Ne znam sta bi Englezima da pored Sifajera uvedu ovo na nosace aviona kao lovce 

Lep profil a sto se fulmara tice i meni je cudno
uvek mi je vise delovao kao neki izvidjac 

Ma, Englezi su uvek na svoju ruku - cudaci sa ostrva

Pa Fulmar je kronološki razvijen prije Seafirea...


U vrijeme kada je razvijan Spitfire nikada nije ni pod razno razmatran kao palubni lovac. Tak kasnije se počelo razmišljat o adaptaciji Spitfirea za nosače, pa je nastao Seafire...

Inače u to vrijeme (period od '35. do '40.) nitko, ali baš nitko nije razmišljao o prilagodbama kopnenih aviona za nosače.

U tom smislu Fulmar je razvijan kao lovac koji bi štitio flotu na otvorenom moru, i u tim zadacima nikada se nije ni pretpostavljalo da bi se mogao susretati sa kopnenim lovcima, nego samo sa protivničkim torpednim bombarderima ili izvidnicima, protiv kojih ne bi imao većih problema.


Inače, cijela ta priča oko Fulmara je dio šireg problema sa statusom FAA, sa pravom mornarice da ima svoje avione, sa budžetom za izgradnju novih nosača...

Nije to samo tako jednostavno kao što se čini...



Evo i par podataka o ovom avionu...


