Prvi deo: Poreklo čoveka

1.
Dokaz da je čovek postao od nekog nižeg oblika
Narav dokaza koji se odnose na postanak čovjeka – Homologna ustrojstva u čovjeka i  nižih životinja – Različite točke podudarnosti – Razvitak – Rudimentarna ustrojstva, mišići, osjetila, dlaka, kosti, organi za razmnožavanje itd. – Odnos tih triju velikih klasa činjenica spram postanka čovjeka

2.
Poređenje duhovnih sposobnosti čoveka i nižih životinja
Golema je razlika duhovne sposobnosti između najvišeg majmuna i najnižeg divljaka - Neki zajednički nagoni - Osjećaji - Znatiželja - Oponašanje - Pozornost - Pamćenje - Imaginacija - Razum - Postupno poboljšavanje - Oruđa  i oružja koja koriste  životinje - Jezik - Samosvijest - Osjećanje lijepoga - Vjera u Boga, duhovne sile, praznovjerje.

3.
Poređenje duhovnih sposobnosti čoveka i nižih životinja
Moralni osjećaj – Temeljno stajalište – Svojstva društvenih životinja – Postanak društvenosti – borba između suprotnih nagona – Čovjek je društvena životinja – Dugotrajniji društveni nagoni pobjeđuju manje izdržljive nagone – Divljaci cijene samo društvene vrline – Vrline koje štite pojedinca stečene su na kasnijem stupnju razvoja – Važnost mišljenja članova iste zajednice o nečijem ponašanju – Prenošenje ćudorednih sklonosti - Sažetak                   

4.
O načinu čovekovog razvoja iz nekog nižeg oblika  
Varijabilnost tijela i duha u čovjeka . Nasljednost – Uzroci varijabilnosti – Zakoni varijacije isti su kod čovjeka i nižih životinja – Izravno djelovanje životnih uvjeta – Učinci povećane uporabe ili neuporabe dijelova – Zaustavljeni razvitka – Vrnuće ili reverzija – Korelativna varijacija – Porast stanovništva – Smetnje porastu stanovništva – Prirodni odabir – Čovjek najdominantnija životinja na svijetu – Važnost njegova tjelesnog ustrojstva – Zbog čega je čovjek dobio uspravan stav – Posljedice u ustrojstvu – Smanjivanje očnjaka – Povećanje i promjena oblika lubanje – Ogoljelost – Odsutnost repa – Golorukost čovjeka.

5.  
O razvoju intelektualnih i moralnih sposobnosti tokom prvobitnog i civilizovanog doba
Napredak intelektualnih sposobnosti putem prirodnog odabira - Važnost oponašanja - Društvene i moralne sposobnosti - Njihov razvitak unutar istog plemena - Utjecaj prirodnog odabira na civilizirane narode - Dokazi da su civilizirani narodi nekoć bili barbarski

6.
O srodnostima i rodoslovlju čoveka
Položaj čovjeka u životinjskim nizovima. - Prirodni sustav je rodoslovan. - Prilagodbene značajke od neznatne vrijednosti. - Razne male sličnosti između čovjeka i četverorukih (majmuna, Quadrumana). - Mjesto čovjeka u prirodnom sustavu. - Mjesto postanka i starost čovjeka. - Odsutnost fosilnih spojnih karika. - Niži stadiji u rodoslovlju čovjeka pretpostavljeni, prvo, na osnovu njegovih srodnosti i, drugo, njegova ustrojstva. - Rano androgino (dvospolno) stanje kralježnjaka. - Zaključak. 

7.
O ljudskim rasama
Narav i vrijednost vrstovnih značajki - Njihova primjena na ljudske rase - Argumenti u prilog i protiv rangiranja takozvanih ljudskih rasa kao posebnih vrsta - Podvrste - Monogenisti i poligenisti - Konvergencija značajki - Mnogobrojne točke sličnosti u tijelu i duhu između najrazličitijih ljudskih rasa - Stanje čovjeka kad se po prvi put širio po  zemlji - Svaka rasa nije potekla od jednog jedinog para - Nestajanje rasa - Oblikovanje rasa - Učinci križanja - Neznatan utjecaj izravnog djelovanja životnih uvjeta - Neznatan ili nikakav utjecaj prirodnog odabira - Spolni odabir.

Drugi deo: polni odabir
             
8.
Načela polnog odabira
Sekundarne spolne oznake - Spolni odabir - Način djelovanja - Višak mužjaka - Poligamija - Spolnim odabirom obično se preinačuje samo mužjak - Mužjačka strast - Varijabilnost mužjaka - Odabir sa strane ženke - Spolni odabir u usporedbi s prirodnim odabirom - Nasljeđe, u odgovarajućim dobima života, u odgovarajuća doba godine i njegovo ograničavanje na jedan spol - Odnosi među različitim oblicima nasljeđa - Uzroci zbog kojih jedan od spolova i mladi nisu preinačeni spolnim odabirom - Dodatak o razmjerima u brojnosti između  mužjaka i ženki u životinjskom carstvu - O ograničavanju brojnosti dvaju spolova prirodnim odabirom

19.
Sekundarne polne karakteristike kod čoveka
Razlike između muškarca i žene - Uzroci tih razlika i neke značajke zajedničke u oba spola - Zakon brobe - Razlike u duhovnim sposobnostima - i glasu - O utjecaju ljepote prilikom ženidbe u čovječanstvu - Pozornost što je divljaci pridaju ukrašavanju - Njihova poimanja ženske ljepote - Sklonost isticanju svih prirodnih posebnosti.

20.
Sekundarne polne karakteristike kod čoveka     
O učincima neprekidnog odabira žena prema različitim mjerilima ljepote u svakoj pojedinoj rasi - O uzrocima koji ometaju spolni odabir u civiliziranih i  divljih naroda - Uvjeti koji su pogodovali spolnom odabiru u prvobitna vremena - O načinima djelovanja spolnog odabira u čovječanstvu - O ženama u divljih plemena koje imaju nekog utjecaja pri izboru svojih muževa - Odsutnost dlake na tijelu i razvitak brade - Boja kože - Sažetak

21.
Opšti sažetak i zaključak  
Glavni zaključak da je čovjek potekao od nekoga nižeg oblika - Načini razvitka - Rodoslov čovjeka  -
Intelektualne i moralne sposobnosti - Spolni odabir - Zaključne primjedbe 

Uvod
Narav ovog djela najbolje će se razumjeti ako ukratko kažem kako je ono nastalo. Godinama sam skupljao bilješke o postanku ili podrijetlu čovjeka bez ikakve namjere da to objavim, radije odlučan da ih ne objavljujem, jer sam držao da bih time samo povećao predrasude protiv svojih pogleda. Činilo mi se dovoljnim ono što sam u prvome izdanju svoga djela “Postanak vrsta” napomenuo kako će to djelo “osvijetliti čovjekovo podrijetlo i njegovu povijest”, misleći time da za čovjeka, glede njegove pojave na zemlji, mora vrijediti isti opći zaključak koji vrijedi za sva ostala organska bića. Sad ta stvar izgleda posve drukčije. Kad se jedan prirodoslovac kao što je Carl Vogt, u besjedi predsjednika Nacionalnog instituta u Ženevi (1869), usudio reći, “personne, en Europe au moins, n’ose plus soutenir la création indépendente et de toutes pièces, des espèces” /nitko se, bar u Europi, ne usuđuje poduprijeti mišljenje  da su vrste neovisno jedne od drugih i odjednom stvorene/, onda je jasno da barem jedan veliki broj prirodoslovaca svakako prihvaća kako su današnje vrste preinačeni potomci drugih vrsta; priznaju to osobito mlađi i istaknutiji prirodoslovci. Većina usvaja djelovanje prirodnog odabira iako neki, da li s pravom, to mora riješiti budućnost, ostaju pri mišljenju da sam ja njegovu važnost jako precijenio. Od starijih i uvaženih prirodoslovaca neki su, nažalost, još uvijek protivnici svakog oblika evolucije.

Dosljedno tim pogledima koje je sada usvojila većina prirodoslovaca i koje će, najzad, kao što to biva u svakom drugom slučaju, prihvatiti i ostali svijet, našao sam se ponukanim prikupiti svoje bilješke i pogledati koliko se opći zaključci, do kojih sam došao u svojim ranijim djelima, mogu primijeniti i na čovjeka. Učinilo mi se to tim potrebnijim što te poglede nikada dosad nisam namjerno primijenio samo na jednu vrstu. Kad svoju pozornost omeđimo samo na jedan oblik, lišimo se jakih dokaza koje smo kadri izvući iz naravi srodnosti kojima su međusobno povezane čitave skupine organizama - njihova geografskog rasprostranjenja nekada i sada i  njihova susljednog geološkog pojavljivanja. Preostane nam da promatramo homologna ustrojstva, embrionalni razvitak i rudimentarne organe neke vrste, bio to čovjek ili neka druga životinja kojoj posvećujemo svoju pozornost; a te velike skupine činjenica, kako mi se čini, pružaju dovoljan i poptun dokaz u prilog načela postupne evolucije. Treba, međutim, uvijek računati na jaku potporu koja se dobiva iz drugih potvrda.

