Horde Zla

Svaki veliki klub ima i svoje navijače. Sarajevo ima Horde Zla, koje su već gotovo dvije decenije vjerni pratilac bordo tima. Horde Zla – dokazano najbrojnija i najbolja navijačka skupina u Bosni i Hercegovini sa ovim se nazivom pojavljuju 1987. godine. Ipak Sarajevo ima navijače i mnogo ranije, a oni se posebno ističu šampionske 1984/85. sezone. Te sezone navijači su se, osim na Koševu, pojavljivali i na svim gostovanjima.

Navijačka grupa se tada zvala 'Pitari', i bila je smjestena na istočnoj tribini. Nakon titule dolazi nekoliko godina rezultatske krize, ali navijači su postajali sve bolji i bolji, i s pravom su svrstavani među 5 najboljih skupina u ex Jugoslaviji. Na derbi utakmicama, te utakmicama protiv Hajduka, Dinama, Partizana i Zvezde znalo se pojaviti i po 2.000 ljudi, dok je stalna postava brojala oko 300 momaka.

Možemo reći da se povjesnitrenutak za navijače Sarajeva desio 1987. godine na utakmici sa Crvenom Zvezdom na Koševu. Tada je na klupu sa igračima Zvezde bačen poskok ofarban u bordo-bijelu boju. Tada su navijači Sarajeva okarakterisani kao skupina vandala, i prebačeni su na sjevernu tribinu koja je nešto udaljenija od terena. Zbog te odluke, dolazi do ideja da se mijenja ime skupine.

Ideja je sprovedena u djelo par mjeseci kasnije. Na sastanku na kojem su o novom imenu odlučivale vođe navijača, izabrano je ime Horde Zla. Naziv je dosao sasvim slučajno, jer se na stolu nasao broj popularnog 'Zagora', a naziv je upravo bio Horde zla. Nakon promjene naziva, navijači osnivaju i svoje udruženje 'Horde zla marketing'. Pomoću članarine koju su sami plaćali prave se prvi transparenti, dobavlja pirotehnika, prave se salovi, kape... Horde Zla jako brzo dolaze u sami vrh ex-Yu navijačke scene. U to vrijeme HZ počinju pratiti i KK Bosnu, a prave se i nezaboravne bakljade na stadionu Koševo. Dugo će se pamtiti ona protiv Dinama, koja je proglasena treća u Jugoslaviji. Horde Zla postavljaju i rekord u neprekidnom navijanju – 45 minuta. Brojka navijača na tribinama je porasla na 5.000, a taj broj navijača su imali samo još Hajduk, Dinamo, Partizan i Zvezda. Horde Zla su uvijek bile protiv bilo koje vrste nacionalizma, i u to vrijeme su se svi članovi predstavljali kao Jugosloveni. Bilo bi sebično ne spomenuti i Kraljice Zla, koje su bile jako bitne za promociju grupe.

Onda je uslijedila agresija na Bosnu i Hercegovinu, i najveći broj navijača je stao u odbranu svog grada. U ratu Horde Zla gube jako puno članova, ali nakon rata se vraćaju u velikom stilu. Od ničega se pravi nešto veliko, i Horde Zla za kratko vrijeme ponovo postaju ubjedljivo najjača navijačka skupina u BiH. Zvanično se Horde Zla vraćaju na proslavi 10. godišnjice postojanja 1997. godine. U sljedeće dvije godine su Horde Zla pratile Sarajevo na svim stadionima u BiH, a napravljena je i najveća bakljada na Balkanu. Na derbiju 1998. je zapaljeno 300 baklji odjednom, a godinu dana kasnije je napravljena i najveća zastava na Balkanu. Onda nakon osvojene titule 1998/99. opet dolazi do rezultatske krize. U zadnjih 5 godina nije osvojena titula, ali Horde Zla konstantno napreduju. Izdvojiti ćemo utakmicu protiv Bešiktaša na stadionu Koševo, kada je prikazana koreografija na 3 tribine što je zaista rijetkost, i jedini takav slučaj u BiH. Igrači, ljudi iz uprave - SVE je prolazno. Samo su sveti Klub i Horde Zla vječne.

Horde Zla - U inat svima !

