Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 26 27 29 30 ... 58
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Gradjevinarstvo,definicije,veliki objekti u proslosti,dnevne vesti  (Pročitano 119532 puta)
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
BRAVARSKI RADOVI


Bravarskim radovima se smatraju svi radovi na izradi bravarskih proizvoda (og­rade, prozori, vrata, pregrade, poklopci za šahtove, kapci, rešetke, žaluzine, mer­devine, penjalice za šahtove, brisači za obuću i dru­gi okov) koji se izrađuju od profilisanog čelika i limova, kao i izradi noseće čelične konstrukcije.
Sva bra­varija se radi od standardne crne bravarije ili aluminijumskih profila i limo­va. Standardna crna bra­va­­rija (toplo valjani čelični profili) je razvojem obrade me­talnih limova hladnim va­ljanjem ili savijanjem (abkantovanje) dobila vrlo brojnu i kvalitetniju konkuren­ciju. Da­nas se valjani profili primenjuju samo u nedostatku kutijastih a tehnologija ekstrudiranja aluminijuma dozvoljava izradu raznovrsnih ramova i okova za prozore i vrata koji prozorima daju potrebnu krutost a istovremeno su podloge za zap­tivke koje spre­čavaju prodor vode i vazduha, kao i razmenu toplote sa okolinom.
Prilikom izrade čelični i aluminijumski profili se mere na dužinu predviđenu radioničkom dokumentacijom i seku specijalnim alatom koji materijal ne kida već osta­vlja ravne ivice reza. Da bi se izbegle estetske i funkcionalne greške ivice reza koje treba dovesti u spoj se dodatno obrađuju. Obrada vidlji­vih ivica mora biti takva da se ne primećuju tragovi sečenja. Veza poje­di­­nih elemenata bravarskih proizvoda vr­ši se najčešće zavari­va­njem, za­secanjem, zakivanjem, nitnovanjem itd., a sve u zavi­snosti od zahteva tehničke doku­menta­cije i potrebnog izgleda gotovog elemenata.
Funkcionalnost bravarskih proizvoda je jedan od osnovnih zahteva pa se ramovi vrata, prozora, poklopaca i drugih elemenata opremaju raznovrsnim mehanizmima koje zove­mo - okovi. Ovom skupu pripadaju šarke i brave ali i mehanizmi za obrt­ne prozore, klizne prozore, prozore sa ventus otvaranjem, mehanizmi za klizna vra­ta ali i makaze, zaustavljači i sl.
Primena bravarije je raznovrsna. Najčešće u pro­storijama (vrata, pregrade) ili na fa­sa­di objekta (prozori, kapci, rešetke, žaluzine, mer­devine, penjalice) gde iz određe­nih razloga postoji fizičko na­prezanje (pritisak, vibracije, visoka vlažnost i temperatura) veće od onog koje stan­dardna gra­đevinska stolarija može izdržati ili ona ne može omo­gućiti ispunjavanje spci­fi­čnih funkcionalnih zahteva. Na primer:
u mašinskom prostoru se predviđaju žaluzine radi ventiliranja jer bi kla­sični prozori omogućili ventiliranje ali ne bi sprečili ulaz ptica ili nepo­željnih predmeta.
vrata na toplotnoj podstanici u podrumu gde su predviđene ostave sta­nara se rade od bravarskih profila i crnog lima zbog potrebne otpor­nosti prema požaru, ... i slično.
Ukoliko se bravarskim proizvodom želi sprečiti prodor atmosferilija u objekat koriste se odgovarajući kitovi i profili. Kitovima se zaptivaju spojevi nepokretnih delova bravarije a profili se ugrađuju na način koji (pod pritiskom delova u spoju) na­meće njihovo blago deformi­sa­nje i izaziva kontinualno naleganje i zaptivanje spoja.
Pre ugrađivanja svaki bravarski proizvod treba pregledati i u slučaju nedozvoljenih odstupanja od zahteva normativnih dokumenata, projektnih zahteva ili specifika­ci­ja proizvođača eliminisati ga iz upotrebe i uputiti na opravku. Prilikom kontrole po­sebna pažnja se po­svećuje tačnosti dimenzija, čvrstoći veza elemenata i stabilnosti proizvoda kao celine, kvalitetu svake veze okova i bravarije it.d. Ispravan proizvod se tran­sportuje do mesta ugradnje i pričvršćuje za objekat na način koji bravariji omo­gućava punu funkcionalnu gotovost a zatim se prostor između spoljnog rama bra­varije (vrata, prozor, pregrada) i objekta popunjava odgovarajućim izolacionim materijalom
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
FARBARSKI RADOVI


Farbarski radovi podrazumevaju ručnu ili mašinsku obradu unutrašnjih povr­šina objekta (podova, stepenica, limarije, stolarije, bravarije, roletni, radijatora, vidljivih instalacija, ...) premazima različite vrste (osnovni premazi, sintetički pre­ma­zi, uljani premazi), bojama (uljane boje, disperzione boje) ili lakovima (ni­tro lakovi, više­komponentni lakovi, bitumenski lakovi) a kao način nanošenja pome­nutih sredstava dozvoljeno je i umakanje u to sredstvo. Da bi se trajnost na­netih slojeva po­menutih materijala učinila što većom neophodno je sa povr­šine ukloniti svu neči­stoću u vidu tragova maltera, zemlje, prašine ili stare boje. Obično je dovoljno primeniti jednostavna fizička sredstva a nekada čišćenje podrazumeva upotrebu i jakih hemijskih sredstava. Kada se radi o drvenoj podlozi treba biti pažljiv u radu bilo da se koriste šmirgl-papir ili žičane, rotacione četke na električni pogon jer u slučaju greške moše doći do oštećenja površinskih vla­kana podloge. Za uklanjanje stare farbe sa stolarija često se koriste let-lampe pod čijim plamenom nakon nekoliko laganih prelazaka preko isprljanog mesta dolazi do odvajanja starog sloja od podloge, njegovog pucanja i koruženja, pa ga je lako ukloniti nekom čelič­nom strugaljkom.
Kod pripreme površina metalnih predmeta moramo razlikovati odmašćivanje od čišćenja jer je kod prvog dovoljno primeniti nezapaljive pare organskih rastva­rača (trikor-etilen, perkol-etilen) ili potopiti predmet u rastvarač. Krupniji pred­me­ti se moraju ručno ili mašinski oprati nekim rastvaračem masnoće pa je to, zbog velikog utroška rastvarača, prilično skupa operacija. Rastvarač može biti i neko alkalno sred­stvo (boraks, natrijum-hidroksid, natrijum-karbo­nat) zagreja­no do 70 - 90 °C. Alkalni rastvarači zahtevaju pranje toplom vodom a to poskup­ljuje pripremu. Svi opisani postupci su prethodili pojavi deterdženata za odmaš­ćivanje koji se zagrejani do 70 - 100 °C nanose prskanjem pod pritiskom u trajanju od 3 - 4 minuta a zatim se odmašćena površina predmeta ispire mlazom takođe tople vode. Površinska nečistoća se sa metalnih predmeta obično skida brusnim papirom ili metalnim (ži­čanim) četkama a ako to ne daje očekivane efek­te (npr. kada su u pitanju tra­govi materijala za zavarivanje) koriste se rotacione brusilice na električni pogon - abrazivne ploče. Detaljniji prikaz antikorozione zaštite metalnih predmeta i konstrukcija naćićete ovde.
Podloga za farbarske radove mora biti suva i nezaprljana; ukoliko je drvo ne sme biti trulo ili neobrađeno, a ukoliko je metal ne sme biti zarđao. Pripremni radovi za farbarske radove su slični opisanim za molerske radove ali se materijal za pripremu i impregnisanje podloge razlikuje u zavisnosti od toga da li je po­­dloga drvo, metal, malter ili neki drugi materijal. Impregnisanje podloge se najčešće radi kvalitetnim zasićivanjem površine firnajsom (ako je podloga drvo) ili olovnim minijumom i drugim sredstvima za zaštitu od korozije (ako je podloga me­tal). Da bi se predmet zaštitio pre transporta do gradilišta miniziranje (prvi sloj) metalnih konstrukcija i bravarije se vrši u radionici zato što se samo tako mogu obezbediti kontrolisani ambijentalni uslovi u pogledu temperature, vlažnosti i brzine vazduha. Drugi sloj se nanosi tek na gradilištu, obično ručno (četkom ili valjkom odgovarajuće širine) ili mašinski, pri čemu se vrši i even­tu­alno poprav­lja­nje oštećenja na prvom sloju minijuma.
Ukoliko se zahteva izuzetno fina glatkoća već obrađena površina metala mo­že još jednom da se kituje kvalitetnim kitom ("iberciguje") radi po­pu­njavanja rupica i isprav­ljanja nerav­nina površine a zatim se nanose slojevi boje; obično dva sloja, ređe tri. Broj slojeva zavisi od vrste boje i projektovane debljine sloja. Boja se na­nosi če­tkom, valjkom ili nekim mehaničkim alatom. Pod mehaničkim alatom treba podrazumevati preskalice na komprimovani vazduh - "pištolje za prska­nje". Ukoliko je pritisak u sistemu mali boja se na površinu nanosi u sitnim kapljicama a ukoliko se pritisak na boju u rezervoaru prskalice poveća kapljice se usitnjavaju i prelaze u maglu. Prvi slučaj pri prelasku "pištolja" daje deblji sloj ali zahteva vrlo precizan rad dok drugi slučaj dozvoljava popravku jer se na­nošenje boje određene debljine odvija u nekoliko prelazaka. Izbor tipa prskalice zavisi i od veličine "posla" - ako se radi o bojenju velikih površina pogodniji su "pištolji" koji nabacuju boju u vidu magle jer deluju površinski i nema velikih gubitaka farbe (mali je "rastur") a ako se radi o konstrukcijama sa malim dimen­zijama elemenata (štapova) bolje su prskalice sa niskim radnim pritiskom.
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
FASADERSKI RADOVI


