IN < - Hari Harison - >LO
(1/1) :: Odgovori!
Autor: Anea :
Portret umetnika

     "U JEDANAEST UJUTRO!" drečavo je oglašavala cedulja prikačena za gornji desni ugao njegove crtaće table. "MARTINOVA KANCELARIJA!" On sam je ta slova juče ispisao četkicom broj sedam, pogrebnom indigoplavom bojom na gruboj žutoj hartiji. Velika slova, velike reči.
     Veliki kraj svega. Paks je prvobitno pokušao da ubedi sebe da je to samo još jedna od Martinovih kraljevskih zapovesti, poziv na pridikovanje, gnjavažu. To je mislio sve dok nije saznao i ostatak, dok sekretarica, gospođica Fink, nije žmirnula na njega svojim velikim vodenastim očima i promuklo mu šapnula; "Naručen je, gospodine Paks, danas ga isporučuju, videla sam fakturu na urednikovom stolu. Kompjuter Mark IX." Opet je vlažno žmirnula, prevrnula očima u pravcu zatvorenih vrata Martinove kancelarije i žurno se udaljila.
     Znači, Mark IX. Znao je da će se to jednog dana dogoditi, samo je oklevao da sebi to prizna i zavaravao se da oni bez njega ne mogu. Raširio je šake po crtaćoj tabli, ostarele ruke, sa mrežom bora i staračkih pega, uvek malo umazane mastilom i sa trajnim žuljem na unutrašnjoj strani kažiprsta. Koliko je godina na tom mestu držao olovku ili četkicu? Nije želeo da se tačno priseti. Previše godina, možda... Skrstio je prste i čvrsto ih stegao, praveći se da ne primećuje njihovo drhtanje.
     Još je imao oko jedan sat do odlaska kod urednika, dovoljno vremena da završi strip na kome je radio. Uzeo je prazan list sa odštampanim okvirom sa gomile istih takvih listova, pronašao i scenario. Treća strana nečega što se zvalo 'Prerijska ljubav' za julski broj časopisa Romanse ranča. Te ljubavne sveske uvek su se ludo prodavale. Ali teksta je bilo toliko da polovina svake sličice bude njime popunjena; kad ga gospođica Fink ukuca na onoj svojoj ogromnoj vario-mašini. Scenario, sličica prva:
     "U kući, Džudi K/P plače i Robert POZ vrlo ljut."
     Za Džudi, dakle, glava broj tri u krupnom planu; brzo je izvukao oval odgovarajuće veličine plavom olovkom. Zatim figuru Roberta u pozadini, figuru kao od šibica, jedna ruka podignuta, sa stisnutom pesnicom. Robot-crtač stripova Mark VIII uradiće sve ostalo. Paks je brzo gurnuo list u mašinu i još brže ga izvukao: zaboravio je balone za tekst. Aljkavo, aljkavo. Očas je nacrtao plavom olovkom njihove obrise i slova 'V' za repiće balona.
     Kad je pritisnuo dugme, mašina je zazujala, elektronske cevi u tamnoj kutiji su zasvetlucale. Otkucao je uputstvo za glavu devojke: "Devojka, glava, anfas, broj tri, tužno, junakinja." U stripovima su sve devojke naravno imale isto lice, ali napomena 'junakinja' bila je potrebna da mašina ne bi popunila kosu crnim tušem. Da je otkucao 'negativka' ispala bi kosa crna, sve negativke imaju crnu kosu, baš kao što svi negativci imaju ne samo crnu kosu nego i crne brčiće, da bi se razlikovali od pozitivnih likova. Mašina je u sebi zujala i tandrkala, tražeći među pečatima onaj pravi. Zatim je učinila 'klik!' i tresnula izabrani gumeni pečat preko plavog ovala koji je on nacrtao. Instrukcija "Muškarac, glava, anfas, broj šest, tužno, junak" dovela je do toga da jedan manji pečat raspali po manjem ovalu kojeg je Paks bio zacrtao povrh figure od šibica. Naravno u scenariju je pisalo 'ljut', ali zato je tu podignuta pesnica. Što se lica tiče, u stripovima postoje samo vesela i tužna.
