Forest Whitaker ~ Forest Vitaker :: Biografije glumaca i glumica

Forest Whitaker

Forest Steven Whitaker (rođen 15. srpnja 1961.), nagrađivani američki glumac i redatelj. Za ulogu ugandskog diktatora Idija Amina u filmu Posljednji kralj Škotske, Whitaker je dobio mnoštvo značajnih nagrada, ukjljučujući Oscara, Zlatni globus i nagradu BAFTA. Tako je postao četvrti tamnoputi glumac koji je dobio Oscara za najbolju glavnu ulogu, nakon Sidneyja Poitiera, Denzela Washingtona i Jamieja Foxxa.

Whitaker je dugo proučavao detalje o Aminovom životu kako bi se pripremio za ulogu. Prije ovog filma tako se studiozno pripremao samo za filmove Bird i Ghost Dog: The Way of the Samurai.

Rani život

Whitaker je rođen u Longviewu, Teksas, ali se obitelj preselila u Los Angeles kad su mu bile četiri godine. Njegov otac, Forest Whitaker Jr., bio je prodavač osiguranja i sin romanopisca Foresta Whitakera, Sr. Njegova majka, Laura Francis Smith, bila je profesorica koja se sama uzdržavala na koledžu i zaradila dvije diplome dok je odgajala djecu. Forest ima dva mlađa brata, Kenna i Damona, i jednu stariju sestru, Deborah.

Kao tinejdžer je svaki dan putovao iz Carsona u dominantnu bjelačku srednju školu, Palisades na zapadu Los Angelesa. U srednjoj školi igrao je američki nogomet s Jayom Schroederom, budućim NFL profesionalcem. Dok je bio u srednjoj školi, pohađao je i glasovne lekcije, nastupao je u mjuziklima i "zakačio" se za glumu; prva glumačka uloga bila mu je i glavna, u drami Dylana Thomasa, Under Milk Wood. Maturirao je 1979.

Počeo je pohađati koledž Cal Poly, Pomona, uz nogometnu stipendiju, ali je odustao zbog ozljede leđa. Primljen je na glazbeni konzervatorij sveučilišta u Južnoj Karolini (USC) gdje je studirao operu kao tenor. Diplomirao je 1982. Osim toga, zaradio je i stipendiju za podružnicu Drama Studio London na Berkelyju, Kalifornija.

Karijera

Rad na filmu

Whitaker je često glumio u filmovima poznatih redatelja s poznatim glumcima. U prvoj ulozi glumio je igrača američkog nogometa u tinejdžerskoj komediji Amy Heckerling iz 1982., Fast Times at Ridgemont High. U tom filmu nastupio je sa Nicolasom Cageom, Seanom Pennom i Phoebe Cates. 1986. se pojavio u filmu Martina Scorsesea, Boja novca (s Paulom Newmanom i Tomom Cruiseom), i ratnoj drami Olivera Stonea, Vod smrti. Sljedeće godine nastupio je s Robinom Williamsom u komediji Dobro jutro, Vijetnam.

1988. je odigrao glavnu ulogu glazbenika Charlieja Parkera u filmu Clinta Eastwooda, Bird. Kako bi se pripremio za ulogu, povukao se u jedno potkrovlje sa krevetom, kaučom i saksofonom, a osim toga je dugo proučavao Parkerovu biografiju te pohađao lekcije iz saksofona. Bila je to uloga koja je ocijenjena "izvanrednom", a zaradio je nagradu za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Cannesu i nominaciju za Zlatni globus.

Whitaker je i u devedesetima nastavio raditi sa slavnim redateljima. Neil Jordan angažirao ga je za glavnu ulogu "Jodyja" u svom filmu iz 1992., Plačljiva igra. Kritičar Todd McCarthy, iz časopisa Variety, opisao je Whitakerov nastup kao "srčan", "duboko emocionalan" i "jednostavno strašan". 1994. je bio član glumačke ekipe koja je prva u povijesti dobila nagradu Nacionalnog odbora kritičara za najbolji glumački ansambl u filmu Roberta Altmana, Pret-a-Porter. 1995. je glumio u filmskoj adaptaciji romana Paula Austera, Dim, redatelja Waynea Wanga.

1999. je glumio mafijaškog ubojicu koji slijedi samurajski kodeks u filmu Ghost Dog: The Way of the Samurai, redatelja Jima Jarmuscha. Mnogi smatraju kako je ta uloga odlično sjela Whitakeru. Kao i za Bird, ponovno se uživio u život svog lika - proučavao je istočnjačku filozofiju i meditirao satima. Jarmusch je u intervjuima rekao kako je razrađivao glavnu ulogu imajući Whitakera u glavi; u recenziji The New York Timesa je pisalo: "teško je sjetiti se drugog glumca koji bi mogao odigrati hladnokrvong ubojicu s toliko topline i humanosti."

