Karlo Martel (franc. Charles Martel, njem. Karl Martell) (između 685. i 689. – 22. listopada 741.) je izvanbračni sin Pipina Herštalskog i njegove ljubavnice Alpaide. Bio je vojskovođa i majordom na franačkom dvoru, a najpoznatiji je po pobjedi nad muslimanskom vojskom u bitci kod Toursa 732, nakon koje je stekao nadimak Martel (hrv. čekić, malj). Potječe iz dinastije Pipinida koja će kasnije po njemu biti nazvana Karolinzi.

Sadržaj
1 Bitka kod Toursa
2 Vojna reforma
3 Odnos prema Crkvi
4 Poveznice
5 Vanjske poveznice

Bitka kod Toursa

Bitka kod Toursa odigrala se u listopadu 732. negdje između gradova Tours i Poitiers. Ponekad se koristi i naziv bitka kod Poitiersa, no prvi naziv je češći, budući da se kod Poitiersa vodila još jedna bitka - između Francuza i Engleza u stogodišnjem ratu. Karlo je raspolagao vojskom od 15-75 tisuća pješaka, dok je muslimanska vojska, koju je vodio emir Abd er Rahman, brojila 60-400 tisuća konjanika. Muslimanska, teško oklopljena, konjica smatrana je do tada gotovo nepobjedivom, a bila je i brojčano nadmoćna nad franačkom vojskom. Karlo je vodio obrambenu borbu, stvorivši sa svojim ljudima kvadratnu formaciju koja se uspjela oduprijeti konjaničkim naletima. U borbi je ubijen muslimanski vođa, što je izazvalo neslaganje među preživjelim generalima, te uzrokovalo poraz i povlačenje muslimana. Ishod borbe zaustavio je muslimanska osvajanja u zapadnoj Europi, a u sljedeće dvije generacije muslimani su protjerani preko Pirineja.

Vojna reforma

Nakon briljantne pobjede kod Toursa, Karlu je znatno porastao ugled i postao je apsolutni gospodar kraljevstva. Posljednji merovinški kraljevi (ponekad nazivani kraljevi lijenčine), u to doba ionako nisu imali nikakvu stvarnu vlast (koja je potpuno prešla u ruke majordoma). Budući da je Karlo bio prvenstveno vojskovođa, svoj utjecaj je iskoristio kako bi proveo opsežnu vojnu reformu.

Dotadašnja europska vojska sastojala se isključivo od pješaštva novačenog među slobodnim ljudima u vrijeme rata. Nakon bitke kod Toursa, Karlo je uvidio prednosti muslimanske konjice, te je odlučio dopuniti dotadašnju neefikasnu miliciju konjaničkim četama. Budući da je nabavka konjaničke opreme i održavanje ratnog konja bila prilično skupa investicija, mogla se nametnuti samo zemljoposjednicima. Uskoro je svaki čovjek koji je posjedovao zemlju bio obvezan prihvatiti novu zadaću. Vazalska obveza tako je dobila i novu dimenziju – vojničku službu. Karlo je prilikom reforme, novim ratnicima, podijelio i dobar dio crkvenih imanja. Reforma je imala znatne posljedice na europsko društvo, jer je tadašnja aristokracija dobila i vojnu moć, koja će bitno odrediti njezin kasniji smjer razvoja – preobrazbu u ratničku klasu.

Odnos prema Crkvi

Stanje u državi i vojna reforma koju je proveo, primorali su Karla na oduzimanje velikih posjeda od Crkve. Crkva je i dalje ostala legalni vlasnik zemljišta, ali su ona otuđena i predana na uživanje Karlovim vazalima i saveznicima. Posljedice Karlove sekularizacije, djelomično su ispravljene u korist Crkve, na Koncilu u Lestinesu 743., za vladavine njegovog sina Pipina Malog.

Osim toga, zbog mogućeg rata protiv provansalskih muslimana, sklopio je savez s Langobardima, koji su u to vrijeme bili u neprijateljskim odnosima s papom. Kada je langobardski kralj Luitprand zaprijetio papi Grguru III., Karlo je, iako nominalno zaštitnik Crkve, odlučio poštivati savez i oglušio se na papinski poziv u pomoć.

Iako ga mnogi povjesničari, zbog pobjede kod Toursa, smatraju spasiteljem kršćanstva, i Europe od moguće islamske invazije, u crkvenoj povijesti Karlo nije zabilježen kao pretjerano pozitivna ličnost. Već u 9. stoljeću, Hincmar, nadbiskup Reimsa objavio je priču u kojoj ga prikazuje u paklu zbog nezakonitog otuđivanja crkvenog zemljišta.

Izvor: Wikipedia