Legende kluba

Safet Sušić

Blistavu karijeru započeo je u Krivaji iz Zavidovića. Brat Sead odveo ga je 1978. na igralište Krivaje, što je bilo presudno u sportskom opredjeljenju Safeta Sušića. U prvom timu Krivaje igrao je kada je imao 16 godina! Godine 1972 odlazi na Koševo u juniorsku ekipu Sarajeva. U prvom timu Sarajeva debitovao je 3. avgusta 1973. godine na Koševu protiv Crvene zvezde u Ljetnoj ligi šampiona. U dresu Sarajeva odigrao je 350 utakmica i postigao 250 golova. Za reprezentaciju Jugoslavije prvi put nastupio u Budimpešti 5. oktobra 1977. godine u susretu sa Mađarskom i postigao dva gola. U prvih deset reprezentativnih susreta, tri puta postigao po tri gola!

Za "A" reprezentaciju do kraja 1981. odigrao 20 utakmica. Godine 1979. proglašen je za najboljeg fudbalera Jugoslavije. Godine 1979. proglašen je i za sportistu Bosne i Hercegovine. U sezoni 1979/80. bio je najbolji strijelac u Prvoj ligi sa Kostićem iz Napretka. Godine 1981. dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

Režiser nezaboravnih pobjeda
TTakav reprezentativni početak niko u jugoslovenskom fudbalu nije imao! Safet Sušić je na startu u dresu sa državnim grbom zasjenio sve majstore koji su se pojavili na našim terenima! Debitovao je na čuvenom Nepu u Budimpešti, 5. oktobra 1977. godine. I tu, gdje su igrali nenadmašni mađarski majstori, Safet je postigao dva gola. Igrao je prvi put, ali je bio ubjedljiv kao da reprezentativni dres nosi godinama. Tada je došlo do simbolišne i spontane smjene u jugoslovenskoj reprezentaciji: Safet Susic je na briljantan nacin u reprezentativnom dresu zamijenio fudbalsku legendu Dragana Džajica. Vec u sljedećem susretu nosio je Džajin dres sa brojem 11 i postigao tri gola! Bila je to ona čuvena utakmica u Bukureštu! Jugoslovenska reprezentacija je došla u glavni grad Rumunije sa željom da izbori pobjedu i priliku da u posljednjem susretu sa Španijom izvadi vizu za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Utakmica s Rumunima imala je dramatičan tok. Bio je to susret kakav se viđa jednom u deset godina. Rumuni su vec u drugom minutu poveli sa 1:0 golom beka Vigua s polovine igrališta?! Ali to nije bio kraj, već samo početak velike drame u kojo je glavni junak bio Safet Sušić. Tri puta je savladao golmana Morarua. Prvi gol je postigao u 14. minutu poslije izvanredne akcije u kojoj su učestvovali Šurjak i Zungul. Tri minuta kasnije Sušić je pogodio stativu, lopta se odbila daleko u polje, na nju je natrčao Muzinić i postigao drugi gol za Jugoslaviju. Drama je dobila novi zaplet kada su Rumuni do kraja poluvremena postigli još dva gola. Ni to nije bio kraj. Nastavak je donio novi preokret. Opet je na scenu stupio Sušić, koji je postigao jos dva gola. Susret se završio pobjedom Jugoslavije 6:4! Junak utakmice Safet Sušić ušao je u našu fudbalsku historiju! Ostaće zapisano da je u drugom svom reprezentativnom nastupu postigao svoj prvi het-trik, da je pružio igru koja ga je uvrstila u najveće majstore što ih je jugoslovenski fudbal imao. Poslije te pobjede Safet se našao na rukama svih naših igrača i brojnih navijača koji su tog popodneva bili u Bukureštu. Safet je i poslije te briljantne igre ostao onaj tihi momak koga izvan fudbalskih terena ni po čemu ne možete prepoznati. U svom fudbalskom spomenaru uvijek će se rado vraćati na ovaj susret. Sječat će se da su u toj utakmici za Jugoslaviju igrali: Borota, Boljat, Muzinić, Trifunović, Stojković, Hatunić, Zungul (Vukotić), Nikolić, (Zajec), Filipović, Šurjak i on - Safet SUŠIĆ!