Fasada ima zadatak sličan krovu: da zaštiti objekat od spoljnih uticaja (vlage, ve­tra, temperature, buke ...), omogući ostvarenje zahteva protivpožarne zaštite, stabilnost i sigurnost eksploatacije objekta i njegovih delova (terasa, balkona, lo­đa, ispusta) ali i da u estetskom pogledu doprinese izgledu sredine u ko­joj se objekat gradi. Za­to se umetničkom, plastičnom oblikovanju fasade u proš­lo­sti pokla­nja­la izuzetna pažnja ali je i izgradnja objekta bila srazmerno duža.
Danas se na re­prezen­tativnim objektima češće primenjuju "montažne" fasade iako je veština fasadera sa­ču­vana i dolazi do izražaja na drugačiji način. Fasaderski radovi obuhvataju sve radove na oblaganju fasadnih površina prirodnim i vešta­čkim kamenom, plemenitim i plastič­nim malterom i fasadnim boja­ma i prema­zima radi zaštite od štetnih uticaja atmosferskih padavina, toplotnih i zvučnih uticaja i požara, kao i odvođenja atmosferskog taloga i difuzne pare.
Ukoliko se radi sa kamenom ili malterom izloženim mehaničkoj obradi za vezivnu komponentu se, od prirodnih materijala, najčešće uzimaju cement i kreč a kada su u pitanju fasadni premazi sve više su u primeni razne sintetičke boje i smole rastvorene u vodi ili organskim rastvaračima.
Veštački kamen koji koristimo za fasaderske radove predstavlja mešavinu cemen­ta i agregata (malter) izrađenu u odnosu 1 : 2 (2,5). Spravlja se na gradi­li­štu i nakon očvršćavanja obrađuje na različite načine - prema specifikaciji Projektan­ta. Agregat za izradu veštačkog kamena je drobljenac ujednačene veli­čine zrna ili od različitih frakcija. Izrada mešavine počinje doziranjem agregata, zatim se dodaje cement i na­kon stvaranja kvalitetne, suve mešavine dodaje se voda. Za rad na fasadi postavlja se fasadna skela (stojeća, viseća).
Obrada spoljnih zidova objekta (fasade) se obično vrši u dva sloja. Prvi (osnov­ni) sloj se direktno nanosi preko površine koja se obrađuje i zato ona mora biti potpuno čista, neophodne čvrstoće i dovoljno rapava da bi se omogućila trajna ve­za sa osnovnim slojem. Pre nanošenja osnovnog sloja sve eventualne žice (za­os­tale posle skidanja oplate greda ili stubova) treba odstraniti sa fasade kako bi se izbeglo prenošenje korozije iz betonskih i drugih nosača na završni sloj a sa­mim tim onemogućila pojava "mrkih" fleka na fasadi. Nanošenje maltera na fasa­du može biti:
Debljina završnog sloja maltera na fa­sadi ne sme preći 2 cm a površinska obra­da mu se daje glačanjem. Danas po­stoje različiti alati (četke, valjci, češljevi) čije su ra­dne ivice tako profilisane da se njima u svežem malteru sa lakoćom prave ne­rav­ni­ne i brazde različitog izgleda. Da bi se mogao pikovati (okljucavati), štoko­vati (okr­nja­vati), šarirati (brazdati) ili brusiti (šmirglati) malter mora dobiti neophodnu čvr­sto­­ću pa se na­kon nano­šenja i primarne obrade obi­čno čeka 5 - 7 dana. Sve izve­dene po­vršine moraju biti potpuno ravne, vertikalne a gde je potrebno horizontalne, kose ili oble. Profili ili uglovi moraju biti oštrih ivica u svemu izrađeni prema pro­jektom predvi­đenom obliku. Za obradu očvrslog maltera se koristi ru­č­­ni alat (čekići specijalno obliko­vane udarne površine) čije savremene verzije imaju električni pogon i veći učinak.
Među projektantima je u proteklim godinama bilo vrlo popularno korišćenje kulijea (coulier) kao završne obra­de. Kulije predstavlja veštački kamen dobijen od pranog šljunka ujednačene gra­nulacije kome je, pre završenog vezivanja, mlazom vode sa površine (do dubine od 2 - 3 mm) ispran cement i sitne čestice agregata. Ovako dobijenu po­vršinu zida odlikuju tekstura poluogoljenih zrna i lepa, prirodna boja meša­vine agregata. Kulije ima takođe veliku primenu u prefabrikaciji fasadnih elemenata jer se radi nešto lakše i dobija kva­litetnija fasada: na očišćenu i pri­prem­ljenu po­vršinu kalupa se pre ugra­đi­vanja armature i betona nanosi film spe­cijalnog gela čiji zadatak je da uspori vezivanje matera koji obavija zrna u površinskom sloju fasadnog elementa a nakon termičke obrade i okretanja kalupa u vertikalni položaj mlazom vode se skidaju usporivač i cementno mleko a ostaje - kulije. Na ovaj način se eliminiše mon­taža fasadne skele i rad u otežanim klimatskim uslovima. Ovakvim uslovima treba smatrati rad na visokim temperaturama (preko + 35 °C) i rad u uslovima niskih temperatura (niže od + 3 °C) a rad sva­kako treba pre­kinuti ukoliko brzina vetra pređe 30 km/h. Primena zaštitnih PVC traka može umanjiti dejstvo vetra ali ne i izmeniti temperaturne uslove.
Kvalitet kulijea kao i veštačkog kamena zavisi od nege pa ga u uslovima visokih temperatura treba ujutru, u podne i uveče prskati vodom i to 2 - 3 dana nakon primarne obrade. Mlaz vode ne sme biti jak da ne bi oštetio površinu pa treba koristiti pum­pe sa finim ras­pršivačima. Dobijeni materijal moraju odlikovati: sloj ujed­nače­ne de­bljine koji dobro prianja na zid, tehnički ravna površina, odsu­stvo vidljivih pu­kotina i mrlja - odstupanja od ovih zahteva moraju biti popravljena.
Fasaderski radovi se izvode na vrlo uskom frontu rada pa se primena iole kompli­ko­vanije metode odražava na velikom utrošku ljudskog rada i produženju vremena izvođenja. U tom pogledu se ističe plemeniti malter (teranova) koji se izrađuje od mešavine drobljenog agregata, cementa, kreča i pigmenta u prahu kojoj se na licu mesta, uz stalno mešanje, dodaje voda do dobijanja željene konzistencije. Nano­šenje mase je kao kod običnog maltera - u dva sloja - pri čemu je drugi sloj tanji jer se nanosi u debljini do 1 cm. Nakon nanošenja tog sloja površina se, zavisno od klimatskih uslova, ostavlja 2 - 6 sati da se završi vezivanje i malter postigne čvrstoću neophodnu za površinsku obradu. Obrada se vrši struganjem pomoću fasaderskog češlja kojim se, posle nekoliko prelazaka, uklanja površinski sloj do dubine od sa­mo 1 - 2 mm. Posle obrade treba četkom ukloniti ostrugane čestice.
Veliki broj reprezentativnih objekata je projektovan sa visećom fasadom sastavlje­nom od metalne podkonstrukcije i ispune od staklenih, metalnih ili plastič­nih elemenata kojima je na pogodan način smanjena zvučna i termička propu­stljivost. Pod­konstrukcija fasade ima zadatak da nosi samo fasadne elemente i uticaje vetra. Obzirom na to da su elementi značajne specifične mase viseće fa­sa­de moraju biti oslonjene na konstrukciju objekta - međuspratne ploče ili fa­sad­ne zi­dove. Alternativni pravci dejstva vetra zahtevaju pažljivo obli­ko­vanje kako pod­konstrukcije tako i njenih veza za noseće elemente objekta. Veliki ra­spon temperaturnih uticaja kojima je izložena fasada (ΔT ≈ 80 °C) na­meće veze pa­nela i podkonstrukcije koje će omogućiti vertikalno i horizontalno dilatiranje. Različiti stepen tačnosti industrijski proizvedenih delova vise­će fasade i (vrlo često) be­tonske konstrukcije livene na licu mesta zahteva spoj­na sredstva sa velikom spo­sobnošću podešavanja (slika 8.9). Sredstva ve­ze delova fasade mora­ju biti izabrana na način da daju kvalitetne spojeve u kojima se, pod dejstvom vetra, neće javljati vibracije. Sve ovo ukazuje na po­tre­bu preduzimanja brojnih organiza­ciono-tehničkih mera čiji će kraj­nji cilj biti kvali­tetna viseća fasada.
Sa projektantskog i izvođačkog stanovišta jedan od naj­ozbiljnijih problema je dobra termoizolovanost objekta. Viseće fasade su u tom pogledu posebno pro­blema­tične jer se osim preko stakla (primenjuje se dvostruko, od skoro i trostruko staklo) i fasa­dnih elemenata (termoizolacija mi­ne­ralnom vunom i eks­pan­diranim poliuretanom daje efikasnu zaštitu) toplota gubi toplotnim mos­to­vima kroz veze sa pod­kon­struk­cijom. Veliki broj spojeva različitih materijala i zahtev da se spojevi održe trajno elastič­nim nameću upotrebu specijalno profilisanih gumenih zaptivki i viso­kokvali­tetnog gita. Svi primenjeni materijali moraju doz­vo­ljavati laku zamenu ošte­ćenih delova (stakla, panela) i brzo vraćanje nepropustnosti fasade niz koju se, pri jačim kišama, slivaju velike količine vode.
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
TEHNOLOGIJA GIPSARSKIH RADOVA

Gipsarski radovi obuhvataju izradu i obradu plafona, zidova, stubova i drugih po­vršina i elemenata od gipsa, izradu i ugrađivanje ukrasnih gipsanih formi (gip­­sarska plastika) i rad uz primenu ukrasnih maltera (štukatura). Pored široke primene u okviru enterijerskih radova gips ima primenu i u protivpožarnoj za­štiti metalnih konstrukcija. Gipsarske radove možemo podeliti na sledeće vrste:
malterisanje plafona gips-malterom,
rabiciranje plafona u jednom ili više slojeva i obrada gips-malte­rom,
izradu profilisanih plafona sa obradom gips-malterom,
izradu gipsane plastike (lajsne, rozete, kapiteli),
montažu prefabrikovanih gips-kartonskih ploča,
izradu spuštenih plafona od prefabrikovanih gipsanih ploča,
izradu lakih pregradnih zidova od prefabrikovanih gips-elemenata.
Gips je osnovni materijal za gipsarske radove, higroskopan je pa ga treba čuva­ti na suvom, ali kada se pomeša sa vodom dobija se obradljiv građevinski materijal. Me­ša­vina se pravi laganim dodavanjem gipsa vodi (nikada obrnuto) uz stalno mešanje do postizanja željene konzistencije. Obzirom na to da je vreme vezivanja kod gipsa znatno kraće nego kod cementa (do pola sata) gipsarski radovi zahtevaju dobru pripremu i precizno izvođenje jer spravljena mešavina brzo gubi plastičnost (za 10 - 15 min) a nakon toga se mora baciti jer je neupo­trebljiva.
Da bi se to sprečilo mešavini se može dodati boraks, kazein ili tutkalo i produžiti vreme vezivanja na 1 sat i više, ali će čvrstoća dobijenog proizvoda biti manja nego od čistog gipsa. Da bi se gipsarski radovi mogli odvijati u regular­nim uslovima potrebno je zatvoriti fasadne otvore (montirati fasadnu stolariju) a za unutrašnja vrata i druge otvore u zidovima postaviti ramove. Gips u sklopu maltera (mešavina gipsa, ga­še­nog kreča i vode izrađena u skladu sa standardom JUS U.M2.012) se nanosi na suvu i čistu podlogu ruč­no ili, ukoliko se radi o radovima većeg obima, ma­šinski. Zatim se ručno ili mašin­ski zaglađuje i obra­đuje (šlajfovavanjem) do po­stizanja že­ljenog izgleda. Da bi se dobio željeni re­zultat naj­češće nije dovolj­no naneti jedan sloj mal­tera pa se malteriše u dva ili tri sloja.
Prvi sloj, da bi se ostvarila bolja veza sa podlogom, se radi od maltera u kome ima i peska (pro­dužni gipsni malter) a u osta­lim slojevima peska nema. Debljina slojeva gipsanog maltera može biti velika i rad ote­žan pa se u takvim slučaje­vi­ma na površinu koja se obrađuje (zid, plafon) pričvrš­ćuje rabic mreža izrađena od pletene pocinkovane žice. Ona mora biti pravilno zategnuta jer je tanka (do 1 mm) i stoga nedovoljno kru­ta ali dobro služi za pri­državanje i armiranje maltera pa je korisno imati je uvek u rezervi pre početka rada.
Od gipsa se mogu raditi različiti dekorativni elementi koji se mogu liti na licu me­sta ili, ukoliko je to lakše, prefabrikovati i ugrađivati montažom. Takvim, prefabrikovanim pločama vrši se i zidanje ili oblaganje zidova. Ploče za pregradne zidove mogu da imaju različite dimenzije i služe za izradu lakih neopterećenih pregradnih zidova. Ploče imaju na jednoj dužoj i jednoj kraćoj (čeonoj) strani "pero" za vezu. Za vezu jedne ploče sa drugom najčešće se koristi gipsani malter (smeša gipsa i specijalnog lepka). Isporuka ploča vrši se u paletama pa se utovar i istovar oba­vlja­ju lakom dizalicom, viljuškarom ili ručno. U toku manipulacije i rada sa ovim elementima nije dozvoljeno bacanje ploča a deponovanje na gra­di­lištu treba obezbe­diti u natkrivenim magacinima ili ploče obavez­no pokriti ne­pro­močivim platnima ili folijama. Dozvoljene dimenzije zidova bez posebnih ukrućenja i podupiranja su:
d = 7 cm - kod visine zida do 3,2 m, ili dužine zida do 6,0 m;
d = 10 cm - kod visine zida do 4,5 m, ili dužine zida preko 6,0 m.
U slučaju neophodnog prekoračenja ovih vrednosti treba predvideti posebna sredstva za ankerovanje ili ukrućenja pomoću aluminijumskih i pocinkovanih me­talnih profila. Da bi se prihvatile sile nastale deformacijom konstrukcije objekta, kao i radi prikupljanja zvučnih efekata iz međuspratnih tavanica, spoj gipsanog zida sa okolnim delovima konstrukcije objekta treba da se izvodi kao elastičan. Za spoj gipsanog zida sa ravnim zidom treba predvideti laku građe­vinsku ploču od drvene vune (heraklit), stiropora ili tervola a svuda okolo zid tre­ba odvojiti od poda polaganjem na mekanu vlaknastu traku, bitumenizirani filc debljine 5 mm ili neku sličnu podlogu. Za montažu gipsanih ploča podlogu tre­ba dobro očistiti a ukoliko nije tehnički horizontalna treba je izravnati gipsa­nim malterom. Na takvu podlogu se postavlja bitumen filc traka:
za zidove debljine 7 cm dimenzije filc trake su d / b = 5 / 15 cm, a
za zidove debljine 10 cm dimenzije filc trake su d / b = 5 / 17 cm.
Na bitumenizirani filc lepi se traka od heraklita (d = 25 mm širine 7 / 10 cm) a preko heraklita se posipa gipsani malter u svojstvu lepka u horizontalnom sloju debljine do 0,5 cm. Ploče se zatim moraju dobro priljubiti i postaviti horizontal­no i "pod visak". Malter koji iscuri treba skinuti špahtlom i koristiti za zatva­ranje spojnica ili eventualnih oštećenja. Ostale ploče se postavljaju "u vezu". Po­slednji red ploča se koso zaseče oko 3 cm a zatim se spojnica popunjava gipsa­nim malterom i obrađuje špahtlovanjem. Montirani pregradni zid treba gletovati i presvući slojem cementnog maltera.
Sve instalacije na pregradnim zidovima postavljaju se u šliceve koji se urezuju mašinama za frezovanje. Dubina šlica ne sme biti veća od 1/2 debljine zida. Šte­mo­vanje zidova od gipsa treba izbegavati jer se, zbog male krutosti, mogu polo­miti. Veličina šlica za instalacije zavisi od preseka instalacija koje postav­ljamo. Sloj za pokrivanje instalacija mora imati debljinu minimalno 1 cm. Kosi i horizontalni šlicevi ne smeju ići preko cele dužine zida. Kod postavljanja većeg broja instalacija (cevi i kablova) treba voditi računa da minimalni razmak između njih bude adekvatan debljini zida. Dva ili više provodnika ne smeju biti zajedno. Krute instalacije (vodovodne cevi, cevi centralnog grejanja) treba pre polaganja u žleb obaviti valovitom hartijom minimalne debljine 5 mm. Cevi kod kojih dolazi često do velikih temperaturnih razlika zbog kondenzacije treba obaviti veli­kim izolirajućim materijalima (mineralnom vunom, ter papirom, plutom i sli­čno). Ele­menti koji se ugrađuju u gipsane zidove ne smeju korodirati. Nakon montaže instalacija sve šliceve treba zatvoriti prvo retkim gipsanim malterom (da bi ispu­nio praznine) a zatim gušćim. Vidljive površine nakon toga obavezno izgletovati i šlajfovati.
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
TEHNOLOGIJA IZOLATORSKIH RADOVA

