Sutra 116 godina od rođenja srpskog nobelovca Ive Andrića
Tanjug - Pre 18 minuta

BEOGRAD - Sutrašnjim uručenjem Andrićeve nagrade Ljiljani Dugalić za knjigu pripovedaka "Akt", Zadužbina "Ivo Andrić" obeležiće 116 godina rođenja velikog pisca, našeg jedinog nobelovca.

O Andrićevoj neprolaznoj veličini svedoči i to što su njegova dela i dalje veoma tražena i, kako je Tanjugu rečeno u Zadužbini, dobijaju nove prevode širom sveta. Čitaoci i izdavači su i ove godine pokazali nesmanjeno interesovanje u Nemačkoj, Francuskoj, Austriji, Italiji, Španiji, Poljskoj...

U Turskoj je ove godine objavljeno deveto izdanje Nobelovom nagradom ovenčane "Na Drini ćuprije", a u Portugaliji je ta knjiga štampana prvi put.

Do kraja godine roman će se pojaviti i u Indiji, na jezicima hindu i bengali, a kuriozitet je i njegov prevod na galicijski, jedan od četiri zvanična jezika u Španiji, gde je do sada to delo štampano na kastiljanskom (španskom) i katalonskom.

U Izraelu je objavljena "Gospođica", a Zadužbina je potpisala ugovor sa izdavačem u Albaniji koji planira da prevede i štampa "Travničku hroniku".

Posle štampanja knjige "Titanik i druge priče", brazilski izdavač je ove godine pokazao interesovanje i za ostala Andrićeva dela, a iz Meksika je stigla ponuda da objave "Omer pašu Latasa".

Andrićeva životna priča pokazala je da mesto rođenja i društveno-istorijske okolnosti ne moraju biti prepreka za izuzetnu biografiju. Rođen u Docu kod Travnika, po nekim hroničarima 9. a po drugima 10. oktobra, od oca Antuna i majke Katarine, iako kršten po rimokatoličkom obredu, najveći deo života vezao je za Srbiju i izjašnjavao se kao Srbin.

Detinjstvo je proveo u Višegradu, gde je završio osnovnu školu, a u Sarajevu Veliku gimnaziju. Slovensku književnost i istoriju studirao je na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1924. doktorirao na temu "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine".

Odrastanje u sredini u kojoj su pečat utisnula dva carstva ostavilo je snažan uticaj na Andrića i njegovo delo. Istorijski je promišljao i literarno oblikovao taj svet, a istorija je i njega stavljala na iskušenja.

U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik "Mlade Bosne" i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Prvu pesmu - "U sumrak" objavio je 1911.

Po izbijanju Prvog svetskog rata, koji ga je zatekao u Krakovu, vraća se u zemlju i odmah biva uhapšen i odveden prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu, u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine.

Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku s robije, ondašnje vlasti određuju mu kućni pritvor u Ovčarevu, u kojem ostaje sve do leta 1917.

Nakon formiranja zajedničke države Srba Hrvata i Slovenaca, 1920. godine krenula je njegova uspešna diplomatska karijera, tokom koje je službovao u Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseju, Parizu, Madridu, Ženevi, objavljujući zbirku pesama u prozi "Nemiri" i pripovetke "Chorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Jelena, žena koje nema"...

Uoči Drugog svetskog rata - 1939. godine, zbog neslaganja sa politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju.

Tokom rata je živeo povučeno u stanu na Zelenom vencu, pišući "Na Drini ćupriju", "Travaničku hroniku", "Gospođicu", dela koja će

kasnije doživeti svetsku slavu.

Kritičari će reći da u krugu njegovih dela leži ceo naš svet, sve što je svesno i podsvesno doživeo čovek Bosne i Balkana i da se svi putevi tih sudbina sreću u "Eks Pontu", "Putu Alije Djerzeleza", "Na Drini ćupriji", "Travničkoj hronici", "Prokletoj avliji", "Znakovima pored puta"...

Birajući između njegovih dela i dela engleskih pisaca Lorensa Darela i Greema Grina, Italijana Alberta Moravije i Amerikanca Džona Štajnbeka, Komitet za Nobelovu nagradu je 26. oktobra 1961. odlučio da to veliko priznanje pripadne Andriću za delo "Na Drini ćuprija".

Prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije postao je 1954. i te godine štampao roman "Prokleta avlija".

Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. u Beogradu.O sopstvenom životu je zapisao: "Čini mi se da kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale".


Izvor: Krstarica

Jedan od najvecih ljudi u srpskoj istoriji!!!