Henrik III, Sveti Rimski Car

Henrik III Crni (29. oktobar 1017. - 5. oktobar 1056.) je Sveti Rimski Car (1046.-1056.) i kralj Nemačke (1028.-1056.) iz Salijske dinastije. Još dok mu je otac bio živ krunisan je 1028. kao kralj Nemačke, da bi se osiguralo nasleđivanje nove dinastije. Posle smrti Konrada II postaje 1039. jedini kralj Nemačke.

Prva ekspedicija na Bohemiju

Tokom prvog obilaska kraljevstva dobijao je priznanje od vojvoda kao novi kralj. Prvi vojni pohod učinio je 1040. u Bohemiji protiv Bratislava I Pšemisla. Bratislav je imao Mađare kao saveznike, koji su upadima uznemiravali i pljačkali. Henrik III Crni je 13. avgusta 1040. krenuo na Bratislava, ali vojska mu je upala u zasedu i pretrpio je poraz.

Posle prevrata u Mađarskoj Bratislav je izgubio saveznika, pa je poražen 15. avgusta 1041. Bio je prisiljen da sklopi mirovni sporazum.

Prvi pohod na Mađarsku

Zbog novih mađarskih napada na Bavarsku Mađarskoj se proglašava rat 1042. Henrik je uspešno pokorio zapadne delove tadašnje Maćarske. Mađarski kralj Samuil Aba je pobegao na istok. Tokom 1043. Henrik prisiljava mađarskog kralja da vrati Nemačkoj Dunavske teritorije, koje je još Sveti Stefan Mađarski dao Nemcima. Time se uspostavila granica Mađarske i Austrije, koja je ostala do 1918.

Posle te pobede Henrik, kao pobožan kralj koji sanja o "božanskom miru" svima oprašta sve što je bilo i zaboravlja osvetu. Svoje vazale je prisilio da isto to učine.
 
Henrik pred Tivolijem

Podela Lorene

Kada je 1044. umro vojvoda Lorene, koji je bio vojvoda i donje i gornje Lorene, Henrik je poželio da se vojvodstva nigde ne učvrste. Vojvodin stariji sin Godfrid Lorenski je već vladao Gornjom Lorenom, pa se očekivalo da dobije i donju Lorenu. Međutim Henrik predaje Donju Lorenu mlađem bratu, čime izaziva pobunu starijeg. Henrik poziva brađu na izmirenje, ali u tome ne uspeva. U međuvremenu su se ponovo pojavili problemi u Mađarskoj.

Drugi pohod na Mađarsku

Drugi pohod na Mađarsku je izveden 6. jula 1044. sa velikom vojskom. Mađari su bili lako pokoreni. Na vlast je postavljen stari maćarski kralj Petar Orselo. Samuil Aba je uhvaćen i odrubljena mu je glava. Petar Orselo se zakleo Henriku na vernost. Mir je uspostavljen između Mađarske i Nemačke

Nemir u Loreni

Posle povratka iz rata u Mađarskoj Gotfrid Lorenski je tražio saveznike da bi potpuno povratio obe Lorene pod svoju vlast. Pregovarao je i sa francuskim kraljem Anrijem I. Zbog toga je Henrik III Crni organizirao suđenje Gotfridu Lorenskom. Gotfrid je osuđen, a vojvodstvo mu je oduzeto. On je odmah pobegao i započeo pobunu i građanski rat.

Tokom 1045. Henrik je zauzeo Gotdridov zamak i nekoliko drugih zamkova. Gotfrid je uspio da zametne svađu u Burgundiji, čime stvara Henriku probleme na drugom mestu, pa je Henrik krenuo na Burgundiju, ostavljajući deo vojske u Loreni. Burgundija je bila smirena i pre Henrikova dolaska. Posle toga Henrik je uspio zarobiti i utamničiti Gotfrida Lorenskog.
 
Drugi izlet u Italiju

U Italiji su bila tri kandidata za papu, pa se Henrik meša u taj izbor i postavlja 1046. svog kandidata papu Klementa II iz Bamberga. Osim toga bilo je problema i u Milanu oko toga tko je novi vladar. I u taj problem se Henrik umešao sprečavajući sukobe.

Carsko krunisanje

Henrik III Crni je krunisan kao Sveti Rimski Car 25. decembra 1046. Sa papom je krenuo na jug Italije, gde je povukao mnoge odluke svog oca Konrada II. Nepopularni Pandulf od Kapue dobija ponovo vlast nad Kapuom.

