Nema glave u kojoj se ne vrte fantazije. U većoj ili manjoj mjeri one su dio svakodnevnice. Nakon svađe, na prostranom igralištu svoje mašte nastavljamo voditi verbalne (a ponekad i fizičke) bitke. Nakon razgovora za posao vizualiziramo sebe kako se uspješno ili bezuspješno nosimo s izazovima novog radnog mjesta. Nakon upoznavanja privlačnog muškarca sanjarimo o romantičnim ili erotskim susretima. Fantazije neprekidno ispreplićemo s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću - s prethodnim iskustvima, s realnim situacijama i s predviđanjem budućih događaja. One su tu, dio su našeg unutarnjeg svijeta i samim time neizbježan začin realnosti.
 

U svom filmu

Dok fantaziramo ne nižemo samo riječi, već i slike. U svijetu mašte možemo nekoga zagrliti, možemo mu zaplakati na ramenu, voditi ljubav s njim, udariti ga, pa čak i ubiti. U vlastitim fantazijama možemo činiti što nas je volja. S tim da ta “volja” može biti vođena svjesnim dijelom naše ličnosti, ali i nesvjesnim sadržajima. Kada je sanjarenje svjesno, možemo odabrati: hoćemo li ili nećemo nešto zamisliti, kako ćemo to zamisliti, koji film ćemo u glavi odgledati. Kada je nesvjesno, možemo pokušati osvijestiti situaciju zapitavši se: kako mi je sad to palo na pamet, otkud mi to u glavi? Pokušavši odvrtjeti film unatrag ili razmislivši kakve asocijacije vežemo uz to što nam se, a da ni ne znamo kako, našlo u glavi, ulazimo u trag vlastitoj fantaziji. Takva samoanaliza može biti vrijedan putokaz za osvještavanje potisnutih osjećaja i želja.

Putem fantazija svojim sjećanjima pridajemo novi emocionalni naboj. Kada se prisjetimo nekog razgovora, a zatim ga nastavimo u glavi, nakon što kažemo i pokažemo sve ono što nismo izrazili u realnosti, mijenja se naša slika o drugoj osobi. Kada nakon te promjene susretnemo tu osobu u stvarnosti, javlja se nelagoda, netrpeljivost, otpor ili pak snažna privlačnost, nagla potreba za iskrenošću - ovisno o našem karakteru, motivima, željama i samoj situaciji. To nije ništa čudno, budući se između nas i te osobe nalazi mnoštvo riječi i događaja koji su se u mislima i slikama zaista izrekli i odigrali. Ponekad su fantazije tako jake da se nađemo zbunjeni: što je stvarno, a što zamišljeno? Naročito ako smo vođeni snažnim emotivnim potrebama i željama.

Krojenje iluzija

Kada se u nekog zaljubimo fantazija je neizbježna. Težeći što većem zbližavanju maštamo o ispreplitanju naših života, o seksualnom spajanju, o stvaranju nečeg zajedničkog kao što je umjetničko djelo, dijete ili kuća. Um radi prekovremeno kako bi našao put do ispunjenja cilja, do točke u budućnosti u kojoj je želja ispunjena. Pri tom šutnja, okolišanje, izbjegavanje i slične komunikacijske šupljine predstavljaju izrazito plodno tlo za rast i razvoj fantazija.

Kada ne ulazimo u direktne odnose s drugim ljudima, onda tražimo daljnja pojašnjenja iznutra, kroz odnose s vlastitim predodžbama. Te predodžbe, što više svoje psihičke energije ulažemo u njih, postaju sve čvršće. Sve smo sigurniji da stvari stoje upravo onako kako smo mi zamislili. Tretirajući nešto što se nije dogodilo kao da se dogodilo možemo doći do mnoštva krivih zaključaka ili si pak stvoriti lažna sjećanja. Često se događa da dvije osobe jedan te isti događaj zapamte i interpretiraju na sasvim različite načine.

Otvaranje očiju

Neželjenih se osjećaja (ljutnje, tuge, srama, krivnje, ljubomore) pomoću fantazije ne rješavamo, već ih samo potiskujemo još dublje u nesvjesno. A što su osjećaji pod većim pritiskom, to je veća mogućnost da iskrsnu negdje neočekivano. Ako smo se s nekim u glavi raspravljali, a kad ga sretnemo pravimo se da je sve u redu, velika je mogućnost da plane svađa “oko sitnice”. Ako neki gubitak nismo ožalovali, nego smo “progutali suze” vrlo lako se može dogoditi da tuga iskrsne onda kada se najmanje nadamo.

Tek kada dešifriramo poruke koje nam preko fantazija šalje naše nesvjesno i proradimo osjećaje koje se u njima “vrte” možemo progledati i sagledati odnos koji je uzburkao našu maštu onakvog kakav jeste. Do tada, na zjenicama nosimo veo satkan od predodžbi i promišljanja. Kroz taj veo gledamo u virtualnu stvarnost nastalu iz susreta realnosti i vlastitih fantazija. Nakon što proradimo osjećaje koje je fantazija držala potisnutima stvarnost se razbistrava i osjećamo se probuđenima.

Tomica Šćavina
Izvor