Erwin Johannes Eugen Rommel  (1891. - 1944.)
   

Njemački general, znan kao Pustinjska lisica zbog svojih brilijantnih vojnih poduhvatima u bitkama na tlu Sjeverne Afrike. Erwin Johannes Eugen Rommel rođen je 15. studenog 1891. godine u mjestu Heidenheim. Kao oficir kadet pridružio se 124 Pješadijskoj regimenti 1910. godine i dvije godine kasnije unaprijeđen je u čin potporučnika. U vrijeme Prvog svjetskog rata služio je u Francuskoj, a jedno vrijeme je proveo na rumunjskom i talijanskom bojištu. U Prvom svjetskom ratu odlikovan je ordenom Pour le Mérite. Zaslužio ga je jer je zarobio 9.000 neprijateljskih vojnika. Nakon završetka rata bio je instruktor u Drezdenskoj pješadijskoj školi (1929. - 1933.) i na Potsdamskoj ratnoj akademiji (1935. - 1938.). U to doba napisao je knjigu o vojnoj taktici Infanterie greift an koja je objavljena 1937. godine.

Godine 1938, sada već pukovnik, Rommel je imenovan je zapovjednikom na Ratnoj akademiji u Wiener Neustadtu. Na tom mjestu nije ostao dugo jer je uskoro imenovan zapovjednikom jedinice koja je brinula za osobnu sigurnost Adolfa Hitlera prilikom njegova posjeta Sudetima i Pragu. U predvečerje Drugog svjetskog rata unaprijeđen je u general majora i opet je bio odgovoran za Hitlerovu sigurnost za vrijeme invazije na Poljsku. Godine 1940. zapovjednik je zloglasne 7. oklopne divizije, zvane Divizija duhova, koja je sudjelovala u napadu na Francusku. Tjerajući i ljude i strojeve da daju svoj maksimum Rommelove su snage u šest tjedana napredovale 350 km u dubinu neprijateljskog teritorija. Do tada to je bila nezamisljiva udaljenost koju su tenkovi mogli prevaliti u bilo kakvoj vojnoj aktivnosti bez imalo predaha. Već godinu dana kasnije (1941.) u činu general poručnika zapovjednik je njemačkih trupa u Libiji. No, njegovom napredovanju tu nije kraj - dana 21. lipnja 1942. unaprijeđen je u čin feldmaršala - najmlađem u njemačkoj vojsci. Bilo je to priznjanje Rommelu za uspjeh što je natjerao britanske trupe da se povuku u Egipat. Ipak, nije uspio s kombiniranim talijansko-njemačkim trupama osvojiti Aleksandriju (Egipat) koja je bila cilj napredovanja. Nakon bitke kod Medenine, 5. ožujka 1943., vratio se u Njemačku zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Do tada Rommel je bio najopasniji njemački general za Saveznike jer im je nanosio poraz za porazom. Njegova sposobnost da se pojavi na mjestu na kojem ga najmanje i kada ga najmanje neprijatelji očekuju donijela mu je nadimak Pustinjska lisica.

U srpnju Rommelu je dano zapovjedništvo nad Grupom armija B u sjevernoj Italiji, a u studenome iste godine dobio je zadatak osigurati obranu teritorija od obalne granice sa Španjolskom pa do norveške obale. Odmah nakon toga Rommel je obišao najvažnije obrambene točke na obalama Francuske. Bio je zatečen i obeshrabren onim što je vidio. Obrambene snage bile su razvučene, neravnomjerno raspoređene, loše organizirane, slabo obučene, neopremljene i često demoralizirane. Jednom rječju trupe su bile potpuno nespremne za Saveznički napad koji se očekivao. Unatoč velikim naporima Rommel nije uspio spriječiti Saveznike da se iskrcaju u Normandiji narednog lipnja. Dana 17. srpnja Rommel je ranjen prilikom napada savezničkog aviona na njemačke linije. Poslije ranjavanje vraća se u Njemačku na oporavak. Vidjeviši kako se bliži kraj njemačkoj nadmoći te kako Hitler vodi Njemačku ravno u propast, a s obzirom da nikada nije bio član Hitlerove Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke postao je neformalni vođa sve glasnijih Hitlerovih kritičara. Na dan 14. listopada 1944. posjetila su ga dva njemačka oficira i optužila ga da je organizirao zavjeru generala uperenu protiv Hitlera 20. srpnja 1944. godine. Oficiri su mu, prema Hitlerovoj naredbi, da može birati između samoubojstva (koje će prikazano kao smrt koja je posljedica ranjavanja na fronti) i javnog suđenja pred Narodnim sudom. Rommel je izabrao prvu varijantu i okončao svoj život u automobilu u okolici Ulma (Njemačka) 14. listopada 1944. godine. Hitler je proglasio nacionalu žalost, a Rommel je sahranjen sa svim vojnim počastima.

Na kraju valja reći da je Rommel bio popularan i nekonvencionalan vojskovođa. Njegove metode zapovjedanja bile su jedinstvene. Dok su drugi zapovjednici bitkama rukovodili iz "strateških soba" smještenih negdje izvan bojnog polja Rommel je uvijek zapovijedao svojim snagama na prvoj crti fronte boreći se zajedno sa svojim vojnicima. Rommel je shvatio kako je veoma važno za moral vojnika da je njihov zapovjednik uvijek sa svojim trupama. Pored toga sa svojim vojnicima nije bio samo usred bitaka već je pomagao vojnicima i kada su, na primjer, gradili mostove. Tada bi se pridružio običnim vojnicima radeći zajedno s njima.

Erwin Johannes Eugen Rommel (Heidenheim kraj Ulma, regija Württemberg, 15. studenog 1891. - )

Erwin Johannes Eugen Rommel bio je iz prilično bogate obitelji. Otac, po kome je dobio i ime, bio je profesor i matematičar. Njegova majka, Helena, bila je najstarija kći Karl von Luza, predsjednika regionalne (Württembergške) vlade. Imao je stariju sestru, Helenu, i dva mlađa brata, Karla i Gerhardta; stariji mu je brat, Manfred, umro kad je Erwin još bio novorođenče.

Kao dijete često je obolijevao i pokazivao je malen intelektualni kapacitet. Pošto nije bilo osnovne škole u Heidenheimu, imao je privatnu poduku. Iako se pokazao dovoljno pametnim da upiše srednju školu (Realgymnasium) u Aalenu, gdje je njegov tata bio ravnatelj, on nije držao korak sa njegovom generacijom. Stekao je reputaciju lijenoga i nediscipliniranog učenika. Ali imao je potencijala. Jednom je jedan njegov profesor izjavio da će, ako mu ikada Erwin donese neki sastav bez ijedne greške, cijeli razred otići na jednodnevni izlet. Čuvši to, Erwin se trgnuo iz svog nemara prema školi i napisao je bezgrešni sastav. Pošto se nakon toga izlet nije ostvario, Rommel je ponovno utonuo u nemar i lijenost.

Naglo se promijenio u petnaestoj godini života. Počeo je pokazivati interes za matematiku, sport i izradu zračnih jedrilica. Sa prijateljem je konstruirao jedrilicu koja je umjela letjeti. Htio je studirati aeronautiku, ali mu je otac savjetovao da otiđe u vojsku. Erwin je poslušao očev savjet i prijavio se u württembergški ured za obranu. 19. srpnja 1910. ušao je u sastav 124. württembergške pješačke regimente. Nakon općeg regrutskog treninga, poslan je u kraljevsku kadetsku školu u Danzigu (Gdanjsku). Tamo je upoznao ljubav svog života, Luciju Mariu Mollin. Iako je Rommel bio protestant, a ona katolik, vjenčali su se 1916. U lipnju 1914. ratni oblaci počeli su se skupljati i njegova je regimenta mobilizirana.


