Maja Samarinac

"Prije godinu i pol meditirajući u šumi osjetila sam prisustvo energije oko sebe, prisustvo nekakvih bića koja nisam mogla vidjeti golim okom, već unutarnjim vidom. Nakon što su mi se obratili trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim s kim razgovaram. Predstavili su se kao «duša vode» i rekli neka dolazim u šumu i zapisujem, a oni će mi pričati priče.

Dva mjeseca nakon toga nisam ništa poduzimala, trebalo mi je vremena da shvatim i prihvatim. Očekivala sam da ako se i pokaže istinitim i ja i dalje budem s njima komunicirala, da će to biti dječje priče koje će «neki vilenjaci» pričati za djecu, a ja zapisivati.

Cijeli koncept pomalo je bio bajkovit, prije toga o «šumskim nevidljivim bićima» nisam znala ništa, nisam imala nikakvo mišljenje o svemu tome i cijeli taj događaj uhvatio me nespremnu. Nakon nekoliko dolazaka upoznala sam ih sve, dušu vode, zračne vile, zemljane, drveće - mudrace prošlosti. Svi oni bili su energije koje su se isprepletale sa šumom i svime u njoj. Uvijek ih vidim onim unutarnjim pogledom kao energije, manje, veće, u skupinama ili same.

Nakon prvog dobivenog teksta koji se kroz mene u samo par sekundi slio na papir, shvatila sam da se ne radi o dječjoj priči već o tekstovima s afirmativnim porukama.

Odlazila sam u šumu redovito tijekom naredne godine. Svaki put kada bi osjetila neki unutarnji poriv uzela bih svoju rasklopnu stolicu, olovku i bilježnicu, sjela na jedno od najdražih mjesta i zapisivala. «Poruke» i pokoja «vježba» su se samo slijevale kroz mene. Ponekad bi dolazile tako brzo da sam ih jedva stigla zapisivati, a onda bi u miru ostala sjediti, čitajući ih, čudeći se njihovoj jednostavnosti i ljepoti, ponekad se pitajući zašto ja, zašto su mene izabrali za ovaj «zadatak»?

Odlazeći u šumu polako sam otkrivala i sebe, ona skrivena osoba iz moje prošlosti polako je izlazila na površinu i pokazivala se. Otkrila sam svoju veliku povezanost sa šumom, sa svim njenim stanovnicima.
Moja ljubav prema svima njima, prema svakom drvetu, svakom kamenčiću neizmjerna je. Nakon što bih zapisala tekstove za taj dan ostala bih sjediti u stolici s njima razgovarajući. Otkrivali su mi svijet, pomagali su mi da otkrijem sebe i da se ponovno sjetim istine o životu, istine koju je većina nas zaboravila. Iz dana u dan u meni je rasla radost, sreća što su ušli u moj život, sreća zbog svega što se oko mene događa.

Njihovo veselje neizmjerno je, njihova ljubav budi u vama one istinske osjećaje koje nam život u ovom našem svijetu ponekad potiskuje. Oni kažu da jedino u životu što vam treba je vjera…
izvor

Shuma je dom za posebne umove, koji trazhe mir i slushaju muziku prirode, verujem da je moguche dozhiveti ih,jer stvaranje je jako dug proces..............

Od malena su mi bile fascinantne price o 4elementa prirode, koje kontrolisu vile, I da one stanuju u sumi. Tu pricu sama sam razvijala, ali do danas mi je ostala navika da odlazim tamo I sakupljam energiju ispod zemlje, I dodirujem koru drveca, zamisljajuci razna radoznala stvorenja kako me posmatraju… sume su vrlo inspirativne!

Sjećam se kad su me neke teže životne situacije pritiskale, izjadala sam se baki, a ona me je poslala u šumu na jedan proplanak gdje smo se znale odmorit nakon što smo brale gljive i bilje.
Bila sam ljuta na nju u tom trenutku, doputovala sam iz dalekog, a ona me nije htjela ni utješit
Ipak sam je poslušala jer intuitivno sam znala da baka nikad ne griješi.

I opet je bila u pravu, osluškujući ptice, kukce, vjetar...prirodu utjeha mi je sama došla. Utjeha kakvu nikad ljudska usta ne bi mogla izreći. Smirena i puna pozitivne energije došla sam do rješenja nekih problema, zagrlila baku i vratila se na svoj put.