Hrvatski testament :: Politicki ~ Geopoliticki forum

Oprostite, malko je predugačak, ali ipak mislim da se isplati pročitati.

Hrvatski testament

Predgovor četvrtom izdanju

Prva tri izdanja Hrvatskog testamenta učinjena su u Osijeku. U toku 2002. i 2003. god. Prvo izdanje objavljeno je 2002. na internetu na adresi GAU. Drugo i treće izdanje izišli su tokom 2002 i 2003 u formi običnih, papirnatih knjiga, brošura. Treće je izdanje, u toku 2004. god. Robert Pavlovski preveo na mađarski, ali ga, koliko mi je poznato, još nije objavio Četvrto izdanje objavljuje se, evo, ovdje na internetu na mojoj prvoj web stranici pod imenom: [SPAM], u siječnju 2007. god.

Riječ, dvije o ovom novom predgovoru.

Dr. A. Lauc koji je, u suradnji sa svojim asistentom, Mr. Željkom Požegom objavio prva tri izdanja stalno me podsticao da usavršavam Testament, jer je učenje koje iznosi ta knjiga smatrao jednim od nekoliko temeljnih teorijskih elemenata Osječke ekonomske škole, koju je sam osnovao.

On se veoma zalagao za reafirmaciju i razvitak pojma «autopiesisa». Mislim da je to jedna velika i važna stvar, jer je autopietičnost presudno važna za razumijevanje bićevitosti prirodnog i umjetnog svijeta koji nas okružuje. Moje shvaćanje društva i civilizacije, uvelike je utemeljeno na uvidu u specifičnu autopoietičnost ovih entiteta. To je bio ključni i vrlo vrijedan razlog zbog kojeg me Dr. Lauc stalno podsticao na razvijanje ove knjige. I ne samo to. Inzistirao je na tome da što jasnije i jednostavnije iznesem svoje osnovne zamisli, jer, kako je često gvorio, mnogi ljudi ne prihvaćaju ili pak teško prihvaćaju ideje koje se iznose u mojim knjigama.
U istinitost tih njegovih primjedbi i sâm sam se uvjerio. Iako se trudim da budem što jasniji, velik broj ljudi zaista ne razumije to što pišem, ali, vidio sam da to, prije svega, tj. u golemoj većini slučajeva proizlazi iz pomanjkanja inteligencije tih čitatelja, ili nekakve zadrtosti, odnosno bolesne rigidnosti. Oni, vrlo rijetki, inteligentni i daroviti ljudi lako akceptiraju moje ideje i klanjaju se pred njima kao pred svetinjama.
Ali ne radi se samo o tome. Dr. Lauc je doista u pravu. Jer ako je neka ideja doista velika i duboka, nije ju lako shvatiti i treba uistinu puno vremena, rada i odgovarajućih riječi da se ona izrazi u najboljem obliku i da se takva predstavi čitateljima.

I meni koji sam autor ovoga djela trebalo je puno vremena da shvatim u čemu je suština Hrvatskog testamenta, i što je ono osnovno i novo što on donosi na svijet. Doduše, već sam prije, u više navrata, navodio da on donosi jedan novi, funkcionalniji, pravedniji i perspektivniji društveno-političko-ekonomski sistem. To je točno, ali ti iskazi uvijek su nekako ostavljali dojam da s njima nije rečeno sve, a niti ono najdublje, osnovno. Sada nakon podrobnijeg razmišljanja mogu reći da ono što je možda najvažnije, a što on donosi ili inaugurira, jest jedan novi vid vlasništva. No ni time, nažalost, opet nije rečeno puno. I te riječi ostat će pomalo prazne i površne sve dok se ne shvati koliko je nevjerojatno velika važnost samog vlasništva.
Toliko ukratko o neposrednim povodima koji su prethodili ovom izdanju i samom ovom novom predgovoru.
***
A sada, opet ukratko, o nekim stvarima koje su bitne za za cijelu knjigu i njenu ideju.
Budući da jezgru Hrvatskog testamenta čine dva zakona, dokument koji mu je prethodio - a koji mu je najsličniji po naravi, a i po važnosti, vrlo je star. To je Mojsijev zakonik Dekalog – Deset zapovijedi.
Taj Mojsijev zakonik etablirao je privatno vlasništvo, kojim je bilo zamijenjeno neolitsko, tada već uvelike disfunkcionalno, zajedničko ili društveno vlasništvo. To je bila jedna od najvećih revolucija u povijesti čovječanstva. U Hrvatskom testamentu, nasuprot općeraširenim predrasudama o nepravednosti privatnog vlasništva, na više mjesta pokazujem i ističem da je etabliranje privatnog vlasništva bilo uvođenje pravde u ljudski svijet. Jasno, privatno vlasništvo nije se etabliralo isključivo na osnovu Dekaloga. U njegovo vrijeme, a i prije njega bio se pojavio cijeli niz takvih zakonika, ali, među svima njima, zbog svoje savršenosti i dotjeranosti, Dekalog se oduvijek sjajio kao zvijezda, i zato je odigrao presudno važnu ulogu u razvoju i održanju civilizacije na ovom planetu.

