Kemal Monteno

Sarajevo, ljubavi moja...

   
"Po svom licnom priznanju, drug Kemal Monteno nikako nije trebalo da postane pevac. Umesto sto smo ga poslednjih tridesetak i kusur godina gledali i slusali kako svojim romanticnim pesmama lomi srca nevinih siparica i zrelih, napaljenih gospodja u najopasnijem erotskom klimaksu - Kemo da je bilo pravde, trebalo je da bude fudbalska zvezda tipa Safeta Susica" - pisao je Petar Lukovic u svojoj knjizi "Bolji ?ivot".

Za potencijalnu karijeru izmedju dva gola, Monteno je imao sve uslove: buduci da se nikad nije isticao visinom, onako kompaktan, sitan, bio je predodredjen da se kao silo, zabija u protivnicku odbranu. Fudbalski bogovi hteli su da se Kemal rodi "pet metara od stadiona Kosevo", u bolnici "Jezero", a da stanuje bas na stadionu, kod svlacionica, jer mu je otac, inace Italijan, udru?io fizicki rad sa FK "Sarajevom". Muvao se oko Ferhatovica i Lovrica, tadasnjih sarajevskih fudbalskih zvezda, a u svlacionici je znao da zapeva posle jos jedne pobede, zajedno sa ekonomatom, igracima i rukovodstvom. Iz pionirskog tima "Sarajeva", kao vidjen talenat brzo je prekomandovan u podmladak gde je u timu igrao sa Vahidinom Musemicem, Sljivom, Acom Risticem. Montenu skola bas nije isla od ruke. Kad je to video njegov trener Franjo Lovric, perspektivnom desnom krilu preporucio je da ide u pevace. Uz pesmu, skola nece toliko da trpi! Povredjenu fudbalsku sujetu brzo je smirio prvi muzicki uspeh. U skoli se organizovalo pevacko takmicenje, a glavni konkurent Montenu bio je - Ranko Rihtman (danas cuveni dirigent i muzikolog), koji je, na kraju, ispred Kemala osvojio prvo mesto. Ranko je, seca se Monteno, pevao tad popularnog "Malog Gonzalesa", dok je Kemal za sebe odabrao totalni sentis - pesmu "Ciganska violina" iz filma "Majko slusaj moju pesmu", koji je, da bi zapamtio melodiju, video bar deset puta. Iduce godine odr?avalo se takmicenje "Mladi pjevaju proljecu"; na kojem je Monteno zauzeo deveto mesto, iza perspektivnog Djordja Novkovica koji je bio osmi. Novkovic je vec tad u?ivao odredjeni muzicki respekt, mo?da i zbog toga sto je u Montenovoj skoli predavao muzicko obrazovanje i spremno se odazivao na "dru?e profesore". Ipak, glavna muzicka zvezda tadasnjeg Sarajeva (sredinom sezdesetih godina), bio je Kornelije Kovac. O njemu je brujalo na sve strane, pa je, logicno, Monteno pomislio da to mora da je nekekav tip u penziji, iskusan, bez kose, i prilicno zadrt. Kad je Kovaca konacno upoznao na audiciji u Radio Sarajevu, Kemal se zamalo nije onesvestio: drug Kornelije je bio samo pet godina stariji od njega, imao je bujnu kosu, i bio vrlo prijazan. Buduci da je na iducem takmicenju "Mladi pjevaju proljecu" pobedio, Montenu je Kornelije predlo?io da se pojavi na Subotickom festivalu. Kovacev otac bio je direktor festivala "Omladina 66", tako da oko ucesca nije bilo frke. Mladom Montenu zapale su dve pesme - jedna je bila "?elim da znas" kompozitora Pere Bahuna iz Novog Sada, a druge se vise ne seca. Kad je stigao u Suboticu, u kratkim pantalonam uputio se u dvoranu na probu. Cuvari, prirodno, nisu hteli da ga puste unutra.Vec im je preko glave bilo dece koja umisljaju da su pevaci! Na jedvite jade Monteno je usao u dvoranu, na probi otpevao svoje, a Kornelijev otac, odusevljen mladim grlom iz Sarajeva samo je dobacio: "Da sam ja Kreso Oblak, ti bi meni pevao na "Opatiji".

