Reci mi: koliko hoćeš da te vole?

Edward L. Bernays, otac PR-a i doktor nad doktorima za spin: Natjerao Amerikance na kunzumiranje slanine, uvjerio žene da uživanje duhana emancipira, pomogao CIA-i da ruši srednjoameričke vlade i provodi genocid nad domicilnim stanovništvom. Joseph Goebels ga je obožavao.

Vrlo je malo ljudi, bilo u branši tzv. odnosa sa javnošću ili izvan nje, danas čulo za ime Edwarda L. Bernaysa, iako svakodnevno koriste ili provode upravo ono što je ovaj čovjek učinio industrijom, bez koje je danas nezamisliv svijet kojeg poznajemo. Ne bi tu bilo ništa neobično niti bi ova priča bila zanimljiva, osim uskom krugu "profesionalaca" koji se tim poslom bave, da isti taj Bernays nije imao puno poznatijeg i značajnijeg ujaka po imenu Sigmund Freud. U vrijeme kad je Bernays tražio svoje mjesto pod suncem, njegov ujak je digao cijelu znanstvenu zajednicu na noge svojim poznatim kompleksnim teorijama o ljudskoj psihi i njenim nesvjesnim procesima kao okidačima svjesnih radnji, revolucioniravši dotadašnju Decartesovu viziju čovjeka, Cogito ergo sum.

Razlika između ova dva čovjeka identična je razlici između svijeta koji vidimo kao sudionici ekonomske zajednice bazirane isključivo na profitu radi profita, prodaji radi hiperprodukcije roba i usluga, kupovanju sreće, tableta protiv bilo kakvih negativnih osjećaja s jedne strane, te osjećaju izmanipuliranosti i onoj duboko usađenoj humanističkoj vrijednosti da je ljudsko postojanje ipak nešto više.

Ono što je Edward Bernays potom napravio, jest da je od ujakovih bilješki i iskustva stečenog u godinama ljetovanja s njim, u kojima je u dugim šetnjama upijao njegove spoznaje, napravio plodonosan biznis i stvorio fenomen 20. stoljeća poznat pod skraćenicom PR ili u širem smislu propaganda. Uspio je sebe izbrendirati ujakovim imenom, nazvavši ga svojim mentorom, koristeći njegove uvide u ljudsku psihu za osmišljavanje korporativnih PR kampanja. No postoji očit paradoks u odnosu prema svijetu ove dvojice. Freudovo liječenje razgovorom osmišljeno je kako bi se nesvjesni psihički procesi i skriveni motivi doveli u svjesno stanje i analizirali kako bi pomogao ljudima da žive ispunjenijim životom. Bernays je suprotno od toga koristio psihološke tehnike kako bi zamaskirao skrivene motive, održavajući javnost nesvjesnu procesa koji se odvijaju unutar njih, oduzimajući na taj način bilo kakvu volju za svjesnom akcijom i reakcijom. I upalilo je, upravo zbog toga što s Freudom porušeno do tada ustaljeno vjerovanje u Decartesov svijet uma, da je čovjek racionalno biće koje na odluke donosi temelju činjenica i njihove analize. Čovjek je postao i emocionalno biće vrlo često iracionalno vođeno nesvjesnim emotivnim procesima.

Freud se ogradio od bilo kakve povezanosti svoga djela s industrijom. Odbio je nećakov poziv u Ameriku i ponudu da se obogati svojim kompleksnim psihodinamičkim teorijama u službi propagande, iako mu je kao Židovu u to vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća u Beču bio ugrožen i život. Kasnije je, znamo, otišao London gdje je ubrzo i umro. Danas Bernaysova kćerka Anne tvrdi da je i on prije svega imao plemenite motive u stvaranju svojih teorija, no teško možemo vjerovati da mu je promakla misao kako one ipak nisu prvenstveno motivirane željom ostvarenja zdravijih i ispunjenijih života i odnosa među ljudima vodeći se samo tim tko je zapravo naručitelj njihove implementacije u praksi.

Opsesivno tražeći priznanje i slavu, Bernays je često bio na vjetrometini kritiziranja i ismijavanja svojih suvremenika no titulu koju je uspio osvojiti danas mu nitko ne može oduzeti. Stoga ga Larry Tye, novinar Boston Globea, u svojoj posljednjoj knjizi The Father of Spin, s pravom naziva ocem spina. U tom svom pokušaju brendiranja samog sebe, Bernayes je napisao opsežne memoare pod nazivom Biography of an Idea.

U Propagandi, jednoj od svojih prvih knjiga, Bernays piše: "Ukoliko razumijemo mehanizme i motive grupnog razmišljanja, moguće je kontrolirati i pokrenuti mase po našoj volji, bez njihove spoznaje o tome." U svojim kasnijim knjigama stvorio je termin "inženjering suglasnosti" kako bi opisao tehnike kontrole masa. "Svijest i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element demokratskog društva." Bernayes nastavlja: "Oni koji manipuliraju ovim nesvjesnim društvenim mehanizmima konstituiraju nevidljivu vlast koja jedina ima istinsku moć nad našom zemljom... U gotovo svakoj akciji našeg svakodnevnog života, bilo u sferi politike ili biznisa, ili naše socijalne angažiranosti ili etike, dominirani smo utjecajem malog broja ljudi... koji razumiju mentale procese i društvene uzorke ponašanja masa. Oni su ti koji vuku konce koji kontroliraju mišljenje masa."

Za vrijeme Bernaysovog života, termin "propaganda" dobio je potpuno novo značenje kada je ona postala poznata široj javnosti zahvaljujući užasima Hitlerovog režima i monstruoznog nacističkog PR genijalca po imenu Joseph Goebbels, te u propagandim akcijama SSSR-a. U svojim memoarima Bernayes piše kako je bio "šokiran" kada je saznao da je Goebbels u svojoj privatnoj knjižnici čuvao sve kopije Bernayesovih radova, te kako su baš njegove teorije pomogle u stvaranju i rastu Trećeg Reicha.

S obzirom da je Bernayes poživio do 1995. godine, njegov utjecaj je zašao duboko u suvremeno društvo. U knjizi The Father of Spin, Tye naglašava kako su tehnike koje je Bernayes razvio ubrzo postale nezaobilane u bilo kojoj političkoj kampanji i stvaranju javne slike osobe ili tvrtke. Tye naglašava kako je esencijalno razumijeti Bernayesa kako bismo shvatili što su Hill & Knowlton činili u Iraku (Hill  & Knowlton svjetski je poznata PR agencija op.a), kako se Richard Nixon uspio izdići iz post - Watergate čistilišta i zaslužiti pogreb velikog američkog predsjednika, kako je Bill Morris repozicionirao Billa Clintona kao ideologa politike centra u svom reizboru i kako su sva ostala PR čuda modernog doma osmišljena i provedena u djelo.

Počevši od benignih kampanja kao što je ona za "sveamerički doručak", kada je Bernays prihvatio posao u prehrambenoj industriji da poveća prodaju slanine i promijeni ustaljene navike doručkovanja kave i kolača u opće poznatu, sad već i krilaticu "Bacon and eggs".  Bernays je spinovski okrenuo priču, upitao je liječnike da li podržavaju "jak" ili "lagan" doručak; odgovor je, naravno, bio "jak doručak", na što je Bernays ponudio Amerikancima slaninu. Kampanja se odvijala edukacijama o važnosti obilnog obroka, i rođen je trend. Danas je u Americi među većinom građana jutro nezamislivo bez slanine i jaja.

Godine 1920. American Tobacco ga unajmljuje kako bi proširio svoje, do tada isključivo muško tržište, na žene.  U javnosti je u to vrijeme pušenje žena smatrano je tabuom. Ono što je Bernays opet spinovski učinio jest da je iskoristio buđenje pokreta za žensku ravnopravnost. Angažirao je ženske modele i uputio je poziv svim medijima da će na gradskoj paradi u New Yorku grupa aktivistica u borbi za ženska prava upaliti "baklje slobode". Na njegov znak pred gladnim fotografima cure su zapalile svoje Lucky Strike cigarete, i slijedeći dan svi mediji su prenosili vijest kako grupa djevojaka puši cigarete u znak slobode. Treba li dodati da je pušenje među ženama danas ostao izričaj neovisnosti, individualnosti i na koncu ravnopravnosti. Vjerojatno u težnji za rakom pluća, ali nismo li gore spomenuli da racio s tim ima vrlo malo veze.