No, kako je postojeće privatno vlasništvo počelo pokazivati velike nedostatke i disfunkcionalnosti, i Hrvatski testament, poput Dekaloga, bavi se mišlju da etablira jedan novi, funkcionalniji vid vlasništva – virtualno vlasništvo.

Radi što lakšeg razumijevanja Hrvatskog testamenta, tj. njegove povijesne važnosti odmah ću reći nekoliko najvažnijih i najopćenitijih riječi o razvitku vlasništva. Više i detaljnije o tome čitatelj može naći u tekstu Testamenta, u knjizi Tajna povijest svijeta i knjizi Uvod u politologiju.

Evo, dakle, sage o vlasništvu.
Prvi oblik vlasništva bilo je neolitsko zajedničko ili «društveno» vlasništvo. Pravi vlasnik toga vlasništva bilo je ustvari prirodno biće, priroda. Ona je brinula o vlastitoj samoreprodukciji, tj. o samoodržanju, a uzgrednim produktima svog samoodržavanja hranila je biljke, ljude i životinje, i održavala ih u životu. Budući da čovjek nije mogao bitno utjecati na plodnost prirode, nije bilo niti potrebe za tim da se on brine o njenoj proizvodnji.

Neolitski čovjek bio je slobodan od brige, blaženo bezbrižan. To je ono što je tisućama godina kasnije motiviralo mnoge iznimno umne, a i bezumne ljude da ponovo pokušaju uspostaviti zajedničko, odnosno tzv. društveno vlasništvo, jer su u svojoj brzopletosti mislili da je sâmo zajedničko vlasništvo, odnosno zajedništvo u vlasništvu bilo uzrokom one idilične bebrižnosti i idiličnog života u neolitu. I danas se lako u ljudskim dušama stvara iluzija da zajedničko, tj. društveno vlasništvo čini čovjeka sigurnijim, opuštenijim i bezbrižnijim. Možda ono doista i stvara nekakvu sigurnost i bezbrižnost, ali nije nimalo podobno kao društveno sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, a ostvarivanje tih ciljeva je ultima ratio čovjekovog postojanja i rada ili djelanja. Zajedničko ili društveno vlasništvo ometa i sprečava ozbiljavanje tih ciljeva i stoga se ubrzo osvećuje onom ko ga je uspostavio. Onu diskutabilnu ugodnost i sigurnost ubrzo zamijene nevolje i propast.

Ljudi koji su pripadali neolitskim zajednicama brinuli su se jedino o tome kako će raspodijeliti ono što im je poklonila priroda. Zato su kasnije i komunisti, koji su bili osnovali društva utemeljena na zajedničkom vlasništvu, u centar svoje pažnje stavili problem raspodjele. Problem proizvodnje bio je, naravno, potpuno zaboravljen. No vratimo se opet počecima ljudske povijesti.
Nakon isteka nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća godina, čovjek se više nije mogao zadovoljiti samo onim što mu je poklanjala priroda. Počeo je proizvoditi specifične svrsishodne stvari koje je mogao proizvesti isključivo on sam i koje su mogle služiti samo njemu.
Zašto je došlo do ovog obrata?

Tko zna?

Sudeći po onome što je do sada stvorila, ljudska je vrsta kreativna, ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito. One specifične, svrsishodne stvari, koje je čovjek tada počeo proizvoditi, bili su prvi elementi umjetnog bića, koje je bilo zgotovljeno mnogo milenija kasnije, a koje bi trebalo poslužiti kao bićevito oruđe za ozbiljenje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Čovjek vjerojatno ima neku misiju čiji se ciljevi trebaju ozbiljiti u budućnosti, a čije će ozbiljenje dati smisao cjelokupnom dosadašnjem, mučnom i teškom čovjekovom opstanku. No pustimo sada to i vratimo se problemu vlasništva.
Kad je počeo sâm proizvoditi ono što mu je bilo potrebno za život, čovjekov se život bitno izdigao iznad razine života drugih životinja. Počeo živjeti misaonije, ljudskije, sigurnije, bogatije, civiliziranije, produhovljenije itd. Ali takav se život temeljio na svojevrsnom prokletstvu – na brizi i vlastitom radu. Prelaz iz neolitske idile u pravu, urbanu civilizaciju lijepo je opisala Biblija u priči koja govori o tome kako je Bog, prokleo čovjeka, zbog toga što je jeo ploda sa Stabla spoznaje dobra i zla, i istjerao ga iz Raja s riječima:
«U znoju lica svojega jesti ćeš kruh svoj...»

