Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:02:39
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Na ovom forumu, mozete postavljati teme sa informacijama o glumcima i glumicama, komentarisati ih, hvaliti... 
Ukoliko zelite da postavite novu temu, obavezno proverite da li je ta tema vec postavljena. 
 

Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Boris Komnenić  (Pročitano 8784 puta)
30. Jun 2006, 23:13:49
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Boris Komnenić je srpski glumac i prvak drame Narodnog pozorišta u Beogradu. Rođen je 29. marta 1957. godine u Puli, Hrvatska.

Gimnaziju je pohađao u Beogradu, a glumu je studirao na Fakultetu dramskih umetnosti.

Posle nekoliko sezona u slobodnom statusu, 1984. godine je postao član Drame Narodnog pozorišta. Na matičnoj sceni je odigrao veliki broj uloga:
Aleksej Kolesov (Lenjin, Staljin, Trocki K. Vermolera)
Ivo Kalons (Memorandum Vaclava Havela)
Jusupov (Sveti đavo Raspućin Aleksandra Popovića)
Hans Miklos (Mefisto K. Mana)
Jelen (Krtičnjak Miodraga Đukića)
Stole Apač (Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića)
Satin (Na dnu Maksima Gorkog)
Vartolomije (Marija Magdalena i apostoli E. Brila)
Fjodor Ivanovič Kostomarov (Anfisa Vide Ognjenović)
Ljubomir Protić (Ožalošćena porodica Branislava Nušića)
Džek (Poslednja potera za zlatom Gordana Mihića)
Reling (Divlja patka H. Ibzena)
Baron Šaler (Maska Miloša Crnjanskog)
Atanasije Stojković (Vožd Karađorđe i knez Miloš)
Astolfo (Život je san Pedra Kalderona de la Barke)
Oberon (San letnje noći Viljema šekspira)
Jovan (Pokondirena tikva Jovana Sterije Popovića)
Vasilije Šopalović (Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića)
Argan (Uobraženi bolesnik Molijera)...


Igrao je u televizijskim serijama Sivi dom, Bolji život, i u filmovima Tajvanska kanasta, Dani od snova, Splav meduza, Direktni prenos, Špadijer- jedan život, Bolji život.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Before all else, be armed.

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 33603
Zastava Beograd, Mirijevo
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.24
mob
HTC Smart
Trenutke sreće čuva za sebe

„Sva sreća pa nemam neku veliku popularnost. Ne pravim među ljudima neku zabunu kada sam prisutan. Ljudi osećaju da mi to smeta, i zbog toga važim za vrlo neprijatnu osobu. Uglavnom sam selektivno neprijatan“



Sa pet godina u novosadskom „Narodnom bioskopu“ otkrio je film, i sebi odredio režiju kao sudbinu, a onda je zalutao u pozorište. Za prvaka drame Narodnog pozorišta Borisa Komnenića život je san , kao je i naziv predstave u kojoj će uskoro premijerno  igrati ulogu Pedra Kalderona de la Barke. Tokom proteklih decenija, zahvaljujući brojnim pozorišnim i više od sedamdeset filmskih i televizijskih uloga, uvrstio se među velikane srpske glumačke scene.

Kako otkriva u intervjuu za „Akter“, najteže su mu padale one uloge koje je mrzeo i radio ih iz kompromisa, nekad zbog novca, a ponekad zbog drugarstva, i to sebi nikada nije oprostio. Iako je simpatije publike poneo ulogom Guze u kultnoj seriji „Bolji život“, to je uloga o kojoj ne želi da govori, a interesantno je da nikada ne gleda snimke predstava, filmova i TV serija.

„U stvari pogledam nešto, ali posle mnogo godina, ono što preživi neko vreme. Svoj prvi film ′Dani od snova′ iz 1980. gledao sam tek nakon tri decenije. ′Bolji život′, koji se i danas emituje, nikada nisam gledao, niti ću“, kaže Komnenić.



