Učenik - Izloži točno i podrobno pojam prelasti. Šta je to prelast?

Starac - Prelast je ozlijeđenost prirode ljudske lažju. Prelast je stanje sviju ljudi,bez izuzetka, izazvano padom praotaca naših. Svi smo mi u prelasti (Početak Treće besjede Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova. Izdanje Optinskog manastira, 1852.). Poznavanje toga predstavlja najbolju predohranu od prelasti. Najveća je prelast držati sebe za slobodnog od prelasti. Svi smo mi prevareni, svi smo prelašćeni, svi se nalazimo u stanju obmanutosti, i potrebujemo oslobođenje istinom. Istina je Gospod naš Isus Kristos (Iv. 8, 32; 14, 6). Prihvatimo ovu Istinu vjerom u Nju; zavapimo u molitvi toj Istini, i Ona će nas izvući iz bezdana samoprelašćenosti i prelašćenosti od demona. Žalosno je stanje naše! Ono je - tamnica iz koje se molimo da bude izbavljena duša naša, da se proslavi ime Gospodnje (Ps. 44, 7). To je stanje ona zemlja mračna u koju je neprijatelj, pozavidjevši nam i počevši nas goniti, strovalio život naš (Ps. 143, 3). Ono je "tjelesno mudrovanje" (Rim. 8, 6) i "lažno nazvano znanje" (1. Tim. 6, 20), i njime je zaražen sav svijet, koji ne priznaje bolest svoju, no je proglašava za pucanje od zdravlja. Ono je "tijelo i krv", koji "ne mogu naslijediti Carstva Božjega" (1. Kor. 15, 50). Ono je vječna smrt, koju iscjeljuje i uništava Gospod Isus, "uskrsnuće i život" (Iv. 11, 25). Takvo je stanje naše. Sagledavanje njegovo predstavlja novi povod za plač. Zavapimo s plačem Gospodu Isusu da nas izvede iz tamnice, izvuče iz bezdana zemaljskih, istrgne iz čeljusti smrti. "Gospod nas Isus Kristos", kazuje prepodobni Simeon Novi Bogoslov, sišao je k nama upravo stoga što je zaželio da nas "otrgne iz zarobljeništva i iz najgore prelašćenosti" (Početak Treće besjede).

Učenik - Ovo tumačenje nedovoljno je pristupačno mojim predstavama: potrebno mi je jednostavnije objašnjenje, bliže mome poimanju.

Starac - Kao sredstvo za odvođenje roda ljudskoga u propast pali anđeo upotrijebio je laž (1. Mojs. 3, 13). Iz toga razloga Gospod je nazvao đavola lažom, ocem laži i čovjekoubicom od iskoni (Iv. 8, 44). Predstave o laži Gospod je tijesno povezivao sa predstavom o čovjekoubistvu, jer je ovo potonje neizostavna posljedica prvog. Riječju "od iskoni" ukazuje se na to da je od samog početka laž poslužila đavolu kao oruđe za čovjekoubistvo, i stalno mu služi kao oruđe čovjekoubistva, upropaštenja čovjeka. Početak svih zala je lažna misao! Izvorište samoprelašćivanja i demonske prelasti je lažna misao! Posredstvom laži đavo je vječnom smrću porazio čovječanstvo u samom korijenu njegovom, u praocima. Praoci naši prelastiše se, odnosno priznaše laž za istinu, ozlijediše sebe ne iscjeljivo smrtonosnim grijehom, što je posvjedočila i pramajka naša.
"Zmija me prevari", kaza, "te jedoh" (1. Mojs. 3, 13). Od toga doba priroda naša, zatrovana otrovom zla, i voljno i nevoljno stremi ka zlu, koje se i nasladom izopačenoj volji, i izopačenom razumu, i izopačenom srdačnom osjećanju prikazuje kao dobro. Voljno - zato što u nama još postoji ostatak slobode u izboru dobra i zla. Nevoljno - iz razloga što taj ostatak slobode ne djeluje kao potpuna sloboda; on djeluje pod neotuđivim utjecajem ozlijeđenosti grijehom. Mi se rađamo kao takvi; mi ne možemo da ne budemo takvi; i zato se svi mi, bez ikakvog izuzetka, nalazimo u stanju samoprelašćenosti i demonske prelasti. Iz ovakvog pogleda na stanje ljudi u odnosu na dobro i zlo, na stanje koje je neminovno svojstveno svakome čovjeku, proizlazi sljedeće određenje prelasti, koje je objašnjava na potpuno zadovoljavajući način: prelast je usvajanje laži prihvaćene kao istina. Prelast najprije djeluje na način mišljenja; kada bude prihvaćena i kada izopači način mišljenja, ona se bez odlaganja prenosi na srce i izopačuje srdačna osjećanja; kada ovlada suštinom čovjekovom, ona se razliva na čitavu djelatnost njegovu, otrov svoj ostavljajući i na samom tijelu, koje je Tvorac neraskidivo povezao sa
dušom. Stanje prelasti je stanje pogibli ili vječne smrti. Od doba pada čovjekovog đavo je zadobio stalno slobodni pristup njemu (citat iz Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova, u Slovu Nikifora Monahujućeg, Dobrotoljublje, dio II. - Prepodobni Makarije Veliki, Slovo 7, gl. 2). Đavo ima pravo na taj pristup:
njegovoj se vlasti, naime, pokoravanjem njemu, čovjek voljno potčinio, odbacivši pokornost Bogu. Bog je iskupio čovjeka. Iskupljenom čovjeku dana je sloboda da se pokorava ili Bogu, ili đavolu, a kako bi se ta sloboda izrazila bez prinude, đavolu je ostavljen pristup čovjeku. Veoma je prirodno to što đavo ulaže sve napore da čovjeka zadrži u prijašnjem odnosu prema sebi, ili da ga čak dovede do još veće porobljenosti. Radi toga on koristi svoje nekadašnje i svagdašnje oružje - laž. On nastoji da nas prelasti i da nas obmane, oslanjajući se na naše stanje samoprelašćenosti; on uskovitlava naše strasti, te bolesne težnje; njihove pogubne zahtjeve on zaodijeva u privlačnu vanjštinu, starajući se da nas privoli da udovoljavamo strastima. Onaj tko je vjeran Riječi Božjoj ne dopušta sebi ovakvo udovoljavanje, nego obuzdava strasti, odbija napadaje neprijatelja (Jak. 4, 7); djelujući pod rukovodstvom Evanđelja protiv vlastitog samoprelašćivanja, kroteći strasti i time postepeno poništavajući utjecaj palih duhova na sebe, on polagano izlazi iz stanja prelasti u oblast istine i slobode (Iv. 8, 32), čija punoća se zadobiva osjenjenjem blagodati Božje. Onaj tko nije vjeran učenju Kristovom, tko slijedi vlastitu volju i razum, podčinjava se neprijatelju, gubi ostatak svoje slobode i postaje potpuno podčinjen đavolu. Stanje ljudi u demonskoj prelašćenosti biva veoma raznovrsno, shodno onoj strasti kojom je čovjek prelašćen i porobljen, i u skladu sa mjerom u kojoj je čovjek rob strasti. Ali svi koji su upali u prelast demonsku, odnosno koji su kroz napredovanje vlastitog samoprelašćivanja stupili u općenje sa đavolom i u ropstvo njegovo, u prelasti
prebivaju i kao takvi jesu hramovi i oruđa demona, žrtve vječne smrti, življenja u tamnicama paklenim.