2. Planinski ratnik

Kada je rat započeo Rommel je bio niži časnik u 124. württembergškoj pješačkoj regimenti. Njegovo se vatreno krštenje dogodilo 22. kolovoza 1914., kada mu je naređeno da krene sa svojim vodom prema francuskom selu Bleidu. U rujnu Rommelova je jedinica premještena na planine oko Varennesa, blizu šume Aragonne. Napredovanje je bilo neprestano, ali su rasli i gubici. U to je vrijeme bojište još nije prešlo u rovovski rat. Bilo je pješačkih napada i protunapada podržanih artiljerijom i konjicom. U jednom takvom napadu, na rubu Aragonske šume, Rommel je po prvi puta bio ranjen. Za taj napad je dobio Željezni križ druge klase.

Rane su mu zacijelile u siječnju 1915. i kada se vratio u njegov bataljun (i dalje u Aragonskom sektoru), način borbe se promijenio. Rovovi i bodljikave žice zamijenile su otvoreno ratovanje iz protekle godine. Upravo je ta promjena iz mobilnog u statično ratovanje, utjecala na Rommelovo taktičko razmišljanje do kraja njegove vojne karijere. Nagrađen je Željeznim križem prve klase za uspješan napad na francuske položaje u Aragonskoj šumi. Njegova je jedinica ostala u Aragonskoj šumi cijele jeseni. Obrambeni položaji su ojačani, a gubici su i dalje rasli.

15. srpnja 1915. ranjen je po drugi put. Kada se oporavio nije vraćen staroj regimenti, već je poslan u novoosnovani württembergški planinski bataljun sa promaknućem u Oberleutnanta (poručnika). Nakon treninga u Austriji, bataljun je poslan na zapadni front, ali nije vidio mnogo akcije. U listopadu 1916. premješteni su na istok, da sudjeluju u završnoj fazi kampanje protiv Rumunjske. U to je vrijeme Rommel osmislio svoju taktiku uvlačenja iza neprijateljskih linija koja se pokazala jako uspješnom. U kolovozu je 1917. osvojio uzvisinu Cosna uvlačenjem između neprijateljskih položaja.

Nakon Rumunjske, bataljun je poslan na talijanski front na planine sjeverno od rijeke Isonzo. Tamo je Rommel postigao velik uspjeh. Osvojio je brežuljak 1192, planinu Mataiur i Kolovrat, te brežuljak 1114. Za te pothvate nagrađen je od Cara Wilhelma II. sa Pour le Mérite – najvećim njemačkim ordenom za pojedinačna herojska djela.

Rommel je na talijanskom frontu dočekao i kraj rata u studenom 1918. Nakon rata premješten je natrag u 124. württembergšku pješačku regimentu sa promaknućem u čin satnika (Hauptmann). Rat ga je naučio zapovijedati vojnicima u toku bitke i naučio je zadobiti njihovo povjerenje i u najtežim trenucima. Iskustvo koje je zadobio u Aragonskoj šumi, paralizirajući i demoralizirajući protivnika umjesto da troši vrijeme i municiju izravnim, frontalnim napadima.

-Ako se mala, dobro trenirana i disciplinirana jedinica, pod dinamičnim vodstvom, može uvući iza neprijateljskih linija, dobijemo element iznenađenja i rastrganu liniju otpora koju uništavamo brzim pokretima.-

       Erwin Rommel, iz knjige "Infanterie greift an" (Pješaštvo napada)     


3. Međuratne godine

Nakon rata, Rommel je vraćen u svoju prvotnu regimentu, ali samo do ljeta 1919. Tada je prebačen u 32. satniju za unutarnju sigurnost u Friedrichshafenu. U početku ga drugo osoblje nije previše voljelo jer je bio strog i tražio visoku disciplinu. Nakon par mjeseci zavoljeli su ga i imali vrlo visoko mišljenje o njemu.

31. ožujka 1920. Versajski ugovor je stupio na snagu i time se njemačka vojska smanjila na samo 100,000 ljudi, što je bilo daleko manje od 2 milijuna vojnika plus Carska vojska iz 1918. Pošto je general-pukovnik (Generaloberst) Hans von Seeckt, zapovjednik Reichswehra, trebao reorganizirati vojsku, odlučio je postaviti Rommela na čelo 13. pješačke regimente u Stuttgartu. Rommelova stara regimenta, 124. württembergška pješačka regimenta, je tijekom reorganiziranja raspuštena. U toj je regimenti služio devet godina. Tada su se drugi časnici počeli zanimati za Rommela. Raporti napisani o njemu govorili su o jednom ´izvanrednom čovjeku, velikom taktičaru, istaknutom borcu za vrijeme prvog svjetskog rata, dobrom instruktoru i treneru svojih trupa´. To je miran dio u njegovom životu, uza vrijeme kojeg sa ženom Lucijom putuje na razna putovanja, posjećuje stara bojna polja u Italiji, slave rođendan njihovog jedinog sina Manfreda koji je rođen u prosincu 1928.

Godinu dana kasnije Rommel je postao instruktor u školi za pješaštvo u Dresdenu. Bio je štovan sa strane školskih kolega i ratni heroj u očima polaznika škole. Za to vrijeme on počinje pisati svoju knjigu "Infanterie Grieft An" (Pješaštvo napada), koja je izdana tek 1937., nakon što ju je usavršavao tijekom podučavanja u Potsdamu. Knjiga priča, kako se to može i po naslovu shvatiti, o akcijama koje je Rommel vodio tijekom prvog svjetskog rata. Knjigom, punom anegdota i skečeva, je oživio bojna polja iz "Velikog rata". Knjiga se odmah pokazala bestselerom. 1933. Rommel je promaknut u čin poručnik-pukovnika (Oberstletnant) i dan mu je 3. Jäger (Jäger – Lovac) bataljun iz 17. pješačke regimente. Taj se bataljun nalazio u planinama Harz. Rommel se osjećao kao kod kuće. Uživao je tijekom dvogodišnje službe u tom bataljunu. Jednom su ga drugi časnici pozvali da se s njima popne na obližnju planinu i spusti niz nju na skijama. Rommel je prihvatio poziv, spustio se sa časnicima tri puta i pozvao ih da se po četvrti put spuste, no oni su to zadihano odbili iako su bili puno mlađi od njega.

Kada je Adolf Hitler došao na čelo Njemačke stvari su se počele mijenjati. 1934. njemačka armija duplo je povećana, a 1935. je utrostručena, te je počela proizvodnja tenkova i aviona. U rujnu 1934. Rommel se susreo sa Hitlerom po prvi put. Bio je zadužen za njegovu sigurnost tijekom posjeta Glosara, grada u podnožju planina Harz.

15. listopada 1935. postavljen je na mjesto instruktora u ratnoj akademiji (Kriegschule) u Potsdamu. Još je jednom pokazao svoju vještinu i znanje. Rommelov drugi susret sa Fürherom dogodio se u kasnom ljetu 1936. kada je bio zadužen za organiziranje osiguranja tijekom jednog Hitlerovog putovanja. Hitler ga je osobno pohvalio za odlično organiziranje oružane pratnje. 1937. izlazi Rommelova knjiga "Infanterie Grieft An" koju je Hitler pročitao sa velikim oduševljenjem. Nakon toga, Hitler sve češće poziva Rommela iz Potsdama radi osiguranja tijekom njegovih putovanja.

