Ljepota je ipak negdje drugdje

Rezultati nove studije u kojoj je proučavana privlačnost među ljudima pokazuju da nam oči i nos šalju kontradiktorne poruke oko toga tko je naš savršeni partner za pravljenje potomstva.
 

Prethodne studije mirisa tvrdile su da ljudi preferiraju miris potencijalnih partnera s kojima su 'genetski disharmonični'. Ali je ova studija, u kojoj su žene bodovale facijalnu privlačnost muškaraca, dala potpuno suprotni rezultat.

Tako ispada da se naš vid i miris ne slažu oko toga kojeg partnera izabrati.

U novom istraživanju tražila se moguća veza između seksualnih preferenci i velikog histokompatibilnog kompleksa (MHC) – velikih staničnih molekula, koje su jedinstvene za svakog pojedinca i koje pomažu našem imunuloškom sustavu da razlikuje 'svoje' od 'tuđih' stanica.

Teorija na kojoj se temeljilo istraživanje govori da ljudi izborom partnera čiji je MHC drastično razlikuje od njihovog izbjegavaju mogućnost 'bliskog križanja' i tako makismaliziraju mogućnost da dobiju genetski zdravo potomstvo.

Tako postoji više šanse da geni jednog roditelja kompenziraju eventualne nedostatke gena drugog roditelja. No, kako osjetila ulove podsvjesne tragove o tuđem MHC-u i dalje ostaje zagonetka.

Većina istraživanja provedenih do sada fokusirala se na miris, prvenstveno kod glodavaca i osnovne premise iz ove teorije su poduprte. Muški i ženski miševi, primjerice, biraju partnera s različitim MHC-om, što prosuđuju njuškajući urin drugih miševa.

Pokusi s mirisom kod ljudi dali su identične rezultate, dokazujući da nam se sviđa tjelesni miris osobe s bitno različitim MHC-om.

No, ova studija u kojoj su žene ocjenjivale facijalnu privlačnost mušakraca 'urušila' je teoriju, jer su žene kao najprivlačnije redovito birale muškarce sa sličnim MHC-om.

"To je suptilni učinak", kaže Craig Roberts sa Sveučilišta u Liverpoolu, koji je vodio istraživanje. "Ali mi ne kažemo da je to jedino što određuje koga ćemo smatrati privlačnim".

Roberts i njegovi kolege regrutirali su 92 žene i 75 muškaraca, a razlike među njihovim MHC-om odredili su analizim DNK iz uzoraka krvi. Tada je svaka žena trebala prosuditi fotografije šest muškaraca, tri sa sličnim, a tri s različitim MHC-om.

Rezlultati su pokazali da, vizualno, žene preferiraju muškarce sa sličnim MHC-om. Sklonosti su primjenjive i za kraktotrajne i za dugotrajne veze, s time, da je 'sklonost' jača u dugotrajnim vezama.

Iako rezultati izgledaju kontradiktorni u odnosu na one koi su dobiveni u studijama mirisa, Roberts nudi i rješenje paradoksa objašnjavajući da, unatoč sličnom MHC-u, rođaci i prijatelji mogu pounuditi kulturalne i društvene prednosti u podizanju djece.

Tim kaže da se 'filtriranje' partnera odgirava na dvije razine. Prva se temelji na facijalnoj privlačnosti, kad se može izabrati i netko tko nije genetski tako udaljen od nas. Dok se druga temelji na mirisu, čime se prvenstveno izbjegava blisko genetsko križanje.

"To je plauzibilno objašnjenje", kaže Claus Wedekind, čije je istraživanje pružilo snažne dokaze da i ljudi, kao i miševi, preferiraju partnere s raličitim MHC-om isključivo prema osjetu mirisa.

"Može se to objašnjavati željom za kulturalnom 'istišću', ali isto tako možete stvoriti još 20 jednako prihvatljivih scenarija", rekao je, navodeći podatak da se Amerikanci uglavnom žene pripadnicima svoje etničke skupine.

No, što god se uzelo u obzir, slika ostaje prilično mutna. Studija Marthe McClintock na Svučilištu Chicago pokazala je da žene preferiraju miris muškaraca čiji MHC odgovara onima njihovih očeva.

A Wedekind je dokazao da se žene koje uzimaju kontracepcijske pilule 'prebacuju' na miris muškaraca sa sličnim MHC-om, što je učinak koji se pojavljuje i kod trudnih mišica.



Više:
University of Liverpool: Craig Roberts
http://www.liv.ac.uk/www/evolpsyc/roberts.html
Claus Wedekind
http://www.internal.eawag.ch/~wedekind/

IskonInternet
14.07.2005.