     Život nije tako jednostavan, rekao je sebi; vrlo neoriginalna pomisao na koju je dolazio bar jednom dnevno, sedeći za kompjuterom. "Muškarac, telo, poslovno odelo", otkucao je, i zabio prst u dugme CRTANJE. Istog časa, mehanička ruka sa perom se spustila iz svog ležišta i počela brzo da iscrtava figuru čoveka u sakou, preko plavih usmerivačkih linija koje je on bio nacrtao. Paks je trepnuo, gledajući kako mašina vredno iscrtava nabor na odeći koji se nije baš nimalo izmenio već pedeset godina, pa okovratnik, kravatu i dve munjevite vratne linije radi povezivanja glave sa telom. Pero je poletelo da napravi manžetnu na tek završenom rukavu i tu zadrhtalo. Neki relej se aktivirao i ispod prašnjave crvene ploče sa natpisom INSTRUKCIJE MOLIM počela je da se pali i gasi lampica. Nemilosrdno je udario po dugmetu sa naznakom PESNICA. Svetlo se ugasilo a pero je munjevito načinilo urednu pesnicu na kraj ruke.
     Paks je osmotrio gotovu sličicu i uzdahnuo. Devojka nije izgledala dovoljno nesrećna; zamočio je svoje pero u mastionicu i ucrtao dve suze, po jednu u ugao svakog oka. Sad je bolje. Ali je pozadina nekako prazna uprkos čitavim esejima koje su njih dvoje imali da ispripovedaju u ovoj sličici. "Baloni", otkucao je automatski dok je razmišljao o pozadini. Kompjuterovo pero je poletelo i nacrtalo balone za tekst, završavajući svaki repić balona na ovom pravom rastojanju od govornikovih usta. Nešto pozadine; treba imati za to osećaja. Otkucao je šifru 473 za koju je iz dugog iskustva znao da stoji za 'kućni prozor sa čipkanim zavesama'. Mašina je automatski uskladila veličinu sa figurom čoveka i ubrzo se na hartiji pojavio i prozor, u pozadini. Sad je Paks dohvatio scenario i potražio sadržaj druge sličice.
     "Robert pokušava da je uteši Džudi pada na kauč njena majka utrčava ljutito noseći kecelju."
     Ali donji deo ove sličice bio je odrezan i već popunjen sa četiri reda teksta, a unutar preostalog prostora bio je ukucan na tri mesta tekst njihovih reči, pa kad se oko toga nacrtaju baloni, ostaće samo malo mesta u sredini za ilustraciju. Paks se nije trudio oko ove sličice, a mogao je da se potrudi da je hteo, već je upotrebio standardno rešenje. Neki ga je umor ophrvao danas, težak umor. "Kuća mala, porodična", otkucao je, i eto vile ka kojoj su se obrušavali repovi tri balona, pa neka prokleti čitalac sam pogodi ko šta kaže.
     Završio je ovaj strip nešto pre jedanaest i uredno složio stranice, ugurao je scenario u arhivu i očistio mastilo iz pera kompjutera Mark VIII; kad god bi to propustio, pero bi se zapušilo.
     I onda je bilo jedanaest, vreme da ode kod Martina. Paks uze nešto da petlja, da spušta i zakopčava rukave, popravlja svetlo iznad crtaće table, ali pristigli čas se nije mogao izbeći. Ispravio se i krenuo. Prošao je pored gospođice Fink koja je vredno kucala na vario-mašini i ušao kod Martina.
     "Ama, u reee-du, Lui", govorio je Martin u slušalicu telefona svojim najljigavijim, najulizičkijim glasom. "Ako je stvar u tome da se veruje na reč ili nekom tamo trte-mrte distributeru u Kanzas Sitiju, ili meni, meni da se veruje na reč, u koga ćeš da posumnjaš? Pa dabome... o-kej... dobro Lui. Pozvaću te opet ujutro... važi, tebi takođe... pozdravi Helenu." Tresnuo je slušalicu nazad na aparat i krvavo pogledao Praksa svojim tvrdim pčelastim očima.