Druga prica o Sušiću tece ovako: Dan je osvanuo vedar, nigdje oblačka da oko ugleda, sve je nagovještavalo veliki spektakl. Maksimirski stadion u predvecerje 13. juna 1979. godine okupan snopovima reflektora blistao je kao srebrna ljepotica. Naši reprezentativci došli su na stadion sat i po prije početka velikog okršaja. Vrijeme je sporo prolazilo. Susret je ipak počeo. Italijani su zaigrali sigurnije: poveli su sa 1:0! Dva puta se zanjihala i stativa našeg gola. Dah nam je zastajkivao pred naletima Azura! ...Minut je 28. Na scenu stupa velemajstor Safet Sušić; sve oči uprte su u njega. I milioni gledalaca pored malih ekrana prate svaki njihov pokret. Šta će učiniti? Loptu je dobio od Petrovića, Đentile i Konti jure ka njemu, Safet ostaje na nogama, iz teške pozicije milimetarski pogadja lijevi ugao. To je izjednačenje. Radost je velika na Maksimiru... Ponovo su se razvile naše zastave, opet se pjeva, svi su nekako drugi ljudi, radosti nigdje kraja! To je samo početak velike igre jednog velikog asa... Igrao je 36. minut. Na dvadesetak metara od gola Italijana srušen je Safet Sušić. "Azuri" namještaju živi zid, dug je ceremonijal oko poravnanja. oko lopte su Petrović, Slišković i Sušić, nešto se dogovaraju. Očekivali smo kombinaciju, ali sve je munjevito izvedeno: Sliskovic je kratko dodao loptu Sušiću, koji jos jednom potvrđuje izvanredan talenat, snažnim udarcem šalje loptu pod prečku. To je 2:1! Maksimir je ponovo na nogama, pjesma na tribinama, svi se grle... Semafor je ponovo upisivao Safetovo ime u 66. minutu, kada se Kontijeva mreža po treci put zatresla. Bila je to divna akcija sa lijeve strane: Petrović je izvanredno proigrao Sušića, koji je neodbranjivim udarcem pogodio gol Italijana. Cio stadion je skočio na noge, razvile su se ponovo naše zastave, zaorila se pjesma "Sajo, majstore"! I tako je bilo do kraja susreta...

...Četvrti gol za Jugoslaviju postigao je Zajec poslije najljepše akcije jugoslovenskog tima. Duboka lopta ide prema drugoj stativi gola Italijana. Tamo je Sušić u mrtvom uglu. Ali velemajstor nalazi riješenje, glavom spusta u sredinu loptu Zajecu, koji u punom trku "cijepa" mrežu Italijana! To je vrhunac jedne lijepe predstave u kojoj je glavni junak bio Safet Sušić. Jugoslavija: Stojanović, Jovanović, Muzinić, Zajec, Stojković, Krstičević, Petrović, Čukrov, Slišković, Janjanin i Sušić! Septembarska noć na Marakani bila je ista kao ona junska na Maksimiru. Bila je lijepa, raspjevana, nezaboravna... Naša reprezentacija poslije dugo vremena ponovo je podsjetila na stara dobra vremena, na naše stadione se vratio optimizam i vedrina. Za velike stadione i velike predstave potrebni su veliki majstori. Igra Safeta Sušića te noći, 16. septembra 1979. godine bila je prava fudbalska simfonija. U naletima je srušio svjetske prvake Argentince i tri puta pogodio njihovu mrežu...

... Marakana je u 23. minutu podjestila na one južnoameričke fudbalske terene, a Safet na najveće južnoameričke majstore. Uzeo je loptu na centru, izveo je slalom od 50 metara, savladao sve prepreke i onda potezom velikog majstora savladao golmana Viljara! Bio je to prvi od tri bisera koje je te noći postigao nas Sušić...

... Safet je opet olujan, ko da ga zaustavi? Minut je 54. Sušić se na čudesan način oslobađa četvorice protivničkih igrača, predriblovao je čak i golmana, a onda svom snagom raspalio po lopti koja je zatresla mrežu. Publika je ponovo na nogama, poraz svejtskog prvaka je neizbježan. Selektor Menoti Safetu daje jos jednog pratioca, ali to je noć kad ga niko ne moze zaustaviti! Svi na tribinama osjećaju da on moze jos više, bodre ga i traže da krene u novi slalom...

