Nakon što sam pročitala knjigu koju je napisao Džon Gabrijel, osjetila sam potrebu da ovdje nešto napišem i da je predstavim. Računam naće se bar neko zaludan da diskutuje samnom.

Jon Gabriel je Amerikanac, trenutno nastanjen u Australiji koji je navodno izgubio preko 100 kg, koristeći svoj način ishrane do koga je došao istražujući po netu, konsultujući se sa stručnjacima i koristeći zdrav razum.
Knjiga se bavi proučavanjem gojaznosti sa različitih aspekata: mentalni aspekt, osjećanja, biologija...

Osnov njegove teze je da tjelo posjeduje FAT mehanizme koji kada su uključeni traže od tijela da skladišti masti, a kada su isljučeni onda tijelo topi masti. Naime, po njegovoj teoriji, tijelo koje imamo je praistorijsko, pa stoga poznaje i zna kako da se izbori sa samo tri stvari: hladnocom, gladi i opasnosti od divljih životinja. Kada je hladno, tjelo taloži energiju da bi zaštitilo svoje unutrašnje organe, kada je toplo, onda tjelo pokušava da se sala oslobodi. Kada naidje period kada nema hrane ili kad tjelo predpostavi da neće biti hrane, ono opet kreće da taloži masti, jer dolaze još teži dani.  Međutim, kad naletiš na divlje zvjeri tvoje tjelo će početi da topi masti i da se usredsređuje na dobijanje mišića, da bi lakše zbrisali.

Ovo samo po sebi nije posebno revolucionarno, ono što je interesantno je njegovo teoretisanje kako ti mehanizmi djeluju u savremenom društvu.
Gojaznost kao posljedica stresa na poslu: ako ste stalno izloženi nervozi na poslu, ako se često pitate da li ćete ostati bez istog ili kako ćete sklopiti kraj sa krajem, vaše tjelo će na takvo razmišljanje da odreguje sa: Glad na vidiku, natjeraj ga da jede više i kaloričnije, kako bi se bolje pripremili za nastupajuću glad.
Ako imate nekog ko se osjeća nesigurno, koji stalno trpi istresanja, ko ne zna kako da postavi granice, onda će tjelo pokušati da mu pomogne tako što će ubrzati taloženje masti, jer ako si veći svi te više poštuju, a i slonove niko ne napada.
Ovo je samo jedan od primjera koje se navode. U knjizi on mnogo detaljnije razmatra ovu temu i navodi primjere i razloge zašto tjelo nekad može da odreaguje ovako ili onako.
Svaki hroničan stres, po njegovom mišljenju, dovodi do aktiviranja FAT programa. Oni su rezultat reagovanja našeg tjela na ono što nam se dešava. Ne možemo na njih svjesno da utičemo.

U svojoj knjizi, on se bavi i emotivnim razlozima gojaznosti, kojih takođe ima mnogo i koji su najčešće nesvjesni:
- našli smo se na poziciji autoriteta, ali mislimo da nismo sposobni da se izborimo sa obavezama, stoga se gojimo, kako bi bili veći i tako "zaplašili" podčinjene
- nismo sigurni da li nas vole zbog onog što jeste ili onog što imate
- kažnjavate sebe, jer osjećate grižu savjesti. zbog nečeg što ste uradili, ali mislite da ste se previše lako izvukli
- želite da izbjegnete neželjene seksualne prijedloge
- u vezi ste sa nekim ko je ljubomoran ili nesiguran, nabacujete kilažu, da bi drugima bili neprivlačni
- umorni ste od veze u kojoj ste, nabacujete kilažu da bi napravili razmak između sebe i te osobe ili je možda naveli da ona prva povuče potez i prekine agoniju
- mislite da ne zaslužujete tudju ljubav, pa se gojite da bi druge odbili od sebe itd.
Kao i mentalnih, tako i emotivnih razloga gojaznosti može biti mnogo i ako se oni ne riješe prvi, onda ni jedna dijeta neće pomoći.