Iako je gradio vlastitu sliku kao borca za ravnopravnost i ljudska prava, njegov rad za United Fruit Company imao je zastrašujuće posljedice. Naime, Bernaysova kampanja imala je direktan utjeca ja CIA-ino rušenje netom odabrane demokratske vlade u Guatemali. Termin "banana republika" skrojen je zapravo kako bi slikovito dočarao spregu i korupciju između United Fruit Company, vlade u Guatemali i zemljama centralne Amerike. Kompanija je, naime, brutalno iskorištavala jeftinu radnu snagu kako bi proizvela banane za lukrativno tržište SAD-a. Kada je reformirna vlada, izabrana na demokratskim izborima, pokušala zadobiti dio moći i kontrolu nad poslovima kompanije u svojoj zemlji, Bernays je lobirao medije i političke elite protiv vlade i reformi. Zbivalo se to 1950-tih godina, kada je američka paranoja i opsjednutost komunističkim neprijateljima bila na vrhuncu, vrijeme početka Hladnog rata. Tada se počinju pojavljivati članci u svim relevantnim američkim dnevnim novinama o rastućem utjecaju komunista u Guatemali, uz plan da se u nakladi od 300 tisuća primjeraka izda brošura pod nazivom "Komunizam u Guatemali - 22 činjenice", i distriubuira oganizaciji pod imenom American Legion (udruženju vetarana i vojnika američke vojske).

Njegove akcije vodile su direktno do brutalnog vojnog udara, kada je vojska srušila demokratski izabranu vladu, uz pomoć, obuku, novac i oružje od CIA-e. Tragičan ishod ove priče bilo je desteljeće tiranije koje se strahotama opasno približilo Hitlerovom režimu, uslijed kojeg je osuđena, ubijena i iseljena većina manjinskog stanovništva indijanskog porijekla i indijanskih plemena poput Maya.

Bernays navodno nikad nije požalio svoj rad za United Fruit Company, za koji je dobivao naknadu od 100 tisuća dolara godišnje, što su u to vrijeme bili iznimno visoki prihodi. Njegov biograf Tye u svojoj knjizi napominje kako su Bernaysove studije, press materijali i teorije zapravo formirale američko viđenje svojih Latino-susjeda kao podobne za manipulaciju i eksploataciju. On također pokazuje kako se u propagandom ratu protiv Guatemale, koji je započeo Bernays, može uvidjeti uzorak kasnijih kampanja vođenih od strane SAD-a prema Kubi, i dosta kasnije prema Vijetnamu.

U ovom članku i u Tyeovoj biografskoj knjizi o Bernaysu, izvlači se na svjetlo antidemokratski i opasni korporativni pogled na svjetsku industriju odnosa s javnošću. Ta opasnost se previđa zbog činjenice što PR industrija, dok manipulira javnim mnijenjem, djeluje iza scene. Upravo ta strategija "nevidljivosti", razlog je zbog kojeg akademik Scott Cutlip odnose s javnošću naziva "nevidljivom moći".

Što se tiče naše zemlje, jasno je da  su PR agencije, specijalisti, konzultanti, zahvaljujući spoznajama u sto godina razvoja ove industrije u svijetu, zavladali medijima na svim razinama. Živimo život izvan svojih mogućnosti, gladni za stvarima koje nam realno nisu potrebne. Promijenili su retoriku nove garniture političara u umirujuću, neoptužujuću i razumnu, nakon hušačke, osvetničke, nacionalno emotivno obojane retorike bivših, što je zapravo korak naprijed, ako prema ničemu drugom, barem prema olakšanju atmosfere kriznih vremena u kojima živimo. U svim medijima, 50 posto sadržaja plasirano je od strane PR agencija angažiranih od raznoraznih domaćih i stranih korporacija. Strane korporacije u vlasništvu su velike većine domaćih medija.

Koliko je istine u onome što čujete i pročitate, i što vi od toga imate, na vama da je da ocijenite. Za sve nas koji volimo čuti obje strane priče ostaje internet, barem još neko vrijeme...

http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/reci-mi-koliko-hoces-da-te-vole

http://www.prwatch.org/prwissues/1999Q2/bernays.html

---

---

bravo za temu!

Права Психологија!
Писац је хтео да заштити Фројда! Зашто? Цео ''Пи-Ар'' се заснива на сатанистичкој Фројдовој идеологији!

The engineering of consent is the very essence of the democratic process, the freedom to persuade and suggest.

– (Edward L. Bernays, "The Engineering of Consent", 1947)

---

Objavljena je na srpskom najvažnija knjiga Edvarda Bernajsa "Propaganda", sa samo 86 godina zakašnjenja. . .  ali i dalje je vruća i opasna.  

Portal Gle: "Kako stvoriti mišljenje većine"

Čitajući tu knjigu, kao da sam čitao uputstvo za sve što nam se dešavalo poslednjih 20-tak godina na našim prostorima, opaki deda Bernajs je napisao recepturu, a njegovi šegrti su to samo sproveli u delo i zavukli nam do balčaka.  Što je najbitnije, još ne prestaju, a nama i dalje nije jasno šta nam rade i zašto  

Odlomak iz knjige: Odlomak iz knjige Edvard Bernajs "Propaganda"

Robovi u slobodi
 
Istina je da SAD nisu ni u Prvom, ni u Drugom svetskom ratu imale nikakav nacionalni interes da šalju trupe preko okeana. Baš kao što SAD nisu imale nikakav  interes da se bave Korejama, Vijetnamom, Irakom, Iranom, Libijom, Jugoslavijom, Bosnom, Kosovom...Interes je bio samo kod privatnih korporacija i vlastelinskih klanova koji su želeli naftu i druga rudna bogatstva kao i otvorene puteve za njihov transport.
 
Piše: Ivona Živković
 
Edvard. L. Bernajs je dominirao industrijom javnog mišljenja koja se još naziva PR (odnosi sa javnošću) sve do 1940-tih, ali  njegov uticaj je prisutan i danas. Jedan od prvih Bernajsovih poslova je bio da američkom narodu „proda" političku priču o neophodnosti ulaska SAD u Prvi svetski rat sa idejom da Amerika mora da pomone "da se svet učini bezbednijim za demokratiju". I danas ova Bernajsova politička propaganda pukog "spinovanja" (logičkog uvrtanja) američkog naroda funkconiše, pa se oni i danas upliću u razne konflikte širom sveta što se naziva "humanitarnim intervencijama".  I danas se američkim vojnicima i generalima servira priča o neophodnosti uspostavljanja demokratskih društava.  U ove "humanitarne operacije" sve više će se uključivati profesionalni vojnici iz drugih zemalja (pa i iz Srbije). Samo zato se vojska u Srbiji ponovo populariše.
 
