Federiko Felini italijanski filmski reditelj rođen 20. januara 1920. godine u Riminiji (Italija), još za života smatran je kritičarem društvenih pojava u građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju, odslikavateljem ekonomskog prosperiteta, najrespektabilnijim evropskim rediteljem u Sjedinjenim Državama, osobu čija je popularnost bila uporediva s najistaknutijim filmskim zvijezdama njegovog doba.

Felini je rođen u porodici iz srednje klase s četvoro djece. Deo djetinstva provodi kod bake na selu često lutajući s raspuštenijom seoskom djecom, a školovao se u katoličkom internatu. Iz toga razdoblja najčešće se prepričava njegov kratkotrajan, u dvanaestoj godini, bijeg s putujućim cirkusom. To se tumači kao znak njegove velike ljubavi prema spektaklu. Iako nikada nije skrivao svoju sklonost prema svijetu cirkusa, Felini ipak daje drukčiju verziju svog bijega: on je bježao od škole. Učenje i školska disciplina nisu bili njegova bolja strana, pa tako, došavši 1938. na studij prava u Firencu on brzo zanemaruje školovanje i počinje se baviti crtanjem karikatura i stripova.

Godine 1939. preselivši se u Rim, ponovo upisuje fakultet, ali tek toliko da odgodi služenje vojnog roka. Prehranjuje se pišući u crnoj hronici lista Il Popolo di Roma, crta stripove za satirički list Marc' Auerlio, a piše i kratke priče za radio. Najvažniji događaj iz tog razdoblja njegovo je upoznavanje s popularnim glumcem, tumačem narodskih likova Aldom Fabrizijem (Aldom Fabrizzijem), za čiju pozorišnu trupu piše skečeve, ali i vodi garderobu, radi na dekoru i obavlja posao sekretara. Od godine 1940. počinje pisati i za film, i to gegove za komičara Macarija, te tekstove za Fabrizija. Presudno za njegov razvoj i čitavu karijeru biće međutim poznanstvo s rediteljem Robertom Roselinijem (Robertom Rossellinijem), kod kojeg 1945. i 1946. sarađuje kao koscenarista i asistent reditelja u klasičnim neorealističkim filmovima „Rim otvoreni grad“ i „Paisa“ (Paisá). Do tada kada sam dolazi na snimanja, kaže Felini, sve mi je bilo strano. Ali, uz Roselinijevu pomoć, u filmu sam prepoznao drugi svijet. Kroz njegov stav prema filmu shvatio sam da se filmovi mogu stvarati bez prijevare, bez apriornih pretpostavki, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam od Roselinija dobio bila je poduka iz skrušenosti, poniznosti prema životu.

Felini debituje 1950. godine s filmom „Svjetlosti varijetea“, koji on režira zajedno s Albertom Latuadom, a tada otprilike počinje i novo razdoblje u istoriji poslijeratne Italije: ratne tragedije pomalo se zaboravaljaju, ruševine se uklanjaju, nastupa ekonomski prosperitet i javlja se optimizam sve većeg blagostanja - sa svojim tada još teško prepoznatljivim zamkama. Tematika i problematika neorelizma, koja je bila na socijali i na ekonomskim nedaćama postupno se premješta ka psihološkim sadržajima. Taj filmski trend, čiji je najistaknutiji predstavnik Federiko Felini nazvan je - neorealizam duše. Nije zato neobično da je istaknuti motiv prvog Felinijevog samostalno režiranog filma „Bijeli štrajk“ (1952.) bile baš iluzije, čovjekova zaokupljenost nečim ispraznim. U tom smislu još je određenije prvo njegovo remek djelo, Srebrnim lavom na festivalu u Veneciji nagrađen film „Dangube“ (1953.). Radnjom u Felinijevom rodnom mjestu film prikazuje prazninu života materijalno osiguranih ljudi, ljudi čiji materijalni standard ne prati i odgovarajući duhovni standard. Felini prikazuje ljude koji su naglo ostali bez ciljeva koji pomažu oljuđenju, a taj gubitak vrijednog smisla života biće tema i mnogih njegovih kasnijih filmova. Tako će se dramatičnija verzija te teme pojaviti u idućem Felinijevom filmu, njegovom najslavnijem iz tog razdoblja - filmu „Ulica“ (1954.) za koji će dobiti prvi od četiri buduća Oskara za najbolji strani film.

Filmom „Ulica“ Felini je definitivno postao zvijezda svjetske kinematografije, ali je istodobno prouzrokovao žučljive rasprave, a i osporavanja u samoj Italiji. S oduševljenjem su ga, najviše zbog moralizma, prihvatili crkveni krugovi. To je pak izazvalo gnev vrlo uticajnih lijevo orijentisanih struja, posebno filmskog glasila Cinema Nuovo, pa je Fellini proglašen izdajnikom neorealizma, mistikom i prerušenim franjevcem - ovo poslednje zbog pređašnje suradnje na Roselijevom filmu Franjo Asiški, Božji lakrdijaš. Odmah nakon Ulice Felini režira još dva filma s marginalcima kao glavnim junacima - „Probisvijet“ i „Noći Kalabrije“. U potonjem njegova surpuga Giulietta Massina je imala naslovnu ulogu što će mu donijeti novog Oskara. Slijedi prijelomna trogodišnja pauza, a onda počinje novi razvojni stepen njegovog stvaralaštva. Tako nastaju „Slatki život“ (1959.) i „Satyricon“ (1969.), dvije raskošne epske freske savremenog života. Za Slatki život nagrađen je Grand Prijem u Kanu. Nakon ovih filmova nastaje Osam i po s Marčelom Mastroianijem (Marcello Mastroianni), svojevrsnim Felinijevim alter egom, u glavnoj ulozi. Film je nagrađen Oskarom, a u nekim anketama filmskih kritičara proglašen je najuspješnijim filmom nakon 1960. godine. Nakon uspjeha s ovim filmom snima: „Rim“, „Grad žena“, „Klovnovi“, kazanova "Giovanni Giacomo Chevalier de Seingalt Casanova", „Plovi brod“, „Giulietta od duhova“ (film koji je posvetio svojoj supruzi) i „Amarcord“ iz 1973. godine. U „Amarcordu“ govori o svom djetinstvu i za taj film dobiva četvrtog Oskara za najbolji strani film.

Federiko Felini režirao je ukupno dvadeset filmova. Osim onoga što u njima donosi njihov zaštitni znak je i kompozitor Nino Rota s koji je sarađivao u gotovo svim svojim filmovima. Pored toga izraz - dolce vita - udomaćio se u govori zahvaljujući istoimenom njegovom filmu, baš kao i izraz - paparazzo - za novinara pomalo beskrupuloznog lovca na senzacije. Sve to govori o njegovom snažnom uticaju na svakodnevicu. Pred sam kraj života Felini je dobio i petog Oskara, za sveukupni doprinos filmskoj umjetnosti. Nedugo zatim umire - 31. oktobra 1993. u bolnici u Rimu - a odmah potom umire i njegova supruga Giulietta.

Izvor: Wikipedia