10. studenog 1938. promaknut je u čin pukovnika (Oberst) i postavljen je na čelo ratne škole u Wiener Neustadtu. Hitler ga je pozvao još par puta da organizira njegov eskort dok je putovao vlakom (Hitlerov pokretni štab), što je rezultiralo promaknućem u čin majora.


4. Početak rata – Rommelova divizija duhova


Zaprepašćujuća brzina blitzkriega kroz Poljsku 1939. i Francusku 1940. pokazale su svijetu svu moć oklopnih jedinica i njihovih zapovjednika, poput generala Mansteina i Guederiana. Rommel je tada još bio nepoznat u svijetu. Tijekom napada na Poljsku zapovijedao je Hitlerovim pokretnim štabom (vlakom). Hitler je u njemu vidio vjernog poljskog zapovjednika. 1940. dodijeljena mu je jedna oklopna divizija koja će ga dovesti do svjetske slave. Bila je to sedma oklopna (Panzer) divizija, kasnije nazvana divizija duhova (Gespensterdivision) jer je Rommel njome penetrirao duboko iza neprijateljskih linija, a da to neprijatelj nije ni znao. Ured za vojno osoblje htjelo mu je dodijeliti neku planinsku diviziju, što bi ga učinilo najučinkovitijim na polju, maksimalno iskorišćujući njegovo iskustvo iz prvog svjetskog rata, no najvjerojatnije se tu umiješao Hitler osobno, koji mu je htio dodijeliti upravo ono što je Rommel i tražio. Sedma oklopna divizija je bila dio petnaestog oklopnog korpusa pod zapovjedništvom generala Hermanna Hotha. Diviziju je činilo: trideset i četiri PzKpfw I (Panzer Kampfwagen – oklopno vozilo), šezdeset i osam PzKpfw II, dvadeset i četiri PzKpfw IV i devedeset i jedan Pz 38t (Panzer 38 tchechoslowakisch – tenk čehoslovačke proizvodnje koji je početkom rata bio bolji od bilo kojeg njemačkog tenka). Zapovjednik tenkovske regimente bio je pukovnik Karl Rothenburg, jedan od najiskusnijih i najboljih zapovjednika oklopnih jedinica u Njemačkoj.

U rano jutro devetog svibnja 1940., zapovjeđen je početak operacije Fall Gelb, invazije na Francusku. Rommelov je cilj bio brz prodor kroz Ardene i upad u sjevernu Francusku. Dvanaestog svibnja Rommel je stigao na obalu rijeke Meuse. Tamo se susreo sa prvim problemima. Kada su prva oklopna vozila i patrolni motocikli stigli na istočnu obalu rijeke, svi su mostovi već bili minirani i uništeni. Motocikli su ipak pronašli jedan mali otočić sjeverno od Dinanta koji je bio napušten. Otočić je povezivao obje strane rijeke sa dva uska mosta preko kojih je mogla prijeći jedino pješaštvo. Problem je predstavljao prijenos oklopnih jedinica preko rijeke, a Francuzi i Belgijanci su se dobro ukopali na zapadnoj strani rijeke. Bilo je nemoguće prenijeti tenkove preko dva uska mosta. Rommel tada nije imao nikakve izviđačke jedinice i artiljerijsku potporu, dok je neprijatelj imao dopro raspoređena mitraljeska i protutenkovska gnijezda, te laku i tešku artiljeriju. Toga dana je Rommelova sedma oklopna divizija pretrpjela taškegubitke. Rommel se konstantno nalazio na fontu za vrijeme pokušaja prelaženja rijeke Meuse. Analizirao je položaje sjeverno i južno od Dinanta, te naredio tenkovima da krenu uz obalu sjeverno od Dinanta otvarajući vatru na drugu stranu obale. Kada je stigao do otočića koji je bio prijelazna točka popeo se na gumenjak i osobno prešao rijeku pod zaštitom tenkova koji su otvarali vatru na francuske položaje. Pod njegovim inspirirajućim vodstvom, počeo se širiti mostobran na drugoj strani rijeke, no tenkovi su još uvijek bili na istočnoj strani rijeke. Tek su slijedećeg dana oklopne jedinice počele prelaziti rijeku preko pontonskog mosta kojeg su u međuvremenu digli inženjeri. Prešavši rijeku Meuse tenkovima četrnaestog svibnja, Rommel je nastavio napredovanje prema utvrđenim položajima koji su bili ekstenzija Maginot linije. Iako Rommel to nije znao, neprijatelj je već naredio masovno povlačenje prema unutrašnjosti.

Do osamnaestog svibnja Rommel je stigao do Le Cateau-a duboko iza neprijateljskih linija i postojala je velika opasnost da ga francuske trupe okruže. Pješački dio divizije ostao je u Belgiji vjerujući da se Rommel izgubio. No Rommel ni tada nije stao, nego je naredio napredovanje prema kanalu Le Manche. To je posebno iznenadilo tenkovske zapovjednike čiji su tenkovi gotovo ostali bez goriva. Ali pomoć je stigla i Rommelova divizija okrijepljena gorivom i ojačana krenula je prema Arrasu da presječe savezničke formacije u Belgiji. U Arrasu će se sedma oklopna divizija suočiti sa britanskim Matilda II tenkovima, najvećim otporom u kampanji protiv Francuske. Dvadest i prvog svibnja saveznici su izveli protunapad kod južno od Arrasa sa priličnim uspjehom. Tek ih je divizijska artiljerija i protuavionski topovi od 88mm zaustavili (88mm topovi su bili poznati po njihovoj velikoj protutenkovskoj efektivnosti, pa su često korišteni za uništavanje tenkova. Kasnije je 88mm top ugrađen i u famozni njemački Tieger tenk.). Kada je Rommel stigao sa svojim tenkovima južno od Arrasa, vratio je izgubljeno područje tijekom protunapada i istjerao saveznike do Arrasa. Dvadeset i šesti svibnja je bio dobar dan za Rommela. Formalno mu je dodijeljeno odlikovanje Viteškog križa, a Hitler je obustavio napad.

Dan kasnije, naređeno mu je da krene prema Lille-u kako bi sudjelovao u čišćenju Belgije i sjeverne Francuske. Kao pojačanje pripojena mu je tenkovska brigada iz susjedne pete oklopne divizije. Do tridesetog svibnja Lille je pao i velik dio francuske prve armije se predao. Nakon toga Rommel je dobio par dana odmora. Saveznici su tijekom njegovog odmora završili evakuaciju Dunkirka. Dan poslije evakuacije, Rommelova sedma oklopna divizija krenula je preko rijeke Somme u veliku ofenzivu duboko u Francuski teritorij. Francuzi su očekivali oštar prodor tenkovima, no Rommel je primijenio novu taktičku formaciju koju je opisao kao Flächenmarsch, u kojoj je cijela divizija napredovala u formaciji velikog pravokutnika, dugog 20 km i 1.5 km širokog. Prednost te formacije bila je što su sve vrste jedinica kojima je divizija raspolagala bile na raspolaganju kad je divizija naletjela na otpor. Nakon prelaženja rijeke Somme, Rommel je krenuo prema rijeci Sein. Zbunio ga je slab otpor kod Seine, no saveznici su bili demoralizirani i tražili su put za evakuaciju. Dunkirk je još bio svjež Nijemcima u pamćenju, pa kako bi spriječili sličnu evakuaciju preko slučnih luka poput Le Havrea, njemački je vrhovni stožer naredio Rommelu da krene prema moru. Tako je Rommel desetog lipnja, skupa sa Rothenburgovom dvadeset i petom oklopnom regimentom, stigao do mora kod sela Dalles. Nakon toga krenuo je prema gradu St. Valéry. U St. Valéryu je susreo jak otpor ukopanih savezničkih trupa, koje je porazio nakon tri dana borbe. Iako je borba bila naporna Rommela je čekala još jedna teška borba prije kraja Francuske kampanje, borba za veliku francusku luku Cherbourg. Osamnaestog lipnja doveo je artiljeriju na položaje sa kojih se je moglo bombardirati Cherbourg. Nakon intenzivne artiljerijske vatre na luku, francuske su se trupe predale.