E sad kad ste utvrdili šta vam sve fali, možemo preći na klopu. Ova djeta je drugačija od drugih po tome što ne traži da se bilo koja namirnica izostavi iz ishrane, već da se ishrana obogati nekim drugim.
Naime, po njegovoj teoriji, debeli ljudi su konstantno gladni. Oni su gladni korisnih sastojaka iz hrane, jer hrana koju unose  je istim siromašna, dok je bogata beskorisnim kalorijama.
On tvrdi da je tjeranje takvih ljudi na djetu podjednako besmisleno kao i tjeranje nekog izbjeglice iz Etiopije na dijetu.
Ili kako on kaže, probajte da spavate samo 2 sata dnevno, možda ćete moći dan, dva, pet, ali nema šanse da se na to naviknete, jednostavno poslije nekog vremena ćete pući i odvaliti 12-16 sati. E to se dešava i onima koji idu na klasične dijete. Izdrže nedelju, mjesec ili par mjeseci, ali pošto se bore sa sopstvenim organizmom, a ovaj se pak bori za goli opstanak neumitno ćeš izgubiti. I tako krećeš da se vrtiš u krug sa jo-jo dijetama.

Rješenje nije da debeli ljudi jedu manje, nego treba da jedu više. Znači pustiti ih da jedu što i do sad, ali dopuniti njihovu ishranu onim što im nedostaje:
1. vlakna, odnosno voće i povrće
2. omega 3 masne kiseline
3. proteini
4. voda

Njegova teorija je da tjelo ima neke svoje zakonotisti koje se moraju ispoštovati:
Ako si gladan, jedi.
Ako ti se jede burek, važi, ali napravi sebi veliku salatu, stavi maslinovo ulje, sjemenke lana i navali
Popij prije tog bureka čašu ili dvije vode, pa vidi da li ti se i dalje jede, ako ti se jede, jedi.
Napravi s vremena na vrijeme pauze i provjeri zašto jedeš, zato što si gladan ili zato što je nešto tu ispred tebe. Ako nisi gladan, ostavi klopu u firžider za kasnije, kad ogladniš.
Nije uopšte bitno koliko ćeš na kraju dana pojesti, sve dok u organizam uneseš sve ono što ti treba.

Logika koja se krije iza ovog mehanizma je sljedeća:
- tjelo misli da na raspolaganju ima onu hranu koju mu daješ. Ako nikad nisi jeo jabuke i nemaš naviku da ih jedeš, a stalno jedeš burek, onda kad ogladniš tvoje tjelo će da traži burek, jer već predpostavlja da samo to i ima.
- ako uz taj burek unosiš i povrće, voće, prave masti, onda će tvoje tjelo vremenom da nauči da ima i druge hrane, pa će početi da traži ono što mu zaista treba. Pa ćeš kad ti zatreba vitamina osjetiti potrebu za jabukom ili kad kad ožedniš poželićeš vodu, a ne koka kolu.
- ako uz burek, musaku ili već nešto jedeš i salatu, prije ćeš se zasitiiti pa nećeš moći toliko pojesti
- ako ti je hrana uvijek na raspolaganju i to u količini koja te zadovoljava i to još bila koja hrana koja ti padne na pamet i znaš da je možeš jesti kad god poželiš onda tvoja podsvjest neće slati signale tvome tjelu: Ja sam gladaaan, joj što sam gladan i samo da mi je da pojedem... - pa se neće aktivirati FAT mehanizam
- većina gojaznih ljudi ima problema, jer je njihovo tjelo razvilo visok stepen otpornosti na insulin. Pa se onda kod njih nivo  insulina drastično mjenja tokom dana. 2 sata nakon jela, nivo insulina je toliko nizak, da gojazne osobe imaju napad gladi i to naročito za tjestom i slatkišima. Nakon što ih uzmu, ciklus se ponavlja, a kilaža gomila
- tek kad prodje odredjeni vremenski period, neki mehanizmi u tjelu će se sami resetovati. Tjelo će samo da dodje do zaključka da nema gladi i da vam toliko salo zaista nije potrebno. Krenuće da topi salo i da vas tjera da budete aktivniji, da jedete zdravije, da unosite sve što vam treba od vitamina i minerala.

Vježba:
- kada se prati njegov program ishrane, tjelo će samo osjetiti potrebu da se aktivira, tada treba pratiti intervali trenig.
Bilo da se radi o setnji od 10 minuta, pa trčanju od 2 min, pa opet hodanje od 10 min ili nekom ozbiljnijem treningu.
Važno je imati periode aktivnosti umjerenog intenziteta, presječenog sa periodom aktivnosti jakog intenziteta. To po Gabirjelu simulira situaciju: Idem ja kroz šumu, kad ono tigar...
Svaka vježba treba biti prilagođenja fizičkom stanju, volji, želji i afinitetu onog ko vježba.