O REVNOSTI DUŠEVNOJ I DUHOVNOJ

Monahu se valja veoma čuvati od tjelesne i duševne revnosti, koja se po vanjštini prikazuje kao blagočastiva, a u biti je nepromišljena i dušegubna. Svjetovni ljudi i mnogi monahujući, po neznanju svome, veoma hvale takvu revnost, ne shvaćajući da su njena izvorišta samomnjenje (preuznošenje) i gordost(ponositost). Tu revnost oni veličaju kao revnovanje za vjeru, za blagočašće, za crkvu, za Boga. Ona se sastoji u više ili manje surovom osuđivanju i izobličavanju bližnjih zbog njihovih naravstvenih pogrešaka i pogrešaka protiv crkvenog poretka i pravila služenja ili vršenja obreda. Obmanuti lažnom predstavom o revnosti, ne blagorazumni revnitelji misle da, odajući se njoj, podražavaju Svete Oce i Mučenike, zaboravivši za sebe da oni sami, ti revnitelji, dakle, nisu sveci nego
grješnici. Ako su Sveti izobličavali grešne i bezčasne, to su činili po zapovijesti Božjoj, po nadahnuću Duha Svetoga, a ne pod utjecajem svojih strasti i demona. Tko se pak riješi da po svojoj volji izobliči brata ili ga prekori, taj jasno pokazuje i dokazuje da sebe drži za blagorazumnijeg i vrlinom ispunjenijeg od onoga koga obličuje, da djeluje pod pritiskom strasti i pod utjecajem prelašćenosti(obmane) pomislima demonskim. Valja se opominjati zapovijesti Spasiteljeve: "Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svojemu: stani da ti izvadim trun iz oka tvojega; a eto brvno u oku tvome? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svojega" (Mt. 7, 3-5). Šta je brvno? To je tjelesno mudrovanje, glomazno poput brvna, koje oduzima čitavu sposobnost i ispravnost sili vidovnoj, što ju je Stvoritelj podario umu i srcu. Čovjek koji je vođen tjelesnim mudrovanjem nikako nije kadar ispravno suditi ni o svome unutrašnjem stanju, niti o stanju bližnjih svojih. On o sebi i o drugima sudi na način na koji on sam sebe zamišlja, i na koji druge zamišlja po vanjštini, po tjelesnom svome mudrovanju, pogrešno: i zato ga je Riječ Božja veoma točno nazvala licemjerom. Kršćanin, po iscjeljenju svome Riječju Božjom i Duhom Božjim, zadobiva ispravno gledanje na svoje duševno ustrojenje i na duševno ustrojenje bližnjih. Tjelesno mudrovanje, koje brvnom udara bližnjeg sklonog sagrješenjima, uvijek ga smućuje, nerijetko i upropašćuje, nikada ne donosi niti može donijeti koristi, i ni ukoliko ne djeluje na grijeh. Nasuprot tome, duhovno mudrovanje djeluje isključivo na
duševnu slabost bližnjeg, milujući ga, iscjeljujući i spašavajući. Valja primijetiti da, pošto se stekne razum duhovni, nedostaci i greške bližnjega počinju se činiti potpuno nevažni, kao iskupljeni Spasiteljem i lako izlječivi pokajanjem - i to iste one greške i nedostaci koji su tjelesnom razumu izgledali nemjerljivo veliki i važni. Očito je da im je tjelesno mudrovanje, budući poput brvna, pridavalo tako ogroman značaj. Tjelesno mudrovanje
vidi u bližnjem i onakve grijehe kakvih u njemu uopće nema: iz toga razloga oni koji su se zanosili nerazumnom revnošću često su padali u klevetanje bližnjeg i postajali oruđe i igračka palih duhova. Prepodobni Pimen Veliki pripovijeda kako je neki monah, pošto se zanio revnošću, pao u ovakvo iskušenje: ugledao je drugog monaha kako leži na ženi. Dugo se borio taj monah sa pomišlju koja ga je podsticala da zaustavi grešnike, da bi ih na kraju, pobijeđen od nje, gurnuo nogom, uzviknuvši: Ta prestanite! Tada se ispostavilo da su to bila dva snopa (Alfabetni paterik). Prepodobni abba Dorotej kazuje kako je, dok se on nalazio u obitelji abbe Serida, neki brat oklevetao drugog brata, zanijet nerazumnom revnošću, koja je uvijek povezana sa podozrivošću i sumnjičenjem i veoma sklona izmišljanju: okrivio ga je, naime, da je rano izjutra iz voćnjaka ukrao smokve i jeo ih. Pošto je iguman proveo istragu, ispostavilo se da se oklevetani toga jutra nije nalazio u manastiru, nego u jednom obližnjem naselju, kuda ga je poslao ekonom, i da se u manastir vratio tek u vrijeme kada se Sveta Liturgija bližila kraju (Pouka deveta
Prepodobnog abbe Doroteja). Ako želiš da budeš vjerni, revnosni sin Crkve pravoslavne, postiži to ispunjavanjem zapovijesti Evanđeoskih o postupanju prema bližnjem. Nemoj se usuđivati da ga izlažeš obličenju! Ne usuđuj se da ga poučavaš! Ne usudi se da ga osuđuješ i prekorijevaš! To nije djelo vjere, nego nerazumne revnosti, samomnjenja(preuznošenja), gordosti(ponositosti). Zapitali su Pimena Velikog: šta je to vjera? A Veliki odgovori: "Vjera se sastoji u prebivanju u smirenju i činjenju milosti" (Alfabetni Paterik), odnosno u smirivanju pred bližnjima i praštanju svega čime su nas ožalostili i uvrijedili, svih sagrješenja njihovih. A budući da nerazumni revnitelji kao početni uzrok svoje revnosti navode vjeru, neka znaju da se istinita vjera (ovdje se ima u
vidu djelatna, a ne dogmatska vjera; o razlikovanju njihovom v. Dobrotoljublje, dio II. Inoka Kalista i Ignjatija gl. 16), a shodno tome i istinita revnost, moraju izražavati u smirenju pred bližnjima i milosti prema njima. Prepustimo suđenje ljudima i razobličenje ljudi onima na koje je naložena obaveza da sude braći svojoj i da upravljaju njima. "Onaj tko ima lažnu revnost", kazuje Sveti Izak Sirijski, "pati od velike slabosti. O, čovječe, ti
koji misliš da revnost svoju okrećeš protiv tuđih slabosti, znaj da si se odrekao zdravlja duše tvoje! Potrudi se sa svakim staranjem oko zdravlja duše tvoje. Želiš li da nemoćne iscijeliš, znaj da je bolesnicima potrebnije staranje za njih nego surovo obličenje. Ti, međutim, ne pomažući drugima, samog sebe guraš u tešku i mučnu bolest. Ta revnost u ljudima ne smatra se za jedan od oblika premudrosti, nego se ubraja u slabosti duše, kao obilježje skudosti (duhovnog) razuma, obilježje krajnjeg neznanja. Početak premudrosti Božje jesu blagost i krotost, koje su svojstvene širokoj i krepkoj duši, veoma temeljnom načinu mišljenja, i koje nose nemoći ljudske. "Vi jaki slabosti slabih nosite", kazuje Pismo (Rim. 15, 1), i: "Onoga koji upadne u kakvo sagrješenje ispravljajte duhom krotosti" (Gal. 6, 1). Mir i trpljenje Apostol ubraja među plodove Duha Svetoga (Besjeda 89.).
U drugoj besjedi Prepodobni Izak kazuje: "Nemoj omrznuti grešnika, jer smo svi mi grešni. Ako ti Boga radi ustaješ protiv grešnika, prolij suze za njim. I zašto bi ga uopće mrzio? Omrzni grijehe njegove, a za njega se pomoli, i tako ćeš se upodobiti Kristu, Koji nije negodovao protiv grješnika, nego se molio za njih. Nisi li vidio kako je On plakao nad Jeruzalemom? I mi u mnogim slučajevima služimo đavolu za porugu. Zašto mrzimo onoga kome se izruguje đavo, kada smo i mi sami predmet izrugivanja njegovog? Zašto, o čovječe, grješnika nenavidiš? Da li zato što on nije onako pravedan kao ti što si? Gdje je pravda tvoja, kada u tebi ljubavi nema? Zbog čega nisi za njim zaplakao, nego ga tjeraš? Neki, koji za sebe misle da zdravo sude o djelima grešnika, i (tim povodom)
gnjeve se na njih, čine tako po neznanju svome" (Slovo 90). Velika je nevolja preuznošenje! Velika je nevolja odbacivanje smirenja! Velika je nevolja onakvo duševno ustrojenje i stanje kod koga monah, ne budući pozvan ili upitan, po vlastitoj svijesti o svojoj dostojnosti počinje da poučava, da uobličava, da ukorieva bližnje! Budući upitan, ili se ukloni da dadeš savjet i izrekneš svoje mišljenje, kao onaj koji ništa ne zna, ili, u krajnjoj neophodnosti, kaži to sa najvećim oprezom i skromnošću, kako ne bi sebe ranio sujetom i gordošću, a bližnjega svoga riječju surovom i nepromišljenom. Kada te za trud tvoj u gradini zapovijesti Svojih Bog udostoji da u duši osjetiš revnost Božju, tada ćeš jasno vidjeti da će te ta revnost podsticati na šutnju i smirivanje pred bližnjima, na ljubav prema njima, milost i sastradanje, kao što je kazao Sveti Izak Sirijski (Slovo 38). Božanska revnost je oganj, ali oganj koji ne raspaljuje krv! On u njoj gasi raspaljenost i dovodi u stanje spokojstva (Dobrotoljublje, dio I. Razgovor Prepodobnog Maksima Kapsokalivita sa Prepodobnim Grigorijem Sinaitom). Revnost tjelesnog mudrovanja svagda je povezana sa raspaljivanjem krvi, sa najezdom mnogobrojnih pomisli i maštarija.
Posljedice slijepe i neuke revnosti, ukoliko joj se bližnji usprotivi, obično su negodovanje, zlopamtivost, osvetoljubivost u različitim oblicima, a ukoliko se pokori - sujetno zadovoljstvo sobom, podsticanje i umnoženje našeg visokoumlja i preuznošenja.

O OPREZNOSTI PRI ČITANJU OTAČKIH KNJIGA O MONAŠKOM ŽIVOTU

Knjige Svetih Otaca o monaškom življenju valja čitati sa velikom opreznošću. Primijećeno je da monah-početnik nikako nije kadar da knjige primijeni na svoj položaj, ali da se neizostavno zanosi osnovnim usmjerenjem knjige. Ako knjiga pruža savjete o bezmolviju i pokazuje obilje duhovnih plodova što se sakupljaju u dubini pustinje, u
novaku će se neizostavno javiti veoma snažna želja da se udalji u osamu, u bezljudnu pustinju. Ako knjiga govori o bezuslovnom poslušanju pod rukovodstvom duhonosnog oca, u novaku će se neizostavno javiti želja za najstrožim življenjem u potpunom poslušanju starcu. Našem dobu Bog nije podario ni jedan, ni drugi od tih načina življenja. Ali knjige Svetih Otaca, napisane o tim načinima življenja, mogu na početnika djelovati tako silno da se on, zbog svoga neiskustva i neznanja, lako odlući da ostavi svoje mjesto življenja, na kome ima sve uslove da se spasi i da duhovno uzraste ispunjavanjem Evanđeoskih zapovijesti, radi neostvarive maštarije za savršenim življenjem, koja se živopisno i prelašćujuće uobličila u njegovoj uobrazilji. U Slovu o bezmolviju Sveti Ivan Ljestvičnik kazuje: "Kraj trpeze dobrog bratstva stalno stoji neki pas koji proba da sa nje ukrade hljeb, odnosno dušu; zatim on pobjegne, držeći ga u čeljusti, i proždire na osamljenom mjestu" (Slovo 27.). U slovu o poslušanju ovaj učitelj monaha govori: "Onima koji žive u poslušnosti đavo ubacuje želju za nemogućnim vrlinama. Na isti način on i onima koji prebivaju u bezmolviju savjetuje podvige koji njima nisu svojstveni. Prodri u način razmišljanja neiskusnih iskušenika, i naći ćeš tamo predstavu rođenu od samoprelašćenosti: naći ćeš želju za najstrožim bezmolvijem i postom, za molitvom lišenom svakog lutanja, za potpunim nemanjem taštine, za neprestanim sječanjem na smrt, svagdašnjim umiljenjem, sve savršenim bezgnjevljem, dubokim šutanjem, izvanrednom čistoćom. Prelastivši se, takvi su uzaludno napravili ogroman skok (prešli iz bratskog opštežića u duboku osamu), nemajući u sebi sa početništva svoga spomenute vrline po naročitom promišljanju Božjem: neprijatelj ih je naučio da prije vremena pohitaju ka tim vrlinama, kako ih ne bi stekli ni kada tome dođe vrijeme. Prelastitelj (đavo) pred bezmolvnicima hvali stranoljubivost iskušenika, njihovo služenje, bratoljublje, opštežiteljnost, paženje na bolesnike, kako bi i ove potonje, kaogod i prve, načinio nestrpljivim" (Slovo 4.). Pali anđeo nastoji da monahe obmane i odvuče u pogibao, nudeći im ne samo grijeh u raznim njegovim vidovima, nego im predočavajući i njima nesvojstvene, najuzvišenije vrline. Nemojte, braćo, vjerovati pomislima svojim, predstavama, maštarijama, težnjama, makar vam se one činile i najboljim, i makar vam prikazivale najsvjetliju sliku svetog monaškog življenja! Ukoliko vam obitelj u kojoj živite pruža mogućnost da život provodite po zapovijestima Evanđeoskim, ukoliko vas sablazni ne strovaljuju u smrtne grijehe, nemojte ostavljati obitelj. Velikodušno podnesite i njene duhovne, i materijalne nedostatke, i ne pomišljajte uzalud da tražite onakvo poprište podviga kakvo Bog nije darovao našem dobu. Bog želi i traži da se svi ljudi spase. On svagda i spašava sve koji imaju volju i namjeru da se spase od utapanja u životnom i grešnom moru, ali ne spašava uvijek u lađi ili u zgodnom, dobro ustrojenom pristaništu. On je obećao spasenje Svetom apostolu Pavlu i svim suputnicima njegovim; On je i podario to spasenje, ali se Apostol i suputnici njegovi nisu spasili u lađi, koja se bila
nasukala, nego sa velikim trudom: neki plivajući, drugi na daskama i ostacima od lađe (Dj.ap. 27, 21-44).