Radi osiguranja efikasne brige o stvarima o kojima je ovisio ljudski opstanak, novi način života zahtjevao je da se sam život učini ovisnim o tim stvarima. Dobra što su neophodna za život i preživljavanje bilo je dozvoljeno sticati isključivo radom, a nikako krađom, prijevarom ili otimanjem. Stvari koje je netko napravio, pripadale su isključivo njemu i samo je on imao pravo na život, korist i dobrobit zasnovanu na njihovoj upotrebi. Tko je dobro i brižno upravljao svojim stvarima i imanjima, mogao je dobro i živjeti. A ako je netko zapustio ili upropastio te stvari ili imanje od kojeg je živio, onda je propadao baš on - krivac za njihovo zapuštanje i propast - a ne netko drugi.

To je temeljni način funkcioniranja privatnog vlasništva. A društvo koje je svoj opstanak utemeljilo na tom principu bilo je ozbiljenje pravde. Mojsijev, a i drugi onovremeni zakonici etablirali su upravo takvo društvo.
No idemo dalje.

Kako bi sami sebi olakšali život, ljudi su stalno usavršavali stvari i imanja s kojima su raspolagali i tako se, kroz prilično dugo razdoblje, i kroz cijeli niz revolucija, na ovom planetu podigla bićevita civilizacija u kojoj danas živimo.

Ovdje ima još jedna važna stvar.

Budući da je opstanak ovisio prvenstveno o sposobnosti za brigovanje, odnosno vlasnikovanje, i upravljanje stvarima i imanjima, oni najsposobniji među ljudima postali su vlasnicima golemih imanja o kojima je ovisio život mnogih drugih ljudi. To nije bilo loše, jer dok su sposobni ljudi upravljali tim imanjima, a marljivi i spretni radili, dobro se živjelo – puno bolje nego da je svatko bio gazda sam sebi, a ujedno i radnik. To je bila velika i vrlo važna i korisna društvena podjela rada. Tako je mislila i još uvijek misli i većina velikih sociologa, filozofa, ekonomista i poduzetnih ljudi koji upravljaju praktičnim podizanjem civilizacije.
No u stvarnosti nije bilo sve tako idelano kako ja ovdje opisujem. Imanja su se nasljeđivala i nisu uvijek dolazila u ruke najboljim vlasnicima. Često su padala u ruke rasipnicima, ljenčinama ili budalama, pa su propadala zajedno sa svojim vlasnicima, ali i sa svim ostalim ljudima koji su živjeli od tih imanja, a koji nisu bili nimalo krivi za njihovu propast. Česti su bili i slučajevi gdje su vlasnici bili sebični, gramzivi, beščutni, nepravedni i okrutni prema ljudima koji su ovisili o njima i radili na njihovim imanjima. Ni to nije bilo dobro.
Ove, ne male, i nipošto rijetke slabosti - ali koje su ipak bile akcidentalna pojava u društvu utemeljenom na privatnom vlasništvu - podstakle su mislioce i reformatore da ih pokušaju otkloniti i da tako stvore neko pravednije ili barem funkcionalnije društvo.

Prvi u nizu velikih umova koji se prihvatio tog zadatka bio je Grčki mislilac Platon. On je izlaz vidio u zajedničkom vlasništvu. Tisućama godina kasnije zajedničko se vlasništvo činilo kao njegovo otkriće i kao neka iznimno napredna i plemenita ideja, i bila je inspiracija brojnim masovnim pokretima za uspostavljanje društvenog vlasništva. No, to je bila kobna zabluda. Kod Platonove ideje nije se radilo, ni o njegovom otkriću, ni o nekom napretku, nego baš o nazatku, tj. o prikrivenom povratku na blaženi i bezbrižni neolitski oblik vlasništva, s pomoću kojeg se više nije moglo naprijed, a u kojem se, kako smo već rekli, sâma priroda «brinula» o proizvodnji stvari neophodnih za život, a ne čovjek.

Razvoj, odnosno usavršavanje vlasništva - o čemu ću kasnije reći još riječ, dvije - nikako nije tekao, niti teče od privatnog ka društvenom, nego baš obrnuto, od društvenog ili zajedničkog ka privatnom.