... Veliki podvig Safet Susic je ponovio u 70. minutu, kada je postigao svoj treci gol. U nezadrživom slalomu obišao je sve prepreke, a onda lagano plasirao loptu u mrežu. Bio je to njegov treći het-trik u samo deset reprezentativnih nastupa!

Mirsad Fazlagić

Sportsku karijeru započeo je 1957. godine u čapljinskom Borcu. Godine 1959. prešao je u podmladak sarajevskog Željezničara za koji je odigrao 16 utakmica. Sa Grbavice 1960. odlazi na Koševo! U prvoj ekipi Sarajeva debitovao je u sezoni 1961/62! Za Sarajevo je odigrao 450 utakmica. U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 30. marta 1963. u Briselu protiv selekcije Belgije. Pobjedila je Jugoslavija sa 1:0 golom Milana Galića. Za najbolju reprezentaciju odigrao je 19 utakmica. Bio je kapiten Sarajeva u šampionskoj ekipi. Bio je kapiten reprezentacije Jugoslavije koja je na Evropskom prvenstvu u Rimu 1968. osvojila srebrnu medalju. Fudbalsku karijeru zavrsio je rano (1972), zbog povrede noge.
Posljednju utakmicu odigrao je protiv Sportlinga iz Lisabona, na Koševu - 2:2! Potiče iz sportske porodice: braća Fahrudin i Adem igrali su fudbal, a njegov brat Ahmet bio je reprezentativac u kajaku. Njegov otac Ibrahim jedan je od osnivača Uskoka (Borac) iz Čapljine. Biran je među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.

Saga o kapitenu
Priča počinje u malom mjestu kraj Neretve, gdje je Mirsad Fazlagić u danima bezbrižnog djetinjstva trčao za fudbalskom loptom maštajući da nekada i sam postane igrač čije ce fotografije izlaziti u novinama, a ime biti često spominjano. Ali tih dana 1957. dječak iz Čapljine nije mogao ni slutiti da će jedanaest godina kasnije biti kapiten najboljim fudbalerima Jugoslavije. Zato je priča o Mirsadu Fazlagicu u stvari priča o kapitenu. To su lijepa sjećanja na fudbalske godine kada je sa trakom oko lijeve ruke provodio prvo šampionsku ekipu Sarajeva, a godinu dana kasnije i reprezentaciju Jugoslavije. Oba tima bila su po mnogo čemu izuzetna. Na Koševu su tada igrali majstori čija su imena ušla u najsvjetlije stranice Sarajeva jer je to ekipa koja je gradu na Miljacki donijela prvu šampionsku titulu. Imena: Muftića, Sirče, Fazlagića, Bajića, Vujovića, Jasenkovića, Muzurovića, Prljače, Prodanovića, Šiljkuta, Musemića, Antića i Blaževića su dio jedne fudbalske priče o kojoj i sada s ushićenjem govore navijači Sarajeva. Ta ekipa s Koševa izašla je na evropsku scenu predvođena Mirsadom Fazlagićem. U dva duela sa čuvenim Manchester United-om Sarajevo je pružilo izvanredne igre i dobilo aplauz sa prepunih tribina Koseva i Old Traforda. Kao kapiten Sarajeva, Fazlagić se tada nije radovao trijumfu zbog čudesnog suđenja Masea, koji je priznao Bestov gol nakon sto je loptu u igru ubacio jedan foto-reporter u Manchesteru! Godinu dana kasnije Fazlagić je igrao gotovo protiv istih fudbalera. Jugoslavija se u Firenci, 5. juna 1968. u polufinalu Prvenstva Evrope sastala sa svjetskim prvakom - selekcijom Engleske. Reprezentaciju Jugoslavije predvodio je Mirsad Fazlagić! Naporedo sa njim koračao je kapiten Engleske Bobi Mur! Sudija De Mendibil iz Španije je stisnuo ruku dvojici kapitena prije nego sto je počeo jedan veliki boj u kome je mnogo mlađa ali i mnogo odvažnija ekipa Jugoslavije izborila sjajnu pobjedu. Mirsad Fazlagić je tada stajao na čelu kolone velemajstora: Dragana Džajića, Ivice Osima, Dragana Holcera, Vahidina Musemića, Ilije Pantelića, Blagoja Paunovića, Ilije Petkovića, Miroslava Pavlovića, Dobrivoja Trivića i Milana Damjanovića! Kako je Mirsad Fazlagić postao kapiten te slavne ekipe? - pitali su se tada, a vjerovatno se pitaju i sada brojni ljubitelji fudbala. Dvanaest godina kasnije Mirsad Fazlagić je odgovorio na to pitanje: Sve sam u fudbalu postigao upornošću i radom! Fudbalsku igru sam ozbiljno shvatio od prvih dana dok sam bio pionir u Čapljini. Tako sam se i ponašao do kraja svoje karijere. Selektor Rajko Mitić je znao da cijeni te vrline. On je prvi "iznevjerio" tradiciju. Kapitensku traku je dao meni, iako je u reprezentaciji bilo starijih igrača i po godinama i po stažu u državnom dresu! Uvijek se rado sjećam saradnje sa selektorom Mitićem. On mi je mnogo vjerovao. Zastupao sam ga u svim situacijama gdje se on nije mogao pojaviti u dirigentskoj ulozi. Fudbaleri su me cijenili. Sjećam se jednog detalja na pripremama u Koverđanu uoći utakmice sa Engleskom. Igrači su poslije 22 sata ostali da piju kafu, ali su nakon mog upozorenja da su zakasnili na spavanje, otišli kod selektora Mitića i izvinuli mu se. Vladao je zaista drugarski odnos u reprezentaciji; uvažavanje je bilo obostrano. Osjećao sam veliku čast što sam nosio kapitensku traku i što sam predvodio svjetske asove. Biti kapiten Džajiću, Osimu, Holceru, Musemiću... najveće je fudbalsko priznanje. Kakva je fudbalska ličnost bio Mirsad Fazlagić kazuju mnogi detalji.