Izolatorski radovi obuhvataju izradu svih vrsta zvučne izolacije, toplotne izo­lacije i hidroizolacije, uključujući izradu slojeva za izjednačavanje pritiska difuzne pare i parne brane, kao i različite oblike zaštite ugrađene izola­ci­je.
Ugrađivanje zvu­čne i to­plotne izolacije objekta se, u većini praktičnih slučajeva, svodi na montažni po­stupak (postavlja­nje u suvo) odgo­varajućih izolacionih ele­­me­nata u vi­du ploča ili traka a mno­go ređe se proizvodni proces oslanja na tzv. mokri po­stupak. Ta­­kvim, ređim sluča­je­vima, pripa­daju malterisanje fasadnih zidova i izra­da cementnih košuljica spra­vlje­nih sa perlit ili keramzit agregatom. Veštački agregati pomenutih tipova imaju mnogo bolja ter­mo­izolaciona svojstva od prirodnog agregata pa ih treba, u skladu sa uputstvima pro­izvo­đača, dozirati u mešalice za malter i mešati sa cementom, vodom, aditivima. Priroda prirodnih i većine vešta­čkih termoizolacionih materijala je takva da i sa stanovišta zvučne izolacije daje povoljne (često: zadovoljavajuće) efe­kte pa se zvučna izolacija ugrađuje prevashodno na onim pozicijama objekta koje, u akustičkom pogledu, imaju posebnu ulogu.
Da bi se određeni materijal mogao racionalno primeniti kao termoizolacioni mora zadovoljavati brojne zahteve, posebno one koji limitiraju:
koeficijent toplotne provodljivosti (λ),
postojanost pri povišenoj temperaturi i temperaturnim promenama,
postojanost pod atmosferskim uticajima,
zapreminsku masu i čvrstoću na pritisak,
promenljivost zapremine i oblika,
vlažnost i higroskropnost, ...
Projektantski i izvođački problemi sa pomenutim vrstama izo­lacije, po broju i slože­nosti rešenja predstavljaju lakši zadatak od ugradnje hidroizolacije. Hidroizolacio­nim radovima se moraju zaštititi sve zatrpane i/ili kvašene površine objekta a to su: temeljne ploče i podrumski prostori, ravni krovovi, sanitarni čvo­rovi, kuhi­nje, kupa­tila i sva druga mesta u kojima dolazi do stalnog ili po­vre­­menog izliva­nja vode ili postoje drugi, slični oblici agresivnog ili šte­tnog dejstva okoline na objekat i njegove sadržaje. Da bi se lakše identifikovala vrsta, tip, mesto izrade, način izrade ili mehanička svojstva hidroizolacija poželjno je poznavati strukturu podela hidroizo­la­cija. Prema kriterijumu položaja površine koju treba zaštititi u odnosu na peri­metar objekta ra­zlikujemo:
hidroizolaciju unutrašnje površine objekta, i
hidroizolaciju spoljašnje površine objekta,
pri čemu se u oba slučaja, u odnosu na raspoloživa tehnička rešenja, mogu uočiti razlike u obli­kovanju:
hidroizolacije horizontalne površine, i
hidroizolacije vertikalne (kose) površine.
Pored opisanih načina vrlo važnu ulogu u razumevanju razlika u tehničko-tehno­lo­škom pristupu zaštiti od vode ima podela na:
višeslojne (deformabilne) hidroizolacije, i
krute hidroizolacije
dok u odnosu na način delovanja vode na takve površine razlikujemo:
hidroizolaciju protiv vode pod pritiskom, i
hidroizolaciju protiv vode koja nije pod pritiskom.
Razlike u stepenu deformabilnosti mogu biti ključne prilikom izbora metode zaštite jer je sposobnost hidroizolacije da odoli naprezanjima u svojoj ravni i upravno na nju visoko rangirana u svim slučajevima u kojima se, pod uticajem sopstvene težine objekta i/ili eksploatacionih opterećenja, očekuju pojave napona zatezanja usled sa­­vijanja ili istezanja podloge hidroizolacije. Ipak, pritisak vode je najvažniji para­metar eksploatacionih uslova pa ima dominantan uti­caj na izbor materijala i metoda zaštite objekta. Da bi se za hidroizolaciju spoljašnje površine ukopanog dela objekta moglo usvojiti adekvatno re­­šenje treba izvršiti de­ta­ljna geomehanička i hidrogeološka ispitivanja terena na kome se objekat gradi. Do­bijene rezultate treba tu­mačiti u kontekstu činjenice da se visina nivoa podze­m­ne vo­de i brzina njenog kretanja menjaju u toku godine i u toku eksploatacionog veka objekta. Havarija vodovodne ili kanalizacione mreže u blizini objekta može dovesti do lokalnog zasi­ćenja tla vodom, otapanje snega ili jake i dugotrajne kiše mogu privremeno izmeni­ti stanje vlage u površinskim slojevima tla ali iskop za temeljnu jamu susednog objekta može otvo­riti puteve vode kroz vododržive slojeve i omogućiti joj da trajno ugrožava neadekvatno za­štićene zidove podruma. Zato tre­ba, u okviru građevin­skih radova i radova na ure­đenju terena, predvideti i precizno izvesti zaštitu obje­kta od površinske i podze­m­ne vode. Sistem rigola, kanala i dre­naža mora efikasno sakupljati vodu i usmerava­njem "ka kanalizaciji" i/ili "od objekta" smanjivati opasnost od njenog štetnog delovanja na već izgrađenu hidroizolaciju.
Hidroizolacija se ugrađuje samo preko površina koje ispunjavaju standardima odre­đene uslove. Oni se tiču ravnosti, čvrstoće, čistoće površine i svih drugih karakteristika koje ukazuju na njenu sposobnost da stvori pouzdani spoj sa hidroizolacijom. Pomenuti uslovi se razlikuju u zavisnosti od vrste materijala koji se koristi. Sa­vremeni hidroizolacioni materijali se odlikuju visokim mehaničkim karakteristika­­ma (potrebnu čvrstoću, postojanost pri temperaturnim promenama i sl.), malom te­žinom i širokim spektrom primene. Ipak, da bi se što bo­lje od­go­vorilo spe­cifi­čnim zahtevima koje pojedine pozicije radova nameću, industrija gra­đevinskog ma­terijala najbrže razvija one kod kojih se navedene oso­bine uvećavaju i za tehno­lo­ški naj­važnije oblasti - lakoću primene i mali utrošak rada. U odnosu na pome­nute oso­bi­ne može se uočiti razlika između dva postupka:
ugrađivanje hidroizolacije hladnim postupkom (lepljenje; premazivanje; špahtlovanje hidroizolacionih materijala; hladno varenje i sl.), i
ugrađivanje hidroizolacije toplim postupkom (lepljenje, premazivanje ili li­venje toplih hidroizolacionih materijala; varenje hidroizolacionih materijala toplim vazduhom ili plamenom i sl.)
Kod hidroizolacionih materijala na bazi bitumena i sintetičkih sredstava od polivi­nilhlorida su, fabričkom proizvodnjom i primenom svojstava osnovnog materijala, industrijskih lepkova i drugih sredstava, ostvare­ne slojevite, trakaste forme standardne dužine 10 m i širine do 1,25 m koje su zbog svoje otpornosti i plastičnosti pogodne za primenu na objektima različite namene. Njihovo spajanje može se vršiti hlad­nim ili vru­ćim po­stupkom tako da se dobijaju vodo­ne­pro­pusni spojevi. Hladni namazi pre­dsta­vlja­ju mešavine bitumena, vode, emulgatora i filera (kameno brašno čiji je kva­litet pro­pi­san standardom JUS B.B3.045). Sastav meša­vi­ne, procentualno učešće pojedinih sastojaka, utiče na njeno agregatno stanje pa u slučaju izo­stanka filera dobijamo sa­svim tečni premaz a u slučaju nešto većeg učešća kame­nog bra­šna (15 - 20%) namaz dobija oblik paste. Hladno naneti sloj očvršćava sra­zmerno brzi­ni isparavanja vode i emulgatora.
Topli postupak se zasniva na primeni vrućih bitumenskih premaza ili na primeni tehnike zavarivanja. Srednja vrednost tačke razmekšavanja industrijskog bitumena je, prema standardu JUS B.H8.613, u intervalu 75 - 135 °C ali se rastvaračima i emu­lgatorima granica spušta pa bitumen treba samo dovoljno zagrejati kako bi prešao u tečnu fazu i postao pogodan za razmazivanje po spoju. Tehnika zavariva­nja spojeva koristi sposobnost stapanja i homogenizovanja slojeva određenih materijala koji se: zagrejani toplim vazduhom ili plamenom, dovoljno razmekšani i pritiskom spojeni pretvaraju u novi, nešto deblji sloj. Posebno pogodne za spajanje toplim postupkom su hidroizolacione trake izrađene od mekog PVC-a debljine 0,5 - 2 mm. Primenjuju se uglavnom za zaštitu podzemnih građevina. Iako imaju dobra meha­nička svoj­stva treba ih, nakon ugrađivanja i provere kvalite­ta zavarenih spojeva (pre­klop od oko 5 cm), zaštititi slojem sintetičkog filca ili slojem zemlje (peska) deblji­ne 20 - 30 cm.
Da bi se slojevita hidroizolacija mogla efikasno primeniti i da bi pouzdano vršila projektovanu funkciju u toku projekto­vanja i izvođenja izolacije na bazi bitumena i nosača bitumenske mase mora biti zadovoljeno nekoliko uslova:
izolacija mora biti ugrađena između krutih delova objekta (slojeva) kako ne bi došlo do klizanja ili slivanja sredstva za lepljenje njenih slojeva i promene strukture hidroizolacije,
izolacija mora biti ukleštena između krutih delova objekta (slojeva), odno­sno mora biti izložena određenom minimalnom pritisku, kako ne bi do­šlo do prodiranja vode u pore izolacije i ugrožavanja zaštite,
izolacija mora biti opterećena samo upravno na svoju ravan kako ne bi bili poremećeni odnosi u unutrašnjosti hidroizolacije postignuti poštova­njem prethodna dva uslova,
izolacija mora biti izložena ravnomerno raspodeljenim opterećenjima čije je ujednačeno delovanje po čitavoj površini (nezavisno od promene obli­ka površine) garancija da neće doći do lokalnih pritisaka i istiskivanja sre­dstva za lepljenje slo­­jeva hi­dro­izolacije,
izolacija mora biti izložena kontrolisanom temperaturnom režimu, odno­sno režimu koji odgovara fizičkim karakteristikama sredstva za leplje­nje slo­jeva hi­dro­izolacije (promena viskoznosti lepka pod uticajem temperature mo­­že dovesti do pojave tečenja a podjednako je opasan gubitak dela njegovih elastičnih svojstava na ni­­skim temperaturama koji onemogućava hi­droizolaciju da prati deformacije po­­dloge na koju je naneta).
Ugrađivanje slojeva hidroizolacije se najčešće vrši lepljenjem ali postoje i druge tehničke mogućnosti tako da se, prema načinu ugrađivanja kao kriterijumu, može izvršiti podela na sledeće tri grupe:
potpuno lepljena hidroizolacija - ovom načinu ugrađivanja inženjeri po­klanjaju sve manje poverenja jer stvara niz tehničkih problema koje je tehnološki teško rešiti na pouzdan način (sprečava kretanje prirodne i difuzne vla­ge iz konstrukcije i termoizolacije, osetljiva je na gotovo ne­izbe­žne deformacije podloge od termoizolacionih ploča ...);
mestimično lepljena (punktirana) hidroizolacija - predstavlja način ugradnje većine savremenih hidroizolacija na bazi bitumena i bitumeno­znih proizvoda; kružne mrlje lepka (tačke) prečnika 10 - 15 cm se nanose u ra­steru od 30 - 60 cm tako da dozvoljavaju prigušenu migraciju vlage; ta­čkasto vezana hidroizolacija pokazuje vrlo malu osetlji­vost na razlike u deformacio­nim svo­jstvima pojedinih slojeva izolacije; da bi se zaštitila od prodora vlage hidroizolaciju treba po konturi kontinualno zalepiti za po­dlogu, pritisnuti je ili pričvrstiti na drugi, podjednako pouzdan način;
hidroizolacija nevezana za podlogu - se primenjuje samo na pozicija­ma (prelomi površine na koju se izolacija nanosi) na ko­jima se očekuje po­­java velikih razlika u deformacijama koje bi, u slučaju da su le­pljenjem čak i delimično spre­čene, mogle oštetiti osetljivije slojeve.
Ukoliko se radi o problemu zaštite od kapilarne vode vodonepropustljivi malteri se mašinski pripremaju kao - cementni. Razlike u sastavu maltera i načinu ugrađivanja od­re­đuje nagib po­vršine koju treba zaštititi. Ukoliko se radi o zidu zaštita se nanosi u dva sloja ukupne debljine 1,0 - 1,5 cm:
masna mešavina za prvi sloj, debljine 5 - 6 mm, se u razmeri 1 : 1 spravlja od cementa i čistog peska čija je ma­ksimalna veličina zr­na 3 mm a po­tom se do­davanjem vode postiže potrebna konzistencija koja omogu­ćuje da se ma­terijal lepi na ravnu, očišćenu i ravnomerno pokvašenu po­vrši­nu zi­da na koju se na­ba­­cuje ručno (fanglom) ili mašinski,
mešavina za drugi sloj, debljine 10 - 15 mm, je nešto posnija i spravlja se od cementa i peska u razmeri 1 : 2; od prvog sloja se razlikuje gustinom ko­ja je slična gustini maltera pa se na isti način ugrađuje i obra­đuje.
Zaštita podova od vlage je slična a osnovnu razliku unosi posebna priprema po­vr­šine na koju se, nakon standardne pripreme, nanosi materijal pripremljen kao ma­sna cementna mešavina (razmera 1 : 1) koja je jako razblažena vodom u razmeri 1 : 10. Ova­kav prvi sloj ima zadatak da olakša i pojača penetraciju hidrofoba u kontaktnu zonu. Drugi i treći sloj zaštite poda odgovaraju, po sastavu i debljini, opisanom prvom i drugom sloju zaštite zida - uzeto respektivno. Utrošak zaptivnog, hidrofobnog sredstva koje ulazi u opisane maltere varira u zavisnosti od tipa proizvoda i prirode aplikacije i iznosi od 0,3 - 0,5 kg/m² za svaki centimetar debljine zaštite.