O ČUVANJU SEBE OD DOBRA KOJE PRIPADA PALOJ PRIRODI LJUDSKOJ

Naiđe li ti kakva dobra misao, zaustavi se; nikako nemoj hitati da je pretvoriš u djelo sa žurbom, nepromišljeno. Osjetiš li u srcu kakvu dobru težnju, zaustavi se; ne usuđuj se da se njome zaneseš. Pogledaj u Evanđelje. Rasudi: jesu li dobra misao tvoja i dobra težnja srca tvoga u suglasju sa svesvetim učenjem Gospodnjim? Ubrzo ćeš vidjeti da nema nikakvog suglasja između evanđeoskog dobra i dobra pale prirode ljudske. Dobro naše pale prirode pomiješano je sa zlom, i stoga je i samo to dobro postalo zlo, kao što ukusna i zdrava hrana postaje otrovna kada se sa otrovom pomiješa. Čuvaj se činjenja dobra pale prirode! Čineći to dobro, ugotovit ćeš sebi pad, razvit ćeš u sebi samomnjenje i gordost, dostići ćeš u najbližu sličnost sa demonima. Nasuprot tome, čineći evanđeosko dobro, kao istinski i vjerni učenik Bogočovjeka, načinit ćeš se sličnim Bogočovjeku. "Koji voli život svoj", kazuje Gospod, "izgubit će ga, a tko mrzi život svoj na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni" (Iv. 12, 25). "Tko hoće za Mnom da ide neka se odrekne sebe i uzme križ svoj, i za Mnom ide. Jer tko hoće život svoj da sačuva, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj Mene radi i Evanđelja onaj će ga sačuvati" (Mk. 8, 34-35). Gospod zapovijeda potpuno odbacivanje pale prirode, mržnju prema njenim poticajima, ne samo onim koji su nedvosmisleno zli, nego svima bez izuzetka, i onima što se prikazuju dobrim. Velika je nevolja slijediti istinu pale prirode: sa tim je povezano odbacivanje Evanđelja, odbacivanje Iskupitelja, odbacivanje spasenja. Tko ne omrzne život svoj, ne može biti Moj učenik (Lk. 14, 26), kazao je Gospod. Objašnjavajući navedene riječi Gospodnje, Barsanufije Veliki navodi: "Kako se čovjek odriče sebe? - Samo tako što ostavlja prirodne želje i kreće za Gospodom. Stoga Gospod ovdje i govori upravo o onom prirodnom, a ne o neprirodnom; jer ako netko ostavi samo ono što nije od prirode, on još nije ostavio ništa svoje, vlastito, radi Boga, jer mu ono što nije prirodno ne pripada. A onaj koji je ostavio ono prirodno vazda sa apostolom Petrom vapije: "Eto mi smo ostavili sve i za Tobom pošli; šta će, dakle, nama biti?" (Mt. 19, 27-29), i čuje blažni glas Gospodnji sa obećanjem da će naslijediti život vječni (Mt. 19, 27-29). Što je ostavio Petar, budući da nije bio bogat, i čime se hvalio, ako ne napuštanjem prirodnih želja svojih? Jer, ako čovjek ne umre tijelu, živeći duhom, on ne može uskrsnuti dušom. Kao što u mrtvacu uopće nema prirodnih želja, tako ih nema ni u onome tko je u duhovnom smislu umro za tijelo. Ako si umro tijelu, kako onda u tebi mogu živjeti prirodne želje? Ukoliko nisi dostigao mjeru duhovnu, nego si još dijete umom, smiri se pred učiteljem - da te bije milošću (Ps. 141, 5), i bez savjeta ništa nemoj činiti (Sirah. 32, 21), makar ti se nešto činilo sa vidljive svoje strane dobrim; jer se svijetlost demona kasnije pretvara u tamu" (Odgovor 59). Upravo se to mora kazati i za svijetlost pale prirode čovjekove. Hodanje za tom svijetlošću i njeno razvijanje u sebi u duši proizvodi potpuno pomračenje i sasvim je otuđuje od Krista. Onaj kome je kršćanstvo tuđe tuđ je Bogu; svatko tko odbacuje Sina radi oca i matere je
bezbožnik. U našem vijeku, ponosnom na svoj napredak, većina ljudi, koji sebe drže za kršćane i za velike dobročinitelje, povela se za ispunjenjem pravde pale prirode, sa prezirom odbacivši pravdu evanđeosku. Neka ta većina počuje presudu koju izgovori Gospod: "Približava Mi se narod ovaj ustima svojim; i usnama Me poštuje; a srce im je daleko od Mene. No uzalud Me poštuju učeći naukama i zapovijestima ljudskim" (Mt. 15, 8-9). Onaj tko tvori pravdu ljudsku pun je sumnje, visokoumlja, samoprelašćenosti(samoobmane); on propovijeda, trubi pred sobom, razglašava djela svoja, ne obraćajući nikakvu pažnju na zabranu što ju je izrekao Gospod (Mt. 6, 1-18); mržnjom i osvetom on plača onima koji bi se usudili da otvore usta kako bi se sa najvećom mogućnom osnovanošću i dobronamjernošću usprotivili njegovoj pravdi; takav sebe drži za dostojnog i predostojnog svih nagrada zemaljskih i nebeskih. Nasuprot tome, onaj tko zapovijesti evanđeoske čini, vazda je pogružen u smirenje: sravnjujući svoje ispunjavanje svesvetih zapovijesti sa uzvišenošću i čistoćom njihovom, on stalno uviđa da je to ispunjenje krajnje nedovoljno i nedostojno Boga; on sebe vidi kao nekoga tko je zaslužio privremene i vječne muke za sagrešenja svoja, za neraskinuto općenje sa sotonom, za pad zajednički svima ljudima, za svoje vlastito prebivanje u palosti, najzad, za potpuno nedovoljno i često iskrivljeno vršenje zapovijesti. Pred svakom patnjom koja mu se šalje po promislu Božjem on pokorno saginje glavu, znajući da Bog za vrijeme ovog zemaljskog stranstvovanja patnjama poučava i oblikuje one koji Mu služe. Takav čovjek milostiv je prema neprijateljima svojim i moli se za njih kao za braću koju zanose demoni, kao za udove istoga tijela, bolesne u duhu, kao za dobrotvore svoje, kao za oruđa promisla Božjeg.

O SNOVIĐENJIMA

Radi uskovitlavanja i ozljeđivanja duša ljudskih demoni pribjegavaju snoviđenjima; isto tako i sami neiskusni monasi, obraćajući pažnju na svoje snove, nanose sebi štetu, i iz toga razloga ovdje je neophodno ponuditi određenje značenja snoviđenja za čovjeka čija priroda još nije obnovljena Duhom Svetim. Za vrijeme sna stanje čovjeka koji spava Bog je ustrojio tako da se čitav čovjek nalazi u potpunom odmaranju. To odmaranje toliko je potpuno da čovjek za vrijeme sna gubi svijest o svome postojanju, dolazi u stanje samozaborava. Za vrijeme sna svaka aktivnost vezana za rad i koja se izvodi hotimično, pod upravom razuma i volje, prekida se: ostaje samo ona aktivnost koja je neophodna za postojanje i ne može se od njega odvojiti. U tijelu krv nastavlja svoje
kretanje, želudac vari hranu, pluća obavljaju proces disanja, koža propušta isparenja; u duši nastavljaju da se množe misli, maštarije i osjećanja, ali ne u zavisnosti od razuma i htjenja, nego po besvjesnom djelovanju prirode. Takve maštarije, praćene mišljenjem i osjetima njima svojstvenim, čine snoviđenje. Često je ono čudno, pošto ne pripada sistemu hotimičnih i namjernih maštanja i razmišljanja čovjekovih, nego se javlja po zakonima i zahtjevima prirode, po vlastitom htjenju i naravi. Ponekad snoviđenje na sebi nosi nevezani pečat voljnih razmišljanja i maštanja, a ponekad je ono posljedica naravstvenog nastrojenja. Na taj način snoviđenje, samo po sebi, ne može i ne smije imati nikakvo značenje. Smiješna je i potpuno nelogična želja pojedinaca da u bunilu
svojih snoviđenja vide predskazanje vlastite budućnosti ili budućnosti drugih, ili bilo kakav smisao. Kako da bude ono za čije postojanje nema nikakvog razloga? Demoni, imajući pristup dušama našim za vrijeme dok smo budni, imaju ga i dok spavamo. I za vrijeme sna oni nas iskušavaju grijehom, uplićući svoje maštarije u naše. Također, zapaze li da obraćamo pažnju na snove, oni nastoje da snovima našim pridaju zanimljivost, te da u nama izazovu veću pažnju prema tim besmislicama, da postepeno u nama izgrade povjerenje prema njima. Takvo povjerenje uvijek je povezano sa samomnjenjem(preuznošenjem), a samomnjenje nas umni pogled na nas same čini
lažnim, zbog čega čitava djelatnost naša postaje lišena ispravnosti: a upravo to je demonima i potrebno! Onima koji su poodmakli u samomnjenju demoni se počinju javljati u vidu anđela svijetlosti, u vidu mučenika i prepodobnih, pa čak i u vidu Majke Božje i Samoga Krista, hvaleći življenje njihovo, obećavajući im vijence nebeske i time ih uzvodeći na visinu samomnjenja(preuznošenja) i gordosti(ponositosti). Takva visina ujedno je i pogubna provalija. Mi moramo dobro znati da u stanju u kome se nalazimo, a koje još nije obnovljeno blagodaću, nismo sposobni da vidimo drugačija snoviđenja izuzev onih što ih proizvedu bunilo duše i napadaji demona. Kao što se za vrijeme budnog stanja u nama stalno i neprestano javljaju pomisli i maštarije iz pale prirode, ili ih donose demoni, tako i za vrijeme sna vidimo samo maštanja po djelovanju pale prirode i po djelovanju demona. Kao što se utjeha naša za vrijeme budnosti sastoji od umiljenja koje se rađa od spoznaje grijehova svojih, siječanja na smrt i sud Božji - samo što se te pomisli u nama javljaju od blagodati Božje koja prebiva u nama, a koja je u biće naše usađena svetim krštenjem, i donose ih Anđeli Božji, saobrazno našem pokajničkom stanju, tako nam i u snu, veoma rijetko, u krajnjoj nuždi, Anđeli Božji predočavaju ili kraj življenja našeg, ili muku paklenu, ili strašni sud na samrti i poslije smrti. Od takvih snoviđenja mi dolazimo do straha Božjeg, do umiljenja, do plača nad sobom. Ali takva se snoviđenja podvižniku, pa čak i očiglednom, velikom grešniku daju veoma rijetko, po osobitom nesaznajnom promislu Božijem; a daju se veoma rijetko ne zbog škrtosti Božanske blagodati prema nama - ne!, nego iz tog razloga što nas sve što se sa nama
zbiva mimo uobičajenog poretka dovodi do samomnjenja(preuznošenja) i pokolebava u nama smirenje, toliko nepohodno za spasenje naše. Volja Božja, u čijem je ispunjenju spasenje čovjekovo, u Svetome Pismu izložena je tako jasno, tako snažno, tako podrobno, da bilo kakvo potpomaganje ljudskoga spasenja narušavanjem općeg poretka postaje posve izlišno i nepotrebno. Onome mrtvacu koji je molio da bude uskrsnut i poslat braći da bi ih uputio na prelazak sa širokog na tijesni put rečeno je: "Imaju Mojsija i proroke: neka njih slušaju". Kada se molilac usprotivio: "Ne, oče Abrahame, nego ako im dođe netko iz mrtvih, pokajat će se", dobio je odgovor: "Ako ne slušaju Mojsija i proroke, ako netko i iz mrtvih uskrsne, neće se uvjeriti" (Lk. 16, 27, 31). Iskustvo je
pokazalo da su mnogi koji su se udostojali viđenja mitarstava, strašnog suda i drugih zagrobnih užasa u snu bili potreseni tim viđenjem na kratko vrijeme, da bi zatim podlegli rasijanosti, zaboravili na ono što su vidjeli i u nemaru provodili život svoj; nasuprot tome, oni koji nisu imali nikakva viđenja, ali su se marljivo poučavali u zakonu Božjem, postepeno su došli do straha Božjeg, dostigli duhovni napredak i u radosti, koja se rađa
od posvjedočenosti spasenja, prešli iz ove zemaljske doline patnje u blaženu vječnost. Sveti Ivan Ljestvičnik o učešću demona u monaškim snoviđenjima rasuđuje na slijedeći način: "Kada, napustivši radi Gospoda dom svoj i domaće naše, iz ljubavi prema Bogu sebe predamo stranstvovanju, tada demoni, sveteći se za ovo, pokušavaju da nas smućuju snoviđenjima, prikazujući nam srodnike naše kako ridaju, ili umiru, ili pate u zatvoreništvu i zbog nas trpe iskušenja. Onaj koji vjeruje snovima nalik je na čovjeka koji trći za svojom sjenkom i pokušava da je uhvati. Demoni sujete u snoviđenjima se pretvaraju u proroke, pogađajući budućnost po prepredenosti svojoj, i obznanjujući nam je, kako bismo, pošto se viđenja obistine, dospjeli u stanje nedoumice i preuzneli se
pomišlju, kao da smo već blizu dara prorokovanja. Za one koji mu vjeruju, demon često biva prorok, a za one koji mu ne pridaju važnost on je vazda lažac. Kao duh, on vidi ono što se odvija u zračnim prostranstvima, i, shvativši da netko umire, lakomislenom čovjeku obznanjuje to u snu. Demoni ne znaju ništa od onoga što će se zbiti u budućnosti po proroštvu, u protivnom slučaju smrt bi nam mogli prorokovati i vračari. Demoni uzimaju obličje anđela svijetlosti, nerijetko i lik mučenika, i u snoviđenjima nam prikazuju naše općenje sa njima, a kada se probudimo izazivaju u nama radost i preuznošenje. Neka ti ovo bude pokazatelj prelasti (demonske obmane). Sveti Anđeli pokazuju nam muku, sud, smrt, zbog čega se, probudivši se, ispunjavamo trepetom i žalošću. Počnemo li se u snoviđenjima pokoravati demonima, oni će krenuti da nam se izruguju i u budnom stanju. Onaj koji vjeruje snoviđenjima potpuno je neiskusan, a tko nijednom snu ne vjeruje uistinu je mudroljubiv. Vjeruj samo onim snovima koji ti obznanjuju muku i sud; ukoliko te, međutim, zbog njih počne uznemiravati očajanje, znaj da su i ti snovi od demona" (Sveti Ivan Ljestvičnik, Dodatak uz Slovo 3.). - Prepodobni Kasijan Rimljanin pripovijeda za nekakvog monaha, rodom iz Mezopotamije, da je provodio veoma usamljen i isposnički život, ali je propao zbog prelašćenosti demonskim snoviđenjima. Naime, uvidjevši da je taj monah malo pažnje obraćao na svoj duhovni razvoj, nego je sveukupnu pažnju usmjerio na tjelesni podvig, pridavši mu, a shodno tome i sebi samom, veliku vrijednost, demoni su mu počeli pokazivati takva snoviđenja koja su se po zlobnoj prepredenosti demonskoj obistinila na djelu. Kada se monah utvrdio u vjeri u snoviđenja i povjerenju prema sebi samom, đavo mu je u predivnom snoviđenju pokazao Judeje kako se rajskim blaženstvom naslađuju i kršćane gdje se u paklenim mukama zlopate. Pri tome je demon, razumije se, u obličju anđela ili nekakvog starozavjetnog pravednika, posavjetovao monaha da prihvati vjeru judejsku kako bi dobio mogućnost da bude učesnik u blaženstvima Judeja, što je on bez ikakvog oklijevanja i učinio (Slovo o rasuđivanju. Dobrotoljublje, dio VI). - Ovo što je rečeno dovoljno je da se ljubljenoj braći našoj, današnjim monasima, objasni koliko je nerazumno obraćati pažnju na snove, a naročito vjerovati im, i kako strašna šteta može nastati od vjerovanja u njih. Od obraćanja pažnje na snoviđenja neizostavno se duši prikrada vjerovanje u njih, i zato je već i sama takva pažnja strogo zabranjena.
Priroda, obnovljena Duhom Svetim, vlada se po potpuno drugim zakonima nego priroda koja je pala i koja se sve dublje zaglibljuje u svome padu. Vladalac u obnovljenom čovjeku je Duh Sveti. "Na takvima je prosijala blagodat Božanstvenog Duha", kazao je Prepodobni Makarije Veliki, "i nastanila se u dubini uma njihovog: tako je Gospod njima kao duša" (Slovo 7, gl. 12). I u budnom stanju, i u snu oni prebivaju u Gospodu, izvan grijeha, izvan zemaljskih i tjelesnih pomisli i maštarija. Njihove pomisli i maštanja, koji se za vrijeme sna nalaze izvan uprave razuma i volje ljudske, i koji u drugim ljudima djeluju bez učešća svijesti, po zahtjevima prirode, u takvima djeluju po rukovodstvu Duha, i snoviđenja takvih ljudi imaju duhovno značenje. Tako je pravdeni Josip u snu bio naučen tajni očovječenja Boga Logosa; u snu mu je bilo zapovjeđeno da bježi u Egipat i da se iz njega vrati (Mt., gl. 1 i 2). Snoviđenja koja Bog šalje nose u sebi neospornu uvjerljivost. Ta je uvjerljivost shvatljiva Svetima Božjim i nedokučiva za one koji se još nalaze u borbi sa strastima.