Rezultati:
Sam autor je po svom priznanju mršavio 2.5 godine, tako da ovo sigurno nije pristup za one koji žele brze rezultate. Ovo je više pristup za one sve sam probao i ništa ne djeluje.
Autor ističe da je moguće u prvih par mjeseci i nabaciti kilažu sa ovim pristupom, ali da zato vremenom sve dođe na svoje. On savjetuje i da se ne važete prvih 6 mjeseci, da se ne demorališete, ali i ističe da ako budete igrali pošteno, i razmišljali dugoročno, rezultati neće izostati.

Dodaci:
Kao pomoć u mršavljenju autor predlaže i vizuelizaciju, meditaciju i slušanje njegovog motivacionog CD-a. Pošto sam ja generalno operisana od takvog načina razmišljanja i pomaganja, ne bih da dajem svoje mišljenje o ovim aspektima, jer ne bi bilo fer.

Detaljnije o autoru na zvaničnom sajtu i neki njegovi zdravi i ukusni recepti.

 

E sad, nakon što sam onoliko izgnjavila gore, još da ispišem moje mišljenje, odnosno zaključke do kojih sam došla u razgovoru sa mojom doktorkom (koja doduše nije nutricionista, nego homeopata).

1. teorija sama po sebi nije loša, naročito što ima puno ljudi koji godinama muče muku sa kilažom i što su sve i svašta probali, koji  imaju taj momenat - ma muka mi je od svega, ne želim više ni da probam.
Ovo je metod koji će ih lagano prevesti na pravi put, bez mnogo odricanja, kao ona čuvena žaba koju su stavili u mlaku vodu, pa istu grijali dok se nije skuvala.

2. moja doktorka vidi problem u ovom pristupu, jer dosta gojaznih ljudi ima poremećenu crijevnu floru, tj. imaju više loših bakterija i gljivica, koje ih tjeraju da konzumiraju tjesta i slatkiše, zbog čega im je teško da jedu "pravilno i umjereno", a što više jedeš tjesta i slatkiša, to su bakterije i gljivice brojnije... Ona misli da je bolje otići doktoru uraditi sve potrebne analize, pa ako se utvrdi da postoji problem, onda se skoncentrisati i rjesiti taj problem, djetom i lijekovima, pa tek onda pokušavati sa ovakvom "dijetom". Osim toga ljudi su skloniji da rade nešto zbog zdravlja tj. zato što se liječe, nego prosto da bi izgubili kilograme.

3. Sam autor kaže da treba bar 6 mjeseci da se resetuju neke stvari u organizmu. To je jako dug period, naročito za modernog čovjeka, koji želi sve i želi odmah. Ali pošto nema zabranjene hrane možda to bude tas na vagi koji će pravagnuti u korist zdravog života.

4. ona se slaže da je zubar najbolji prijatelj svakog gojaznog čovjeka i onog koji ide na dijetu, jer je potvrdjeno da  kod istih ima nevjerovatno veliki broj pokvarenih zuba i bolesti desni. Da li zbog gljivica ili bakterija ili nečeg trećeg, tek dok se zubi i usna duplja ne dovedu u red nema govora o zdravlju ili kvalitetnom životu. Mnogi i ne znaju da imaju problem sa zubima dok ne odu kod zubara, jer zubi ne moraju da bole ili da pocrne, a da su već strunuli iznutra. A bolesni zubi i desni mogu da donesu mnogo nevolja, bolesti i da siistemski oslabe organizam.

5. Moja doktorka misli da je pogrešno reći ljudima: treba jesti povrća! Ona misli da svakog treba obavezati da jede po paradajz, papriku i krastavac za svaki obrok. Napraviš u neku činiju u koju to može da stane, vidiš koliko je to i onda za svaki obrok da napraviš sebi salate od bilo kog povrća u istoj količini. Začiniš tu salatu sa malo maslinovog ulja, dodaš začina tipa origano, bosiljak i sl. po ukusu i malo lanenog sjemena i uz to zaista možeš da jedeš šta poželiš. Ali salata mora cijela da se pojede.
Ona takođe ima teoriju da se i uz ručak tipa kupus, buranija, grašak mora jesti salata, ne naravno u istoj količini, recimo pola doze. Ona se slaže sa Džonom Gabrijelom da svježe povrće ne može ničim da se zamjeni. Treba ga jesti i kuvano i grilovano i pečeno, ali uvijek uz svježe.