Ovo djelo ima kao svoj jedini cilj ispitati: prvo, potječe li čovjek, kao i svaka druga vrsta, od nekoga ranijeg oblika; drugo, način njegova razvoja; i, treće, vrijednost razlika koje postoje među tzv. ljudskim rasama. Budući da ću se ograničiti na te točke, neće biti potrebno do u pojedinosti opisivati razlike između raznih rasa jer je to vrlo opsežan predmet koji je cjelovito objašnjen u mnogim izvrsnim djelima. Neophodna osnova za razumijevanje podrijetla ljudskog roda je njegova velika starost koju su u svojim djelima nedavno dokazali toliki ugledni učenjaci, počevši od gosp. Boucher de Perthesa. Stoga ću te zaključke smatrati dokazanima i mogu uputiti svoje čitatelje na izvrsne rasprave Sir Charlesa Lyella, Sir Johna Lubbocka, i drugih. Trebam dalje samo spomenuti skup razlika koje postoje između čovjeka i čovjekolikih majmuna jer je, po mišljenju najmjerodavnijih sudaca, Prof. Huxley potpuno dokazao da se čovjek u svakoj pojedinačnoj vidljivoj značajci manje razlikuje od viših majmuna nego što se oni razlikuju od nižih članova iz istoga reda Primata.

Ovo djelo jedva da sadrži koju izvornu činjenicu koja bi se odnosila na čovjeka; ali, pošto su mi se zaključci do kojih sam došao, napravivši jedan jednostavan nacrt, učinili zanimljivi, pomislio sam da oni mogu biti zanimljivi i drugima. Često se, i to s pouzdanjem, pojavila tvrdnja da se čovjekovo podrijetlo neće nikada moći saznati, a neznanje češće pridobije povjerenje negoli znanje; pa oni koji znaju malo, a ne oni koji znaju mnogo, izrijekom tvrde da ovaj ili onaj problem znanost neće nikada riješiti. Sam zaključak da je čovjek, kao i ostale vrste, potomak nekoga starog, nižeg i izumrlog oblika, nije nimalo nov. Lamarck je davno došao do tog zaključka koji je kasnije prihvatilo više uglednih prirodoslovaca i filozofa, primjerice Wallace, Huxley, Lyell, Vogt, Lubbock, Büchner, Rolle, itd., a naročito Häckel. Taj prirodoslovac, osim svoga velikog djela “Generelle Morphologie” (1866), nedavno (1868, a drugo izd. 1870) je objavio i svoje djelo “Natürliche Schöpfungsgeschichte” u kojem čovjekovo rodoslovlje objašnjava u cijelosti. Da se to djelo pojavilo prije nego što sam ja svoj ogled napisao, ne bih ga vjerojatno nikad bio zgotovio. Vidim da je gotovo sve zaključke do kojih sam došao potvrđuje taj prirodoslovac čije je znanje u mnogom pogledu poptunije od mojega. Gdje god sam neku činjenicu ili mišljenje uzeo iz spisa Profesora Haeckela, u tekstu navodim; ostale navode ostavio sam onako kakvi su bili izvorno u mome rukopisu, navodeći katkad, radi potvrde sumnjivijih ili zanimljivijih točaka, u podnožnim bilješkama djela iz kojih su izeti.

Godinama činilo mi se vrlo vjerojatnim da je u postanku ljudskih rasa važnu ulogu odigrao spolni odabir.  Ali u svome djelu "Postanak vrsta" (prvo izdanje, str. 199) zadovoljio sam se time da samo nabacim to mišljenje. Kad sam to gledište htio primijeniti na čovjeka, utvrdio sam da taj predmet moram pretresti u svim njegovim pojedinostima. Zbog toga se drugi dio ovog djela, u kojem raspravljam o spolnom odabiru, u usporedbi s prvim dijelom, neobično oduljio; ali to se nije dalo izbjeći.

Uz ovu knjigu namjeravao sam dodati jedan esej o izražavanju različitih osjećaja u čovjeka i nižih životinja. U tom pogledu još prije mnogo godina moju pozornost privuklo je čudesno djelo Charlesa Bella. Taj slavni anatom tvrdi da je čovjek obdaren nekim mišićima samo zato da bi mogao izražavati svoje osjećaje. Budući da se to stajalište očito ne slaže s mišljenjem da čovjek vuče podrijetlo od nekoga drugog i nižeg oblika, ja sam ga morao razmotriti. Želio sam također provjeriti u kojoj mjeri na isti način izražavaju osjećaje različite ljudske rase. No s obzirom na opsežnost ovog djela, pomislio sam da je bolje da taj ogled, koji sam djelomično dovršio, ostavim za odvojeno objavljivanje.

Kako su djela prvih od navedenih autora dobro znana, njihove naslove ne moram navoditi; no ako su naslovi od ostalih manje poznati u Engleskoj, navestu ću ih: - ‘Sechs Vorlesungen über die Darwin’sche Theorie:’ zweite Auflage, 1868, von Dr. L. Büchner; prevedeno na francuski pod naslovom ‘Conférences sur la Théorie Darwinienne,’ 1869. ‘Der Mensch, im Lichte der Darwin’sche Lehre,’ 1865, von Dr. F. Rolle. Neću ni pokušati spomenuti sve autore koji su u tom pitanju zauzeli isto stajalište. Tako je G. Canestrini objavio (‘Annuario della Soc. d. Nat.., Modena, 1867, str. 81) vrlo zanimljiv članak o rudimentarnim značajkama, ukoliko ukazuju na čovjekov postanak. Drugop djelo objavio je (1869) Dr. Barrago Francesco, a ima naslov na talijanskom “Čovjek, stvoren na sliku Božju, bio je stvoren i na sliku majmuna.”

Prof. Häckel jedini je nakon objavljivanja ‘Postanka’, u svojim različitim djelima, vrlo stručno raspravljao o pitanju spolnog odabira, uviđajući njegovu veliku važnost.       

1.
Dokaz da je čovjek postao od nekoga nižeg oblika
Netko tko bi želio riješiti pitanje je li čovjek preinačeni potomak nekog prethodnog oblika, vjerojatno bi najprije istražio varira li čovjek, bilo to i najmanje, u tjelesnom ustrojstvu i duhovnim sposobnostima, pa, ako bi bilo tako, prenose li se te promjene na njegovo potomstvo, u skladu sa zakonima koji prevladavaju u nižih životinja, kako što su zakoni prijenosa značajki istom uzrastu ili spolu. Nadalje, istražio bi, koliko nam dopušta rasuditi naše neznanje, jesu li te promjene rezultat istih općih uzroka i upravljaju li njima isti opći zakoni kao i u slučaju ostalih organizama, primjerice korelacija, naslijeđeni učinci porabe i neporabe organa itd. Istražio bi pojavljuju li se u čovjeka slične anomalije zbog spriječenog razvitka, udvostručenja dijelova itd., i ne pokazuje li čovjek, u bilo kojoj od tih anomalija, vrnuće nekome ranijem i starijem tipu ustrojstva. Naravno, morao bi također istražiti je li se čovjek, poput tolikih drugih životinja, razvio u varijetete i podrase, koje se jedne od drugih samo malo razlikuju, ili u rase koje se jedne od drugih toliko razlikuju da se moraju staviti u sumnjive vrste. Nadalje, kako su te rase raspoređene u svijetu i, kad se križaju,  kako utječu jedna na drugu, u prvom i u daljim naraštajima. To istražiti i za mnoge druge točke.

Odmah potom, istraživač bi dospio na važnu točku, naime, nije li čovjek sklon tako brzoj stopi rasta da to povremeno dovodi vrlo žestoke borbe za opstanak i da se zbog toga korisne varijacije, bilo tjelesne ili duhovne, održavaju, a one štetne se odstranjuju. Da li Napadaju li i potiskuju li ljudske rase ili vrste, svejedno je koji ćemo izraz upotrijebiti, jedne druge tako da neke nakraju budu iskorijenjene? Vidjet ćemo da se na sva ta pitanja, kao što je zbilja jasno za većinu od njih, mora odgovoriti potvrdno, na isti način kao i za niže životinje. Ali pojedinačno naprijed spomenuta razmatranja možemo za neko vrijeme ostaviti po strani i prvo ćemo ispitati koliko čovječje tjelesno ustrojstvo, više ili manje jasno, pokazuje tragove čovjekova podrijetla od nekoga nižeg oblika. U daljim poglavljima razmotrit ćemo čovjekove duhovne moći, usporedivši ih s duhovnim moćima u nižih životinja.

