Supermarine Spitfire :: Nauka ~ Tehnika ~ Military

Evo ti kompletan tekst, tu se mislim spominju sve (ili većina) verzije Spitfirea...

Supermarine Spitfire

Dok je RAF ulazio u 30-te Ministarstvo zrakoplovstva još uvijek je razmišljalo o dvokrilnim lovcima. Usprkos tome, konstruktor tvrtke Supermarine R. J. Mitchell je za specifikaciju F.7/30 predložio projekt jednokrilne konfiguracije, jednosjed otvorenog kokpita sa kruto ovješenim krilom, neuvlačivim stajnim trapom i motorom Rolls-Royce Goshawk. Naoružanje se sastojalo od četiri strojnice, po jedna sa svake strane donjeg dijela trupa i po jedna u kućištu svake noge stajnog trapa.
Međutim, Mitchell nije bio zadovoljan sa ovim zrakoplovom i zaokupljale su ga mogućnosti specifikacije F.5/34 koja je zahtijevala osam strojnica, zatvoreni kokpit i uvlačivi stajni trap. Mitchell je projektirao prilično malen zrakoplov pokretan motorom Rolls-Royce P.V.2 (Merlin) i sa naoružanjem smještenim u krilima. Krila su imala eliptičan oblik i postala su najprepoznatljivija karakteristika novog zrakoplova, prototip kojeg je naručen u siječnju 1935. po specifikaciji F.37/34.
Zrakoplov označen tvorničkom oznakom Supermarine Type 300 je u početku pokretao motor Merlin ''C'' snage 990 ks, a kapetan J. ''Mutt'' Summers prvi je put poletio 5. ožujka 1936. sa aerodroma Eastleigh u Southamptonu. Type 300 ubrzo je pokazao izvanredne letne karakteristike i performanse, brzina leta bila je gotovo 563 km/h (350 mph) i 3. lipnja naručeno je 310 zrakoplova po specifikaciji F.16/36. To su bili prvi od gotovo 24 000 primjeraka svih verzija, koje je uglavnom razvio Joe Smith koji je naslijedio Mitchella nakon njegove smrti 11. lipnja 1937. godine.
Te rane Spitfire I, a prvi je poletio 14. svibnja 1938., pokretao je motor Rolls-Royce Merlin II snage 1030 ks sa dvokrakim drvenim propelerom fiksnog koraka. Uvedeni su pokrovi ispušnih cijevi kao i repni kotač umjesto klizača na prototipu. Zbog nedostataka strojnica ugrađene su samo četiri od planiranih osam a zakrilca i stajni trap podizani su i spuštani ručno. Brzo su uvedena poboljšanja, uključujući neprobojno vjetrobransko staklo, kupolasti pokrov kokpita, oklopnu pregradu iza motora, hidrauličko pokretanje zakrilaca i stajnog trapa i motor Merlin II sa trokrakim metalnim propelerom promjenjivog koraka tipa de Havilland. Zrakoplovi za osam strojnica označeni su kao Spitfire Mk IA a 1940. je za ispitivanja isporučeno 30 Mk IB sa po dvije strojnice i jednim topom kal. 20 mm u svakom krilu. Međutim, streljivo za topove smješteno u bubnjevima često se zaglavljivalo pa su ovi zrakoplovi povučeni iz uporabe. Napravljeno je ukupno 1566 Spitfirea I, uključujući 50 primjeraka koje je napravila tvrtka Westland Aircraft Ltd.
Drugi prototip Spitfire I postao prototip verzije Mk II pokretan motorom Merlin XII od 1175 ks a na kraju ih je napravljeno 920. Od toga je bilo 750 primjeraka verzije Mk IIA sa osam strojnica i 170 primjeraka Mk IIB sa istim naoružanjem kao i Mk IB, međutim topovsko streljivo bilo je u redenicima a topovi su postavljeni na bočne strane zbog čega je na gornjoj površini krila postojala izbočina. Zrakoplovi Mk II koje su koristile spasilačke eskadrile označeni su kao Spitfire IIC.