6. Ona savjetuje 3+2 obroka. Znači 3 obroka + 2 užine. Doručak treba da bude najobimniji salata od gore+proteini dal ćeš da izgriluješ sebi malo pilećih prsa, kao u Cezar salati ili ćeš jaja ili ćeš neku ribu, tvoja stvar. Normalno jesti hljeb, ako možeš i ako ti se jede. Dok kreneš sebi da brojiš koliko si pojeo i koliko možeš da pojedeš ode mast u propast.
Takodje, nutricionista mi je davno rekao da oni koji ogladne od voća, koje bi trebalo da bude užina, treba da ga konzumiraju uz jogurt. Svaka ženska osoba trebalo bi da pije bar pola litra jogurta dnevno + što zbog kalcijuma, što zbog bakteria u crijevima.

7. Ubaciti probiotike i omega 3 masne kiseline, kao i maslinovo ulje. Sve to pomaže organizmu da bolje i brže "ozdravi".

8. Kontrolisati stres i obavezno ići u prirodu. Pola sata u parku, pa makar sjediti u klupi mnogo znači. Osim toga naši preci su provodili dane na suncu, ne ispod neonskih lampi. Neki procesi u organizmu se pokreću tek pod uticajem sunčevih zraka.

I za kraj ima u knjizi dio kad Džon Gabrijel, govori o suočavanju sa razlozima koji su doveli do gojaznosti kaže: Bez suočavanja sa pravim razlozima, bilo da su oni mentalni ili emotivni nema ozdravljenja. Dajte osobi koja ima neki podsvjesni razlog zbog kojeg je debela dijetu koja od nje traži da samo svakoga dana promrda malo malim prstom i ubrzo će naći razlog da ni to ne uradi. Ili će zaboraviti ili će biti previše zauzeta ili će je biti blam u društvu ...
Dakle sljedeći put kada ne uradite ono što treba bilo da je u pitanju dijeta ili nešto drugo, prst na čelo i priznajte sebi šta se krije iza toga. Koji su razlozi zbog kojih imaš potrebu da sabotiraš sam sebe. Čega se bojiš? Šta zaista želiš?

I srećno svima!

Ne mogu sada sve da analiziram, ali ovako odokativno rekao bih da je za mnoge stvari u pravu, ali mnogo šta je i spekulisao, nešto je totalno omašio. Ono što primećujem je da je jako zakomplikovao celu priču raznoraznim uticajima, verovatno da bi imao što više materijala za knjigu. Neki od tih uticaja sigurno postoje, ali su neki toliko beznačajni da ih ne vredi pominjati. Recimo prenaglašavanje psiholoških faktora, oni su značajni samo u fenomenu psihičkog prejedanja, u eventualnom poremećaju metabolizma nemaju velikog uticaja, ukoliko su umereni, a najčešeće jesu.

Postoji par opštih činjenica u vezi svega ovog:

Prvo, termodinamički odnos uneto-potrošeno. Jasno je da da bi došlo do gubitka kilograma mora doći do energetskog deficita i obrnuto. Međutim iza ovog prostog odnosa krije se jako komplikovan mehanizam.

Drugo, telesne masti se troše u periodu gladovanja. Ma koliko ovo banalno zvučalo, praktična primena u vidu kraćih perioda gladovanja uz obavezne "prozore" hranjenja daje odlične rezultate.

Treće, verujem da je "mrtva trka" između genetike i ishrane, odn. da obe stvari podjednako doprinose. Ne možemo za sve kriviti lošu genetiku, ishrana jeste podjednako važna.