Tjelesno ustrojstvo u čovjeka. -  Opće je poznato da je čovjek građen po istom općem tipu ili obrascu koji mu je zajednički s ostalim sisavcima. Sve kosti njegova kostura mogu se usporediti s odgovarajućim kostima u nekog majmuna, šišmiša, ili tuljana. Tako je i s njegovim mišićima, živcima, krvnim žilama i trbušnim organima. Mozak, najvažniji od svih organa, upravlja se po istom zakonu, kao što su to pokazali Huxley i drugi anatomi. Bischoff, koji je protivnik ovog učenja, priznaje da svaka glavna brazda i vijuga na ljudskom mozgu ima svoju analogiju na mozgu orangutana; ali on dodaje da se njihovi mozgovi ne slažu potpuno ni u jednome odsječku razvitka; to uostalom ne treba ni očekivati jer bi inače po duhovnim sposobnostima oni bili istovjetni. Vulpian  kaže: “Les différences réelles qui existent entre l’encéphale de l’homme et celui des singes supérieurs, sont bien minimes. Il ne faut pas se faire d’illusions à cet égard. L’homme est bien plus près des singes anthropomorphes par les caractères anatomiquesde son cerveau que ceux-ci ne le sont non seulement des autres mamifères, mais même de certains quadrumanes, des guenons ou des macaques”. / “Stvarne razlike između mozga u čovjeka i mozga u viših majmuna krajnje su male. U tome se ne treba nikako obmanjivati. Po anatomskim osobinama svoga mozga čovjek je bliži čovjekolikim majmunima nego čovjekoliki majmuni ne samo drugim sisavcima nego čak i nekim četverorukim majmunima”/. No, bilo bi suvišno ovdje navoditi druge pojedinosti o podudarnosti između čovjeka i viših sisavaca u ustrojstvu mozga i svih drugih dijelova tijela.

Može, međutim, biti korisno ako posebno istaknemo nekoliko točaka koje nisu ni u izravnoj ni u očitoj svezi s ustrojstvom, ali koje vrlo dobro pokazuju tu podudarnost ili to srodstvo.

Čovjek je sklon od nižih životinja primiti i na njih prenijeti neke zarazne bolesti, primjerice bjesnoću, boginje, sakagiju, itd., i ta činjenica potvrđuje, mnogo jasnije nego što bi to učinilo njihovo uspoređivanje pod najboljim sitnozorom ili najbolja kemijska analiza, blisku sličnost  njihovih tkiva i krvi, kako u najfinjem ustrojstvu tako i u sastavu. Majmuni su skloni oboljevanju od mnogih istih nezaraznih bolesti kao i mi. Tako je Renger, koji je dugo vremena marljivo promatrao Cebus Azarae u njegovoj postojbini, utvrdio da je on sklon oboljeti od katara s običnim simptomima i da katar, ako se češće ponovi, prelazi u sušicu. Ti majmuni oboljevaju također i od moždanog udara, upale crijeva i očne mrene. Mladunčad je često pri mijenjanju mliječnih zuba umirala od groznice. Lijekovi su kod njih izazivali isto djelovanje kao i kod nas. Mnoge vrste majmuna jako vole čaj, kavu i alkoholna pića; oni također, kao što sam osobno vidio, sa zadovoljstvom puše duhan. Brehm tvrdi da urođenici sjeveroistočne Afrike love divlje pavijane tako da im namjeste posude s jakim pivom kojim se pavijani opiju. On je neke od tih životinja, koje je držao zatvorene, promatrao u tom stanju i daje zabavan opis o njihovu ponašanju i neobičnim grimasama. Sutradan su bili vrlo zlovoljni i nesretnni; držeći se za svoje bolne glave objema rukama pružali su bijedan prizor; kad im je ponudio pivo ili vino, okretali su se s gnušanjem, ali su rado pili sok od limuna. Jedan američki majmun, ateles, pošto je jednoć opijen rakijom, više nikad je nije htio okusiti, pokazujući se tako pametnijim od mnogih ljudi. Te sitne činjenice pokazuju kolika mora da je sličnost između majmunskih i ljudskih okusnih živaca i koliko slično reagira njihov cjelokupan živčani sustav.

Čovjek pati od nutarnjih nametnika koji ponekad proizvedu kobne učinke, a trpi i od vanjskih nametnika koji svi pripadaju istim rodovima ili porodicama kojima i nametnici drugih sisavaca.  Poput ostalih sisavaca, ptica, pa čak i kukaca, čovjek je podložan onome tajanstvenom zakonu koji daje da se neki normalni procesi, kao trudnoća, pa i inkubacija i trajanje raznih bolesti, ravnaju prema mjesečevim mijenama. Njegove rane zarastaju na isti način, a batrljci, koji ostanu pošto se otkinu neki od njihovih udova, imaju kadikad, naročito za vrijeme ranog embrionalnog razvitka, ponešto od regenerativne moći, kao u najnižih životinja.

Cio proces najvažnije funkcije, razmnožavanje vrste, neobično je sličan u svih sisavaca, počev od snubljenja sa strane mužjaka do rađanja i dojenja mladunčadi. Kad se izlegu, majmuni su gotovo jednako bespomoćni kao i naša djeca, a u nekih rodova isto tako jako se razlikuje od odraslih izgledom kao što se naša djeca razlikuju od svojih posve razvijenih roditelja. Neki pisci isticali su kao važnu razliku što u čovjeka mladunci spolno dozrijevaju mnogo kasnije nego u bilo koje druge životinje; ali ako pogledamo ljudske rase koje žive u tropskim krajevima, onda ta razlika nije velika jer se za orangutana misli da spolno sazrije tek od desete do petnaeste godine. Muškarac se razlikuje od žene veličinom, snagom tijela, kosmatosti, itd., kao i po duhu, jednako kao što se razlikuju mužjaci i ženke u mnogih sisavaca. Prema tome, između čovjeka i viših životinja, naročito čovjekolikih majmuna, postoji vrlo velika podudarnost u općem ustroju, u finoj građi tkiva, u kemijskom sastavu i u ustrojstvu.

Embrionalni razvitak
Čovjek se razvija iz jajašca čija veličina u promjeru iznosi oko 1/125 palca (0,2 cm) a i koje se ni u kojem pogledu ne razlikuje od jaja drugih životinja. Pa i sam zametak u ranom razdoblju jedva se može razlikovati od zametaka ostalih kralježnjaka. U to vrijeme arterije zaokreću u obliku lukova, kao da će nositi krv u škrge kojih u viših kralježnjaka nema, iako se na obje strane vrata još vide prorezi koji naznačuju njihov negdašnji položaj. Nešto kasnije, kad se razvijaju udovi, “noge gmazova i sisavaca”, kao što primjećuje slavni von Baer, “krila i noge u ptica, jednako kao i ruke i noge u čovjeka, sve potječe od istoga osnovnog oblika”. “Tek u posljednjim stupnjevima razvitka,” kaže Prof. Huxley, “mlado ljudsko biće pokaže razliku od mladog majmuna koji u daljem svom razvitku isto toliko odstupa od psa koliko i čovjek. Ma koliko ta tvrdnja izgledala čudna, ona je posve istinita.”

Budući da mnogi od mojih čitatelja možda nikada nisu vidjeli sliku nekog zametka, ovdje sam priložio sliku jednoga ljudskog i jednoga psećeg embrija, otprilike na istom stupnju ranog razvitka, pomno preslikane iz dvaju neprijeporno ispravnih djela.

Poslije netom spomenutih tvrdnji koje su izrekli tako veliki autoriteti, bilo bi suvišno da ja sada sa svoje strane dajem još neke pozajmljene pojedinosti koje bi trebale pokazati da ljudski zametak blisko nalikuje zamecima inih sisavaca. Može se, međutim, dodati da ljudski zametak takođe u raznim točkama ustrojstva pokazuje sličnosti s nekim nižim oblicima kad su odrasli. Na primjer, srce u početku izgleda kao nekakva pulsirajuća krvna žila, nečist se izlijeva jednim kloakalnim prostorom, a trtična kost (os coccyx) strši kao pravi rep, produžujući se znatno preko nerazvijenih nogu. Zameci svih kralježnjaka koji udišu kisik iz zraka imaju neke žlijezde, nazvane Wolffovim tijelima, koje odgovaraju bubrezima u odraslih riba i jednako funkcioniraju. Čak i u jednom kasnijem embrionalnom odsječku mogu se uočiti neke jake sličnosti između čovjeka i nižih životinja. Bischoff kaže da moždane vijuge u ljudskog ploda  (foetus) na kraju sedmog mjeseca dostignu otprilike isti stupanj razvitka koji ima odrasli pavijan. Nožni palac, kao što primijećuje Prof. Owen, “koji je oslonac kad stojimo ili hodamo, možda je najkarakterističnija osobina u čovjekovu ustrojstvu;” ali kod nekog zametka dugačkog oko jednog palca /2,5 cm. o. pr./ Prof. Wyman je našao “da je nožni palac bio kraći od ostalih prstiju i, umjesto da stoji naporedo s njima, on je bio sa strane stopala pod nekim kutom, kao što je to trajno, kroz cijeli život, u četverorukih majmuna”. Završit ću jednim navodom iz Huxleya koji, pošto je postavio pitanje postaje li čovjek nekako  drukčije nego pas, ptica, žaba, ili riba, kaže: “Odgovor je posve nedvojben: način postanka i prvi stupnjevi u ljudskom razvitku neupitno su istovjetni s onima u životinja koje su na ljestvici odmah ispod njega; u tom pogledu, bez sumnje, on je kudikamo bliže majmunima nego što su majmuni psu".