Prototip Mk III, dobiven pregradnjom Spitfirea I, imao je ojačanu konstrukciju i podrezana krila, uvlačivi repni kotač, odbacivi pokrov kokpita, poboljšano vjetrobransko staklo i dodatni oklop a pokretao ga je motor Merlin XX snage 1280 ks. Drugi prototip dobio je motor Rolls-Royce Griffon IIB i označen je kao Spitfire Mk IV, kasnije je oznaka promijenjena u Mk XX da se izbjegne zabuna sa Spitfireom P.R.IV, nenaoružanom verzijom pokretanom motorom Merlin 46 koja je uvedena u rujnu 1941. a nosila je jednu kosu i dvije vertikalne kamere. Proizvedeno je 229 primjeraka Spitfirea P.R.IV.
Verzija Mk V sa ojačanim longeronima za motor Merlin 46 snage 1470 ks rađena je u tri glavne podvarijante: Mk VA sa osam strojnica kal. .303 in (7,7 mm), Mk VB sa četiri strojnice i dva 20 mm topa i Mk VC sa «univerzalnim» krilom koje je moglo primiti naoružanje sa Mk VA ili Mk VB ili četiri topa kal. 20 mm, uz jednu 500 lb ili dvije 250 lb bombe. Dolet je povećavao odbacivi spremnik od 523 l ili 796 l ispod trupa. Proizvedeno je 94 Mk VA, 3923 Mk VB i 2447 Mk VC. Od 1943. neki su pregrađeni za uporabu na manjim visinama kao L.F.V sa podrezanim krilima i motorima Merlin 45M od 1585 ks.
Za presretanje njemačkih bombardera na velikim visinama Supermarine je razvio Spitfire VI, u biti     Mk VB sa kabinom pod pritiskom, produljenim vrhovima krila i motorom Merlin 47. Napravljeno je stotinu ovih visinskih lovaca kao privremena mjera do uvođenja Spitfirea H.F.VII koji je prvi put poletio u travnju 1942. Ova verzija konstruirana je za dulji, snažniji dvofazni motor serije Merlin 60. Ugrađen je i novi sustav hlađenja pa je ispod lijevog krila postavljen drugi hladnjak uz već postojeći ispod desnog. Postavljeno je univerzalno krilo sa spremnicima goriva kapaciteta 63,6 l u napadnom rubu a druga poboljšanja obuhvaćala su dvodijelni pokrov kokpita i uvlačivi repni kotač sa Mk III. Napravljeno je 140 primjeraka, kasniji primjerci imali su šiljasto kormilo pravca veće tetive.
Spitfire Mk IX bio je još jedno privremeno rješenje do uvođenja Mk VIII, iako je rađen u većem broju primjeraka od bilo koje druge verzije. U ukupan broj od 5665 primjeraka ulazi 4010 L.F.IX, 1255 F.IX i 400 H.F.IX. Izvana identične, ove verzije u osnovi su bili zmajevi verzije Mk VC sa motorima Merlin 66, Merlin 61 i Merlin 70. Na kasnijim primjercima 20 mm topovi u krilima prebačeni su u prostor predviđen za dvije .303 in strojnice a na njihovo mjesto postavljene su strojnice kal. .50 in (12,7 mm).
Sve promjene na Mk VII (osim kabine pod pritiskom) ugrađene su i na Mk VIII koji je rađen u istim verzijama kao i Mk IX (L.F., F. i H.F sa podrezanim, standardnim i produljenim krilima). Mk VIII uveden je u lipnju 1943. a proizvedeno je 1225 L.F.VIII, 267 F.VIII i 160 H.F.VIII, svi primjerci bili su tropikalizirani ugradnjom filtra tipa Vokes.
16 primjeraka Spitfire P.R.X bili su nalik Mk IX ali sa kabinom pod pritiskom i motorom Merlin 64 (kasnije Merlin 74). Verzija Mk XIII za izviđanje u niskom letu bez kabine pod pritiskom dobivena je pregradnjom 18 Mk V a pokretao ju je motor Merlin 32 snage 1620 ks. Najbrojnija verzija Spitfirea za fotografsko izviđanje bio je Spitfire P.R.XI, bez kabine pod pritiskom i u početku pokretan motorom Merlin 61. Ukupno je napravljen 471 primjerak sa dodatnim spremnicima goriva u napadnim rubovima krila i spremniku ispod trupa čime je dolet porastao na više od 3219 km (2 000 milja).
