Einstein's Gravity Confirmed on a Cosmic Scale
Proof of dark matter and dark energy, study says


A partial map of the universe shows galaxy clusters out to seven billion light-years from Earth.

The theory of gravity proposed by Albert Einstein nearly a century ago can explain the dance of galaxies around one another just as well as it can model the motion of planets around the sun, according to a new study.

The finding suggests that the invisible substance called dark matter and the even more mysterious force known as dark energy are not just figments of physicists' imaginations.

For centuries Isaac Newton's law of universal gravitation worked well enough to explain gravity on Earth. But astronomers eventually saw discrepancies in the way larger objects such as planets interacted.

Einstein's general theory of relativity, published in 1916, proposed that gravity works on large scales because matter warps the fabric of space and time, also known as space-time. (See "Einstein and Beyond" in National Geographic magazine.)

This notion has been used to successfully explain phenomena in our solar system, such as the slight alterations in Mercury's orbit around the sun, which Newton's gravity couldn't account for.

The existence of dark matter and dark energy is based on the assumption that Einstein's gravity is affecting galaxies billions of light-years from Earth in the same way that it affects objects in our solar system.

Based on general relativity, for example, scientists think dark matter exists because some cosmic objects behave as if they have more mass than we can see.

But until now, tests of general relativity on galactic scales have been inconclusive.

Einstein's Gravity and Galaxy Clusters

For the new study, appearing this week in the journal Nature, astrophysicist Reinabelle Reyes and colleagues looked at data gathered from more than 70,000 bright, elliptical galaxies.

The team found that the galaxies, located up to 3.5 billion light-years from Earth, are clustered together in precisely the way that general relativity predicts.

"From the galaxies' positions, we can tell how clustered they are. That gives us information about how gravity acts, because that's what gravity does—it pulls things together," said Reyes, of Princeton University in New Jersey.

By combining measurements of the galaxies' clustering with other properties—such as the galaxies' movements relative to one another and the way they bend each other's light—Reyes's team calculated EG, a quantity physicists use when looking at objects' expected interactions.

General relativity predicts that EG should be around 0.4. The value of EG measured in the study was 0.39.

Still Greater Distances to Probe

The new findings validate the current popular model of cosmology, said David Spergel, a theoretical astrophysicist also at Princeton.

"It looks like things are okay," Spergel said. "It would have been more exciting if they saw deviations [from general relativity], but their results are important as well."

The study authors also note that their work casts serious doubt on some alternative theories of gravity, such as tensor-vector-scalar gravity, or TeVeS, which attempts to explain how gravity might work differently on large cosmic scales.

TeVeS predicts that EG should be around 0.22—much lower than the observed value.

It's still possible, however, that TeVeS takes over at even larger distances not yet explored.

"There's always a possibility that things are breaking down where you haven't probed yet," Spergel said.

Future space missions, such as NASA's Joint Dark Energy Mission and the European Space Agency's Euclid mission, will be required to test general relativity across these larger distances, the scientists say.

Извор: National Geographic

Veoma interesantno!

Dark matter, dark energy! He, ko u filmu covece

Pa i normalno je da postoji; ravnoteza, balans...

Научна фантастика постаје научна стварност.

To se vec poodavno zna, ali se istrazuju mogucnosti za koriscenje te neisrpne energije. Bolje receno nacin.

Хммм док не провире испод планкове дужине ништа од те енергије  А ту их чека квантна која је у свађи са Анштајном... Тако да, потез је на М-бранама 

lerr, ajd samo malo pojasni Zar Ajnstajn ne zastupa (da tako kazem) kvantnu prirodu svetlosti a ne talasnu (mozda se varam, nisam ti ja neki poznavalac), i sta su to M-brane?

Ponavljam, nisam veliki poznavalac, tako da ne sudite ako pitam gluposti. Zahvljujem u napred.

M-brana, struna, super struna. Egzistiranje cestice se objasnjavalo 10-o dimenzionalnim svemirom. Medjutim uvidelo se da se pojave u svemiru ne mogu objasniti u potpunosti pa je dodata i 11-esta dimenzija. Time se objasnjava cestica. A kako. Svaka cestica je ustvari struna koja titra odredjenom frekfencom u 11-odimenzionalnom kvantnom univerzumu. Iako se neki bave i 12-odimenzionalnim svemirom, tzv F-teorija.
U teoriju supersingsa, se polazu velike nade za objasnjenje i mogucnost dobijanja jedinstvene teorije polja.

Sto se fotona tice, oni su kao i elektroni o stale subatomske cestice, korkoskopularne prirode. Sto znaci da imaju osobine cestice i talasa. Mi ih mozemo videti u samo jednom ili drugom stanju. Nikako istovremeno oba. Ako ih u eksperimentu gledamo kao talas, tako ce se i prikazati. Ako kao cesticu, pokazace se kao cestica. Nikada se ne pokazuju drugacije. Ako ih gledamo kao talas da se pokazu kao cestica i obrnuto.

To je i jedan od razloga sto se kaze da smo mi aktivni posmatraci. Uticemo na ono sta gledamo. U eksperimentima unosimo parametre merenja u krajnji rezultat. Ako posmatramo elektron, on u sustini pre naseg posmatranja nije ni postojao, mi ga ne vidimo. Tek detekcijom ga uocavamo ali sa parametrima naseg uticaja. Tako da ne znamo koje su mu vrednosti bile pre toga. Ako posaljemo foron da bi ga detektovali, uocicemo elektron, ali sa promenjenim prvobitnim parametrima.
Pasivan posmatrac ne utice na posmatranje, on je van prostor/vremena. I vidi stvari onakvim kakve jesu.

