I ja sam tako razmisljao, ali cemu onda zivot ?
Slazem se da je pojam o raju i paklu nastao na osnovu zivotnih prilika. Na zemlji se patimo, ali i uzivamo i tako je i sklopljen raj i pakao. Vjecno uzivanje za dobre, vjecna patnja za lose. Ali i pojam o tome da je zivot ponornica takodje je nastao na osnovu samog zivota, a ne na osnovu smrti. Covjek se radja tako da njegov um nije u stanju da shvati ni otkud je dosao, ni kuda ce nakon smrti. On sebi tako namece da je zivot ponornica, bez obzira sto on zaista i ne zna da li je tako. Meni je ovaj pogled ravnopravan sa  religiskim, jer su oba nastala proucavanajem zivota, a ne smrti.
Ako me nece biti ni u kakvom obliku poslije smrti cemu sam se rodio, zivio, volio, bio voljen... sama ljubav je van granica smrti i zivota bez obzira koliko se mi trudili da je ogranicavamo nasim principima.

Sto se mene tice vjerujem u reinkarnaciju, mada vjerujem i u zagrobni svijet, ali samo kao luku za dalji put.