O ZIVLjENjU PREMA SAVETU

U prethodnoj glavi duhovno zivljenje koje je po Promislu Bozijem dato nasem dobu nazvali smo zrncima. Ono se zasniva na rukovodjenju Svetim Pismom i spisima Svetih Otaca u delu spasenja, uz savete i pouke uzete od oceva i brace koji su nasi savremenici. U sustinskom smislu to jeste poslusanje drevnih monaha, ali u drugacijem obliku, prilagodjenom nasoj slabosti, prevashodno dusevnoj. Drevnim iskusenicima njihovi duhonosni ucitelji bez oklevanja i okolisenja obznanjivali su volju Boziju: sada su monasi duzni da sami u Pismu tragaju za voljom Bozijom, i da zbog toga cesto i dugotrajno prebivaju u nedoumici i prave greske. Tada je napredovanje bilo brzo po svojstvu delanja; sada je ono tromo, opet po svojstvu delanja. Takvo je Bozije blagovoljenje prema nama: duzni smo da mu se pokoravamo, i da ga sa blagodarenjem trepetno stujemo. Nase danasnje monasko zivljenje po Pismu i savetu oceva i brace osvestano je primerom celovodje monastva, Prepodobnog Antonija Velikog. On nije bio u poslusanju kod starca, nego je kao novak ziveo odvojeno, i pouke uzimao iz Pisma i od raznih oceva i brace: kod jednoga se naucio uzdrzanju, kod drugoga - krotosti, trpljenju, smirenju, kod nekog pak strogom strazenju nad sobom, bezmolviju, trudeci se da prihvati za sebe vrlinu svakog vrlinskog monaha, svima po mogucnostima buduci poslusan, smiravajuci se pred svima i neprestano se Bogu moleci (Cetji Mineji, 17. januar). Postupaj i ti, ako si novak, na isti nacin! Nastojatelju i ostalima iz uprave manastirske pokazuj nelicemerno i necovekougodljivo poslusanje, poslusanje slobodno od laskanja i pritvornosti, poslusanje Boga radi. Budi poslusan svim ovima i braci u onome sto ti zapovedaju, ako to nije protivno Zakonu Bozijem, tipiku i poretku u manastiru prihvacenom i odlukama manastirske uprave. Ali nikako nemoj biti poslusan u zlu, makar ti se desilo da zbog tvoje nespremnosti na covekougadjanje i zbog cvrstine tvoje podneses neku zalost. Savetuj se sa vrlinom ispunjenim i razumnim ocima i bracom, ali savete njihove prihvataj sa krajnjim oprezom i obazrivoscu. Nemoj se zanositi savetom po njegovom pocetnom delovanju na tebe! Zbog strasnosti tvoje i slepila neki strasni i stetni savet moze ti se uciniti dopadljivim jedino po neznanju i neiskustvu tvome, ili zato sto on ugadja nekakvoj skrivenoj strasti sto u tebi prebiva, a da je nisi poznao. Sa placem i uzdisajima srca moli Boga da ti On ne dopusti da se udaljis od svesvete volje Njegove da bi sledio palu volju ljudsku, tvoju ili bliznjega tvog, koji te savetuje.
Kako o svojim pomislima, tako se i o pomislima svoga bliznjeg, o njegovim savetima, savetuj sa Evandjeljem. Sujeta i samomnjenje vole da poucavaju i upucuju. Oni se ne brinu o vrednosti svoga saveta! Ne pomisljaju da mogu naneti bliznjem neizlecivu ranu nekakvim ruznim savetom koji ce neiskusni novak prihvatiti sa apsolutnim
poverenjem, raspalivsi se telom i krvlju! Njima je potreban uspeh, bez obzira na njegovu kakvocu, bez obzira na temelj njegov! Njima je potrebno da kod novaka izazovu utisak i da ga u naravstvenom pogledu potcine sebi! Njima je potrebna pohvala ljudska! Njima je potrebno da se procuju kao sveti, razumni, prozorljivi starci, ucitelji! Njima je potrebno da nahrane svoju nezasitu tastinu, svoju gordost. Svagda je bila istinita molitva Proroka, a osobito sada: "Pomagaj, Gospode; jer nesta Svetijeh, jer je malo vjernijeh medju sinovima covjecijim. Laz govore jedan drugome, usnama lazljivijem govore iz srca dvolicna" (Ps. 12, 1-2). Rec lazljiva i dvolicna ne moze da ne bude i zla i stetna. Protiv takvog nastrojenja neophodno je preduzeti mere opreza. "Izucavaj Sveto Pismo", kazuje Simeon Novi Bogoslov, "i spise Svetih Otaca, narocito delatne, kako bi, uporedivsi sa njima ucenje i ponasanje tvoga ucitelja i starca, mogao da ih vidis (to ucenje i ponasanje) kao u ogledalu i razumes, te kako bi ono sto je u saglasju sa Pismom usvajao i drzao na umu, a ono sto je lazno i rdjavo poznavao i odbacivao, da ne bi bio obmanut. Znaj da se u nase dane pojavilo mnogo obmanjivaca i laznih ucitelja" (Gl. 33,
Dobrotoljublje, deo I). Prepodobni Simeon ziveo je u desetom stolecu po Rodjenju Hristovom, devet vekova pre naseg doba; eto kada se vec razlegao glas pravednika u svetoj Crkvi Hristovoj o nedostatku istinskih, duhonosnih rukovoditelja, o mnostvu laznih ucitelja. Vremenom je zadovoljavajucih ucitelja monaha bivalo sve manje i manje. Tada su Sveti Oci poceli da sve vise predlazu rukovodjenje Svetim Pismom i spisima Otackim.
Prepodobni Nil Sorski, pozivajuci se na Oce koji su pisali pre njega, kazuje: "Nije mali podvig, porucili su oni, naci neprelascenog ucitelja za ovo cudesno delanje (istinsku monasku srdacnu i umnu molitvu). Oni su neprelascenim nazvali onoga ko poseduje delanje i umovanje posvedoceno Svetim Pismom i ko je stekao duhovno rasudjivanje. I jos su kazali Sveti Oci da je i tada jedva bilo moguce naci neprelascenog ucitelja u takvim
stvarima; sada pak, kada ih je ostalo krajnje malo, valja ih traziti sa velikom obazrivoscu. Ukoliko se takav ne nadje, Sveti Oci zapovedili su da se slusa Sam Gospod, Koji govori: Istrazujte Pisma, i u njima cete naci zivot vecni (Jn. 5, 39). Jer sto se ranije napisa u Svetom Pismu za nasu se pouku napisa (Rimlj. 15, 4)" (Predogovor Ustavu ili Predanju). Prepodobni Nil ziveo je u XV veku; osnovao je skit nedaleko od Belog jezera, gde se u potpunoj osami bavio molitvom. Korisno je saslusati i kazivanja staraca novijih vremena, sa kakvim smirenjem i odbacivanjem sebe Prepodobni Nil govori o poukama sto ih je zavestao bratiji:
"Niko ne sme tajiti rec Boziju po nemaru svome, vec mora priznavati nemoc svoju i ujedno ne skrivati istinu Boziju, kako ne bismo postali krivi za prestupanje zapovesti Bozije. Nemojmo u tajnosti cuvati rec Boziju, nego je obznanjujmo. Knjige Svetog Pisma i reci Svetih Otaca mnogobrojne su kao pesak morski: istrazujuci ih sa usrdjem, prenosimo ih onima sto k nama dolaze i potrebuju ih (onima sto traze i pitaju). Tacnije: ne prenosimo ih mi, jer smo toga nedostojni, nego ih iz Svetoga Pisma prenose blazeni Sveti Oci" (Predanje Prepodobnog Nila Sorskog).
Nece biti naodmet da ovde primetimo da se Prepodobni Nil Sorski, iako je imao blagodat Boziju, nije usudjivao da proizvoljno tumaci Pismo, nego je sledio objasnjenja Otaca. Put smirenoumlja jedini je ispravan put ka spasenju. Evo izvanrednog obrasca za savremeno poucavanje! On je u potpunosti dusekoristan za onoga ko duhovno rukovodi i onoga koji biva vodjen, on je pravilan izraz i odraz umerenog napredovanja, on je povezan sa odbacivanjem samomnjenja, bezumne bezobzirnosti i drskosti, u koje upadaju oni sto spolja podrazavaju Varsanufija Velikog i druge znamenite Oce, nemajuci blagodati Otacke. Ono sto je u Ocima predstavljalo izraz preizobilnog prisustva Duha Svetoga u njima, to je kod nerazumnih i licemernih epigona izraz ogromnog neznanja, samoprelascivanja, gordosti, drskosti. Ljubljeni oci! Rec Boziju izgovaracemo braci nasoj sa svakim smirenjem i trepetom, buduci svesni da nismo dorasli ovakvom sluzenju i cuvajuci se od tastine, koja silno dosadjuje ljudima ispunjenim strastima, kada takvi poucavaju bracu. Pomislite da smo duzni da damo odgovor za svaku praznu rec (Mt. 12, 36), pa je utoliko tezi odgovor za rec Boziju izgovorenu sa tastinom i podstaknutu
tastinom. "Istrijebice Gospod sva usta lazljiva, jezik velicavi, ljude koji govore: jezikom smo jaki, usta su nasa u nas, ko je gospodar nad nama?" (Ps. 12, 3-4). Istrebice Gospod one sto istu slavu svoju, a ne Boziju. Pobojmo se pretnje Bozije! Rec nazidanja kazujmo u slucaju sustinske neophodnosti, ne kao ucitelji, nego kao oni koji i sami potrebuju pouku i koji se trude da postanu zajednicari pouke sto je Bog pruza u svesvetoj reci
Svojoj.
"Svaki kao sto je primio blagodatni dar", porucuje Sveti apostol Petar, "njime sluzite jedni drugima, kao dobri upravitelji raznovrsne blagodati Bozije. Ako neko govori, neka govori kao rijeci Bozije; ako neko sluzi, neka sluzi kao po moci koju Bog daje; da se u svemu slavi Bog kroz Isusa Hrista" (1. Petr. 4, 10-11). Onaj ko dela od sebe, dela tastine radi, i sebe i one sto ga slusaju prinosi na zrtvu satani; ko dela od Gospoda, dela na slavu Gospodnju, savrsava svoje spasenje i spasenje bliznjih svojih kroz Gospoda, jedinog Spasitelja ljudi. Bojmo se da novaku ne pruzimo nekakvu nepromisljenu pouku, koja nije zasnovana na reci Bozijoj i na duhovnom razumevanju reci Bozije. Bolje je priznati neznanje, nego iskazati dusegubno znanje. Sacuvajmo se od velike nevolje - da lakovernog novaka od sluge Bozijeg pretvorimo u slugu ljudima (1. Kor. 7, 23), podstakavsi ga da umesto svesvete volje Bozije cini palu volju ljudsku (ovde se ne govori o spoljasnjem poslusanju manastirskom, o trudovima i poslovima manastirskim koje odredjuje uprava obitelji, nego o naravstvenom, skrivenom poslusanju, koje se u dusi savrsava).
Savet ne podrazumeva uslov da se neizostavno izvrsi; po njemu se moze postupiti i ne postupiti. Na savetniku nema nikakve odgovornosti za savet, ukoliko ga je pruzio sa strahom Bozijim i smirenoumljem, ne po svojoj volji, nego posto je pitan i podstaknut. Takodje, onaj ko je primio savet nije sputan njime; po njegovoj volji i rasudjivanju preostaje mu da dobijeni savet ispuni ili ne ispuni. Ocigledno je da je put saveta i sledovanja Svetom Pismu saobrazan nasem slabom vremenu. Primeticemo da Oci zabranjuju da se bliznjem pruzaju saveti iz vlastitih pobuda, bez pitanja bliznjeg; samovoljno davanje saveta pokazuje da drzimo za sebe da posedujemo duhovno znanje i duhovnu dostojnost - a to je otvorena gordost i samoprelascenje (misljenje Svestenomucenika Petra, mitropolita Damaskog, i drugih Otaca. Dobrotoljublje, deo III). To se ne odnosi na nastojatelje i upravitelje, koji su duzni da u svako doba, kod svake potrebe na koju se naidje, i bez pitanja poucavaju povereno im bratstvo (2. Tim. 4, 2). Medjutim, prilikom posecivanja drugih manastira oni su duzni da se upravljaju prema savetu Prepodobnog Makarija Aleksandrijskog Prepodobnom Pahomiju Velikom. Pahomije je, naime, upitao Makarija za poucavanje brace i sudjenje njima. Ava Makarije odgovorio je: "Poucavaj one koji su tebi potcinjeni i njima sudi, a nemoj suditi nikome sa strane" (Alfabetni paterik i Hvale dostojna kazivanja o avi Makariju Gradskom, gl. 2). Toga su se pravila pridrzavali i pridrzavaju ga se svi nastojatelji koji zele da blagougode Bogu.