Industrija javnog mnjenja
 
Bernajs je verovao da najveći broj ljudi ima potrebu da mu drugi predoče kako da razmišlja i samo mali broj odabranih jedinki, po prirodi ima sposobnost da sam formira svoj ukus i stavove. Ali da bi ovo "javno mišljenje " kod masa bilo prihvaćeno (jer očito nije bilo bogomdano kako je verovao Bernajs) , poruke su morale da im se plasiraju preko medija i ponavljaju stotinama puta. Sa ovim zadatkom, da u masama poseju određen ukus i potrošački način života i razmišljanja,  počele su da se stvaraju gomile raznih PR agencija poput: Burson-Marsteller, Edelman, Hill & Knowlton, Kamer-Singer, Ketchum, Mongovin, Biscoe,  Duchin BSMG, Ruder-Finn itd.
I ne samo da su ljudi masovno počeli da usvajaju ovako nametnute ukuse i stavove, oni su vremenom postali ovisnici od svakakve propagande koje je servirana preko svih mogućih medija. Uniformno i jednoobrazno razmišljanje bio je upravo cilj onih koji su Bernajsa i PR delatnost finansirali.
Mase su tako naučene da prate modu (i održavaju biznis tekstilnoj industriji), da prate savremene tehnološke trendove (koji su omogućavali ulazak vojne tehnoloije za civilne potrebe),  kulturna i sportska događanja (koja kanališu ogromnu energiju i intelekt masa). Mase se uče šta da jedu, šta da obuku, da obavezno posećuju lekare itd. Tako  su ogromne štikle danas postale modni detalj, iako su oduvek bile ortopedsko pomagalo ljudima nižeg rasta. Mnoge žene ne primećuju da se kreću kao invalidi u neadekvatnoj obući i odeći.
Zastrašivanje bolestima je, takođe, jedna od najubitačnijih propagandi, gde se lekari predstavljaju kao da su bogomdana stvorenja bez kojih je zdrav život nemoguć. Profit, naravno, u strahu uzima farmaceutski i medicinski biznis. A najznačajnija propaganda je implementiranje političkih stavova u svest miliona ljudi, pri čemu se prikazuje politička karta sveta koja sa stvarnom nema nikakav veze. Istina je da danas ne postoji niti jedna suverena nacionalna država, pa su Kina, Rusija, SAD, EU, Indija, Japan… samo političke iluzije.
Prava politička karta sveta je ona na kojoj bi bile ucrtane interesne zone transnacionalnih korporacija i procentualni udeo vlastelinskih porodica u svakoj od njih. Kada bi smo takvu kartu sveta imali pred sobom, znali bi smo ko se međusobno otima oko zlata i dijamanata i nafte i ostaloga u Africi, u Avganistanu, u Libiji, u Iranu , Iraku, u Siriji, u zemljama latinske Amerike, u SAD, u Kanadi, na Kosovu i Metohiji, u zemljama bivšeg SSSR-a itd.
Više od 100 godina i Srbija i Kosmet su interesna sfera trgovačke vlastele iz Londona koja se krije iza onoga što znamo kao Velika Britanija, a Englezi su danas samo njihovi vojnici i robovi. Albanija (koja je dobila ime od reči Albion) sa tim ciljem je i stvorena od strane britanskih grofova. Današnji "pregovori" između nazovi država Srbije i Kosova su samo predstava za potpuno neupućen narod i jednog i drugog entiteta. Bogatstva iz oba entiteta se krišom usmeravaju  u London.
 
Ljudi kao zavisnici od "informacija"
 
Na žalost, milioni građana širom sveta danas, kao narkomani, imaju potrebu da čuju „vesti" jer su postali zavisnici ove medijske hipnoze koja se naziva „informativni program" i vlastela im tu duhovnu drogu daje u vidu napetog krimi serijala: hoće li izbiti rat u Koreji, u Iranu; šta je bilo sa bombašima u Bostonu; ko je koga u Palestini i Izraelu gađao raketama; hoće li poskupeti nafta; kakvi se novi modeli automobila prave; šta se događa u popularnim kraljevskim porodicama ( koje i služe zato da bi se u javnosti prikazivale masama kao vlastela, iako suštinski nisu tako moćne); ko je pobedio u sportu i sl. Televizija i Internet su postale neophodna zabava miliona, koja ljudima pruža mogućnost da pobegnu od prazne i dosadne stvarnosti ( jer kad vam je um prazan, onda vam je sve prazno).
A šta ima bolje za vladare nego kada se ljudi masovno uveče u gradovima zavuku u kuće gledajući TV i komp, kao da je na ulicama policijski čas. Duhom siromašni robovi se sami zatvaraju u svoje ćelije.
Možda ste se zapitali zašto demokratski izabrani predsednici vlada i država i ministri ne smeju da razgovaraju neposredno sa nasumično izabranim građanima? Ili zašto moraju uvek da čitaju govore? Da li zato da im se ne bi razbila iluzija o njihovoj važnoj političkoj ulozi?
 
Iluzije su postale naučne činjenice
 
Mi danas percipiramo svet oko nas mešajući iluzije i realnost koju opažamo sopstvenim očima. Rezultat je jedna izopačena slika sveta koja nam se servira generacijama i kroz obrazovni sistem i preko naučnog establišmenta (u kome ne sede pravi istraživači već agenti uticaja koji su nagradama i priznanjima nabeđeni stručnjaci).
Pogledajmo samo deo tih fabrikovanih „naučnih" iluzija: Kina je moćna država u ekonomskom usponu; Drugi svetski rat je političko maslo Adolfa Hitlera; Kule STC-a u Njujorku su srušili putnički avioni i Osama bin Laden i Al kaida; SAD su najmoćnija politička sila danas; Angela Merkel je najmoćnija žena sveta; Piramide u Gizi su zidali drevni Egipćani; Nil Armstrong je hodao po Mesecu; NASA je spustila bespilotnu letilicu na Mars; Teroristi i mafijaši su tako dobro organizovane bande da ni jena država sveta nije u stanju da ih uništi; Službe "državne bezbednosti" služe da štite državu; Privatna svojina je bolja od društvene; sva hrana i lekovi se pre puštanja na tržište pažljivo ispituju; Psima lutalicama nije mesto na ulicama gradova, već u azilima; Vakcinacija stvara munitet; Velike boginje su opasna zarazna bolest; Aspirin je dobra preventiva za srce; Vitamin C je askorbinska kiselina;  Uzrok kancera je i dalje nepoznat; Lek za rak se stalno traži, samo što nije pronađen; Normalno je da se žene porađaju u bolnicama. Povišena temperatura se mora odmah sniziti; Mleko je izvor kalcijuma; Korupcija u državi je moguća jer je većina ljudi lakoma na novac; Sva deca moraju da idu u školu, jer samo tamo stiču adekvatno obrazovanje; Demokratija je najsavremenije društveno uređenje slobodnih ljudi...
 
Čovek: uniformno ili slobodno biće?
 
Još u vreme vidljivog drevnog robovlasništva pojedini filozofi su nastojali da razluče šta je tačno sloboda, a šta ropstvo. Jer, ako je čovek lakom na novac i zlato i opsednout grozničavom željom za vlašću, on ne može biti slobodan čovek već je i on  zarobljenik svojih prohteva. Tako je Sveti Avgustin, rimski hrišćanski ideolog i biskup iz IV veka smatrao da je čovek slobodan ili rob samo u zavisnosti od njegovog moralnog stanja.  „Tako je dobar čovek, mada rob, slobodan, a rđav čovek, mada kralj - rob je. Jer on služi, ne jednom čoveku, nego ima više gazda, onoliko koliko ima poroka"
Ispada, da vladati ljudima znači usaditi im što više poroka. Težnja za novcem, za zabavom, za lagodnim životom, težnja za partijskom i političkom funkcijom, a posebno težnja za materijalnim dobrima - nesporno vode u duhovno i fizičko ropstvo. I u takvo ropstvo su verovatno upali prebogati drevni Rimljani.
I Aristotel je smatrao da je čovek uvek rob: ili po prirodi ili po zakonu. Danas su u Vladi Srbije i parlamentu svi su robovi pa gotovo da nema pojedinca koji nije izgubio sopstveni stav i lično dostojanstvo. Čak niko ne sme ni da razmišlja van iluzionističkog okvira koji im nameće PR agentura EU.
Različito je, međutim, bilo  gledište Tomasa Džefersona jednog od osnivača SAD kao države "oslobođene" robovlasničkog sistema kada se diskutovalo o ukidanju robovlasništava u SAD: "Ne poznajem bezbedno mesto sa ogromnom snagom u društvu osim samih ljudi. I ako mislimo da nisu dovoljno prosvećeni da vrše kontrolu nad sopstvenom slobodom odlučivanja, lek je, ne da im se ta sloboda oduzme, već da se o toj svojoj  slobodi obaveste". Američki konstituenti ili "Osnivački oci" su mahom bili robovlasnici i biznismeni, ali neko moćan je tada očigledno već imao pakleni plan kako da ovu ogromnu evropsku koloniju uvede u drugačije - nevidljivo ropstvo.
I to je mogao biti samo pakleno smišljeni plan jezuita koji ovu bogatu zemlju i danas kontrolišu. To nevidljivo robovlasništvo je upravo današnja širom sveta instalirana "demokratija" u kojoj su robovi nabeđeni da o nečemu zaista odlučuju, a praktično je njihovo znanje takvo da to nisu u stanju da čine. Znanje je ključ slobode, upravo kako je to i Sveti Avgustin tvrdio. Zato je puno škola i medija, ali se fundamentalna znanja strogo kontrolišu. Tako mase žive u iluziji da obrazovanje  je jednako znanje.
Da li ste se zapitali kako to da nikada nismo videli „živi" snimak Meseca u boji i u HD rezoluciji, a koji je napravio iz orbite ili sa površine neki od brojnih satelita koji su ga posetili (kako su nas informisali)  ili Habl teleskop koji u boji šalje slike dalekog svemira, ali ne može dobro da snimi mesec. I dalje su  fotosi  Meseca crno-beli ili prosvetljeni i nejasni. Naravno, mnoge informacije nikada ne stižu do običnih ljudi.
Ta falš demokratija je ovu vekovnu filozofsku raspravu o slobodi jednostavno smetnula sa uma, jer ona u demokratiji nema smisla. Mi više o slobodi i robovlasništvu ne raspravljamo, jer je to zastarela tema. Mi danas ne percipiramo da smo robovi, mi živimo u iluziji da smo slobodni ljudi koji samo ne umeju da upravljaju sopstvenom državom pa smo zato siromašni.
 Obaranje autohtonih evropskih vlastelina u 19. veku i uvođenje demokratije je najveća psihološka operacija ikada izvedena od strane crkve ( nakon  mita o paklu i raju). Ona je otvorila ogroman prostor za svakakve manipulacije njihovim trgovcima i bankarima. Ne postoji profitabilna privredna aktivnost na planeti danas u civilizovanim društvima, u koju se ova trgovačka vlastela ne ugrađuje.
Nekada je narod sam hvatao one koji ga pljačkaju i sudio im batinama, ali sa demokratijom su ušli sudovi i tužioci, kojima upravlja vlastela čistom korupcijom i ucenama.
 