Dvadeset i prvog lipnja Francuska je kapitulirala. Rommelovi podvizi tijekom osvajanja Francuske bili su fenomenalni i ubrzo je postao miljenik cijelog Njemačkog naroda. Njegova sedma oklopna divizija zarobila je oko 90,000 savezničkih vojnika, izgubila je samo 42 tenka i 682 mrtvih. Njegovi podvizi preneseni su na filmsko platno u propagandnom filmu Pobjeda na zapadu. Rommelova se reputacija naglo dizala nakon uspjeha u Francuskoj, a što je još važnije, njegovi su podvizi pokazali svijetu što oklopne jedinice mogu učiniti pod zapovjedništvom generala poput Rommela. Ukupno gledajući, kampanja je pokazala važnost inicijative i elementa iznenađenja, koje je Rommel stalno naglašavao.


5. Oluja u pustinji


6. veljače 1941. Rommel, promaknut u čin general-poručnika, pozvan je u Berlin. Rečeno mu je da je odabran za zapovijedanje dvaju divizija petnaesta Panzer divizija i peta leichte divizija (ranije zvana dvadeset i prva oklopna divizija), koje će činiti famozni Afrički korpus (Deutsches Afrika Korps - DAK) skupa sa talijanskim divizijama Ariete i Trieste, a kasnije i devedesetom njemačkom leichte divizijom. Divizije će biti poslane u Sjevernu Afriku u jesen 1941. za operaciju Suncokret (Sonnenblume) radi pomoći talijanskim trupama koje su se povukle iz Cyrenaice do Tripolija za vrijeme britanske ofenzive iz Egipta. Njemačka je obavještajna služba saznala da Britanci namjeravaju napasti sam Tripoli, pa su Nijemci trebali zaustaviti britanski prodor kao dobri saveznici sa Italijom. Iako su je Nijemci smatrali područjem malog strateškog značenja, Sjevernoafrička kampanja je započeta kako bi se Italija zadržala u ratu, i to na strani sila osovine. Rommel bio pod zapovjedništvom talijanskog generala Itala Gariboldija, no imao je mogućnost žaljenja Berlinu u slučaju ozbiljnog neslaganja između dva generala. Zapovjeđeno mu je ponovno osvajanje Cyrenaice.

12. veljače 1941. Rommel je stigao avionom u Sjevernu Afriku., a prve njemačke trupe dva dana kasnije. Karakteristično za Rommela, čim je stigao u Afriku, izviđačkim avionom Fiesel Storch preletio je neprijateljske pozicije kako bi uvidio teren na kojem će se odigrati bitka. Počela su prva i neslaganja sa Gariboldijem. Talijani su se htjeli utvrditi kraj Tripolija, a Rommel je htio pokrenuti trupe naprijed i napasti, a ne čekati Engleski napad. Predočio je svoj pogled na situaciju Berlinu i Rimu, te mu je odobrena ofenziva. Britanci su već znali da će Njemačka ojačati talijanske položaje u Sjevernoj Africi. Dekodiranje signala njemačke Enigme, iako 1941. još uvijek pretežno neuspješno, otkrilo je neke važne detalje operacije Sonnenblume.

14. veljače 1941. u Tripoli su stigle prve njemačke trupe – treći izviđački bataljun i jedna protutenkovska jedinica. Rommel je naredio da tijekom noći iskrcaju ostatak trupa. 17. veljače 1941. Rommelovi tenkovi stigli su na front. Rommel je bio spreman suprotstaviti se Britancima na bojištu. Njegov glavni cilj je bio osvajanje Benghazija, glavnoga grada Cyrenaice. Iako je to bio malen obalni grad, Benghazi je bio važna luka. Kako se je moglo vidjeti iz Rommelovih spisa, uspostava efektivne opskrbne linije bilo je vitalno za nastavak mehaniziranog ratovanja u nepogodnoj klimi i terenu Sjeverne Afrike. Britanci su to shvatili, pa su koncentrirali obrambene točke uzduž obale kod malih ali vitalnih luka.

Nakon početnog napada Rommel je shvatio da su Britanske snage slabije nego što je isprva procijenio, ali naredbe iz Berlina vezale su mu ruke i nije smio dalje napredovati. Ono što on nije znao bilo je planiranje operacije Barbarossa (invazija SSSR-a), koje je imalo prednost u umovima njegovih zapovjednika koji nisu htjeli imati sporednu predstavu u Africi koja bi im oduzela vrijedne zalihe nafte, lijekova i municije. Rat sa SSSR-om je bio mnogo važniji od bilo kakvog uspjeha u Sjevernoj Africi. Rommel se vratio u Njemačku u ožujku, odlučan da raščisti navedeni slučaj. Bio je vrlo nezadovoljan odlukom feldmaršala von Brauchitscha koji je odlučio da u Afriku treba poslati što manji mogući broj trupa i prepustiti ju rukama sudbine. Rommel je smatrao da se treba iskoristiti trenutna slabost Britanskih trupa kako bi se preuzela inicijativa. Također je vjerovao da je Njemačka trebala pokušati invaziju Engleske (operacija morski lav – Seelöwe) jer je Britanija ostavila mnogo ratne opreme u Francuskoj nakon evakuacije kod Dunkirka, te je vrijedilo pokušati osvojiti Britaniju, a time ne bi bilo ni potrebe vođenja rata u Africi.

Prije nego što je otišao u Berlin, Rommel je, mimo zabrane iz Berlina, naredio da 24. ožujka 1941. peta pješačka divizija napadne El Agheilu. Kada se vratio u Afriku, Rommel je saznao da je u zoru 24. ožujka 1941. 3. izviđački bataljun je zauzeo El Agheilu. Nakon što je El Agheila pala u njegove ruke, Rommel je uočio da je Mersa el Brega ranjiva na napad, a kada bi zauzeo Mersu el Bregu, mogao bi nastaviti napad u Cyrenaici. Tipično, Rommel je bio nestrpljiv i nije se htio zaustaviti kada je vidio da je prvi domino pokrenuo lančano padanje drugih. Trebao je čekati do svibnja za napad, ali on je odlučio prekršiti i tu zapovijed i nastaviti napad.

31. ožujka Rommel je krenuo u napad na Mersa el Bregu koju je zauzeo istoga dana. Rommel je shvatio da se Britanci radije povlače umjesto da ojačaju svoje položaje, pa je Rommel odlučio napasti Cyrenaicu. 3. travnja pokrenuo je napad u formaciji od tri kolone, žureći svoje trupe što je više mogao. Ključ uspjeha u Rommelovu napadu preko Cyrenaice bilo je zauzimanje grada Mechellija, protiv kojega je naumio koncentrirati jedinice iz sve tri kolone koje je poslao preko pustinje trećega travnja. Plan se pokazao totalnim uspjehom. Rommel je imao sreće. Prekršivši zapovjedi mogli su ga u najmanju ruku smijeniti, a opskrbna linija bila je toliko razvučena da je postala vrlo neučinkovita, nekim tenkovima je i ponestalo gorivo tijekom napredovanja prema Mechilliju. 8. travnja Mechilli je zauzet, a Britanske su se nage povukle iz Cyrenaice. Rommel je ostvario svoju prvu pobjedu u pustinji, i mogao je izraziti buduće ambicije.


