Profesionalna historija koja se bavi 20. st. intenzivno je zaokupljena ključnom temom o odnosu historije i memorije, tj. istraživačkih rezultata profesionalnih povjesničara i povjesničarki o povijesnim kretanjima u 20. st. te različitih, proturječnih sjećanja i pamćenja javnosti, grupa i pojedinaca o tim istim pojavama.

Slavkova je knjiga impresivni primjer historijskoga pamćenja ali donekle sličnoga načinu rada stručnih povjesničara i povjesničarki jer se njegove obavijesti iz osobnoga sjećanja povezuju s intenzivnim traženjem podataka iz drugih izvora. Ovi, naime, omogućavaju uvid u okvir i uvjete koji su uglavnom određivali kolektivno pamćenje, strašne doživljaje pojedinaca i interese režima.

Slavkova 1941., koja se vraća, izaziva izuzetan interes i emocije čitatelja i čitateljica zbog karaktera njegovih sjećanja a i književne kvalitete teksta. Zato će knjiga, o kojoj je danas riječ, zacijelo postati predmet velike pažnje u dugom lancu, prije svega, strastvenih ali i ozbiljnih rasprava i polemika o hrvatskoj povijesti 20. st., o slojevima prošlosti koji se tiču II. svjetskog rata, druge Jugoslavije te stvaranja hrvatske države. Ta sjećanja i njihov odnos prema povijesnoj zbilji imaju veliku ako ne i presudnu ulogu u oblikovanju kolektivnoga identiteta i u stvaranju nacionalnoga i društeno-političkoga smisla uopće. Zato bih željela upozoriti na pojave koje su, mislim, važne za razumijevanje ovih kretanja u europskim okvirima.



Svako sjećanje izvire iz osobnoga doživljaja ili pričanja o pojedinim povijesnim zbivanjima, no slična iskustva izazivaju vrlo različita sjećanja. Međutim, uvijek postoje kolektivni odnosno nadindividualni (politički, socijalni, ekonomski, religijski, jezični, nacionalni) uvjeti pod kojima nastaju osobni doživljaji i njihov prijelaz u uvijek sporno i moguće pristrano sjećanje. Pamćenje je zapravo loš vodič u prošlost ako se ne suočava s profesionalnim historijskim istraživanjem.

Važno je za spoznaju mentaliteta i duhovnih struktura suvremenika 20. st. da uvijek i svugda neka snaga kolektivira, ujednačuje i monopolizira sjećanja i nastoji povijesnu zbilju manipulirati prema svojim interesima i ideologijama. U brojnim zemljama profesionalna historigrafija koja se bavi 20. st. bila je i ostala bliska središtima političke kulture sa snažnim utjecajem ideologija i kolektivnih strasti na znanstveni pogon. Takav je slučaj u Hrvatskoj ali na različne načine i u različnom intenzitetu u gotovo svim europskim zemljama i, dakako, u svijetu.



Zanimanje za povijest 20. st. svuda je izazvalo strastvene polemike zbog različitih viđenja određenih povijesnih zbivanja proglašenih bitnima za određenu naciju, državu ili društveno-političku skupinu. U vezi s poviješću 20. st. nastala je historija sporova (Streitgeschichte) o delikatnim temama koje su moćnici i njihovi sljedbenici te suvremenici željeli prešutjeti ili prikazati u suprotnosti s povijesnom zbiljom. U Europi je svaka zemlja okupirana od Nijemaca u II. svjetskom ratu nastojala prikriti određena zbivanja koja su s gledišta morala, demokracije i pravne države bila sramna.

Prvih desetljeća poslije rata Europa je zapravo izgrađena na namjernoj amneziji - zaboravljanje je postalo određeni stil života. Kasnijih godina javile su se sjene prošlosti. Obavijesti o mnogim neugodnim zaboravljenim događajima isplivale su na površinu. Nakon 1989. javno pamćenje dobiva novu dimenziju jer se čini da se ono istitucionalizira i postaje važan temelj kolektivnoga identiteta. Potresi nakon 1989. potpuno su izmijenili društvene determinante historijskih interpretacija i sudova o ekstremima 20. stoljeća.