O ANAHORETSKOM ZIVLjENjU

Neka ne bude skriveno od ljubljene bratije da najuzviseniji vidovi monaskog zivljenja, konkretno - anahoretsko podvizavanje u dubini pustinje ili tihovanje u zatvornistvu, kao i zivljenje uz duhonosnog starca uz bezuslovno poslusanje njemu nisu ustrojeni pukim slucajem, ne htenjem i razumom ljudskim, nego po osobitom promislu,
odredjenju, prizvanju i otkrivenju Bozijem. Antonije Veliki, celovodja monastva, osnivac pustinoziteljstva, udaljio se u pustinju kada se vec bio obukao u silu s visine, i nikako ne drugacije nego po prizivu Bozijem. I premda se to ne kaze jasno u njegovom zitiju, kasniji dogadjaji iz njegovog zivota to ocito potvrdjuju. O tome da je u najskriveniju (unutarnju) pustinju radi savrsenog tihovanja on bio upucen glasom Bozijim i zapovescu Njegovom kazuje se u zitiju podviznikovom (Zitije Prepodobnog Antonija Velikog. Cetji Mineji za 17. januar i Vitae Patrum Patrologiae coursus completus, T. LXXVI). Prepodobnom Makariju Velikom, savremeniku Prepodobnog Antonija, nesto mladjem od njega, javio se Heruvim, pokazao mu besplodnu ledinu - kasnije znameniti Egipatski skit, zapovedio mu da se u njoj nastani i obecao da ce se pusta ravnica ispuniti mnostvom otselnika (Alfabetski paterik). Arsenije Veliki, nalazeci se u carskim palatama, molio se Bogu da mu ukaze put spasenja i pocuo glas: "Arsenije! Bezi od ljudi i spasces se!". Arsenije se udaljio u pomenuti Skit, tamo je iznova molio Boga da ga uputi ka spasenju, i opet je zacuo glas: "Arsenije! Bezi (od ljudi), cuti, tihuj: to su koreni bezgresnosti" (Alfabetski Paterik i Secanja dostojna kazivanja). Prepodobna Marija Egipcanka bila je prizvana na otselnistvo u Prekojordanskoj pustinji zapovescu Bozijom (Cetji Mineji za 1. april). Bog je, prizivajuci izabrane Svoje na tihovanje i otselnistvo, darivao njima takvu pomoc i sredstva za ovakvo zivljenje, kakve covek sam po sebi ne moze imati. I u doba procvata monastva, kada je bilo mnogo duhonosnih rukovoditelja, malo je bilo onih koji
su bili sposobni za tihovanje, a narocito za otselnistvo. "Istinsko, razumno tihovanje", govori Sveti Jovan Lestvicnik, "mogu obavljati samo malobrojni, i to jedino oni koji su stekli utehu Bozansku, sto ih u podvizima krepi i u bitkama im pomaze" (Slovo 4, gl. 120). "Tihovanje upropastava neiskusne" (Slovo 27, gl. 5). Zatvornici i otselnici cesto su podnosili najvece dusevne nevolje; nevolje su trpeli oni medju njima koji su u zatvornistvo stupili po svojoj volji, a da nisu primili priziv od Boga. U Prologu citamo ovakvo kazivanje: u Palestini je postojao manastir u podnozju nekakve velike i visoke stene, a u steni iznad manastira bese jedna pestera. Monasi toga
manastira pripovedali su: "Pre nekog vremena jedan (monah) iz naseg bratstva zazeleo je da zivi u pesteri, sto je u brdu, i moljase igumana da mu dopusti. Iguman imadjase dar rasudjivanja. On kaza bratu: "Sine moj, kako zelis da sam zivis u pesteri, kada jos nikako nisi savladao telesne i dusevne strasne pomisli? Onaj ko zeli da tihuje mora se nalaziti pod rukovodstvom ucitelja, a ne sme sam sobom upravljati. A ti, iako niukoliko nisi dostigao potrebnu meru, molis skudost moju da ti dozvoli da samujes u pesteri; mislim da ne razumes svakovrsne mreze djavolske. Daleko ti je bolje da sluzis ocima, da od Boga zadobijas pomoc molitvama njihovim, da sa nama u odredjena vremena slavis i opevas Vladara svih, nego da se sam boris sa necastivim i zlokovarnim (podmuklim)
pomislima. Nisi li cuo sta govori Bogoglasni Otac Jovan, pisac Lestvice: "Tesko onome ko sam zivi, jer upadne li u uninije ili lenost, nema ko da ga podigne! A gde su dvoje ili troje sabrani u ime Moje, onde sam i Ja medju njima, kaza Gospod". Tako mu iguman porucivase, ali ne bese kadar odvratiti ga od dusegubnih pomisli. Videci silnu zelju bratovljevu i neotstupno moljenje njegovo, iguman mu najzad dopusti da zivi u pesteri.
Pracen molitvom igumana, on se pope u pesteru. Hranu mu, u casovima uzimanja njenog, donosase jedan od manastirske bratije, a u zatvornika bese kotarica na uzetu, koje on spustase i tako hranu uzimase. Kada provede neko vreme u pesteri, djavo, koji vazda vojuje sa onima koji bi da zive bogougodno, poce da ga smucuje zlim pomislima dan i noc; posto prodje nekoliko dana, preobrazivsi se u svetlonosnog angela, javi mu se i rece: "Neka ti bude znano da me je Gospod poslao da ti prisluzujem radi cistote tvoje i zivljenja blagocastivog". A monah ce: "Sta sam to dobro ucinio da bi mi angeli sluzili?" Djavo uzvrati: "Sve sto si ucinio veliko je i uzviseno. Ostavio si lepote sveta i postao monah, trudis se u postu, molitvama i bdenju; opet si, ostavivsi manastir, izabrao zivljenje ovde: pa kako angeli ne bi sluzili svetinji tvojoj?" Tim recima dusegubna zmija dovede ga do preuznosenja, do gordosti, i poce mu se stalno prikazivati. Jednom prilikom neki covek, koga lopovi behu opljackali, otide k monahu. Necisti demon, koji mu se, prelascujuci ga, javio u oblicju angela, rece mu: "Toga coveka pokradose lopovi; ukradene stvari sakrivene su na takvom i takvom mestu: reci mu da otide onamo i uzme sto je njegovo". Dosavsi do pestere, covek se pokloni, a monah mu odgore rece: "Dobro je, brate, sto si dosao! Znam: nevolja te zadesila, jer su kod tebe bili lupezi, i ukrali ti to i to. Ne tuguj! Sve sto su ukrali ostavili su na tom i tom mestu:
otidi onamo i naci ces sve to, a za mene se moli". Covek se zacudi, poslusa ga i nadje ukradeno. On proslavi monaha po citavoj toj zemlji, govoreci da je monah koji u pesteri obitava prorok. K njemu stade priticati mnostvo ljudi: slusajuci ga, oni se divljahu ucenju sto ga ovaj objavljivase pod uticajem djavola. Pretskazivao je sta ce se zbiti, i pretskazanja mu se obistinjavahu. I nesrecnik provede dosta vremena u takvoj prelasti.
U drugi dan druge nedelje po vaznesenju Gospoda naseg Isusa Hrista javi se monahu necisti demon i rece: "Znaj, oce, da ce zbog neporocnog i ravnoangelnog zivljenja tvoga doci drugi angeli i uzeti te u telu na nebo: tamo ces se, sa svim angelima, nasladjivati gledanjem neizrecive krasote Gospodnje". Rekavsi ovo, demon postade nevidljiv. Ali covekoljubivi i mnogomilostivi Bog, Koji ne zeli propast ljudsku, stavi u srce monahu da izvesti igumana o onome sto se dogodilo. Kada k zatvorniku dodje brat sto mu donosase hranu, on, provirivsi iz pestere, poruci: "Brate! Idi, kazi igumanu da dodje ovamo". Brat to prenese igumanu. Iguman pohita da dodje; pope se lestvama do zatvornika i upita ga: "Zasto si mi, sine moj, porucio da dodjem ovamo?" Ovaj odgovori: "Cime bih ti uzvratio, oce sveti, za sve sto si ucinio nedostojnosti mojoj!" Iguman ce na to: "A sta sam ti to dobro ucinio?" Monah: "Uistinu, oce, tvojim posredovanjem udostojih se mnogih i velikih dobara. Ti si me u angelski obraz obukao; tvojim posredovanjem vidim angele i udostojavam se opstenja sa njima; tvojim sam posredovanjem primio dar prozorljivosti i prorokovanja". - Pocuvsi to, iguman se udivi i rece: "Nesrecnice! Zar da ti vidis angele? Zar da se ti udostojis dara prozorljivosti? Tesko tebi, kukavce! Nisam li ti kazivao: ne idi u pesteru, da te ne bi kako demoni prelastili". Dok mu iguman ovako govorase, brat mu se protivljase: "Ne govori tako, casni oce! Radi tvojih svetih molitava ja vidim angele: sutra ce me oni vazneti na nebesa sa telom mojim. Neka bude znano svetosti tvojoj da zelim da molim Gospoda Boga naseg da i tebe uzmu angeli, kako bi i ti sa mnom u nebeskoj slavi prebivao". Ovo pocuvsi, iguman mu strogo kaza: "Prelascen si od demona, kukavce! Pa ipak, ako sam vec dosao ovamo, necu otici sa ovog mesta, neko cu ostati da vidim sta ce se sa tobom dogoditi. Neciste demone, koje ti nazivas angelima, ja necu ugledati, ali kada vidis da su dosli, kazi mi". Iguman zapovedi da se lestve uklone, i ostade u pesteri sa prelascenim, prebivajuci u postu i neprekidnom psalmopojanju. Kada nastade cas u koji se prelasceni nadase da ce biti vaznet na nebo, on ugleda demone sto mu dodjose i rece: "Evo ih, oce!" Tada ga iguman zagrli i zavapi: "Gospode, Isuse Hriste, Sine Boziji, pomozi sluzi Tvome koji se prelasti i ne dopusti demonima necistim da njime zavladaju!". Dokle to iguman govorase, demoni zgrabise i pocese vuci prelascenog, upinjuci se da ga istrgnu iz zagrljaja igumanovog. Ali iguman im zapreti, i oni, svukavsi sa prelascenog mantiju, iscezose. Videlo se kako se mantija uznosi po vazduhu na visinu i kako se najzad skrila.
