Prestupnici - koji žive u udobnim kolibama - sunčaju se i kupaju tokom ljetnih mjeseci na plažama, a bave se i ribolovom, baštovanstvom, poljoprivredom, brigom o konjima, igraju tenis, posjećuju saunu i još mnogo toga



orveška je poznata po svom veoma liberalnom zatvorskom sistemu, ali ni najoptimističniji kriminalac se nikada ne bi nadao da ce završiti na mjestu kakvo je ostrvo Bastoj.

Najjednostavnije rečeno, to je raj na Zemlji za ozbiljne prestupnike koji se neko vrijeme odmaraju od kriminala. Ako Bastoj uopšte možemo nazvati zatvorom, onda je ovaj zatvor smješten na prelijepom ostrvu, pristupačnom za trajekte, udaljenom svega sat vremena vožnje od Osla.

Jedinstvena filozofija kojom se rukovodi ovaj zatvor može se zapaziti već od momenta kada se kroči na trajekt koji prevozi do ostrva, a kojim upravljaju gotovo isključivo zatvorenici. Umjesto da pokušaju da pobjegnu čim se dokopaju kopna, ovi okorjeli kriminalci dočekuju posjetioce i pomažu trajektu da pristane u luku.

Ali čim stignete na ostrvo i vidite koju slobodu oni imaju i kako provode vrijeme, postaje vam jasno zašto ne žele da bježe.

Ova verzija “mekog Alkatraza” za odmor ima mnogo plaža na kojima se prestupnici sunčaju i kupaju tokom ljetnih mjeseci. Takođe ima uslova za ribolov, teniskih terena, čak i sauna.



Umjesto u mračnim ćelijama, oko 115 zatvorenika živi u udobnim drvenim kolibama okrečenim toplim bojama. Svako ima ključeve od svog kvarta, da bi mogao da odlazi i dolazi kad god poželi.

Znate li šta jedino nemaju u zatvoru Bastoj? Naoružane stražare i ograde od bodljikave žice, koje bi ih spriječile da pobjegnu. Podsjećanja radi, svi ovi ljudi u optuženi za stravične zločine, počev od dilovanja droge, preko silovanja, do ubistava.

Ipak, oni vode način života nezamisliv u bilo kom drugom zatvoru, i za koji bi mnogi ljudi zapravo platili kao odmor.

Ali ideja zatvora Bastoj nije vrijeđanje Norvežana ugađanjem kriminalcima umjesto njihovog kažnjavanja, već mijenjanje njih samih, jer, kako kaže Arn Kvernvik Nilsen, upravnik zatvora: “Koja je poenta kažnjavanja, osim naginjanje ka primitivnoj strani čovječanstva?”

I vjerovali ili ne – Bastoj uspijeva u svojoj namjeri! Prema statistici, samo 16 odsto kriminalaca koji su izašli iz ovog zatvora ponovi zločin u roku od dvije godine. Poređenja radi, procenat povratnika na zločin u roku od tri godine u SAD je 43.



Da se vratimo životu u zatvoru Bastoj. Postoji samo nekoliko pravila kojih zatvorenici moraju da se pridržavaju. Svako od njih ima svoj posao koji obavlja svakog dana od 8.30 sati do 15.30, ali mogu da biraju između baštovanstva, poljoprivrede, brige o konjima i mnogih drugih aktivnosti.

Dobijaju i platu za svoj rad, oko 10 dolara dnevno, koju mogu da potroše u lokalnoj prodavnici, tako da mogu sami da spremaju doručak i ručak. Za večeru im zatvorski kuvar nudi raznolik meni. Takođe, moraju da se javljaju nekoliko puta dnevno da bi stražari bili sigurni da nisu napustili ostrvo.

S obzirom na to da je kopno udaljeno od ostrva vodenim putem manje od jednog kilometra, i da nema ograde, sve što bi zatvorenici trebalo da urade u slučaju da žele da pobjegnu je da preplivaju, ili da ukradu jedan od čamaca. Svi se slažu da je veoma lako pobjeći, ali je samo nekolicina to ikada pokušala.

Ukoliko pobjegnu i budu kasnije uhvaćeni, prebacuju ih u zatvor sa maksimalnim obezbjeđenjem i kazna im se produžava. Upravo zbog toga većina ne želi da rizikuje.

Pored svega toga, imaju samo tri nenaoružana stražara u toku noći, tako da ih to navodi da misle da nemaju razloga za bijeg.

Da bi ih dodatno uvjerio, Nilsen obavlja kratak razgovor sa svakim zatvorenikom kad stigne, i govori im da, ukoliko pobjegnu, na kopnu nađu telefon i jave se, da ne bi morali da šalju obalsku stražu da ih traži. I upravo je to šokantno povjerenje ono što ih sprečava da odu bilo gdje.

Uprkos tome što su tretirani više kao turisti nego kao prestupnici, svaki od njih će sa zadovoljstvom napustiti ostrvo kad odsluži kaznu.

“To je i dalje zatvor”, rekao je jedan od njih. “U svojoj glavi si i dalje lišen slobode”.



Cafe.ba

odoh ja da roknem nekog norvezanina

eto mene tamo ovde nema zivota