On je prvih dana proljeća 1963. debitovao u našoj najboljoj selekciji protiv Belgije da bi u jesen iste godine odigrao još jednu utakmicu protiv Mađarske u Beogradu, a onda iz neobjašnjivih razloga 46 puta sjedio na klupi za rezervne fudbalere! Pet godina je neopravdano bio rezerva! Za to vrijeme se u reprezentaciji promjenilo 14 bekova; promjenili su se i brojni selektori, ali je Mirsad Fazlagić ostao tih i uporan! I poslije toliko čekanja, kada i najčvršći sportisti izgube nadu, Fazlagić je vjerovao u sebe. Znao je da će doći trenuci njegove reprezentativne afirmacije. Sa klupe za rezervne igrače ušao je u tim i postao kapiten slavne reprezentacije kojoj se 1968. divila fudbalska Evropa. Da je Mirsad Fazlagić (po kvalitetu je to zaslužio) umjesto na klupi bio u igri, po broju reprezentativnih nastupa (65) zauzimao bi sami vrh sa Brankom Žabecom. A na klupu se, kakvog li apsurda, preselio nakon one sjajne igre nase reprezentacije 6. oktobra 1963. i pobjede nad Mađarskom od 2:0! Jedan od najboljih u ekipi Jugoslavije bio je Mirsad Fazlagić!