     "Sta vi želite?"
     "Kazali ste da treba da dođem, gospodine Martin."
     "Aaa, da, daaa", promrmlja Martin, više sam za sebe. Izgrizenim krajem olovke počešao se po potiljku oslobađajući mnogobrojne čestice peruti, a onda počeo malo da se klati levo-desno u svojoj stolici.
     "Vi znate, Paks, biznis je biznis, a troškovi stalno rastu pa rastu. Hartija za crtanje, znate li pošto je sad tona? Zato moramo da krešemo troškove..."
     "Ako mislite opet da mi smanjujete platu, gospodine Martin, to ovog puta ne bih mogao da prihva... eventualno samo malčice..."
     "Moraću da vas pustim da idete, Paks. Kupio sam kompjuter Mark IX u cilju smanjenja troškova i već sam zaposlio jedno derište koje će njime da rukuje."
     "Pa ne biste morali baš tako, gospodine Martin", reče Paks žurno, svestan da mu se reči tumbaju jedna preko druge i da preklinje, ali ne mareći. "Mog'o bi da rukujem i ja tom mašinom, siguran sam, samo mi dajte neki dan da se snađem..."
     "Ne dolaz' u ooobzir. Prvo i prvo ova mala radi za kikiriki jer je klinka i jer joj je to prva plata, a drugo ona je išla u neku školu za to i prosto rastura. Vi znate da ja nisam neki zao tip, Paks, ali biznis je biznis. I ev' da vam kažem, danas je tek utorak, a ja će vam dam platu sve do kraja nedelje. A? Šta kašte? A mož' da idete odma' sad."
     "Vrlo širokogrudo, naročito posle osam godina", reče Paks, sileći se da mu glas ostane miran.
     "Ne zahvaljujte mi, pa mor'o sam bar nešto da učinim za vas." Martin je imao urođeni imunitet na sarkazam.
     Osećanje izgubljenosti zahvatilo je Paksa tada, nešto kao da mu stomak pada u provaliju, neki osećaj da je svemu kraj. Martin je ponovo nalegao na telefon i sad stvarno nije bilo ničeg što bi Paks mogao reći. Izišao je iz kancelarije, hodajući veoma uspravno, i čuo iza sebe kako se lupanje mašine gospođice Fink za trenutak zaustavilo. Nije želeo da je vidi, da se suoči sa tim nežnim i vlažnim očima, ne sad. Umesto da se okrene i vrati u svoj studio, pri čemu bi morao da prođe pored njenog stola, otvorio je vrata hodnika i koraknuo napolje. Zatvorio ih je polako za sobom i jedan trenutak stajao tu, leđima okrenut ka vratima, dok nije shvatio da su od mat-stakla i da ona iznutra može videti njegovu figuru; onda se žurno udaljio.
     Iza ugla je postojao jedan jeftini bar gde je Paks obično na dan primitka plate pio po jedno pivo. Tamo je sad pošao. "Dobro jutro, bilo vam najbolje jutro... gospodine Paks", pozdravio ga je robot-barmen svojim na traku snimljenim keltskim šarmom, oklevajući samo malo između nasnimljene standardne fraze i pronalaženja, na trakama o mušterijama, njegovog imena. "Hoćete kao obično?"
     "Ne, neću kao obično, ti plastična i hidraulična imitacijo jeftinog pozorišnog Irca, hoću dupli viski."
     "Sigurno, i nema da nema samo ima da fali, gospodine", reče elektronski veseljak, klimajući svojom rabotskom glavom tako da mu se klatila jedna kovrdža od konjske dlake, dok je vadio bocu i čašu i sipao savršeno odmereno piće.
     Paks je to iskapio jednim gutljajem. Nenaviknuta toplina progorela je kroz ono jezgro hladne ravnodušnosti na koje se on do ovog trenutka oslanjao. Gospode bože, bilo je sve gotovo, sve gotovo. Sad neće pobeći od 'Doma za starije građane' i svega ostalog, bio je, znači, praktično već mrtav.