IZOLACIJA RAVNIH KROVOVA


Izolatorski radovi imaju zadatak da efi­kasno izoluju sve prodore kroz izo­lacione slojeve i spojeve krovnih ravni a me­đu njima su najznačajniji:
spojevi krovne ravni i obodnih ili protivpožarnih zidova,
prodori dimnjačkih i ventilacioni kanala,
slivnici za odvod atmosferske vode,
prodori i oslonci antena i sličnih sekundarnih konstrukcija,
ležeći oluci i rigole...
Osetljivost krovnih ravni na atmosferske uticaje je obrnuto proporcionalna veličini njenog nagiba - što je nagib veći to je brže oticanje atmosferskog taloga i lakše odvodnjavanje krovne ravni. Na ovom kriterijumu je zasnovana podela krovova na:
ravne krovove sa malim nagibom - 0,5 - 1,0 %
ravne krovove sa normalnim nagibom - 1,0 - 2,5 %
ravne krovove sa većim nagibom - 2,5 - 4,0 %
ravne krovove sa velikim nagibom - 4 - 15 %
ravne krovove sa vrlo velikim nagibom - 15 - 40 %
Krovovi sa većim nagibom krovnih ravni spadaju u kose krovove. Ispod ravnog kro­­va se nalazi prostor koji može biti stalno korišćen u sta­mbene ili poslovne svrhe i uslovljavati primenu posebne konstrukcije koja u termi­čkom pogledu maksimalno izoluje prostor ispod krova (topli krov) ili dozvoljava provetravanje i ujednačavanje temperature susednih slojeva krova (hladni krov). Iako se ravnim krovovima gene­ralno olakšavaju kretanje ljudi, privremeno odlaganje pomoćnog materijala i održa­vanje krova postoje i slučajevi kada se pokretna (pa i udarna) opterećenja smatraju obaveznim projektnim faktorom. To su terase, otvorene i poluotvorene pasarele, krovovi javnih i poslovnih zgrada na kojima se formira heliodrom i sl. Posebne karakteristike takvih krovova daju osnova za generalnu podelu na:
prohodne ravne krovove - to su višenamenski krovovi sa malim ili normalnim nagibom i kvalitetnom zaštitom hidroizolacije, i
neprohodne ravne krovove - to su jednonamenski projektovani ravni kro­vovi čije korišćenje i održavanje mora teći po unapred određenoj proceduri.
Nagib ravnih krovova od 1 - 2,5 % omogućava pravilno odvođenje atmosferske vode do slivnika i kanalizacionih vertikala ali je neophodno poštovanje tehničkih uslova za izvođenje izolatorskih radova ukoliko se želi pouzdanost ove funkcije. Takvi krovovi ne smeju biti prohodni jer može doći do oštećenja slojeva izolacije a ukoliko se, zbog prilaska tehničkim prostorijama smeštenim na krovu ili smeš­taja opreme, želi stalno koristiti kao prohodan krov mora imati nagib od 2,5 - 4 %.
Razvoj stambene izgradnje i građevinskih izolacionih materijala je davno doneo ravne krovove na ja­vnim i stambenim objektima. Danas se može slobodno reći da je nemar u radu gra­ditelja i neadekvatan kvalitet izolacionih materijala, u spre­zi sa lošim održavanjem objekata, doveo do potrebe za rekonstrukcijom većine ravnih krovova i njihove za­mene kosim krovovima sa klasičnim pokrivačem - crepom. To ne znači da ravni krov predstavlja projektantski promašaj već da nije postojao ade­kvatan pristup sa­moj ideji i još preciznije: nije bilo dovoljno poznato kako treba efi­kasno rešiti tehničke probleme obrade prodora krovnih slivnika ili ventilacije, di­s­kon­tinuiteta podloge ili pojave dilatacionih spojnica ... Nedorečenosti u tehničkoj dokumentaciji nadovezuju se improvizacijama na gradilištu a to (pre ili kasnije) dovodi do pojave slabih mesta čija je sanacija komplikovana i često izuzetno skupa.
Sastav krova je uslovljen njegovom namenom, nagibom i karakteristikama primenjenih materijala. Zahtev da se krovom obezbedi hidroizolacija, termoizolacija i zvu­čna izolacija objekta, u manjoj ili većoj meri, obezbeđuje svaki od njegovih slojeva. Pritom je od naročitog značaja redosled slojeva i kompatibilnost materijala susednih slojeva. Da bi se shvatio značaj ovih uslova treba poznavati prirodu i ulogu sva­kog sloja:
plafon - plafon predstavlja najniži (vidljivi) deo krova koji, u nizu funkcionalnih zadataka, ima i dekorativnu ulogu; plafoni mogu biti neposre­dno naneti na noseću konstrukciju u vidu završnog, zanatski obrađenog sloja, ili okačeni (viseći plafoni) o nju preko vlastite (plafonske) konstru­kcije (videti deo o spuštenim plafonima i lakim pregradama);
noseća konstrukcija - ima zadatak da prihvati i prenese uticaje sopstve­ne težine slojeva krova i spoljašnjih opterećenja statičke i dinamičke prirode; predstavlja fizičku podlogu za dru­ge slojeve; izrađuje se od različi­tih vrsta materijala (beton, čelik, drvo, opekarski proizvodi) uz primenu ne­ke od brojnih metoda rada (montažne, polumonta­žne, izrađene "na li­cu mesta"); ukoliko se sastoji od ošupljenih elemenata (prefabrikovane be­tonske ploče, blokovi od gline sa olakšanom osnovnom masom i sl.) noseća konstrukcija efikasno doprinosi toplotnoj i zvu­čnoj izolaciji pro­stora ispod krova ali nije u potpunosti dovoljna za samo­stalno preuzimanje zadataka izolacije;
sloj za nagib - služi da obezbedi nagib krovne ravni sa koje se odvo­dnjavaju atmosferilije; ugrađuje se u slučajevima kada noseća konstrukci­ja nema potreban poprečan i/ili podužni nagib; za krov predstavlja, u izvesnom smislu, balast pa se izrađuje od materijala male zapreminske ma­se (peno-beton, perlit-beton, keramzit-beton) i time daje doprinos uku­pnim termičkim i zvučnim izolacionim ka­ra­kteristikama; u većini sluča­jeva se formira direktno na nosećoj konstru­k­ci­ji ali ima slučajeva da se ugrađuje preko termo izolacije; minimalnu debljinu sloja za nagib odre­đuju granulometrijski sastav sloja i način ugrađivanja (obično je 3 - 4 cm); sloj može imati i značajnu debljinu (krutost) pa se preporučuje obavezna izrada dilatacionih spojnica na svakih 2,5 - 3,0 m;
sloj za izjednačavanje pritiska pare - ima zadatak da služi kao podlo­ga višim slojevima, da apsorbuje i priguši uticaje deformacija podloge i omo­­gući migra­ciju i isparavanje vlage (prirodna, kondenzat) koja je osta­la ispod sloje­va parne brane i hidro izolacije; izrađuje se od perforiranog ili neperforiranog staklenog voala impregniranog bitumenom a u primeni je i talasasti, bitumenom impregnirani karton kroz čije žlebove vlaga struji ka spoljnoj sredini;
parna brana - je sloj za zaštitu termo izolacije od vlage iz nižih slojeva; onemogućava "podizanje" difuzne pare iz noseće konstrukcije i njeno la­ko kon­de­nzovanje unutar rastresite termo izolacije (povećanje vlažnosti uti­­če na pad izolacione moći toplotne izolacije); izrađuje se od PVC folija i, mnogo češće, od aluminijumske folije (uložak) obostrano pokrivene bi­tumenom bez poli­mera i posute peskom kao zaštitom; moraju biti pravilno proizvedene i ugrađene kako bi u potpunosti zatvorile moguće pute­ve prolaska vlage u termo izolaciju;
toplotna izolacija - predstavlja sloj koji smanjuje i usporava razmenu to­plote slojeva koje razdvaja (spoljašnje sredine i unutrašnjih prostora obje­kta) čime čini bezopasnim dejstva ekstremnih temperatura i temperaturnog gradijenta (migracija i kondenzovanje vlage na kontaktnoj površini hladne i tople sredine); vrsta i debljina toplotne izolacije se određuju pre­ma zahtevima normativne dokumentacije i zakonima građevinske fizike;
hidroizolacija - je sloj (paket slojeva) koji ima zadatak da spreči razmenu vla­ge između slojeva koje razdvaja (način i efikasnost delovanja hidroizo­la­cije su bliže opisani u prethodnom delu);
zaštita hidroizolacije - ima zadatak da hidroizolaciju koja je prirodno ta­mne boje (najve­ći broj proiz­voda je pokriven bitumenom) za­štiti od fizi­čkog delo­vanja kratkotalasnog zračenja Sunčeve svetlosti i mehaničkih oštećenja usled kretanja radnika koji održavaju krov;
sloj za razdvajanje slojeva - se postavlja između slojeva koji, usled ra­zli­ke prirodnih mehaničkih svojstava, imaju različite deformacione sposo­bno­sti pa postoji realna opasnost od oštećenja usled rada noseće konstrukcije ili pojave prekomernih elastičnih deformacija nekog od slojeva.
U našoj praksi su najzastupljeniji topli ravni krovovi. Osim sloja za ostvarenje pada krovne izolacije na armirano betonsku konstrukciju krova se polažu sloj za izjednačavanje pritiska difuzne pare ko­ji odvaja ostale slojeve od podloge, parna brana koja štiti termo-izolaciju i hi­dro­izolacija koju štiti njen sloj koji je najčešće u vidu nasutog prirodnog šljunka a može biti i u vidu montažnih betonskih ploča položenih na sloj peska ili sitno­zrnog rečnog agregata i zalivenih spojnica. Svi slojevi moraju imati kva­litetno obra­đene pre­­klope a prodori kroz njih moraju biti obrađeni na način koji ne do­vodi u pitanje vodonepropustnost i termičke karakteristike ravnog krova.
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
KAMENOREZACKI RADOVI

Pod kamenorezačkim radovima treba podrazumevati oblaganje kamenom po­vr­šina u objektu ili van njega, pri čemu se pričvršćivanje kamena vrši suvim postupkom (zavrtnjima, klinovima, kotvama) ili mokrim postupkom (malterom, betonom). Zidovi se, u dekorativne i druge svrhe, mogu oblagati različitim materijalima ali najčešći je kamen u vidu tesanih komada ili brušenih ploča. Nekada je kamen bio osnovni materijal od koga su građeni veliki objekti a danas je, zbog teškoća na koje nailazimo pri njegovoj obradi, znatno skuplji ali i trajniji od prefabrikovanih zidnih elemenata pa se koristi kao sloj za dekorativnu doradu zidova ili podova. Svojstva kamena, a posebno njegova boja, tekstura i trajnost uti­­ču na projektantov iz­bor ali i na cenu objekta. U zavisnosti od toga da li je:
eruptivnog porekla (andezit, bazalt, gabro, granit) ili
sedimentnog porekla (peščari, krečnjaci, glinci, breče, konglomerati),
metamorfnog porekla (mermeri, gnajs, serpentin)
kamen ispoljava različitu specifičnu težinu i obradljivost usled čega se količina energije i radnog vremena uloženih za sečenje i obradu 1 m3 kamena značajno me­nja od jedne do druge vrste. Osnovne karakteristike za utvrđivanje vrednosti kame­na i njegove primenljivosti za zidanje ili oblaganje površina objekta su:
poroznost,
higroskopnost,
vodopropustivost,
sprovođenje toplote,
otpornost na uticaj vetra,
čvrstoće na pritisak, zatezanje i savijanje.
Kamen obično mora zadovoljiti specifične zahteve projektanta (ukoliko je oblo­ga unutrašnjih zidova mora dugo zadržavati visok sjaj a ukoliko je obloga podo­va mora imati malo habanje, itd.) pa se tehničkom dokumentacijom propisuje i način njegove obrade. Problemi obrade potiču od mehaničkih svojstava prirodnog kamena pa se ka­men u vidu komada i manjih blokova obrađuje ručno, klesanjem a za potrebe oblaganja gazećih površina podova i slične namene ma­šinskim se­če­­njem u tanke ploče čija se jedna strana može doraditi finim rapav­ljenjem (radi sprečavanja klizanja) ili poliranjem do visokog sjaja. Za potrebe kamenorezačkih ra­dova se nabavlja materijal iz doma­ćih ili inostranih kameno­loma. Vrsta i boja ka­me­na, a u istoj meri struktura i veličina zrna, utiču na mo­guć­nost kvalitetne obrade pa stručnjaci za ure­đenje enterijera imaju slobodu iz­bora između nekoliko desetina vrsta kamena.
Kamenorezačkim radovima se obično bave specijalizovane organizacije oprem­ljene alatima i uređajima za transport i obradu kamenih blokova. S obzirom na visoku ce­nu ukrasnog kamena sečenje mora biti vrlo precizno i u skladu sa detaljima oblaganja. Da bi kamena ploča ili blok bili stabilno usađeni u fasadu mo­ra se izvrši­ti povezivanje fasadnog zida i fasadne obloge specijalnim kotva­ma od nerđajućeg materijala. Oblaganje se odvija "odozdo - navi­še" pri čemu na svakih 5 - 6 m duž fasade i u zoni dilatacionih razdelnica izme­đu redova treba ostaviti spoj­nice kako bi se obezbedio normalan "rad" fasade.
Oblaganje podova kamenim kockama (dimenzija strane oko 10 cm) ili pločama dozvoljava oblikovanje različitih geometrijskih ornamenata pa se obič­no u te svrhe koriste različite vrste kamena ili iste vrste (npr. mermeri) ali različitih bo­ja. Takvi mozaici moraju imati kamene ploče slične otpornosti na habanje jer pri­­li­kom eksploatacije može doći do pojave talasa na mestima spojeva ploča. Ma­­nje i tanke ploče (2 - 3 cm) se koriste za oblaganje unutrašnjih površina objekta i polažu se na sloj cementnog maltera a veće i deblje (preko 5 cm) se koriste za pristupne staze i platoe pa se mogu polagati i na sloj peska jer su dovoljno krute da mo­gu izdržati neravnomernosti opterećenja površine.
Ploče se obično slažu bez fuga a spojnice se, u cilju obezbeđenja vodonepropustljivosti površina, zalivaju malterom kome je dodat neki hidrofob. Ovi aditivi imaju za­datak da spreče pojavu kapilarnog kretanja vode pa malteru daju i ve­ću otpornost na dejstvo mraza. Malter za zalivanje se spravlja mašinski a u me­ša­vini mora postojati težinski odnos cementa i peska 1 : 2 (ili 2 : 7). Suvoj me­šavini se dodaje hidrofob u vidu praška (obično u količini 2 - 3% u odnosu na cement) i tek nakon homogenizacije dodaje se voda.