Rudimenti
Ovaj predmet, premda zapravo nije važniji nego dva posljednja, ipak ćemo iz više razloga ovdje potpunije raspraviti. Ne može se navesti niti jedna viša životinja koja ne bi imala neki dio u rudimentarnom stanju, pa ni čovjek nije iznimka od tog pravila. Mora se razlikovati rudimentarne organe od organa koji su tek u stanju postanka, iako u nekim slučajevima to nije lako razlikovati. Prvi su ili posvema beskorisni, kao što su, primjerice, sise u sisavačkih mužjaka ili sjekutići u preživača, koji nikad ne izbiju iz desni, ili su za svoje sadašnje imatelje od tako neznatne koristi da je teško pretpostaviti da su se razvili pod okolnostima koje vladaju sada. Organi u ovom posljednjem stanju nisu sasma rudimentarni, ali teže u tom smjeru. Organi, pak, koji tek postaju, iako se nisu posve razvili, od velike su vrijednosti za svoje imatelje i kadri su dalje se razvijati. Rudimentarni organi su izrazito promjenjivi, a to je djelomično razumljivo, jer su oni suvišni, ili gotovo suvišni, i stoga dalje nisu podložni prirodnome odabiru. Tih organa često sasvim nestane. Kad se to dogodi, oni se ipak kadikad mogu ponovno pojaviti vrnućem (reverzijom); a to je pojava koja zaslužuje našu punu  pozornost.       

Čini se da glavni uzroci da organi postanu rudimentarni leže u neuporabi nekog organa u onom razdoblju života kad se on poglavito upotrebljava, a to je općenito kad je organizam zreo, a ujedno je u odgovarajućem životnom razdoblju u nasljeđu. Izraz “neuporaba” ne odnosi se samo na smanjeni rad mišića nego uključuje i manji dotok krvi nekome dijelu ili organu, budući da je on podložan manjem naizmjeničnom pritisku, ili je na bilo koji način smanjio svoju redovnu djelatnost. Rudimenti, međutim, mogu se zakođer pojaviti samo kod jednog spola, na dijelovima koji su ostali normalni kod drugog spola; a takvi rudimenti, kao što ćemo kasnije vidjeti, često su nastali na poseban način.U nekim slučajevima organi su se smanjili prirodnim odabirom budući da su, zbog promjene životnih navika, za vrstu postali štetni. Taj proces redukcije vjerojatno je često bio potpomognut preko dva principa: principima kompenzacije i ekonomije razvitka. Ali teško je razumjeti one posljednje stupnjeve redukcije nakon što je neuporaba učinila sve što se njoj može jasno pripisati, i kad će ušteda ostvarena ekonomijom razvitka biti vrlo mala. Konačni i posvemašnji nestanak nekoga već beskorisnog i vrlo smanjenog dijela, kad se ne može ubaciti u igru niti kompenzacija niti ekonomija, možda je shvatljiv pomoću hipoteze pangeneze, i očito nikako drukčije. No kako je pitanje rudimentarnih organa opširno razmotreno i osvijetljeno u mojim ranijim djelima,  ovdje o tome ne trebam više govoriti.

Rudimenti mišića uočeni su na mnogim dijelovima ljudskog tijela; i znatan broj mišića koji su redovno prisutni u nekih nižih životinja mogu se prigodice u vrlo reduciranom stanju naći i u čovjeka. Svatko je mogao opaziti sposobnost mnogih životinja, naročito konja, da pomiču svoju kožu ili da njome podrhtavaju; to izvode pomoću mišića panniculus carnosus. Ostaci tog mišića u djelatnom stanju pronađeni su u različitim dijelovima našeg tijela; primjerice, na čelu gdje pomoću njega podižemo obrve. Platysma myoides, koji je dobro razvijen na vratu, pripada tom sustavu ali se ne da voljno pokretati. Prof. Turner iz Edinburgha je, kao što me izvješćuje, ponekad je pronalazio svežnjiće mišića na pet različitih mjesta, naime pod pazuhom, blizu lopatice itd., a svi bi pripadali sustavu panniculusa. On je također pokazao  da je musculus sternalis ili sternalis brutorum koji nije produžetak mišića rectus abdominalisa nego je blisko srodan panniculusu, pronađen u omjeru od oko 3 % u više od 600 trupala. On dodaje kako taj mišić “izvrsno osvijetljuje tvrdnju da su prigodna i rudimentarna ustrojstva u svojoj izvedbi  vrlo sklona varijaciji.”

Neki ljudi mogu stezati mišiće svoje lubanje koji su u promjenjivom i djelomično rudimentarnom stanju. Gosp. A. de Candolle mi je priopćio jedan zanimljiv primjer kako se ta sposobnost dugo održava ili nasljeđuje i kako može biti neobično razvijena. On poznaje neku porodicu čiji je jedan član, sadašnja glava porodice, kad je bio mlad, mogao samo pomicanjem kože na lubanji s glave zbaciti nekoliko teških knjiga; a izvodeći tu vještinu dobivao je oklade. Njegov otac, stric, djed i svo troje djece imali su istu tu sposobnost, u istoj neobičnoj mjeri. Prije osam naraštaja, ta se porodica podijelila u dva ogranka, tako da je glava gore spomenutog ogranka rođak u sedmom koljenu glavi drugoga ogranka. Taj daleki rođak prebiva u drugom dijelu Francuske i na pitanje posjeduje li takvu sposobnost, odmah ju je pokazao. Taj slučaj dobro pokazuje kako se i neka posve nekorisna sposobnost može postojano prenositi na potomstvo.

Vanjski mišići koji služe za pokretanje uške i nutarnji mišići koji pokreću njegove različite dijelove, u čovjeka su u rudimentarnom stanju, a pripadaju sustavu panniculusa; isto tako, oni su nejednaki po razvijenosti, ili barem po funkcionalnosti. Poznavao sam čovjeka koji je mogao naćuliti svoja uha naprijed i drugoga koji ih je mogao pomaknuti unazad; i sudeći po onome što mi je jedan od njih rekao, vjerojatno ako bismo često dodirivali svoje uši i pritom na njih usmjerivali svoju pažnju, većina od nas mogla bi ponavljanim vježbanjem donekle ponovno zadobiti tu sposobnost pokretanja. Sposobnost da se uši usprave i okreću na različite strane nedvojbeno je od najveće koristi mnogim životinjama jer tako uočavaju odakle im dolazi opasnost, ali nisam nikad čuo da je neki čovjek imao i najmanju sposobnost da uspravi svoje uši, - za pokret koji bi mu jedini mogao biti od koristi. Mogla bi se smatrati rudimentom cijela vanjska ušna školjka, zajedno s različitim naborima i ispupčenjima (helix i anti-helix, tragus i anti-tragus, itd.) koja u nižih životinja ojačavaju i podupiru uho kad je uspravljeno, a da to suviše ne povećava njegovu težinu. Neki stručnjaci, međutim, pretpostavljaju da hrskavica uha služi za prenošenje titraja do slušnog živca. Ali gosp. Toynbee, pošto je skupio sve podatke o tom pitanju, zaključuje da vanjska školjka nije ni od koje posebne koristi. Uške u čimpanze i u orangutana neobično su slične ljudskima i čuvari u Zoološkom vrtu uvjeravali su me da ih te životinje nikad ne pomiču niti uspravljaju; one su, dakle, što se tiče funkcije, u istome rudimentarnom stanju kao i u čovjeka. Zašto su te životinje, kao čovjekovi preci, izgubile tu sposobnost da uspravljaju svoje uši, ne znamo. Možda su one,  iako me to mišljenje posve ne zadovoljava, zbog svog načina življenja na drveću i zbog svoje velike snage bile tek neznatno izložene opasnosti pa su svoje uši tijekom dugih razdoblja samo malo pokretale i tako postupno tu sposobnost izgubile. Bilo bi to  kao u slučaju velikih i teških ptica koje, živeći na oceanskim otocima, nisu bile izložene napadima zvijeri pa su stoga izgubile sposobnost da svoja krila rabe za letenje.

