Hepatitis C

Hepatitis C je vrsta upalne bolesti jetre koju uzrokuje virus, hepatitis C virus (HCV). Gotovo uvijek, Hepatitis C se prenosi putem zaražene krvi. Većina osoba sa HCV infekcijom nemaju simptome bolesti. Zbog toga nisu svjesni problema i ne traže tretman.

Pored hepatitis C virusa (HCV), postoje i drugi virusi koji mogu izazvati hepatitise, pa razlikujemo hepatitis A, hepatitis B, hepatitis D, hepatitis E i hepatitis G. Svi se ovi hepatitisi razlikuju po putovima prijenosa, dužini inkubacije, težini bolesti, mogućnosti prelaska u kroničnu upalu tj. kronični hepatitis i razvoju teških komplikacija kao što su ciroza jetre i karcinom jetre. Među svim nabrojanim hepatitisima, upravo hepatitis C najčešće prelazi u kronični oblik s mogućnošću razvoja ciroze i karcinoma jetre.

Sadržaj
1 Virologija
2 Epidemiologija
3 Znakovi i simptomi
3.1 Akutni hepatitis C
3.2 Kronični hepatitis C
4 Dijagnostika
4.1 Koga testirati?
5 Način prijenosa
6 Rizične skupine
7 Sprječavanje širenja bolesti
8 Liječenje
8.1 Nuspojave liječenja
8.2 Ishod terapije
9 Preporuke za zdraviji život
10 Vanjske poveznice



Virologija

Hepatitis C virus (HCV) je RNA virus iz porodice flaviviridae. Kad cirkulira krvlju,veže se za receptore u jetrenom tkivu, smatra se da se veže uz receptore CD81 i SR-BI. Kako su te molekule nađene i drugdje po tjelu, nepoznato je po čemu je jetra specifična. HCV je klasificiran po genotipskim markerima na HCV 1, HCV 2 itd. Postoji jedanaest genotipskih varijanti. Genotip 1a is the najčešći u Sjevernoj Americi, a 1b u Europi. Ovaj virus, kao i gotovo svi drugi RNA virusi, ima visok stupanj mutacija koje dovode do postojanja brojnih varijanti tzv. kvazispecijesa. Zbog ovakve različitosti među hepatitis C virusima, ne postoji cjepivo protiv ove bolesti. Određivanje kojem genotipu HCV pripada bitno je zbog prognoze i odgovora na liječenje. Genotipovi 1 i 4 smatraju se rezistentnijim virusima. U Hrvatskoj prevladavaju genotipovi 1 i 3, dok se drugi genotipovi javljaju daleko rjeđe.

Iako hepatitis A, hepatitis B i hepatitis C imaju slična imena (budući da svi uzrokuju bolest jetre) sami virusi su vrlo različiti. Za razliku od hepatitisa A i B, ne postoji cjepivo za hepatitis C.


Epidemiologija

Hepatitisom C zaraženo je 150 do 200 milona ljudi u cijelom svijetu i danas je vodeći uzrok transplantacija jetre, te je čest uzrok raka jetre. U pojedinim zemljama komorbidna zaraza HCV i HIV bolesti je česta, dok je HIV bolest za sada u hrvatskoj sporadična. Za Hrvatsku je procjena da je oko 1,7% populacije zaraženo HCV virusom, što čini više od 75.000 ljudi. Glavni put prijenosa hepatitisa C je putem zaražene krvi. Do uvođenja obaveznog testiranja dobrovoljnih davatelja krvi (u Hrvatskoj je to od 1993.), transfuzije krvi i krvnih derivata su bile glavni put prijenosa hepatitisa C koji se tada i nazivao "posttransfuzijski hepatitis". Danas je osnovni put prijenosa intravensko korištenje droga, korištenjem zajedničkih šprica i igala. Mogući put prijenosa je i korištenjem inficiranog pribora prilikom tetovaža ili piercinga. Pored ovih češćih načina prijenosa, HCV se rjeđe može prenijeti i spolnim odnosom te tijekom poroda sa zaražene majke na dijete (tzv. perinatalni put). U oko čak 30% inficiranih ne može se sa sigurnošću utvrditi put prijenosa.