Malo me je toga sramota, jednostavno ne volim sebe da gledam. Ne znam kako bih to objasnio, možda to može biti čak i sujeta. Ne volim ni svoj glas da čujem. Bežim iz prostorije u prostoriju kada se zadesim kod nekoga dok gleda film ili seriju u kojima igram. Često mislim da je to što sam odigrao moglo da bude mnogo bolje, pa se nerviram. Čak i predstave za koje smatram da sam dobro uradio ne gledam.

Smeta li vam popularnost u svakodnevnom životu?
Sva sreća pa nemam neku veliku popularnost. Ne pravim među ljudima neku zabunu kada sam prisutan. Ljudi osećaju da mi to smeta, i zbog toga važim za vrlo neprijatnu osobu. U gradskom prevozu, kafiću, na ulici, ne volim te uzgredne pojave kao što je poznatost, jer mi one ne znače mnogo. Jednostavno, ovim poslom ne bavim se zbog publike, već zbog sebe.

Za sebe kažete da ste veoma neprijatan čovek, ali ste veoma srdačni prema kolegama ovde u klubu Narodnog pozorišta gde ste se okupili nakon premijere „Zlih duha“. Stiče se utisak da vas vole i poštuju.
Grešite. Uglavnom sam selektivno neprijatan. Volim da volim, a kada ne dolazim na odaziv, ja mrzim. Vrlo jednostavno.

Držite se one „Ko ne zna da mrzi, ne zna ni da voli“?
Uprošćeno je tako.

Kada se najviše smejete?
Nikad.

Koji su vam najlepši trenuci u karijeri?
Nema ih mnogo. Kada glumci pričaju da su imali lepe trenutke, divne premijere, da su se divno družili... to nije tačno. Kao čovek iz ovog posla, znam da postoje retki trenuci istinske sreće na sceni. To se dešava samo kada igraš nešto što voliš i zaista dobro odigraš. E, to su ti trenuci. Lorens Olivije davno je rekao sjajnu stvar: „Gluma je ekstremni vid egzibicionističkog mazohizma. U tom egzibicionističkom mazohizmu ako se desi neki trenutak istine, što bi značilo i umetnost u pozorištu, zbog tih trenutaka vredi biti u pozorištu i tu živeti’’. Između tih trenutaka se desi pet, deset ili dvadeset godina, kako kome. Ne pada mi na pamet da pomenem svoje najlepše trenutke, jer je to samo moje, i niko to nikada ne može da prepozna. Kada bih to naveo nikome to ništa ne bi značilo, a ako bih rekao tih nekoliko trenutaka onda bi izgubile čari koje imam zbog njih.



Glumac dobija aplauz publike, postoji li pljesak među kolegama?
To je zapravo jedini pravi aplauz. Publika mnogo puta aplaudira po refleksu, a kolege pljeskaju po odluci, stavu, po tome što im se desi da vide nešto čemu zaista moraju da aplaudiraju. Znate, mi ljude van posla nazivamo civilima. To je činjenica. Mi smo u uniformama, izlećemo iz rovova, i tamo nešto radimo. Civili to teško mogu da razumeju kada se zapravo nešto desi. Teško je, jer ne znaju tehnologiju. Ne znaju odnose, ni kako se dolazi do toga. Mi, ljudi u uniformama, sedimo u rovovima i čekamo svoj nastup, pa izađemo i nešto radimo, kada se vratimo ti pogledi u očima kolega govore sve.

Da li ste uvek želeli da budete glumac?
Ne, jedino me zanimalo da budem filmski režiser. To sam poželeo kada sam još kao petogodišnjak u bioskopu gledao ostvarenje Hauarda Hoksa „Dva jahača“. Film je od tog momenta bio moja sudbina, a u pozorište sam zalutao. Pre nego što sam upisao fakultet gledao sam ukupno pet predstava, sa školom.

Budući da vas zanima režija, hoćete li kao neki glumci da se ostvarite i kao režiser filma?
Ne pada mi na pamet, jer je to vučji posao. Čovek se tu bavi sa svim stvarima, a najmanje režijom. Neću u ovim godinama da gubim vreme baveći se time.



Šta mislite o sadašnjoj srpskoj kinematografiji?
Rekao bih da je izuzetno hrabra u ovim teškim vremenima. Napreduje i postoji, što je njena najveća prednost. Nažalost, imao sam sreću da gledam hrvatsku kinematografiju, i kažem da je ova naša ipak i dalje nešto.