Imas auto, sipas gorivo na različitim pumpama, za istu količinu goriva da li auto baš uvijek predje isti put ili ima neke razlike? Npr. da li voziš auto po gradu ili po auto putu, da li je natovaren ili si samo ti, kog je kvaliteta gorivo, da li sve na autu funkcioniše i sl.
Da li bi mogao da kažeš nekome da je baš 5l neophodno da se predje 100 km, bez obzira koja su kola u pitanju i da li vozi dizela ili benzinca?

Odgovor je naravno da ima previše parametara i da je neke stvari nemoguće predvidjeti i to je očigledno i svima jasno. Ono protiv čega je Džon Gabrijel ustao je praksa nutricionista da propisuju dijete od 1200-1500 kalorija uvjereni da je to to. Opšti stav koji se može primjeniti na bilo koga i da moras da jedes baš tu količinu kalorija, tako rasporedjenu i da cvjetaš na istoj, a ako to nisi u stanju onda si totalni beskičmenjak i jadnik. To je otprilike u duhu one mog primjera da "svako auto sa 5l goriva, bez obzira na uslove puta, stanje vozila i vrstu goriva, može i mora da predje 100 km, a ako ti to nisi u stanju to je zato što si loš vozač!"

Kad bi hrana bile samo kalorije, lako bi bilo, ali ima tu puno i minerala, vitamina, enzima i otrova.

Salo služi i zato da tijelo tu pohrani sve otrove sa kojima ne može trenutno da se izbori. I onda ga otjeraš na dijetu gdje skine 10-20-30 kg i svi ti toksini se izliju odjednom u organizam i to kao nema nikakve posljedice. Paz da nema. Nije ni čudo da se veliki broj gojaznih ljudi razboli, ozbiljno tokom dijete.  Ato je samo jedan od primjera. Toliko toga se dešava da čovjek nije ni u stanju da pojmi složenost tih procesa. Sam proces varenja se zasniva na krhkoj ravnoteži izmedju dobroćudnih i nezahvalnih bakterija i gljivica koje nastanjuju naša crijeva. Da li ćemo na kraju iz hrane dobiti dijamante ili samo djubre zavisi od organizama koji veze nemaju sa nama. 

Što se genetike tiče, potvrdjeno je ono što se oduvjek i znalo. Debele majke radjaju debelu djecu. Ili naučnim rječnikom rečeno majke koje imaju visok nivo insulina, radjaju bebe koje imaju otpor prema apsorpciji insulina, što znači da njihov organizam mora da luči više istog, što opet znači da će lakše gomilati salo i biti na dobrom putu da postanu dijabetičari tip B. Ali naša je sreća da naša tjela dolaze sa više od jednog mehanizma, a koji će se od njih aktivirati zavisi i od okruženja. Znači, ono što im je dato rodjenjem i onim što su dobili za 9 mjeseci u stomaku ostaje kao osnovna postavka, koju je moguće donekle zaobići pravilnom ishranom. Problem je jedino u tome što ćeš u startu biti podložniji da izabereš pogrešno rješenje.

Ovaj dio nije vezan za samu knjigu, cula sam je od djevojke koja je nutricionista, ali koja bi mogla da objasni zašto bi Gabrijelov metod mogao da bude pravo rješenje, bar za ljude koji dugo imaju višak kilograma.

Većina ljudi ima problem sa riječju "dijeta" iako sama riječ označava određeni način ishrane, većina je povezuje sa odricanjem, uskraćivanjem i generalno maltretiranjem sopstvenog organizma. Zato se većina teško odlučuje da proba nešto da promjeni, a kada smognu snage i za taj korak, onda žele sve i žele odmah. Oni žele brzo da skinu veliki broj kilograma i spremni su da učine praktično bilo šta da bi se to ostvarilo. Vježbaće dan-noć, odreće se određenih vrsta namirnica i drastično će smanjiti unos kalorija.
Ubrzo će krenuti da gube kilograme, ali nekako nikako onoliko brzo koliko se njima čini da bi trebalo. Onda dodje tačka, poslije mjesec, dva ili tri kada organizam jednostavno "pukne" i dotična osoba uhvati sebe kako klopa bez granice, izbjegava vježbe i generalno se osjeća samljeveno. Ubrzo se odustaje od daljih pokušaja da se vrati na stari put i kilogrami brzo i lako lete nazad i obavezno povedu još prijatelja uz put.
Onda se dotična osoba zariče da više nikad neće ići na dijetu, jer zaboga vidi šta se desilo.