     Ima nekih stvari o kojima je neizdržljivo razmišljati. Ovo je bila takva stvar. Još jedan dupli viski pošao je tragom prvog, novac više nije bio važan jer već sledeće nedelje Paks neće ništa zarađivati, a neuobičajena doza alkohola zamutila je donekle bol. Ne, pre nego što počne suviše da misli o tome, treba prvo da se vrati u kancelariju. Da pokupi svoje prnje iz ladica i uzme poslednji ček sa platom od gospođice Fink. Ček će biti spreman, to je znao; Martin, kad vas izbacuje, voli da vas skloni s puta, brzo.
     "Sprat molim!" zatražio je glas sa vrha kabine lifta.
     "Teraj pravo u pakao!" izbrblja Paks. Do ovog dana nije shvatao koliko zapravo ima tih robota na sve strane: o kako ih je sada mrzeo!
     "Žao mi je, ta firma nije u ovoj zgradi, jeste li proverila registar?"
     "Dvadeset treći", reče Paks. Glas mu je jako zadrhtao i on se oseti sretnim što u liftu nema nikog da to čuje. Vrata se zatvoriše. Postojao je i ulaz direktno iz hodnika u njegov studio; ta su vrata sad stajala širom otvorena; Paks je shvatio šta se dešava tek kad je uveliko zakoračio unutra. Tad je već bilo kasno da se vrati.
     Njegov Mark VIII, pomoću kojeg je predano radio i o kojem se brinuo toliko godina, ležao je izvrnut, iščupan iz korena, u jednom uglu, silno prašnjav na onoj strani koja je bila okrenuta zidu.
     E baš dobro, pomisli Paks, svestan da je glupo mrzeti mašinu, ali ipak ispunjen uživanjem što i nju izbacuju. Na njenom mestu stajao je sada aparat nalik na ogromni stub, u sjajnom sivom oklopu, visok gotovo do plafona i masivan kao sef.
     "Evo, sve je uključeno, gospodine Martin, spremno za rad sa garancijom, kao što znate, stopostotnom i doživotnom. Ipak, napraviću vam jedan hoćemo li kazati probni let, samo da vidite koliko je svestrana ova svestrana mašina."
     Čovek koji je to govorio bio je obučen u radni kombinezon sive boje, iste nijanse kao oklop mašine prema kojoj je sada upirao sjajnim odvrtačem. Gazda Martin je gledao, mršteći se, a gospođica Fink je lepršala u pozadini. I još je neko bio tu, jedna mlada mršulja u ružičastom džemperu koja je kao govedo žvakala komad žvake.
     "Dajmo Marku IX koji je pred nama neki istinski posao, gospodine Martin. Recimo naslovnu stranu nekog vašeg časopisa, nešto što nikad ne biste pomislili da mašina može i što normalne mašine ne mogu..."
     "Fink!" grmnuo je Martin, a ona pritrča sa jednim uokvirenim listom crtaće hartije i malom skicom u boji.
     "U kući je preostala samo jedna naslovna strana da se uradi, gospodine Martin", reče ona slabim glasom. "Bili ste odobrili da je gospodin Paks nacrta..."
     "U vraga sa svim tim", reče Martin zlovoljno, izvlačeći skicu iz njenih ruku i gledajući je izbliza. "Ovo je za našu najbolju svesku, razumete li vi to, i ne može bilo ko tek tako da brlja po njoj sa nekakvim gumenim pečatima. Ne kada je u pitanju naslovna strana izdanja 'Asovi pravih bitaka u istinskom ratu'."
     "Nemajte ni najmaleckije brige, kad vam kažem", reče čovek u sivom radnom kombinezonu, blago preuzimajući skicu iz Martinovih ruku. "Prikazaću vam svestranost Marka IX, nešto u šta se ne može poverovati dok se lično ne vidi. Uvežbani operator reže na Marku IX traku na osnovu skice ili opisa, a rezultati su, da se najblaže izrazim, uvek dramatični." Seo je za konzolu nalik na pisaću mašinu koja je bila sastavni deo kompjutera, ugrađena u jednu kompjuterovu stranu, i počeo da kuca. Duga perforirana traka počela je da izlazi iz mašine, da se izvija i slaže u jednu korpu.