Ideji zajedničkog ili društvenog vlasništva prvi se usprotivio Platonov suvremenik i učenik, Aristotel, i to tvrdnjom da se o takvom zajedničkom vlasništvu, kojeg stvara ili proizvodi sām čovjek, nitko ne bi htio brinuti pa bi društvo utemeljeno na njemu ubrzo propalo. Praksa je kasnije uvijek potvrđivala Aristotelovo mišljenje. Propast komunističkih društava bio je krucialni povijesni dokaz njegove istinitosti. U vrijeme komunizma često se mogla čuti jedna duhovita izreka koja je bila proizišla iz iskustva, a koja je na specifičan, narodski način potvrđivala Aristotelovo mišljenje, govoreći da je društveno vlasništvo «krava koju bi svi muzli, a nitko ju ne bi hranio».
Ono vlasništvo kojeg stvara sam čovjek, i društvo zasnovano na njemu, ne mogu opstati bez nekog moćnog subjekta koji bi bio životno ovisan o njemu, i koji bi se, upravo zbog te nemilosrdne životne ovisnosti brinuo o proizvodnji i njenom stalnom usavršavanju. Priroda je, doduše, vrlo moćan subjekt, ali ona ne zna proizvoditi strojeve niti tehnologiju uopće, niti je ovisna o njoj, pa se ne može, niti mora brinuti o njima. Jedino čovjek ima dara da to proizvede, a i ovisan je o tim stvarima, pa je stoga i prinuđen da brine o njima i da ih usavršava.
Gledano s te strane, čini se kao da je čovjek – čovjek kao živa i potrebita individua - jedini kandidat za vlasnika, a postojeće privatno vlasništvo također se čini jedinom sudbinom čovječanstva.
No, to, postojeće, ili, današnje, ili pak tradicionalno privatno vlasništvo nije, nažalost, u toku zadnjih nekoliko tisuća godina svoga postojanja, otklonilo niti umanjilo one svoje, gore spomenute nedostatke, nego ih je čak proširilo, zaoštrilo i uvećalo do globalnih razmjera. Oni nesposobni suvremeni privatni vlasnici (a takvih ima i previše), ne bacaju u bijedu samo velike grupe ljudi, nego čitave narode, rase i kontinente, a prijete i da će uništiti, osakatiti ili degenerirati čak i samu prirodu koja je temelj svekolikog opstanka. U pitanju je čak i normalan nastavak razvoja civilizacije.
Ljudski opstanak i dalje, i to čak više nego prije, ovisi o stvarima koje sam čovjek proizvede, ali više gotovo da i ne važe ona privatnovlasnička pravila koja smo gore naveli, a koja su bila motor civilizacijskog napretka. Mislim na pravila: da je dobra neophodna za život dozvoljeno sticati isključivo produktivnim radom; da stvari koje je netko napravio, pripadaju isključivo njemu i da samo on ima pravo na život, korist i dobrobit zasnovanu na njihovoj upotrebi; da dobro živi ko dobro radi, i da prvi propada onaj ko radi loše, tj. zapušta ili upropaštava svoje vlasništvo itd.

Ako danas netko, npr.: manageri ili vlasnici opljačkaju ili upropaste svoja poduzeća, onda ne propadaju oni, kako je to bivalo nekada, nego njihova poduzeća i radnici koje su oni zapošljavali, a sami vlasnici i manageri se čak i obogate. Vlastito dobro ne ostvaruje se više korisnim i produktivnim radom, nego, često i prečesto tobože zakonitim, otvoreno nezakonitim ili nemoralnim načinima, ili pak činjenjem štete.
Iz motora civilizacijskog napretka, privatno vlasništvo pretvorilo se u instituciju koja ga sprečava, koči, i koja, štaviše, podstiče na civilizacijski nazadak i na antidruštveno i anticivilizacijsko ponašanje.
To radikalno izopačenje nesumnjivo ukazuje na to da živi čovjek, danas, više nije dovoljno moćan, niti adekvatan subjekt da bi mu se mogla povjeriti funkcija vlasnika, pa moramo primiti na znanje i utvrditi da stvar stoji onako kako tvrdi slijedeći iskaz:

Povijesna praksa nesumnjivo je pokazala da zajedničko ili društveno vlasništvo već odavno (od neolitskih vremena) ne može biti temeljem društva niti civilizacijskog razvitka, ali je također pokazala da - zbog onih izopačenja - to više ne može biti niti postojeće privatno vlasništvo koje ga je bilo zamijenilo i nadomjestilo.

Što onda?

Odgovor na to pitanje možemo dati tek ako iziđemo iz okvira dosadašnjeg shvaćanja vlasništva koje pozna samo njegov privatni i društveni oblik.
No da bi taj odgovor bio razumljiv i uvjerljiv, prije nego se on dade, potrebno je kazati par riječi o još nekim stvarima.
Evo toga:
Gore sam već rekao da je čovjek ontogenično biće i da je stvorio bićevitu civilizaciju. Pored prirodnog bića, na ovom planetu postoji, dakle, još i umjetno biće kojeg je stvorio čovjek. Ovo, umjetno biće najpoznatije je pod imenom kapital. Civilizacija je samo njegov potpuno razvijeni tjelesni oblik – mislim na Zapadnu civilizaciju.
Prirodno biće, priroda brine o opstanku svih prirodnih stvorenja koja nastaju u njenom krilu, a umjetno biće, kapital o čovjeku i svim umjetnim stvarima koje su čovjeku potrebne za život i ostvarivanje njegovih ciljeva.
Cjelokupna ljudska povijest bila je ontogenični proces - proces stvaranja umjetnog bića. Za sāmog čovjeka, povijest nije bila proces njegovog vlastitog napredovanja, nego proces njegovog svrsishodnog samootuđenja. Sve dosadašnje generacije žrtvovale su se za stvaranje umjetnog bića. Unatrag nekoliko stoljeća to se stvaranje uspješno privodi kraju, i, uglavnom je već okončano. (Vidi Tajnu povijest svijeta.)
Umjetno biće stvoreno je radi toga da preuzme brigu i posao oko održanja života ljudske vrste i da samog čovjeka oslobodi od tog kijameta, a možda i ne samo od toga, ali sada ne možemo o tim stvarima. Napomenut ću samo to da sam na mnogo mjesta u svojim knjigama napisao da je umjetno biće sredstvo samooslobođenja čovjeka, a da je povijest bila proces stvaranja tog bićevitog sredstva, a ne nikako proces direktnog čovjekovog samooslobađanja, kako su tvrdili mislioci od A. Augustina do Hegela i Marxa.
No vratimo se problemu vlasništva.