Nove borbe sa Mađarima

Sa novim mađarskim kraljem Andrašom I najpre je sklopio mir, koji nije dugo trajao. Već 1051. Henrik poduzima treću kampanju protiv Mađara. Međutim nije uspio da ostvari trajniji mir. Tokom četvrte kampanje opsedao je Bratislavu. Andraš I je pozvao papu da posreduje. Nakon što je Henrik prestao sa opsadom Andraš je povukao sve svoje ponude o plaćanju danka, pa ga papa ekskomunicira.

Rat i mir u Loreni i Holandiji

Gotfrid Lorenski je pušten iz zatvora i vraćen mu je bio deo poseda, ali on se ponovo buni i nalazi nove saveznike Boldvina Flandrijskog i Dirka Holanskog, pa je pobuna protiv Henrika postala mnogo veća. Holanđani su tokom 1048 pobedili Henrikovu vojsku, zauzeli Nijmegen, zapalili Verdun i opsedali Lijež.

Međutim tokom 1049. Henrik uspeva da pobedi i ubije Dirka Holandskog. Henrik je postigao sporazum sa danskim i engleskim kraljem, pa Boldvin Flandrijski više nije mogao da napada morem, a nije više mogao ni da pobegne carskoj vojsci. Henrik je uspio da utamniči i Boldvina i Gotfrida Lorenskog. Time je konačno u Loreni i Holandiji zavladao mir.

Postavljanja

Henrik je postavljao papu za papom. Stekao je vremenom veliku vlast. U Nemačkoj je dodeljivao vojvodstva i posede. Time je stekao veliku vlast, ali i neprijatelje.

Normani na jugu Italije

Gaimar IV Salernski uz pomoć Normana osvaja veliki deo Apulije i Kalabrije. Gaimar IV Salernski proglašen je vojvodom Apulije i Kalabrije od strane normanskih plaćenika pod vodstvom Vilijama Otvila i Droga Otvila. Gaimar je priznao normanska osvajanja i postavio je Normane kao svoje vazale. Dakle Gaimar i Normani su bili samoproklamovani vladari. Ipak Henrik III je proglasio Draga Otvila direktnim vazalom carske krune. Henrik je izgubio popularnost među Lombardima, a Benevento, koji je bio papski vazal nije priznavao Henrika.
Papa Lav IX je krenuo u rat protiv Normana. Hamfri Otvil sa Robertom Gviskarom je predvodio normansku vojsku i pobedio je 18. juna 1053. u bici kod Sivitate združenu papsku i carsku vojsku. Papa je u toj bici zarobljen.

Značaj

Bio je jedan od najmoćnijih careva. Njegov autoritet se protezao od Nemačke, Italije do Burgundije. Postavljao je pape. Ipak mnogi smatraju njegovu vladavinu i promašajem zbog problema koje je ostavio iza sebe. Borba za investituru, koja će kasnije uslediti je velikim delom stvar crkvene politike, ali on sam je doprinio problemu svoijim postavljanjem papa.

Ujedinio je sva velika vojvodstva, sem Saksonije, i uspio ih vezati za sebe.

Izvor: Wikipedia

Henrik III., car Svetog Rimskog Carstva

Henrik III. (* 28. listopada 1017.; † 5. listopada 1056. u Bodfeldu, Harz) njemački kralj od 1039, njemačko-rimski car (1046. - 1056. ).

Do dolaska na vlast

Henrik se rodio godine 1017. kao sin cara Konrada II. i Gisele Švapske, dakle još prije nego je njegov otac zavladao. Dobio je sveobuhvatno obrazovanje jer ga se od rane mladosti pripremalo da postane vladar. Otac ga je tako vrlo rano počeo uvoditi u vladarske dužnosti. Izvori opisuju da je Henrik bio visoka rasta i crnokos zbog čega je imao nadimak Crni. Nosio je kratku bradu po modi ondašnjeg vremena.

Od 1027. do 1042. Henrik je bio bavarski vojvoda, od 1038. do 1045. švapski vojvoda. 14. travnja 1028. njegov je otac dao da ga nadbiskup Kölna Pilgrim u Aachenu okruni za njemačkoga kralja. Ujesen 1038. postao je i kraljem Burgundije (Arelata). Nakon smrti svoga oca1039. Henrik je stupio na prijestolje.