Te godine na "Omladini 66" konkurencija nije bila naivna: u muzicku igru ubacili su se Vjekoslav Jut, Zlatko Golubovic, Josipa Lisac. Monteno je bio iznenadjenje. Svi su ga tapsali po ramenima, govorili mu kako ima najbolju pesmu ("Ajd, meni drago, jebi ga" ka?e on danas), ali kad je doslo stani-pani, Kemal se nije plasirao ni u finale! Ipak, nije hteo da propusti finalno vece, mada je ucinio sve da poka?e kako mu do toga nije stalo. Opet je obukao kratke pantalone i iz protesta, ostavio par dlaka na licu, sto su ozbiljniji ljudi zvali bradom. Izgledao je nezainteresovano, a suze je ostavio u hotelu, gde je plakao kao kisa, jer nikako nije mogao da shvati kako da najbolja pesma ne bude u finalu! Dok je iz prikrajka gledao starije kolege, prisao mu je kompozitor Aca Korac i zapanjen upitao:"Sto se ti mali nisi obukao? Kako ces da pevas?" Ispostavilo se da je pesma Pere Bahuna dobila prvu nagradu strucnog ?irija, a druga melodija nagradu tada popularne revije "TV No-vosti"!


   
- Dok sam u Subotici pjevao, slikaju me neki filmskom kamerom. Zaboravim na to, vratim se u Sarajevo, i jednog dana krenem u kino "Ro-manija". Kad u Filmskom ?urnalu - ja! Cijela pjesma! Jebo te bog, ja na platnu! Jooj, a mene stid, reci ce raja doso da sebe gleda. Al sam zato svaki dan iso u kino, sve dok su prikazivali taj ?urnal!

Kratkotrajna pevacka slava nije bila nikakava garancija za buducnost, pa se Kemal prihvatio mnogo konkretnijeg posla: sa svojim prijateljem Resom Had?ovicem, pesnikom, cistio je tribine kosevskog stadiona posle utakmice. Kako je u medjuvremenu vec dobio gitaru i naucio nekoliko akorda - od kojih su najkomplikovaniji bili E mol i C dur - Monteno je na stadionu dok je udarnicki mlatio metlom, raji pevao svoju prvu pesmu, komponovanu u cast subotickog uspeha. Tekst nije imao pa mu je Reso predlo?io da se zove "Lidija", bas kao curica u koju je Kemo tad bio zaljubljen. Napravili su zajednicki tekst i odlucili da "Lidiju" posalju na iducu "Omladinu" u Subotici. Ali, kad je Esad Arnutalic cuo pesmu, ubedio je Montena da melodiju ostavi za "Vas slager sezone" koji se bas te godine prvi put organizovao.

U to vreme, po propozicijama "Slagera", pesme su se sedam dana ranije emitovale preko radija, kako bi publika, vec unapred, mogla da osacuje sta joj se svidja kad dodje na finalno vece. Kuponi za glasanje izlazili su u sarajevskim "Vecernjim novinama", a Kemal je sa svojom rajom silazio s Koseva i zauzimao mesto kraj kioska za stampu: kupcima "Vecernjih novina" kuponi su oduzimani na sarm i molbu, i zatim, hitro ispunjeni za Kemalovu i njegovu "Lidiju", slati Festivalu. Naravno, Monteno se bez problema probio do finala i tamo ubedljivo pobedio. Glavni konkurenti na "Slageru" su mu bili Dragan Stojnic i "Indeksi", tada na vrhuncu uspona.

Davorina Popovica ( u istoriji Sarajeva poznatog kao "Pimpeka" ili "Dacu") Monteno je upoznao na nekoj partiji karata kod zajednickog prijatelja. Vec tad se govorilo da neki mali Kemal mnogo dobro peva, a Montenov prijatelj Ned?ad, ?eleci da se u to uveri i Davorin Popovic, pozvao je Montena da im u?ivo demonstrira sta zna i ume, dok su ovi, starija raja, igrali karte i izigravali ?iri. Bio je to prvi susret docnije najboljih prijatelja, sve do Davorinove prerane smrti 18. juna 200l. godine. Iduce, 1967. godine Kemal je dobio poziv da ucestvuje na "Opatiji". Biti na festivalu u to doba znacilo je opstedrustveno priznanje: kriterijumi za ucestvovanje bili su u rangu polaganja magistrata na fakultetu! Od uzbudjenja i straha Kemal nije mogao da spava. Mucilo ga je sto je finale u subotu, a vec u nedelju ujutru morao je da bude na Kosevskom stadionu: cekalo ga je valjanje terena uoci utakmice, jer je to bio jedini nacin da se nesto zaradi. Para nije bilo. Otac je podigao kredit od 100.000 starih hiljada da sinu kupi odelo, da se Kemal ne bruka u drustvu najvecih jugo-zvezda. Te godine "Opatija" je vrvela od muzickih velicina:Monteno je svojim ocima prvi put video Gabi Novak, Arsena Dedica, Vice Vukova, a Dragana Stojnica je znao sa "Slagera sezone", pa je, makar, imao jednog poznanika. U finalu, s pesmom Kornelija Kovaca koja mu bas nije previse le?ala , Monteno nije osvojio nikakvu nagradu, ali je zato usao u krug povlascenih: raji u Sarajevu mogao je da prica ko su i kakvi su ti ljudi koje slusaju preko radija i gledaju na televiziji. Cim se festival zavrsio, Monteno nije otisao na tradicionalni bal: umesto na prijem, autobusom je krenuo u Rijeku i odatle uhvatio nocni voz za Sarajevo. Na stadionu Kosevo, u osam ujutru, u nedelju, cekao ga je - valjak!