KERAMICARSKI RADOVI


Keramičarski radovi obuhvataju oblaganje unutrašnjih i spoljnih zidova, podo­va i plafona keramičkim pločicama, ali i oblaganje svih površina u prostorijama u kojima se, iz tehnoloških razloga, zahtevaju specijalni uslovi u smislu otpornosti na delovanje temperaturnih, hemijskih ili mehaničkih uticaja. Keramičke pločice se izrađuju presovanjem ili vučenjem u različitim dimenzijama, oblici­ma i finalnim obradama (klinker, sinterovane, neglazirane, mat ili sjajne, ...) ali je svim tipovima zadnja površina izbrazdana radi što boljeg pria­njanja veziva. Mogu biti ravne, zaobljene ili reljefne površine, najčešće su kvadratnog ili pravougaonog obllika ali se prave i drugih, dekorativnih oblika. Ukoliko je to po­trebno specijalnim alatom se mogu seći i bušiti.
Pločice se polažu na sloj svežeg cementnog maltera (zapre­minski odnos cementa i agregata 1 : 3) ili se lepe sintetičkim lepkovima koji se isporučuju na gradilište u vidu praha, paste ili smole. Rad sa cementnim malterom odgovara slučajevi­ma kada pločice treba postaviti na nemalterisanu vertikalnu ili neravnu horizontalnu površinu pa radnik cementni malter koristi kao podlogu i sloj za ravnanje ali istovremeno i kao lepak za pločice.
Rad sa lepkovima je uobičajen u masovnoj izgradnji stanova ili sličnih objekata čiji su zidovi izvedeni u glatkoj, kvalitetnoj op­lati. Lepkovi se nanose ili na podlogu ili na poleđinu pločice a mo­raju imati svoj­stva propisana za eksploatacione uslove u kojima će se plo­čica na­la­ziti. Kako se oni mogu razlikovati u pogledu radnih opterećenja, temperature, stepena vlažnosti, prisustva agresivnih kiselina i drugog, pre upotrebe lepkova treba obratiti paž­nju na deklaraciju koja ih prati i potvrditi valjanost za upotrebu u konkretnom slučaju.
Površine koje treba oblagati bi trebalo da su izvedene vertikalno, odnosno horizontalno a mesta sučeljavanja zidova, ivice i sl. moraju biti izvedena pod uglom koji se traži projektom. Sve površine treba da su dovedene na kotu koja obez­be­đuje izradu podloge u debljini od:
minimum 20 mm - maksimum 25 mm (za pozicije koje podrazumevaju oblaganje u cemetnom malteru),
minimum 6 - 8 mm (za pozicije koje podrazumevaju oblaganje kera­mič­kim pločicama vrši u lepku).
Obzirom na to da daju završnu obradu površina keramičarski radovi zahtevaju potpuno završene zidarske radove (malterisane ili pripremljene zidove), izolaterske radove (izolovanje podova i delova zidova izloženih vlaženju), stolarske radove (obavezno postavljene ramove za prozore i vrata) i instalaterske radove (instalacije koje idu kroz zidove ispod keramičkih pločica moraju pre početka rada biti ispitane kako ne bi došlo do kasnijih popravki, rušenja i krpljenja ...).
Pre početka oblaganja treba uvek proveriti podlogu da bi se uklonila sva nedovolj­no čvrsta ili prljava (zamašćena) mesta i utvrdile manifestacije nedozvoljenih deformacija konstrukcije objekta.
Priprema zidova za polaganje kera­mič­kih plo­čica u cementnom malteru vrši se takođe cementnim malterom (u raz­­meri 1 : 1) ali u vrlo tankom sloju; realizuje se ručnim (ređe mašinskim) prs­kanjem zida pa se dobija sloj debljine 2 - 4 mm koji ravnomerno prianja uz sve neravnine zida. Ukoliko se za vezivni materijal koristi neki od lepkova (primena je za obradu unutrašnjih površina stambenih objekata) podlogu pre polaganja pločica treba dobro nakvasiti a pločice potopiti u dubok sud sa vodom kako bi najmanje 5 minuta upijale vodu. Oblaganje zida se vrši odozdo-naviše polaganjem horizontalnih redova pločica na čiju je oceđenu poleđinu nanet sloj lepka debljine 1 - 2 mm (prosečan utrošak lepkova je 2 - 4 kg/m²). Lepak je, na temperaturama od 10 - 40 °C, upotrebljiv samo 3 - 5 sati nakon spravljanja pa količinu lepka koja se rastvara treba uskla­diti sa brojem radnika i njihovim učinkom. Pločice se dovode u istu ravan doziranim kuckanjem po njihovoj površini a zatim se ispunja­vaju spojnice i vi­šak materijala (lepka, gita, cementnog maltera) uklanja pre ne­go što je sasvim vezao.
Sve obložene površine moraju biti izvedene ravno (bez talasića, ispupčenja i udub­­­ljenja) i sa ujednačenim spojnicama čija se širina, zbog diletacionih zahte­va, odre­đuje srazmerno dimenzijama pločica. Te spojnice se nakon polaga­nja pločica za­tvaraju materijalima sa različitim stepenom vodopropustljivosti, ela­stičnosti i kise­lo­otpornosti a sve u skladu sa namenom, eksploatacionim us­lovima u kojima će bi­ti obložena površina. Prilikom izrade treba voditi računa o deformacionim karakteristikama objekta i njegovih funkcionalnih celina i predvideti odgovarajući broj dila­tacioni razdelnica kako u toku eksploatacije ne bi do­šlo do nekontrolisanog "rada" površina pod keramičkim pločicama.
Kada su u pitanju agresivni eksploatacioni uticaji delovanje različitih industriskih kiselina (mlečna, sirćetna, hlorovodonična, sumporna ...), rastvarača, fekalnih i drugih otpadnih voda, kao i intenzivno habanje usled trenja različitih abrazivnih materijala svakako spadaju u grupu najštetnijih. Da bi se predupre­dilo raza­ranje konstrukcionih elemenata vrši se njihovo oblaganje ke­ramičkim kiselootpornim pločicama položenim na cementni malter (1 : 3) ili sloj kiselootporne mase. One su zbog prirode opterećenja znatno deblje od običnih keramič­kih pločica, zidne su u rasponu 8 - 30 mm a podne u rasponu 12 - 30 mm, pa se i polažu na sloj debljeg maltera. Kiselootporne mase i kitovi za ispunjavanje spojnica moraju imati doka­zanu otpornost na poznate hemijske agense, zahtevanu prionljivost i elastičnost ali i čvrstoću na zatezanje, s obzirom na to da će "raditi" pod različitim temperaturnim i drugim uticajima. Pre postavljanja ovih pločica treba očistiti podlogu od svega što može remetiti vezu sa vezivnom komponentom i, tamo gde je to predviđeno, ugra­diti hidroizolaciju po­dloge. Zidne kiselo­otporne pločice zahtevaju prska­nje podloge cementnim mal­te­rom kako bi drugi sloj maltera debljine 20 - 25 mm bolje prio­nuo uz zid.
Za po­dne pločice ovakva priprema nije potrebna ali je zato sloj maltera debljine 4 cm ili više. Između pločica se ostavljaju spojnice (fuge) od 6 - 8 mm a tamo gde se prave dilatacione spojnice fuga je 12 - 15 mm. Popunjavanje fuga se vrši nakon sušenja maltera i čišćenja fuga od nečistoća. Da bi se sprečilo trajno prlja­nje pločica kitom za fugovanje pločice se premazuju zaštitnom emulzijom koja omogućava da se ostaci kita, nakon završetka fugovanja, speru jakim mlazom vruće vode.
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
KROVOPOKRIVACKI RADOVI

Krov objekta ima zadatak da svojom konstrukcijom i pokrivačem u potpunosti zaštiti objekat i sadržaje i obezbedi neometanu eksploataciju objekta izloženog atmosferskim uticajima (padavine, temperatura) a da pritom obezbedi protiv­po­žarnu zaštitu i omogući siguran pristup i kretanje po krovu radnika na održa­va­nju. U zavisnosti od toga da li krov kao prostorna celina služi u stambene svrhe ili kao pomoćni prostor razlikujemo podkrovlje od tavana. Obloge krovova tre­ba da odgovaraju zahtevima koji proizilaze iz namene pa krovovi u funkciji pod­krovlja (topli krovovi) imaju obloge koje pored osnovne funkcije (zaštite od atmosferskih padavina) imaju i funkciju toplotne i zvučne zaštite zgrade.
Krovni pokrivač mora biti pod nagibom koji odgovara njegovoj sposobnosti da dovolj­no brzo odvede atmosferski talog do olučnih horizontala. Obzirom na či­nje­nicu da se količina padavina menja u zavisnosti od klimatskog područja to pokrivač od istog materijala u uslovima jakih i čestih kiša mora imati veći nagib od onog u krajevima gde su padavine slabijeg intenziteta.
Ovo je posledica za­hteva da at­mo­sferska voda ne sme ni direktno ni kapilarnim putevima prodreti kroz po­krivač u objekat. U skladu sa iznetim kriterijima može se reći da se u praksi uglavnom poštuju sle­deće preporuke za izbor pokrivača:
za nagib krova 3 - 7 ° mogu se primeniti sve vrste metalnih pokrivača (li­movi) ili "ruberoid" - krovna lepenka sa uvaljanom kamenom sitneži,
za nagib krova 7 - 15 ° mogu se primeniti sve vrste "salonita" - valo­vi­tih azbestnih ploča koje su posebno obezbeđene od prodora vode (veći pre­klop tabli, gitovanje spojeva) ili dvostruki sloj krovne lepenke,
za nagib krova 15 - 30 ° mogu se primeniti ploče "salonita" sa manjim pre­klopom tabli ili jednostruki sloj krovne lepenke,
za nagib krova 30 - 40 ° mogu se primeniti dvostruko pokrivanje "bi­ber" crepom ili "eternit" - azbest-cementne ploče,
za nagib krova 40 - 45 ° mogu se primeniti gusto pokrivanje "biber" cre­pom ili dvostruko pokrivanje "šindrom" - drvenim daščicama,
za nagib krova 45 - 60 ° mogu se primeniti prosto pokrivanje "biber" cre­pom ili "falcovanim" - žljebastim crepom ili gusto pokrivanje "šin­drom".
Kao što je pokazano krovne obloge mogu biti ravne (u jednom sloju bez relje­fa), slojevite ili valovite pri čemu im debljina i mehanička svojstva mogu biti takvi da zadovoljavaju zahteve u pogledu samostalne nosivosti radnih opterećenja ili su takve (ravan lim, "ter-hartija") da im je potrebna posebna podloga.
Krovni pokrivač mora biti pod nagibom koji odgovara njegovoj sposobnosti da dovolj­no brzo odvede atmosferski talog do olučnih horizontala. Obzirom na či­nje­nicu da se količina padavina menja u zavisnosti od klimatskog područja to pokrivač od istog materijala u uslovima jakih i čestih kiša mora imati veći nagib od onog u krajevima gde su padavine slabijeg intenziteta.
Krovna obloga (pokrivač) može biti urađen samo od hidroizolacije (jednoslojna, višesloj­na) ali i od crepa (vučeni crep biber, presovani crep), azbest-cement plo­­ča, lima (ravnog ili talasastog pocinkovanog, ravnog ili talasastog čeličnog lima, alu­minijumskog lima, bakarnog lima, plastičnih masa, armiranog stakla ... i svih dru­gih materijala koji zadovoljavaju uslove koje i pomenuti materijali zadovolja­vaju. U tehnološkom pogledu povoljnije su obloge koje se isporučuju u većim ko­madima jer tako postavljanje zahteva manji broj koraka i manji ukupan rad.
Ipak, za većinu stambenih i javnih objekata koji imaju krovove ravnih površina crep predstavlja najčešću vrstu pokrivača. Crep se proizvodi od kva­litetne gline i može imati ravne površine (vučeni crep - dobijen postupkom plastičnog oblikovanja) i biti pogodan za krovove sa nagibom do 60° ili profilisanu formu sa ivicama oblikovanim za vezu "pero-žleb" što ga čini podesnim za prihvat i usmeravanje atmosferske vode niz crep (presova­ni i betonski crep - dobijen postupkom polusuvog oblikovanja) na krovovima mak­simalnog nagiba 45°.
Pokrivač na preklopima svojih delova mora obezbeđivati kvalitetno zaptivanje koje će sprečavati prodiranje atmosferilija sa jakim vetrom. Da bi se zadovoljio taj uslov krov sa crepom kao pokrivačem mora imati nagib veći od 22° i manji od 60° a preklop crepova u krovnoj ravni mora zadovoljiti kriterijume date tabelom. Može se primeniti samo mašinski izrađen crep koji ima pravilan oblik i dobro je pečen, jedre strukture i ujednačene boje. Najpoznatije vrste crepa su:
"biber" crep (dobio je ime po obliku koji liči na dabrov rep; na nemač­kom je "bibber" - dabar) koji je ravan a kači se na letvice preko "nosa" (bradavice) koji štrči iz pločice i ima manu u tome što je nedovolj­no po­uzdan na dejstvo jakog vetra (odiže se) i jakih kiša; koristi se za "pro­sto" pokrivanje (primena samo kod pomoćnih objekata, razmak letvica je 20 - 25 cm, obavezno osiguravanje spojnica), "gusto" pokri­va­nje (ra­zmak letvica je 15 - 18 cm, spojnice crepova su nepropustne) i "dvo­struko" pokrivanje (nazvano i "krunsko", zahteva jače letve i pod­kon­strukciju jer je 50% teži od "prostog" sloga),
"falcovani" crep kome žljebovi daju veliku nosivost za stalno i udarno (grad) opterećenje a pritom odvođenje atmosferske vode čini mnogo sigurnijim nego "biber" crep a pritom ima istu težinu (0,65 kN/m²); na­bo­ri površine crepa su formirani na naspramnim ivicama tako da omo­gućavaju pouzdano "zabravljenje" preklopa, i
"kanalica" crep u narodu poznat i kao "ćeramida" čiji je polukružni ko­nusni ob­lik pouzdan zaštitnik od intenzivnih kiša a ima i vrlo dekorativan oblik kome je najveća mana velika težina (1,10 - 1,40 kN/m²), osla­nja se na letve na razmaku do 32 cm čime se obezbeđuje preklop od 8 cm.
Pokrivač od crepa se izvodi polaganjem crepova preko letvica na prosečnom raz­maku od 34 cm ("tri u metar"). Poprečnik presek letvica se dobija dimenzionisanjem za konkretne uslove oslanjanja, vrste crepa i klimatsku zonu .
Polaganje može biti u paralelnom ili smaknutom poretku (sledeći red počinje sa pomakom za ½ crepa). Da bi se stvorila bolja veza i zajednički rad pokrivača i krovne konstrukcije svaki peti crep se zakiva pocinkovanim ekserom E 28/60. U klimatskim zonama koje karakteriše jak vetar zakiva se svaki drugi crep a kod nagiba krova većeg od 45° se zakiva svaki crep u redu. Podloga za pokrivanje mora biti propisno i kvalitetno izrađena tako da pokrivač bez gibanja naleže celom svojom površinom. Grbina i slemena krova moraju biti izrađeni ravno, bez talasa. Za vertikalan transport građe i pokrivača se obično koristi stubna konzolna dizalica.
Pokrivanje azbest-cementnim pločama je znatno lakše i brže od pokrivanja crepom jer se preko debljih letvi 5/8 cm polažu valoviti elementi širine 1 m a dužine 0,5 - 2,5 m čiji podužni preklop od 0,2 m (u krajevima sa jakim i dugim kišama preklop je 0,25 m) i poprečni preklop od 1/2 talasa ga­rantuju vodonepropustnost spojeva. Za pričvršćivanje svake table za gredice služe po 2 zavrtnja Ø6 sa zaobljenim podloška­ma koji se postavljaju mašinskim bušenjem rupa Ø8 kroz talas preklopa tabli. Vezivanje "salonit" tabli za metalne krovne rigle vrši se za­vrtnjima sa telom u vidu kuke koja se zakačinje za flanšu profila. Za razliku od crepa azbest-cementni proizvodi se mogu oblikovati (skraćivati) sečenjem duž iz­vodnice talasa. Iako im talasast oblik daje krutost sa njima se mora pažljivo ma­nipulisati jer su osetljive na jači udar, pad težeg alata ...
Razvojem tehnologije oblikovanja proizvoda od plastičnih masa dobijene su va­lo­vite table čija je geometrija slična ili ista kao kod "salonit" tabli a prednost im je određeni stepen propuštanja svetlosti usled čega su pogodniji za pokrivanje magacinskog i sličnog pomoćnog prostora, ili za zamenu krovnih "salonit" tabli u cilju stvaranja "svetlosnih" traka i polja. Time se povećava osvetljaj prostora prirodnim sve­tlom i smanjuje potreba za lanternama. Potkrovlja se sve češće pre­tvaraju u stambene prostorije pa je u cilju obez­be­đe­nja neophodnih životnih uslova po­tre­bno krovni pokrivač dopunski izolovati. U tu svrhu se preko rogova razvlači hidro­izolacija u vidu PVC folije a zatim po­stavljaju kontraletve kao podmetači za letve nosače crepa. Time je omogućeno pravilno provetrava­nje sloja vazduha između folije i crepa ali nije obezbeđena dobra termoizolacija potkrovlja pa gotove table termoizolacionog materijala možemo pričvrstiti iz­među ili ispod rogova a vidljivu površinu kosog plafona uraditi od drvenih da­sa­ka ili letvi, ili od gipsanih ploča
Krovni pokrivač od crepa je osetljiv na dugo zadržavanje vlage pa ga provetravanjem krova treba održavati u što suvljem stanju. To je posebno važno u opisa­nim slučajevima adaptacija potkrovlja gde termo izolacija mora ostati suva kako bi pravilno funkcionisala. Provetravanje ide od nižeg ka višem delu krova - od strehe prema slemenu - pa se na slemenu postavlja specijalno oblikovan crep sa otvorima za provetravanje. Takvim elementima se pokrivaju i grebenasti prelomi krovne ravni a krovne uvale se obrađuju polaganjem lima preko daš­čane podloge. Bočne ivice krovne ravni su izložene dejstvu vetra i atmosferilija pa ih treba zatvoriti vertikalnom daščanom oblogom sa odgovarajućim limenim žle­bom za prikupljanje i odvod vode. Posebna pažnja mora biti posvećena mestima prodora ventilacionih i dimnjač­kih kanala kroz krovnu ravan i mestima uvala i prevoja na kojima se krovna ravan lomi pa dolazi do teškoća u oblikovanju krov­ne obloge od krutih materijala (crep, salonit). Industrija građevinskog materijala proizvodi od gline delove koji se mogu lako uklopiti i primeniti za zaštitu oset­lji­vih mesta, slemena, grbina i prodora. Ovakve forme se povezuju produžnim cementnim malterom u razmeri 1 : 3 : 9.

IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
TEHNOLOGIJA LIMARSKIH RADOVA


Limarski radovi obuhvataju sve radove na pokrivanju ili opšivanju limom objekta (ili njegovih delova) kao i izradu oluka za odvođenje atmosferskog taloga sa krovova, obradu prolaza, prepusta i otvora na fasadi, a uključuju izradu ven­ti­lacionih kanala i drugi sličnih delova objekta.

Limovi koji se najčešće koriste pri radu predstavljaju vrlo tanke čelične, bakarne ili aluminijumske ploče dobijene valjanjem. Da bi se mogli primeniti za oblaga­nje čeličnim limovima (JUS C.B4.030) po­vršina nakon obrade mora biti očišćena i od­ma­šćena i na­net antikorozivni premaz a može biti i pocinkovana (JUS C.B4.020), pla­stificirana ili zaštićena na drugi na­čin. Na agense je naj­otporniji aluminijumski lim (JUS C.C4.020) a nešto manje bakarni lim (JUS C.D4.020) koji je skuplji od ostalih a štiti ga i istovremeno ukrašava sloj početne korozije zelen­kaste boje pa služi i u deko­rativne svrhe. Ranije je korišćenje olovnog lima (JUS C.B4.040) bilo češće ne­go danas ali je zbog komparativnih prednosti drugih limova primena svedena na rekonstrukcije starih objekata. Generalno pravilo je da se različiti materijali ne dovode u neposrednu vezu. To posebno važi za bakarne i pocinkovane čelične limo­ve jer u pri­sustvu vode može doći do galvanske reakcije. Obrada i priprema lima se vrše se­če­njem i savijanjem a vezivanje delova zavari­vanjem, nitnovanjem ili više­stru­kim savijanjem. Savijanje (falcovanje) se u cilju obezbeđe­nja vodonepropustlji­vosti (sprečavanja podlivanja) izvodi kao dvostru­ko pri čemu horizontalni spo­je­vi ta­­bli moraju imati minimalnu širinu 20 mm i izvode se savijanjem prevoja niz krov­nu ravan (ležeći prevoji) a sastavni spojevi susednih tabli (stojeći prevoji) ostavljaju se upravno na krovnu ravan. Visina sastavnih spojeva mora biti najmanje 25 mm a toliki moraju biti i preklopi kod varenja pocinkovanih limova.

Obično se delovi limarije pripremaju u radionici gde se kroje i delimično sklapaju u veće delove, a ovi se zatim na građevini montiraju i međusobno povezuju u jednu celinu. Povezivanje delova treba izvršiti tako da se limu omogući dilatiranje. Ekseri i za­kivci, kojima se limarski proizvodi pričvršćuju za objekat, mo­ra­ju biti od istog ma­­terijala kao i lim. Ukoliko je podloga, na koju se lim os­lanja, od betona ili mal­­­tera treba ispod lima položiti sloj ter-hartije.

Najveći obim limarskih radova pripada pozicijama pokrivanja krovne ili fasadne konstrukcije objekata (pretežno proizvodnih, sportskih ili drugih opšte namene) gde se preko "roštilja" od metalnih ili drvenih nosača polaže lim u tablama duži­ne do 6 m. Lim se iz tehničkih i estetskih razloga profiliše i time do­bija neo­phodnu nosivost up­rav­no na svoju ravan. Za izradu krovnog pokrivača industrijskih objekata se najčešće, zbog trajnosti, primenjuje profilisani aluminijumski lim. S obzirom na činjenicu da se radi o lakom materijalu čijim tablama radnici lako manipulišu ovaj lim se polaže preko 2 i 3 polja (limovi niske profi­la­cije se u nekim slučajevima mogu postaviti i preko 4 polja). Da bi se obez­be­dili zahtevi za termi­čkom izolovanošću objekta između dva slo­ja lima razdvojena hladno profilisanim limovima - distancerima se polažu table od presovane mineralne vune ili se u fabri­kama između tabli lima izliva specijalna ekspandirajuća masa koja ispunjava slobodan prostor i sa limovima gradi "sendvič".
Krovni pokrivač se obavezno povezuje sa sistemom horizontalnih oluka. Uloga oluka je da prihvati vodu koja se sliva sa krovne ravni i time spreči njeno razlivanje po fasadi. Zato se spoljna ivica oluka mora spustiti u odnosu na unutrašnju za 1 - 2 cm kako se iz punog ili začepljenog oluka voda ne bi slivala niz fasadu već pa­dala na tritiar ili teren oko objekta. Horizontalni oluci imaju otvoren, koritast ili polukružni poprečni presek a olučne vertikale mogu biti pravougaonog i kruž­nog oblika. Unutrašnja ivica horizontalnog oluka je oslonjena na krovnu konstrukciju a obod spoljne se radi ostvarenja veće krutosti mora ce­vasto saviti (da bi se ostvarilo pravilno savijanje po celoj dužini segmenta koristi se armatura malog profila). Krovni pokrivač i oluk nemaju u istom pravcu ista termička izdu­ženja pa ih treba povezati na način koji ne sprečava među­sobna pomeranja.
Oluci su kod manjih objekata širine 15 - 20 cm a kod većih 20 - 25 cm. Olu­čne horizonatale se preko držača, čeličnih kuka napravljenih od debljeg lima, obi­čno preseka 6/25 mm, na svakih 0,8 - 1,2 m oslanjaju na rogove krovne kon­strukcije za koje su pričvršćene većim ekserima ili zavrtnjima. Nastavci olučnih segmenata se izvode preklapanjem od 1 cm i moraju biti kvalitetno zalemljeni da ne bi došlo do procurivanja. Da bi ispunio svoj zadatak oluk mora biti dovoljnog kapaciteta pa u praksi važi orijentacioni odnos da za 1 m² krovne ravni tre­ba obezbediti najmanje 1 cm² poprečnog preseka oluka. Iako se voda u ho­rizon­talnom oluku ne može sakup­ljati (osim ako olučna vertikala na koju je on priključen nije za­čepljena) ipak, zbog efikasnijeg od­vo­đenja atmosferilija, olucima treba napraviti pad 0,8 - 1,0 %.
Olučne vertikale služe da odvedu vodu iz olučnih horizontala pa se prave nešto većeg prečnika od horizontalnih oluka kako bi ostale provodne i u slučajevima ja­kih kiša ili naglog otapanja snega. Optimal­ni odnos kapaciteta horizontalnih i vertikalnih oluka obez­be­đuje ras­po­red po kome je između vertikala razmak 10 - 15 m (kod javnih obje­kata može bi­ti i veći ali ne više od 20 m). Vertikale obez­be­đuju br­ži protok od horizontala pa im je i poprečni presek za 1/3 manji od njih. Vertikale se na gradilište dopremaju u komadima dužine 2 - 4 m čiji je je­dan kraj nabiranjem ivi­ce sužen. Nastavljanje cevi vrši se uvlačenjem krajeva za oko 5 cm a zatim se spoj lemi po celoj dužini. Olučne vertikale mogu biti vrlo duge pa se moraju pričvrstiti za fasadni zid na svakih par metara. Veza je, kao kod horizontala, od debelog pocin­kovanog lima i u vidu dvodelnog prstena kojim se vertikala obuhvata, priteže zavrtnjima i nosi na udaljenosti od 2 - 3 cm od zida. Sa krovne ravni atmosferilije spiraju prašinu ali i lišće, grančice i drugi otpad koji može smanjiti protočnost oluka pa se na ulivu horizontalnog oluka u vertikalu postavlja mreži­ca sa koje, u okviru pregle­da krova, treba redovno uklanjati nečistoće. Prilikom projektovanja treba izbegavati prelome olučnih vertikala jer su takva mesta, zbog uticaja atmosferilija, obično podložna bržem propada­nju i inten­zivnijem održavanju. Tak­vo mesto je i kraj olučne vertikale koji može biti ne­hotice oštećen od strane prolaznika pa se pra­vi u vidu liveno-gvozdene cevi antikoroziono zaštićene premazom bitumena.
Pored pokrivanja krova i izrade oluka limarski radovi imaju važnu ulogu u ob­ra­di (opšivanju) prodora dimnjaka i ventilacionih cevi kroz krovnu ravan, iz­radi spoja krovne ravni i kalkanskog ili protivpožarnog zida, za­štiti završetaka ovih zidova, izradi snegobrana i drugom. Opšivke svih prodora kroz krov moraju biti visoke bar 25 - 30 cm i isto toliko ležati po krovnoj ravni. Isti uslov važi za obli­kovanje zaštite uvala i spojeva krova sa zidovima. Po­seb­no važno je opši­vanje spoljnih površina pro­zorskih pragova (solbanci) limom u nagibu čija pre­dnja povijena ivica (okap­nica) mora biti udaljena od fasadnog zida 2 - 3 cm. Lim se mora po­viti na bokovima i duž podnožja rama prozora za koji ga treba i prikucati.

 
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
MOLERSKI RADOVI

Molerski radovi podrazumevaju obradu spoljnih i unutrašnjih površina ob­jek­ta (zidova, plafona) a uključuje pripremu podloge od betona, maltera ili or­ganskog ma­terijala i ručno ili mašinsko nanošenje sloja krečnog mleka, posnih, sili­katnih, emul­­­zionih, disperzionih i plastičnih premaza.
U toku rada se koriste vrlo razno­vrsni alati: četke različitih oblika i veličina, valjci, špahtle, posude za boje, lestvice ali i ručne i kompresorske prskalice. Za pripremu površine koriste se ži­ča­ne četke, let-lampe (pla­me­nici) i elek­trič­ne brusilice. Pre izrade molerskih radova izvođač je du­žan da zaštiti sve finalno obrađene i ugrađene elemente delo­va zgrade kako ne bi došlo do njihovog oštećenja ili prljanja. Zatim se mora pro­kontrolisati i pripremiti podloga za nanošenje premaza.
Ona ne sme imati grube neravnine, zaprljana ili sla­ba mesta koja se ruč­no mogu odvojiti od ostale po­vršine niti biti preterano vlažna.
Grube neravnine na betonskim površinama treba otkloniti ručno ili brusilicom, očistiti mesto od pra­šine i nakvasiti ga vodom, pa tek nakon toga nanositi sred­stvo (npr. poligit) za izravnanje. Poligit se nanosi u dva ili tri sloja sve dok se ne dobije potpuna glatka i ravna površina. Pre nanošenja poligita treba zaštititi antikorozivnim sred­stvima sve metalne delove koji se nalaze na površini na koju se nanosi poligit. Mašinsko nabacivanje poligita vrši se pomoću specijalnih maši­na a za za­vršno ravnanje, zaglađivanje mase se sve više upotrebljavaju i električni gleteri.
Krečenje zidova i plafona je verovatno najjednostavnija vrsta molerskih radova a primenjuje se, s obzirom na to da je nedovoljno kvalitetna, uglavnom za po­moćne prostorije i prostorije kod kojih zbog prljanja površina treba češće pona­vljati molerske radove.
Za krečenje se koristi vodeni rastvor gašenog kreča ko­me se obično, radi boljeg nanošenja slojeva, dodaje 1% firnisa od lanenog ulja. Krečenje se pona­vlja nanošenjem krečnog mleka u 2 ili, tamo gde je to ne­op­hodno, u 3 tanka sloja ujednačene debljine.
Ukoliko se krečenjem vrši zap­tivanje površinskih pora površi­ne na koju treba naneti neku posebnu vrstu premaza ("forgruntiranje") tada je obi­čno dovoljno naneti jedan sloj mleka. Kod posnog bojenja "štriclom" treba prethodno izvršiti brušenje (šmirglanje) i stip­siranje t.j. impregnisanje podloge vodenim rastvorom stipse.
Zatim se vrši sapunisanje pa gipsovanje i gruntiranje odgovarajućim rastvorom (rastvori mo­gu biti sa bilj­nim ili kazeinskim lepilom, ili sapunom) a nakon toga prs­kanje aparatom prvi put i prs­kanje aparatom drugi put vodeći računa o tome da tonovi boje budu potpuno ujednačeni po celoj obrađenoj površini. Nakon za­vršetka rada na oboje­nim po­vršinama ne sme biti mrlja ni tragova četke.
Ton traga četke mora biti ravan po celoj dužini sastavaka. Obojene povr­ši­ne se ne smeju otirati rukom ni vlažnom krpom, niti ljuštiti a moraju biti otporne.



