Čudotvorna ikona u rumunskom manastiru Nikuli :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Mnogi Posjetitelji (pre)krasnih sakralnih katolickih (podjednako i pravoslavnih) crkvenih objekata upada u oci bogatstvo ikonografije, koja ne služi iskljucivo u dekorativnu, nego i duhovno-religioznu svrhu. Sustavnim ucenjem o njihovoj ulozi u vjernickom životu vecine Srba i Hrvata, te svih katolickih i pravoslavnih vjernika, s velikim strahopoštovanjem se odnosi prema svim crkvenim slikama, kipovima, raspelima i relikvijama. Oni se pred njima križaju, mole, štuju ih i caste. Nema dvojbe da su mnoge slike i kipovi nacinjeni majstorski te granice s perfekcijom. Sakralna umjetnicka djela koja ukrašavaju katedrale, crkve i kapele su doista vrijedna divljenja.

Medutim, svaki ozbiljni vjernik i posjetitelj duhovnih hramova zaustavivši se ispred takvih posvecenih predmeta, zasigurno se pita: je li uopce moguce da me oni adekvatno predstavljaju pred svetim Bogom? Možda se neki drugi pitaju je li opravdana svrha ovih spomenutih, ne baš bezazlenih, ikona, koje su vješto porazmještene u duhovnim gradevinama iskljucivo da bi pomogle bogobojaznim vjernicima u štovanju jedinog "trojedinog" Boga i Gospodina svih kršcana.

Autor ovoga clanka nema namjeru napasti ili vrijedati duboka uvjerenja mnogih naših prijatelja i susjeda. Poznata je cinjenica da se nijedan covjek ne odrice svojih osobnih uvjerenja olako. Medutim, smatram se ponukanim i odgovornim na objektivan nacin ponuditi odgovor na gore postavljena pitanja, ali i možebitne dvojbe. Uvjerenja autora ovoga clanka pocivaju na jedinom, za sve kršcane autoritativnom, dokumentu, najtiražnijoj knjizi na svijetu, Svetom pismu. U svjetlu njezinog ucenja svi ozbiljni i bogobojazni kršcani bi trebali preispitati svoje stavove i odnos prema spomenutim "svetinjama". No, za temeljitije razumijevanje i upotrebu ove, za mnoge vjernike krucijalne materije uputno je (po)tražiti odgovore u teološkim dokumentima Rimokatolicke crkve.

Dokumenti i Katekizam o "sakralnoj umjetnosti"

Kako bi opravdali "sakralnu umjetnost" tj. prakticiranje štovanja i klanjanja pred kipovima i slikama, kvalificirani rimokatolicki teološki strucnjaci najcešce citiraju knjigu Dokumenti Drugog Vatikanskog Koncila i Katekizam Katolicke Crkve. Tako pod naslovom "Sakralna umjetnost i bogoštovni predmeti" u: VII. glavi, clanak 122 i 125, str 35. - 36., stoji:
"Medu najplemenitije djelatnosti ljudskog duha s potpunim se pravom ubrajaju lijepe umjetnosti, osobito religiozna umjetnost i njezin vrhunac, sakralna umjetnost. One se svojom naravi odnose na beskrajnu Božju ljepotu, da je na neki nacin izraze ljudskim djelima. Zato su to usmjerenije prema Bogu i promicanju njegove hvale i slave što više samo za tim idu da svojim djelima najviše doprinesu kako bi se ljudska srca pobožno obracala Bogu...Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici caste..." U navedenoj knjizi, u clanku 128. stoji i ovo: "Zajedno s liturgijskim knjigama, prema clanku 25, treba što prije preispitati crkvene kanone i propise koji se odnose na vanjsku opremu predmeta za sveto bogoslužje, narocito one s obzirom na dostojno i prikladno podizanje svetih zgrada, izgradnju i oblik oltara, dolicnost, smještaj, i sigurnost svetohraništva, prikladnost i istaknutost krstionice, dolican oblik svetih slika te nacin ukrašavanja i nakit."

