Graditi iznova



Svatko od nas se već kroz odrastanje susreo s neuspjehom. Izgubljena natjecanja, loše napisani ispiti, društvo koje nismo dovoljno šarmirali.

No, što kad se dogodi stvarni, veliki, potpuni neuspjeh? Kad dođemo do svog minimuma i zagrebemo duboko ispod njega? Kad se nađemo negdje u mulju za koji nismo ni znali da postoji? Što kad se raspada slika koju smo imali o sebi, kad činjenice stanu nasuprot svega za što smo vjerovali da jesmo?

 

Što napraviti kad nakon godina obrazovanja i posvećenosti različitim granama znanosti ili kulture pretanemo biti ti ljudi? Ili nakon bezbroj žrtvovanja i godina brige za prijatelje shvatimo da smo sebični i egoistični? Što kad se, unatoč dobroti koju vjerujemo da imamo, nađemo u situaciji da smo nekog povrijedili? Ili kad budemo povrijeđeni i sve na čemu smo temeljili vlastitu vrijednost nestane?

Kako preživjeti trenutke kad život prestaje biti dobro strukturirani i osmišljeni projekt i kad se nađemo potpuno goli, nezaštićeni i ranjivi pred stvarnosti za koju više nemamo kalup? Kako znati što smo, kad nema slike s kojom se možemo usporediti, tj. kad smo toliko daleko od te slike da i sama ideja o njoj boli i tjera na bijeg?

Najčešća obrana je upravo bijeg. Bijeg kroz adrenalinske aktivnosti ili destruktivne užitke. Sve što nam može preplaviti mozak uzbuđenjem i tijelo adrenalinom donosi olakšanje, jer djeluje kao psihička anestezija. Umrtvljuje analizu, skreće pogled s razočaranja, odmiče nas od ideje da nismo ono što smo trebali biti, ni u točki koju smo ucrtali na karti života za ovo razdoblje. Adrenalin nas odmiče i od potrebe za drugim lju­dima, osim ako i sami nisu On the highway to hell.

U depresiji uglavnom vjerujemo da ne trebamo ništa i da ne želimo ništa. Očaj, ma kako neugodan bio, razbija ovu iluziju, i na neugodan način nam otkriva svu pozadinu samozavaravanja. Očaj nam otkriva i što nam istinski treba i fali.

Ponekad iz očaja izrone neke neobične stvari.Tako ljudi koji su cijeli život posvetili sigurnosti i analizi odjednom otkriju da im treba uzbuđenja, leta, balavosti, nepromišljenosti. Neki otkriju suprotno, da im fali mira i strpljenja, ugodne svakodnevice, ili možda ljudi.

Iz očaja možemo izići samo ako otpustimo sliku sebe koja nas drži u stanju očaja. Što je to o sebi što ne možemo podnijeti? Možda smo iznevjerili nečije povjerenje i sad užasnuti ne možemo podnijeti da nismo savršeno moralni i obazrivi, već možda nesavršeni? Što bi to značilo za naš svijet ako se čak ni nama ne može vjerovati? Narcisoidni glas (koji sebe smatra najvećim ostvarenjem) nam govori ako smo mi moralno nesavršeni, onda su drugi sigurno još daleko gori, i kako onda živjeti u takvom svijetu?

Rješenje je u dopuštanju ideje da mi nismo jedini izvor kvalitete, pouzdanosti, topline, moralnih vrijednosti. Mi smo jedan od izvora, ali nismo jedini izvor.

Takvo razmišljanje nas oslobađa pritiska koji nameće narcizam, i istovremeno obavija nekom posebnom toplinom zbog ideje da smo dio nečeg većeg, obuhvaćeni zajedničkim nastojanjima da održimo vrijednosti. Nekad zakažemo mi, nekad zakažu drugi, ali dokle god postoji taj zajednički ideal koji nas spaja, i jedno i drugo je oprostivo i može se preživjeti. Sadašnjost je dio neke dulje vremenske niti. Neuspjeh je dio uspjeha.

Uzrok očaja rijetko kad je neizdrživost konkretne situacije, puno češće se radi o bolnom saznanju da smo ograničeni i nesavršeni.

