli su tečno da ga govore.

Prvo Kirilovo i Metodijevo misionarsko putovanje bila je kratka poseta Hazarima, oko 860. godine, koji su živeli u severnoj kavkaskoj oblasti. Ovaj poduhvat nije dao trajnije plodove, i nekoliko godina kasnije Hazari su primili judaizam. Prvi rad Braće počeo je 863. godine kada su otišli u Moravsku (uglavnom današnja Češka i Slovačka). Pozvao ih je knez zemlje, Rastislav, tražeći da se pošalju hrišćanski misionari koji narodu mogu da propovedaju na njihovom sopstvenom jeziku, i da bogosluženje vrše na slovenskom. Slovenska služba iziskivala je prevod Svetog Pisma na slovenski jezik i slovenske bogoslužbene knjige. Pre odlaska u Moravsku, prvo, da stvore pogodnu slovensku azbuku. Braća su u svojim prevodima koristila varijantu slovenskog koja im je bila poznata iz detinjstva, makedonski dijalekat kojim su govorili Sloveni oko Soluna. Tako je dijalekat makedonskih Slovena postao crkvenoslovenski jezik, što je i do danas ostao jezik Ruske i još nekih slovenskih pravoslavnih Crkava.

Nije mogućno dovoljno proceniti značaj, za budućnost pravoslavlja, slovenskih prevoda, koje su Kirilo i Metodije poneli sa sobom kada su napustili Vizantiju i otišli na nepoznati Sever. Nekoliko događaja imalo je veliku važnost u istoriji crkvenog misionarstva. Od samog početka, slovenski hrišćani uživali su posebne prednosti, kakve nijedan narod u Zapadnoj Evropi toga vremena nije imao: slušali su Evanđelje i crkveno bogosluženje na jeziku koji su razumeli. Za razliku od Rimske crkve na Zapadu, koja je insistirala na upotrebi latinskog, Pravoslavna crkva nikada nije bila kruta u pitanjima jezika; njena uobičajena politika je da službe vrši na jeziku dotičnog naroda.

U Moravskoj, kao i u Bugarskoj, grčka misija uskoro se ukrstila sa nemačkom, koja je delovala u istoj oblasti. Dve misije ne samo da su zavisile od različitih patrijaršija, nego su sprovodile i različita načela. Kirilo i Metodije su u bogosluženjima koristili slovenski, a Nemci latinski; Kirilo i Metodije izgovarali su Simbol vere u izvornom obliku, Nemci su uneli filioque. Da bi misiju zaštitili od nemačkog uplitanja, Kirilo je odlučio da svoju misiju stavi pod neposrednu zaštitu Pape. Kirilovo traženje pomoći od Rima pokazuje da sukob Fotija i Nikolaja nije shvatio suviše ozbiljno; za njega su Istok i Zapad činili jednu i istu Crkvu, i nije mu bilo najvažnije da li će zavisiti od Carigrada ili od Rima – sve dotle dok sme da koristi slovenski jezik na bogosluženjima. Braća su 868. godine otputovala u Rim i njihova molba je uspešno rešena. Adrijan II, Nikolajev naslednik u Rimu, primio ih je blagonaklono i dao punu podršku grčkoj misiji, potvrđujući upotrebu slovenskog kao liturgijskog jezika Moravske. Odobrio je prevode Svete Braće i stavio je kopije slovenskih bogoslužbenih knjiga na oltare najvažnijih hramova u Rimu.

Kirilo je u Rimu i umro 869. godine, ali se Metodije vratio u Moravsku. Tužno je reći, ali Nemci su ignorisali Papinu odluku i onemogućavali Metodija na sve moguće načine, i čak su ga stavili u zatvor, gde je proveo više od godinu dana. Kada je 885. godine Metodije umro, Nemci su njegove sledbenike proterali iz zemlje, prodavši nekolicinu kao roblje. Tragovi slovenske misije u Moravskoj istrajavali su još dva stoleća, ali su potom iskorenjeni, a hrišćanstvo u svom zapadnom obliku, sa latinskom kulturom i latinskim jezikom (i, naravno, uz filioque), postalo je obavezno. Pokušaj osnivanja slovenske nacionalne crkve u Moravskoj nije doveo ni do čega. Rad Kirila i Metodija, činilo se, bio je potpuni neuspeh.

U stvari, tako nije bilo. Ostale zemlje u kojima Braća nisu lično propovedali, imale su koristi od njih, a posebno Bugarska, Srbija i Rusija. Boris, bugarski kan, kolebao se, kao što smo videli, izvesno vreme između Istoka i Zapada, ali je konačno prihvatio carigradsku jurisdikciju. Međutim, vizantijski misionari, nemajući Kirilovu i Metodijevu viziju, u početku su u Bugarskoj državi koristili u crkvenim bogosluženjima grčki jezik, isto tako nerazumljiv običnim Bugarima kao i latinski. Ali, pošto su izbačeni iz Moravske, Metodijevi učenici su se, prirodno, okrenuli Bugarskoj i ovde uveli načelo primenjivano u misiji u Moravskoj. Grčki jezik je zamenjen slovenskim, a vizantijska hrišćanska kultura predstavljena je Bugarima u slovenskom obliku, koji su oni mogli da usvoje. Bugarska crkva ubrzano je rasla. Oko 926. godine, za vreme vladavine cara Simeona Velikog (vladao 893-927), stvorena je samostalna Bugarska patrijaršija, a Carigradska patrijaršija priznala ju je 927. godine. Borisov san – autokefalna crkva – ostvario se pola veka posle njegove smrti. Bugarska crkva je bila prva samostalna nacionalna crkva u Slovena.