Samo na temelju ova dva clanka fenomen "sakralne umjetnosti" pokrece nekoliko pitanja.

1. Jezicne formulacije saborskih oceva!
Autori navedenog teksta su profinjenim i biranim rijecima pojasnili namjenu "svete, sakralne i religiozne umjetnosti" u obredima i vjerskom odgoju vjernika rimokatolika. Citatelj sadržaja navoda preuzetog iz knjige Dokumenti ce zakljuciti da je uloga "sakralne umjetnosti" cetverostruke naravi. Po njima vjernik:
Hvali i slavi Boga
Bogu se obraca
Kipove i slike casti
Uljepšava kršcanske hramove
Neosporno je da gotovo jedna milijarda vjernika po cijelom svijetu ovaj tekst doslovno razumije, vjeruje i sprovodi u djelo. Sastavljaci ovog teksta vjerojatno nisu bili ni svjesni s koliko oduševljenja ce ga vjernicki puk prihvatiti i s ljubavlju i strahopoštovanjem sprovoditi u religioznom životu.

Medutim, razvidno je iz tih tekstova da se biskupska komisija odgovorna za koncilska istraživanja i dokumentaciju pri sastavljanju knjige Dokumenti nije poslužila niti jednim svetopisamskim navodom, (nema nijednog navoda iz Svetoga pisma u spornom tekstu), koji bi opravdao "sakralnu umjetnost" kao legitimnu dogmu obvezatnu za sve njihove vjernike, da se po njima hvali Boga, obraca Bogu i da ih se casti.

2. "Sakralna umjetnost" kao objekt štovanja se prakticira vec petanaest stoljeca!
Dug vijek, ali nije zasnovan na apostolskom ucenju, jer apostolska crkva nije niti prakticirala, niti zagovarala ovakav vid bogoštovanja. Dakle, dogma o sakralnoj umjetnosti polako pocinje utirati svoj sve prepoznatljiviji put u kršcansko bogoštovanje tek potkraj cetvrtog stoljeca po Kristu, a službeno je ozakonjena i potvrdivana na koncilima i crkvenim saborima. Ovaj novi oblik bogoštovanja odgovorni su crkveni cinovnici opisali u svojim službenim vjerskim udžbenicima, poput katekizma biranim rijecima kao npr: najplemenitija djelatnost, lijepa umjetnost, vrhunac (sakralne umjetnosti), simbol nadnaravnih vrednota, bogoštovni predmeti, uresi bogoslužja i dr.

3. Jezicne formulacije Katekizma Katolicke Crkve!
Uvo ucenje kulta bogorodice i prolifiracije svetaca crkvi je nametalo sve vecu potrebu za obilježavanjem njihovog utjecaja na živote širokih masa vjernika. Sljedstveno tomu, odnos vjernika prema božanskom postajao je u svojoj naravi sve horizontalniji, a napuštao je vertikalni odnos s Bogom. S tim crkvenim potrebama na umu, ikonografiji se trebao dati pun duhovni legitimitet. Pojavila se potreba za jedinstvenom pisanom gradom koju ce najutjecajniji službenici crkve proglasiti meritornom za sve clanove njezine crkve. Tako je nastao Katekizam koji je bio iznova revidiran. Ovlašteni ucitelji crkve nisu u Katekizam unijeli citate iz Svetoga pisma kojim bi potkrijepili svoja uvjerenja; citata uopce nema. A stihove iz Staroga zavjeta koje jesu unijeli, izvadili su izvan konteksta i nametnuli im potpuno suprotno tumacenje od izvornog. U Drugom odsjeku pod naslovom Deset Zapovijedi Božjih, a clanku I. stavak 2130. glasi: "Ipak je Bog, vec od Starog zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolicno vodili k spasenju u Utjelovljenoj Rijeci: tako npr. medena zmija, kovceg Saveza i kerubi" (KKC str. 533.). Navedeni stihovi koji se citiraju u prilog opravdanju upotrebe "svete umjetnosti" sa svrhom da služe u bogosluženjima su: Br 21,4-9; Iv 3,14-15; Izl 25,10-22, 1 Kr 6,23-28 i dr. Bog nije nikada izrijekom rekao Izraelcima da ovi likovi služe da ih se casti, da se po njima obraca Bogu i da se po njima hvali i slavi Boga.