Umjetno biće stvarano je, između ostalog i radi toga da preuzme vlasničku funkciju, jer živi privatni vlasnik više nije dorastao problemima koje stvara suvremeno vlasništvo. Umjetno biće već odavno nastupa kao umjetni radnik i zamjenjuje čovjeka u raznim poslovima, a programirano je, kako sam upravo rekao, da nastupi i kao umjetni vlasnik. Čovjekom će se služiti kao živim sredstvom pomoću kojeg će ostvarivati svoje vlasničke interese. Odnos između čovjeka i umjetnog bića bit će, ukratko, ovakav:

Umjetno biće brinuti će o opstanku ljudske vrste, razvoju civilizacije i ostvarenju onih vitalnih, natpovijesnih i nadbioloških čovjekovih ciljeva. Ono će raditi i upravljati, a čovjek će uglavnom trošiti, tj. degustirati njegove proizvode i određivati mu u kom ih pravcu mora dalje usavršavati kako bi oni što rafiniranije i potpunije zadovoljavali čovjekove potrebe i ostvarivali esencijalne ljudske ciljeve. Situacija će u mnogome biti slična onoj u neolitskoj civilizaciji, samo što o čovjeku više neće brinuti prirodno biće, nego umjetno.
Vlasnička prava ili ključni momenti vlasništva: JUS UTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI preći će iz ljudskih ruku u ruke umjetnog bića. Tim bi političko-pravnim aktom nastao virtualni, ili tzv. umjetni vlasnik.
Predaja vlasništva i najstajanje umjetnog vlasnika zbiti će se posredstvom etabliranja ona dva zakona koja će čitatelj naći u glavnom dijelu teksta - Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti političke vlasti.
Neki od najvažnijih upravljačkih zadataka umjetnog vlasnika biti će da osigura pravedno i stimulativno plaćanje rada; da onemogući činjenje štete, potkradanje i drpanje kapitala, i, općenito, nezakonito i nemoralno sticanje bogatstva; da iz gospodarske, a naročito iz političke sfere brzo, lako i pouzdano eliminira nesposobne subjekte, varalice i šarlatane, a protežira i promovira one koji su sposobni i produktivni; da pravedno nagrađuje narode, na osnovu vrijednosti i veličine njihovog udjela odnosno doprinosa razvoju civilizacije; da osigura optimalan razvoj civilizacije; da zaštiti prirodno biće itd.
Efikasno i ekonomično izvršavanje ovih i sličnih zadataka, uvjet je daljnjeg razvoja civilizacije i ostvarivanja onih esencijalnih ciljeva ljudske vrste, a u krajnjoj liniji i smisla čovjekove djelatnosti i opstanka.
No da bi se to ostvarilo, potrebno je da dođe i do stvarnog, praktičkog preokreta kroz koji bi se uspostavio odnos između čovjeka i umjetnog bića, odnosno umjetnog vlasnika, u duhu one poslovice koja kaže da «vinograd ne treba gospodara, nego slugu». Taj odnos ne bi važio samo za aktualne privatne vlasnike, žive individue, nego i za grupe, poduzeća, klase, profesije, narode, rase i sve ostale ljudske subjekte i institucije. Takav je odnos čovjeka i umjetnog bića uvjet čovjekova oslobođenja, a alternativa takvom odnosu i vladavini, odnosno gospodarenju umjetnog bića, koje bi ujedno bilo i umjetni vlasnik je, najvjerojatnije ... kaos i propast.

Radi toga da ne bih izazvao nerazumijevanje i zabune, ovdje moram učiniti jednu važnu napomenu.
U svim dosadašnjim tekstovima, umjetnog ili virtualnog vlasnika nazivam još i «umjetnim, privatnim vlasnikom». Činim to zato što taj umjetni vlasnik, isto kao i onaj živi, prirodni, ima ekskluzivno pravo upravljanja svojim vlasništvom, odnosno samim sobom, jer umjetno vlasništvo je takvo vlasništvo koje se toliko razvilo da je sposobno upravljati samo sobom. Ekskluzivno pravo jest ono koje dopušta da se svi drugi subjekti liše (privat – lat. privare - lišiti), dakle da se svi drugi subjekti liše prava na upravljanje ili rad s nekim komadom ili momentom vlasništva. Za razliku od živog privatnog vlasnika, umjetni vlasnik lišava prava na upravljanje poduzećima, institucijama, ili državama i prava na rad (a samim tim i prava na sigurnu egzistenciju), samo one subjekte koji loše rade, loše upravljaju ili posluju, ili pak čine nekakvu štetu.
Tim načinom, umjetni bi vlasnik ponovo uspostavio onu nemilosrdnu životnu ovisnost ljudi o produktivnom radu, ovisnost koja je stvorila civilizaciju, blagostanje i sva ostala dobra koja imamo.
Treba li naglašavati da bi to bilo ponovo uspostavljanje i reafirmacija pravde?