- U Opatiji su mi starije kolege izgledale nedosti?no! Velicine! Kad sam Arsena video na pozornici... jooj! Ko hipnotisan sam gledo. Nisam smio ni pric. Upoznao sam Vukova, Gabi, Nenu Ivosevic, sve onako stidljivo, pocetinicki.


   
Uoci odlaska na turneju po SSSR-u 1967. godine "Indeksi" su u sarajevskom "FIS-u" odr?ali koncert koji je po Montena bio fatalan: tu je upoznao svoju buducu suprugu Branku. Zbog patriotskih obaveza prema narodu i dr?avi, odlaska u vojsku, ljubav je morala da priceka. U vojnickoj uniformi, u Jastrebarskom, Monteno je tek dobio inspiraciju. Kao pripadnik JNA napisao je "Jedne noci u decembru", "Sinoc nisi bila tu" (koju je Zdravko Colic pevao na "Slageru sezone" 1972. i osvojio prvu nagradu u karijeri), "Iz dnevnika jedne ?ene" (pevala Anica Zubovic), "La?", a u istim, sivomaslinastim uslovima nastala je i pesma "Ne placi majko" koju je tadasnji folk-heroj Meho Puzic ladno prodao singl-plocu u 300.000 primeraka! Pesme je pisao dok je bio po?arni: tekstove je zapisivao na kutuju od cigareta, a prve probe vrsio je na amaterskom pesniku iz Sarajeva, koga je Monteno budio nocu i citao mu stihove. Bunovan, ali vecito spreman za poetske predahe, ovaj je Kemu hrabrio da nastavi i izdr?i. Na vratima kasarne u Jastrebarskom jednog se dana pojavio Djordje Novkovic. Hteo je da vidi Montena, a Kemal je, neoklevajuci, predlo?io da sa "Pro artama" snimi singlicu s dve pesme: "Sto sam ti skrivio ?ivote moj" i "Jedne noci u decembru".

-Zbrisem u Zagreb gde "Pro arte" snimaju "Lola", "Coko coko cokolino", sve one njihove hitove. Na brzinu mi upisu harmonije, bez ikakvog aran?mana. Jebo ti aran?man: uvod je melodija! Snimimo mi to za petnaest minuta i, eto meni ploce. Ali, singl postane komercijalna tragedija: za tri meseca prodata dva komada. Joooj, a meni fine pjesme, bas mi zvucale... Izadjem iz vojske i pozovu me na "Kup pjevaca". Tamo gu?va: Silvana Armenulic, Hasim Kucuk Hoki, sve zvijezde! Ja sam ti bio u ekipi zagrebackog "Studija" i pjevao "Jedne noci u decembru". Na koncertima ovacije i nakon "Kupa pjevaca" meni singlica ide u - 200.000 primeraka! Era Kemala Montena mogla je da pocne!

Musterije su cekale pred njegovim vratima, znajuci da Kemo iz svog zlatnog rudnika na svetlo dana vadi samo hit komade. Zdravko Colic je medju prvima to shvatio i otpevao "Sinoc nisi bila tu", "Gori vatra", "Zelena si rijeka bila", "Jedina", "Prava stvar", "Ko te ljubi kad nisam tu", Mahiru Palosu je napisao pesmu "Cekala je majka sina" kojom je ovaj na takmicenju "Prvi aplauz" ubedljivo pobedio. Isti pevac do?iveo je svoje zvezdane trenutke Montenovim hitom "Spavaj cvijete moj", bas kao sto su svoje prve muzicke korake Kemalovim pesmama napravili Alma Ekmecic i Fadil Toskic. Ni "Indeksi" nisu mogli bez Kemala: za njih je napisao "?ivjela Jugoslavija" i tekstove za pesme "Sve ove godine" i "Bacila je sve niz rijeku". Spisak se stalno sirio: na red su dolazili Gabi Novak, Dusko Lokin, Tereza Kesovija, grupa "Ambasadori" sa jednom od njegovih najlepsih pesama "Zemljo moja".

Za samo pet godina, Monteno je u rukama dr?ao sav vredan jugoslovenski slager. Njegove pesme nikad nisu bile ?estoke zvucne slike - vec teren za sentimentalna putovanja na kojima se srece ljubav, suze, rastanci, malo intime i dosta prigusene strasti. Banalnost tema Monteno je uvek sputavao svojim neodoljivim sarmom, pa je izgledalo da mu nikakva teskoca ne predstavljaju ni pateticni tekstovi, ni nostalgicna atmosfera. Covek je, jednostavno, stalno bio nasmejan i elegantan, a takvim tipovima mora se verovati!