     "Vaša nova saradnica zna kod mašine i rastavlja svaku likovnu ideju na standardne simbole, koji se ubušuju u ovu traku. Traka se može pregledati, popravljati, čuvati neizmenjena ili ako bude potrebno koristiti sa modifikacijama. E, zabeležio sam suštinu vaše skice, i sad samo još jedno da vas pitam: u kom stilu želite sliku?"
     Martin je na to ispustio jedan praseći upitni zvuk.
     "Iznenađeni ste, zar ne, gospodine, a to sam i očekivao. Mark IX sadrži programe sa stilom svih velikih majstora Zlatnog doba. Imate na raspolaganju Kuberta, Kanifa, Djuntu, Barija. Za figure možete da uzmete Rejmonda, za romanse da upotrebite stil Drejka."
     "Je l' može Paksa?"
     "Bojim se da nisam čuo za..."
     "Šalio sam se. Da pređemo na posao. Kanifov stil, e to bi' teo da vidim."
     Paks je osetio kako mu se celim telom razliva vrelina, pa iznenada hladnoća. Gospođica Fink je pogledala u njegovom pravcu, uhvatila njegov pogled, pa oborila oči i prenela pogled u stranu.
     Stisnuo je pesnice, pomakao noge kao da će poći, ali je ipak ostao da sluša. Nije mogao da ode, još ne.
     "...i stavite perforiranu traku u mašinu, svoju crtaću hartiju stavite na sredinu table, pritisnite dugme. Kad već postoji gotova traka, onda je to dalje tako jednostavno da bi i dete od tri godine to moglo. Pritisnete dugme i prosto čekate. Ova genijalna mašina u sebi analizira vaša naređenja i sastavlja sliku. U njenoj memoriji su pohranjeni oblici svih mogućih stvari koje je čovek ikad video ili zamislio, pa nacrtao; svi u delovima, komadićima. Ti oblici se sakupe na pravi način i u pravim razmerama i sve se to pojavi na kolacionom ekranu. Kad je konačna slika gotova i upali se zeleno svetlo, evo ga, onda možemo da pogledamo pripremljenu sliku, kroz ovaj otvor ovde."
     Martin se saže, prisloni oči na gumom okruženi otvor optičkog uređaja i ispusti vazduh kroz nos.
     "Upravo savršeno, zar ne? A ako je operator iz bilo kog razloga nezadovoljan, slika se sad još može promeniti u bilo kom smislu, korišćenjem ovih komandi za korigovanje. Kad je zadovoljan, operator pritiska dugme za otiskivanje, elektrostatički naboj prenese čestice suvog mastila na plastičnu ploču za višekratnu upotrebu i onda se čitava slika jednim potezom otisne na hartiju."
     Teatralno pneumatsko stenjanje razleglo se iz utrobe mašine i jedna velika četvrtasta kutija snažno je nalegla na crtaću tablu gde se nalazila hartija. Čulo se šištanje, izvio se pramičak pare. Kutija se podigla u prvobitni položaj i čovek u sivom radnom kombinezonu sa osmehom je podigao hartiju. "Dakle, zar ovo nije divno umetničko delo?"
     "Hm", reče Martin.
     Paks je gledao i nije mogao da odvoji pogled; bojao se da će mu pripasti muka. Ilustracija ne samo što je bila dobra, već je bila dobar Kanif, kao da ju je veliki umetnik svojeručno nacrtao. I da bi užas bio još veći, to bejaše Paksova naslovna strana, Paksova skica. Poboljšana. Paks nikad nije bio ono što bi se moglo nazvati velikim umetnikom, ali nije bio ni loš umetnik. Dobro je radio stripove i u svojim najboljim godinama bio je negde pri vrhu te profesije. Međutim, potražnja za takvim crtačima postepeno se smanjivala i sa dolaskom kompjutera konačno prestala. Nije više bilo, gotovo nigde, posla za umetnike, već samo za sastavljače skica i rukovaoce kompjuterima. Prihvatio je i takav posao (već koliko godina?), znajući da i ovako star može da doprinese više nego ma kakva mašina snabdevena gumenim pečatima za ljudska lica. Ali i tome je, evo, došao kraj.