6. Tobruk – Alamo 20. stoljeća


Nakon osvajanja Cyrenaice, Rommel je odlučio nastaviti napad prema Egiptu, usput osvajajući u predjelu zvanom Marmarica i luku Tobruk, o kojoj nije bilo prikupljeno dovoljno informacija o obrani i naravi branitelja. Također mu je bilo naređeno da ne proširi svoj napad u Egipat. 11. travnja opkolio je Tobruk koji je hrabro držala deveta Australska divizija. Slijedio je napad Štuka po britanskim obrambenim linijama, iako Rommel još uvijek nije imao plan britanskih obranih linija. Nakon Štuka naredio je napad trupama Afričkog korpusa (u daljnjem tekstu DAK) koji je zaustavljen nakon intenzivnog britanskog artiljerijskog bombardiranja. Moral među Rommelovim jedinicama je po prvi puta počeo padati. Tijekom nekoliko uzastopnih napada na jugozapadno krilo Tobruka od 11. travnja do 22. travnja Rommel je izgubio 120 ljudi koji su bili ubijeni, ranjeni ili nestali. Tobruk je postao fokus rata u Sjevernoj Afrci od travnja 1941. do kraja godine.

Rommel je shvatio kako je u statičnom ratovanju gubitak u ljudstvu puno veći od onog u mobilnom ratovanju – "U mobilnoj borbi, ono što je važno jest materijal, kao esencijalni element svakog ratnika. U mobilnom ratovanju, i najbolji vojnik je nekoristan bez vozila i tenkova. Ako se unište neprijateljske oklopne snage, neprijatelj postaje bezopasan bez velikog gubitka u ljudstvu. Obrnuto se primjenjuje u statičnom ratovanju. Vojnik sa pučkom i ručnim bombama je vrlo važan, dok god ima zaštitu od strane protutenkovskih topova ili protutenkovskih prepreka. Njegov najveći neprijatelj je običan pješak u napadu. Slijedi da je statično ratovanje uvijek borba za uništenje čovjeka, suprotno od mobilnog ratovanja, gdje je uništavanje neprijateljskog materijala ključ pobjede."

Osvojeni grad Ras el Madauer bio je pod neprestanom savezničkom artiljerijskom vatrom. Teren je bio tvrd i njemačke trupe su se vrlo teško ukopavale, pa je obrana u tom području bila prilično plitka. Kako bi privukao neprijateljsku artiljerijsku vatru na drugo područje, Rommel je osmislio umjetne tenkove (načinjene od drva i montirane na traktore i automobile) i postavio ih na položaje koje je čuvala Brescia.

Pomoć u materijalu iz Berlina nije stizala. Vrhovni štab je postajao sve zaokupljeniji planiranjem operacije Barbarossa, te su obavijestili Rommela da ih više ne zamara i neka ih kontaktira nadalje jedino ako je nešto jako hitno. Napad preko Cyrenaice i napadi na Tobruk zabrinuli su generala Haldera, šefa osoblja vojnog vrhovnog zapovjedništva (OKH). Kako bi razjasnio situaciju, poslao je general-poručnika Paulusa (kasnije zapovjednika šeste armije koja je bila opkoljena u Staljingradu) u Afriku. On je stigao u Afriku dvadeset i sedmog travnja. Paulus se složio sa Rommelovim planovima da se provede još jedan pokušaj napada na Tobruk, ali je predložio da dio njemačkih snaga štiti egipatsku granicu, koja je bila čuvana samo sa talijanskim trupama. Rommel se složio s njim i poslao jednu njemačku bojnu grupu na granicu. Paulus je napustio Afriku u ranom lipnju. Njegov izvještaj je bio vrlo pozitivan, s naglaskom na probleme u dostavi snaga u Afriku, izrazio je sumnju u mogućnost osvajanja Egipta i predložio da daljnji napad na Tobruk dobije dozvolu vojnog vrhovnog zapovjedništva. No uz sva planiranja i pokušaje osvajanja Tobruk je ostao u rukama Australaca.


7. Operacija Battleaxe i Crusader


U lipnju 1941., snage Commonwealtha, osnažene sa 400 tenkova, pokrenule su golemu ofenzivu protiv Rommelovih snaga na području egipatske granice kod linije Sollum – Halfaya Pass. Nazvali su je operacija Battleaxe (ratna sjekira),a bila je pod zapovjedništvom generala Wavella, vrhovnog zapovjednika snaga u Srednjem Istoku. Inače, pokretanje ofanzive protiv Rommela u to vrijeme, nije bio dio Wavellova plana, ali Churchill je dobio dešifrirani Paulusov izvještaj štabu i odlučio napasti dok je granica sa Egiptom bila loše čuvana.

Dok su određene snage vršile napad (najzapaženije jedinica pod satnikom Bachom kod Halfaya Passa), Rommel je pokazao njegovu stručnost u oklopnom ratovanju, organizirajući protunapad koji je natjerao Britance da prekinu njihov napad samo nakon tri dana. Nakon toga Churchill je izjavio "Bitka kod Solluma od petnaestog do sedamnaestog lipnja bila je bolno iskustvo". U to vrijeme Rommel je počeo dobivati detaljnije impresije zapovjednika kojima se suprotstavljao preko ratišta. Njegovo visoko mišljenje o Wavellu, koje je u kasnijim pisanjima promijenio, nije dijelio i Churchill, koji ga je zamijenio sa Auchinleckom poslije Solluma.

U jesen Britanci, pod novim zapovjedništvom, pokreću ofenzivu Crusader (križar), totalno protiv Rommelovih predviđanja. Ne mareći na upozorenja o Britanskom ojačavanju, Rommel je bio prezauzet pripremajući vlastiti plan napada. Petnaestog studenog 1941., dok je slavio pedeseti rođendan u Rimu, tijekom posijete Mussoliniju, Britanski napad je počeo. Obje strane su se dobro držale, a rezultat je bio veća zbrka nego korist, iako je završilo sa taktičkim porazom za Rommela.

U prosincu Nijemci i Talijani su bili pod teškim pritiskom. Po prvi puta od travnja 1941., Britanci preuzimaju inicijativu i pokazuju odlučnost u zadržavanju iste. Kakogod, Rommel je ponovno uvidio napad kao priliku za pokušaj preuzimanja inicijative pokrećući protunapad. Šestog prosinca, Rommel kreće u protunapad, ali bez Talijanskih snaga, čiji su zapovjednici izjavili da su njihove trupe iscrpljene i nesposobne za borbu. Rommelov napad uspjeo je pokrenuti sporo povlačenje Britanaca, ali je brzo uvidio da nema dovoljno trupa za okruživanje neprijateljskih trupa. Pokušao je još jednom 7. prosinca, ali ponovno bez uspjeha i sa visokim gubicima.