Drogirani u vojsci i broj samoubistava
 
Dakle, ko je u pravu: oni koji tvrde da su ljudi napravljeni da slede svoga vođu i da im se mora servirati kako  da misle (kao što je smatrao i Bernajs) ili oni koji tvrde da svaki čovek teži da bude nezavisna jedinka i da mu u tome treba omogućiti, čime se poslužio i T. Džeferson. Ako je težnja za slobodom i samorasuđivanjem čoveku urođena i po prirodi data, on mora imati veliki problem kada društvena zajednica nastoji da ga mentalno i fizički uniformiše i psihološki modelira da se ponaša kao zver. Uniformisana lica su ona koja se svesno odriču svog prava na individualnost i obučavaju se za nasilničko ponašanje. Prihvatanje uniforme uglavnom je posledica nemogućnosti pojedinaca da ostvare pristojnu materijalnu egzistencija, pa ćete i kod nas često čuti da je najsigurnija plata  u državnoj službi, a tu su najpouzdanije vojska i policija.
Na isti način razmišljaju i Amerikanci (svetski policajci) koji zato se odlučuju za profesionalnu vojsku. Ali, po podacima koje je 2013 -te sakupio  američki novinar Majk Adams, čak 33 posto američkih profesionalnih vojnika se danas nalazi na prepisanim  medikamentima, od čega četvrtina otpada na psihijatrijske!  U 2010-toj Pentagon je potrošio 280 miliona dolara samo na psihijatrijske lekove, a do danas više od milijarde i oni su najbolje mušterije privatnim farmaceutskim kompanijama.
Oko 8.000 samoubistava svake godine izvrše vojnici i veterani samo u SAD, što znači preko 22 dnevno. Čak 33 posto tih samoubistava je posledica uzimanja nekog narkotičkog medikamenta. Više aktivnih američkih vojnika strada od samoubistava nego u borbama (humanitarnim akcijama): prošle godine 342 slučaja. Samo jedan posto Amerikanaca je vojsku služilo na Srednjem Istoku, ali veterani koji su tamo boravili čine 20 posto svih samoubistava u SAD. Ministar odbrane SAD, Leon Paneta je čak upotrebio reč "epidemija" za broj samoubistava u "najmoćnijoj vojnoj sili sveta".
U vojsci Srbije prema podatku iz 2005. godine, samo 18 na 100. 000 vojnika izvrši samoubistvo, ali će biti zanimljivo kako će se ponašati nove generacije koje se danas obučavaju za vojni poziv kada se vrate (ako se vrate) iz „humaniratnih misija" po svetu.
 
Kako se pravi humana mašina za ubijanje
 
Kako bolje psihološki spremiti  ljude da postanu  hladnokrvne i precizne mašine za vojni servis, logično je da su se takvim razmišljanjima bavili i u Pentagonu. I šta su smislili?
Mediji poslednjih godina sve više objavljuju o neverovatnom ponašanju pojedinaca, uglavnom civila,  u kojima se iznenada pojavi "zver",  ali ne zver koja kidiše svojim krokodilskim zubima na žrtvu, ne uskače u vodu da bi lovila plen, ne baca se sa litice kao ptica (jer kako tumači moderna psihologija mi smo evoluirali od zveri) već uzima pištolj ili automatsku pušku i kreće vrlo precizno da puca na mestima gde se ljudi nalaze grupisani  (škole, biblioteke, supermarketi, bioskopi) i to čini kao mašina ni jednog trenutka ne oklevajući što su mu na meti , na primer, deca?
Za postanak ovakvih monstruma, na žalost, nije odgovorna grešna evolutivna priroda, već pre ono što se stručno naziva psihološki inženjering.
A zanimljivi istraživački radovi u ovoj oblasti vršeni su još krajem sedamdesetih godina 20. veka. Tada je otkriveno da se neki zvuci (pa i glasovi) mogu registrovati unutar ljudske lobanje, a da pri tom oni nisu prvo prošli kroz slušni kanal, već su ušli direktno u mozak mikrotalasnim pulsiranjem spolja.
Percepcija ovog mikrotalasnog pulsa koji registruje ljudski mozak kao zvuk otkriven je još tokom Drugog svetskog rata kada su tehničari na radaru otkrili da mogu da „čuju" zujanje serije pulseva koje je emitovala radarska oprema sa kojom su radili. Ovaj fenomen je prvi  od tada proučavao dr Alen Frej nezavisni istraživač, biofizičar i psihološki inženjer. Njegovi rezultati su objavljivani kasnije kao referentni u mnogim radovima. Ali, mnoge rezultate ovih istraživanja zaplenila je američka vojska i oni su 20 godina čuvani kao „najstroža tajna", kada je otkriveno da se mikrotalasima određene frekvencije, kakvi se koriste u radarskim sistemima i koji su nečujni za ljudski mozak, i njihovim moduliranjem u magnetnom polju mozga može vršiti zastrašujući uticaj na ljudski razum.
Alan Frej je zapravo otkrio drugi motor senzorskog ulaza u mozak na višim frekvencijama plavog pojasa od 0,3-3.0 GHz - pri veoma niskim amplitudama struje. To što je primao je bila nova generacija subliminalnih komunikacija.
Istraživač A. W. Guy 1975. zaključio je da pri frekvencijama gde se slušni efekat lako može otkriti, mikrotalasi prodiru duboko u tkivo glave prouzrokujući brzu termalnu ekspanziju (samo na mikroskopskom novou) koja proizvodi  pritisak u moždanom tkivu. Akustični udarni talas se onda prenosi kroz lobanju do slušnih ganglija  i odatle on nastavlja svoj put  kao kod konvencionalnog slušanja. I na ovome je dalje rađeno mnoštvo eksperimenata sa ciljem da se tako telepatski prenose zvučne šifrovane poruke direktno do mozga primaoca. Bez prijemnika, bez antene. Način funkcionisanja ovog  humanog  radija  bez postojanja prijemnika nije bilo nikada javno objavljeno, niti  objašnjeno iz bezbednosnih razloga. Tehnologija kojom se na daljinu prenose glasovi mikrotalasnim pulsevima unutar ciljane glave  naziva se "Sintetička telepatija".
Prema dr Robertu Bejkeru: "Sintetička telepatija ima primenu u prikrivenim vojnim operacijama sa idejom da izlude ciljanu metu glasovima koji bi mu isporučili instrukcije koje ga mogu učiniti programiranim ubicom i atentatorom".
Tako neki istraživači veruju da je možda baš ova tehnologija doprinela smrti 25  naučnika koji su na različitim odbrambenim poslovima radili na Marconi Underwater and Defense Systems, Easems i GEC. Većina ovih naučnika je radila na veoma osetljivim  elektronskim ratnim programima za NATO, uključujući Strategic Defense Initiative.
Naime usmerena energija putem energetskog oružja (ELF) može biti upotrebljena da s e čovek zaista navede na samoubistvo i to je u urađeno navodno u 291 akcidentu.
Mehanizam kojim se menja razum  baziran je na tehnologiji subliminalnog prenosnika (konduktora) i nazvan je "Spektar pružanja nemog zvuka"(SSSS) ili S-quad S-četvoougao. Razvio ga je prvi dr Oliver Louveri, američki biohemičar i patentiran je 1992. U opisu ovog patenta stoji:
"Silent Sounds, Inc. je danas u mogućnosti da korišćenjem superkompjutera snimi i analizira ljudsku emocionalnu EEG matricu i umnoži je, a onda pohrani ove "emocionalne klastere kako su ispisani) na drugi kompjuter, i po  želji ih modulira, a onda ih "tiho indukuje natrag u mozak i promeni emocionalno stanje čoveka".
Tehnološki detalji kako se ovo radi  su tajna koju čuva Pentagon. Edward Tilton, predsednik Silent Sounds, Inc., izjavio je d a samo sa njihovim odobrenjem to može da s e koristi te da je tehnologija već uspešno korišćena u operaciji "Peščana Oluja" u Iraku.
Ako vam je ovo poznato,  svako spektakularno serijsko ubistvo posljednjih godina , gde se kako navode mediji - mirni pojedinac naprasno otkači i počne nasumice ili ciljano da puca, možete logično povezati sa prikrivenim korišćenjem ovakve S-quad tehnologije. Tako ako treba izglasati u parlamentu zakon kojim će se građani apsolutno razoružati, tako da  samo policija nosi oružje, ovakvi slučajevi pojedinačnih masakara služe kao veoma perfidno ubeđivanje građana da je to zakon u njihovom interesu. Ovo je danas najtipičnija primena psiholoških operacija koje uključuju i psihološku obradu auditorijuma  i psihološki inženjering.
Ako bi sa ovog aspekta analizirali masovno ubistvo počinjeno nedavno u Velikoj Ivanči i ako bi vam bili poznati svi detalji ovog zločina (vreme ubistva, brzina kretanja osumnjičenog,  od jednog do drugog mesta,  udaljenost kuća, odbukcioni nalaz itd) došli bi ste možda do veoma zanimljivih otkrića. Jer način na koji ubija čovek u afektu bitno se razlikuje od toga kako to čini programirana "humana mašina". Ubistvo deteta je najblaža naznaka za to.