No, ovdje treba izričito i jako naglasiti da bi ta ovisnost (zbog toga što se umjetni vlasnik izražava prvenstveno brojkama) bila puno rigoroznija ili nemilosrdnija, nego ona iz vremena klasičnog privatnog vlasništva, ali, s druge strane, također i puno ugodnija i lakša i udobnija, jer bi umjetno biće obavljalo najveći broj svih onih djelatnosti i poslova neophodnih za slobodni i dostojanstveni, te što lakši i sigurniji opstanak ljudske vrste.
No osvrnimo se još ukratko na postojeće shvaćanje razvoja vlasništva.
Do sada se taj razvoj obično zamišljao po slijedećoj, naopakoj shemi.

1.teza - privatno vlasništvo
2.antiteza - društveno vlasništvo – koje se ujedno shvaćalo i kao sinteza,
a... 3., prava sinteza - ??? Bog zna što?

Evo sada, u svega tri riječi, sheme koja pokazuje kako doista teče razvoj vlasništva i kako slijede stupnjevi njegovog razvitka:

1.teza - zajedničko ili društveno vlasništvo
2.antiteza - privatno vlasništvo
3.sinteza - Virtualno vlasništvo, ili tzv. umjetni vlasnik
4. O epitezi sada ne treba govoriti.

1.Zajedničko ili društveno vlasništvo bilo je pogodno kao sredstvo za opstanak čovjeka u vrijeme neolitske civilizacije. Održalo se vjerojatno nekoliko desetaka tisuća godina.
2.Privatno vlasništvo bilo je sredstvo za razvoj urbane civilizacije, odnosno temeljni društveni instrument stvaranja umjetnog bića. Posljednjih nekoliko, tisuća godina ljudske povijesti bilo je razdoblje etabliranog privatnog vlasništva. Najprije je bilo etablirano običajima, a nakon pronalaska pisma i pisanim zakonicima.
3. Hrvatski testament, a i još neki drugi moji spisi, smatraju da je, nakon toliko tisuća godina, konačno došlo vrijeme da se izvede sinteza u razvoju vlasništva i da se uspostavi virtualni ili umjetni vlasnik.
On može biti uspostavljen tek sada kad je umjetno biće već zgotovljeno, ili, drugačije rečeno, kad je kapital već toliko usavršen da može preuzeti upravljačke, radne, i vlasničke funkcije nad samim sobom. Umjetni vlasnik biti će neophodno društveno sredstvo za osiguranje reda, mira, pravde, te nužnog i smislenog napretka, u budućoj, globalnoj, antropotehnološkoj civilizaciji, ali i adekvatno sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Jasno, dobro bi nam došao i poslužio i danas. No mislim da će se pripadnici ljudske vrste ipak načekati dok on bude uspostavljen.

Ovdje moram reći i to kako mi je poznato da su ovakve prognoze diskutabilne i kako se često pokažu promašenima. To pogotovo važi za prognoze o budućem razvoju događaja na takvom tlu kao što je Hrvatsko. Tko ne pozna dobro Hrvatsku, taj ne može ni naslutiti kakvi potencijali bujaju ispod ovog oklopa, koji nam postaje sve tješnji i koji nam već više ne da ni da dišemo.

Jednom, dosta davno čuo sa da postoji neko tobožnje, tajno, najvjerojatnije Hrvatsko, proročanstvo koje govori da će Hrvati osvojiti svijet. Tada, kad sam to čuo, samo sam se nasmijao. No danas se više ne smijem, jer shvaćam da se svijet istinski ne osvaja velebrojnošću nacija ili armija, niti sjajnim, moćnim oružjima, nego pravim, ontogeničnim idejama i ponudom boljeg načina življenja. Svijet, zapravo, poput žene, samo čeka i želi da bude osvojen nekom takvom idejom. A one fundamentalne ontogenične ideje, nikad, ili gotovo nikad, ne nastaju u sjajnim i bajnim metropolama, koje su, pored svega onog sjaja i dobra što ga nude, još i groblja ili nadgrobni spomenici velikih ideja.

Neke od onih nekoliko najvećih ideja u ljudskoj povijesti nastale su u Grčkom kršu, Judejskim i Galilejskim polupustinjama i Teutonskim prašumama, a druge pak na nekim drugim, sličnim mjestima, i u krilu malih, siromašnih naroda.