Kad odete kod nutricioniste po prvi put možda ćete biti iznenađeni što vam on neće savjetovati da se bacite na neki sport odmah u početku. Najviše što možete da dobijete je pola sata - sat šetnje dnevno ili eventualno plivanje ili vožnja biciklom.

Zašto to rade? Pa zato što su mnogi od njih upoznati sa teorijom o buretu, vodi i rupama. Naime zamislimo da je voda u buretu ljudska volja. Bure je za sve isto, ali neko od nas ima vise vode u svom buretu neko manje. Teorija dalje kaže da je svaki čovjek rob svojih navika. I da se većina naših ponašanja, reakcija, prohtjeva, težnji zasniva upravo na ponavljanju već usvojenih obrazaca. Razbiti šablon, naročito šablon koji je dugo u opticaju je izuzetno teška stvar i zahtjeva mnogo volje i što je još važnije mnogo vremena. Naše pamćenje nije samo u mozgu, ono se čuva i u tkivima - mišićima, organima, kostima. To što su nas pokupila kola i mi ne znamo ko smo, ne znači da se naše tjelo neće sjetiti kako se vozi bicikl. Isto tako kada odemo na dijetu, možemo da uzimamo pravilne obroke koji nam daju sve ono što nam treba i energetski ali i nutritivno, ali tjelo pamti. Pamti i količinu i vrstu, i bez obzira što mi znamo bolje, ono se iz navike vraća na staro.

Kada krenemo da mjenjamo naše navike važno je da to radimo postepeno ili bar jednu po jednu. Jer svaka nagla promjena otvara rupu u dnu našeg bureta i voda kreće da ističe. Što više promjena i što veće promjene, biće više rupa i rupe će biti veće, pa će voda lako i brzo isteći.

Ako se desi da voda istekne prije nego što je nova navika zamjenila staru, tjelo će se ne samo vratiti na staro nego će pokušati sve da nadoknadi. Jer kao što rekoh tjelo sve pamti.

Zato se svi nutricionisti u početku koncentrišu na to da pacijent prvo usvoji nov način ishrane, pa makar to trajalo 3-6-9-12 mjeseci, pa tek onda kada ta promjena bude usvojena i samim tim, naše bure okrpljeno, predlažu pokretanje novih aktivnosti.

Naglo uvodjenje fizičkih aktivnosti, naročito jačeg intenziteta će kod svakog da prizove i osjećaj gladi. Ako još pri tome ograničavate unos hrane, taj osjećaj će mnogostruko biti uvećan i predstavljaće konstantan pritisak na vašu volju. Drugim riječima rečeno, rupa u dnu našeg bureta postajaće sve veća i šira i voda će sve brže da ističe.

Fizička aktivnost od pola sata - sat šetnje umjerenim ili malo bržim korakom, po mogućnosti nakon večere, što se samog gubitka kalorija tiče, je potpuno beznačajna. Ona služi jednoj posve drugačijoj svrsi. Šetnja nakon večere, ne bi trebalo da izazove glad, tako da vam neće volju stavljati na ispit. Ali biće dovoljna da pokrene vaša usporena crijeva i da vašem uspavanom organizmu da doznanja da više ne sjedite po cijeli dan ispred računara ili tv-a i da je vrijeme da se probudi.
Kako budete slabili tjelu će biti sve lakše da nosi težinu, kosti i mišići biće manje opterećeni, a nakon par mjeseci uporne šetnje, biće spremniji na nove izazove.

Gabrijelov metod se dobro uklapa u ovu teoriju o buretu, vodi i rupama. Posebno je prikladan za one koji već dugo muče sa svojom težinom i koji su i digli ruke od toga da smršaju. Koncentrišući se na ono što treba da pojedu, umjesto na ono što ne bi smjeli, trebali ili mogli, lakše upadaju u zamku "zdravog života". Iako ovaj metod zahtjeva mnogo vremena, upravo to vrijeme koje potrosite predstavlja dodatnu garanciju da će se novoosvojena kilaža i zadržati. Jer kao što smo rekli na početku, tjelo je rob navike, ako ste potrošili godinu, dvije, tri da ga navedete na pravi put, onda će ono biti spremno da vas zadrži na tom putu, čak i kada glava krene da sabotira.