Magazin Tabloid "Robovi u slobodi"

Da...dobra tema...

Treba preseliti na psihologiju...

Kad covek pogleda srpsko drustvo danas...otvori novine...ili gleda kako ljudi zive...civme se bave...

Tesko da moze da se izvuce bilo kakav zakljucak koji nije seksualne prirode...

Interesantno npr da je kod nas seks i dalje tabu...mnogi ce za to da okrive pravoslavlje...medjutim nije tako...to je

ocigledno specificno samo za nas...

Covek koji pogleda reakcije recimo na dolazak putina...vecina se u komnetarima na svim medijima bavi time da eto mi

sad hocemo da se dopadnemo njemu...da mu se uvlacimo...i tako dalje...ne mora covek ni da gleda nista drugo...

Pa i put u EU ...ista stvar...eto sad su nam oni dali pozitivnu ocenu...opet dopalo im se to sto radimo....

Mislim jeste to da covek nije razumno bice...i da 90% vremena njegovim ponasanjem upravljaju nagoni...ali to je kod

nas zvanicna politika...imate propagandu u medijima 24h ...ko je lepsi...ko je simpatican ko nije...

Zapravo kad bi definisali vrednosti kod nas...tesko da bi na prvom mestu bilo bilo sta sto nije seksualne prirode...

Tako da je reakcija na paradu ponosa i gay populaciju uopste...pa u najmanju ruku zanimljiva...

Ja mislim da je velika vecina protiv rusenja tog tabua o seksu mnogo vise ...nego sto je recimo protiv prava seksualnim

manjinama...ili kako god...

Koji je rezultat takve propagande....pa upravo potrosnja...i to jedan vrlo uzak krug proizoda...koji dolazi iz uvoza..

Koji je glavni kvalitet ...pa upravo estetika...ili lepota sto kazu kod nas..

Kad bi se prosto narodski objasnilo sta je drzavna politka danasnje srbije...to je seks...mnogo vise nego bilo sta drugo...

I niko nista ne pise o tome...a svi se groze sto se tamo po novinama vrte kojekakve...samo sto ja mislim da njima ne

smeta...njima smeta sto to nisu oni...

Zanimljiv post inicio.
Neverovatno je koliko su ljudi spremni odreci se sopstvenog iskustva, samo zbog toga sto ih je autoritet ubedio u suprotno. Iako na svakom koraku vide crno, oni ce, zbog oficijelne snage autoriteta prihvatiti da je to belo.

Bernejs je zvanicno otac odnosa sa javnoscu, on je, izmedju ostalog rekao da se strucnjak za odnose sa javnoscu ne bavi oglsavanjem neke vesti, vec stvaranjem neke vesti, kako bi se javnost usmerila u nekom pravcu.
U svojoj knjizi Propaganda, iz 1928. godine, jos tada je Edvard Bernejs napisao:
"Svesna i inteligentna manipulacija organizovanih navika i mišljenja masa važan je element u demokratskom društvu. Oni koji manipulišu tim nevidljivim mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć naše zemlje. Nama vladaju, oblikuju naše umove, formiraju naše ukuse, sugerišu nam ideje, većinom ljudi za koje nikad nismo čuli.

U skoro svakom delovanju našeg svakodnevnog života nama dominira relativno mala grupa ljudi koja razume mentalne procese i društvene uzorke masa. Propaganda je izvršna ruka nevidljive vlade."

"U savremenom svetu, prosvecene elite se ne mogu pouzdati da ce iracionalnim instinktima vodjene mase doneti pravu odluku ili izabrati pravog coveka."

Nije dobar ovaj prevod prezimena...pravilno je Berne...

Inace Frojd mu je rodjak...ja mislim ujak...on je promovisao njegove knjige u Americi...izmedju ostalog...

Hitler je kao sto znamo spaljivao njegove knjige...sad dal zato sto je jevrejin ili zbog necega drugog...


Sto se drugog tice...ti recimo kad potrazis literaturu vezanu za grehe....

Imas Miltona i Njegosa....i tu je odprilike tacka...

Tako da postoji jedna poprilicna fascinacija time...a istovremeno i tabu...kao posledice ega...a onda u prenesenom

smislu i rcompleksa...uzimajuci u obzir definiciju ...potpuno ocekivano...

На ово се не тјера. 

Malo si skakutao sa teme na temu. Izdvojio sam nekoliko teza o kojima vredi proćaskati.

Zašto misliš da je seks kod nas tabu? Seks više nigde na planeti, pa ni u Srbiji nije baš nikakav tabu. Nema više nikakvih inhibicija, može se pričati o seksu bilo gde bilo kad, a za našu zemlju je specifičan prostakluk koji uvek ide uz seksualne teme. Seks nije nužno prosta ni banalna stvar ali u Srbiji jeste.

Brisel je Srbiji dao "pozitivnu ocenu" čim je Srbija pokazala tendencije približavanja sa Rusijom. Šta je tu čudno?

Kod nas, kao i svuda u "demokratskom" svetu, Bernajsovi recepti su na delu neprestano. Partije i političari puštaju u opticaj spinove, ali to čine i SAD i Rusija jedni protiv drugih, EU spinuje protiv Rusije, EU spinuje prema Srbiji (setimo se samo najprisutnijeg spina iz prethodne decenije - "Evropa nema alternativu"), Nemačka spinuje prema Grčkoj (Grci su neradnici koji očekuju da će Nemci plaćati grčke dugove...)

Gej pokret koristi sva pravila Bernajsove propagande, ne samo u Srbiji nego i širom sveta. Da ne nabrajam sve spinove koje gej pokret odašilja da bi ubedio ljude da je homoseksualnost jelte normalna i prirodna stvar... a kada im se u Srbiji ne odobri parada, odmah se u javnosti pojavi spin da je "država kapitulirala pred huliganima". Po meni, država je ove jeseni kapitulirala pred gej pokretom, zapravo pred centrima moći koji Srbiji nameću gej paradiranje.

Koji je rezultat propagande? Pre svega to da su mediji sve dalje od istine a sve više industrija laži. Briše se granica između advertajzinga i vesti. Briše se razlika između političara i glumca. I jedni i drugi dobijaju scenario u kojem piše i uloga koju oni treba da odigraju.