Kada biste bili u prilici da birate reditelja sa kojim biste radili na filmu, koga biste izabrali?
Filmski reditelji su kod nas jedna od najhrabrijih i najistrajnijih kategorija koja može da postoji. Ne bih bio u koži nijednog od njih. Oni jadnici moraju da sklapaju tolike kompromise, i da se bave takvim stvarima da im nikada ne bih bio na mestu. Ne mogu da odgovorim koga bih izabrao, bilo bi nefer, jer svako ko izbori pravo da radi film zaslužio je da radi. Time je zaslužio i da igra, ako želi.

Mislite li da srpska kinematografija može da se vrati u svetske okvire, u doba „Skupljača perja“, Kana...?
To niko ne zna. Imali smo zaista slavno doba. Rođen sam u Puli, gde sam imao rodbinu, pa sam od 1963. do 1976. godine retko koji filmski festival propustio. To slavno doba zvalo se jugoslovenski film, ali da se ne zavaravamo, srpski film je tu uvek bio dominantan. Bilo je nekoliko ekcesa, pa su neki možda nešto malo promrljavili, ali to je ništa. Srpska kinematografija je ionako bila jedino bitna i dominantna. Radili su samo srpski reditelji i glumci. Ne vidim nijedan način, niti mogućnost da se to ponovi. Tada su scenaristi, reditelji i glumci bili sjajni, što je mnogo važno. Pitanje filma je i dan-danas pitanje scenarija, pa ako je on loš ne možete napraviti dobar film. To što su scenaristi odustali je drugi problem.



Jeste li snimali filmove koji vam se nisu svideli i zbog novca prihvatali uloge?
Jesam. Zašto bih odbio ako je dobra finansijska ponuda? Samo kod nas se postavlja pitanje: „Da li ste prihvatili?“ Čovek prostituiše sebe.

Prihvatili ste i ulogu profesora Koena u filmu „Miloš Branković“, koja je vrlo smela za današnje vreme?
Prihvatio sam, jer je scenario odličan i tačan. Posao je posao, a uloga je uloga, a ako je nešto tačno to mi nije strano, i apsolutno je opravdano.

Kako ste se osećali zbog toga što igrate homoseksualca?
Izuzetno volim taj film, ulogu, scenario i ekipu. Za tu rolu pozvao me je Petar Božović i rekao mi da prihvatim poziv, ali je insistirao da baš zbog te scene prvo pročitam tekst. Ipak ga nisam poslušao i prihvatio sam ulogu naslepo. Mihajla Lađevca, s kojim sam snimao, preporučio sam upravo ja, jer on u sebi ima tu vrstu blesavosti koja mi je pomogla da odigram tako nešto, a i odličan mi je prijatelj. Bez ikakvog straha ušao sam u tu scenu, veoma lako i brzo smo je snimili. Homoseksualizam je individualna stvar, i kao što nemam stav o švedskim veličanstvima prosto nemam ni o ovome. Ne mogu da razumem ljude koji se bave ekstremnim sportovima, ali to je njihova stvar, pa ako hoće da lome vratove nek’ izvole.



Šta vas na filmu najviše nervira?
Kada neko protura ideju, neki stav koji je unapred postavljen, a kroz film se dokazuje. To me ponižava. Film treba da priča jednu priču.

Znači li to da niste pristalica angažovane umetnosti?
Kada čujem reč „angažovan“, što bi rekao doktor filologije Jozef Gebels, mašim se za pištolj. To „angažovano“ me tako intimno ne zanima. Sve što je kvalitetno je i angažovano, a pod angažovanošću ide takvo đubre, koje finansira neko drugi da bi dokazao tezu. To mene malo nervira. Filmovi i pozorište s tezom jako me nerviraju, i u tome uglavnom ne učestvujem. Zato volim strip „Korto Malteze“, jer smešta lik u tako neverovatno lomne svetske trenutke, u razna mesta na planeti. To je perfektna ideja za način mišljenja. Zašto je loš film kao što je „Indijana Džons“ impresivan? Zato što smešta i premešta čoveka sa kraja na kraj sveta, u nekom lomnom trenutku, a takav je svaki trenutak.