No to je jedini način da se izvučemo – da sebi priznamo svoja ograničenja, i s tim ograničenjima krenemo ponovo graditi. Doživjeti sebe kao povremeno nemoralnu, sebičnu ili lijenu osobu i usprkos tome vjero­vati da i takvi zaslužujemo živjeti i truditi se, otvara vrata i širem humanizmu u kojem je veće i iskrenije prihvaćanje drugih ljudi.

To je snaga očaja- širi definiciju čovjeka i donosi spoznaju o ograničenosti kao o temeljnoj ljudskoj karakteristici.

Jednom kad preživimo spoznaju vlastite ograničenosti otvara nam se širok prostor za druge ljude koje tada možemo iskrenije i potpunije doživjeti, ne očekujući od njih da budu svemoćni i da nam daju više od onog što nam mogu dati. Tada možemo istinski uživati u stvarima koje dobivamo, u emocijama koje nam se posvećuju, unatoč njihovoj ograničenosti i nesavršenosti. Savršenu sliku  zamjenjuju savršeni detalji.

by Danijela

Izvor: Psiha

 Bijeg kroz adrenalinske aktivnosti ili destruktivne užitke. Sve što nam može preplaviti mozak uzbuđenjem i tijelo adrenalinom donosi olakšanje, jer djeluje kao psihička anestezija. Umrtvljuje analizu, skreće pogled s razočaranja,


upravo , uvek kad sam neraspolozena ili nezadovoljna sednem na bajk i
sjurim se do reke ,ovih dana skijam po 3-4h dok ne izbacim sve sto me
muci i proganja...zaista mi bude bistrija glava posle toga

Nasmijes se 
Shvatis da se nikad neces spoznati i da se mjenjas i to je super.

Jeste, lepo je to autorka sve navela...

I slazem se, bar meni to pomaze. Medjutim ne treba zaboraviti da se time problem samo sklanja u stranu, pod tepih jedan vremenski period.

Svi imamo uspona i padova. Pa ja sam nedavno imao jedan jako nizak zivotni pad, kao sto autorka kaze zaglibio sam se u mulju do guse. Ono sto treba uraditi je ponovo se vratiti na level zero, nultu kotu. To je delimicno resenje problema, ali psihicko olaksanje, potpuno, pri ponovnom povratku na tu nultu kotu. Zasto predstavlja delimicno resenje problema - pa desilo se, pali smo, zaglibili se. Treba uvideti zasto i uciniti da se tako nesto ne ponovi, nauciti iz sopstvenih gresaka i losih procena. A bas ta pozicija 0 predstavlja nov pocetak, treba izabrati put i prevozno sredstvo...

Iz + u - lako moze da se dodje, a gravitacija uvek vuce ka -. No kad se nadjemo u tom - da bismo dosli do 0 potrebno je jako puno energije, sveukupne: fizicke, psihicke, emotivne, mentalne.... I taj proces od - do 0 je izrazito naporan i iscrpljujuc, pogotovu posle samara od pada. Nesto najteze sto covek treba da izgura. I to svi trebaju da urade, ali nije tako u igri zvanoj zivot. Neki ne znaju, neki nece jer su se predali a treci su neobavesteni (kao Kostunica) pa kazu i misle da ne mogu. Zajednicko za sve te ljude je da su se predali, pa gde ih baci struja: na dno, u blato do guse ili plutanje u mestu.... a nista nije dobro.

Tu vec dolazimo do druge teme (koja se vec nalazi na ovom forumu) tako da necu vise diskutovati u tom smeru.

E sada iz licnog iskustva:

Ja u takvim situacijama krecem u akciju "Level zero" momentalno. Trazim problem, uzrok, posledicu znam. I tezim novom pocetku, ravnici i raskrscu sa koga cu poceti ponovo. A utrosenu energiju i baterije dopunjujem adrenalinom. Izlasci, ludovanja, sport, nove aktivnosti, extreme akcije.... Sve sto mi puni telo tom prelepom hemikalijom mene privlaci. I moram priznati da kod mene uspeva i radi i mnogo mi pomaze da u svom nastojanju da isplivam i stanem na noge ne potonem jos dublje (kao u zivi pesak) vec da uradim pravu stvar u pravom trenutku.