Monteno nikada nije prodavao mnogo ploca. Cak ih licno i nije previse snimio. I sam ne zna ima li osam ili devet albuma, ali je siguran da su svi njegovi tira?i oko "pedesetice": kako sam ka?e, u pitanju je "njegova raja", publika koja se stalno obnavlja, i koja ga iznova iznenadjuje kad na koncertima danas, njegove tekstove zna bolje od Montena. Sam priznaje da se ne oseca kao pevac - izuzetak je kad izadje na pozornicu i stane pred mikrofon. Cim sidje, opet je: Kemo.


   
- Nikad se nisam voleo slikat. Ne umem da pricam, dajem intervjue, nisam ti ja za to! Bolje da popijemo po jednu...

Svoj kompozitorski dar Monteno nije zadr?ao samo na slagerima. Godinama je bio specijalista za revolucionarne pesme! Proslava Dana mladosti u Beogradu nije se mogla zamisliti bez Montenovih socijalistickih vizija, u kojima su mu pomogli Davorin Popovic koji je pevao "Titovo buduce doba" i neizbe?ni "Ambasadori" sa pesmom "Zemljo moja".

Kao covek koji je jos krajem sezdesetih obezbedio svoje mesto na estradi, Monteno ima sva ustavna prava da progovori neku rec o prijateljima koje je za tolike godine stekao:

- Kad sam bio u vojsci , kupim neke novine i procitam da Arsen Dedic ka?e kako mu se svidja ono sto radi Kemal Monteno. Joooj, ja zamalo poleteo, krila dobio! Upoznamo se mi u Sarajevu, kad je Arsen isao po nekim modnim revijama da pjeva. U to sam vrijeme stanovao kod svlacionica FK "Sarajeva" na Kosevu. Cujem ja da sa Arsenom u Dubrovnik treba da ide pjevac Hamdija Custovic. Medjutim, Custo zajebe stvar i ne dodje. Spavam ti ja, kad u kucu upadaju Arsen i neki menad?er Kemo. "Ajd, di? se" pocese oni da me izvlace iz kreveta, a ja bunovan, nista ne znam. Otvorise oni ormar, poceseda mi pakuju stvari, odjelo, i nekako mi objasnise da moram s njima u Dubrovnik, jer ih je Custo zajebo. Udjosmo mi u kombi, krenusmo, kad - eto ti Custo na sred ulice s koferom! Izbace oni mene iz auta, udje Custo... i ja ostadoh zajeban. Kasnije smo Arsen i ja dosta picili zajedno, isli na koncerte, dru?ili se do dana danasnjeg, postali stvarno veliki prijatelji. To je divan covjek, veliki drug. Majstor! Za vreme bombardovanja Sarajeva, odvratnog rata, bio sam bolestan i secer me je opasno zezao. Arsen i Gabi su mi mnogo pomogli. ?iveo sam jedno vreme kod njih u Zagrebu i zalecio bolest koja me je bas sjebala. Sa Arsenom sam u duetu otpjevao pjesme "Pismo prijatelju", "Na kraju grada", "Vracam se", sa Gabi sam u duetu snimio pjesmu "Ti si bila ?ivot pravi", pjevali su na mom solistickom koncetu u zagrebackom "Lisinskom", u Sarajevu... Sjajni smo prijatelji.

- Negdje 1971. bio sam na turneji sarajevskog "Svijeta", sa Josipom Lisac koja je u to doba bila boginja. U njenu cast napisem pjesmu "Sinoc nisi bio tu da mi malo snage das" i vec ocekujem sigurnu pobjedu na iducem "Slageru".Vratim se ja u Sarajevo i tamo sretnem Milana Stupara koji mi ka?e:"Daj tu pjesmu, bolan, ovom nasem Coli". A ja se Colica sjetim kako mi je prije dve, tri godine dolazio na Radio da mi tra?i autogram! Ka?e mi Stupar da je Cola na fakultetu, u ucioni, da cu ga tamo nac. Izvucem ga ja sa casa, krenemo kuci da probamo, a Cola zna samo da pjeva sna?no, samo da pusti glas, samo da je neka frka. Nije mogo skontat da postoji lagana pjesma!Otpjeva on to nekako i na "Slageru" osvoji trece mjesto: za njega veliki uspjeh, ko prvo da je osvojio! Onda smo u pocetku isli zajedno na turneje, dru?ili se, al kad je krenula euforija vise i nije bio u Sarajevu: vidjali smo se retko, kad sam mu bio gost na koncertima...