Živimo u modernom svijetu u kome je vitak stas nešto čemu svi stremimo, tako da se većina nikad i ne zapita:
- Da li ima razloga zašto sam ja debeo/debela i želim to da ostanem?
- Da li mi debljina daje neku prednost zbog koje u suštini i ne želim da smršam?
- Ako i uspijem da postignem željene kilograme, šta će to da znači za mene?

Šta nam to debljina daje:

- veličinu, a veličina ne mora uvijek da bude negativna. Recimo da imate 180 i 70kg i da prema vama idu neki opasni momci, recimo da se ne bi osjecali tako sigurno kao kad bi imali 120 kg. Veličina jeste bitna, u uslovima gdje postoji fizička prijetnja ili čak i samo potencijal fizičkog nasilja, svi se trude da djeluju zastrašijuće. To instinktivno rade sve životinje, bilo da kao mačke kostrješe krzno ili da kao ljudi krenu da bilduju mišiče. Objektivno gledano, salo se lakše nabija nego mišići, a ima i funkciju izolatora - ublažava udarce.
Ako se nalazite u okruženju u kome se ne osjećate sigurno, nabijanje kilaže može biti rješenje kome će vaše tjelo težiti i vi ćete teško uspjeti da smršate dok se ponovo ne izborite za vaše pravo da se osjećate sigurno.

- zaštita, salo je savršeno za skrivanje, a neki ljudi u nedostatku prirodnih zaklona biraju da se sakriju u sebi. Ovo se često dešava djeci koja trpe začikavanja u školi ili se jednostavno ne uklapaju. Tako salo postaje neki štit od spoljnjeg svijeta - nije da me ljudi plaše, ali eto ja sam previše debela da bi se oni družili samnom...

- odbrana. Kada se nadje pred izazovom, bori se ili bježi, čovjek prema svom temperamentu bira šta će uraditi. Ali ako se nadjete u situaciji da ne možete ni jedno ni drugo, kao što je to često slučaj sa žrtvama zlostavljanja, naročito seksualnog zlostavljanja - možete izabrati strategiju da učinite sebe toliko neprivlačnim da vas napadač jednostavno ostavi na miru. I ta strategija često i pali. Obično žrtve, ali i oni koji su bili svjedoci nastave da žive ubjedjeni da te salo u stvari čini bezbjednom od predatora.

- izgovor za sve. Pretjerana gojaznost je često izgovor za neke druge nerješene probleme sa kojima izbjegavamo da se suočimo. Tipa: kad smršam naći ću dečka, počeću da radim, odseliću se od roditelja, preuzeću odgovornost za svoj život... Koncentrišući se na debljinu, igrajući igru -10kg/+15kg mi ustvari kao Penelopa, preko noći raspredamo, ono što smo danju pleli i čekamo nekog heroja da nam rješi probleme i u tom čekanju gubimo godine i decenije.

Strah od vitkosti:

- Teško je i zamisliti ovo, ali veliki broj ljudi ima strah od vitkosti. Naročito oni koji su imali probleme sa kailogramima od djetinjstva.
Oni sebe ne mogu da zamisle kao mršave. Često smršaju, na pola puta, pa tu stanu, iz prostog razloga što ne mogu ni da zamisle sebe kao mršave.
Teško primaju komplimente. Osjećaju se nesigurno, ogoljeno - kao da su sa salom skinuli i štit koji su nosili.
Boje se promjena koje vitkost donosi. Boje se da će ljudi početi drugačije da ih posmatraju. Boje se zavisti i gubitka prijatelja.
Boje se da ma koliko smršali i ma kako dobro izgledali to neće ništa promjeniti. Boje se da će sve ostati po starom, da se  ništa od onog što žele neće desiti i da će se na kraju ispostaviti da nije bio problem u kilogramima nego u njima.

Ne potcjenjujte moć podsvjesti. Možda se vama ovo čini bezvezno na prvu loptu, ali ako se dugo borite sa kilogramima, ako imate više od 20kg viška, mogli bi da barem pokušate da sagledate sva pitanja i začkoljice koji se mogu kriti iza vaše debljiine. Pogledati sebi u dušu je najteža moguća stvar koju možete uraditi, ali svaka velika životna promjena zahtjeva to od vas.