Sedmi prosinca nije bio sudbonosni dan samo u Africi, nego i u SAD-u. 7. prosinca japanske snage napale su Pearl Harbor, što je uslijedilo proglašenjem rata sa SAD-om od strane Njemačke, potez koji je imao teške posljedice za Rommelovu daljnju karijeru. Rommel je odlučio da je daljnja obrana pozicija nemoguća, pa je odlučio započeti sa potpunim povlačenjem. Talijani, čija je kontribucija u zadnjih par mjeseci bila manje nego vidljiva, digli su ruke od oružja. 16. prosinca započelo je dinamično povlačenje Rommelovog DAK-a. Pod okriljem noći i lošeg vremena Rommel je povukao svoje trupe do El Agheile, kod koje je odlučio postaviti obrambenu liniju, dok su se Britanci okupljali i spremali za napad oko napuštenog obrambenog položaja. Kombinacija faktora, uključujući konfuziju, loše vrijeme i probleme sa opskrbom, učinili su nemogućim Britansko proganjanje trupa Afričkog korpusa na zapad. Iako je to bio taktički poraz za Rommela, to nije bila potpuna pobjeda Britanaca, jer su izgubili priliku udariti Osovinske sile u Africi dok su bile u povlačenju. Cijena operacije Crusader bila je visoka na obje strane. Sile Osovine izgubile su 38,000 ljudi, iako su većina od tih 38,000 bili Talijani popisani kao nestali, dok su Britanski gubici bili oko 18,000 ljudi, od kojih je većina bila ubijena ili ranjena (treba imati na umu da se pod gubitke broje ubijeni, ali isto tako i ranjeni, te nestali u borbi).


8. Pustinjski čudotvorac


Početni mjeseci 1942. donijeli su zaokret u Rommelovom načinu vođenja DAK-a. Nakon taktičkog poraza tijekom operacije Crusader, Rommel je trebao prekinuti opsadu Tobruka i povući se 80 km zapadno od Tobruka. Pokazavši se u najgorem svjetlu tijekom operacije Crusader, Rommel je proveo slijedeća dva mjeseca pokazujući se u najboljem svjetlu, donoseći svojeglave, ali ispravne odluke. Pokazao je veliku moralnu hrabrost i odličnu sposobnost manevriranja jedinicama.

Moralna hrabrost nalazila se u njegovim ključnim odlukama. Napuštajući Tobruk, znao je da je teren kod Cyrenaice nepodoban za obranu, pa je odlučio da se treba povući skroz do Tripolija gdje je mogao ojačati i opskrbiti svoj korpus, a onda punom snagom napasti loše branjivu Cyrenaicu. Ta se ideja nije sviđala Talijanima, jer je Cyrenaica bila njihova kolonija, a već se dva puta našla u neprijateljskim rukama. Rommel je znao da to nije situacija u kojoj mu se može zažmiriti jednim okom, ali je stalno ustrajao i držao svoj stav. Na kraju je ipak dobio dozvolu da se povuče iz Cyrenaice. Na Badnje večer, trupe DAK-a napustile su Benghazi, iako su Britanci pokušali spriječiti povlačenje, njemačke oklopne jedinice uspjele su odbiti Britanski napad i pokazati tko vlada pustinjom i za vrijeme povlačenja.

Nakon povratka u Tripoli, Rommelovo vojno umijeće, osjećaj za snagu neprijatelja i procjena vlastitih mogućnosti, uskoro će ga vratiti na put do slave. Nakon Crusadera, DAK-ove oklopne jedinice bile su brojčano manje. U siječnju je stiglo pojačanje iz Njemačke, a Hitler je odlučio na mediteransko područje dodijeliti i zračnu flotu pod zapovjedništvom feldmaršala Alberta Kesselringa. Relativna lakoća kojom su zračne jedinice uočavale i uništavale jedinice u golišavoj pustinji, činile su zračnu snagu vrlo važnim čimbenikom u sjevernoafričkoj kampanji.

Sa Britanske strane je nastupila stanka za pregrupiranje i ojačavanje. Nakon proglašenja rata sa Japanom, Australska divizija, Britanska 70. divizija i 7. Husarska divizija bile su raspodijeljene na Daleki istok, a najiskusnija britanska oklopna formacija – 7. oklopna divizija, vratila se u Egipat na oporavak i ojačavanje. Auchinleck je namjeravao napasti Tripolitaniju, ali je isto tako vjerovao da ima vremena i za ojačavanje trupa. Zato je postavio, svježu, tek pristiglu iz Britanije, 1. oklopnu diviziju u Cyrenaicu. Izravno se suprotstavljajući Rommelu, stajale su samo neiskusna 1. oklopna divizija i oslabljena pješačka divizija. DAK-ova obavještajna služba ubrzo je uvidjela to, te kada je to i Rommel saznao ubrzo su njegov instinkt i vještina opet ušli u igru.

Rommel je znao da treba napasti Britance prije nego što stignu ojačati. Htio je da njegov napad iznenadi Britance, pa je cijeli plan napada držao za sebe, a tek tri dana prije napada je rekao za svoj plan ofenzive njemačkim divizijskim zapovjednicima. Kada su 21. siječnja 1942. krenule prve njemačke jedinice u napad, element iznenađenja je gotovo u potpunosti ostvaren. To je bio poseban dan za Rommela jer je za napad nagrađen Viteškim križem sa hrastovim lišćem i ukrštenim mačevima. 26. siječnja Mussolini je osobno pohvalio Rommela radi pobijede nad Saveznicima kod Tripolitanije. Rommel se je zabrinuo zbog manjka goriva, no svejedno je uspio odbaciti Britance preko Cyrenaice do linije Gazala. Auchinleck je također znao da je Cyrenaica loše područje za podići obrambenu liniju, pa je tako izbjegao veće gubitke povlačeći se do Gazale.

Obrana Tripolitanije i vraćanje Cyrenaice u ruke sila Osovine bio je Rommelov brz i neviđeni pothvat, kojeg su mogli postići samo rijetki vojni geniji. Nakon ponovnog osvajanja Cyrenaice, Rommel je stekao status legende i među Britanskim vojnicima. Sam Churchill je tom prilikom rekao: "Imamo vrlo hrabrog i vještog suparnika i, ako smijem reći tijekom ovih teških ratnih dana, velikog generala". I Auchinleck se zabrinuo konstatirajući u svojim memoarima da je Rommel postao neka vrsta čudotvorca u očima Britanskih vojnika.

U ožujku je Rommel otputovao u Njemačku kako bi mogao svečano primiti odlikovanje Viteškog križa sa hrastovim lišćem i ukrštenim mačevima. U međuvremenu njegove su snage unaprijeđene u "Panzerarmee Afrika" (Afrička oklopna armija), a Rommel je dobio čin General-Pukovnika. Dok su Rommelove trupe napredovale prema Gazali, Auchinleck je planirao pokrenuti svoju proljetnu ofenzivu, no tada je shvatio da više nije dovoljno snažan da pokori svog protivnika. Velik dio opreme je izgubio tijekom povlačenja iz Cyrenaice, a s druge strane Rommel je počeo dobivati sve više pojačanja jer je Malta bila učestalo bombardirana, pa nije mogla služiti kao luka za lovce na njemačke konvoje. U svibnju su se stvari promijenile. Britanci su dobili pomoć od Amerike. U Afriku su stigla 160 Grant tenkova koji su bili superiorniji njemačkim Pz. Mk. III i Pz. Mk. IV . Britanska artiljerija je bila bolja i jača od njemačke, a omjer topova je bio 8:5 u korist Britanije. Luftwaffe je brojčano mogao parirati RAF-u. Kvantiteta i kvaliteta britanskih tenkova postala je puno veća od njemačkih. No Rommel nije bio obeshrabren. Odlučio je napasti Gazala liniju na krajnjem jugu oko utvrđene pozicije u Bir Hacheimu. Tamo se neprijatelj najmanje mogao nadati napadu jer je to područje bilo oskudno prohodnim putovima za tenkove, većinom su to bila velika pustinjska prostranstva.