Vladar

Rat protiv Poljske i Češke

U Poljskoj je nakon smrti kneza Mješka II. došlo do velikih nemira. To je iskoristio češki knez Bržetislav (1037. – 1055.) pa je napao Poljsku i zaredom osvojio Šlesku, Malu Poljsku s Krakovom i najzad Veliku Poljsku s Gnjeznom odakle je u Prag prenio relikvije svetoga Adalberta. Time su se Češka i Poljska zapravo ujedinile u jednu državu. Njemačkoj je time zaprijetila opasnost od velikog slavenskog bloka na njenim istočnim granicama pa je Henrik odmah zaratio protiv Bržetislava da to ujedinjenje razori. Češka je napadnuta s tri strane, iz Meissena, Bavarske i Austrije. Ratovalo se dvije godine (1040. – 1041.). Bržetislav je poražen te je morao zatražiti mir. Zadržao je vlast samo u Češkoj i dijelu Šleske, a sve poljske zemlje morao je vratiti poljskom knezu Kazimiru I.. No i Češka i Poljska pritom su morale priznati vrhovnu vlast Njemačke.

Rat protiv Mađarske

Na jugoistoku se Henriku pružila povoljna prilika da svojoj prevlasti podvrgne i Mađarsku. Tamo su naime nakon smrti prvoga mađarskog kralja Stjepana I.(1038.) izbile unutrašnje borbe. Protiv Stjepanova nećaka i nasljednika Petra Orseola(sina Stjepanove sestre i unuka mletačkog dužda Petra II. Orseola), pobunio se daljnji rođak kraljevske obitelji Samuel Aba, sam zavladao te izvršio nekoliko provala u Njemačku. Henrik je nato napao Mađarsku i nakon tri vojna pohoda vratio 1045. Petra Orseola na mađarsko prijestolje, ali on je morao priznati vrhovnu vlast Njemačke.

Ratovi u Italiji i odnos prema Crkvi

Učvrstivši tako svoj položaj Henrik se okrenuo Italiji. Za razliku od svoga oca bio je uvjereniji pobornik crkvene reforme, ali ju je shvaćao poput svoga djeda Henrika II.. Smatrao je svojom dužnošću da se pobrine za ozdravljenje sveukupnoga crkvenog i vjerskog života, ali bio je uvjeren da se to može postići samo pod nadzorom jake i autoritativne svjetovne vlasti. Zbog toga je na biskupske i opatske položaje revno i neumoljivo postavljao ličnosti po svome izboru i volji, prvenstveno po kriteriju njihove svećeničke i moralne ispravnosti.

Upravo tada na papinskom je prijestolju bio Benedikt IX., potpuno nedostojan toga položaja. Papom je postao sa 18 godina (1032.) kao bliski rođak dvojice prijašnjih papa. Živio je skandaloznim životom kao malo koji od njegovih prethodnika u 10. stoljeću. Pijančevao je, odavao se bludu, odobravao i organizirao umorstva i pljačku kako rimskog stanovništva tako i hodočasnika koji su dolazili u Rim. Najzad je početkom 1044. izbila pobuna u kojoj je svrgnut. No, Benedikt se protuudarom vratio na papinski položaj, ali ga je već sljedeće godine za novac prodao jednom svom rođaku.

Takvo skandalozno stanje u Rimu i dubok moralni pad papinstva dalo je priliku Henriku da se umiješa. Pri tom je slijedio tri cilja: da ukloni s papinske stolice ličnosti potpuno nedostojne tog položaja; da onemogući uplitanje moćne rimske aristokracije koja je nametala svoje pretendente za taj položaj; da reformiramo i u moralnome pogledu preporođeno papinstvo podvrgne svom nadzoru, čak i diktatu.

Vojnim pohodom u Italiju godine 1046. ostvario je sva tri cilja. Zbacio je svu trojicu suparničkih papa i odredio da na taj položaj bude izabran njegov bliski prijatelj, Sudger, biskup Bamberga kao Klement II.. On ga je na Božić iste godine okrunio za njemačko-rimskog cara. Henrik je istodobno dobio pravo da ubuduće još i prije formalnog izbora novoga pape odredi ličnost za taj položaj.