Znakovi i simptomi


Akutni hepatitis C

Inkubacija tj. period od ulaska virusa do pojave znakova bolesti, za hepatitis C iznosi prosječno oko 6 tjedana. Jedan od najmarkantnijih simptoma hepatitisa je žutica. No taj simptom vrlo često izostaje, posebice kod hepatitisa C. U samo 25-30% inficiranih HCV-om javljaju se simptomi bolesti. Oni su vrlo nespecifični i po njima se ne može zaključiti da se radi o upali jetre. U mnogim slučajevima osobe zaražene virusom hepatitisa C ne osjećaju se bolesnim, dok se druge osobe mogu osjećati kao da imaju slabiju gripu koja ne zahtjeva liječenje.

Najčešći simptomi su umor, bolnost u gornjem dijelu trbuha, posebice s desne strane, mučnine, povraćanje, gubitak apetita, ponekad povišena tjelesna temperatura, bolovi u zglobovima. Zbog ovih netipičnih znakova bolesti, najveći broj oboljelih se otkrije posve slučajno, tijekom sistematskih pregleda, regrutacije, obrade nekih drugih bolesti i sl, i to uglavnom u fazi kroničnog hepatitisa.

Mokraća nekih osoba može postati tamna, bjeloočnice i koža mogu postati žuti (žutica). Simptomi hepatitisa mogu nestati nakon nekoliko tjedana, ali to ne treba značiti da je i zaraza također nestala. Upala jetre može se ustanoviti analizom krvi, mjereći dva jetrena enzima (ALT i AST). Povećanje broja ovih enzima pokazuje određenu fazu oštećenja jetre.

Slučajevi akutnog hepatitisa C se vrlo rijetko otkrivaju!


Kronični hepatitis C

Kada upala jetre traje duže od šest mjeseci, bolest se naziva kroničnim hepatitisom C. Simptomi kroničnog hepatitisa C mogu biti:

Blaga do jaka letargija, gubitak apetita, mučnina i povraćanje, bolovi u gornjem desnom dijelu trbuha (ispod rebara), groznica, bolovi u zglobovima.

Hepatitis C u 75-85% slučajeva prelazi u kronični oblik karakteriziran trajnim oštećenjem jetre uz mogućnost razvoja ciroze, karcinoma jetre i smrti u razdoblju od 10-30 godina. Da bi se ove, po život opasne, komplikacije izbjegle ili barem značajno odgodile, potrebno je provesti liječenje nakon što se utvrdi kronični hepatitis C.


Dijagnostika

Pregled krvi za otkrivanje hepatitisa C je na raspolaganju od 1990. godine. Može proći od dva do tri mjeseca od vremena zaraze, prije nego se pregledom krvi mogu otkriti znaci zaraze (to jest, prisustvo antitijela u krvi). Serološki testovi mogu pokazati da li jer osoba bila u kontaktu sa virusom, ali ne može ustanoviti je li zaražena osoba postala prijenosnik te bolesti.

Postoje i specifični testovi (PCR) za određivanje titra virusa u krvi, a pri procjeni razvoja bolesti koristi se i biopsija tkiva jetre.

Dijagnoza hepatitisa C postavlja se u nekoliko koraka:
Na temelju porasta vrijednosti dva enzima u krvi, AST i ALT, koje zovemo zajedničkim imenom aminotransferaze ili transaminaze posumnja se na nekroinflamatarni proces (upalu) u jetri.
Dokazivanje antitijela na HCV je prvi korak u specifičnoj dijagnozi hepatitisa C. Pozitivan nalaz znači da je čovjek nekada bio u kontaktu s ovim virusom. Inficirana osoba može "pobijediti" ovaj virus i eliminirati ga zauvijek iz svojega organizma, no antitijela mogu doživotno ostati prisutna. Ovaj "scenarij" se dešava u 20-ak % inficiranih.
Da bismo znali je li inficirana osoba eliminirala virus ili se on još uvijek stvara, kao u slučaju kroničnog hepatitisa, potrebno je napraviti test kojim dokazujemo upravo virus HCV u krvi. Ovaj se test zove PCR (prema engl. Polymerase Chain Reaction ili lančane reakcije polimeraze). PCR može biti kvalitativan i tada se određuje ima li virusa u krvi ili nema. Kvantitativan PCR je test kojim se određuje točna količina virusa, a iskazuje se brojem kopija u 1 ml krvi ili internacionalnim jedinicama u 1 ml krvi (IU/ml).
Sljedeći korak u dijagnozi je genotipizacija kojom se utvrđuje genotip HCV (vidjeti u "Postoji li više virusa hepatitisa C?").
Ultrazvuk jetre pokazat će nam postoje li fokalne lezije koje bi mogle ukazivati na razvoj karcinoma jetre ukoliko kronični hepatitis traje dovoljno dugo i nije se liječio.
Biopsija jetre pokazat će nam stupanj oštećenja jetrenog tkiva uzrokovanog hepatitis C virusom.