Slavni kipar gosp. Woolner upozorio me na jednu malu osobitost na vanjskome uhu koju je često opazio u muškaraca i u žena i kojoj je posve shvatio značenje. Prvi put to je privuklo njegovu pozornost dok je radio kip Pucka (vilenjak iz engleskih priča, nestaško, o. pr.), na kojem je trebao istaknuti uši. U tu svrhu počeo je istraživati uške u različitih majmuna i zatim još pomnije uške u čovjeka. Spomenuta osobitost sastoji se od tupog malog ispupčenja koje izbija iz prema unutra zavijenog oboda ili heliksa. Gosp. Woolner izradio je točan model jednoga takvog slučaja i od njega mi poslao priloženi crtež. Ti vršci ne ispupčuju se samo prema unutra, nego često i malo ustranu tako da postaju vidljivi kad se glava gleda izravno sprijeda ili odostraga. Promjenjive su veličine, a kadikad i s obzirom na položaj, nalazeći se nešto više ili niže; a ponekad na jednome, ali ne i na drugome uhu. Mislim da značenje tih ispupčenja danas nije dvojbeno; ali može se pomisliti da predstavljaju odveć tričavu značajku da bi bila vrijedna spomena. Takva pomisao, međutim, jednako je pogrešna koliko je razumljiva. Svaka značajka, bila ne znam koliko sitna, mora biti posljedica nekoga određenog uzroka; ako se pak pojavljuje na mnogim jedinkama, zaslužuje da se razmotri. Helix je očito nastao nabiranjem  krajnjeg ruba uške prema unutra i čini se da je do tog nabiranja nekako došlo tako što je cijelo vanjsko uho uporno okretano natrag. U mnogih majmuna koji nisu visoko u tome redu, primjerice u pavijana i nekih vrsta makaka, gornji dio uha je ponešto zašiljen i rub nije uopće unutra nabran; ali ako bi se sada taj rub nabrao, neizbježno bi se usmjerio prema unutra a slabašni vršak vjerojatno nešto malo prema vani. To je zaista uočeno u ponekog primjerka Ateles beelzebuth  u Zološkom vrtu, pa sa sigurnošću smijemo zaključiti da je to slično ustrojstvo - trag nekoć zašiljenih ušiju - koji se povremeno ponovno pojavljuje u čovjeka.

Žmirnjača (membrana nictitans), ili treći kapak, zajedno s pripadajućim mišićima i ostalim svojim ustrojstvima, osobito dobro je razvijena u ptica i za njih ima veliku funkcionalnu važnost jer se brzo može prevući preko cijele očne jabučice. Pronađena je u nekih gmazova i vodozemaca, zatim u nekih riba i u morskih pasa. Posve dobro razvijena je  u dvama nižim odjeljcima sisavaca, naime u kljunaša i tobolčara, te u nekih viših sisavaca, kao u morža. Ali u čovjeka, četverorukih majmuna i u većine sisavaca, prema općem slaganju anatoma,  ona postoji kao puki rudiment, tzv. polumjesečasti nabor. 

Osjetilo njuha je od goleme važnosti za većinu sisavaca - za neke, primjerice za preživače, da se sačuvaju od opasnosti; za druge, kao što su mesožderi, pri pronalaženju plijena; za ostale, kao što je vepar, služi za jedno i za drugo. No osjetilo njuha je od krajnje male, ako je uopće od ikakve, koristi čak divljacima u kojih je općenito nešto razvijenije negoli u civiliziranih rasa. Ono ih niti čuva od pogibli, niti ih vodi do njihove hrane.  Ne smeta Eskimima da spavaju u vrlo smrdljvom zraku, niti divljacima da jedu napola usmrđeno meso. Oni koji vjeruju u načelo postupne evolucije neće lako prihvatiti da je to osjetilo čovjek otpočetka dobio u njegovu sadašnjem stanju. Tu sposobnost koja je sada u oslabljenom i vrlo rudimentarnom stanju on nedvojbeno baštini od nekoga dalekog pretka kojem je ona bila od velike koristi i njome se je neprekidno služio. U životinja koje to osjetilo imaju jako razvijeno, kao što su psi i konji, sjećanja na osobe i mjesta vrlo tijesno su povezana za njihovo osjetilo njuha; i tako možda možemo razumjeti otkuda to da čovječje osjetilo njuha, kao što je točno primijetio Dr. Maudsley “može djelovati naročito u tom smislu, izazivajući nam jasno u uspomeni pojmove i predodžbe o zaboravljenim prizorima i mjestima.”

Čovjek se jasno razlikuje od svih ostalih primata po tome što je gotovo posve gol. Ali pojedine kratke dlake nalaze se rasute po većem dijelu muškarčevog tijela, a fine malje u žena. Jedinke koje pripadaju jednoj te istoj rasi jako se razlikuju po tim dlakama, ne samo njihovu obilju nego i položaju; tako u ponekih Europljana ramena su posve gola dok se u drugih tu nalaze gusti pramenovi dlaka. Jedva može biti mjesta sumnji da su te dlake, tako rasute po tijelu, rudiment dlake koja je ravnomjerno raspoređena po koži u nižih životinja. To mišljenje postaje tim vjerojatnije kad znamo da se fina, kratka i svijetlo obojena dlaka na udovima i drugim dijelovima tijela katkad razvije u “gustu, dugu, dosta grubu zagasitu dlaku” ako se abnormalno hrani u blizini dugotrajno upaljenih površina tijela.

Gosp. Paget mi je priopćio da često neki članovi iste porodice imaju u svojim obrvama po nekoliko dlaka mnogo dužih od ostalih, tako da se čini kako se čak i ta neznatna osobitost nasljeđuje. Te dlake očito predstavljaju vibrissae koje u mnogih nižih životinja služe kao organi opipa. Kod jednoga mladog čimpanze primijetio sam tek nekoliko uspravnih, oduljih dlaka, kako strše znad očiju gdje bi, kad bi ih bilo, trebale biti obrve.

Jedan još zanimljiviji slučaj pruža fina, vunasta dlaka, tzv. lanugo, kojom je gusto ljudski plod (foetus) prekriven u šestome mjesecu. Prvo se pojavi u petom mjesecu na obrvama i licu, i naročito oko usta, gdje je mnogo duža nego ona na glavi. Takve brkove proučavao je Eschricht u jednog ženskog ploda; ali to nije ništa iznenađujuće, kao što se može u prvi mah pomisliti, jer za vrijeme ranog razvitka oba spola općenito su slična  po svim vanjskim značajkama. Smjer i raspored dlake po svim dijelovima tijela u ploda isti su kao i u odrasle osobe, ali su podložni velikoj promjenjivosti. Tako je cijela površina ploda, uključuvši čak čelo i uši, gusto je obrasla dlakom, ali je značajna činjenica da su dlanovi ruku i nožna stopala posve goli, slično donjim površinama svih četiriju udova u većine nižih životinja. Budući da ta podudarnost teško može biti slučajna, to onda vunastu odjeću ploda moramo smatrati rudimentarnim predstavnikom onoga prvog stalnog pokrivala od dlake u sisavaca koji se rađaju dlakavi. Sukladno redovnom zakonu embriološkog razvitka, to predstavljanje mnogo je potpunije od onoga gdje su dlake razasute po tijelu odraslih osoba. 

Čini se da stražnji kutnjaci, tzv. umnjaci, teže da u civiliziranijih ljudskih rasa postanu rudimentarni. Ti zubi nešto su manji od ostalih kutnjaka, kao što je slučaj i s odgovarajućim zubima u čimpanza i orangutana; i oni imaju samo dva odvojena korijena. Oni ne izbijaju prije sedamnaeste godine i čuo sam od zubara da su mnogo više nego ostali zubi skloni kvarenju i da propadaju ranije. Također je značajno da su mnogo više od ostalih zubiju skloni variranju, kako u građi tako i glede vremena izbijanja. S druge strane, u tamnoputih rasa umnjaci obično imaju tri rastavljena korijena i općenito su zdravi; također se manje razlikuju od drugih kutnjaka u veličini nego što je slučaj u kavkaskih rasa. Prof Schaffhausen, govoreći o ovoj razlici među rasama, kaže “da zadnji zubni dio čeljusti postaje sve kraći” u civiliziranih rasa; a ja mislim da se to skraćivanje može sigurno pripisati tome što se civilizirani čovjek obično hrani mekom, kuhanom hranom i tako svoje čeljusti manje upotrebljava. Gosp. Brace me je izvijestio kako u Sjedinjenim Državama postaje sve više i više običaj da se djeci izvadi poneki kutnjak jer čeljust dovoljno ne raste da se može razviti normalan broj zuba.