Shvatam, ali mislim da se tu radi o nasoj nesavrsenosti. Jednostavno ne mozemo da razumemo to. Kao kad bi kromanjonac shvatio crtabi film na primer - nema shanse, za njega je to cudo, ili napr. tv ekran itd. On ne zna za tromost, ne oka, vec mozga koji gleda niz ukocenih slika.
Tako je i sa cesticama ili talasima - ne mozemo da shvatimo "s kamenje da ga gadjas"!
No nece to biti ni prva ni poslednja stvar sa kojom zivimo a da u sustini nemamo pojma sta je to, ali imamo ime i baratamo i imenima i pojavama, koristimo to, itd.
Mozda je to tako po prirodi stvari, a mozda smo mi oboleli od necega.
Valjda cemo da "progledamo"  jednog dana, kad nam nesto u glavi kvrcne... mozda cemo jednog dana svetlost da kupujemo na grame

Stvar je u tome sto smo mi opredeljeni u materiji, ne u energiji. Ako bi gledali sa stanovista percepcije, za nase potrebe su ok, medjutim mi ne vidimo svet oko nas kakav jeste. Jednostavno dok gledas u tastaturu, misa, zgradu, zenu, prijatelja, ... ti njih ne vidis. Ti vidis odbijene fotone. Kada ugasis svetlo ne vidis nista, iako su predmeti tu. Da ih vidis kakvi jesu ne bi imao potrebu za svetlom. A ti isti fotoni ti svojim talasnim duzinama odredjuju boju tog sta gledas.
Jednostavno ne vidimo svet kakav jeste. Vidimo iluziju koju nas mozak stvara. Ali iluziju u pravom smislu. Ako pogledas oko. Ono ima ocni nerv koji polazi od jednog mesta iz oka. Na tom mestu nema perceptora svetla. Sto znaci da bi u vidnom polju trebali imati mrlju, u kojoj nema slike. Ali mozak to nadomescuje. Da bi se uverio, zatvori levo oko. Drzi prst na oko 30 cm u gornjem desnom kvadrantu vidnog polja. Gledaj negde udaljeno, ne u prst. Pomeraj lagano u tom delu vidnog polja i vrh prsta ce nestati. Upao je u takozvanu tamnu mrlju oka, mesto odakle polazi ocni nerv. A ti ipak vidis na dalje pozadinu. Jenostavno mozak nadomescuje sa trenutno poznatim tu prazninu.
Mnoge je mucilo kako osecamo cvrsticu materije. Znamo da je atom prazan. Ako bi stavio ciodu u centar fudbalskog igralista, glava ciode bi bila jezgro. Elektron bi jurcao po atletskoj stazi. Sve ostalo je praznina. I zasto onda ne vidimo ili ne prodje nam ruka kroz neki predmet ?Zbog jakih nuklearnih sila. Jedne od 4 poznatih sila u univerzumu. Taako da ispada, atomi se ne dodiruju, kada prinesemo ruku necemu, vec se dodiruju jake nuklearne sile. Nas perceptivni sistem to registruje kao otpor, a mozak kao cvrstinu. Iako ona ne postoji.
Tako da su budisti u pravu, sve sto vidimo, svet oko nas, je iluzija. Ne percepciramo ga kakav jeste, vec kako nam mozak predstavi svesti.
Sem toga, mozak samo nekoliko procenata informacija prosledi do svesti. Ostalo je skladisteno u podsvest.
Zna se vec dosta vremena o polju nulte tacke. Energetskom okeanu, iz koga sve potice i cemu se sve vraca. Ranije su to zvali Etar, danas Tamna materija ili polje nulte tacke.
Za interesantno je da su i pisci religijskih knjiga to opisivali na svoj svojstven nacin. Ostaje pitanje, kako su oni to znali. Mozda cemo putem informacija iz tog energetskog okeana doznati, mozda nikada necemo. Mozda iz nase same DNK, koja emituje fotone i tako kao putem svetlosnih vodova razgovara sa drugom DNK. Jer se pokazalo da je u njoj skladistena ogromna kolicina informacija.
Da li cemo to nekada desifrovati, ne znam ... mozda ako se pre toga ne pokokamo nuklearkama ili nas ne otrsi neki meteorit, pre nego budemo spremni da se mozemo odupreti takvoj pretnji.

E ovo je vec nesto!.
Iz ovoga proizilazi da ukoliko se oslobodimo iluzija mozemo mnogo toga otkriti, uraditi, promeniti (na bolje). U stvari mi smo sve i sve je mi. Mi smo deo svega a sve je u nama. To su prozvali Bog nekad davno, a onda su po obicaju uprskali i od toga napravili vasar svetskih konfesija, reigije i ratove.

Zato ja volim da sedim u sumi na zemlji, da nam se elektroni i jezgra druze. Ceo univerzum nam je kuca samo sto mi ne vidimo. Smrt ne postoji jer je sve to samo menjanje stanja i oblika - znaci samo hrabro napred.

Ipak za sada je ono sto vidimo, osecamo i mislimo za nas "stvarnost". "De facto" to i jeste stvarnost, obzirom da je to jedan od bezbroj mogucih vidjenja . Stvarnost je relativna i zavisi od posmatraca, nama izgleda ovako, macki drugacije, glisti jos drugacije itd. Ono o cemu ti pricas je sustina kosmosa, jedna jedina i apsolutna istina a to je tesko spoznatljivo. Verujem da se mi u nekoj asimptoti priblizavamo sustini, ali kao i asimptota nikada je ne dodirujemo vec se beskonacno priblizavamo.

Bice to sve interesantno uprkos nasem nuklearnom divljastvu.