Posljednji Spitfire sa motorom Merlin bio je Mk XVI, u biti Mk IX pokretan Packardovim motorom Merlin 266 snage 1705 ks. Rađen je u dvije verzije, sa podrezanim ili standardnim krilima i sa mješovitim naoružanjem od 20 mm topova i .303 in ili .50 in strojnica. Mk XVI kasnije je modificiran uvođenjem izrezanog stražnjeg gornjeg dijela trupa i jednodijelnog kupolastog pokrova kokpita. Do kolovoza 1944. proizvedena su ukupno 1054 primjerka.
Drugi prototip Mk III dobio je motor Rolls-Royce Griffon IIB a kasnije je označen kao Mk XX. Potom je dobio podrezana krila jer je poslužio kao prototip Mk XII. Serijski Mk XII temeljili su se na zmajevima Mk V ili Mk VII (po 50 primjeraka svakog) a pokretali su ih motori Griffon III ili IV zbog čega je bilo nužno postaviti veće kormilo smjera i vertikalni stabilizator.
Daljnji ispitni letovi osam Mk VIII sa motorima Griffon doveli su do još jedne privremene verzije     Mk XIV koja je predstavljala kombinaciju zmaja Mk VIII i motora Griffon 65 snage 2050 ks sa petokrakim propelerom Rotol. Još više je produljena tetiva vertikalnog stabilizatora a kasniji primjerci imali su odrezani stražnji gornji dio trupa i jednodijelni pokrov kokpita kao na Mk XII. Napravljeno je 527 primjeraka Mk XIV, uglavnom naoružanih 20 mm topovima i .50 in strojnicama, pored 430 F.R.XIV sa podrezanim krilima i kamerom postavljenom u stražnjem dijelu trupa.
Mk XVIII imao je ojačanu konstrukciju krila i trupa i poboljšan stajni trap što je omogućilo povećanje ukupne mase koja je iskorištena za uvođenje dodatnih spremnika goriva sa 120 l u krilima i 300 l u trupu. Proizvedeno je 100 F.XVIII i 200 F.R.XVIII.
Kombinacija zmaja Mk XIV i modificiranog krila sa Mk VC predstavlja P.R.XIX, posljednju nenaoružanu foto-izvidničku verziju Spitfirea za RAF. Dvadeset predserijskih zrakoplova imali su motore Griffon 65, bez kabine pod pritiskom ali 225 serijskih Mk XIX pokretali su motori Griffon 66, imali su kabine pod pritiskom a zapremnina spremnika goriva dodatno je povećana na 782 litre.
Drugi zrakoplov pokretan motorom Griffon 61 koji je rađen sa prototipovima Mk IV/Mk XX po specifikaciji F.4/41 korišten je za razvoj sustava ugrađenih na Mk XXI čiji se prvi serijski primjerak pojavio u ožujku 1945.; na nekim kasnijim primjercima kapacitet goriva je povećan ugradnjom spremnika od 82 l u krilima, također je uveden ojačan stajni trap. Dovršena su samo 122 od 1500 planiranih primjeraka. U ožujku 1945. pojavio se Mk 22 sa odrezanim stražnjim gornjim dijelom trupa i kupolastim pokrovom kokpita, kasniji primjerci imali su motor Griffon 85 sa kontrarotirajućim propelerima. Drugi prototip Spitfirea 22 imao je zašiljeno krilo raspona 12,34 m i naoružanje od šest 20 mm topova zbog čega je oznaka promijenjena u Mk 23.
Ukupno je napravljeno 278 Spitfirea F.22 a neki, skupa sa nedovršenim zmajevima Mk 22, postali su     Mk 24. Na toj verziji uvedene su repne površine razvijene za Supermarine Spiteful, dodatni spremnik goriva, promjene u naoružanju obuhvaćale su četiri 20 mm topa i lansere za raketne projektile ispod krila. Posljednji primjerak dovršen je u tvornici u Eastleighu u listopadu 1947. Za RAF ih je napravljeno 20 351.
Proizveden u tolikom broju primjeraka, Spitfire je bio jedini saveznički lovac koji se proizvodio u trenutku izbijanja rata a čija se proizvodnja nastavila tijekom cijelog rata. Spitfire je služio doslovno u stotinama savezničkih postrojbi, uključujući američke i ruske eskadrile.
