Jedan od TOP psihologa, cini mi se da to bese Frojd, rekao je, da su svi, ali svi ljudi egoisti, ali ih je podelio na: one koji sebi pricinjavaju dobro bez obira kakav to uticaj imalo na druge, i na one koji pomazuci drugima zapravo udovoljaju sebi, bez da ih sudbina istih iskreno zanima.

Da li delite pomenuto misljenje, ili mislite da je moguce biti dobar bez ikakve naknade ?

Uf sestro slatka problem ega je mnogo siroka tema.

Odgovor je vrlo jednostavan doduse - moguce je! E sad - ono cuveno ALI. E pa moguce je ako se oslobodimo spostvenog ega. Pomaganje drugima dolazi iz raznih poriva ali cak i kad ne podrzaumeva ocekivanje bilo kakve meterijalne nadohnade ono dolazi iz ego-perspektive. Nekim ljudima je ljudska zahvalnost potrebnija od materijalne nadohnade a i to je isto ego potreba. Ljudska privrzenost i osecaj vezanosti koji se javlja kada nekom pomazemo je mnogo dublji i vazniji od bilo kakve druge stvari. To cak nema mnogo veze sa nasim interesom za sudbinu ljudi kojima pomazemo. Taj interes mora da postoji bar inicijalno - jer drugacije nemozemo da im pomognemo. Ne govorim ovde o nekim dvolicnim ljudima koji sebe prikazuju kao svece a ustvari su djavoli. Govorim o onome sto zovemo - dobrim i iskrenim ljudima. Svaka ljudska akcija dolazi iz ego-centra.

Ipak to ne znaci da ne treba pomagati ljudima - vec je na nama da pokusamo da razumemo sami sebe i licne porive interakcije sa ljudima. Trebamo da posmatramo sebe i svoj ego - da se postavimo u polozaj posmatraca naseg ega. Razvijanje svesti o nasim ego-centricnim akcijama polako nas oslobadja od vezanosti za svoj ego i dovodi do transformacije identiteta gde nas ego postaje odbacen od nase prave sustinske licnosti (naseg pravog ja) koja nije vezana uzrocno-posledicnim vezama ovog sveta.

to je bio jung ali nije insistirao na tako grubom poredjenju zato je napravio i svoje neke testove. njegovo insistiranje na proucavanje svog ega i kontrolisanje istog je preneto na mnoge nove spiritualisticke i slicne pokrete. egocentricna osoba je bliza egoizmu, tj. kada zelimo da kazemo da je neko egoista.

Samo da naglasim razliku u mom pisanju

egocentrican = sebican, samoziv bez sveti o drugima

ego-centricno = raditi nesto radi zadovoljavanja svog ega ali imati svesnost o tome

Sto se teroije tice da je "spritualizam" uzeo ego-teoriju od K.G.Junga - pa pre bih rekao da je bilo obratno ali ajd sad  - nije toliko bitno.

moze valjda da se ode i do perioda ranog budizma.

neki trgovac pokloni jednom budistichkom hramu 500 zlatnika (veliku sumu). -uchinio si dobro delo,reche mu stareshina hrama ...

Mi smo ipak jednim delom ljudi...i to je najbolji deo,  shvatite to kako zelite.

Ego je imperativ ljudskog opstanka.
Bez ega se uopće ne bi moglo živjeti.
Međutim, ego je instaliran u nesvjesnom dijelu ljudskog bića i s toga ne podliježe eventualnim spekulacijama o mogućem utjecaju svijesti na sam ego.
Ego je jedan od brojnih paradoksa ljudskog mišljenja.
Uvijek ćemo pomisliti za drugog da je egoist.
Mi (ja) naravno nismo.
Iako jesmo, čim premjeravamo tuđi ego.
To znači da nam je poznata suština ega, kao i mjera kojom se ego procjenjuje.
Kako smo u mišljenju prvotno orijentirani na sebe sama, jasno je das smo i mjerila za veličinu ega uzeli iz vlastitog primjera.