Vahidin Musemić

Fudbalsku karijeru počeo je u Sarajevu 1962. godine. Prvi trener bio mu je Dobrivoje Živkov. Vježbao je pod stručnim okom trenera Franje Lovrića, Abdulaha Gegića, Miroslava Brozovića, Srdoljuba Markuševića, selektora Rajka Mitića, Vujadina Boškova i Miljana Miljanića. U podmlatku Sarajeva postigao je deset golova na jednoj utakmici. U dresu Sarajeva debitovao 1963. godine. Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je protiv Partizana na Koševu 1965. godine. Pobjedio je Partizan sa 3:1! Za Sarajevo je odigrao 300 utakmica i postigao 300 golova! U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 6. aprila 1968. u Marseju protiv Francuske 1:1, bio je strijelac gola za Jugoslaviju. U dresu reprezentacije odigrao je 18 utakmica. Dvije godine igrao je u ekipi Nice iz Francuske. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Rimu 1968. godine. Zbog povrede je svoju fudbalsku karijeru rano završio.
Jedne noći u Firenici!
Treptaj pogašenih reflektora još nam uznemirava sjećanja! Firenca, 5. juna 1968. godine. Na stadionu Komunale pred gotovo pedeset hiljada gledalaca vodila se divovska borba. Posljednjih pet minuta i - sve je riješeno! Jedna duga lopta prelijeće pola igrališta. "Džaja" i Mur su u buketu, Benks je na travi, a lopta zateže mrežu! To je gol decenije! Jugoslavija je u finalu Evropskog prvenstva. Gordi Englezi ovaj put pognutih glava odlaze u svlačionicu. Zar je to moguće? Na travi gdje se vodila velika fudbalska bitka svi su u buketu radosti. Strijelac Dragan Džajić se ne vidi od žive gomile radosnih mladića. Prvi mu je čestitao Vahidin Musemić. On je dodao Džajiću onu loptu koja je pogodila Benksovu mrežu. Vahidin je bio jedan od junaka nezaboravne price. Vidjeli smo veliku igru hrabrih momaka; vidjeli smo odvažne mladiće u sudaru sa samouvjerenim Englezima. Radost iz Firence prenijela se u sve naše domove, u sve naše gradove i sela. Neka o toj priči govori čovjek koji je u njoj bio direktni akter - Vahidin Musemić. Sjećam se, kad smo došli u Italiju na kratkotrajne pripreme za finalne borbe, u štampi smo čitali izjave engleskih reprezentativaca koji su govorili da dolaze po titulu i da im je susret s jugoslovenskim reprezentativcima samo formalnost! Smatrali su te vrele dane u Firenci kao priliku za turističke doživljaje, želji bez muke da osvoje još jedan trofej. I kad god se sjetim tih dana, srce mi ustrepti od radosti i ponosa što sam bio jedan od jedanaest jugoslovenskih igrača koji su na travu bacili svjetskog prvaka. Taj susret smo burno preživljavali, prije, za vrijeme i poslije meča! Oka nismo sklopili noć uoči okršaja stadionu Komunale. Sve vrijeme sam bio u drušvu sa Džajićem. Nas dvojica smo u reprezentaciji bili nerazdvojni tandem. I dok smo izlazili na teren, predvođeni kapitenom Fazlagićem, "Džaja" i ja smo se dogovarali kako da brzo prelazimo u kontra-napad. Bila je čudesna mirnoća u našoj mladoj ekipi od trenutka kada je sudija De Mendibil iz Španije dao znak da velika utakmica počne. Naša ekipa je bila mlada, ali hrabra. Gledao sam sa divljenjem kako se Holcer poigrava u našem šesnaestercu sa engleskim napadačima! I loptu im je kroz noge proturao! Nije nas plašilo ni saznanje da cemo 85. minuta igrati praktično sa deset fudbalera. Osim je gotovo cijelu utakmicu, povrijeđen, statirao, a on je bio glavni kreator naše igre. Tada nije bila dozvoljena zamjena fudbalera. Brojčano neravnopravna borba protekla je u znaku Jugoslovena. Poslije povrede Osima (5. minut) u napadu smo bili samo Džajić i ja! Englezi su pokušavali jakim tempom da što prije riješe utakmicu. Svi njihovi napadi razbijali su se pred nesalomivim zidom koji su činili Holcer, Fazlagić, Pavlović, Pantelić i Paunović. Bek Damjanović je pomagao i napadu i odbrani. Imao je divan osjećaj za lijepe lopte koje smo Džajić i ja koristili. U finišu utakmice ponestalo mi je snage. Govorim "Džaji" da teško hodam, a on me hrabri i kaže da ćemo ih pobjediti.

U njegovim očima primjetio sam neku čudesnu sigurnost. Bio je hrabar! Susret se lagano primicao završetku, a nas je sve više vjerovao da ćemo svjetskog prvaka dobiti. Posljednjih desetak minuta tražio je od mene da se vratim u dubinu prema našem golu. Ja mu govorim da sam iscrpljen, a on moli da izdržim jos malo. U finišu te drame nekako su se spontano odlijepili naši pratioci. Bobija Mura gotovo da nisam primjećivao! Newton se izgubio negdje na sredini terena?! Kad je ostalo pet minuta do kraja utakmice, Dragan mi reče da ćemo im dati gol i kao munja otrča u kazneni prostor Engleza. A sve se odvijalo kao na filmu: Pantelić je brzo i precizno dodao loptu Holceru, on je odmah pronašao mene, a ja sam dugom loptom proigrao Džajića. Dragan je velemajstorski u letu snažnim udarcem pogodio Benksovu mrežu! Bio je to vrhunac jedne priče koja je počela mnogo ranije nego što je sudija De Mendibil poveo kapitene Fazlagića i Mura na centar igrališta. Bila je to moja najdraža pobjeda u fudbalskoj karijeri. To je najljepša priča jedne divne generacije majstora koje je sudija Dinst zaustavio u osvajanju evropskog vrha!