- Colica vidim kao jednu veliku budalu! Razgovaram o njemu s njegovim starima i opsti zakljucak je da je Cola lud covjek ! Budalas! Za ovih dvadeset i kusur godina - za koje je vrijeme bio prvi pejvac Jugoslavije - on je trebao da ima bar pet vila, dva privatna aviona i desetak automobila. A on, danas, nema nista!? Kad god sam ga video, oko njega je bilo stotinu ljudi koji piju viski na njegov racun, gadjaju se jajima po restoranu! Colic je pravio vecere za stotine ljudi, hoteli su ?ivjeli od njega! Posle velikog koncerta u Beogradu 1978. godine gde su pale milijarde - ispade da je on, nakon svih tih vecerinki, pijanki, du?an! U stvari, mnogo je dobar covjek! Previse dobar covjek! On je svoju karijeru pravio za raju, a ne za lovu! Svi su se obogatili na njemu! Kad bi mene slusao, Cola bi morao, makar u muzici, da prati svoje godine. Ne mo?e on da pjeva "lutam s klosarima, putujem vozovima" sa 50 godina! Cola mora da bude pjevac tipa Hulija Iglezijasa: lafcina, elegantan, smiren, dostojanstven. Mora da spusti lotpu na zemlju i da karijeru pocne od pocetka.

- Bregovic je posebna prica. Sreo sam ga negde u Bugojnu, tek kad su pocinjali. Pridje on meni, uhvati me za dugme i pita sta je ovo. "Dugme", ka?em. "Kakve boje", pita on, "Bijele", "Eto", rece Bregovic, "svi imaju makar po jedno bijelo dugme. A mi smo "Bijelo dugme"! Izlete oni na pozornicu, a u sali haos. Ludnica. Bregovica pamtim iz Sarajeva, jos iz onih dana kad sam pjevao "Quore Matto", kad nisam ni snimao. Brega ti je totalna kontra Colicu: sve sto je ovaj drugi izgubio, prvi je sacuvao. Uostalom, Brega je veliki, Ono sto on radi nisu pjesme - to su pjesmetine! I aran?erski, i muzicki i tekstualno, ko bombe!

U svojoj karijeri, kao i mnogi sa estrade, Monteno je imao priliku da iz blizine omirise politicare. Seca se da je u Bugojnu 1979. godine pevao Titu. Pevaci su bili u jednoj prostoriji, predsednik i njegovi gosti u drugoj. Na poziv sefa protokola i Monteno je krenuo...

-Udjem unutra i vidim Tita kako sjedi. Oko njega, sva politicka raja. I ja sjednem i otpjevam. Tito tad bas nije bio previse raspolo?en, mucila ga je bolest. A od raje sam cuo da je bio divan i stalno raspolo?en prema pjevacima... Tako ti ja pjevam onu italijansku "Bella cioao" kad kod druge strofe stanem: zaboravio tekst! Ja se ukocio, ne znam kako se zovem! Kad Tito nastavi! Podsjeti on mene i ja krenuh, a one Titove bijele cukice skacu mi po kolijenima. Uvijek kad se zavrsi program, Tito bi nas zvao unutra, na pice. Taj osjecaj, da sam sa njim zajedno u sobi, meni je bio neopisiv. Vredelo je to do?ivjet.

Nikakva nije tajna da je jedan od najboljih Keminih prijatelja bio - Hamdija Pozderac kome je "Agrokomerc" zagorcao sve sto je dotad postigao. Zanimljivo je sta Monteno ka?e o citavoj ovoj aferi koja je dugo potresala eks-Jugoslaviju:

- Ne mogu da vjerujem i ne vjerujem: niko me ne mo?e ubjedit da je Hamdija s tim imao nekakve veze! Mo?da je najebo jer je dobar covjek koji je svakome vjerovo. Hamdiju znam dugo. To je tako dobar covjek da je to nevidjeno. Mnogo je takvih. Bio je jos takav pokojni Ante Sucic, a takav je i Ugljesa Uzelac. To je moja raja... Jednom smo Daco i ja isli kod Pozderca u vezi mog stana. "Ajd , ka?e on, prvo da popijemo jednu lozu pa da vidimo". Ispricam mu moju situaciju, a on se okrene i onim svojima ka?e: "E, vidite, Ovakvih ko sto sam ja ima kolko hocete u Jugoslaviji, a kolko ima Kemala Montena?"... To o "Agrokomercu" ne mogu da slusam, ni da citam. Jos kad je Hamdija u pitanju to ne mogu da progutam. Nit cu ikad poverovat. Hamdija, Ugljesa i pokojni Ante - to su bili politicari koji su se voleli dru?it, koji su voleli sport, raju, pjesmu...