Koga testirati?
Intravenske korisnike droga
Primatelje transfuzija krvi i krvnih derivata prije godine 1993.
Bolesnike na hemodijalizi
Djecu majki zaraženih HCV-om
Osobe rizičnog seksualnog ponašanja
Osobe sa simptomima i znacima bolesti jetre


Način prijenosa

Hepatitis C je bolest koja se prenaša putem krvi, to jest, kad krv jedne osobe dođe u kontakt sa krvi druge osobe. Virus hepatitisa C prisutan je u krvi osoba koje su zaražene hepatitisom C. Prijenos virusa najčešće se događa kada zaražena krv uđe u krvotok druge osobe preko ozlijeđene kože ili sluznice. Većina osoba koje boluju od hepatitisa C zarazile su se zbog zajedničkog korištenja opreme za uštrcavanje, kao što su injekcijske igle, šprice, žlice, brisevi i voda. Uporaba sprava, kao sto su igle za tetoviranje koje nisu sterilizirane prije nego se koža probode, mogu također prenijeti virus. Zajedničko korištenje žileta ili četkica za zube koje pripadaju osobi zaraženoj hepatitisom C, može također prenijeti tu bolest.

Virus se može također prenijeti na slijedeće načine:
Dodir sa zaraženom krvi na porezanim mjestima ili ogrebotinama, ili povrijede zagađenim priborom mogu dovesti do zaraze među zdravstvenim radnicima.
Hepatitis C može se prenijeti od majke na dijete, ali to se događa mnogo rjeđe nego sa hepatitisom B. Smatra se da je opasnost od prenošenje virusa preko majčinog mlijeka vrlo mala.
Postoji vrlo mala opasnost da se hepatitis C može prenijeti za vrijeme heteroseksualnog i homoseksualnog odnosa.
Darovatelji krvi nisu u opasnosti dobiti ovu bolest, a opasnost za osobe koje primaju krvne transfuzije je u današnje vrijeme vrlo niska, jer se darovana krv, od 1990. godine, podvrgava strogoj provjeri za virus hepatitisa C


Rizične skupine

Osobe u slijedećim kategorijama izloženije su opasnosti od zaraze hepatitisom C:
Ovisnici o drogama koji zajednički koriste injekcijske igle i šprice. Zaraženost u hrvatskoj u kategoriji liječenih ovisnika ide i do 70%
Osobe kojima se probija koža, kao što je kod tetoviranja i probijanja dijelova tijela nesteriliziranim priborom.
Osobe koje primaju transfuziju krvi, posebice prije mjeseca veljače 1990. godine.
Zdravstveni radnici koji na poslu dolaze u dodir sa krvi.
Pacijenti koji idu na dijalizu bubrega i osobe sa hemofilijom.

Oko 25 posto osoba zaraženih hepatitisom C ne pripadaju ni jednoj gore navedenoj kategoriji.


Sprječavanje širenja bolesti

Potreban je oprez i pridržavanje bazičnih higijenskih pravila kod svih invazivnih liječničkih ili stomatoloških zahvata. Medicinsko osoblje ima povečani rizik budući da često akcidentalno dolazi u dodir sa krvlju, koja je glavni put transmisije bolesti. Bilo kakvu prolivenu krv treba obrisati sa papirnatim ručnikom koji se odbacuje nakon uporabe, koriste pri tom rukavice. Sa zavojem ili flasterom potpuno pokriti bilo koje mjesto gdje se zaražena osoba porezala ili gdje ima ranu. Stavite okrvavljene papirnate rupčiće, mjesečne uloške ili druge okrvavljene zavoje u plastičnu vrćicu prije nego što ih odstranite.

Mada za hepatitis C ne postoje mjere specifične profilakse (cjepivo, serumi), prakticiranjem higijenskih mjera može se rizik zaražavanja ovim virusom svesti na zanemarivu razinu:
Koristiti sterilan pribor kod tetovaže, piercinga ili intravenskog korištenja droga
Ne koristiti tuđe oštre predmete npr. britve, škarice, pribor za rezanje noktiju
Ne posuđivati svoju četkicu za zube
Koristiti kondome prilikom spolnog odnosa


Osoba zaražena hepatitisom ne smije:
Darovati krv ili druge tjelesne organe.
Koristiti iste injekcije s drugim osobama.
Koristiti iste osobne stvari s drugim osobama, kao što su četkice za zube ili žileti.