Podvrgavši na taj način Crkvu svojoj vlasti, car je poželio srediti i prilike u južnoj Italiji. Ondje se nekoć jedinstveno langobardsko vojvodstvo Benevent raspalo na tri samostalna vojvodstva: Benevent, Capuu i Salerno. Gaëta, Napulj i Amalfi bili su pod nominalnim vrhovništvom Bizanta. Cijelo je to područje još k tome bilo izloženo stalnim napadima Saracena. U takve kaotične odnose u južnoj Italiji uključili su se u drugome desetljeću 11. stoljeća i Normani iz svojih uporišta u sjevernoj Francuskoj (Normandija). Skupine Normana pomogle su lokalnim vojvodstvima protiv Saracena, a za zauzvrat od vojvode od Salerna dobili zemlju, ali u vazalskom odnosu prema njemu. Time je započela normanska era u južnoj Italiji kao presudan novi faktor u idućih nekoliko stoljeća u južnoj Italiji.

Vojni pohod Henrika III. u južnu Italiju nije donio nikakve uspjehe osim što su normanski grofovi od Apulije i Aversa (Drogon i Rainulf) priznali vrhovnu njemačku vlast, a ne više vojvode od Salerna (no ni to zadugo).

Nakon careva povratka u Njemačku u Rimu je ponovo pokušao da dođe na papinsku stolicu protjerani Benedikt IX. No, opet je prognan, a za papu je carevom odlukom izabran njegov rođak biskup Bruno kao Leon IX., odlučan pobornik crkvene reforme. Njegova desna ruka bio je Hildebrand, budući papa Grgur VII..

Za vrijeme Leona IX. i njegova nasljednika Viktora II. suradnja cara i papinstva oko ostvarenja reformnih ciljeva unutar Crkve dosegla je vrhunac. Ali Henrikova težnja da održi svoju prevlast nad Crkvom bila je u sve većoj suprotnosti s temeljnim načelima reformnog pokreta (koji je krenuo iz opatije Cluny). To je već za njegova sina i nasljednika Henrika IV. dovelo do borbe za investituru.

Unutarnje i vanjske teškoće

No, ubrzo su za Henrika zaredale teškoće.

U Njemačkoj je sistem potpune podložnosti vojvodstava središnjoj vlasti zapao u krizu koju je Henrik III. uspio tek djelomice prevladati. U Lotaringiji je istodobno izbila pobuna protiv njegove vlasti koju je ugušio tek nakon gotovo dvije godine krvavih borbi (1049.).

Te njemačke teškoće i zauzetost na Zapadu iskoristili su mađarski velikaši i svrgnuli njegova štićenika kralja Petra Orseola i na vlast doveli Andriju I.. Henrik je nato poveo tri vojna pohoda protiv Mađarske, ali je bio poražen te joj je morao priznati punu samostalnost.

U tim je borbama Mađarsku pomagala Poljska koja se konsolidirala pod vlašću kneza Kazimira I. te ujedno i osvojila istočno i zapadno Pomorje. Konsolidacija Poljske znatno je olakšala otpor Češke i Polapskih Slavena njemačkoj vlasti. Češki knez Spitignev II. protjerao je iz svoje zemlje mnoge Nijemce čekajući i pogodan trenutak da poništi vrhovnu vlast Njemačke nad Češkom. Krajem Henrikove vladavine zaredali su i vojnički uspjesi slavenskih plemena na Istoku protiv lokalnih njemačkih vlasti najavljujući u skoroj budućnosti opći pokret slavenskih plemena za oslobođenje od njemačke vlasti.

Njemačka vlast počela je slabiti i u Italiji, naročito udajom toskanske vojvotkinje Beatrice za svrgnutoga vojvodu Gornje Lotaringije Gotfrida, Henrikova najogorčenijeg neprijatelja. Moć Normana na jugu Italije naglo je porasla i oni više nisu priznavali ničiju vrhovnu vlast. S njima je nakon početnih sukoba u savez ušlo i papinstvo.

Smrt

Zabrinut zbog takvog razvoja događaja, Car je poveo novi vojni pohod u Italiju. No zbog pobune u Njemačkoj morao se odmah vratiti kući neobavljena posla. Tek što je ugušio pobunu razbolio se i umro 5. listopada 1056. Pokopan je u katedrali u Speyeru.

Naslijedio ga je sin Henrik IV.

Izvor: Wikipedia