   
Mada je davno ispao iz fudbalske forme, sport je Montenu ljubav veca od muzike. Ali kako ni fudbal vise nije ono sto je nekad bio, ljubav se ovde sve vise pretvara u gadjenje. Srecom tu su stari fudbalski vukovi, Kemalovi prijatelji, uz cije uspomene i sadasnjost izgleda ru?icasta: Sead i Safet Susic, Fikret Mujkic, tipovi koji su odavno usli u sarajevske fudbalske legende, bas kao sto je Kemo, u svom ?anru, u olimpijskom gradu -neprevazidjen.

Gledao sam Montena na koktel koncertu u "Holidej Inu", na nekakvoj priredbi prilikom Kongresa sekretarica Jugoslavije, ujesen 1987. Ugladjene i ispolirane dame kojima je opisom radnog mesta striktno utvrdjena ljubav prema rodjenom sefu, za ovu priliku nabacile su najbolju garderobu, sala je mirisala na parfeme iz Pariza, a svece su zamenjivale ili makar stvarale iluziju da je rec o intimnom, kucnom sastanku, po svim principima uhodane romantike. Kad se Kemo pojavio za mikrofonom i krenuo "Sarajevo, ljubavi moja", ?ene - ta njegova vecna i verna publika - potpuno su se izgubile. U Montenovoj muzici, shvatio sam, postoji nekakav priguseni erotski naboj koji osecaju i prihvataju njeni konzumenti, bez obzira na generacije. To je sto je rec o slageru, najmanje je bitno. Mnogo je va?nije sto Montenova muzika, i on sam, ne gube nista nakon ovolikih godina, naprotiv. Otud Montenu pravo da ka?e da se i danas nista nije promenilo: ljudi ga vole bas kao na pocetku karijere, jer znaju da kod njega nema la?njaka i nekakvog vestackog "imid?a". Sve je, bolan,prirodno. Ko mlijeko! ?ao mu je samo sto za Dragana Stojnica i Olivera Dragojevica nikad nista nije komponovao: mucio se, trudio, al mu nije uspelo. Seca se da mu je sedamdesetih godina u Domu omladine Beograda dolazio izvesni mladi muzicar Bora Djordjevic koji mu je tra?io autogram, ponovo se vraca na Arsena Dedica za koga ka?e da je "smesniji od Ckalje"...

-Doso u Zagreb Serdjo Endrigo, legenda Italije, inace veliki prijatelj Arsena Dedica. Spava Endrigo u "Esplanadi", a uvece dodje kod Dedica. Ovaj, precizan i tacan, u?asnut da ne gubi vreme i ne sedi besposlen, lepo navije vekericu na dvanaest nocu. Kad sat pocne da zvoni, Endrigo mora u hotel, fajront! Jedno vece kod Arsena upadnemo Rade Serbed?ija, Endrigo, njegova ?ena i ja. Zateknemo Gabicu, Arsena i Todora, Arsenovog brata. Padne pjesma, Endrigo uze gitaru - al nijedne pjesme ne mo?e da se sjeti! Ma, daj ovamo, ka?emi krenem svaku Endrigovu pjesmu. Ovaj se iznenadio ia ja mu ka?em da sam kao klinac njegove ploce uzimao umjesto dorucka, to mi je hrana bila. Te noci ostadosmo kasno, mimo Arsenovog obicaja... Al, ovo je bila sega, kad smo Daco i ja zaglavili kod Dedica. Dodjemo i u Zagreb, dogovrimo se sa Arsenom da budemo kod njega u sedam. "Nemojte mi dugo sjedit, imam ujutru mnogo posla" opet ce nama Arsen i odredi nam da mo?emo bit kod njega do devet sati. Krenemo mi s gemistom, Arsen s nama i - onda gotovo. U devet mi ka?emo da odlazimo, a Dedic ni da cuje:"E vala, necete". Tu smo pili, slusali ploce, a u ponoc Dedic zove Endriga u hotel da dodje da nam se pridru?i. I tako ti kod Arsena ostadosmo do jutra, uprkos vekerici.

Za sebe Monteno priznaje da nije odredjen tip pevaca: mo?e da peva u "Lisinskom" uz simfonijski orkestar, ume da se snadje samo s gitarom pred 80.000 ljudi (kao na Colicevom koncertu u Beogradu 1978. godine), a ni pevanje u kafani mu nije strano. I svuda je, ka?e Monteno, ista atmosfera.

I kad pogleda godine iza sebe, Kemo ima obicaj da ka?e:

- Nije bilo lose. Sve sto sam hteo, ostvario sam, jer nikad mnogo nisam ni tra?io!

Had?ijski, nema sta!