26. svibnja 1942. napad na Gazala liniju je započeo. Bitka je započela vrlo loše za DAK zbog jakog otpora na području Bir Hacheima koji je pao tek 13. lipnja i superiornijih američkih tenkova koji su činili rupe u njemačkom udarnom valu. Rommelove trupe su bile konstantno izložene savezničkim napadima, što ih je činilo vrlo ranjivim. Nakon pada Bir Hacheima u lipnju stvari su krenule na bolje. Britanske oklopne snage bivale su sve slabije. Iako se našao u vrlo teškoj situaciji, Rommel je uspio savladati sve prepreke i pobijediti moćnijeg neprijatelja, nalazeći se nemali broj puta osobno u samom žaru bitke analizirajući tok napada. Pobjedu kod Gazale mnogi smatraju Rommelovim najvećim uspjehom u njegovoj dugoj vojnoj karijeri.


9. Tobruk – najslađa pobjeda


Uspješno napredujući uz obalu Sredozemnog mora, Rommel je izmorio svoje trupe i potrošio većinu zaliha. Pobjeda kod Gazale pružila mu je mogućnost ostvarivanja njegovog sna o napredovanju prema delti Nila i tjeranju Britanaca sa područja Srednjeg istoka. Čak je zamišljao i priključenje borbama na istočnom frontu osvajanjem Kavkaza, a najambiciozniji plan bio mu je ne samo zauzimanje Nila i Sueza, nego i osvajanje naftnih polja u Perziji i Iraku. No to je moglo jedino uspjeti okupacijom Sovjetskog saveza, koji je sam po sebi bio težak zadatak.

Rommelove trupe su se ponovno pokazale u najboljem svijetlu kao majstori mobilnog ratovanja. U lipnju 1942. slijedilo je napredovanje prema utvrdi koja ih je demoralizirala prošle godine - luka Tobruk. Potencijalna strateška važnost te male luke značilo je da je sigurno dobro branjen. Tobruk je bio jedan od najjačih utvrđenja u Sjevernoj Africi. Trupe koje su ga branile uzrokovale su velike poteškoće Rommelu tijekom 1941. Neka prostranstva oko njega bila su doslovno natopljena krvlju. Tobruk je postao simbol Britanskog otpora koji je Rommel trebao već jednom slomiti. 20. lipnja započeo je napad na Tobruk. Rommel tada nije znao da mu veliku pomoć daju upravo Britanci. Naime Ritchie i njegov nadređeni, Auchinleck, zagovarali su različite taktike, a rezultat tog neslaganja je bila opća zbunjenost, koja je pustila otvorena vrata Rommelovim divizijama. Iako zbunjena, kvaliteta obrane oko važnih strateških utvrda predstavlja je i dalje veliku prepreku. U napad su ponovno najprije krenule Štuke koje su imale zadaću slabljenja obrambenih pozicija. Nakon zračnih napada krenuli su tenkovi i pješaštvo. U 10:00h, dva sata nakon napada pješaštva, trupe Afričkog korpusa počele su se probijati kroz obrambena utvrđenja oko luke. Do kraja dana Rommel je imao pod kontrolom dvije trećine utvrda. Slijedećeg dana, 21. lipnja u 09:40h, Rommel se sastao sa britanskim generalom Klopperom, zapovjednikom druge sjevernoafričke pješačke divizije i utvrde. On je ponudio predaju svih preostalih utvrda kod Tobruka. Jednostavno nije više mogao izdržati neprekidne napade DAK-ovih trupa. Sa padom posljednjih utvrda, ratovanje u Marmarici je došlo kraju. Moral svih trupa Afričkog korpusa opet je bio na najvišoj mogućoj razini.

Pad Tobruka je možda pobjeda koja je najviše prirasla k Rommelovu srcu. Ogorčen porazom i ispunjen agonijom iz 1941. zacrtao si je da Tobruk jednostavno mora pasti, te da je to samo pitanje vremena. Simbol Savezničkog otpora je sada bio slomljen i u njegovim rukama, uz 5000 tona zaplijenjene opreme i 2000 zaplijenjenih vozila. Pobjeda je mnogo utjecala i na javno mišljenje Nijemaca, ali i Britanaca. Njemačka je propaganda pobjedu prikazala plakatima na kojima je bio prikazan Rommel kako ulazi u Tobruk u svom osobnom automobilu, a Hitler ga je promaknuo u čin feldmaršala. Sa druge strane The Times je prije napada pisao kako su obrambeni položaji u Tobruku jači nego ikada prije. Churchill osobno je bio šokiran padom Tobruka. U svojim je memoarima napisao: "Ovo je bio jedan od najtežih poraza kojih se mogu sjetiti tijekom rata".

Na dan pobijede Rommel je napisao slijedeću poruku svim članovima oklopne armije:

"Vojnici! Velika bitka u Marmarici je okrunjena sa munjevitim osvajanjem Tobruka. Zarobljeno je više od 45,000 britanskih vojnika, te zarobljeno ili uništeno preko 1000 tenkova i oko 400 topova. Zahvaljujući vašoj neusporedivoj hrabrosti i žrtvi, nanijeli ste poraz za porazom neprijatelju tijekom duge, teške i iscrpne borbe tijekom zadnjih četiri tjedna. Zahvaljujući vašem borbenom duhu, neprijatelj je izgubio jezgru snažne armije, te snažne oklopne jedinice. Ovom se prigodom posebno zahvaljujem časnicima i vojnicima za ovaj predivan pothvat.

Vojnici Afričke oklopne armije! Sada je pravi trenutak za potpuno uništenje neprijatelja. Ne smijemo se opustiti dok i posljednji elementi Britanske osme armije ne budu rascijepani. U slijedećim danima, ponovno ću od vas tražiti da date sve od sebe, kako bi ostvarili taj cilj.

Rommel"


10. Put do Nila


Nakon Tobruka, otpor na koji je Rommel nailazio bio je pretežno slab. 30. lipnja već se nalazio 510km istočno od Tobruka tj. 150km zapadno od Aleksandrije na području gdje su Britanci podigli posljednju obrambenu liniju – Alamein liniju. Alamein linija je bila jedna od rijetkih obrambenih pozicija u pustinji koje se nije moglo zaobići preko krajnjeg juga. Naime kod El Alameina se nalazila Katarska depresija koja je bila neprohodna za sva vozila i tako činila prirodnu prepreku za napredovanje preko juga.

1. srpnja 1942. počeli su napadi na Alamein liniju. No Rommelova je armija bila iscrpljena i teško da je mogla učiniti mnogo. Vojnici su bili na rubu kolabiranja, vozila su pretrpjela veliku štetu, a zalihe goriva i municije bili su na najnižoj mogućoj granici. Rommelovim trupama bila je potrebna opskrba gorivom i municijom. Što je Rommel više napredovao prema istoku, to su njegovi opskrbni putovi bili duži, a obratno se primjenjivalo za njegove protivnike, koji su bili pritiskani sve bliže svojim izvornim bazama. Nakon tri dana uzastopnih pokušaja probijanja Alamein linije, Rommel je odlučio napraviti stanku, ali samo do 10. srpnja kada je planirao nastavak napadanja. No 10. srpnja u 05:00h počeo je Britanski napad na talijanske divizije Trieste i Sabratha. To je bio početak Auchinleckovog napad na neprijateljske položaje. Inicijativa je lagano prelazila na Auchinleckovu stranu, koji je planirao slomiti borilački duh Talijanskih formacija u Rommelovoj armiji. To je bio dobar plan. No Auchinleck je i dalje bio nezadovoljan razvojem situacije, osjećajući da je pod pritiskom Churchilla zbog političkih razloga.