U glavnom dijelu teksta, vrlo sam se oštro, kao nitko do sada, osvrnuo na one bolesne mitove i iluzije o Hrvatskoj veličini, slavnoj prošlosti, velikoj kulturi i sličnim stvarima. Ali u toj mojoj kritici nema ni trunke omalovažavanja niti potcjenjivanja. Uostalom, morao bih biti vrlo glup kad bih potcjenjivao naciju u čijem se krilu konačno razvila svijest o tome da je povijest bila proces stvarnja umjetnog bića, i gdje je – barem u teoriji – izvedena sinteza razvoja vlasništva, tj. stvoren virtualni ili umjetni vlasnik - nešto nešto bez čega čovječanstvo ne može imati zbiljsku budućnost.

Sada bih da se malko vratimo Platonu, utopistima, Marxu i ostalim misliocima, umjetnicima i revolucionarima koji su bili pobornici uspostavljanja zajedničkog ili društvenog vlasništva.
Mogu li se djela ovih velikih duhova smatrati bezvrijednima ili lošima?
Lord Acton je rekao da ona nikad neće priječi iz umjetničke, literarne u političku povijest čovječanstva. Čini se da je bio potpuno u pravu.
Već sam gore rekao da su djela tih mislilaca bila svojevrsni promašaji. To je potvrdila i cjelokupna svjetska povijest koja je nepogrešiv sudac. No taj, nepogrešivi sudac, ili sutkinja, Dike nije dozvolila da djela ovih ljudi padnu u zaborav, a niti da ih se smatra bezvrijednima ili trivijalnima.
Kako to?
Mislim da odgovor ne leži u njihovoj, više umišljenoj i pripisanoj nego, stvarnoj, inherentnoj im umjetničkoj vrijednosti, nego u tome što u tim djelima ipak postoji slutnja umjetnog vlasnika, kao subjekta koji bi trebao upravljati društvom.
Istina, kad su ovi ljudi eksplicitnije govorili o tom vlasniku kojeg su krajnje nejasno zamišljali odnosno pretpostavljali, onda su mu, najvjerojatnije pod utjecajem starih dobrih običaja i drevnih predanja, pridavali uglavnom atribute prirodnog bića koje je doista vladalo u neolitskoj civilizaciji. Bili su vrlo daleko od bilo kakve konkretnije pomisli da osim prirodnog bića može postojati i umjetno.
A da im je neposredno na umu bilo baš prirodno biće i njegova vlast, vidi se po skromnosti i prirodnoj, neolitskoj jednostavnosti kao ključnoj vrlini koju su trebali imati pripadnici društava koje su oni zamišljali kao idealna. Glasoviti filozof Diogen Kinik bio bi idealni građanin, kako Platonove Države ili Morusove Utopije, tako i bilo kojeg kasnijeg komunističkog društva. Ali, tamo gdje bi bilo puno tih Kinika, ili gdje bi oni vladali, ne bi bilo više nikakve civilizacije. Civilizacija, naime, i napredak proizlaze iz genijalnosti – sposobnosti za stvaranje elemenata umjetnog bića - ali i iz onih ne-prirodnih, tj. tzv. “umjetno stvorenih”, odnosno duhovnih potreba čovjeka.
No, ako pažljivo pročitate Platonovu Državu, Morusovu Utopiju, Marxov Manifest ili Kapital vidjet ćete da tamo ipak postoji kakva, takva slutnja onoga što sam ja nazvao umjetnim vlasnikom, ali, nažalost, tek u formi neke apstraktne moći ili uticaja «dobrih starih običaja» morala, zamišljenih transcendentnih ili metafizičkih kazni i nagrada, altruizma, ljudske dobrote, nesebičnosti, nekog apstraktnog poštenja itd. Te osobine nisu karakteristike prirodnog bića, nego spadaju u ljudski svijet, svijet kulture i civilizacije, u svijet onog umjetnog.
Mišljenja sam da se kroz te nejasne predodžbe vidi - doduše, vrlo tanka i vrlo daleka - ali ipak zbiljska, slutnja umjetnog bića i umjetnog vlasnika, i da je upravo ta slutnja - ma kako mršava i nejasna bila – da je, dakle, upravo ona bila ta moć koja je dala vrijednost i stanovitu snagu ovim djelima i održala ih aktualnima sve do današnjih dana. Dio svoje aktualnosti ona, dakako, imaju zahvaliti i onim slabostima privatnog vlasništva o kojima sam rekao nekoliko riječi.
Pokušat ću biti još malko precizniji. Ovi geniji minulih vremena nisu zapravo direktno naslućivali umjetnog vlasnika, nego su opisivali ili prikazivali kako bi ljudi živjeli kad bi svijetom vladao neki takav subjekt kakvog ja zovem umjetnim vlasnikom, a kojeg su oni poznavali samo u obliku (ne)moguće vladavine ljudskih kreposti: razuma, vrlinā, dobrih običaja, morala, pravde, poštenja, dobrote, svijesti itd. Problem je u tome što ove ljudske vrline, same po sebi, ne mogu ozbiljiti takav život, a umjetni vlasnik može. Njega su spomenute vrline i sačinile upravo zato da bude adekvatno sredstvo ozbiljenja humanog načina življenja i ostvarenja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.