Kemo ka?e da jos nije vreme da poseti Beograd, da ima koncerte po Srbiji, i, dodaje, neka se ne ljuti ?eljko Samard?ic sto je odbio da sa njim snimi duetsku pesmu. Rane iz rata nisu jos zacelile

- Radio sam pjesme i za neke narodnjake, naravno samo za one koje volim i koje obo?avam kao Tomu Zdravkovica, pre svih. Pisao sam za Duska Kulisa, Anu Bekutu...

- Ima Sarajevo svoje boeme. Imalo ih je vise i prije. Ja mogu spomenut jednog za kojeg znam da je neprevazidjen - to je moj Davorin Popovic, moj Daco, koga, na ?alost, vise nema medju nama. Eto, ni danas ne mogu dapovjerujem da Dace vise nema, da ne popijemo viski pa potom bijelo vino! Prava je steta sto nije postao prvi covjek grada, bio bi najbolji gradonacelnik u istoriji Sarajeva.

- Volim i lijepo mi je da sjednem sa rajom u kafanu, malo zamezimo, malo popijemo, zapjevam... nekad za pare a vise za raju. Samo da me ovaj prokleti secer toliko ne zajebava. Sarajevo je poznato kao grad koji ima ponajvise kafica i dobrih, kvlitetnih kafana, i zato ne mogu da izaberem meni najdra?i objekat. Svuda je lijepo gde ima dobrih ljudi. Zar ne?

Kemal Monteno

Kemal Monteno je najpoznatiji bosanskohercegovački kantautor i najveći šansonjer, te jedan od najboljih kantautora na području bivše Jugoslavije.

Rođen je krajem 1940-ih u Sarajevu, gdje u drugoj polovici 1960-ih godina počinje i svoju veoma bogatu i uspješnu karijeru, i to nastupom na festivalu "Vaš šlager sezone" 1967. godine. Od tada je miljenik festivalske publike u Sarajevu, gdje redovno odnosi prve nagrade kao izvođač, autor muzike i autor teksta. Za "Šlager sezone" nastale su neke od njegovih najljepših šansona, a krajem 1970-ih ovdje su izvedene i njegove najljepše pjesme Gradu i Domovini, svojevrsne himne "Sarajevo ljubavi moja" (1976) i "Zemljo moja" (1977).

Montena odlikuje poseban lirski, romantičarski muzički izraz, u kojem su na jedinstven način objedinjeni motivi bosanske sevdalinke sa mediteranskim šarmom talijanske kancone. Njegovi su tekstovi iskrena ispovjed pjesnika koji je okusio život i ljubavnu bol, te ih na svojstven način pretapa u pitku pjesmu jasnog i jednostavnog izraza. Iako se glavni, ljubavni motiv pojavljuje još od Montenove prve kompozicije, Monteno se ipak nikad ne ponavlja u svojim šansona, nego isti motiv spretno varira na hiljadu različitih načina. Utopljene u harmonični kostim melodije, koja ne robuje turobnoj balkanskoj tradiciji, nego se okreće raspjevanom Mediteranu i još više, pokatkad sjetnoj, talijanskoj kanconi, napose onoj sa Festivala San Remo, Kemal Monteno stvara jedinstven muzički izraz, kojemu nema premca na teritoriji cijele bivše Jugoslavije. Njegove su pjesme himna vječitoj ljubavi, čak i onda kad stihovi govore da je svemu kraj.

U toku svoje više no bogate muzičke karijere kantautora, Monteno je stvorio ne samo vlastiti muzički potpis na domaćoj zabavnomuzičkoj sceni, nego je svojim pjesmama znao doprinijeti i uspjehu svojih kolega pjevača-prijatelja. U toj muzičkoj suradnji sa tako zvučnim domaćim imenima kao što su Arsen Dedić, Zdravko Čolić, Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Gabi Novak, Mahir Paloš, Neda Ukraden, Ismeta Krvavac, Dražen Žerić i drugi, Monteno nije gledao vlastitu korist, nego svojevrstan način druženja sa svojom rajom i prijateljima, svojstven jednom skromnom i plemenitom čovjeku kao što je Monteno.

Kemo, kako ga popularno zovu njegovi prijatelji, tokom 1990-ih sa istim je kolegama izvođačima ostvario i niz velikih dueta, a pored gore navedenih za mikrofonom su mu se pridružili i: Rade Šerbedžija, Boris Novković, Fuad Backović Deen, Danijela, Maja Odžaklievska i drugi. Kemal Monteno trenutno živi na relaciji između Sarajeva i Zagreba, a njegov je muzički put danas ispunjen brojnim nastupima na domaćim festivalima i bogatom koncertnom aktivnošću po gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije.