Sljedeći mu je nastup bio u filmu koji je proglašen "najgorim filmom ikad", Battlefield Earth iz 2000., zasnovan na istoimenom romanu L. Rona Hubbarda. Film je bio žestoko kritiziran kao komercijalan, a kritike su bile katastrofalne. Film je "zaradio" sedam nominacija za nagradu Razzie; Whitaker je bio nominiran za najgoreg sporednog glumca, ali je izgubio od kolege iz filma, Barryja Peppera.

2001. je nastupio u maloj ulozi u jednom od pet kratkih filmova (The Follow) koje je producirao BMW kako bi promovirao svoje automobile. 2002. je nastupio u trileru Joela Schumachera, Phone Booth, zajedno s Kieferom Sutherlandom i Colinom Farrellom. Iste godine pojavio se u Sobi panike s Jodie Foster. Njegova izvedba u ulozi negativca ocijenjena je kao "profinjena kemija agresije i empatije".

Whitakerov najveći uspjeh do danas je film iz 2006., Posljednji kralj Škotske. Da bi se pripremio za ulogu diktatora Idija Amina, Whitaker se zdebljao dvadesetak kilograma, naučio svirati harmoniku te se bacio na učenje. Pročitao je knjige o Aminu, gledao vijesti i dokumentarne materijale, proveo neko vrijeme u Ugandi gdje se susreo s Aminovim prijateljima, rođacima, generalima, ali i žrtvama; osim toga, naučio je i svahili i svladao Aminov istočno-afrički naglasak.

Njegova izvedba donijela mu je 2007. Oscara za najboljeg glavnog glumca, čime je postao četvrti tamnoputi glumac u povijesti kojem je to pošlo za rukom. Za tu istu ulogu primio je i Zlatni globus za najboljeg glavnog glumca u drami, nagradu udruženja glumaca, nagradu BAFTA i pohvale Udruženja kritičara New Yorka, Organizacije filmskih kritičara Los Angelesa, Nacionalnog odbora kritičara i organizacije Broadcast Film Critics Association.

Producentski i redateljski rad

Whitaker se okušao u produciranju i režiranju u devedesetima. Bio je jedan od producenata u filmu A Rage In Harlem iz 1991., u kojem je i nastupio. Redateljski debi bio je žestoki kratkometražni film o oružanom gradskom nasilju, Strapped, za HBO 1993. 1995. je režirao svoj prvi dugometražni film, Waiting to Exhale, koji se zasnivao na romanu istog imena. Roger Ebert zapazio je kako ton filma sliči na Whitakerov glumački stil: "odmjereno, mirno, uvjerljivo". Režirao je videospot Whitney Houston za pjesmu iz filma ("Shoop Shoop").

Whitakerova redateljska karijera nastavila se 1998., s romantičnom komedijom, Hope Floats, sa Sandrom Bullock i Harryjem Connicokom Jr. Režirao je i romantičnu komediju iz 2004. s Katie Holmes, Prva kćer: sa Holmes je i nastupio u filmu Phone Booth 2002.

Na filmu Prva kćer pojavio se i u ulozi izvršnog producenta. U toj ulozi se već prije pojavljivao u mnogim televizijskim filmovima, od kojih je najpoznatiji onaj iz 2002., Door to Door s Williamom H. Macyjem. Producirao je ove projekte kroz svoju producentsku kompaniju, Spirit Dance Entertainment, koju je ugasio 2005. kako bi se mogao posvetiti glumačkoj karijeri.

Privatni život

1996. se oženio s glumicom Keishom Nash, koju je upoznao na snimanju filma Blown Away. Whitakerovi imaju četvero djece: dvije kćeri zajedno (Sonnet i True), njegova sina (Ocean), i njezinu kćer (Autumn) iz prijašnjih veza. Whitaker, koji je vegeterijanac, snimio je sa svojom kćerkom, True, promotivni spot u vezi vegeterijanizma za organizaciju za zaštitu životinja, PETA. Whitaker se bavi jogom, a ima i crni pojas u karateu.

Filmski kritičari često spominju Whitakerovom ovješeno lijevo oko: smatraju ga "intrigantnim", a daje mu "pospan, zamišljen izgled". Ovaj problem uzrokovala je bolest zvana razrokost, koja se nekad, netočno, naziva "lijenim okom". Whitaker je objasnio da je to nasljedni poremećaj i da razmišlja da ga ukloni operacijom, ne iz estetskih razloga, nego zato što mu ometa vid.

Izabrana filmografija
Boja novca (1986.)
Vod smrti (1986.)
Dobro jutro, Vijetnam (1987.)
Bird (1988.)
Krvavi sport (1988.)
Dnevnik ubojice (1991.)
A Rage in Harlem (1991.)
Plačljiva igra (1992.)
Blown Away (1994.)
Pret-a-Porter (1994.)
Vrsta (1995.)
Dim (1995.)
Fenomen (1996.)
Ghost Dog: The Way of the Samurai (1999.)
Soba panike (2002.)
Phone Booth (2002.)
Mary (2005.)
Posljednji kralj Škotske (2006.)

Izvor: Wikipedia