Asim Ferhatović - Hase

Sjajnu fudbalsku karijeru počeo je u Sarajevu 1945. Član fudbalskog kluba Sarajevo postao je 1948. Prvu utakmicu u dresu Sarajeva odigrao je 1952. godine protiv Zagreba. U prvom timu nastupao je do 1967. godine. Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. Godinama je bio najbolji igrač Sarajeva i jedan od najboljih fudbalera Jugoslavije. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. Fudbal je igrao isključivo iz ljubavi. Kratko vrijeme proveo je u Turskoj, ali je za njega postojao samo jedan klub - Sarajevo! Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je jednu utakmicu(?!). U analima fudbala zapisano je da je Asim Ferhatović 8. oktobra 1961. u Beogradu igrao za najbolju jugoslovensku sekciju koja je pobijedila Južnu Koreju sa 5:1! Kao fudbaler često je biran među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.

Jedan je Hase!
Ako pođete uz ulicu sa Baščaršije na Vratnik, dočekaće vas svako jutro fudbalski boem i romantičar - Asim Ferhatović. Tu na Kovačima i odrastao je ljubimac navijača Sarajeva, koga su voljeli i navijači Željezničara, Partizana, Crvene Zvezde, Veleža, Hajduka... Radi "Haseta" su na Koševo dolazili ljubitelji sporta i divili se čarobnjaku ove igre koji je u trenucima nadahnuća znao proći kroz cijelu protivničku odbranu. Na maloj poljani u blizini koje je kasnije sazidao kuću, počeo je prve fudbalske korake. Tu je postao kralj driblinga, tu je davao svoje prve golove i zaputio se u fudbalski svijet. Još dok je kao dječak prolazio uskim ulicama, sretali su ga ljudi i pozdravljali majstora o kome je vec pričao cijeli grad. Asim je od prvih fudbalskih dana ispoljavao mirnoću, lijepe manire i skromnost. Bio je i ostao pravi džentlmen u kopačkama! Fudbalska slava mu nije zaklonila vidike. Njegov stil života se nikad nije mjenjao. Uvijek je želio da ostane tih i van fudbalskih arena neprimjećen. U albumu jugoslovenskog fudbala ostaće zapisano da je Asim u 31. godini života (sezona 1963/64.) sa 19 golova, bio najbolji jugoslovenski golgeter. To je podatak koji govori o izuzetnih Hasetovim igračkim vrijednostima. I pri kraju svoje fudbalske karijere on je oduševljavao ljubitelje najljepše igre. Izvanredne akcije i majstorije uljepšavao je divnim golovima. Postigao je 19 golova u sezoni kada se u prvoj ligi takmičilo četrnaest klubova. A Hase nije šutirao penale, niti je tada Sarajevo imalo šampionski tim, pa je ovaj majstor bio prevashodno zadužen da priprema golove sa igračima. Ti detalji govore o fudbalskom umijeću mladića koji je postao "biser". Pričati o Asimu Ferhatoviću znači pričati o driblinzima što se pamte i o neobičnim golovima koji su stadione dizali na noge, a golmane dovodile do očajanja. Tih detalja bilo je mnogo u karijeri koja je trajala 20 godina. Teško je izdvojiti jednu od Hasetovih igara i reći da je najbolja. Odigrao je podosta utakmica koje su ga uvrstile u red velikana fudbala. Zato ću kazivati o nekoliko lijepih i neobičnih detalja iz njegove karijere. Jos od prvog nastupa u susretu sa Zagrebom na Koševu, osamnaestogišnji mladić postaje ljubimac navijača. Postigao je svoj prvi gol za Sarajevo. Taj pogodak je odlučio utakmicu. Half Joksimović bio je zbunjen pred driblinzima dječaka kojeg je prvi put vidio. I brojna publika je prvi put vidjela kasnijeg ljubimca. Bio je to početak blistave karijere fudbalskog boema sa Koseva. Godine 1955. Sarajevo je gostovalo u Beogradu, gdje je igralo utakmicu sa BSK-om. Beogradski tim je redao pobjede pa se očekivalo da će i ekipa sa Koševa biti lahko savladana. U tom susretu glavni junak bio je Asim Ferhatović, koji je na terenu pravio čuda. On je driblao cijelu odbranu protivnika, a onda i golmana i tako zabavljao publiku. I kada su svi na