Uzgred, nije pravilan izgovor Bernejs nego Bernajs. Edvard Bernajs je austrijski Jevrejin, njegovo prezime je austrijsko i čita se Bernajs. Amerikanci sva strana imena i prezimena čitaju kako im se hoće, jer su nezainteresovani za različitosti - ako nisi anglosaksonac, ti si manje bitan.

govorio sam ja o ovome kliku pre desetak godina al su rekli to je teorija zavere batali to

Pa to nisi provalio da je to odgovor za sve sto ne znaju....

Pročitao sam skoro Bernajsovu knjigu "Propaganda" i napisao pregled knjige.   Dobra je knjiga jer govori o tim nekim trikovima pomoću kojih tamo neki nevidljivi ljudi manipulišu.   Pomoću primera tačno možemo da vidimo kako se ljudima manipuliše i kako se kreira javnost - Osvrt na knjigu Edvarda Bernajsa - "Propaganda: Stvaranje javnog mnjenja"

Drago nam je zbog tebe...

Sad procitaj sve frojdove knjige...

To je isto on...

Ljudi nisu svesni da danasnji svet pociva na idejama i knjigama ovog coveka.

E citaj to...i gledaj dokumentarce adama kurtisa...

Онда маратон сва три Цајтгајста, да се слегне добро

Mislim da bi se gospodin Bernejs slozio da u njegovu temu ubacimo i tekst gospodje Bobic Mojsilovic. Jos kako ima veze sa manipulacijom masama, javnim mnjenjem putem medija:

ŽIVOT NEMA SMISLA AKO NISI PROMISKUITETAN, PIJAN, TETOVIRAN, IZBUŠEN I GLUP KAO NOĆ

Izgleda da je mnogo toga ovde otišlo dođavola. Društvo koje je izgubilo moralne vrednosti, suočeno je sa lošim vestima. Jezive tragedije mladih ljudi, alkohol, sumanuta vožnja, nasilje na sportskim događajima, nasilje na ulicama, maloletni kriminalci koji zlostavljaju i pljačkaju starce, to je, rečju, strašni bilans protekle dve nedelje.

Piše: Mirjana Bobić Mojsilović

Sa druge strane, mediji se gotovo utrkuju u promociji besmisla – pornografija nasilja, materijalne oblapornosti i stvarne pornografije (na društvenim mrežama sve vrvi od golih zadnjica i grudi) samo doprinosi ludilu koje ovde uzdrmava sve društvene segmente. Iako često akteri, mladi ljudi su zapravo žrtve.

Neverovatno je koliko neopaženo, i skoro bez ikakve reakcije prolaze koncepti „modernosti“ koji se kroz razne stereotipe o mladima proturaju kao novi poželjni modeli ponašanja. Jedna kompanija, na primer, u svojoj reklamnoj akciji ovih dana poziva mlade ljude da fotografišu svoje tetovaže i svoje pirsinge, a „najbolji“ (najluđi?) će kao nagradu dobiti kompjuterske igrice, mobilni telefon ili neku sličnu modernu i prestižnu igračku. Nema zbora da je ova akcija usmerena ka klincima, a onome ko zaista želi da vidi poruka je jasna: u jednom olakom, prividno opuštenom tonu, deci se sugeriše da je veoma šarmantno ako su tetovirani ili izbušeni. Normalnom čoveku se od ovoga diže kosa na glavi – nije teško pretpostaviti da će neka deca potrčati da se tetoviraju ili buše obraze, da bi dobila kompjuter na poklon.

Uopšte me ne bi čudilo da uskoro pokrenu akciju poklanjanja digitalnih fotoaparata za konkurs za tinejdžerke za najbolji selfi sopstvene zadnjice. Skrivena poruka glasi – budi majmun i radi šta ti se kaže, a za uzvrat ćeš dobiti nagradu. U čemu je tu izuzetnost, osim u psihologiji stada – najbolje ovce, najbolje prolaze?

Do duše, to je samo trend koji stiže iz epicentra Velikog Brata, u kome je pornografija i sredstvo i cilj: idol mladih je tetovirana i besprizorna Majli Sajrus koja, isplaženog jezika, bukvalno jaše ogromni penis na svojim nastupima. Koncept besprizornosti i kao „političko sredstvo“ je i pokret FEMEN, čije članice, gole, vrše nuždu po slikama političkih protivnika u istočnoj Evropi, i za to su gromoglasno podržane od globalističkih medija kao „prava stvar“ i borci za demokratiju.

Ogavno postaje normalno, a pornografski diskurs u savremenoj kulturi ne vidi samo onaj ko je slep. Pa ipak, zanimljivo je kako ovde niko nije reagovao na pokušaj „suptilnog“ preoblikovanja mladih, po standardima koji stižu sa globalnih mreža. Skandalozan primer može se videti u jednoj ovdašnjoj reklami u kojoj nekoliko lepih i mladih devojaka vrši malu nuždu nad pisoarima u muškom toaletu. I, kako jedan mladić meri svoj penis. I kako nekoliko devojaka u donjem vešu jure jednog gologuzog dečka, verovatno na ekskurziji. I kako jedan mladić masturbira. I kako su na nekoj pijanoj žurci jednog dečka lepljivim trakama zalepili za plafon. I kako je sve to, ono što mora da se uradi pre tridesete godine. I kako to znači da si uradio nešto o čemu će svi pričati.

Osim što niko normalan ne želi da vidi bilo koga na klozetskoj šolji, ni u životu ni na televiziji, radi se o mnogo perfidnijoj stvari. Šta devojke smaknutih gaća traže nad pisoarima u muškom ve-ceu? I zašto treba da se uradi nešto o čemu će svi pričati? Priča o devojkama u muškom ve-ceu, zaslužuje poseban esej (i u skladu je sa aktuelnim i vrlo moćnim pokretom ukidanja razlike među polovima), ali ništa nije slučajno. Ovo je samo deo globalnog pokreta koji uči generacije koje stižu – ne da je važno do tridesete naučiti bar jedan strani jezik, završiti neku školu, biti najbolji u nekoj veštini, u sportu, nego da život nema smisla ako nisi promiskuitetan, pijan, tetoviran, izbušen i glup kao noć.

To je život koji se reklamira.

A u stvari, jedino što svaki mladi čovek mora da uradi pre tridesete godine je – da ukapira šta mu rade mediji.


www.mirjanabm.com

Izvor: Novosti

KREŠIMIR MIŠAK: Manekenke u New Yorku zapalile 'baklje slobode'

New York Times je 1. travnja 1929. objavio naslov: „Grupa djevojaka zapalila je cigarete kao gestu slobode”. Vijest je stvorena, tabu o tome da žene u javnosti ne smiju pušiti je srušen. Bernays je podsvjesnu želju - u ovom slučaju želju žena za ravnopravnošću u društvu - usmjerio prema interesima svojih klijenata, pa ju je povezao s cigaretama. American Tobacco je zbrajao profit, a svaka žena koja je držala do sebe trebala je pušiti u javnosti, kao znak nove slobode...
Edward Bernays, tvorac suvremenih odnosa s javnošću koji nastoje koristiti podsvjesni i iraconalni dio čovjeka za pribavljanje pristanka za bilo što, od bivanja potrošačem za potrebe proizvodnje korporacija do bivanja poslušnim glasačem, oblikovao je svijet kojeg poznajemo više nego što to možemo zamisliti. Hollywood, banke, burze, politika, „demokracija" kao i diktature poput nacističke, korporacije, kao i većina naših sustava vrijednosti ili stavova o svijetu izravna su posljedica Bernaysovog djelovanja iz sjene.

Nakon podrobne analize načina kako je on vidio svijet, iz prethodna dva nastavka, u ovom posljednjem upoznat ćemo se s nekima od Bernaysovih PR-operacija, u nadi da nećemo propustiti uočiti njihovu sličnost s nekim aspektima zbivanja oko nas danas.


Vijesti, a ne oglašavanje, najbolji medij za prijenos poruke do publike

Bernays je shvatio da su vijesti, a ne oglašavanje, najbolji medij da se poruka prenese do publike koja ništa ne sumnja. No, vijest je trebalo stvoriti. Eto odgovora kako nastaje sadržaj novina - kao umjetno stvorene vijesti (nekad konstruiranjem događaja, a nekad konstruiranjem interpretacija događaja, a najčešće oboje) s cnakanom da kod ljudi izazovu reakciju i usmjere javno mnijenje da prihvati i ono moralno neprihvatljivo ili čak potpuno nelogično.

