Istorija Hrvatske pod Habzburškom monarhijom

Mohačka bitka (1526.) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Luja II. Otomansko Carstvo se dalje širilo da bi u 16. veku obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.

U drugoj polovini 16. veka, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Otomanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedala bečka vojna komanda. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni hrišćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nemci i drugi.
 
Glavni pravci iseljavanja Hrvata zbog osmanskih pohoda i osmanske vlasti (15.-17. vek)

Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16,800 km² nazivano je reliquiae reliquiarum olim incluti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska je vojska doživjela svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj bitkom kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja postepeno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.

U 18. veku je Otomansko Carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je podršku Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Ratu austrijske sukcesije (1741-1748.) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.

Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postali predmet spora između Francuske i Austrije. Habzburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su djelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. Poslednje dvije su kasnijom podjelom Habzburške monarhije na austrijski i ugarski dio, iako su bile istočno od Austrije, potpale pod austrijski dio, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. veku protiv germanizacije, mađarizacije i italijanizovanja Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge uticajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog porijekla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim već dvije godine kasnije Ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, i time utjecati na status Slavena u Monarhiji.

Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, uprkos dobijenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata.

Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, uprkos željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlasti je sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna Krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno je postala deo carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.

Izvor: Wikipedia