Pogled u budućnost   

Premda se tehnološki napredak u 20. stoljeću odvijao brže nego nekoliko stoljeća ranije, neki znanstvenici su ipak pretjerali u svojim predviđanjima i računima. Svatko je subjektivan u procjeni toga koliko smo dobili, koliko izgubili, ali zato objektivno možemo prosuditi što nismo dobili   
   

   
Vizija Zemlje u kojoj postoje nastambe pod 'staklenim zvonom', ljudi u futurističkim letjelicama, izleti u svemir, isključivo umjetna hrana u tabletama, to nisu samo motivi nekog znanstvenofantastičnog romana, to su stvarne pretpostavke američkih znanstvenika o tome kako se trebao odvijati život do 2000.


Tehnološka hrana


[img]http://www.tportal.hr/2005/10/03/0424007.5.jpg
Dobar tek!   

Jedna od prvih zabluda, koja traje i dan danas, jest da se približava vrijeme kad ćemo prestati jesti plodove zemlje i prebaciti se na tzv. tehnološku hranu. Pod tim pojmom nutricionisti i drugi znanstvenici podrazumijevaju tabletice hrane. Zašto bismo se gnjavili s vilicom i nožem, imali problema s flekama od rajčice ili škampa? Sve ono od vitamina, bjelančevina, ugljikohidrata i škroba što nam je na dnevnoj bazi potrebno, može biti sadržano u jednoj maloj ampuli.

Jedan od profesora na Sveučilištu u Pennsylvaniji, Manfred Kroger, slaže se s tvrdnjom da je moguće živjeti samo na tehnološkoj hrani, ali realno sumnja u tu mogućnost jer javnost još uvijek na tabletice gleda kao na nešto prisilno i suviše futuristički. Prvi hrabri pokusni kunići takve vrste hrane bili su, naravno, astronauti. Eksperimenti su, međutim, na tom nivou i ostali ako izuzmemo genetski modificiranu hranu, protiv koje se permanentno žustro borimo.

Besposlena budućnost

Možda najprimamljivija, ali još uvijek najmanje vjerojatna je pretpostavka koja se šezdesetih proširila među američkim znanstvenicima, a temeljila se na činjenici da se od 19. stoljeća do njihova vremena radna snaga smanjila za pola, pa su najavljivali da će se do godine 2000. dodatno prepoloviti. Ugledni New York Times je uvjeravao: 'Do 2000. ljudi neće raditi više od četiri dana u tjednu, godišnje 147 dana, sa 218 slobodnih dana.'

Međutim, ni to nije sve! I tih 147 dana trebali smo raditi kod kuće prema tvrdnjama Waltera Cronkitea u nizu dokumentaraca '21. stoljeće' emitiranih na CBS-u 1967: 'Nećemo morati odlaziti na posao, posao će dolaziti k nama.' U tome bi nam veliku pomoć pružala računala i roboti: 'Do 2000. godine strojevi će proizvoditi toliko da će svatko u SAD-u biti bogat neovisno o poslu', pisalo je u magazinu Time 1966. godine.

Istovremeno su kao velik problem i moguću opasnost vidjeli ni više ni manje nego dosadu. 'Kako korisno ispuniti slobodno vrijeme, bit će najveći problem!' pisao je Time. I sam Arthure C. Clarke ustvrdio je da postoji mogućnost da se 2001. suočimo sa sveopćom dosadom gdje će najteža odluka biti koji od stotinjak televizijskih kanala odabrati. Gdje su ta vremena koja su najavljivali?


Život pod vodom


Jacques Cousteau   

Što se dogodilo s Homo aquaticusom, novom vrstom ljudi-riba koji su se svojevoljno podvrgavali operacijama te dijelove tijela mijenjali umjetnim škrgama da bi mogli disati pod vodom? Jacques-Yves Cousteau, ekolog i istraživač mora i života pod vodom, bio je uvjeren da je Homo aquaticus novi korak u ljudskoj evoluciji. Bio je odlučan u namjeri da 'moderira' čovjeka kako bi mogao živjeti i raditi pod vodom.

Njegov projekt, međutim, u ranim šezdesetima, nazvan Conshelf, nije bio dovoljno uspješan. Sudionici u tom eksperimentalnom životu pod vodom žalili su se na gubitak apetita, manjak svjetlosti i privatnosti itd. Premda Cousteau do kraja života nije odustao od te ideje, javnost se u međuvremenu više zainteresirala za astronaute koji hodaju po Mjesecu i prema tome se vizija aquanauta činila u najmanju ruku suludom.

Današnji pristalice Homo aquaticusa i Cousteauove ideje smatraju život pod vodom idealnim rješenjem za prenapučenost planeta. Ipak, to je još uvijek maglovita vizija zaljubljenika u more.


Seks u svemiru

Pretpostavka da će seks u svemiru jednog dana biti moguć zvuči prilično primamljivo, a zahvaljujući nekim istraživanjima javila se teorija da je već i isproban! NASA, međutim, zadržava tajnoviti status kad se postavi to pitanje, a posljednji put su na njega odgovarali 1992. kad je bračni par Mark Lee i Jan Davis sudjelovao u space shuttleu u misiji STS-47.

Nije trebalo puno vremena proći da se upućeni zapitaju je l' se to dogodilo, kako su to izveli, je li dopušteno i je li sigurno? Ruski stručnjak za svemirske letove, koji je želio ostati anoniman na dolje navedenoj stranici, tvrdi da zna za dva slučaja seksa u svemiru i da to treba biti i ostati posve privatno pitanje. Odgovor 'kako to izvesti' u bestežinskom stanju nudi teorija da bi ljubavnici trebali biti vezani elastičnim remenima kako za vrijeme strasti ne bi jednostavno odlebdjeli jedan od drugog. Nešto kao bungee jumping!




Ovo je samo desetina neostvarenih američkih vizija čiji smo svjedoci trebali biti. Na nekim stvarima možda i zavidimo generacijama budućnosti, ali čini nam se da na mnogima možemo ostati samo zahvalni.

Godina 2000. je iza nas. Y2K iliti millenium bug iliti problem godine 2000. svjetska su računala više ili manje uspješno svladala, Finska je izabrala prvu predsjednicu, eruptirao je vulkan u Kamerunu, Francuska je postala europski prvak u nogometu... Ništa od apokalipse, ništa od Nostradamusovih predviđanja. Katastrofe i tragedije i dalje su osobne i pogađaju one najslabije, a futuristička čuda tehnike privilegija su malobrojnih.


Pogled u budućnost: www.retrofuture.com

   
   


Izvor: Tportal \ AS

E sad da mi je naci neke knjige s pocetka sedamdesetih da vidite samo kako su tad zamisljali zivot u buducnosti tj sada...

Odiseja u svemiru 2001... hm.. daleko smo mi od toga...

Al ne mogi da opisem koliko su svi polagali nade za tu buducnost- jednostavno svi su imali predstavu da ce nauka pomoci da svi budemo srecni i zadovojlni. Pa kad pogledam stvarnost...