Pritom je bitna zadaća profesionalnih povjesničara i povjesničarki da pokušaju sintezu, s jedne strane, društvenih struktura a, s druge strane, ljudskih postupaka, zapažanja te iskustava. Analiza memorije postaje jedan od glavnih zadataka pri istraživanju, a profesionalni povjesničari i povjesničarke su pritom suočeni s konkurentnim i proturječnim slikama sjećanja često prilagođenih kolektivnim strastima ili viđenjima kasnijih vremena. Riječ je o sukobu moralnoga, optužujućega ili opravdavajućega sjećanja s nastojanjem profesionalnih povjesničara i povjesničarki da postignu racionalno objašnjenje. No, valja uzeti u obzir da su i ovi često pristrani svjedoci vremena a dosta često i važni nositelji ideologija.



U političkoj kulturi gotovo svih europskih zemalja, i u bivšim diktaturama i demokracijama, povijest i njena interpretacija mogu biti i jesu važno oružje moćnih. Prema tome, “povijest”, a posebno tumačenje nedavne prošlosti, snažna su dimenzija kolektivnih konstrukcija identiteta koje primoravaju profesionalne povjesničare i povjesničarke da zauzmu i izlože svoje stavove. Zato je njihov odnos s javnosti nezaobilazni dio povijesti suvremene historiografije. Čini se doista da nema te države ili nacije u Europi i na svijetu koja ne bi imala nezgodnu prošlost i problem kako je opravdati ili prešutjeti, zato se svuda manipulira pogotovo sa sjećanjem na 20. stoljeće.

Ostavština II. svjetskoga rata odrazla se, dakle, i u selektivnom, kolektivnom zaboravljanju i potiskivanju sjećanja i u traženju korisnih mitova. Povijest na početku 21. st. zapravo postaje teret za europsku politiku. U jugoistočnoj Europi na djelu je manipulacija s povijesnim činjenicama pogotovo u vezi s nastavom povijesti, no i drugdje su krivotvorenje i instrumentalizacija povijesti društveni problem.



U posljednjim desetljećima 20. st., a pogotovo nakon 1989., snažno je izražena fascinacija s poviješću koja obuhvaća i dotad zaboravljenu prošlost. U zapadnoj Europi postoje Heritage Industries ili posebna briga za Patrimoine culturel ili national. Množe se spomenici, muzeji, otkrivaju se spomen-područja, a televizijske emisije s povijesnim temama su na dnevnom redu.

U postkomunističkim zemljama postoji jedno zajedničko obilježje. Proklinje se sve što je nekada bilo službena istina koja se sada smatra službenom neistinom. Postoji razmjerno snažna tendencija da se dobrohotno gleda na nekadašnje lokalne fašiste isključivo kao antikomuniste, primjerice u Slovačkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i Hrvatskoj.

Većina Europljana na Zapadu preživjela je okupaciju pasivno. Zato se kolektivna nacionalna čast mogla spasiti samo pričama o oružanome otporu protiv nacista koji da je obuhvatio većinu nacije, što je bilo najviše izraženo u Francuskoj. Razumije se, drugačije je bilo s Jugoslavijom gdje je snažan otpor doista postojao.



U vezi s prešućivanjem, krivotvorenjem ali i prevladavanjem te razračunavanjem s nedavnom prošlosti, postoje među europskim zemljama brojne sličnosti i razlike. U Njemačkoj je razračunavanje sa strahotama nacističke prošlosti proces koji traje 60-ak godina i sadrži poricanje, odgoj, raspravljanje i koncensus. Prema mojim obavijestima taj je proces u Njemačkoj bio u europskim razmjerima najintenzivniji velikim dijelom zato što su u njemu njemački povjesničari imali znatnu ulogu. U Austriji su desetljećima prevladali tabui i mit da je ta zemlja prva Hitlerova žrtva. Kultura sporova o nacističkoj prošlosti Austrije bila znatno slabija od one u tadašnjoj Njemačkoj Saveznoj Republici.

U većini zemalja okupirane Europe kao u Nizozemskoj, Begiji, Norveškoj, Italiji (nakon 1943.) velika je pripovijest glasila da su za sve vrste zločina krivi isključivo Nijemci iako je bilo nešto malo prezira vrijedne kolaboracije uglavnom sa strane birokracije i politike. Tek kasnije javili su se razmjerno brojni autori koji su priznali da Nijemci ne bi mogli postići svoje ciljeve bez široke kolaboracije domaćih činitelja. Danska je bila jedina europska zemlja u kojoj je Nijemcima uskraćena kolaboracija pa su Židovi tamo preživjeli rat.