     Nije više mogao ni samoga sebe da laže da je potreban, da je iole koristan.
     Mašina je bila bolja.
     Shvatio je da su mu pesnice toliko čvrsto stegnute da se nokti zabijaju u dlanove. Protrljao je ruke i bilo mu je jasno da drhte. Isključiše Marka IX i otidoše, svi. Čuo je kako u susednoj prostoriji gospođica Fink nastavlja da kuca na svojoj mašini. Čuo je kako devojka govori Martinu o specijalnom materijalu koji će morati da se nabavi da bi mašina mogla da radi i zatvorio je vrata da ne bi slušao kako Martin odgovara gunđanjem da, navodno, u ugovoru nisu pomenuti nikakvi dodatni troškovi.
     Paks ja zavukao prste ispod miške i zagrevao ih dok drhtanje nije gotovo sasvim prestalo. Zatim je pažljivo pričvrstio list crtaće hartije na svoju staru tablu i podesio svetlo da mu ne ide u oči. Odmerenim potezima iscrtao je standardnu stranicu za stripove i podelio je u šest slika, ostavljajući da šesta slika bude vrlo velika, po celoj širini strane. Mirno je radio olovkom, zastajući samo jednom da ispravi leđa i prošeta do prozora, kroz koji je bacio pogled. Vratio se tabli i dok je popodnevno sunce bledelo završio je rad crnim tušem. Vrlo pažljivo oprao je svoju olinjalu, ali još najdražu četkicu 'Vindzor i Njutn' i gurnuo je nazad u držalju.
     Nekakvo se komešanje čulo iz sobe gospođice Fink, možda se ona spremala da ode kući, ili se nova devojka vraćala sa materijalima. U svakom slučaju vreme je već poodmaklo i Paks je morao da ide.
     Brzo, pre no što se mogao predomisliti, pojurio je celom snagom ka prozoru, svojim zamahom rasprštao je staklo i poleteo dvadeset tri sprata nadole, ka pločniku.
     Gospođica Fink je čula kršenje stakla i vrisnula, a zatim vrisnula još glasnije kada je ušla u sobu.
     Martin je, protestujući zbog galame, ušao za njom, ali je zaćutao kad je video šta se dogodilo. Komadić stakla razmrvio se pod njegovom nogom kad je prišao prozoru i pogledao dole. U središtu sve veće gomile sveta moglo se videti Paksovo telo nalik na lutku, pruženo delimično po trotoaru a delimično po kolovozu, savijeno pod užasnim uglom preko ivičnjaka.
     "Oh, gospode bože, gos'in Martin... o, bože, pogledajte ovo..." zajecala je gospođica Fink.
     Martin je prišao i pogledao hartiju na crtaćoj tabli. Na prvoj slici videlo se kako Paks crta, nagnut nad ovu istu crtaću tablu. Na drugoj, kako se zavalio unazad i pere četkicu, na trećoj kako ustaje. Na četvrtoj umetnik pred prozorom, lepo dat u nekim senkama i protivsvetlu. Peta slika bila je iz ptičje perspektive, prikazivala je telo u padu duž okomitog pročelja zgrade.
     Na poslednjoj slici, sa jasnim i užasnim detaljima, videlo se starčevo slomljeno i krvavo telo na braniku jednog od parkiranih automobila. Videla se i gomila užasnutih posmatrača.
     "Vidite ovo, molim vas", reče Martin zgađeno, kuckajući palcem po toj slici. "Kad je iskočio kroz prozor, promašio je ta kola za dobrih dva metra. Zar vam nisam oduvek govorio da on nema smisla za detalj?"



> Odgovori
^ Povratak na viši nivo