Znacenje rijeci idol!

Rijec idol potjece od grcke rijeci eidolon, a njezino znacenje na hrvatskom je; slika. Klaicev rjecnik za idol donosi nekoliko znacenja: "kumir, kip ili slika mnogobožackog boga". U prenesenom smislu je to "predmet slijepog obožavanja". Anicev Rjecnik hrvatskog jezika za rijec idol kaže da je: "predmet (figura, kip, i sl.) koji simbolizira višu silu ili više bice i sam postaje predmetom obožavanja". Tomislav Ladan u knjizi Rijeci kaže da: "idol ...ukljucuje obožavanje pojmovnog sadržaja, i redovito mu je u blizini idolatrija, koja upravo to i znaci. Sam je idol izvorno slika-kip-kumir, što predstavlja kakvo božanstvo i predmet je obrednog služenja-štovanja-obožavanja. Amerl u grcko-hrvatskom rjecniku Novoga zavjeta eidolon prevodi s: kip, idol, kumir, krivi bog..." Prema ovima, u nas kompetentnim predstavnicima hrvatskog jezikoslovlja, jasno se vidi da idol nije samo neki bezazleni duhovni ukras ili sakralna umjetnost, nego je objekt štovanja, koji po naravi stvari pripada mnogobožackom, politeistickom miljeu. Iako se masovni kršcanski svijet pokušava uvjeriti da je "sakralna umjetnost" poželjna i potrebna, kako bi vjernici lakše stupili u neposredni kontakt s duhovnim svijetom; svecima, Bogorodicom, andelima, Isusom i Bogom Ocem, ostaje tužna zbilja da se radi o ozbiljnom biblijskom prekršaju za kojeg je Gospodin u starozavjetnoj ekonomiji židove kažnjavao i smrcu, Pnz 32,25-29.

Stari zavjet i idolopoklonstvo
1. Idolatriju Bog strogo zabranjuje!
U petnaestom stoljecu prije Krista, Bog je osobno svojim prstom napisao na kamenim plocama deset zapovijedi. One su postale okosnicom židovskog saveznog naroda Božjega i teološkom kralježnicom sveukupne kršcanske teologije i vjerovanja. Ovaj tekst je ušao u kanon židovskog Svetoga pisma, kojega su prihvatile sve kršcanske zajednice kao jedino mjerilo vjere i prakse. U Mojsijevom Petoknjižju, knjizi Izlazak 20,4-6 (dvadesetom poglavlju, od cetvrtog do šestoga stiha) je zapisano:

"Ne pravi sebi lika ni oblicja bilo cega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do treceg i cetvrtog koljena, a iskazujem milosrde tisucama koji me ljube i vrše moje zapovijedi."

Pažljivom egzegezom ovih Božjih zabrana židovskog saveznog Boga - Jahve, vidi se nekoliko Božjih zabrana:

Pravljenje slika i oblicja - kipova
Klanjanje slikama i kipovima
Služenje slikama i kipovima
Iz biblijskog teksta išcitavamo Božju zabranu, cak uz prijetnju strogih sankcija svakog oblika "duhovne i svete umjetnosti". Bog je zabranio:

pravljenje slika i kipova, koji bi predstavljali, nebeska, podzemaljska, ili vodena bica
klanjanje istima i
ljudsko opsluživanje istih.
Svaki i najmanji pokušaj da se nacini bilo kakav kipic pred kojim bi se neki vjernik klanjao, kojeg bi castio ili pred kojim bi se molio, okarateriziran je kao teški vjerski prekršaj kojeg Bog jednako tretira i u kršcanstvu kao i u starozavjetnom vremenu.