U slutnji postojanja umjetnog bića, a donekle i umjetnog vlasnika, najdalje je otišao Marx. U Komunističkom manifestu, kad, nekontrolirano ponesen snagom svoje inspiracije i oduševljenja, govori o kapitalu i kapitalizmu, on je došao vrlo blizu istine o tome da je kapital ozbiljena svrha uspješno dovršene svjetske povijesti, ključno čovjekovo djelo, a da je građansko društvo sinteza, vrhunac razvoja ljudskog društva.
No kad, na osnovu Hegelove dijalektike, »»kritički»» i »»svjesno»» govori o tim stvarima, onda tvrdi da bi kapital trebalo dekapitalizirati, a građansko društvo revolucionirati. Zagovara ideju takvog društva kakvog može uspostaviti i voditi samo umjetno biće i umjetni vlasnik, ali istovremeno zahtjeva uništenje umjetnog bića i shvaća to kao čin razotuđenja !!!???
Da nije bilo tog ludog zahtjeva, i da se komunizam bio uspostavio na umjetnom vlasniku, on bi vrlo brzo nakon uspostavljanja bio «stigao i prestigao kapitalizam», i današnja bi civilizacija izgledala puno drugačije.
No, Marx nije bio jedini neprijatelj, tj. protivnik stvaranja i korištenja umjetnog bića. Prije njega bilo ih je još bezbroj, a mnogi od njih spadali su među najobrazovanije, najutjecajnije i najmoćnije ljude u cijeloj svjetskoj povijesti. Na sreću, izgubili su rat.
Sve svoje ključne moći i sve svoje napore i sva sredstva, ljudska je vrsta skoncentrirala na vođenje ontogeničkog procesa - procesa stvaranja umjetnog bića. S druge strane, pak, sva mržnja prema dobru, nazadnost, sva ona učena i neuka glupost, duhovno slijepilo, tupost, rigidnost i primitivizam usmjerili su se na ontoklastičku aktivnost – na borbu protiv stvaranja umjetnog bića ili borbu za njegovo uništenje. Zemlja je postala bojno polje ontogeničkih i ontoklastičkih snaga i tendencija.
Zahvaljujući isključivo moćnoj saveznici, Nuždi ili Potrebi, pobijedili su oni za koje je Isus bio rekao da su «siromašni duhom», a za koje je Marx, vrlo duhovito, ustvrdio da «ne znaju uvijek što govore, ali zato dobro znaju što čine.» Njihovom djelatnošću i njihovim žrtvama, ljudska vrsta pokazala je da je ravna Bogu – sposobna stvoriti nešto bićevito.
A sada, da se vratimo Testamentu, ali ne onom Starom, niti Novom, nego ovom, Hrvatskom.
Zašto je on važan?
Prije svega, on pokazuje da suvremena civilizacija i suvremena društva, u samim svojim temeljima (u vlasničkim odnosima) imaju fatalnih problema i to zbog onih nedostataka ili slabosti privatnog vlasništva o kojima smo već govorili a koje, u zadnje vrijeme, ne samo da su se zaoštrile, povećale i umnožile, nego teže ka tome da još više i intezivnije ugroze funkcioniranje društava i civilizacije. Jednostavnije rečeno, ovaj Testament otkriva da najveći ili ključni problemi suvremenih društava i civilizacije proizlaze iz neadekvatnih vlasničkih odnosa ili neadekvatnog oblika vlasništva.
Drugo. Testament otkriva onaj novi, završni oblik razvoja vlasništva, njegovu sintezu koja bi mogla biti temeljem daljnjeg razvoja civilizacije, i, što je naročito važno, izražava to svoje otkriće u zakonskoj, legislacijskoj formi, Odatle ona, gore spomenuta, sličnost s Mojsijevim Dekalogom, koji je, prije nekoliko tisuća godina etablirao antitezu ovog razvojnog procesa.
Što Hrvatski testament znači za Hrvatsku baštinu i njen doprinos razvoju svjetske civilizacije. To je nešto što će se nedvojbeno i jasno moći vidjeti tek u budućnosti. Moja je želja, naravno, da to bude najvažniji element Hrvatske kulturne baštine i njen najveći doprinos razvoju svjetske civilizacije po kojem bi ona ušla u uski krug nekolicine svjetskopovijesnih naroda, ili, kako sam to već bio rekao u predgovoru trećem izdanju – Hrvatska ostavština budućim generacijama čovječanstva.

[Edit by Coolrunner: Zabranjeno je reklamiranje drugih sajtova, krsi Pravilnik Burek Foruma