Spitfire Mk I uveden je u sastav No.19 Squadrona u Duxfordu u srpnju 1938. a u trenutku izbijanja rata operativno je bilo devet eskadrila Spitfirea. Jedan Spitfire iz No. 603 Squadrona uništio je prvi njemački zrakoplov iznad Britanije u drugom svjetskom ratu, žrtva je bio Heinkel He 111 koji je     16. listopada 1939. oboren iznad Firth of Fortha. 8. kolovoza 1940., na vrhuncu bitke za Britaniju, Lovačko zapovjedništvo raspolagalo je sa 19 eskadrila Spitfirea I, od toga šest u zoni odgovornosti No. 11 Group na najugroženijem području jugoistoka Engleske.
Spitfire II dostigao je operativni status do prosinca 1940.; ta je verzija sudjelovala u jurišnim napadima iznad okupirane Europe (operacija «Rhubarb»), a pridružili su im se Mk V koji su u veljači 1941. uvedeni u sastav No. 22 Squadrona. Prvi Spitfirei kojima je odobren prekomorski razmještaj bilo je 15 Mk VB koji su 7. ožujka 1942. prebačeni na Maltu nosačem HMS Eagle. Prvi Spitfirei na Bliskom Istoku bili su tropikalizirani Mk VB sa filtrima ispod nosa, koje je No. 145 Squadron u Helwanu dobio u svibnju 1942. dok je na Pacifiku prve Mk V dobio No. 54 Squadron u Darwinu u veljači 1943. Prvi P.R.IV stigao je u No. 69 Squadron na Malti u ožujku 1942. dok je u Velikoj Britaniji postrojba No. 1 PRU dobila prve primjerke u kolovozu 1941.
No. 616 Squadron u Kingscliffeu je 22. travnja 1942. dobio prve visinske Mk VI koji su trebali napadati njemačke izvidničke bombardere na velikim visinama. Prebačeni su postrojbe za meteorološko izviđanje nakon što su zamijenjeni za Mk VII koje je prvo dobio No. 124 Squadron u siječnju 1943. Tropikalizirani Mk VII stupio je u službu u No. 145 Squadrona u Italiji u ljeto 1943. i No. 155 Squadrona u Burmi u prosincu 1943. U međuvremenu su prvi Mk IX stigli u postrojbe, prvo u No. 64 Squadron u Hornchurchu u lipnju 1942. dok je P.R.XI svoj prvi borbeni let u No. 541 Squadronu izveo u studenom 1942. Ova je postrojba od 1943. također koristila P.R.XIII, iako je ova verzija uglavnom korištena za izobrazbu, prvi borbeni let P.R.X izveden je 11. svibnja 1944.
Spitfirei XII sa motorom Griffon predani su No. 41 i 91 Squadronu u Hawkingeu u proljeće 1943. a njegov visinski parnjak Mk XIV stigao je u No. 610 Squadron u siječnju 1944. 4. listopada jedan Spitfire XIV iz No. 401 Squadrona postao je prvi saveznički zrakoplov koji je oborio Messerschmitt Me 262. Tijekom rata služio je i Mk XVI u sastavu 2nd Tactical Air Force, isto kao i Mk XVIII na Bliskom i Dalekom Istoku. No. 542 Squadron prvi je put operativno koristio verziju P.R.XIX dana 24. svibnja 1944. a zrakoplov iste verzije iz No. 81 Squadrona izveo je posljednju operativnu zadaću 1. travnja 1954.

Tehnički podaci
Tip: jednosjedni lovac presretač/lovac-bombarder
Pogon (Mk XIV): jedan redni klipni motor Rolls-Royce Griffon 65 snage 2050 ks
Performanse: maksimalna brzina 721 km/h na 7925 m; brzina krstarenja 583 km/h; plafon leta 13105
Masa: prazan 3039 kg; maksimalna poletna masa 4663 kg
Dimenzije: raspon 11,23 m; duljina 3,86 m; površina krila 22,67 m²
Naoružanje: dva topa kal. 20 mm i dvije strojnice kal. .50 plus jedna 500 lb bomba ili raketni projektili
Korisnici: Egipat, FAF, FFAF, Grčka, ICoAF, Portugal, RAAF, RAF, RCAF, RNZAF, SAAF, SSSR, Turska, USAAF