Posto prodje dosta vremena, mantija se opet pokaza, ovaj put kako leti dole i pada na zemlju. Tada starac rece prelascenom: "Bezumnice i kukavce! Vidis li kako su demoni postupili sa tvojom mantijom? Na isti nacin nameravali su da i sa tobom postupe. Hteli su da te uznesu na vazduh, kao Simona volhva (carobnjaka), i da te strovale dole, da se skrsis i nesrecno upropastis jadnu dusu svoju". Iguman pozva monahe, zapovedi im da
donesu lestve, spusti prelascenog iz pestere u manastir i odredi mu sluzenje u pekari, u
kuhinji i na drugim manastirskim poslusanjima, da bi mu se smirile pomisli. Na taj nacin
on spase brata" (Prolog, meseca januara 9. dan). Teskom iskusenju zbog preranog stupanja u zatvornistvo bili su podvrgnuti i nasi sunarodnici, Prepodobni Isaakije (Paterik Pecerski i Cetji Mineji za 14. februar) i Nikita (Paterik Pecerski i Cetji Mineji za 31. januar) Pecerski. Iz zivotopisa Prepodobnog Isaakija, savremenika Prepodobnih Antonija i Teodosija, vidi se da je on stupio u zatvornistvo po sopstvenom htenju. Naime, on prohodjase veoma naporan telesni podvig; teznja za jos napornijim podvigom podstakla ga je da se zatvori u jednoj od najmanjih pestera Pecerskog manastira u Kijevu. Hrana mu bejase prosfora, a pice - voda, i tu veoma oskudnu hranu on uzimase svaki drugi dan. U tako napornom telesnom podvigu i u nedostatku opitnih poznanja o dusevnom podvigu i dusevnoj borbi nije moguce ne platiti nesto za svoj podvig. Na unutarnjem nastrojenju podviznika obicno se zasniva iskusenje koje na njega navode demoni. "Ako covek", kazuje Prepodobni Makarije Egipatski, "sam po sebi ne pruzi povoda satani da ga potcini svome uticaju, satana ni na koji nacin nece moci da nasilno ovlada njime" (Slovo 4, gl. 12). Demoni su se Isaakiju pokazali u oblicju svetozarnih angela, jednog od drugoga sjajnijih; nazvali su ga Hristom i zahtevali od podviznika da im se pokloni. Poklonjenjem, koje jedino Bogu
treba ciniti, a koje je on uzneo djavolu, podviznik se potcinio demonima, koji su ga namucili nasilnim pokretima tela (igranjem) gotovo do smrti. Prepodobni Antonije, koji prisluzivase zatvorniku, dodje k njemu sa uobicajenom hranom, ali videvsi da zatvornik ne daje od sebe glasa i shvativsi da mu se desilo nesto cudno, uz pomoc drugih monaha razvali ulaz u pesteru Isaakijevu, koji bese potpuno zatvoren; iznesose ga kao mrtvaca i polozise ispred pestere, ali ga, kada primetise da je ziv, odnesose u keliju na postelju. Prepodobni Antonije i Teodosije hodjahu za njim, jedan iza drugoga. Isaakije od iskusenja oslabi umom i telom: nije mogao ni da stoji, ni da sedi, ni da se, lezeci, okrene s jedne strane na drugu; dve godine lezao je nepokretno, nem i gluv. Trece godine je progovorio, moleci da ga podignu i stave na noge. Zatim poce uciti da hoda, kao dete, ali nista ne zeljase, cak ni ne pomisljase da poseti crkvu; jedva su ga i na silu na to nagovorili, i on poce malo po malo odlaziti u hram Boziji. Posle toga poce odlaziti i u trpezariju, i postepeno nauci da jede; tokom te dve godine, dok lezase nepokretno, on ne okusi ni hleba ni vode. Na kraju se potpuno oslobodi od strasnog i cudnog utiska koji u njemu izazva javljanje i dejstvo demona. Kasnije je Prepodobni Isaakije dostigao u visoku meru svetosti. Prepodobni Nikita bio je mladji od Prepodobnog Isaakija, ali mu bese savremenik. Zanet revnoscu, zamolio je igumana da mu da blagoslov za podvizavanje u zatvornistvu. Iguman (a tada je to bio Prepodobni Nikon) mu branjase, govoreci: "Sine moj! Nije korisno da ti, mlad buduci, u ispraznosti prebivas. Bolje ti je da sa bratijom
zivis: njima sluzeci, neces izgubiti platu svoju. I sam znas kako je Isaakije pesternik u zatvornistvu bio prelascen od demona; i poginuo bi, da nije bilo osobite blagodati Bozije, koja ga, molitvama Prepodobnih otaca nasih Antonija i Teodosija, spase". Nikita odgovori i rece: "Nikako se necu prelastiti nicim slicnim; moja je zelja, naprotiv, da cvrsto stanem protiv zamki demonskih i molim covekoljubivog Boga da i mene udostoji dara cudotvorenja, kao Isaakija zatvornika, koji i do dana danasnjeg mnoga cudesa cini". Iguman opet kaza: "Tvoja zelja prevazilazi moci tvoje; cuvaj se da se ne survas kada se preuzneses. Ja ti, nasuprot tome, zapovedam da sluzis braci, pa ces zadobiti venac od Boga za poslusanje svoje". Nikita, zanet veoma snaznom revnoscu za zivljenje zatvornicko, ne htede nimalo paznje obracati na ono sto mu iguman porucivase. On ispuni svoju zamisao: zatvori se i tako prebivase u zatvoru, moleci se i nikuda ne izlazeci. Posto prodje neko vreme, jedared, dok bese na molitvi, on zacu glas koji se moljase skupa sa njim, i oseti nekakav neobican miris. Prelastivsi se, rece sam sebi: "Kada to ne bi bio andjeo, ne bi se molio sa mnom, i ne bi se osecao miomir Duha Svetoga". Zatim se Nikita stade usrdno moliti, govoreci: "Gospode, javi mi se Sam, da Te ugledam". I zacu glas: "Mlad si, necu ti se javiti, kako se ne bi uzvisio i potom pao". Zatvornik sa suzama odgovarase: "Gospode! Nikako se necu prelastiti, jer me je iguman poucio da ne obracam paznju na prelast demonsku; nego cu uciniti sve sto god mi Ti
zapovedis". Tada dusegubna zmija, primivsi vlast nad njim, rece: "Coveku, dok se nalazi u telu, nije mogucno ugledati me. Ali evo, saljem angela svoga da sa tobom prebiva: ispunjavaj volju njegovu". Sa tim recima predstade pred zatvornikom demon u oblicju angela.
Nikita pade pred noge njegove, klanjajuci mu se kao angelu. Demon kaza: "Od ovoga casa vise se nemoj moliti, nego samo citaj knjige; time ces stupiti u neprestano
opstenje sa Bogom i zadobices mogucnost da preneses dusekorisnu rec onima koji dolaze k tebi, a ja cu se neprestano moliti Tvorcu svih za tvoje spasenje." Poverovavsi tim recima, zatvornik se jos vecma prelasti: prestade da se moli, poce se baviti citanjem; video je demona gde se moli bez prestanka, te se radovase, misleci da se to angel za njega moli. Zatim poce da mnogo razgovara sa onima sto k njemu dolazahu o Pismu i da
propoveda poput zatvornika Palestinskog. Postao je slavan medju mirjanima i na dvoru velikog kneza. On zapravo nije prorokovao, nego je posetiocima govorio gde su sakrivene ukradene stvari, gde se nesto desilo daleko od njegovog mesta, a sve mu ovo javljase demon koji sa njim prebivase.