Evo što o egu kaže istinski mudrac Radžniš Ošo

                                          Ego

          U knjizi "Moj put, put bijelih oblaka", Radžniš Ošo kaže: nikad se nećete osloboditi ega njegovim potiskivanjem. Morate ga prvo razviti, dovesti do vrhunca i tek onda odbaciti. Kaže nadalje:
          Izgleda paradoksalno ali je istina: prije nego ga izgubite, vi ga prvo morate napraviti starim. Samo zrelo voće pada na zemlju. Zrelost je sve. Jedan nezreo ego ne može biti odbačen, ne može biti uništen. A ako se borite sa jednim takvim egom, cio vaš napor biti će uzaludan. Kroz tu borbu vi ga nećete razoriti, samo ćete ga osnažiti na neki novi suptilniji način. To je nešto što se mora shvatiti do kraja: ego mora doći do svog vrhunca, on mora biti jak, mora biti integrirani  - tek tada ga možete odbaciti. Slab ego ne možete odbaciti. I to je problem.
          Na Istoku sve religije propovijedaju neegoističnost. S toga su na Istoku svi protiv ega od samog početka. Zbog takvog antagonizma, ego na Istoku nikad nije zreo, te je baš zato istočnjacima vrlo teško da odbace ego – gotovo nemoguće.
          Na Zapadu, sva psihologija i sva religija propovijeda, propagira i uvjerava ljude da ostvare ego koji će biti snažan, jer ako vam ego nije jak kako ćete preživjeti. Život je borba, ako ste bez ega, kako ćete preživjeti. Uništiti će vas. Kako se obraniti? Tko će se boriti? Tko će se onda takmičiti? A život je neprestano takmičenje. I zato zapadna psihologija savjetuje da ostvarite ego koji je snažan i moćan.
          Ali na Zapadu je veoma lako odbaciti ego. I zato kad god zapadni tragalac shvati da je ego problem, on ga s lakoćom odbacuje – mnogo puta lakše nego  tragalac s Istoka. To je taj paradoks: na Zapadu se propagira egoističnost; na Istoku se propovijeda neegoističnost. Pa opet na Zapadu se ego bez problema odbacuje; na Istoku to je problem. Sav taj posao je izuzetno težak: najprije ga dostići, a zatim izgubiti. Vi možete izgubiti samo ono što posjedujete. Ako nemate ništa, što onda možete izgubiti? Možete biti siromašni samo ako ste bogati. Ako niste bogati, onda vaše siromaštvo ne može imati onu ljepotu koju Isus propovijeda: "budite siromašni duhom". Vaše siromaštvo ne može imati onaj smisao, koji je Buda imao kada je postao prosjak.
          Samo bogataš može postati siromašan, jer vi možete izgubiti samo ono što imate. Ako nikada niste bili bogati, kako onda možete postati siromašni? Vaše će siromaštvo onda biti samo na površini; nikad ne ćete biti siromašni duhom. Na površini vi ćete biti siromašni, ali duboko dolje tragati ćete za bogatstvom, to će biti ludilo ambicioznosti, to će biti dvadesetsatna žudnja za bogatstvom.
          Ali vi ne možete biti siromašni – samo bogataš može biti takav. Imati bogatstvo nije dovoljno da bi se čovjek nazvao bogatašem. I pored bogatstva možete biti siromah. Ako je ambicija još u vama, ostajete siromah. Koliko imate nije bitno. Kad imate dovoljno, tada želje nestaju, gube se čim imate dovoljno bogatstva. Nestanak želje je kriterij dovoljnosti. Tada ste bogati – možete ga odbaciti, možete postati siromašni i biti prosjak kao Buda. I tako je vaše siromaštvo veoma bogato, vaše je siromaštvo tada – kraljevsko.
          A tako se dešava i sa ostalim. Upanišade, Lao Ce, ili Isus, ili Buda – svi oni kažu da je znanje beskorisno. Sakupljanje i grabljenje znanja nije ni od kakve pomoći. Ne samo da ne pomaže: znanje postaje barijera.