U Velikoj Britaniji je propast kolonijalnoga carstva proizvela prikazivanje očišćene, bezazlene prošlosti s prešućivanjem nezgodnih pojava. Francuska “velika nacija” doživjela je tako mnogo poraza i poniženja da je mogla održati nacionalnu čast samo zaboravljanjem nepogodnih događaja. Kasnije kritičko razračunavanje s režimom u Vichyju pokazalo je da je samo manjina Francuza sudjelovala u otporu dok se većina prilagodila njemačkoj okupciji. Nakon duge šutnje su i francuski zločini u alžirskom ratu postali predmet diskusije.

Sjajna ratna slika Nizozemske također nije izdržala pod kritičkim pogledom na koji je, uz ostalo, utjecalo i držanje nizozemskih UN-vojnika u Srebrenici.

Poseban slučaj je manipulacija s nedavnom prošlosti u Španjolskoj koja je uspješno prešla iz Francove autokratske države u demokratski sustav. “Nacionalnim konsenzusom”, jednim od ključnih pojmova i mitova postfrankističke Španjolske, Francova je diktatura nestala do danas iz sjećanja pomoću raznih tabua.

I Švicarska pripada krugu “zavjere šutnje”. Mitom o Švicarskoj kao neutralnoj državi u II. svjetskome ratu dugo su se prešućivale transakcije zlatom Švicarske narodne banke s nacističkom Njemačkom, suradnja švicarskih industrijskih poduzeća s njemačkima, “bezimen” imetak žrtava nacizma u švicarskim bankama. Švicarski službeni činitelji dugo su uspjevali prikriti te činjenice.



Kada je riječ o historijskom pamćenju i strastima, postkomunističke zemlje imaju mnogo sličnosti. Ne ulazeći u specifično sovjetsko manipuliranje poviješću kao jedan od temelja održanja vlasti u Sovjetskom Savezu i satelitskim zemljama, valja samo spomenuti današnje traženje poboljšane verzije ruske prošlosti, prije svega one carske Rusije koja se u mnogome prikazuje ako lijepa vizija, dok su u bivšim satelitskim zemljama djelomični na cijeni predratni, nimalo demokratski režimi.

U Poljskoj je karakteristična velika pripovijest koja  vidi Poljake isključivo kao nevine žrtve Nijemaca i Sovjeta i negira zločine nad Židovima s poljske strane pripisujući ih samo “drugima”, naime, Ukrajincima te Bjelorusima i Litavcima. Dakako, kada je riječ o manipulacijama s povijesti 20. st. u europskim zemljama, sudbina Židova pod nacizmom poseban je problem historijskih interpretacija. Isto vrijedi i za povijest “drugih” jer mržnje iz prošlosti nisu nestale.

Profesionalnom povjesničaru i povjesničarki isplatila bi se poredbena analiza selektivnoga prešućivanja i krivotvorenja određenih segmenata prošlosti u Hrvatskoj, odnosno u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, s područjima nekadašnje sovjetske dominacije. No, manipulacije s prošlosti u Hrvatskoj imaju sličnsti i s onima u tzv. starim demokracijama. Ne znam je li utjeha za ono što nas muči na početku 21. st. spoznaja da su strasne polemike o prošlosti 20. st. sastavni dio društveno-političkih i nacionalnih sredina gotovo svuda na svijetu. Na kraju Europa se ujedinjuje, ali europsko pamćenje je duboko asimetrično. U Europi ima danas 46 država s vlastitom povijesti, kulturom, uspomenama i posebnim sjećanjima na prošlost. Je li proces ujedinjavanja Europe utječe na istraživanje i stav prema prošlosti koja se stalno mijenja, na ispitivanje odnosa suprostavljenih prošlosti, na značenje koje ove prošlosti imaju za samorazumijevanje Europljana?

Izvor: Jutarnji.hr

zanimljiv komentar jednog čitaoca a sasvim realan i ok

      |      abakus      |      29.3.2007 8:16:36
Mislim da možemo mirno reći...

da je nečista savijest svake države ista kao i nečista savijest bilo kojeg čovjeka. Učinjeno zlo treba priznati i pokajati se za njega - ono time neće nestati, kao ni njegove posljedice, ali će čovjek/država moći nastaviti živjeti. Dok god se to ne napravi to učinjeno zlo će ga stalno opterećivati i vraćati natrag, u vječnom krugu nečiste savjesti i nijekanja počinjenog zla. Nije lako priznati zlo, ali to je jedini način da se krene dalje.

  nikola34 za koristan tekst...

evo vlado na ovakvim skupovima trebaš učestovat , a ne majicu ne se bože pravde i udri bubnjaj u šuplju 





ZAGREB - U organizaciji Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO) u Zagrebu je danas održan okrugli stol "Poticanje pomirenja u 'daytonskom trokutu'" na kojem su sudjelovali intelektulaci te predstavnici mladeži političkih stranaka iz Hrvatske, BiH i Srbije.