PARKETARSKI RADOVI

U tople podove spadaju podovi od drvenih podnih elemenata (daske, razne vr­ste parketa i brodski pod) a njihovom ugradnjom se bave radnici parketari. Parketarski radovi obuhvataju postavljanje parketa u vidu obrađenih daščica sa žle­bom i perom na po dvema naspramnim stranama bez vezivanja za podlogu (pli­vajući pod) kao i ploča od drveta ili plute koje se lepe za podlogu tečnim lepkom, bitume­nom ili lepljivim folijama. Postavljanje parketarskog materijala se vrši polaga­njem na ravnu, horizontalnu i nezaprljanu podlogu. Podloga mora imati i sloj hidroizolacije koja sprečava kapilarno kretanje vlage iz međuspratne konstrukcije u osušeni parket. Uslov za početak ovih radova su završeni gra­đe­vinski, montažni i ostali završni radovi.
Drveni materijal za rad mora biti suv (najviše 12 % vlage) a prostorija u kojoj se radi očišćena i prove­trena (relativna vlažnost vazduha 45 - 65 %) i u zimskim mesecima zagrejana (najmanja temperatura vazduha je 10 °C). Podni elementi od drveta mogu biti različitih dimenzija i kvaliteta ali svi moraju ispunjavati us­love odgovarajućih standarda (JUS D.C1.042, JUS D.D5.020, JUS D.D5.012).
Prilikom postavljanja drvenih podnih elemenata između njih i zidova mora osta­ti odgo­varajuća dilataciona razdelnica koja podnoj oblozi (čak i preterano suvoj) dozvoljava "disanje" u razli­čitim temperaturnim uslovima. Pričvršćivanje materija­la se vrši lepljenjem cele pločice za podlogu ili samo duž dodirnih ivica (lepak se razmazuje nazubljenom lopaticom "špahtlom") ili ukucavanjem u po­dlogu po­moću eksera (ovo je karakteristično za daščani i brodski pod). Lepkovi za parket zahtevaju da elementi u spoju budu dovoljno suvi: betonska podloga može imati vlažnost maksimalno 3% a drvena podloga i parket koji se lepi naj­više 8 - 10%. Temperatura vazduha mora biti najmanje 10 °C. Da bi se obezbe­dilo bolje prianjanje podlogu treba premazati u jednom sloju (grundirati) rastvorom lepka i vode u razmeri 1:10. Sloj lepka mora biti ravnomerne debljine, oko 1 mm, kako bi njegov utrošak bio u okviri­ma standarda od oko 1 kg/m².
Klasičan parket se najčešće proizvodi u vidu daščica debljine 18,5 ili 22,5 mm i širine 50 mm a dužina varira u zavisnosti od zahteva enterijerista i obično je 20, 25 ili 30 cm (JUS D.D5.020). Kao materijal se (zbog trajnosti) posebno ceni hrastovina i bukovi­na ali i parket od jasena, bora i bresta takođe može biti lep. Slog kla­sičnog parketa može dati vrlo dekorativne šare jer se pločice mogu slagati po­jedinačno i u grupama (po 4 ili 5) a najčešći je slog "riblja kost". Uko­liko se raspolaže plo­či­cama od različitog materijala slog može biti i višebojan jer obra­đene i lakirane pločice daju različite tonove.
Lamel parket je nastao modifikovanjem tehnološkog procesa postavljanja parketa jer je za potrebe bržeg rada izvršeno pripremanje (prefabrikacija) niza plo­čica debljine 8 mm koje su složene u grupe u nizu i mehanički povezane. Moza­ik parket je nastao na istoj ideji kao lamel parket ali je mnogo dekorativniji i eko­nomičniji jer dozvoljava korišćenje pločica debljine i 6 mm. Pločice su male (oko 4 puta manje od klasičnog parketa) pa izrada mozaika ima kreativnu slobodu. Da bi se postavljanje ubrzalo prefabrikovani komadi mozaika se u fabrici pokrivaju lepljivim papirom i na objektu jednostavno polažu na podlogu preko koje je prethodno razmazan lepak. Merodavan je standard JUS D.D5.021.
Panel parket predstavlja kombinaciju daščanog poda i lamel parketa jer se na daš­čanu podlogu izrađenu od nekvalitetnijeg (mekog) drveta lepe lamele od ni­s­kohabajućeg drvenog materijala de­bljine do 5 mm. "Daske" panel parketa su obra­đene na pero-i-žleb i po potrebi se seku na potrebnu meru i slažu jedna do druge. Spajanje panela se ostvaruje lepkom.
Nakon postavljanja svakog od pomenutih materijala postavljaju se zaštitne i de­korativne rubne letvice (lajsne) kojima se pokrivaju neravnine nastale sečenjem i slaganjem pločica a zatim vrši završna obrada mašinskim struganjem i/ili bru­šenjem površine i lakiranjem ili bojenjem.
Mašinsku obradu treba odložiti sve do potpunog završetka vezivanja lepka (vreme vezivanja zavisi od tempe­raturnih uslova i obično je 3 - 6 sati) pa o tome treba voditi računa prilikom nabavke materijala i organizacije posla.
S obzirom na uslove eksploatacije i održavanja podo­vi od PVC-a su "popular­niji" od parketa jer imaju manje habanje i dozvoljavaju primenu različitih hemij­skih sredstava za čišćenje. U primeni su najviše vinil-azbestne (vinaz) pločice dimenzija 30/30 i 50/50 cm (JUS G.E5.020) i linoleum u vidu pločica dimenzija 50/50 cm i traka različitih širina i debljina. Podovi od PVC-a se polažu na ravnu, suvu i čistu podlogu i za nju pričvršćuju (uglav­nom) lepljenjem pomoću lepka nanetog po celoj površini ploče ili trake.



PODOPOLAGACKI RADOVI

Podovi se projektuju tako da zajedno sa osnovnom, nosećom konstrukcijom i plafonom ispod nje obezbeđuju zvučnu i toplotnu izolaciju prostorija. Prema standardu JUS U.J.054 delimo ih prema osetnoj toploti na:
ugodno tople,
tople,
srednje hladne i
hladne.
Podopolagački radovi obuhvataju sve radove na izradi podnih (toplih ili polutoplih) obloga od linoleuma, gume, PVC-a, pločastog vinil-azbesta, tekstila i ne­kih dru­­­­gih ma­terijala koji se isporučuju u vidu ploča i traka. Kvalitet materijala za po­dopola­gačke radove se utvrđuje na bazi stepena:
dimenzionalne stabilnosti (nepromenljivosti),
postojanosti prema svetlosti,
otpornosti na požar (zapaljivosti),
električne provodljivosti,
klizavosti
i drugih karakteristika značajnih za primenu određenog materijala u vidu po­dne obloge. Među njima mogu biti otpornost na habanje, pritisak i delovanje hemikalija a značajne su i savitljivost, zvučna i toplotna zaštita i ujednačenost površine.
Linoleum se proizvodi od mešavine peska, drvenog brašna i lanenog ulja koja je obojena odgovarajućim pigmentima a isporučuje se u kolutovima (trake) i pake­ti­ma (ploče). Uobičajene debljine ovakve obloge za prostorije sa velikim pešačkim opterećenjem su 4 mm, 4,5 mm i 6 mm.
Gumene podne obloge se koriste za oblaganje podova prostorija u kojima se oče­kuje veliki broj posetilaca ali je i tu izvršena gradacija: jednoslojne gumene obloge su u vidu homogenih traka ili ploča a u dvoslojnim gumenim oblogama (namenje­nim vrlo intenzivnom opterećenju) donji, noseći sloj služi kao ojačanje. Ove obloge su, zahvaljujući specifičnom sastavu (kaučuk pomešan sa puniocem, smolom, pigmentom i drugim dodacima), otpornije od linoleuma pa im je i debljina manja. Na tržištu se najčešće mogu naći trake i ploče debljine 2,5 - 4,5 mm.
PVC podne obloge se proizvode kao PVC podne obloge bez podloge (odlike su specificirane standardom JUS G.E5.022) i kao PVC podne obloge sa podlogom (odli­ke daje standard JUS G.E5.021). Podne obloge prve grupe su najčešće višeslojne i mogu biti heterogene ili homogene. Razliku stvara količina punioca u sastavu pojedinih slojeva.
Druga grupa, PVC podne obloge sa podlogom, kao podlogu ima filc, jutu ili specijalne pene, proizvode se u trakama i pločama debljine 3 - 3,5 mm čija površina može biti glatka ili reljefna i mogu se zavarivati na spojevima.
Za varenje se koriste specijalne trake za varenje ili pasta za varenje (plastična masa koja se na­nosi na ivice u spoju i na sobnoj temperaturi očvršćava).
Vinil-azbestne ploče su dimenzija 25/25 cm i 30/30 cm a proizvode se prema standardu JUS G.E5.020 od azbestnih vlakana i polivinil-hlorida kojima su dodati omekšivač, punioc i pigment. Ploče su ograničene savitljivosti i ne mogu se variti. Kvalitet podloge na koju se polažu ove ploče je opisan standardom JUS U.F3.060.
Tekstilne podne obloge su grupa tepiha koji su industrijski izrađeni (tkani, iglani, pleteni i sl.) od prirodnih i veštačkih vlakana ili od vlakana čiji su krajevi veštačkim smolama spojeni u elastičnu, trakastu podnu oblogu.
Sa razvojem tehnologije izrade industrijskih tepiha raširena je njihova primena za oblaganje podova u stambenim, javnim i poslovnim prostorijama u kojima pojava statičkog elektriciteta u podu nije zabranjena. Ovakvi, veštački materijali se isporu­čuju u trakama širine 4 - 5 m i dužine 20 - 30 m i lako polažu preko pod­­lo­ge koja mora biti vrlo ravna. Lako se kroje ali prilikom obrade spojeva susednih traka nasta­je problem njihovog povezivanja i ostvarivanja kontinuiteta obloge.
Najčešće se spoj zavaruje ili se krajevi lepe preko specijalne lepljive trake. Industrijski tepisi imaju manu u činjenici da jake fleke i oštećenja tepiha mogu biti otklonjeni samo zamenom cele trake pri čemu "zakrpa" ostaje vidljiva. Stoga se u praksi sve više pri­me­njuju samolepljive ploče izrađene od sličnog materijala kao i tepisi ali sa lepkom nanetim na naličje ploče. Proizvode se u različitim bojama i tonovima pa dozvolja­vaju izradu mozaik šara. Najpoznatiji proizvodi ovog tipa su Heuga ploče.
Da bi se podna obloga kvalitetno ugradila neophod­no je da površina naleganja bude čvrsta, neispucala, čista, tehnički ravna i sposobna da "prima" lepak kojim se obloga pričvr­šćuje. S obzirom na to da građevinska obrada podne konstrukcije nije adekvatna za prijem svih vrsta obloga potrebno je da se izvede sloj odgovarajuće podne podloge. Za otklanjanje neravnina koje ometaju polaganje linoleuma, PVC i gumenih obloga se koriste različite mase za izravnanje (proizve­dene su na bazi nekog veziva: cementa, gipsa, veštačkih smola i sl.) koje se gradilištu isporučuju u većim sudovima ili u prahu koji treba pomešati sa propisanim rastva­račem kako bi se dobila emulzija. Masa se izliva na očišćenu površinu i glačanjem izravnava a zatim ostavlja da se osu­ši. Na tako priprem­ljenu površinu mogu da se nanose lep­ko­vi koji treba da obe­z­bede čvrstu vezu obloge i sloja za izravnanje, budu postojani na razne uticaje i ne štete zdravlju. Ukoliko masa za izravnanje treba da služi i kao izolacija od vlage upotrebljavaju se mase za izravnanje na bazi mešavine cementa i bitumena.
Namena prostorije i eksploatacioni uslovi koji će u njoj vladati odre­đuju skup oso­bina koje pod mora obezbediti a podna obloga je, zbog izloženosti haba­nju i dru­gim fizičkim i hemijskim uticajima, od presudne važnosti za komformnu upotre­bu određene površine. Da bi se obloga pod dejstvom pokretnog opterećenja zadržala na poziciji gde je ugrađena koriste se odgovarajuća lepila. Ona moraju biti neagresivna po sredinu i ljude, ostvarivati trajnu vezu obloge i podloge i omogućavati jednostavan i bezbedan rad. Ukoliko je lepilo (lepak) zapaljivo na pakovanju mora biti deklarisana ova osobina i uslovi u kojima se ona može manifestovati. Lepila se proizvode kao rastvori određenih supstanci (bitumen, veštački kaučuk, veštačke smole) u odgovarajućim rastvaračima (špiritus, benzin i sl.) pa se očekivani efekti dobijaju kada iz nanetog sloja lepila ispari rastvarač. Da bi se stvrdnjavanje omogu­ćilo u prostoriji u kojoj se radi temperatura vazduha mora biti najmanje 10 °C i mora biti omogućeno provetravanje kako se ne bi stvorila štetna koncentracija para.
S obzirom na mogućnost pro­laska difuzne pare kroz noseću konstrukciju podovi se moraju tako napraviti da nema kondezacije pare ni u podu, ni ispod njega. Stoga se u prostorijama gde mo­že doći do izlivanja vode mora obezbediti vodonepropu­stljivost podne strukture. Prilikom postavljanja trakastih obloga treba voditi računa da one leže u pravcu prozora iz koga dolazi najviše svetlosti. Nakon polaganja obloge kroje se i po­sta­vljaju odgo­va­rajući profili (ivičnjaci) od PVC-a, gume ili drveta duž spo­jeva sa vertikalnim po­vršinama i lajsne od mesinga ili aluminijuma na spo­je­vi­ma traka i mestima dilata­ci­o­nih spojnica. Drveni i kruti PVC ivičnjaci se pričvrš­ću­ju ekserima na svakih 50 - 60 cm, metalne lajsne se fiksiraju zavrtnjima na svakih 15 cm a sve ostale (savitljive) podne profile treba ugraditi pomoću odgovarajućeg lepila i (kada je to neophodno) metalnih ekserčića.
Međuspratne konstrukcije svojom debljinom i primenjenim materijalima najčeš­će zadovoljavaju uslove koji limitiraju provodljivost buke i toplote, ali postoje po­zi­cije na kojima podna konstrukcija nije adekvatna zahtevima projektanata - podrumske ploče, međuspratne konstrukcije iznad prolaza kroz objekte i sl. Na takvim mestima se pod izvodi u varijanti plivajućeg poda koji se sastoji od os­novne armirano betonske (ili slične) međuspratne konstrukcije, sloja tvrde termoizolacije (debljine 1 - 2 cm) koja ima odgovarajuću čvrstoću na pritisak i sloja podne podloge u vidu krute cementne košuljice (debljine 4 - 5 cm).
Vrlo velika koncentrična opterećenja dinamičke i udarne prirode koja karakterišu primenu viljuškara u industrijskim objektima zahtevaju podove sposobne da se odupru i delovanju drugih, posebno temperaturnih i hemijskih, uticaja na njih. Pokazalo se da uobičajenom tehnologijom izrade betonskih podnih ploča ne mogu biti dobijene površine dovoljno čvrste i guste da mogu dugo odolevati opi­sanim eksploatacionim uslovima. Stoga je površinu poda potrebno ojačati bilo impregnacijom (utrljavanjem rastvora specijalnih smola ili praškastih aditiva u površinski sloj debljine 1 - 2 mm), bilo zalivanjem (preko površine gotovog poda se u sloju od 1 - 10 mm razliva specijalna, najčešće epoksidna, masa dobijena mešanjem više kom­ponenata). Ukoliko se radi impregnacija obično se koriste specijalizovane ma­ši­ne (helikopteri) a nakon 24 - 48 sati očvršćavanja u podu se seku fuge i formiraju polja; obično veličine 3/3, 3/4 ili 3/5 m. Industrij­ski podovi ovog tipa su vrlo skupi pa se primenjuju ređe nego što je po­rebno. Neadekvatna površinska obrada dovodi do brzog uništavanja podova industrij­skih hala, skladišta i sličnih objekata. Njihova revitalizacija se obično vrši na­no­šenjem sloja novog, kompatibilnog materijala visokih mehaničkih i hemijskih svojstava. U našoj zemlji se u te svrhe uglavnom koriste Polimag podovi koji predstavljaju mešavinu cementa, aditiva i spe­cijalno pripremljenog agregata i se pripremaju mašinskim mešanjem (3 min) i u roku od 30 min nakon spravlja­nja nanose na dobro očišćenu i odprašenu betonsku podlogu u vidu maltera debljine 0,5 - 4,0 cm - u zavisnosti od vrste i eksplo­a­ta­cio­nih uslova. Utrošak im je oko 25 kg/m² a otporni su na haba­nje, dejstvo ulja i kise­li­na. Zahtevaju rad u kontrolisanim temperaturnim uslovima i negovanje u suvom najmanje 24 sata. Da bi se ostvarilo bolje pranjanje uz betonsku podnu ploču treba je, pre nano­šenja sloja Polimag mase, premazati dvokomponentnim praj­merom.
IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Krajnje beznadezan