          Znanje nije potrebno, ali to ne znači da trebate ostati neznalice i glupani. Vaše neznanje onda neće biti stvarno. Neznanje dostižete tek kad sakupite dovoljno znanja i kad ga na kraju odbacite. Tada zaista postajete neznalica – kao Sokrat koji može reći: ja znam samo jednu stvar - da ništa ne znam. To znanje ili to neznanje – nazovite to kako vam drago, potpuno je drukčije, sasvim različite kvalitete od običnog znanja. Promijenjena je dimenzija.
          Ako ste samo glupani, zato što niste nikada dosegli nikakvo znanje, vaše neznanje ne može biti mudro, to ne može biti mudrost. To je samo odsutnost znanja. A iznutra će raditi grabež: kako postići više znanja? Kako sakupiti više informacija? Vaše sakupljanje je mehaničko, ono ne izvire iz vas. Sve to vaše tzv. znanje samo  je smeće sakupljeno ispred tuđih vrata. Dosadno smeće, mrtvo smeće.
          Zapamtite: znanje je živo samo kad vi znate, kad je to neposredno iskustvo. Ali kad nešto znate preko drugih, onda je to pamćenje, memorija a ne znanje. Memoriranje je neživo. Kad sakupite dovoljno intelektualnog bogatstva, skripti, starih spisa, svega oko vas, kad se biblioteke kondenziraju u vašem umu i vi odjednom postanete svjesni da samo nosite tuđa ograničenja, tada shvatite da ništa što je u vama - vama ne pripada, tada sve to znanje odbacujete jednom zauvijek . Iz toga se odbacivanja u vama rađa jedan sasvim drugi tip neznanja. To neznanje nije više neznanje glupana, već neznanje pravog mudraca. Samo mudrac može reći: "Ja ne znam". Ali u tom neznanju nema ni trunke žudnje za lažnim znanjem; mudrac kroz tu izjavu samo iznosi činjenice. I kad vi kažete da ne znate, i to potpuno čistog srca, u tom vam se trenutku oči otvaraju, otvaraju se vrata istinskog znanja. Baš tog trenutka, kada svojom sveukupnošću kažete: "Ja ne znam" – vi postajete sposobni za pravo znanje. To neznanje je predivno, ali ne zaboravite da se ono  ostvaruje kroz znanje. To je siromaštvo koje se ostvaruje kroz bogatstvo. I za ego isto važi – čim ga ostvarite, gubite ga.
          Što se desilo Budi kad je sišao s trona? Tog trenutka, on je sišao s vrhunca svog ega – jer tronovi nisu ništa drugo do li simboli ega, moći, prestiža, statusa. On je sišao s trona i istog časa neegoističnost se desila.
          Možete nešto odbaciti tek kada vam posjedovanje toga postane tako bolno, da ni koraka više ne možete učiniti,  a da vam on ne bude paklen. Ego vas još ne boli tako jako – zato ga još teglite na sebi. Zapamtite, svemu treba vremena za rast, za sazrijevanje, za padanje na zemlju i za nestanak.  Vašem egu također. Ne bojte se toga da budete egoist. Vi to jeste! Da niste takvi, davno vas ne bi bilo. Drukčije se ne može preživjeti: morate biti egoist, boriti se sa milionima želja, morate se tući, morate opstati.
          Kad shvatite da niste centar svijeta, vi odjednom shvatite da nikakav centar i ne postoji, ili je centar svuda. Centar je svaki atom. Cijeli Univerzum ispunjen je centrima, a opseg ne postoji. Centar je svugdje, a opseg nigdje.
          U životu je sve neophodno. Nepotrebnih stvari nema. Sve što se dogodilo i trebalo je da se dogodi. Sve što se dogodilo, dogodilo se zbog izvjesnih vrlo dubokih uzroka. Vama su neke stvari potrebne, ali samo za kratko. Ako ih se budete držali duže nego što treba, upasti će te u samoobmanu. Na primjer: čahura vas štiti, pomaže vam da preživite, ali nema potrebe da vječno živite u njoj. Kad ste spremni, izlomite čahuru i izlazite iz nje. Ego je ljuska od jajeta, ona vas štiti. Ali kad ste spremni, vi razbijete ljusku i izađete iz jajeta. Ali sačekajte, žurba vam neće pomoći. Naprotiv, sve ima svoje vrijeme, i stoga ne osuđujte, jer tko će osuđivati? Prošetajte do takozvanih svetaca, oni govore o poniznosti, pokornosti, skromnosti – i pogledajte u njihove oči: nećete naći tako profinjenog ega nigdje drugdje. Sad je takav ego pod krinkom religije, joge, svetosti – ali ego je još tu! Tu sveci možda ne sakupljaju novac, ali skupljaju sljedbenike. Hobi se promijenio, ali navika je nepromijenjena. Oni nisu za stvari ovoga, već za stvari onoga svijeta, ali ovaj ili onaj svijet – svejedno. Ti takozvani sveci su postali pohlepniji. Oni više ne žele trenutna već beskrajna zadovoljstva. Njihova pohlepa je bez premca. Oni se više ne mogu zadovoljiti privremenim užicima. Oni žele vječne užitke. Dok god nešto nije vječno, oni nisu zadovoljni. Njihova pohlepa je duboka, najdublja, apsolutna. A pohlepa kao kvaliteta pripada egu. Glad ega je pohlepa. Mnogo puta su sveci pohlepniji od grešnika i ponekad grešnici prije ostvare božansko nego sveci – jer ego je barijera.
          Grešnici mogu lakše odbaciti ego od svetaca zbog toga, što grešnici nikad i nisu bili protiv njega. Oni su  se hranili, uživali, živjeli u njemu potpuno, dok su se svećenici i sveci oduvijek borili s njim, tako da mu nikad nisu dopustili da raste, da se razvije i postane zreo.
          I baš je to teškoća u cijeloj toj stvari, jer um onda kaže: Ako ga moraš odbaciti, zašto ga onda uopće gajiš? Ako ga želiš uništiti, zašto ga uopće stvaraš? Ako slušate um biti ćete u nezgodnoj situaciji. Um je uvijek logičan, a život uvijek nelogičan, te se s toga nikada ne sreću. To je jednostavna logika, prosta matematika: ako želiš razrušiti ovu kuću, zašto je onda gradiš? Čemu onda sav trud? Zašto gubiti energiju i vrijeme? Kuće nema i čemu onda stvaranje  i razaranje?
          Kuća u svemu tome nije bitna – vi ste bitni. Gradeći kuću vi ćete se promijeniti, a kad je budete srušili postati će te potpuno drukčiji, više nećete biti isti čovjek, jer ćete kroz gradnju kuće rasti, dok će te se kroz njeno rušenje potpuno promijeniti.
          Um je logičan, a život dijalektičan. Um se kreće po crti, dok život ide od jednog kraja do drugog, od jedne krajnosti do druge. Život je dijalektičan ! Ego je bolest ako ste ga nesvjesni, ako ga krijete u nesvjesnom. Ego je igra ako ste ga svjesni. Ako ste ga svjesni, možete uživati, možete se njime igrati. Budite svjesni, igrajte se igru ! Igra sama po sebi nije loša, ali kad zaboravite i kad se uozbiljite javlja se problem. Ako nećete slijediti pravila određene igre, onda nećete biti u stanju da tu istu igru igrate. Kad igrate karte, vi slijedite pravila. Nikad ne kažete: Ova pravila su ništavna, bezvezna. Zašto da ih ne promijenimo ? Možete ih promijeniti, ali će tada igra biti teška. A ako svatko slijedi vlastita pravila – igra je nemoguća. Život je moguć. Možete igrati kad god hoćete, jer život ne vjeruje u pravila. On je savršeno iznad njih. Ali zato igre imaju pravila.
          Zapamtite: gdje god vidite pravila, shvatite odmah – to je igra, jer nema igre bez pravila. Budite egoista, savršeni, rafinirani, kultivirani. Radite na svom egu i načinite od njega predivnu statuu, jer prije nego što se vratite Bogu, morate mu dati nešto na dar. Neka vaš ego bude taj dar.

1990. godina                                                                                       Članak iz "Trećeg oka"




 

Ne znam sta kazu psiholozi ali moje shvatanje je ovako.
Ego moze da se podeli na
1 zreo i nezreo ego
2 jak i slab ego

Slab ego bi bilo ljudi sa kompleksom nize vrednosti

Ljudi sa kompleksom vise vrednosti bi bili ljudi sa jakim i nezrelim egom. Previse cene svoje misljenje a tudje nisu spremni da prihvate.

ja ni sam nisam siguran sta uopste znaci zrelost, ali ajde nema veze.