U suprotnom, ako vam i srce i duša nisu do kraja u tome, nećete uspjete, jer ćete sami sebi podmetati klipove. U suprotnom, ma kako pažljivo birali svoju hranu nećete pratiti Gabrijelov metod.

Osnovne funkcije našeg tjela, kao što su ćelijska dioba, varenje, disanje, rad srca... su autonomni procesi prepušteni našem autonomnom nervnom sistemu, ili tačnije našem najstarijem dijelu mozga, jer su previše važni da bi se njima bavilo naše nepouzdano "svjesno" JA.

Ista stvar i je sa našom težinom. Kada bi čovjek pokušao da predvidi kolika mu je količina hrane potrebna, vodeći računa o svim varijablama: kvalitetu i vrsti hrane, hranjivim materijama u njoj, vrsti hormona i enzima potrebnih da se ista svari, iskoristi i izbaci, ljudi vjerovatno ne bi dugo postojali.
Kod ljudi koji su "prirodno optimalne težine" koji jedu kad hoce, sta hoce, vjezbaju ponekad i čini se uvijek su puni energije taj automatski program radi kako treba.

Za ostale koji se bore sa viškom kilograma, očigledno je da to baš i ne funkcioniše, i da se taj program negdje pokvario.
Ako otklonite sve fiziološke, farmakološke i emotivne razloge gojaznosti o kojima smo prije govorili, a koji utiču na kvarenje našeg unutrašnjeg sata dolazimo do toga da smo naš sat sami postavili na pogrešnu cifru.

Recimo vaš biološki sat ili sistem je podešen na idealnu tjelesnu težinu od 60 kg. Dolazi zima, period dugog hladnog vremena, mi smo bolesljivi, sklanjamo se u kuću, izbjegavamo i ono malo sunca, zbog slava i praznika jeli smo i više nego što nam treba i ugojili smo se 5 - 10 kg.
Cim dodje ljepše vrijeme mi se svim silama upiremo da tu kilažu skinemo i ako je ikako moguće još i kilo dva ispod. Krećemo sa djetama, vježbama, svim onim što nam preporučuju razni fitnes stručnjaci i onim što mi shvatamo kao "zdrav život", a što naše tjelo tumači kao stres, napor, mučenje, gladovanje ...

Rezultat ovakvog ponašanja je da ćete vrlo vjerovatno skinuti tih 5 - 10 kg, ali će vaše tjelo da kaže samo sebi.
Slušaj izgleda da vlada glad, de da ja podignem tačku optimalne težine sa tih 60 na 65 ili 70 kg. Zlu ne trebalo.
Pošto vaš autonomnim sistem upravlja svime što se dešava u vašem tjelu uključujući i osjećaj gladi, lučenje hormona, lučenje enzima, potrebe organizma za određenom vrstom hrane, brzinu metabolizma i sl.
Prvom zgodnom prilikom, kad vas napusti vaša čelična volja, recimo u sezoni slava i praznika, vaše tjelo će na juriš da krene da vraća kilograme, ali ovaj put neće stati, na 60 već će se truditi da dostigne tu novu tačku od 65 ili 70 kg.

Sljedeće ljeto vaša stara djeta više neće biti tako efikasna, jer je tjelo naučilo lekciju i zna da prepozna glad kad naidje, pa će odmah da krene usporava metabolizam. Zato ćete biti prinudjeni da probavate nove dijete i ekstremnije načine vježbanja i skidanja težine, a vaše tjelo će da se brani sve agresivnije, pa će se tačka idealne težine stalno pomjerati na gore.

Vremenom će tačka idealne težine će ići sve više i više, a vi nećete moći da se vratite na staro nego ćete postajati sve teži i teži, depresivniji, umorniji, iscrpljeniji i davaćete svom tjelu sve više argumenata da tu magičnu tačku pomjerite na gore.

Pravilna ishrana koja i u kalorijskom i u nutritivnom i u estetskom i u čulnom smislu zadovoljava sve naše potrebe, kakvu zagovara Jon Gabrijel,  će vremenom dovesti do toga da tjelo shvati da je glad prošla i da tolike zalihe nisu portrebne.
To je prvi korak ozdravljenju. To je prvi korak ka mršavljenju.

Bez zdrave glave nema zdravog tjela i obrnuto.