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 13241
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
mob
Sony 
SPUSTENI PLAFONI

Spušteni plafoni se prave od metala, drveta i proizvoda na bazi drveta, gipsa, pla­sti­čnih masa, različitih materijala mineralnog porekla i drugog a montiraju se na po­tre­b­noj udaljenosti od postojećeg plafona kako bi ispunili određene fun­kci­o­nalne i estetska zahteva. Ovu vrstu plafona treba razlikovati od gipsarskih proizvo­da pri­čvršćenih za plafonske površine objekta. Termin spušteni ozna­ča­va da je vidlji­va površina plafona pričvršćena na neku krutu osnovu (najčešće roštilj od lakih profila) koja je preko metalnih nosača podesive dužine okačena o noseću među­sprat­nu konstrukciju. U tako formiran prostor se mo­gu smestiti vodovi instalacija (elektro instalacije, termo instalacije, instalacije kli­matizacije, vodovodne i kanalizacione instalacije) a pritom i zakloniti od pogle­da pojedini delovi konstrukcije objekta (kapiteli i vute stubova, gredni nosači).
Postoje stavovi da izradu spu­štenih plafona treba uvrstiti u tesarske radove, s obzirom na činjenicu da se radi o radovima koji vo­de poreklo iz opši­vanja unutrašnjih površina zgrada sa drvenim ske­letom, ali većina organizacija za izradu spuštenih plafona i lakih pregradnih zidova angažuje stolare ili (sve češće) brigade specijalizovanih radnika čiji je dnevni učinak i do 70 m² zidova, odnosno 50 m² spuštenih plafona. Sve veća po­nuda u oblasti sistema montaže, kao i vrste i dizajna materijala koji se koriste, čini ove radove posebnom gru­pom pa se ovde tako i tretiraju. Spušteni plafoni su skuplji od klasične obrade plafonske površine međuspratne konstrukcije ali imaju i značajne prednosti u odnosu na njih.
Osim navedenih fun­kci­onalno-estetskih razloga ove plafone treba primenjivati svuda gde postoji potre­ba za povremenom a čestom revizijom stanja instalacionih vodova ali i imati u vidu da se projektovanjem prostorija sa spuštenim plafonom povećava ukupna visina prostorije (objekta) što se odražava kako na oblikovanje konstruk­cijskog sistema tako i na ukupnu cenu objekta. Iako delovanje "zarob­lje­nog" vazduha, kao termi­čkog i zvučnog izolatora, može biti vrlo povoljno visinska razlika plafona i među­spratne konstrukcije se mora minimizirati jer se, na pri­mer, na 5 - 8 spratova nekog poslovnog objekta "gubi" jedan sprat za inertan plafonski prostor. Koliko se time uvećava cenu građenja može se lako izračunati mno­ženjem površine tipskog sprata prosečnom cenom 1 m² površine objekta.
Podkonstrukcija spuštenog plafona nema za zadatak prijem uticaja na među­spratnu konstrukciju već samo sopstvene težine i težine funkcionalno-deko­rativ­nih eleme­nata pa se izrađuje od laganih materijala kako ne bi nepotrebno opterećivala no­se­ću konstrukciju objekta. Spušteni plafon može biti montiran preko roštilja od lakih, pogodno oblikovanih trakastih profila zakačenih za odgovarajuće profilisane nosa­če ili od pločastih formi (panela) koje se polažu na okvire ili utiskuju u okvire. Slobodno polo­ženi pa­neli se lakše demon­tiraju od utiskujućih panela i panela pove­za­nih profilisanim bočnim ivi­cama. Vidljiva površina plafona može biti neprovidna t.j. izrađena i obliko­vana od materijala koji u potpunosti zaklanja sadržaje smeštene iznad spuštenog plafona ili polu providna pri čemu se stepen vidljivosti pomenutih sadržaja me­nja u zavisnosti od položaja (ugla) posmatrača. Trakasti profili i pa­neli mogu bi­ti ravne ili pro­filisane (ošuplje­ne) površine.
Neki paneli se izrađuju od materijala koji intenzivno reflektuju svetlost svetiljki pri­čvršćenih ili okačenih na među­spratnu konstrukciju a mogu i sami da nose sve­tilj­ke. Izbor vrste materijala i oblika zavisi od termičkih i akustičkih zahteva koje spu­šteni plafon mora zadovoljiti.
Armstrong plafonske ploče zbog male gustine ma­terijala (240 - 260 kg/m³, oko 3,5 kg/m²) imaju mali koeficijent termi­č­ke provodljivosti k = 0,052 - 0,057 W/m°C, prigušuju buku za oko 35 dB a ipak mogu da reflektuju svetlost i preko 85% (belo obojeni, glatki metalni elementi po­stižu refleksiju preko 90%). Proizvođači panela na zahteve projektanata enterijera odgo­va­raju velikom pa­letom boja i teksture površine. Vlažnost prostorija u kojima se viseći pla­foni od sintetičkih materijala montiraju ne bi smela preći 90% ali ima materijala koji se mo­gu prati i trajati u uslovima maksimalne vlažno­sti od 100% a uz propisani na­čin eksploatacije imaju trajnost koja dostiže 10 go­di­na. Spušteni plafon može imati za­datak protivpožarne zaštite pa se, pored primene nezapaljivih i teško zapaljivih ma­terijala za izradu podkonstrukcije i pa­nela, u spušteni plafon ugra­đuju i javljači požara i raspršivači protiv­požarne vo­de (sprinkleri).
Obloga za spuštene plafone može biti i od gipsovanog kartona (gips-kartonske plo­če) koji se na našem tržištu može naći u varijantama:
d = 9,5 mm - masa oko 8,5 kg/m² (bez podkonstrukcije)
d = 12,5 mm - masa oko 11,0 kg/m² (bez podkonstrukcije)
i mogu dobiti i protivpožarnu ulogu jer garantuju polučasovnu zaštitu prostorija od vatre. Ukoliko se impregniraju mogu se primeniti i za prostorije sa poviše­nom vlažnošću vazduha (v > 65%). Gips-ploče se proizvode u različitim dimen­zijama, najčešće 125/200 - 125/300 cm ali i manjim, a pričvršćuju se vijcima za podkonstrukciju od drvenih letava ili hladnooblikovanih i pocinkovanih Π profila. Ako se koriste letve one su na razmaku a = 100 cm i obično 40/60, a ako se primenjuju metalni profili tada je a = 40 cm. Spojevi plo­ča mo­gu biti ostavljeni kao vidljivi ili ispunjeni masom za fugovanje.
Podkonstrukcija za nošenje panela može biti delimično vidljiva ili potpuno zaklonjena panelima a po obodu prostorije, na spoju spuštenog pla­fo­na i zidova, se postavlja obodni noseći profil koji se pričvršćuje za zid. Ovaj profil do­zvoljava sečenje panela obodnih redova na potrebnu meru koje je ne­op­hodno u svim slučajevima nepravilnog ili neadekvatnog oblika osnove prostorije. Ni­ve­lacija površine spuštenog plafona vrši se podešavanjem visine ži­čanih držača i uklapanjem panela po sistemu pero-žleb. Pričvršćivanje držača za međuspratnu konstrukciju se vrši ekserima koji se specijalnim pištoljima upucavaju u zaštitni sloj betonske konstrukcije.
Primena gips-kartonskih ploča je u razvijenim zemljama izuzetno velika (u Americi 8,37 m² po glavi stanovnika, u Kanadi 7,26 m², u Japanu 4,60 m² a u Istočnoj Evropi samo 0,33 m²) pa se i u našoj zemlji može očekivati značajan rast potrošnje ovih proizvoda.

LAKE PREGRADE

Lake pregrade (laki zidovi) podrazumevaju jednoslojne ili višeslojne pregrade koje imaju funkciju privremenog ili trajnog razdvajanja prostora unutar objekta. U tom smislu razlikujemo pokretne i nepokretne (fiksne) lake pregradne zidove. Oni se rade od materijala sličnih onim za spuštene plafone i ugrađuju se mon­tažom (u suvo). Konstrukcija lakih pregrada mora se povezati sa nosećom konstruk­­cijom objekta na način koji ne sme remetiti raspored krutosti, odnosno ne sme stvarati štetne deformacije. S obzirom na to da se formira od lakih materijala pregradni zid minimalno opterećuje podnu konstrukciju. Obostrana obloga od gipsanih ploča preko galvaniziranih metalnih profila zajedno sa 50 mm termoizolacije teška je samo 25 - 30 kg/m² što je oko 10 puta manje od zida od opeke d = 7 cm. Laki pregradni zidovi su pogodni za objekte u kojima prostorije povremeno menjaju namenu, oblik ili dimenzije jer se lako i brzo montiraju i de­montiraju a da pritom (pri pažljivom radu) nema oštećenja elemenata zida. Da bi se prime­nili potrebno je da projektant objekta predvidi ravnu podnu i (uko­liko je to mo­guće) plafonsku konstrukciju kako bi dopunski radovi na ukrajanju zida bili svedeni na minimum.
Montaža pregrada se često obavlja tek nakon završetka podopolagačkih radova jer se time štedi vreme i materijal za postavljanje podne obloge od sintetičkih materijala. Montaža je jednostavna: duž obeleženih osa pre­grada, duž plafona i na mesti­ma sučeljavanja sa nosećim ili fasadnim zidovima postavlja­ju se vođice λ oblika a između njih se na razmaku od pri­bli­ž­no 62 - 63 cm uba­cu­ju stubići od Σ ili Ζ profila. Da bi se omogućilo da pod­kon­strukcija "ra­di" stubići ne smeju ići do samog plafona a vođice zidova na podu i plafonu moraju imati prekide na mestima dila­ta­ci­o­nih razdelnica. Neki proizvođači su čitav postupak montaže po­jednostavili izbo­rom λ profila kao univerzalnog no­sača u kosturu zida (bondruk). Pro­fili su do­volj­no kruti da mogu no­siti oblogu, vrata ili čak, kod instalacijskih zidova, poslužiti za kačenje sanitarne keramike (lavaboa, WC šolja, bidea, pisoa­ra). Ukoliko se za bondruk koriste drvene gredice njihova minimalna dimen­zija mora biti 60/60 ili 48/80. Kada se primenom vijaka (za metalne profile, na svakih 25 cm) ili eksera (za drvene profile, na svakih 20 cm) završi postav­ljanje gips-kartonskih ploča sa jedne strane pregrade pristupa se montaži instalacija (postavlja se mreža i montiraju priključci na zidu) a nakon ugrađivanja termoizolacija projektovane deb­ljine i drugi sloj gips-kartonskih plo­ča. Spojevi ploča se ispune odgovarajućom sme­som a nakon njenog sušenja zid može dobiti za­vršnu molersko-farbarsku obradu.
Ovakav način izrade dozvoljava formiranje zidova sa željenom zvučnom i ter­mi­čkom otpornošću. Povećanjem broja slojeva gips-kartonskih ploča i deb­ljine termoizolacije otpornost na dejstvo požara može biti podignuta do 90 mi­nuta. U lakim pregradama se mogu ostavljati staklene sekcije u vidu prozora ili se čitav zid izvodi kao obična fizička pregrada od 1 ili 2 sloja stakla debljine 4 ili 6 mm. Staklo može biti bezbojno, obojeno ili sigurnosno ali u svakom od sluča­jeva po­većava količinu svetla u unutrašnjosti objekta i olakšava vizuelnu komunikaciju zaposlenih stvara­jući bolju radnu atmosferu.

IP sačuvana
social share


Sreca ne postoji u zivotu... postoje samo momenti srece        just strawberry                   Gde volite da letujete/zimujete,putujete uopste?...posetite novi pod forum
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 26 27 29 30 ... 58
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.13 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.