Aleksandar Cankov (1879. – 1958.), bugarski političar, istaknuti pripadnik međuratne ekstremne desnice.

Od 1910. je radio kao profesor političke ekonomije na sveučilištu u Sofiji, a 1923. je imao vodeću ulogu u smjenjivanju vlade Aleksandra Stambolijskog nakon čega je sam postao premijer u novoj, koalicijskoj vladi. Na toj poziciji je ostao do 1. siječnja 1926. Za vrijeme službe žestoko se obračunavao s članovima Komunističke partije: vršio je represiju, uveo zabranu stranke, a i prijeki sud nakon pokušaja atentata na kralja Borisa i bombaškog napada u sofijskoj katedrali. Nestabilnost u zemlji je dodatno pogoršala grčka invazija koja je ipak prekinuta nakon osude od strane Lige naroda. Bugarska je zapala u velike dugove, a Cankov je smijenjen nakon što ih nije uspio riješiti; u novoj vladi je postavljen na mjesto ministra prosvjete.

Uskoro se okrenuo fašizmu i idejama Adolfa Hitlera. Godine 1932. je pokrenuo vlastiti Nacionalsocijalistički pokret kojim je pokušao oponašati NSDAP. Međutim, njegova stranka je bila gotovo nevažan faktor u bugarskoj politici, a čak joj ni NSDAP nije pružio potporu (koju je davao Uniji bugarskih nacionalnih legija). Unatoč tome nacisti su Cankova 1944. postavili kao premijera bugarske vlade u egzilu. Nakon ratnog poraza pobjegao je u Argentinu; umro je u Buenos Airesu 1958.


Aleksandar Cankov (1879. - 1959.), vođa udružene bugarske građanske opozicije (Demokratičeski zgovor) protiv vlade Aleksandra Stambolijskog. Bio je na čelu zavere i državnog udara od 9. juna 1923. Cankov je istog dana formirao novu vladu ugušivši sve pokušaje otpora. Nameravao je da ujedini sve partije bivše opozicije u Demokratičeski zgovor, ali je u tome samo delimično uspeo. Reforme koje je uveo Stambolijski uglavnom su likvidirane, kao i pokušaj komunističkog ustanka. Politička ubistva i teror postali su bugarska svakodnevica. Pogoršani su odnosi sa Jugoslavijom i makedonskoj organizaciji su date odrešene ruke u petričkom kraju. Državni fondovi su ispražnjeni i carevala je špekulacija. Režim je najpre izgubio svaku podršku u javnosti, a potom je počeo da se osipa iznutra. Radi smirivanja javnosti kralj je 1. januara 1926. raspustio kabinet i mandat poverio Andreju Ljapčevu, a Cankov je postao ministar prosvete.


Izvor: Wikipedia