Što se tiče probavnog kanala, poznat mi je samo jedan jedini rudiment, a to je crvuljak (appendix vermiformis) na slijepom crijevu (caecum). Slijepo crijevo je ogranak ili divertikul crijeva koji se završava poput vreće i u mnogih nižih sisavaca biljoždera vrlo je dugačko. U tobolčara koala ono je više nego triput dulje od cijeloga tijela. Katkad ima dugačak vrh koji se postupno suzuje, a katkad je suženjima podijeljeno u dijelove. Čini se da je u nekih životinja slijepo crijevo, zbog promjene u načinu ishrane ili navika, postalo mnogo kraće, pri čemu je crvuljak preostao kao rudiment toga skraćenog dijela. Da je crvuljak rudiment, možemo zaključiti po njegovoj maloj veličini i po dokazima koje je Prof. Canestrini  prikupio prikupio o njegovoj promjenjivosti u čovjeka. Njega kadikad uopće nema, a kadikad opet jako razvijen. Kanal je katkad do polovine ili do dvije trećine svoje dužine posve zatvoren, a završni dio sastoji se od plosnatog masivnog proširenja. U orangutana je taj crvuljak dugačak i zavijen; u čovjeka počinje s kraja kratkoga slijepog crijeva (caecum) i obično je dugačak od četiri do pet palaca /10 do 12 ½ cm, o. pr./, a u promjeru ima samo oko jednu trećinu palca (8 mm, o. pr.). Ne samo što je nekorisno nego je ponekad uzrok smrti, pa sam i nedavno čuo za dva takva slučaja. To se dogodi kad neka sitna tvrda tijela, kao što su sjemenke, uđu u kanal i izazovu upalu.

U četverorukih majmuna i nekih drugih redova sisavaca, naročito u mesoždera, blizu donjeg kraja nadlaktice postoji prolaz nazvan suprakondiloidni otvor, foramen supracondiloides, kroz koji prolazi veliki živac prednjeg uda, a često i njegova velika arterija. Sad se na čovječjoj nadlaktičnoj kosti, kako su  dokazali Dr. Struthers i drugi,  obično nalazi trag toga kanala, i on je katkad dosta dobro razvijen, a sastoji se od jedne kukaste koštane izrasline, dopunjene tetivom. Kad je tu veliki živac. on uvijek ide kroz njega što jasno pokazuje da tu imamo homologiju i rudiment suprakondiloidnog otvora nižih životinja. Prof. Turner drži, kao što mi je priopćio, da se taj kanal nalazi u otprilike 1% svih sadašnjih kostura, ali se čini da je u stara vremena bio mnogo češći. Gosp. Busk o tome je prikupio sljedeće dokaze: Prof. Broca “je objavio da taj otvor imaju 4 ½ %  kostiju ruke skupljenih na Cimitère du Sud, južnome pariškom groblju; a od 32 mišićne kosti nađene u Grotto kod Orronyja, čiji predmeti su pripisani brončanom dobu, čak osam od trideset i dvije nadlakatice imalo je taj otvor, ali on misli da je taj tako veliki omjer mogao nastati otuda što je ta jama bila neka vrst ‘porodične grobnice’. Nadalje, M. Dupont je našao u pećinama kod Valley of the Lesse 30 % kostiju s tim otvorom, a to je iz doba sobova* Reindeer, dok ih je M. Leguay našao u nekoj vrsti dolmena* kod Argenteuila 25% s tim otvorom. I ne bi valjalo ostaviti nezabilježeno da M. Pruner-Bey tvrdi kako je to općenito stanje na kosturima Guanča.” Zanimljiva je činjenica da stare rase, u ovome kao i nekim drugim slučajevima, pokazuju češće nego sadašnje rase ustrojstva koja su slična ustrojstvima u nižih životinja. Čini se da je tome jedan od glavnih uzroka što, na rodoslovnoj liniji, stare rase stoje nešto bliže svojim dalekim životinjolikim precima, negoli moderne rase.

Trtica u čovjeka (os coccyx), iako ne funkcionira kao rep, jasno predstavlja taj dio inih kralježnjaka. U prvom razdoblju embrionalnog razvitka, ona je slobodna i, kao što smo vidjeli, produžuje se iza stražnjih udova. U nekim rijetkim anomalnim slučajevima, prema Isidoreu Geoffroy St.-Hilaireu i drugima, bilo je poznato da tvori mali vanjski rudiment repa. Trtična kost je kratka, obično se sastoji samo od četiri kralješka koji su u rudimentarnom stanju jer, izuzev osnovni kralježak, oni se sastoje samo iz središnjeg dijela. Oni su opskrbljeni s nekoliko malih mišića od kojih je jedan, kao što me obavijesti Prof. Turner, jasno opisao Theile kao rudimentarno ponavljanje repnog ekstenzora (mišića ispružača), koji je jako razvijen u mnogih sisavaca.

Leđna moždina u čovjeka proteže se naniže samo do posljednjeg leđnog ili prvog  slabinskog kralješka; ali jedna vlaknasta struktura (filum terminale) spušta se i niz os križnog (sakralnog) dijela moždinskog kanala, pa čak i iza trtičnih kostiju. Kako me je izvijestio Prof. Turner, gornji dio toga vlakna je nedvojbeno homologan s leđnom moždinom, ali donji dio sastoji se očito samo od nježne opne (pia mater) ili od krvožilne  koja je omotava. Čak i u ovom slučaju može se reći da trtica (os coccyx) pokazuje tragove jednoga tako važnog ustrojstva kao što je leđna moždina, iako ona nije dalje smještena u koštani kanal. Sljedeća činjenica, za koju dugujem također Prof Turneru, pokazuje kako trtica jako odgovara pravom repu u nižih životinja. Nedavno je Luschka pronašao na kraju trtičnih kostiju jedno vrlo neobično savijeno tijelo koje je povezano sa srednjom slabinskom arterijom; a to otkriće navelo je Krausea i Meyera da ispitaju rep  jednog majmuna (Macacus) i  mačke pa su u oba slučaja našli slično savijeno tijelo, iako ne sasvim na kraju.

Sustav za razmnožavanje pokazuje različita rudimentarna ustrojstva; ali ona se razlikuju u jednom vrlo važnom pogledu od gore navedenih slučajeva. Ovdje ne nailazimo na tragove nekog dijela koji je više izvan funkcije za vrstu, nego na dio koji funkcionira kod jednog spola dok je kod drugog spola samo rudiment. Ali, kao i prethodne slučajeve, teško je pojavu tih rudimenata objasniti sa stajališta da je svaka vrsta posebno stvorena. na te rudimente vratit ću se kasnije i pokazati  da njihovo postojanje obično zavisi samo od nasljeđa, tj. od sposobnosti da se neke osobine koje je stekao jedan spol mogu djelomično prenijeti nasljeđem na drugi spol. Ovdje ću navesti samo nekoliko primjera takvih rudimenata. Poznato je da mužjaci svih sisavaca, uključujući čovjeka, imaju rudimentarne sise. U nekim slučajevima one su bile dobro razvijene i izlučivale su znatne količine mlijeka. Njihova istovjetnost u oba spola potvrđuje se isto tako i time što one katkad pri oboljenju od boginja podjednako nabreknu. Mali mjehur žlijezde predstojnice ili prostate (vesucula prostratica, pogreška, treba naravno prostatica, o. pr.), koji je proučavan u mnogih mužjaka sisavaca sada se općenito smatra homologom đenskoj maternici, isto kao i cijev koja je povezuje. Nemoguće je čitati Leuckertov izvrstan opis ovog organa i njegova objašnjenja a ne priznati točnost njegovih zaključaka. To je jasno posebno u onih sisavaca u kojih je maternica dvojna, jer je u mužjaka tih sisavaca mali mjehur također dvojan. Moglo bi se ovdje navesti i nekoliko drugih rudimentarnih ustrojstava, koja pripadaju sustavu za razmnožavanje.

Bjelodana je važnost tih triju upravo iznijetih velikih skupina činjenica. Ali bilo bi posve suvišno ovdje ukratko ponoviti niz dokaza koje sam podrobno iznio u svojem ‘Postanku vrsta.’ Homologna građa cijelog kostura u članova iste klase shvatljiva je ako priznamo njihovo podrijetlo od zajedničkog pretka, uključivši njihovu naknadnu prilagodbu na različite uvjete. S bilo kojega drugog gledišta posve je neobjašnjiva sličnost u izgledu čovječje ili majmunske ruke, konjske noge, moržove peraje, krila šišmiša, itd. Nije znanstveno objašnjenje ako kažemo da je sve to građeno po istome idealnom planu. Što se tiče razvitka, na temelju načela varijacija do kojih dolazi u jednome nešto kasnijem embrionalnom razdoblju, i koje se stečene u odgovarajućem razdoblju naslijeđuju, možemo jasno razumjeti kako to da zameci čudesno različitih oblika, i nadalje, više ili manje savršeno, zadrže ustrojstvo svoga zajedničkog pretka. O toj začuđujućoj činjenici da se zameci čovjeka, psa, morža, šišmiša, gmaza, itd. početno jedva mogu razlikovati, nikada nitko nije dao neko drugo objašnjenje. Da bismo razumjeli postojanje rudimentarnih organa, moramo jedino pretpostaviti da je neki negdašnji predak imao te dijelove o kojima je riječ u savršenom stanju i da su se oni pod promijenjenim životnim navikama jako smanjili, bilo jednostavno zbog neuporabe, bilo putem prirodnog odabiranja onih jedinki koje su bile najmanje opterećene nekim suvišnim dijelom, uz potporu inih ranije spomenutih uzročnika.