U nase doba u Moskvi, u domu za sumasisavse, ziveo je jedan slicni prorok, kome je priticalo mnostvo znatizeljnika. Taj se prorok zvao Ivan Jakovljevic. Jednog monaha u omanjem udaljenom manastiru posetili su neki Moskovljani i poceli da hvale pred njim svoga proroka. Govorili su da su se iz svoga iskustva uverili u njegov dar prozorljivosti, kada su ga pitali za nekog svog srodnika koji se nalazio u Nercinsku na robiji. Ivan
Jakovljevic nije odgovarao skoro sat vremena. Kada ga ovi pocese moliti da pozuri, on ih zapita: "A je li taj Nercinsk daleko odavde?" Odgovorise mu: "Vise od sest hiljada vrsta". - "Pa kako da tako brzo otrcim donde!"- usprotivi se prorok. Odgovor koji je zatim dao sastojao se u tome da su tom zatvoreniku noge u ranama. Posle nekog vremena ovi koji su se raspitivali primise pismo od rodjaka iz Nercinska, u kome je on opisivao tezinu
svoga polozaja i spomenuo da su mu bukagije napravile krvave rane na nogama. "Zamislite koliko je Ivan Jakovljevic prozorljiv!" - takvim usklikom zavrsise svoju pricu ovi Moskovljani. Monah im odvrati: "Nema tu prozorljivosti; radi se o ociglednom opstenju sa palim dusima. Duhu Svetome nije potrebno vreme: On u trenu obznanjuje tajne zemaljske i nebeske. Ivan Jakovljevic slao je demona koji je prebivao uz njega iz Moskve u Nercinsk, i on je dostavio nevazan, vestastveni podatak, koji je zadovoljavao prorokovu sujetu i znatizelju telesnih ljudi koji su mu se obratili sa pitanjem. Duh Sveti uvek obznanjuje nesto duhovno, dusespasonosno, nasusno potrebno, a pali duh - nesto telesno, jer se nakon pada on valja u grehovnim strastima i vestastvenosti". Kao primer delovanja i karaktera svojstvenih prozorljivosti od Boga datoj navescemo jedan izuzetan dogadjaj iz crkvene istorije. Sveti Atanasije Veliki, arhiepiskop Aleksandrijski, pripovedajuci episkopu Amoniju o svome bekstvu od imperatora Julijana Apostate (Otstupnika), navodi: "U to doba video sam velike muzeve Bozije, Teodora, nastojatelja Tavenisiotskih monaha, i Pamona, avu monaha koji zivljahu u okolini Antinoje. Nameran da se sakrijem kod Teodora, udjoh u njegov camac, koji je sa sviju strana bio prikriven;
Pamon je isao zajedno sa nama vodjen osecajem postovanja. Vetar nije bio povoljan; molio sam se sa zebnjom u srcu; Teodorovi monasi, izasavsi na obalu, vukli su camac. Ava Pamon, videci tugu moji, tesase me. Govorah mu: veruj mi da u srcu mome nema toliko smelosti u doba mira, koliko u doba progona; jer, stradajuci za Hrista i buduci ukrepljavan blagodacu Njegovom, nadam se da cu tamo zadobiti veliku milost od Njega, makar me i ubili. Ne stigoh da zavrsim, a Teodor pogleda na avu Pamona i nasmesi se; Pamon takodje uzvrati pogled i na licu mu se pojavi osmeh. Kazah: "Zasto se smejete recima mojim, da ne pomisljate kako me je strah?" Teodor, obrativsi se Pamonu, rece: "Kazi Patrijarhu koji je razlog naseg smeha". Pamon odgovori: "Na tebi je da to ucinis". Tada Teodor kaza: "Ovoga casa Julijan je ubijen u Persiji, kao sto pretskaza za njega Bog: "Kako vino vara, taki je covjek ohol, niti ostaje u stanu; jer rasiruje duh svoj kao grob, i kao smrt je, koja se ne moze nasititi" (Avak. 2, 5). Ustace imperator hriscanin, muz vrlinski, ali kratkoga veka. Zato ne idi u Tivaidu, ne trudi se, nego tajno kreni u susret novom imperatoru: videces se sa njim na putu, primice te veoma blagonaklono, i vratices se Crkvi svojoj, a njega ce Bog ubrzo uzeti iz ovoga zivota. Sve se tako i desilo" (Sancti Athanasii opera omnia, torn. 2, 979-982). ...Tako je on izvestio velikog kneza Izjaslava o ubistvu novgorodskog kneza Gleba, i savetovao mu da sina velikog kneza posalje u Novgorod na presto. Mirjanima je to bilo dovoljno da zatvornika proglase za proroka. Primeceno je da se mirjani, pa i sami monasi koji nemaju duhovnog rasudjivanja, skoro uvek zanose varalicama, licemerima, onima koji prebivaju u prelasti demonskoj, postujuci ih kao svete i blagodatne. Sa Nikitom se niko nije mogao porediti u pogledu poznavanja Starog Zaveta; ali on nije podnosio Novi Zavet, nikada svoje besede nije zasnivao na Evandjelju i Apostolskim Poslanicama, niti bi dopustao da kogod od njegovih posetilaca podseti na nesto iz Novog Zaveta. Po toj cudnoj usmerenosti njegovog ucenja oci iz Pecerskog manastira u Kijevu razumeli su da je tu rec o prelascenosti demonom. Tada je u manastiru bilo mnogo svetih monaha, ukrasenih blagodatnim darovima; svojom molitvom oni odagnase demona od Nikite, i Nikita prestade da ga vidja. Izvedose oci Nikitu iz zatvornistva i zapitase ga da im kaze stogod iz Starog Zaveta; ali on tvrdjase, zaklinjuci se, da nikada nije ni citao one knjige koje ranije znadjase naizust. Ispostavilo se da je od utiska koji je na njega izazvala prelast demonska on zaboravio cak i da cita, te su ga jedva jedvice, sa velikim naporom, ponovo naucili da cita. Posto je molitvama Svetih Otaca dosao sebi, on pozna i ispovedi greh svoj, oplaka ga suzama gorkim, dostize visok stepen svetosti i stece dar cudotvorenja smirenim zivljenjem medju bratijom. Kasnije ce Sveti Nikita biti hirotonisan za episkopa Novgorodskog. Novija iskustva takodje potvrdjuju ono sto jasno dokazuju iskustva iz ranijih vremena. I danas je prelast - a tako se na monaskom jeziku naziva samoobmanjivanje sjedinjeno sa demonskom obmanom - neizostavna posledica prevremenog udaljenja u duboku osamu ili narocitog podviga u osami kelije. U vreme kada je autor ovih saveta iz asketike, jos kao mladic, 1824-25. godine, odlazio u Lavru Sv. Aleksandra Nevskog da bi se sa monahom Joanikijem, inace ucenikom staraca Teodora i Leonida, savetovao o
pomislima svojim, tome monahu priticahu mnogi mirjani koji vodjahu asketski zivot radi saveta duhovnog (monah Joanikije bio je rodjeni necak Teodorov; posle Teodorove koncine on nije prekidao opstenje sa Leonidom i kasnije se, radi sazivovanja sa njime, preselio u Optinski manastir). K njemu je dolazio i redov Pavel iz Pavlovskog puka, nedavni obracenik iz raskola; on bese pismen, a raskolnicima je ranije bio ucitelj. Lice Pavlovo blistalo je od radosti. Medjutim, zbog veoma silnog usrdja sto se u njemu bese razgorelo, on se odao neumerenom telesnom podvigu, neuskladjenom sa njegovim zvanjem, nemajuci valjanu i dovoljnu predstavu o dusevnom podvigu. Jedne noci Pavel stajase na molitvi. Iznenada se kod ikona pojavi nekakva svetlost nalik na suncev sjaj, i usred te svetlosti blistavo beli golub. Od goluba dodje mu glas: "Primi me! Ja sam Duh Sveti; dosao sam da te nacinim obitalistem svojim". Pavel sa radoscu pristade. Golub udje u njega kroz usta, i Pavle, iscrpljen od posta i bdenja, najednom oseti u sebi nezajazljivu bludnu strast. On napusti molitvu i pohita u kucu bluda. Njegova gladna
strast ucini da je on ne mogase utoliti. Sve javne kuce i sve bludnice kojima je mogao prici postadose mu stalno utociste. Na kraju on dodje sebi. Svoju prelascenost demonskim javljanjem i oskvrnjenje usled posledica prelasti izlozio je u pismu jeroshimonahu Leonidu, koji tada zivljase u manastiru Prep. Aleksandra Svirskog. U pismu je nalazilo odraza predjasnje, visoko duhovno stanje ovoga palog redova. Spomenuti mladic tada je bio kelejnik jeroshimonaha Leonida (1827-28. godine), i po blagoslovu Starcevom citao je Pavlovo pismo. U prolece 1828. jeroshimonah Leonid premestio se iz Manastira Prep. Aleksandra najpre u Ploscanski, a zatim u Optinski manastir. Pratio ga je njegov kelejnik, koji je tom prilikom posetio i neke manastire u Kaluskoj i Orlovskoj eparhiji. Boravio je i u znamenitom Belobreskom manastiru, gde se svojim podviznickim zivotom proslavio rasoforni monah Serapion, koji se udostojio vidjenja angela dok je vrsio svoje kelijno pravilo. Ne samo mirjani, nego i monasi proslavljahu Serapiona i navodjahu ga kao primer monaskog zivljenja, jer kod nas u Rusiji najvazniji je telesni podvig, a o dusevnom skoro da je izgubljena predstava. Godine 1829. Serapion je usled dusevnog rastrojstva premesten u Optinski manastir, kako bi se rukovodio savetima jeroshimonaha Leonida. U jednom razgovoru sa strcem desi se da mu Serapion iscupa veliki deo brade. Zbog uvazavanja njegove podviznicke slave on je bio smesten u skitu Optinskog manastira. Jedne noci dosao je Serapion nacalniku skita, jeromonahu Antoniju, obznanjujuci da mu se Jovan Preteca upravo javio i zapovedio da zakolje njega - Antonija, jeroshimonaha Leonida, jeroshimonaha Gavrila i spahiju Zeljabovskog, koji tada boravljase u skitu kao gost. "A gde ti je noz?" - upita ga pronicljivi i neustrasivi Antonije. "Nemam ga", odgovori prelasceni. "Znaci, dolazis da koljes bez noza?", kaza Antonije i udalji prelascenog u keliju; on je morao biti upucen u ludnicu, gde je i umro. Culi smo da se pre smrti Serapion dozvao sebi i da je otisao sa nadom na spasenje. Valja primetiti da pali duh, zeleci da ovlada Hristovim podviznikom, ne deluje nasilnicki, nego se stara da zadobije saglasnost coveka da primi ponudjenu
prelast, i kada tu saglasnost dobije, ovladava onim ko ju je iskazao. Opisujuci napad palog angela na coveka, Sveti David izrazio se veoma precizno, govoreci: "Sjedi u zasjedi da uhvati ubogoga; hvata ubogoga uvukavsi u mrezu svoju" (Ps. 10, 9). Duh Sveti deluje samovlasno, kao Bog; On dolazi u trenutku kada covek koji se ispunio smirenjem i koji je unizio sebe uopste ne ocekuje nailazak Njegov, i iznenada menja um i srce. Dejstvom
svojim On obuzima citavu volju i sveukupne sposobnosti covekove, koji nema mogucnosti da razmislja o dejstvu sto se u njemu savrsava. Prebivajuci u nekome, blagodat ne pokazuje bilo sta uobicajeno ili culno, nego tajno poucava coveka onome sto on ranije nikada nije ni video, ni zamisljao. Tada se um tajno poucava uzvisenim i skrivenim tajnama, koje, po Svetom Pavlu, oko ljudsko nije kadro videti, niti um sam po sebi poznati... Um coveciji, sam po sebi, ne buduci sjedinjen sa Gospodom, rasudjuje po moci svojoj; kada se pak sjedini sa ognjem Bozanstva i sa Duhom Svetim, on sav biva obuzet Bozanskom Svetloscu, sav postaje svetlost, razgoreva se u plamenu Svesvetoga Duha, ispunjava se razumom Bozanskim, i u plamenu Bozanstva njemu nije ni moguce da