Slikovito to pokazuje jedna od najslavnijih Bernaysovih kampanja, ona iz 1920-ih, koju je naručila tvrtka American Tobacco, kojoj je Bernays pomogao da nadvlada jedan od najvećih društvenih tabua tog vremena: onaj da žene ne smiju pušiti u javnosti. To je učinio tako što je 1929. godine na uskršnju paradu poslao grupu manekenki koje je unajmio, da marširaju u paradi kroz New York. Novinarima je pak rekao da će grupa žena koje se zalažu za ženska prava (današnjim rječnikom - feministica) javno zapaliti „baklje slobode".

Na njegov signal, modeli su ispred fotografa zapalili Lucky Strike. Ostalo je išlo samo po sebi. New York Times je 1. travnja 1929. objavio naslov: „Grupa djevojaka zapalila je cigarete kao gestu slobode". Vijest je bila stvorena. To je pomoglo razbiti tabu o tome da žene u javnosti ne smiju pušiti i otvorilo novo tržiše proiozvođačima cigareta. No, zbivalo se tu puno više od pukog razbijanja tabua presedanom. Bernays je odlučio podsvjesnu želju - u ovom slučaju želju žena za ravnopravnošću u društvu - usmjeriti prema interesima svojih klijenata, pa ju je povezao s cigaretama. Proizvod je povezao s podsvjesnom željom za slobodom, pa je u svijetu kojim su donimirali muškarci ona postala ženski "falus". Pušenje u javnosti tako je postalo simbol ženskih prava i slobode.

American Tobacco je zbrajao profit, a svaka žena koja je držala do sebe trebala je pušiti u javnosti, kao znak nove slobode, koju zapravo nije imala. Sve je bila namještaljka, iluzija koja je pretvorena u novinsku vijest, a iz Amerike se poput mode proširila na ostatak svijeta i tako u svijesti ljudi postala stvarna.

Autoritet treće strane

Jedna od omiljenih Bernaysovih tehnika bila je manipuliranje javnog mišljenja neizravnom upotrebom "autoritete treće strane" kako bi se zadovoljili ciljevi njegova klijenta. Napisao je: „Ako možete utjecati na vođe, sa ili bez njihove svjesne suradnje, automatski utječete na grupu kojom vladaju". O tome sam razmišljao u vrijeme Hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, kad su, u krajnje neprirodnoj usklađenosti, šefovi svih političkih stranaka, šefovi svih sindikata, kao i svi biskupi, govorili (svatko svojim) ljudima da glasaju za ulazak u EU. Bila je to zapravo primjena Bernaysova „autoriteta treće strane". Svakako puno lakše nego hodati od čeovjeka do čovjeka i tresti ga za rame.

Taj je pristup Bernays prvi put iskoristio kako bi promovirao prodaju špeka za svoje klijente. Do negdje 1924. Amerikanci su doručkovali tost i kavu. Tada je „Bernie" stupio na scenu. Prvo je među nekim liječnicima napravio anketu o tome što doručkuju, a potom je izvijestio o njihovoj preporuci da bi ljudi trebali jesti „hranjivi doručak". Prema anketi, u tu su kategoriju spadali špek i jaja. Potom je rezultate ankete poslao na adrese 5000 liječnika, a to je bilo popraćeno publicitetom koji je zagovarao špek i jaja kao prijeko potrebni hranjivi doručak. Prodaja je počela brzo rasti, a javnost je na kraju uvjerena su špek i jaja pravi američki doručak. Mit je nastavio živjeti svoj život, pa većina Amerikanaca to i danas vjeruje, ni ne sluteći da je njihova prehrambena „tradicija" nastala u kuhinji medijskog manipulatora. Nema nikakve tradicije, samo iskonstruirana iluzija.

Bernays je napravio i kampanju za Wall Street, s takvim „tajmingom" da se nepogrešivo u njoj prepoznaje potpis financijskih manipulatora iza sjene. Upravo on je investiranje u dionice po prvi puta napravio popularnim za američku srednju klasu. Naime, brokeri s Wall Streeta htjeli su otvoriti tržište (dok su njihovi šefovi iz sjene vjerojatno već pripremali slom burze), a Bernays im je pomogao da uvjere Amerikance da su dionice najbolji način da prosječni čovjek posjeduje svoj dio kolača. Građani su počeli masovno ulagati novac u dionice. Bilo je to njegov veliki uspjeh. I neobično dobro tempiran jer je već iduće godine, 1929., došlo do sloma burze pa su svi novopečeni vlasnici dionica izgubili sav svoj novac, a zemlja je ušla u višegodišnju recesiju..

Korporativni klijenti

Bernays je radio je za mnoge neprofitne ustanove i organizacije, za američku vladu, za CIA-u, a imao je i mnoge slavne korporativne klijente, od kojih su neki bili Procter & Gamble, American Tobacco, Cartier Inc., Best Foods, CBS, United Fruit Company, General Electric, bio je pomoćnik Williama Paleya, utemeljitelja CBS-a, a među njegovim mušterijama bili su i zagovornici stavljanja fluorida u vodu iz Službe za javno zdravstvo. I tu je Bernays imao prste. Ne samo prste, reklo bi se - cijelu ruku ili čak obje. On je pomogao tvrtki Aluminium Company of America i fluoridacionistima iz Službe za javno zdravlje (nikad kraja orvelovskim nazivima) da uvjere američku javnost da je fluoridizacija vode sigurna i dobra za ljudsko zdravlje. Za to je, u skladu s doktrinom „autoriteta treće strane", koristio Nacionalni institut za dentalna istraživanja, u vrlo uspješnoj medijskoj kampanji čije posljedice se osjećaju i danas dok Amerikanci piju vodu punu fluorida. Uostalom, Bernaysov obrazac očito se pokazao toliko uspješnim da se recept i dalje koristi, to jest i danas se preporuke zubarskih udruženja koriste za uvlačenje otrova u ljudsku prehranu na mala vrata - ovoga puta riječ je opasnom otrovu aspartamu, koji se kao zaslađivač (umjesto šećera) stavlja u žvakaće gume, opet s isprikom borbe protiv karijesa. Mora da ste i sami puno puta vidjeli reklame za kaugume, uz pričicu o tome kako žvakanje tih kauguma nakon obroka vraća ph-vrijednost zubima ili nešto tome slično. Aspartam se ne spominje, a svaka takva reklama završava rečenicom: „Preporučila svjetska zubarska udruga" ili nešto tome slično. Eto kako je taj brak počeo - stavljanjem fluorida u vodu, što je omogućio Bernays svojim manipulacijama, tj. „odnosima s javnošću".

„Dobar posao" u Gvatemali

Bernays je razmjerno nepoznat u odnosu na svoje učinke i utjecaj na oblikovanje svijeta u kojem živimo, ali i kad krenete u potragu za podacima o njemu nećete baš daleko stići. Sve se svodi na kratku i kontroverznu povijest odnosa s javnošću, a Bernaysa se opisuje kao nekoga kome je sticajem okolnosti pala na um ideja o korištenju podsvjesnih mehanizama za manipulaciju ljudima - sve za dobrobit demokracije.

No, uvide u dalekosežnost i važnost djelovanja Bernaysa i njegovih odnosa s javnošću ipak se može pronaći. Recimo, u slučaju Gvatemale Bernays je „čuvao demokraciju" time što je sudjelovao u svrgavanju demokratski izabrane vlade.

Očito su se njegove crne slutnje ostvarile, tj. narod Gvatemale se nije pokazao doraslim da sam izabere pravu politiku i pravog vođu, pa je trebalo djelovati. Bernaysovi klijenti bili su američka vlada i zloglasna multinacionalna korporacija United Fruit Company, koja je dominirala korumpiranim vladama Srednje Amerike i brutalno ekploatirala robovski rad kako bi opskrbila američko tržište jeftinim bananama, a bila je paravan za CIA-u. Cilj je bio zbaciti demokratski izabranog predsjednika Gvatemale Jacoba Arbenza Guzmana, kojeg bi se moglo opisati kao blagog reformista.