Vizantijski misionari otišli su i u Srbiju, koja je hrišćanstvo prihvatila u drugoj polovini IX veka, oko 867-874. godine. Srbija je takođe ležala na granici između Istočnog i Zapadnog hrišćanstva, ali je posle perioda neodlučnosti sledila primer Bugarske a ne Moravske, i došla je pod okrilje Carigrada. I ovde su uvedene slovenske bogoslužbene knjige, a razvila se i slovensko–vizantijska kultura. Srpska crkva dobila je delimičnu samostalnost pod Svetim Savom (1176-1235), najvećim srpskim nacionalnim svetiteljem, koji je 1219. godine u Nikeji posvećen za arhiepiskopa Srbije. Godine 1346. proglašena je Srpska patrijaršija koju je Carigradska crkva priznala 1375. godine.

Krštenje Rusije je takođe plod posrednog rada Kirila i Metodija. Sa Bugarima, Srbima i Rusima kao svojom “duhovnom decom”, dva solunska Grka nesumljivo zaslužuju naziv “Slovenski apostoli”.

Jedan drugi narod na Balkanu, rumunski, ima zamršeniju istoriju. Rumuni su, iako pod uticajem svojih slovenskih suseda, po jeziku i etničkim obeležjima prvenstveno Latini. Dakija, koja je deo današnje Rumunije, bila je rimska provincija od 106. do 271. godine. Međutim, izgleda da su hrišćanske zajednice koje su postojale u to vreme iščezle posle povlačenja Rimljana. Deo rumunskog naroda očigledno su krstili Bugari krajem IX ili početkom X veka, ali je potpuno krštavanje dve rumunske kneževine, Vlaške i Moldavije, izvršeno tek u XIV veku. Oni koji pravoslavlje smatraju isključivo “istočnim”, grčim ili slovenskim po karakteru, ne bi trebalo da previde činjenicu da je Rumunska crkva, danas po veličini druga pravoslavna crkva, pretežno latinska po svom nacionalnom identitetu. Vizantija je Slovenima podarila dve stvari: potpuno artikulisani sistem hrišćanskog učenja i potpuno razvijenu hrišćansku civilizaciju. Kada je u IV veku krštavanje Slovena počelo, već je bio završen dug period dogmatskih sporova i doba Sedam Vaseljenskih sabora. Glavni obrisi vere – dogmati o Trojičnosti i o Ovaplođenju – već su bili razrađeni. Slovenima su predati potpuno uobličeni. Možda je to razlog što su slovenske crkve dale malo originalnih bogoslova, a verske rasprave koje su se javljale u slovenskim zemljama nisu bile dogmatske prirode. Međutim, ova vera u Svetu Trojicu i Ovaplođenje nije lebdela u vakuumu. Sa njom su došle čitava hrišćanska kultura i civilizacija, a njih su sa sobom doneli slovenski misionari iz Vizantije. Sloveni su istovremeno i hristijanizovani i civilizovani. Vera i civilizacija koju su Grci prenosili nije predavana u stranom, nego u domaćem obliku (ovde su prevodi Kirila i Metodija bili od ogromne važnosti). Ono što su pozajmili od Grka, Sloveni su mogli i da usvoje. Vera Vizantinaca i pravoslavna kultura, iako u početku ograničene na vladajuće klase, vremenom su u celosti postale sastavni deo svakodnevnog života slovenskih naroda. Veza između Crkve i naroda postala je čak i čvršća stvaranjem samostalnih nacionalnih crkava.

Izvesno je da je blisko poistovećivanje pravoslavlja sa životom naroda, a posebno sistem nacionalnih crkava, imalo i nepoželjne posledice. Zbog tako bliske povezanosti Crkve i naroda, pravoslavni Sloveni su uvek mešali ove dve stvari i očekivali su da Crkva služi ciljevima nacionalne politike. Ponekad su bili skloni da svoju veru smatraju prvenstveno srpskom, ruskom ili bugarskom, a da zaborave da je ona prvenstveno pravoslavna i katoličanska. Nacionalizam je u poslednjih deset vekova bio boljka pravoslavlja. Ali, ipak je integracija Crkve i naroda na kraju donela ogromnu korist. Hrišćanstvo je među Slovenima postalo vera zaista čitavog naroda, narodna vera u najboljem smislu.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Smile
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:58:10
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.063 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.