Sudionici okruglog stola ocijenili su da je normalizacija odnosa nezaustavljiv proces, no pomirba je dugotrajan proces koji će, uz nužno suočavanje s prošlošću, trajati kroz više naraštaja.

Zaključili da je za suočavanje s prošlosti potrebna istina, a za normalizaciju odnosa promjena načina razmišljanja i komuniciranja, koje bi trebalo biti više građansko, a manje nacionalno.

Predsjednik HHO-a, organizatora okruglog stola, Žarko Puhovski ocijenio je da je presuda Međunarodnoga suda pravde u Haagu u povodu tužbe BiH protiv Srbije za genocid katastrofalni pravni dokument koji otvara mogućnost za daljnje presedane, uvodeći koncept, kako je rekao, općinskoga genocida.

Osim međusobnog odnosa triju (konstitutivnih) naroda u BiH, stanje dodatno komplicira i uloga međunarodne zajednice koja, unatoč mnogim pozitivnim doprinosima, zbog neujednačenog kriterija, na krivi način tretira cijelu regiju, istaknuo je.

Također je ustvrdio kako su na području BiH pripadnici svih triju naroda kada su mogli činili zločine, ali ni približno nisu svi jednako činili zločine i svi su odgovorni, ali ni približno jednako.

Podjednako je krivo reći da je samo jedna strana odgovorna, kao što je krivo reći da su sve strane jednako odgovorne, i zato je problem o tome na miru razgovarati, rekao je Puhovski.

Vesna Pešić iz beogradskoga Centra za mir i razvoj demokracije rekla je kako se vjerovalo da će presude međunarodnih sudova pridonijeti pomirenju, no presuda Međunarodnoga suda pravde dovela je do ogorčenosti u BiH, a kod srbijanskih vlasti olakšanje, pa čak i euforiju jer neće biti reparacija za ratnu odštetu, kojoj, kazala je, nema mjesta.

Po njezinu mišljenju, trenutačno nema velikih izgleda za izručenje generala Ratka Mladića Haaškome sudu i donošenje deklaracije koja bi osudila genocid u Srebrenici jer su sve srbijanske političke snage usmjerene na status Kosova.

Jutarnji.hr
Datum objave 31.03.2007 14:48

pa nemoj sad kvariti utisak sa ovim drugim tekstom... ej Vesna Pesic... povrace mi se! 

Tuzba je nelegitimna, a oni veliki dio skupa njoj posvjecuju paznju...

Чим је ту Весна Пешић све ми је јасно. Опет нека хајка на Србе. 

Jasno ko dan! bljuv...

Pa uvije je ovde u bosni bilo favorizacija jednog naroda i to Bošnjačkog, svi u svijetu misle da je bosna bošnjačka, pa srpska, a Hrvate niko i ne spominje i trebalo bi se za to zalagati, a u skupštini BiH izglasati zakon o zabrani negiranja ostala dva naroda, znači onaj ko pomene Bosna bošnjačka da smjesta plati novčanu kaznu, trba stalno pominjati tri naroda ili reći ničija!

Tužba ili rješenje , pravniče dajmo malo logike .......

@nikola34
U prvom postu je tolko sve lepo objasnjeno,da je svaki komentar na ovaj drugi bezveze...
Pogledaj samo ovo:
Također je ustvrdio kako su na području BiH pripadnici svih triju naroda kada su mogli činili zločine, ali ni približno nisu svi jednako činili zločine i svi su odgovorni, ali ni približno jednako.

Podjednako je krivo reći da je samo jedna strana odgovorna, kao što je krivo reći da su sve strane jednako odgovorne, i zato je problem o tome na miru razgovarati, rekao je Puhovski.
Pa,kad oce vec da kazu da je neko kriv,onda neka lepo kazu taj i taj....ali je ocigledno da posle presude ne mogu,pa sad tu prde ljudima sa nekakvim rebusima,posto vise ne mogu za sve okriviti Srbe(Nidzo to u prvom postu jasno pise)...ili jesu ili nisu...kakve su ovo mozgalice,ko da smo svi sisali camac...

@igorxxx
I od tebe covek da vidi pametan post...