razmislja o svome, i o onome sto bi on zeleo". Tako je Prepodobni Maksim Kapsokalivit govorio Prepodobnom Grigoriju Sinaitu (Dobrotoljublje, deo I). Obrnuto, prilikom demonskog javljanja coveku se uvek pruza sloboda da rasudi o tome javljanju, da ga prihvati ili odbaci. To proizilazi iz pokusaja demona da prelasti Svete Bozije. Jedared, kada je Prepodobni Pahomije Veliki prebivao u osami daleko od manastirske svakodnevice, javio mu se djavo u velikoj svetlosti, govoreci: "Raduj se, Pahomije! Ja sam Hristos, i evo, dodjoh k tebi kao prijatelju mome". Sveti, rasudjujuci sam u sebi, pomisli: "Hristova poseta mora biti propracena radoscu, daleka od straha. U tome casu iscezavaju sve pomisli ljudske: tada se um pogruzava u gledanje onoga sto mu se prikazuje. Ali mene ispunjava smucenje i strah dok gledam ovoga koji mi se javio. Nije to Hristos, nego satana".
Posle ovakvog razmisljanja Prepodobni smelo kaza utvari: "Idi od mene, djavole! Proklet si ti, i vidjenje tvoje, i podmuklost lukavih zamisli tvojih". Djavo istoga trena isceze, ispunivsi keliju smradom (Cetji Mineji, 15. maj). Covek koji se jos uvek nalazi u oblasti telesnog mudrovanja, koji jos nije stekao duhovno glediste na palu prirodu ljudsku, ne moze da ne uzvisuje dela svoja i da ne priznaje sebi izvesnu vrednost i znacaj, ma koliko taj covek izgovarao smirenih reci, i ma koliko se spolja cinio smirenim. Istinsko smirenje nije svojstveno telesnom mudrovanju i nije mogucno njemu: smirenje je svojstvo duhovnog razuma. Prepodobni Marko
Podviznik govori: "Oni koji ne drze za sebe da su duznici svakoj zapovesti Hristovoj samo telesno postuju Zakon Boziji, ne shvatajuci ni sta govore, ni na cemu se temelje: zato i misle da ga ispune "delima" (Slovo o duhovnom zakonu, gl. 34). Iz reci Prepodobnog Oca proizilazi da se onaj ko smatra da je ucinio bilo kakvo dobro delo nalazi u stanju samoprelascenosti. To stanje samoprelascenosti sluzi kao osnova za demonsku prelascenost: u laznim, gordim predstavama hriscanina pali andjeo nalazi pristaniste sebi, na tu predstavu lako kalemi svoju prevaru, a posredstvom prevare i potcinjuje coveka svojoj vlasti, survavajuci ga u takozvanu demonsku prelast. Iz navedenih iskustava vidi se da nijedan od prelascenih nije drzao za sebe da je nedostojan vidjenja Angela, shodno tome, smatrao je da poseduje neku vrednost. Telesni i dusevni covek ni ne moze drugacije o sebi suditi. Upravo zbog toga Sveti Oci i kazuju uopste za sve podviznike koji nisu dovoljno obrazovani dusevnim delanjem i osenjeni blagodacu Bozijom da ih bezmolvije upropastava. Poucno je vladanje Prepodobnog Varsanufija Velikog i sapodviznika njegovog Jovana Proroka, koji bejahu zatvornici u opstezicu ave Serida, u pogledu zatvornistva i bezmolvija. Sva bratija toga manastira, ili barem veci deo bratije, rukovodjeni su
poukama tih velikih ugodnika Bozijih, ispunjenih Duhom Bozijim; njihovim se poukama upravljao i sam iguman Serid, koga je Varsanufije Veliki nazivao sinom. Serid je i prisluzivao svetome starcu, koji bez izlazenja prebivase u keliji, primajuci jedino Serida i preko njega dajuci savete ostaloj bratiji u pismenom obliku. Bratija toga manastira,
rukovodjena poukama bogonadahnutih muzeva, pokazivahu brzo i preizobilno uzrastanje duhovno. Neki od njih postadose sposobni za zivljenje u zatvornistvu, za koje su bili prizvani od Boga, Koji je provideo tu sposobnost njihovu. Tako je Varsanufije Veliki predskazao Jovanu Mirosavskom da mu je Bogom prednaznaceno bezmolvije, i, posto je prethodno pripremio toga monaha zivljenjem po zapovestima Evandjelskim u monaskoj zajednici, u vatri poslusanja, u vreme koje je Bog ukazao uveo ga je u zatvornistvo (Odgovori 1-54). Iz prepiske Varsanufija Velikog sa Jovanom Mirosavskim vidi se da je Jovan i po stupanju u zatvornistvo bio uskovitlavan strasnim pomislima. Drugi monasi, kojima je zatvornistvo bilo dopusteno, jos vise su bili uznemiravani strastima, ali im
zatvornistvo nije bilo zabranjeno. Nasuprot tome, Prepodobnom avi Doroteju, koji se odlikovao i svetovnom i duhovnom mudroscu, sposobnoscu da duhovno rukovodi druge monahe, i koji je taj svoj dar i na delu dokazao, duhonosni starci zabranili su zatvornistvo, bez obzira na to koliko da ga je on zeleo. "Bezmolvije", govorili su mu,
"daje coveku povod za visokoumlje ukoliko on pre toga ne uspe da stekne samog sebe, odnosno da postane neporocan. Istinsko bezmolvije covek stice samo ukoliko uspe da vec ponese krst svoj. Prema tome, ako budes sastradavao bliznjima, zadobices pomoc; uklonis li se od sastradanja, zeleci da zadobijes ono sto prevazilazi tvoju meru, znaj da ces izgubiti i ono sto imas. Nemoj skretati ni unutra, ni spolja, nego se drzi sredine,
poimajuci sta je volja Gospodnja, "jer su dani zli" (Efes. 5, 16)" (Odgovor 311).
Ove reci moje znace: ne usudjivati se na bezmolvije, ali i ne biti nemaran prema sebi kada si okruzen brigama: eto, to je srednji put, bezbedan od pada. U bezmolviju valja imati smirenje, a pri okruzenosti brigama straziti nad sobom i zauzdavati pomisao svoju. Sve se ovo ne ogranicava na neko odredjeno vreme. Svako je duzan da sa
blagodarenjem podnosi ono sto ga po neophodnosti snalazi. Sto vise covek nishodi u smirenje, to vecma napreduje. Prebivanje u keliji ne cini te iskusnim, zato sto u njoj, ocigledno, prebivas bez patnje, jer ne dostizes u borbu sa demonima, sto onoga ko je zatvoren u keliji dovodi do tako teske patnje i borbe za kakve monah koji je u opstezicu ne zna (V. zitije Prepodobnog Antonija Velikog, Onufrija Velikog i drugih otselnika i zatvornika). A kroz to sto ces pre vremena ostaviti svaku brigu neprijatelj ti ugotovljava jos vise smucenja, a ne spokojstvo, tako da ce te primorati da na kraju kazes: "Bolje da se nisam ni rodio" (Odgovori 312, 313). Prepodobni Dorotej, koga vaseljenska Crkva priznaje za Svetog, jedan od najboljih, neprevazidjenih autora u oblasti asketike, prebivao je u opstezicu medju bratijom, da bi nakon prestavljenja svojih duhovnih
ucitelja osnovao svoj manastir i bio njegov nastojatelj.
Sveti Jovan Lestvicnik primecuje da oni koji su skloni visokoumlju i drugim dusevnim strastima nikako ne smeju za sebe izabirati osamljeno zivljenje, nego im valja prebivati medju bratijom i spasavati se cinjenjem zapovesti (Slovo 8, gl. 10, 18, 21, 25. - Slovo 27, gl. 13, 36); jer je svako zivljenje, svejedno da li u pustinji ili u opstezicu, kada
je saglasno sa voljom Bozijom i kada je cilj njegov ugadjanje Bogu, preblazeno (88. glava Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova, Dobrotoljublje, deo I). Od prevremenog zatvornistva rascvetava se prelast demonska, ne samo ona ocigledna, nego i ona sto se spolja ne vidi: mislena, naravstvena, nesravnjeno opasnija negoli ona prva, jer se veoma tesko isceljuje, a cesto biva i neizleciva. Ovaj vid prelasti, koji pociva na visokoumlju, Sveti Oci nazivaju "mnjenjem" (Sveti Grigorije Sinait, gl. 128, 131, 132. Dobrotoljublje, deo I), a sastoji se u tome da podviznik, usvojivsi lazne predstave o duhovnim stvarima i o sebi, pocinje da ih drzi za istinite. Lazne predstave i sozercanja, usled prirodnog saucestvovanja i sadejstva uma sa srcem i srca sa umom, neizostavno prate prelascujuca, slascu ispunjena srdacna osecanja: ona nisu nista drugo do dejstvo perfidnog sladostrasca i tastine. Oni koji su se zarazili ovom prelascu postajali su propovednici laznog asketickog ucenja, a ponekad i jeresijarsi, na vecnu pogibao svoju i bliznjih svojih. Sveti Isaak Sirijski u 55. Slovu pominje kako je neki Malpas u otselnistvu vodio veoma strog podviznicki zivot sa ciljem da dostigne u visoko duhovno stanje; pao je u visokoumlje i ocitu demonsku prelast, i postao osnivac i predvodnik jeresi evktita. Kao primer za asketicku knjigu napisanu u takvom stanju prelasti koje se naziva mnjenje moze se nazvati spis Tome Kempijskog pod nazivom "O ugledanju na Hrista". On odise perfidnim sladostrascem i visokoumljem, koje u ljudima zaslepljenim i ispunjenim strastima izaziva nasladu, a nju takvi drze za okusaj blagodati Bozije. Ti nesrecni i pomraceni ljudi ne shvataju da, posto su pomirisali perfidno zlosmradije strasti sto u njima zive, njime se nasladjuju, i u slepilu svome njega drze za miomir blagodati! Oni ne razumeju da su za duhovnu nasladu sposobni samo Sveti Boziji, da duhovnoj nasladi mora prethoditi pokajanje i ociscenje od strasti, da gresnik nije sposoban za duhovnu nasladu, da on mora biti svestan da je naslade nedostojan, odbacivati je, ukoliko pocne da mu se javlja, kao nesto sto nije njemu svojstveno, kao ocito i pogubno samoprelascenje, kao perfidni pokret tastine, visokoumlja i sladostrasca. Slicno kao i Malpas u otselnistvu su u snaznu prelast demonsku dostigli Franjo Asiski, Ignacio Lojola i drugi podviznici rimokatolicizma (nakon odeljivanja Zapadne od Istocne Crkve), koji se u njegovom krilu smatraju Svetima. "Kada Franjo bi uzet na nebo", pripoveda njegov hagiograf, "Bog Otac, ugledavsi ga, dospe u nedoumicu, kome bi dao prednost: da li Sinu Svome po prirodi, ili sinu po blagodati, Franji". Sta moze biti strasnije, nakaznije od te hule, zalosnije od te prelasti! Danas se u nasoj otaxbini za otselnistvo u bezljudnoj pustari moze kategoricki tvrditi da je neostvarivo, a za zatvornistvo da je veoma tesko ostvarivo, kao opasnije i
nespojivije nego bilo kad. U tome valja videti volju Boziju i pokoravati joj se. Zelis li da budes tihovatelj ugodan Bogu, uzljubi cutanje, i sa svakim usrdjem navikni na njega. Ne dopustaj sebi praznoslovlje ni u crkvi, ni u trpezariji, ni u keliji; ne dopustaj sebi izlazenje iz manastira izuzev u slucajevima krajnje potrebe i na veoma kratko vreme; ne dopustaj sebi poznanstva, narocito bliska, ni izvan manastira, ni u njemu; ne dozvoljavaj sebi
slobodno opstenje i pogubne razonode; ponasaj se kao tudjinac i dosljak i u manastiru, i u samom zemaljskom zivotu, i postaces Bogom ljubljeni bezmolvnik, pustinjak, otselnik. Providi li Bog da si sposoban za pustinju ili zatvornistvo, On ce ti neizrecivim putevima Svojim podariti da pustinoziteljstvujes ili prebivas u bezmolviju, kao sto je to podario blazenom Serafimu Sarovskom, ili ce te udostojiti zatvornistva, kao sto je bilo sa blazenim Georgijem, zatvornikom Zadonskog manastira.