Liječenje

Specifično liječenje Hepatitisa C može se provoditi s interferonom, u novije vrijeme pegaliranim interferonom i ribavirinom.

Oboljeli od kroničnog hepatitisa C trebaju se liječiti kako bi se spriječio razvoj po život opasnih komplikacija kao što su ciroza i karcinom jetre. Zlatni standard u liječenju kroničnog hepatitisa C jest kombinacija pegiliranog interferona i ribavirina. Pegilirani interferon dolazi u obliku injekcije koja se 1 puta tjedno injicira, a ribavirin je u obliku tableta koje se piju svaki dan.

Način liječenja kroničnog hepatitisa C u Hrvatskoj ovisi o genotipu. Za liječenje kroničnog hepatitisa C uzrokovanog genotipom 1 koristi se kombinacija pegiliranog interferona i ribavirina, dok se za druge genotipove (2 i 3) predviđa davanje ribavirina i tzv. konvencionalnog interferona koji se mora davati više puta tjedno. Liječenje traje 48 tjedana ili kraće ukoliko se terapija pokaže nedjelotvornom. To se kod genotipa 1 ispituje 12 tjedana nakon početka liječenja, a za genotipove 2 i 3 nakon 24 tjedna. Ako je u to vrijeme kvalitativni HCV PCR negativan, liječenje se nastavlja do kraja, a prekida se ukoliko je test pozitivan. Kod uvođenja terapije, bolesnici se hospitaliziraju kraće vrijeme (oko 10 dana) tijekom kojeg se prate nuspojave i bolesnik educira da samostalno daje injekcije interferona.


Nuspojave liječenja

Interferon je lijek s čitavim nizom mogućih nuspojava. Najčešće se javljaju simptomi nalik gripi: visoka temperatura, glavobolja, bolovi u zglobovima i mišićima. Ovim se simptomima može doskočiti uzimanjem tablete paracetamola (npr. Panadon, Lupocet, Lekadol) pola sata prije injekcije. S vremenom se ovi simptomi smanjuju i potpuno nestaju. Osim ovih nuspojava interferona, može se javiti otežana koncentracija, gubitak kose, poremećaj u broju krvnih stanica, depresija. Teže nuspojave se javljaju rijetko (u manje od 2% liječenih): oštećenje štitne žlijezde, depresija sa suicidalnim mislima, epileptički napadaji, akutno zatajivanje srce i bubrega, oštećenje sluha. Doza interferona se zbog nuspojava može reducirati ili potpuno ukinuti (do 15% liječenih).

Ribavirin je lijek koji se dobro podnosi. Moguć je razvoj anemije koja zahtjeva prilagođavanje doze (smanjivanje) ili pak potpuno ukidanje ovog lijeka


Ishod terapije

Uspjeh terapije se ogleda u činjenici da se virus HCV više ne može dokazati u krvi. Kažemo da je bolesnik aviremičan. To se utvrđuje kvalitativnim PCR-om koji je negativan. Drugi parametar koji se prati tijekom liječenja jesu vrijednosti transaminaza (ALT) koje postaju normalne u uspješnom liječenju. Ukoliko se tijekom liječenja ne postigne stanje aviremije, smatramo da se radi o rezistentnom virusu i bolesnika označavamo kao non-respondera, tj. onog koji nije uspješno odgovorio na liječenje te je virus u krvi i dalje prisutan, a transaminaze mogu biti povišene.

Bolesnici koji na kraju terapijskog protokola nemaju virus u krvi (kvalitativni HCV PCR negativan), a transaminaze su im normalne, prate se laboratorijski svakih 6 mjeseci. Tim se kontrolama utvrđuje trajnost virusološkog uspjeha liječenja koja se postiže u 50% bolesnika s genotipom 1, a čak u 80% s genotipom 2 i 3 liječenih kombiniranom terapijom.

Ukoliko bi se virus ponovno pojavio u krvi, radilo bi se o relapsu bolesti.


Preporuke za zdraviji život
Izbjegavanje alkoholnih pića, budući da alkohol ubrzava razvoj ciroze.
prehrana sa hranom koja u sebi ima malo masnoće.
osoba se treba odmarati kada se osjeća umorno

Izvor: Wikipedia