Prava je šteta da je ozakonjavanje kršcanske idolatrije otišlo tako daleko da bez njih mnogi kršcanski vjernici uopce ne mogu komunicirati s Bogom i castiti ga u molitvi ili meditativno. Bog je Duh, tvrdi Sveto pismo na mnogo mjesta. Isus je razgovaraju_i sa Samarijankom rekao: "Ali dolazi cas - i vec je tu - kad ce se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh i koji mu se klanjaju (štuju ga i mole mu se), (moraju mu se klanjati) u duhu i istini" (Ivan 4,23-24).

2. Štovanjem idola u crkvama veci dio kršcanstva se poganizirao i napustio starozavjetnu židovsku praksu!
Neupucenim vjernicima se bogatstvom ikonografije i "sakralnom umjetnošcu" zatomljuje izvorna biblijska poruka o transcendentalnom Gospodinu koji se covjeku objavio u nadahnutoj rijeci, Svetom pismu. Gospodin nije naredio da njegovi apostoli pronadu umjetnike koji ce ga naslikati ili naciniti Isusov kip, kako bi svi kršcani došli u posjed njegovog blagoslovljenog lika. Naprotiv, apostol Ivan u svojem evandelju 1,18 (prvom poglavlju, osamnaestom stihu) je eksplicitno rekao:

"Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorodenac - Bog, (citaj Isus) koji je u krilu Ocevu, on ga je objavio".

Bog nije ostavio fotografskih tragova o sebi ili svojem "sinu" Isusu Kristu. Pravi razlog tomu samo Bog zna. Pokušaji umjetnika da naslikaju autenticnog Isusa su uzaludni. I dakako da u ocima svakoga od njih Isus, Marija i sveci uvijek izgledaju drukcije. Konacno, od vjernika se ocekuje da prihvate i budu svjesni cinjenice da je Bog više nego zadovoljan da mu se u molitvi obracamo neposredno i izravno, bez nekih opipljivih materijalnih posrednika.

Da se poslužimo analogijom. Za neke poznate pisce iz drevnih vremena, npr. Mojsija, Josipa Flavija ili Seneku, citatelji uopce ne znaju kako su izgledali. Bilo bi lijepo da znamo (ako su pak bili ružni, onda su nam ovako ostali u ljepšoj uspomeni). Zar ce citatelji manje cijeniti njihova djela, ili potcijeniti njihovo neumrlo i bogato, za nas itekako potrebno, štivo, kojeg su u trajnu baštinu ostavili civilizaranom svijetu? Nikakve slike ili kipici koji bi ih predstavljali nisu citatelju potrebni da bi sa zanosom citao njihova djela.

S dužnim poštovanjem prema uvjerenju mnogih kršcanskih vjernika, želim na kraju spomenuti da cijenim njihova uvjerenja, ali cinjenica ostaje: "sakralna umjetnost" je poganska invencija, koja je nažalost i u kršcanstvu našla svoje odane štovatelje. Ako se sjetimo da su tri vodece monoteisticke religije svijeta islamska, židovska i kršcanska nastale i ponikle na istom tlu, te sve tri tvrde da nisu politeisticke-mnogobožacke, onda doista cudi da samo manji dio kršcanstva (protestantizam) nije upao u ozbiljan sukob s Bogom po pitanju idolopoklonstva.

Konacno, dužan sam spomenuti da mnogi odani vjernici u svojim omiljenim crkvama, gdje se idolatrija prihvaca kao "potpuniji" vid kršcanskog bogoštovanja s velikom ljubavlju i strahopoštovanjem caste slike i kipove u svojim hramovima, a da pritom nisu svjesni koliko je to u Božjim ocima ozbiljni duhovno-vjerski prekršaj. Stoga toplo preporucam da u svjetlu Svetoga pisma spomenuti preispitaju svoja uvjerenja, korigiraju svoju zabludu, te promjene kršcansku praksu na temelju tog, za sve nas kršcane najautoritativnijeg, duhovnog štiva, kojeg kršcanski svijet cijeni i kojem nedvojbeno vjeruje, kako ne bi živjeli u trajnom vjernickom neposluhu.