Franjo Trenk (Reggio, Italija, 1. siječnja 1711. - tamnica Spielberg u Brnu, 4. listopada 1749.), austrijski pukovnik.

Odgojen je kod šopranskih i požeških isusovaca, ali s opredijelio za vojnu službu. Od 1741. godine sudjelovao je u austrijskom nasljednom ratu s četom dobrovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri, s kojima je uspješno ratovao u Šleskoj, Austriji, Bavarskoj i Češkoj.

Trenk je preživio 102 dvoboja. Što u ratu, što u dvobojima ranjen je 14 puta i dva puta osuđivan na smrt. Bio je sin pukovnika, Prusa koji je iz zahvalnosti što je dobio dobru vojnu službu od carice Marije Terezije, prešao na katoličanstvo. Iako nije bio Hrvat podrijetlom, pojava baruna Franje Trenka u povijesti hrvatskog naroda i povijesti ratovanja ostavila je upečatljiv dojam. Pod njegovim zapovjedništvom Hrvati, poglavito iz pokrajine Slavonije, proslavili su se kao izvrsni ratnici.

U Slavoniji u usmenoj predaji žive priče o barunu Trenku u dobrom svjetlu. Bijaše to vrlo neobičan čovjek: izvrstan đak, nadmeni kavgadžija, umjetnik, kockar, ljubavnik, lucidni umjetnik rata, kavge, vrlo vješt borac sabljom, kuburom, darežljivi vlastelin, glazbenik i što sve ne!

Za života je govorio ”Ich bin Schlavoner”, i kada je to govorio plemić pruskog porijekla, onda je imao dobar razlog za to. Uz njegovu genijalnost Hrvati su u Europu uveli prvu vojnu glazbu, prvi su u Europi koristili turski instrument činele.

Koliko su panduri bili cijenjeni kao ratnici govori podatak da su se u razdoblju njihova ratovanja u cijeloj Europi izrađivali dugi lovački noževi s natpisima VIVAT PANDUR i s vrhom koji se zvao pandur spitze.

Mnogobrojni Trenkovi protivnici su digli optužbu protiv Trenka. Uglavnom su ga tužili otpušteni časnici. Optuživali su ga za:
okrutno postupanje sa vojnicima i časnicima;
silovanje žena i djevojaka;
pronevjeru državne blagajne;
namjerno puštanje pruskog kralja Fridrika II., kojeg je navodno mogao zarobiti;
navodno otpremanje 30.000 pušaka u Slavoniju sa ciljem podizanja bune protiv kraljice itd.

Na sudu se pokazalo da su sve optužbe neutemeljene, međutim njegovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Kraljica je predlagala Trenku da moli oprost, ali njegov ponos mu to nije dozvoljavao. Osuđen je u Beču na gubitak čina i doživotnu tamnicu, a tijekom procesa napisao je autobiografiju koja je inspirirala S. Albinija za stvaranje operete "Barun Trenk". Svoj mladi burni život skončao je 04. listopada 1749. godine u tamnici u Spilbergu kraj Brna u Moravskoj nakon što je napisao oporuku i dvije knjige memoara.

Danas u Njemačkoj i Austriji postoje povijesna društva koja njeguju tradiciju Trenkovih pandura i kada Nijemci viču: “Wir sind Kroaten, wir sind panduren”, onda postoji jak razlog za to.

Izvor: Wikipedia