Festivali

Svoju muzičku karijeru Kemal Monteno počinje u drugoj polovici 1960-ih godina nastupima na prestižnim domaćim festivalima zabavne muzike. Velike uspjehe bilježi na prvim festivalima "Vaš šlager sezone" u Sarajevu, gdje postaje miljenik publike svoga rodnog grada i svojevsrni zaštitni znak Festivala. Prvi nastup bio je još sa pjesmom "Lidija" 1967., koja je osvojila prvu nagradu, a uslijedile su antologijske pjesme kao: "Sviraj mi o njoj" (VŠS 1971.), "Laž" (VŠS 1972), "Spavaj, cvijete moj" (VŠS 1973, koju je otpjevao Mahir Paloš), "Ljubavna bol" (VŠS 1977), a svojevrsnu himnu Sarajevu, pjesmu "Sarajevo ljubavi moja" pjeva na 10. jubilarnom Šlageru Sezone 1976. Velike uspjehe Monteno je imao i sa nizom dalmatinskih šansona izvedenim na "Splitskom festivalu". Između 1976. i 2005.

Monteno niže čitav đerdan pitkih šansona, u kojima je do izražaja posebno došla Montenova sklonost za talijansku kanconu i vedru mediteransku kantolinu. Pjesme poput "Hiljade bijelih marama" (1976.), "Cvite bili iz đardina" (1977.), "Sunce djetinjstva" (1978.), "Putovanja" (1978.), "Adrijana" (1979.), "Zvono djetinjstva"(1980.), "Pričaju stare none"(1981.), "Dobra večer, uzorita" (1983.), "Produži lađo" (1984.), "Zaboravi" (1995., "Kad ja ne mogu" (1997., "U meni imaš dom" (2002. i "Da je moja mandolina znala" (2005. ne samo da su potvrda tih Montenovih muzičkih sklonosti, nego i svojevsrtan dokaz stilske opredijeljenosti Kemala Montena kao autora i interpretatora ka ovoj strani zabavnomuzičke obale kod nas. Rado viđen gost Monteno je bio i na "Opatijskom festivalu", te na "Zagrebfestu", posebice u drugoj polovini 1970-ih godina, a tradiciju nastupanja na festivalima Monteno nastavlja i u drugoj polovini 1990-ih godina, kad se pojavljuje na "Radijskom festivalu" i "Festivalu dalmatinske šansone" u Šibeniku.

Festivali hronološki:
1983 - Split 83
1984 - Split 84
2002 - Hrvatski Radijski Festival 2002
2003 - Hrvatski Radijski Festival 2003
2003 - Sve naše godine 3
2004 - Hrvatski Radijski Festival 2004
2004 - Najljepše ljubavne pjesme
2005 - Hrvatski Radijski Festival 2005
2005 - Hrvatski Radijski Festival 2005 - 24 najbolja
2005 - Split 2005
2005 - Tulum za dušu

Uspjesi

Uz brojne festivalske nastupe Kemal Monteno može se pohvaliti i čitavim nizom vječnih hitova, koji su objavljeni na njegovim albumima tokom bogate karijere, a veliki dio njih i danas je jednako tako aktuelan, kao i u trenutku prvog objavljivanja. Pored gore spomenutih festivalskih uspješnica ovdje treba izdvojiti i ostale velike Montenove hitove, koji se i danas slušaju sa istom pažnjom kao i prije.
"Kratak je svaki tren"
"Jedne noći u decembru"
"Olivija"
"Za svoju dušu"
"Nije htjela", duet sa Oliverom Dragojevićem
"Pjesma zaljubljenika"
"Uvijek ti"
"Volio bih da sam pjesnik"
"Ljubavna bol"
"Ti si moja poezija"
"Napiši jednu ljubavnu"
"Žene, žene"
"Davore" (posvećena Montenovom najboljem prijatelju, Davorinu Popoviću)
"Ne ljubi me tako jako"
"Vratio sam se živote"
"To je drugo lice ljubavi", duet sa Goranom Karanom
"Daleko, daleko", duet sa Borisom Novkovićem
"Djevojčice"
"Dunje i kolači", duet sa grupom "Divas"
"Dušo moja"
"Na kraju grada"
"Pahuljice moja"
"Sinoć pod prozorom njenim"
"Stari", vokalna suradnja sa Tifom, Fazlom i drugima
"Uvijek ti se vraćam"

Diskografija
"Muziko,ljubavi moja" (1973)
"Žene, žene" (1975)
"Moje pjesme, moji snovi" (1977)
"Za svoju dušu" (1980)
"Dolly Bell" (1981)
"Moje najdraže pjesme" (1985)
"Kako da te zaboravim" (1987)
kompilacija "Pjesme zaljubljenika" (1992)
"Hvala svima- Kemo i prijatelji" (2000)
"Dunje i kolači" (2004)

Izvor: Wikipedia