stadionu očekivali da će sa loptom ušetati u gol, on je nastavljao igru i nadigravanje prema centru i tako iznova započinjao akciju zaboravljajuci gdje su vratnice. Čitav stadion je stajao na nogama i aplaudirao majstoru, romantičaru. Takve igre se rijetko viđaju. Još je ljepša bila slika kada su ga na kraju utakmice protivnički navijači u spaliru aplauzom ispratili sa stadiona. Znao je na čudesan način da savlada velike golmane. Jednom je na Koševu u susretu sa Crvenom zvezdom u trku "nanizao" Tasića, Spajića i Durkovića i kada je istrčali Beara očekivao udarac u suprotni ugao, Asim je s lakoćom loptu plasirao u bliži. Ferhatović je znao da pobjedi Partizana, Hajduka, Željezničara... U jednom susretu s Partizanom na Koševu izvanrednim fintama iz igre je "izbacio" Vasovića, Pajevića, Jončića i Jusufija. Kada je završio akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neočekivano otišao u svlačionicu. Niko na stadionu tada nije znao sta se dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoći vratio u igru. A on se u svlačionici napio vode. Ima još dosta neobičnih priča o igri fudbalskog kaligrafa. On je 1963. godine otišao u Tursku i sklopio ugovor s Fenerbahceom. Svakodnevno je s telefonom kontaktirao s klubom u Sarajevu. Jednog dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vuković rekao da su u nevolji uoči susreta sa Željezničarom, jer nemaju valjanu ekipu. Hase je na to odgovorio da odmah kreće u Sarajevo. Položio je turskom klubu novčanu garanciju da će se vratiti za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za matični klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja. Utakmica na Grbavici bila je burna. Željo je imao odličnu ekipu, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv. Sarajevo je dobilo taj susret sa 3:2, a poslije postignutog gola Hase je u oduševljenju i trku naletio na stativu koja je pukla. I ponovni njegov dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici bio je privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao više novca turskom klubu nego što je dobio, samo da ga pusti u šeher. ...Bez Sarajeva nije mogao! Volio je da igra na ulici ili livadi. Prije i onih najvažnijih utakmica, Hase je sa rajom igrao na male golove. Nije znao za specijalne pripreme, ni za karantine, ni psihologe! Jednostavno: volio je fudbal i igrao ga od srca. Protivnički igraći su ga često tukli po nogama. Povrijeđen je igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici na Koševu Hase je izvodio takve bravure driblajući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjasevic u trenutcima odusevljenja rekao: "Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!" On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice napisao novinar koji se godinama divio Ferhatoviću:

"JEDAN JE HASE"!

Manijaci, šta kažete na ovo  ?

Ja ti kazem da ga niko nece docitat, ja sam prvi

Mislim da ova slika pokazuje kakvi su navijaci maleni...

Ja mislim da ni sam ne znaš šta hoćeš s tim da kažeš !!!

Pročitaj samo tekst o Asimu Ferhetoviću - Hasetu i to će ti biti dovoljno 

Posebno obrati pažnju na ovaj dio:

"Godine 1955. Sarajevo je gostovalo u Beogradu, gdje je igralo utakmicu sa BSK-om. Beogradski tim je redao pobjede pa se očekivalo da će i ekipa sa Koševa biti lahko savladana. U tom susretu glavni junak bio je Asim Ferhatović, koji je na terenu pravio čuda. On je driblao cijelu odbranu protivnika, a onda i golmana i tako zabavljao publiku. I kada su svi na stadionu očekivali da će sa loptom ušetati u gol, on je nastavljao igru i nadigravanje prema centru i tako iznova započinjao akciju zaboravljajuci gdje su vratnice. Čitav stadion je stajao na nogama i aplaudirao majstoru, romantičaru. Takve igre se rijetko viđaju."