Do 14. srpnja Rommelove su snage svedene na minimum koji teško da je mogao održati trenutnu poziciju. Bez goriva, na rubu fizičkog i psihičkog sloma, Afrička oklopna armija bila je u smrtnoj opasnosti. Rommel je tada znao da se njegove ambicije u Sjevernoj Africi nikada neće ostvariti iako su i njegovi suparnici bili iscrpljeni, a situacija je bila fleksibilnija nego se to moglo činiti. Iako ranjiv Afrički korpus nije izgubio svoje borbene vještine. Njemačke su snage odbacivale Britanske napade, te su otkrili da je i 8. armija također iscrpljena. Ipak se DAK i 8. armija neprekidno bore od svibnja kada je Rommel osvojio Gazalu. Auchinleckove jedinice jednostavno nisu mogle skupiti dovoljnu energiju za odlučujući udarac. Sa druge strane Rommelove teško oštećene snage bile su postepeno ojačane sa Talijanskim i Njemačkim trupama, a ta injekcija svježe krvi učinila je mnogo za dizanje morala.

26. srpnja borba je na kratko prekinuta. Rommel je tada analizirao događaje iz proteklih mjeseci. Bio je uvjeren da je ispravno postupio proganjanjem 8. armije do Egipta, a sa druge strane jeko e kritizirao talijanske saveznike. Smatrao je da su talijanski časnici nekompetentni, ali je zato dobro mislio o običnom talijanskom vojniku. Smatrao je da su Talijani dobri vojnici koji su loše vođeni i loše naoružani. Sveukupno gledano smatrao je talijanski doprinos ratovanju nedovoljnim, a vojnike nekorisnim. Dosta mu je bilo talijanskih prinova, tražio je da mu se dostave samo njemački vojnici i njemačka oprema.

U kolovozu 1942. stanje se promijenilo u vrhovnom štabu osme armije. Na mjesto zapovjednika armije postavljen je general-pukovnik Bernard Montgomery. U njegovom štabnom karavanu visjela je Rommelova slika ispod koje je bio Shakespeareov citat iz Henrika V: "Oh, Bogovi bitaka! Ukradite srca mojih vojnika. " Slika je služila kao podsjetnik na Rommela, čovjeka kojeg je Montgomery odlučio poraziti.

11. Mrtva točka

Period od kasnog ljeta do studenog 1942. imao je mnogo uspjeha i padova. Od uspješnih ljetnih pothvata kod Bir Hacheima i Tobruka do jesenjih propalih ambicioznih planova za Egipat. Sunce Afričkog korpusa počelo je polako zalaziti, zajedno sa njemačkim nadama u pobjedu u Sjevernoj Africi. Opće gledano na situaciju u svijetu sile Osovina su još uvijek napredovale. Britanci su bili prisiljeni povući se iz Burme, Malta je bila pod opsadom, Nijemci su činili golem napredak u Rusiji, a njemačke podmornice su u lipnju oborile novi rekord u broju potopljenih savezničkih brodova. No situacija je zapravo bila lošija za Osovinske sile nego što se činila. Ulazak SAD-a u rat pokazat će se kobnim za Osovinske sile kojima će ratna sreća ubrzo okrenuti leđa. No svaki je Britanski vojnik znao da je Rommel još uvijek opasan i da sigurno sprema neki novi plan ne bi li se domogao Aleksandrije.

Rommelovo se zdravlje pogoršalo tijekom kolovoza 1942. kada je planirao ofenzivu koja bi trebala započeti krajem mjeseca. Moral njegovih trupa bio je visok, a uspjesi na istočnom bojištu išli su u korist tome. Rommel je i dalje krivio talijanske saveznike da ne čine najbolje od sebe kako bi zalihe iz Europe došle konvojima u Afriku. No talijani su slali štogod su mogli, ali Britanci su dekodirajući Enigmu znali točnu poziciju svakoga konvoja koji je krenuo iz Europe. Opskrba trupa je definitivno bio feldmaršalov najveći problem. Plan napada je bio sličan onome u Gazali – brz prodor kroz neprijateljske obrambene linije konstantnim mobilnim ratovanjem.

Sa druge se je strane Montgomery dobro pripremao za gotovo siguran Rommelov novi napad. Svakoj pojedinoj jedinici dao je precizne instrukcije što treba napraviti, a način na koji su britanske trupe bile raspoređene maksimalno je iskorišten sav njihov potencijal. Montgomery je očekivao da će Rommel napasti na jugu, te je tamo ukopao najveći dio oklopnih jedinica oko Ruweisat i Alam Halfa grebena. Savezničkim oklopnim snagama je naređeno da se ne upuštaju u mobilno ratovanje, nego da se bore obrambeno, ne napuštajući svoj ukopan položaj. Nije smjelo doći do mobilnog ratovanja, Rommel je trebao biti zaustavljen kod obrambene linije, a tada bi topništvo i avijacija uništili njegove okopne jedinice gdjegod budu koncentrirane. Tako je uistinu i bilo. Rommel, sa svojim instinktom za bojište, shvatio je što mu se događa gotovo odmah.

U noći 30. kolovoza 1942. Rommel je započeo svoj napad. Problemi su počeli gotovo od početka, kada je razminiranje terena potrajalo duže od očekivanog. Tada su otpočeli teški zračni napadi sa strane RAF-a, a kada su njemački tenkovi stigli do savezničkih pozicija, silina obrambene vatre spriječila ih je da učine ikakav napredak. Rommel je odlučio prekinuti ofenzivu u jutro 2. rujna 1942.

Nakon neuspjeha, Rommel je bio prisiljen otići u Njemačku zbog zdravstvenih problema. Bilo je očito da će Saveznici nakon uspješne obrane krenuti u napad, pa je Rommel prije odlaska u Njemačku napisao procjenu stanja i relativan omjer snaga kod Alamein pozicije, te započeo gradnju obrambenih pozicija shvaćajući da je mobilno ratovanje teško izvedivo zbog velike savezničke materijalne superiornosti. Također je upozorio podređene da budu spremni suprotstaviti se pomorskom desantu. Naravno da nije znao da će se ključno savezničko iskrcavanje dogoditi u studenom pod kodnim imenom operacija Torch (Baklja). Nakon posljednjih instrukcija njegovom zamjeniku, generalu Stummeu, Rommel je napustio Afriku.

U njemačkoj je njegov povratak bio prilika za organiziranje nekih javnih proslava, a i sam je Rommel održao govor u kojem je govorio o stanju u Egiptu. Bilo je nejasno da li će se on uopće vratiti u Afriku. Pričalo se o tome da bi ga Hitler mogao postaviti na jednu od najviših zapovjednih pozicija u Rusiji. No 24. listopada stigla je vijest o početku savezničkog napada, te ga je Hitler poslao natrag na front.

25. listopada Rommel je stigao u Afriku. Situacija koju je zatekao bila je daleko od dobroga. Meontgomeryeve trupe su uspjele probiti obrambene linije u sjevernom sektoru, no čim je stigao, Rommel je uspio zakrpati te rupe za neko vrijeme. Problem je bio u tome što mu je Britanski pritisak smanjio broj rezervi, i tako ga natjerao da u bitku ubaci više snaga nego li je on to želio. Situacija se je još više pogoršala tijekom slijedeća dva dana.

12. Operacija Supercharge i Rommelov poraz

Nakon par ne potpuno bezuspješnih pokušaja slamanja Osovinskih uporišta, 2. studenog 1942. Britanci su započeli operaciju Supercharge (superjuriš), sa ciljem da Osovinske sile natjeraju na povlačenje. Rommel je shvatio da je bitka izgubljena. Obavijestio je Rim da će početi sa povlačenjem i da ne može garantirati spas nemotoriziranih talijanskih jedinica, te je obavijestio njemački vrhovni štab da se obrambeni položaji više ne mogu zadržati. Bitka za El Alamein je bila izgubljena.

Izvor: Wikipedia