Zato je Arbenza, koji je ugrozio svemoć United Fruita, Bernays obilježio kao komunista (igrajući na kartu hladnoratovskog straha i drugog programiranja usađenog u američku svijest), osnovao je novinsku agenciju koja je „vijestima" iz Gvatemale opskrbljivala sve američke medije. Članci su se počeli pojavljivati u New York Timesu, New York Herald Tribuneu, Atlantic Monthlyju, Timeu, Newsweeku, New Leaderu, a sve te, i mnoge druge publikacije, počele su raspravljati o rastućem utjecaju gvatemalskih komunista.

Kako piše autor knjige „Otac spina: Edward L. Bernays i rođenje odnosa s javnošću" Larry Tye Tye, u isto vrijeme se na adrese Američke legije i njenih pomoćnika poslalo 300.000 kopija propagandnih knjižica pod naslovom „Komunizam u Gvatemali - 22 činjenice". U ovom naslovu vjerojatno je jedina istinita riječ „Gvatemala". Bernays je cijelo vrijeme bio glavni izvor informacija za novine, pogotovo za liberalni tisak, sve do preuzimanja vlasti u Gvatemali. Njegovi napori omogućili su brutalni vojni udar. Ustvari, kad je 18. lipnja započela invazija, njegovi osobni dokumenti koje je proučavao Tye ukazuju da je on bio prvi izvor vijesti za Associate Press, United Press, International News Service i New York Times, a tijekom sljedećih nekoliko dana kontakti su postali sve intenzivniji.

Ako je istina da je povijest učiteljica života, onda je ovo svakako poučna priča u kontekstu današnjih vijesti o ratu u Libiji, Afganistanu, Iraku, Siriji, Ukrajini - koje vodi isto bolesno društvance. Poučen primjerom Bernaysova djelovanja u Gvatemali, razuman čovjek može samo zaključiti da su sve vijesti o nabrojanim sukobima laži, ili ljepše rečeno - odnosi s javnošću.

Čuvaru demokracije Bernaysu mogu se pripisati u zasluge desetljeća tiranije koja su slijedila u Gvatemali, čija je vlada po mnogočemu konkurirala nacistima po učinkovitosti. Stotine tisuća ljudi (uglavnom pripadnika osiromašene većine gvatemalskog stanovništa indijanskog podrijetla) je protjerano iz domova, mučeno i ubijano. No, Bernays je uživao u uspjehu svoje operacije i nikad nije požalio zbog rada za United Fruit, za kojega je bio plaćen 100.000 dolara godišnje, što je 1950-ih bio golem honorar. Istraživač Tye piše da Bernaysovi dokumenti „jasno pokazuju kako je SAD gledao na svoje latinske susjede kao zrele za ekonomsku eksploataciju i političku manipulaciju i kako je Bernaysov propagandni rat vođen u Gvatemali postavio obrazac ua buduće američke kampanje na Kubi i kasnije u Vijetnamu."

Za Bernaysa i njegove klijente ljudi su - Tupi Jack

Bernays je sebe smatrao nekom vrstom inženjera koji radi pomoću razumijevanja bihevioralističkih znanosti, koristeći znanja sociologije, društvene posihologije, antroplogije, povijesti itd., a u svojoj najvažnijoj knjizi, „Propaganda", rekao je da je znanstvena manipulacija javnim mnijenjem neophodna da se izbjegne kaos i konflikt u društvu. Zanimljivo razmišljanje u svjetlu njegova sudjelovanja u stvaranju kaosa i konflikta u Gvatemali pomoću te „znanstvene" tehnike manipulacije. Nije ni čudo da ga je jedan kritičar nazvao „profesionalnim trovačem javnom mišljenja". Drugi su se pak koristili njegovim alatima. Göbbels je na temelju Bernaysove knjige „Kristaliziranje javnog mnijenja" razvio kampanju protiv Židova u Njemačkoj.

Čini se da je iza svih tih velikih riječi o znanosti i demokraciji ipak stajao obrazac i pogled na svijet star koliko je staro vladanje nad ljudima. Skočimo opet u 1990-e, kad je autor knjige „Otac spina: Edward L. Bernays i rođenje odnosa s javnošću", Larry Tye, mada sretan što je imao priliku za intervju s Bernaysom, bio i pomalo razočaran jer od njega samoga nije saznao ništa što već nije pročitao. No, onda se dublji uvid u pozadinu tog čovjeka pojavio nenadano na vratima, dok je već bio na odlasku.

Razgovarali su kako da Tye najbolje dođe od Bernaysove kuće do aerodroma. Između generalnog žaljenja na cijene taksija, i nakon savjeta Tyeu da uštedi novac i uzme trolejbus, Bernays mu je spomenuo da on sam nikad nije naučio voziti. Tye je bio iznenađen, pa mu je objasnio da mu to jednostavno nikad nije trebalo. Među trinaest slugu u njegovoj obitelji uvijek je bio i vozač, a i sada je bilo tako. Potom mu je ispričao priču o vozaču, čovjeku kojega je zvao „Tupi Jack" („Dumb Jack").

Svakoga dana, ispričao je, Tupi Jack bi se probudio u pet ujutro radi priprema za vožnju Bernaysa, njegove supruge i još jedne suradnice u ured. Pouzdani šofer potom bi se vratio njihovoj kući da bi odvezao njihove dvije kćeri u školu. Od tamo bi se vratio u ured kako bi Bernaysa i suprugu (koja je bila partnerica u poslu) vozio na poslovne sastanke tijekom cijeloga dana, u međuvremenu prevezavši njihove kćeri iz škole kući. Na kraju dana Tupi Jack bi ušao u kuhinju i, dok bi kuhar pripremao večernji obrok, sjeo za kuhinjski stol, spustio glavu na ruke i zadrijemao. U krevet je išao u devet samo kako bi ujutro u pet opet započeo svoju svakodnevnu rutinu. Usporedivši tu situaciju s cijenom vožnje taksijem do zračne luke, Bernays je završio priču s podatkom da je za sav taj posao Tupi Jack dobivao plaću od 25 dolara tjedno i imao slobodno pola četvrtka svakog drugog tjedna.

„Nije loš 'deal'", rekao je Bernay, opisujući dobrobiti višegodišnje pokorne službe Tupog Jacka. Potom je, s malo nostalgije u glasu, rekao: „Ali to je bilo prije nego što su ljudi stekli društvenu svijest".

U tom je trenutku Tyeova žeđ za povijesnim objašnjenjem - ili barem djelićem toga - bila zadovoljena. Slučajni Bernaysov spomen „društvene svijesti" bacio je svjetlo na okolnosti koje su pridonijele stvaranju „odnosa s javnošću". Kako je dvadeseto stoljeće odmicalo, ljudi više nisu bili voljni robovati kriterijima koju su stoljećima od njih zahtijevani. Bernays je bio dijete buržoazije, koja je, međutim, na mnogo načina živjela u aristokratskom stilu bogatstva i jasnog razgraničenja klasa na gospodare i sluge. „Društvena svijest" je to počela ljuljati, jer su se „donji slojevi" društva počeli zanositi idejama o demokraciji i jednakosti u društvu. U tim je vremena aristokracija počela raditi put tehnokraciji kao dijelu strategije vladanja, kaže Tye.

Bernays je sazrio u društvu i vremenu u kojem su moćni hitno trebali promijeniti formu vladavine, i to pod izgovorom „općeg dobra". Bernays je bio tehničar uvjeravanja masa, jer Tupi Jack više nije imao namjere za 25 dolara svakodnevno pokorno i krotko raditi od jutra do mraka. Trebalo je smisliti neki način da i dalje to radi, a da pritom misli da su njegove težnje prema jednakosti i demokraciji zadovoljene. Rođen među priviligeranima, Bernays se razvio u tehnokrata koji je radio u korist društvenih i ekonomskih elita, koje su stalno trebale neka opravdanja za mase željne pravde i demokracije.

Pravo lice cijele Bernaysove demagogije vidi se u priči o vozaču Jacku. Za njega i njegove klijente, ljudi su - Tupi Jack. Mora ga se uvjetiti da ne odbije suradnju. Neka bude i dalje rob, ali tako da smatra da nije. To je današnji svijet, to je televizija, to su vijesti, to su vlade, to je Europska unija, to su zakoni, to su ratovi, to su banke, to su korporacije, to je znanost, to je politika, to je postalo nevidljivo tkanje svakodnevnog života. A vi odlučite što ćete s tom činjenicom, gospodine Jack.