Tako smo kadri razumjetiodakle to da su čovjek i ostali kralježnjaci sagrađeni po istome općem obrascu, zašto prolaze kroz iste rane stadije razvitka, i zašto zadržavaju neke zajedničke rudimente. Stoga treba otvoreno priznati njihovo zajedničko podrijetlo. Prihvatiti neko drugo mišljenje znači priznati da je naše vlastito ustrojstvo, kao i ustrojstvo svihostalih životinja oko nas, samo neka vrst zamke da nas uhvati u  razmišljanju. Taj zaključak dobiva na snazi bacimo li svoj pogled na članove cijeloga životinjskog carstva i na dokaze iz njihovih sličnosti ili klasifikacije, njihova zemljopisnog rasporeda i mjihova geološkog uzastopnog slijeda. Da usvojimo taj zaključak smeta nam samo naša prirodna predrasuda, i ona nadutost koja je navela naše pretke na tvrdnju da potječu od polubogova. Ali ubrzo doći će vrijeme kad će se s čuđenjem pomišljati kako su prirodoslovci, koji su bili dobro upoznati s usporednom građom i razvitkom čovjeka te ostalih sisavaca, mogli misliti da je svaka vrsta djelo jednoga posebnog čina stvaranja.                                     

2.
Poređenje duhovnih sposobnosti čoveka i nižih životinja   
U prethodnom poglavlju vidjeli smo da čovjek u svome tjelesnom ustroju nosi jasne tragove svog podrijetla od nekoga nižeg oblika; ali može netko prigovoriti da tu mora biti neka pogreška u zaključivanju budući da se čovjek po snazi svoga duha toliko razlikuje od svih drugih životinja. Nema sumnje da je razlika u tom pogledu golema, čak ako usporedimo duh najvišeg majmuna s duhom nekoga od najnižih divljaka koji uopće nema riječi da izrazi broj veći od četiri i koji ne upotrebljava apstraktne izraze za obične predmete ili čuvstva.

Ta bi razlika bez sumnje ostala još uvijek golema pa i kad bi se neki od viših majmuna, u usporedbi s ostalim majmunima, usavršio i civilizirao u onoj mjeri u kojoj je to učinjeno s psom u usporedbi s njegovim roditeljskim oblikom, vukom ili šakalom. Stanovnici Ognjene zemlje spadaju među najniže barbare, ali ja sam bio uvijek iznenađen kako mnogo su tri urođenika na brodu “Beagle,” koji su nekoliko godina živjeli u Engleskoj i nešto malo mogli razgovarati na engleskom, sličila nama po  ćudi i u odnosu na naše duhovne sposobnosti. Ako nijedno organsko biće izuzev čovjeka ne bi imalo nikakve duhovne moći, ili ako bi čovjekove duhovne moći bile posve druge naravi od onih u nižih životinja, tada se ne bismo nipošto mogli uvjeriti da su se ove naše postupno razvile. Ali može se jasno pokazati da nema nikakve temeljne razlike te vrsti. Moramo također priznati da je u duhovnoj sposobnosti mnogo veća udaljenost između nekih od najnižih riba, kao što su zmijuljica (Petromyzon) ili kopljača (amfioksus) , i nekoga višeg majmuna, nego što je između nekog majmuna i čovjeka; čak i taj je razmak popunjen bezbrojnim postupnostima.

A nije tek neznatna razlika u moralnom raspoloženju između nekog barbara, poput čovjeka kojeg je opisao stari moreplovac Byron, i koji je smrskao svoje dijete o stijenu zato što je ispustilo košaru s ježincima, i jednoga Howarda ili Clarksona; pa u intelektu, između nekog divljaka koji ne upotrebljava apstraktne riječi i Newtona ili Shakespearea. Razlike te vrsti, između najvećih ljudi iz najviših rasa i najnižih divljaka, povezane su najfinijim stupnjevima. Zato je moguće da su one mogle prelaziti jedne u druge i razviti se jedne iz drugih.

U ovom poglavlju želim jedino pokazati da ne postoji temeljna razlika u duhovnim sposobnostima između čovjeka i najviših sisavaca. Svaki odsječak o tom predmetu mogao bi se razraditi u poseban ogled, ali ovdje ih treba izložiti ukratko. Kako nikakva klasifikacija duhovnih moći još nije opće prihvaćena, to ću ja svoje primjedbe poredati onako kako najbolje odgovara mojoj svrsi; pa ću izabrati one činjenice koje su me se najvećma dojmile, u nadi da će se one donekle dojmiti i čitatelja.

Glede životinja koje su vrlo nisko na ljestvici, neke dodatne činjenice iznijet ću govoreći o Spolnom odabiru, i pokazati da su njihove duhovne moći više nego što bi se moglo očekivati.  Za nas je važno i to da se sposobnosti u jedinki iste vrste mijenjaju, pa će o tome ovdje biti dodano nekoliko ilustracija. Ali bilo bi suvišno upuštati se u mnoge pojedinosti o ovom poglavlju jer sam, na osnovu mnogih proučavanja, vidio da je jednodušno mišljenje svih onih koji su dugo obraćali pozornost životinjama mnogih vrsta, uključujući tu i ptice, da se jedinke mnogo među sobom razlikuju u svakoj duhovnoj osobini. Istraživati na koji su se način po prvi put razvile duhovne sposobnosti u važnijih organizama, isto tako je uzaludno kao i istraživati kako je prvi put nastao život. To su problemi daleke budućnosti, ako ih čovjek uopće ikada riješi.

Budući da čovjek ima ista osjetila kao i niže životinje, moraju biti isti i njegovi temeljni nutarnji poticaji. Čovjek ima s njima zajedničke i neke nagone, kao nagon za samoodržanjem, spolnu ljubav,ljubav majke prema svoom novorođenčetu, nagon novorođenčeta da siše itd. Ali čovjek ima možda nešto manje nagona nego životinje koje su mu po organizaciji najbliže. Orangutan na Malajskom otočju, i čimpanza u Africi, priređuju površine na kojima spavaju i budući da obje te životinje imaju istu naviku, moglo bi se smatrati da to čine nagonski; ali možda do toga dolazi stoga što obje životinje imaju slične potrebe i slične sposobnosti razmišljanja. Kao što možemo pretpostaviti, ti majmuni izbjegavaju mnoge tropske otrovne plodove, dok čovjek nema takva znanja; ali budući da naše domaće životinje, kad ih se prenese u tuđe predjele i kad prvi put izađu u proljeće, često jedu otrovne trave koje kasnije izbjegavaju, to ne možemo sa sigurnošću znati ne uče li i majmuni na temelju vlastitog iskustva, ili iskustva svojih roditelja, koje plodove treba odabrati. Sigurno je, međutim, kao što ćemo sad vidjeti, da se majmuni nagonski boje zmija i, vjerojatno, drugih opasnih životinja.

Bode oči kako više životinje imaju malo nagona i da su im oni razmjerno jednostavni, suprotno od nagona u nižih životinja. Cuvier je smatrao da nagon i pamet međusobno stoje u obrnutom omjeru, a neki su pak mislili da su se intelektualne sposobnosti viših životinja postupno razvile iz njihovih nagona. Ali Pouchet je, u jednome zanimljivom ogledu, dokazao da takve obrnute proporcionalnosti zapravo nema. Oni kukci koji imaju najsloženije nagone zasihurno su i najinteligentniji. Među kralježnjacima, najneinteligentiniji članovi, ribe i vodozemci, nemaju složene nagone, a među sisavcima najistaknutija životinja po svojim nagonima, dabar, vrlo je inteligentna kao što će priznati svatko tko je čitao izvrsno djelo gosp. Morgana o toj životinji. 

Premda su se, po gosp. Herbertu Spenceru, prvi počeci inteligencije razvili umnožavanjem i koordinacijom refleksnih radnji, i premda mnogi od jednostavnijih nagona postupno prelaze u takve radnje i teško se od njih mogu razlikovati, kao u slučaju sisanja mladunčadi, ipak se čini da su složeniji nagoni nastali neovisno od inteligencije. Ja, međutim, uopće ne želim zanijekati da nagonske radnje mogu izgubiti svoj utvrđeni i nenaučeni značaj i da ne mogu biti zamijenjene drugim radnjama koje se izvode uz pomoć slobodne volje. S druge strane, neke inteligentne radnje, pošto su obavljane kroz mnogo naraštaja - kao kad ptice na oceanskim otocima najprije nauče izbjegavati čovjeka - pretvore se u nagone i postanu nasljedne. Tada se za njih može reći da su po svojoj naravi degradirane jer se više ne obavljaju pod utjecajem razuma ili na temelju iskustva. No čini se da je većina složenijih nagona dobivena na posve drukčiji način, prirodnim odabiranjem varijacija jednostavnijih nagonskih radnji. Čini se da takve varijacije, djelujući na moždanu organizaciju, nastaju iz onih istih nepoznatih uzroka koji izazivaju i sitne varijacije ili individualne razlike u drugim dijelovima tijela; a za te se varijacije, zbog našeg neznanja, često kaže da nastaju spontano. Mislim da do nekog drugog zaključka ne možemo doći ni s obzirom na postanak najsloženijih nagona dok  razmišljamo o čudesnim nagonima neplodnih mravinjih i pčelinjih radilica, koje ne ostavljaju potomstvo, da naslijedi učinke iskustva ili preinačenih navika.