Fairey Fulmar

FAA je očajnički trebala novi zrakoplov koji bi zamijenio zastarjele dvokrilce, ali je po tadašnjim shvaćanjima Admiraliteta novi lovac visokih performansi za Royal Navy trebao imati dva člana posade, kako bi se olakšalo rukovanje sve složenijom navigacijskom opremom. Veći i teži lovac neizbježno je imao slabije performanse, ali do dolaska Supermarine Seafirea i Hawker Sea Hurricanea, Fairey Fulmar bio je najbolji zrakoplov na raspolaganju FAA.
Dva prototipa lakog bombardera po specifikaciji P.4/34 već su bila poletjela (prvi od njih 13. siječnja 1937.) i iz njih je, uz relativno malo modifikacija i prema specifikaciji O.8/38 razvijen Fulmar. P.4/34 bio je manji, lakši i svakako ljepši od svog suvremenika Fairey Battle, a konstrukcija je bila ojačana za bombardiranje iz obrušavanja. Drugi prototip iskorišten je kao model flotnog lovca sa određenim promjenama u skladu sa mornaričkim zahtjevima i specifikacijom O.8/38. Jedan od prvih zahtjeva da Fulmar mora biti pogodan za uporabu sa plovcima brzo je odbačen.
U roku od nekoliko tjedana od zaprimanja specifikacije, 16. ožujka 1938. Fairey je potvrdio Admiralitetu da će modificirana verzija P.4/34 zadovoljiti sve zahtjeve i ispostavljena je narudžba za 127 zrakoplova koji će kasnije dobiti ime Fulmar. Narudžba je u vrijeme minhenske krize u rujnu 1938. povećana na 250 primjeraka ali Fairey je upozoravao da će se proizvodnja pokrenuti tek kada se dovrši nova tvornica u Heaton Chapelu u Stockportu.
Dok je P.4/34 pokretao motor Rolls-Royce Merlin II od 1030 ks, prvi serijski Fulmar I dobio je motor Merlin VIII snage 1080 ks, mada je prvi zrakoplov poletio u Ringwayu 4. siječnja 1940. sa modificiranim motorom Merlin III. Prvi primjerak sa motorom Merlin VIII poletio je 6. travnja 1940. i po običaju je predan na ispitivanja, prvo u A&AEE u Boscombe Down i potom na nosač HMS Illustrious. Piloti su utvrdili da Fulmar nema nikakvih nedostataka, da je jako pokretljiv i ugodan za upravljanje, iako je pod punim opterećenjem uzdužna stabilnost bila vrlo slaba. Naravno, brzina leta, brzina penjanja i plafon leta bili su predmetom kritika, no treba imati na umu da se po originalnoj koncepciji od palubnih zrakoplova poput Fulmara nije očekivalo da se sukobe sa kopnenim lovcima superiornijih performansi. Fulmar je, poput svojih suvremenika Hurricanea i Spitfirea, bio naoružan sa osam strojnica ali je nosio dvostruko više streljiva i mogao se zadržati u zraku pet sati (također dvostruko više od spomenutih kopnenih lovaca). U tim uvjetima, opterećen dodatnom težinom drugog člana posade i mehanizma za preklapanje krila, Fulmar je imao sasvim solidne performanse a svakako je bio bolji od zrakoplova koje je trebao zamijeniti, uključujući i Blackburn Roc.
Proizvodnja se postupno ubrzavala: u prva tri mjeseca napravljeno je 6, 12 i 20 Fulmara da bi se u četvrtom mjesecu (kolovoz 1940.) dostigla dogovorena maksimalna proizvodna kvota od 25 zrakoplova; do kraja godine dovršeno je 159 Fulmara.
Prva eskadrila koja je dobila Fulmare bio je No. 808 Squadron u Worthy Downu u lipnju 1940. koji je kasnije ukrcan na HMS Ark Royal. No. 806 Squadron u Eastleighu je u srpnju dobio 12 Fulmara koji su zamijenili zrakoplove Blackburn Skua i Roc a iste godine Fulmare je dobio i No. 807 Squadron formiran u rujnu u Worthy Downu. Kako se proizvodnja ubrzavala opremane su ili formirane dodatne eskadrile: pet u 1941. i šest u 1942. no do 1943. Fulmare je počeo zamjenjivati Supermarine Seafire. Posljednji od 602 Fulmara za FAA dovršen je i predan u veljači 1943. Od toga, prvih 250 bili su Mk I a kasniji zrakoplovi bili su Mk II sa motorom Merlin 30 od 1300 ks, novim propelerom, tropskom opremom i nizom drugih promjena. Masa je smanjena za 159 kg i iako je Mk II bio samo malo brži od Mk I imao je puno veću brzinu penjanja, do 4570 m je dolazio za 12 min u odnosu na 15 min kod prethodne verzije.
Ispitivanja Fulmara u ulozi noćnog lovca započela su 1941. nakon niza noćnih napada na Sredozemnu flotu koje su izvodili torpedni bombarderi talijanskog ratnog zrakoplovstva. U Lee-on-Solentu je na jedan Fulmar II ugrađen presretački radar AI Mark VI koji je zbog slabih rezultata zamijenjen modificiranim modelom AI Mk IV. Povećan aerodinamički otpor i drugi problemi odgodili su isporuku noćnih lovaca operativnim eskadrilama sve do veljače 1944. ali ova se verzija koristila od lipnja 1942. za uvježbavanje posada noćnih lovaca Fairey Firefly.
U noćne lovce je pregrađeno oko 100 Fulmara II u više-manje jednakom broju za izobrazbu i operativno korištenje. Pojava novog visokofrekventnog radio-telegrafskog uređaja početkom 1942. omogućila je uporabu Fulmara kao dalekometnih izvidničkih zrakoplova iznad Indijskog oceana.
Tijekom cijele svoje karijere Fulmaru je, kao i drugim zrakoplovima, neprekidno povećavana borbena sposobnost. Količina streljiva povećana je sa 750 na 1000 komada po strojnici (tri puta više od Hurricanea) a ispitivanja strojnica kal. .50 in (12,7 mm) umjesto standardnih .303 in strojnica dala su dobre rezultate, ali zbog nestašice oružja većeg kalibra ugrađena su samo na par posljednjih primjeraka.
Možda najslabija Fulmarova točka bio je nedostatak stražnjeg oružja; u nekim slučajevima posada je improvizirala sa ručnim strojnicama Thompson ili revolverima a najneobičnije oružje navodno je bio svežanj rola toaletnog papira povezanih elastičnim vrpcama; u slučaju napada vrpce su se otpuštale a papir raspršen iza zrakoplova zbunio bi neprijatelja.
Fulmar je kratko korišten pri ispitivanju koncepta ukrcavanja lovaca na katapulte trgovačkih brodova. Lovci su trebali pružiti bar nekakvu zaštitu konvojima a svaki let bio bi isključivo jednosmjeran pošto lovci nisu imali gdje sletjeti. Nakon borbe pilot je morao iskočiti iz zrakoplova u nadi da će ga pokupiti jedan od brodova u konvoju. Fulmar iz No. 807 Squadrona katapultiran je sa HMS Pegasus ali u nastavku ispitivanja korišteni su Hurricanei.
Nakon službe na svim bojištima Fulmar je neslavno okončao svoju operativnu karijeru 8. veljače 1945. kada je jedan zrakoplov No. 813 Squadrona prilikom slijetanja na HMS Campania promašio aresterske žice i zaustavio se u zaštitnoj mreži, zbog oštećenja je otpisan iz službe.
Kako je 1945. u službu počeo ulaziti Firefly, Fulmari su se počeli postupno povlačiti; posljednji sačuvani primjerak, igrom slučajna upravo prvi proizvedeni primjerak, završio je karijeru kao komunikacijski zrakoplov tvrtke Fairey. Kasnije je kratko letio sa originalnim bojama da bi konačno bio prizemljen i danas je sačuvan u muzeju FAA u RNAS Yeovilton.

Tehnički podaci
Tip: dvosjedni palubni lovac
Pogon (Mk I): jedan redni klipni motor Rolls-Royce Merlin VIII snage 1080 ks
Performanse: maksimalna brzina 398 km/h na 2745 m; plafon leta 6555 m; trajanje leta pri ophodnji 4 sata sa pričuvom
Masa: prazan 3955 kg; maksimalna poletna masa 4853 kg
Dimenzije: raspon 14,14 m; duljina 12,24 m; visina 4,27 m; površina krila 31,77 m²
Naoružanje: osam strojnica kal. .303 in (7,7 mm) u krilima
Korisnik: RN

 

********

 jedna (jedina  ) prednost fulmara nad harikenom i spitfajerom je bila mnogo veci operativni radijus . to se uklapalo u medjuratnu strategiju po kojoj su lovci bili istovremeno i izvidjachi (2 chlana posade takodje pomazu u tome).

St Faco- tekst je odlican  Vudpiker takodje radi punom parom