Jedna od zadnjih stvari koje bismo željeli jest da nas neko nazove "sebičnima". Često završavamo radeći stvari koje ne želimo kako se nekome ne bismo učinili sebičnima. U svojem radu s ljudima, često čujem pitanja poput "Nisam li sebičan ako se brinem za sebe umjesto za druge? Nisam li sebična ako radim ono što želim umjesto onog što drugi žele da radim?"

Problem nastaje zbog netočne definicije izraza "sebičnost". Kada smo zaista sebični?

Sebični smo kad:

Očekujemo da drugi odustaju od sebe radi nas.
Činimo druge odgovornima za vlastite osjećaje poput boli ili sreće.
Ljutimo se na druge kad rade ono što oni žele umjesto onog što mi želimo da rade. 
Konstantno činimo vlastite želje, potrebe i osjećaje važnima bez da razmislimo o tuđim željama, potrebama i osjećajima.
Vjerujemo da imamo pravo na specijalni tretman, kao što je ne-čekanje u redu.

U suprotnosti s tim, odgovorni za sebe i svoje osjećaje smo kad:

…se brinemo za vlastite osjećaje, želje i potrebe umjesto da očekujemo da se drugi brinu za njih.
…podupiremo druge u tome da rade što ih veseli, čak i ako to nije ono što bismo mi željeli da rade.
…pokazujemo da nam je stalo do drugih iz osjećaja užitka koji iz toga proizlazi, ne iz osjećaja straha, krivnje ili obaveze.
…imamo hrabrosti učiniti ono što želimo, čak i ako je to uzrokom tuđe ljutnje na nas. Primjerice, ako rano odemo u krevet radi toga jer smo umorni, iako se naš partner/ica naljuti na nas jer nismo s njime/njom ostali gledati film.
…imamo hrabrosti govoriti vlastitu istinu o tome što želimo ili ne želimo napraviti, o tome što osjećamo ili ne osjećamo, radije nego odustajati od sebe kako bismo izbjegli kriticizam, ljutnju ili odbacivanje.
...odustajati od samih sebe kako bismo izbjegli kriticizam nije odgovorno prema sebi - to je manipulativno i neiskreno. Kada odustajemo od sebe kako bismo izbjegli kriticizam, ono što zaista radimo je pokušaj kontroliranja tuđih osjećaja prema nama.

Vodeći brigu o samima sebi, ne s namjerom da druge povrijedimo - to je odgovorno prema sebi. Unatoč tome, često nas se zove "sebičnima" kada to učinimo. Primjerice, Tammy je bila žena koja se prijavila za jednu od mojih vikend radionica i kako mi je rekla, stvarno joj se veselila. Svojem suprugu Franku i dvoje djece rekla je tjednima prije toga da ide na radionicu, i da joj ta radionica puno znači. Dan prije radionice Frank je dobio četiri karte za baseball utakmicu i izjavio je kako želi da Tammy ide na tu utakmicu s njim sljedeći dan, koji je ujedno bio i prvi dan radionice. Kada je ona to odbila, on se naljutio na nju i rekao joj da je sebična jer čini što želi umjesto da provodi vrijeme s obitelji. Tammy je došla na radionicu s mnogo toga za proraditi!

U stvarnosti je Frank bio taj koji je bio sebičan očekujući od Tammy da odustane od sebe i učiniti ono što je on želio umjesto onog što je njoj važno. Pritom mu uopće nije bilo stalo do Tammy već samo do toga što je on želio. Istovremeno je osjećao da ima pravo biti ljut kada ona nije pristala na njegove zahtjeve. 

Tammy se činilo da je ta situacija čini ludom. Biti nazvan sebičnim kada je ustvari Frank bio sebičan doista jest situacija koja može učiniti to da vam se čini da ludite. Mnogi od nas odrasli su s roditeljima koji su nas "pravili ludima" na taj način - zahtijevajući da odustanemo od sebe radi njih i govoreći nam da smo sebični kada je ono što smo zaista radili bilo preuzimanje odgovornost za vlastitu sreću i blagostanje.

 Važno je za svakog od nas razlučiti sebičnost i samoodgovornost za same sebe kako ne bismo ovisili o tuđim definicijama istih. Kada postanemo sigurni u saznanju da ne samo imamo pravo poticati vlastitu sreću i ono što se nama čini kao dobro za nas, već smo to i dužni činiti, - ne s ciljem povrede drugog- tada se nećemo dovesti u iskušenje da odustanemo od samih sebe kad nam drugi kažu da smo sebični jer ne želimo učiniti to što oni od nas žele. 

Kad smo jednom sigurni u saznanju da je naša vlastita namjera (i prema nama i prema drugima) puna ljubavi, tada više ne trebamo pokušavati manipulirati drugima u pokušaju da ih natjeramo da nas (kao nešto) definiraju, a kroz naše odustajanje od samih sebe. 

© Margaret Paul, Ph.D.

Momak koji zarađuje platu pa ode u kafanu i popije-pojede pola plate nije sebičan. Otac koji to isto uradi jeste sebičan. Zašto? Zato što je prethodno slobodnom voljom odluičio da stvara porodicu koja od njega zavisi.

Devojka koja ostane da spava kod drugarice nije sebična. Majka koja to uradi jeste jer je slobodnom voljom zasnovala porodicu i rodila decu.

Za mene suština sebičnosti je u pogaženim obećanjima.

U ovome sam se pronašla. 

isto 
da li to govori da smo zdrave u glavama ? ja sebe ne smatram uopste 

Jesmo, ne postavljaj suvišna pitanja. 

 e , ondak izvin'te doktorka