Svedoci smo da se u srpskoj kinematografiji poslednje dve decenije pojavljuje uglavnom tridesetak istih glumaca, od kojih mnogi nisu talentovani, pa se stoga stiče utisak da su nepravedno zapostavljeni odlični pozorišni glumci, kojima se ne daje mogućnost da talenat iskažu na filmu?
Verovatno ne bih sedeo ovde kad bih znao odgovor na to pitanje. To pitanje je otvoreno, a odgovor niko nema. Pošto smo mala kinematografija, onda tu nastaje neko ziheraštvo, hajde da idemo linijom manjeg otpora, šta imam da mislim, bolje je ići već utabanom stazom. Jednostavno idu na sigurno, na dobitnu kombinaciju, jer niko ne dobija film tako olako, pa onda idu na ono staro, da im to što sada rade otvara prostore za nešto novo itd. To je ljudska politika, ali je ona kontraproduktivna.



Kako to komentarišete?
To je blesavo, tupavo, čak u pitanje dovodi talenat reditelja, da ne kažem i producenta kog to zapravo i ne zanima. On mora da se bavi time da dobije ne najbolje moguće, već najsigurnije, a rediteljima su vezane ruke. Mi smo sada u onoj fazi kada su američki glumci napravili „Junajted artist“, što kod nas nikad neće biti. Naravno, mi nismo takva produkcija, ludaci su preuzeli ludnicu i rekli: „Alo, ne možete vi više da odlučujete, mi ćemo.“ U ovoj maloj sitnoj i jadnoj produkciji se ziheraški mora misliti, reditelj nema izbora, jer mu producent sve nameće. Nema eksperimenta, niti nečeg čudnog, i onda se dešava da je konfekcija te vrste u opticaju.

Imate li hobi, neku pasju?
Bio sam član lovačkog društva, i to sam jako voleo, ali četiri godine nisam izašao ni jedanput, jer nemam vremena. Pasija mi je istorija, njome se jako mnogo bavim, mnogo čitam, sve me zanima. To interesovanje traje već pedeset godina.

Koji vam je najimpresivniji istorijski momenat koji ste otkrili u literaturi, a da je posebno zanimljiv za kinematografsko ostvarenje?
Nema perioda koji ne bi bio interesantan za kinematografiju. Pitanje je priče, jer se u svaki trenutak može smestiti sjajna priča. Nema trenutka od kog se ne može ispričati sjajna priča.

Kada ste se prvi put zaljubili?
Kada sam imao pet godina. Bilo je to u Novom Sadu. Zaljubio sam se u komšinicu kada se otvarao Železnički most. Roditeljima sam uveče pričao kako ću nju da oženim.

Pozlaćene uloge

Uz pregršt pozorišnih Boris Komnenić ostvario je i na desetine filmskih i televizijskih uloga, a trenutno na sceni beogradskog Narodnog pozorišta publika ga može videti u šest: Marka Vujića u „Laži i paralaži“, Dezmonda Mortona u „Državnim službenicima“, sveštenika iz Velsa popa Hjua Evansa u „Veselim ženama vindzorskim“, dr Ninkovića u „Gospođi ministarki“, grofa Almavivana u „Figarovoj ženidbi i razvodu“, Stepana Verhovenskog u „Zlim dusima“, a uskoro sledi i premijera „Život je san“, predstave u kojoj će igrati Pedra Kalderona de la Barku. Za glumačka ostvarenja osvojio je mnoge nagrade, a najznačajnije su godišnje nagrade Narodnog pozorišta, kao i BDP-a, potom nagrade filmskih susreta u Nišu, na festivalima u Požarevcu i Jagodini. Za ulogu Dezmonda Mortona u predstavi „Državni službenici“ nacionalni teatar ga je nagradio za najbolje individualno premijerno umetničko ostvarenje u okviru repertoara, tu je i „Raša Plaović“ i priznanje Grada Beograda za pozorišno stvaralaštvo za 2011.

Izvor: Akter
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:02:39
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.079 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.