Premda može, kao što smo upravo vidjeli kod spomenutih kukaca i u dabra, neki visoki stupanj inteligencije zasigurno postojati istodobno sa složenim nagonima, ipak nije nevjerojatno da oni u svome razvoju mogu biti donekle u sukobu. Malo se zna o ulogama mozga, ali možemo zapaziti da čim intelektualne sposobnosti postanu visoko razvijene, različiti dijelovi mozga moraju biti povezani vrlo zamršenim kanalima međuveza; a uslijed toga svaki dio za sebe težio bi možda da postane manje podoban odgovoriti na svaki pojedinačan osjet ili asocijaciju nekako određeno i jednolično, to jest na nagonski način. 

Mislio sam da je ova digresija potrebna jer mi lako možemo podcijeniti duhovne sposobnosti viših životinja, a osobito čovjeka, kad njihove radnje zasnovane na pamćenju prošlih događaja, na predviđanju, razumu i imaginaciji, uspoređujemo s posve sličnim nagonskim radnjama u nižih životinja; u ovome posljednjem slučaju sposobnost za izvođenje takvih radnji dobivena je korak po korak posredstvom varijabilnosti mentalnih organa i prirodnim odabirom, bez ikakve svjesne inteligencije sa strane životinje tijekom svakoga sljedećeg naraštaja. Nema sumnje da u čovjeka, kao što je ustvrdio gosp. Wallace, mnogo inteligentno djelovanje valja pripisati oponašanju a ne razumu; ali velika je razlika između tih radnji i mnogih koje izvode niže životinje, naime, da čovjek ne može, napraviti u svome prvom pokušaju, samo svojom sposobnošću oponašanja, na primjer,  kamenu sjekiru ili kanu. Svoj posao on mora naučiti vježbom; s druge strane, dabar može napraviti svoj bedem i kanal, a ptica svoje gnijezdo, jednako dobro, ili gotovo jednako dobro, pri prvom pokušaju kao kad su već vremešni i iskusni.

Ali vratimo se svome neposrednom predmetu. Niže životinje, kao i čovjek, osjećaju očito zadovoljstvo i bol, sreću i nesreću. Sreća se nigdje bolje ne očituje nego kod mladih životinja, kao psića, mačića, janjaca, itd., kad se zajedno igraju, kao i naša djeca. Čak se i kukci igraju zajedno, kao što je opisao izvrsni opažač P. Huber, koji je opazio kako se mravi natjeravaju i tobože grizu jedan drugoga, kao što čine mnogi psići.

Činjenica da se i u nižih životinja pojavljuju ista uzbuđenja kao i u nas tako je dobro  utvrđena da neće biti potrebno čitatelje zamarati mnogim pojedinostima. Strah djeluje na njih na isti način kao i  na nas, izazivajući drhtanje mišića, lupanje srca, opuštanje mišića stezača (sfinktera), kostriješenje dlake. Nepovjerenje, to čedo straha, vrlo je karakteristično za većinu divljih životinja. Odvažnost i plašljivost krajnje su promjenjive osobine u pripadnika iste vrste, kao što se to jasno vidi kod naših pasa. Neki psi i konji su loše ćudi i lako pobijesne; drugi su dobroćudni: te osobine zasigurno su nasljedne. Svatko zna koliko su životinje sklone da se razdraže i kako to one jasno pokazuju. Mnoge, vjerojatno istinite zgode su opisane kako su razne životinje dugo otezale i onda izvele osvetu. Pouzdani Rengger i Brehm tvrde da su se američki i afrički majmuni koje su oni pripitomili zaista osvećivali. Poznata je ljubav psa prema svome gospodaru; poznato je da je jedan milovao svoga gospodara koji je bio u smrtnoj borbi, a svatko je čuo o patnjama psa pri vivisekciji koji liže ruku operatora; tog čovjeka, osim ako mu je srce od kamena, mora osjećati grižnju savjesti sve do zadnjega časa svog života. Kao što je opazio Whewell: “Onaj tko čita o dirljivim primjerima materinske ljubavi, tako često zabilježene u žena svih naroda, i u ženki sviju životinja, može li sumnjati da je u obadva slučaja na djelu jedno te isto počelo?”

Vidimo da se materinska ljubav izražava u najmanjim pojedinostima; tako je Rengger promatrao jednog američkog majmuna (nekog Cebusa) kako brižno tjera muhe koje su dosađivale njezinom mladunčetu; Duvaucel, pak, je gledao jednoga hilobatesa (Hylobates) kako na nekom potoku umiva lice svog mladunca. Tuga majmunica zbog gubitka njihovih mladih tako je velika da je redovito izazivala smrt u nekih vrsta koje je Brehm držao u zatočeništvu u Sjevernoj Africi. Majmunsku siročad uvijek usvoje i brižno čuvaju drugi majmuni, podjednako mužjaci i ženke. Jedna pavijanica imala je tako široko srce da je usvajala ne samo majmunčad drugih vrsta nego je krala psiće i mačiće koje je stalno nosila unaokolo. Njezina dobrota, međutim, nije išla tako daleko da dijeli svoju hranu sa svojim usvojenim potomstvom, što je Brehma jako iznenadilo jer su njegovi majmuni ovijek sve posve pravično dijelili sa svojim vlastitim mladuncima. Jedno usvojeno mače ogreblo je gore spomenutu osjećajnu pavijanicu, koja je zasigurno imala fin intelekt, jer bijaše vrlo iznenađena videći da je ogrebena pa je odmah pregledala mačićeve noge i bez mnogo buke odgrizla mu nokte. Čuo sam od čuvara u Zoološkom vrtu kako je neka stara pavijanica (C. chacma) bila usvojila jednoga rezus-majmuna, ali kad su u kavez stavili jednog mladog drila i mandrila, čini se da je shvatila kako su joj ti majmuni, iako vrstovno različiti, ipak srodniji jer je odjednom odbacila rezusa a usvojila tu dvojicu. Mladi rezus, kao što sam vidio, bio je jako nezadovoljan što je tako odbačen i on je, kao kakvo derište, zadirkivao i napadao mlade drila i mandrila kad god je to mogao bez pogibli učiniti; takvo ponašanje izazvalo je veliko negodovanje u stare pavijanice. Majmuni će također, kako tvrdi Brehm, braniti svog gospodara ako ga netko napadne, kao što i pse koje vole brane od drugih pasa. Ali tu dodirujemo pitanje simpatije na koje ću se kasnije osvrnuti. Neki Brehmovi majmuni jako su uživali zadirkujući na različite duhovite načine nekoga starog psa kojeg nisu voljeli, a jednako tako i druge životinje.

Većina najsloženijih emocija zajedničke su višim životinjama i nama. Svatko je vidio kako je pas ljubomoran glede osjećaja svoga gospodara, ako on iskaže naklonost spram bilo kojega drugog stvorenja; a isto to promatrao sam kod majmuna. To dokazuje ne samo da životinje vole, nego i da žele biti voljene. Očito je da životinje osjećaju suparništvo. One vole odobravanje ili pohvalu; i dok neki pas u zubima nosi svome gospodaru košaricu on pokazuje velik stupanj samozadovoljstva i ponosa. Mislim da pas, bez svake sumnje, osjeća stid, kao nešto posve različito od straha, i nešto vrlo nalik skromnosti kad odveć često moljaka hranu. Veliki pas s prezirom gleda na režanje nekoga malog psa, a to se može označiti kao velikodušnost. Neki promatrači tvrde da majmuni ne vole da im se ljudi smiju; a sami se katkad prave da su tobože uvrijeđeni. U Zoološkom vrtu gledao sam jednog pavijana kako se vazda razbijesnio kad god bi njegov čuvar pred njim izvukao i glasno počeo čitati nekakvo pimo ili knjigu; a njegov bijes bio je tako silovit da je, kako sam se sam jednoć osvjedočio, tako ugrizao svoju vlastitu nogu da mu je i krv potekla.

Promotrit ćemo sada one intelektualnije emocije i sposobnosti koje su vrlo važne budući da čine osnovicu za razvitak viših duhovnih moći. Životinje očito vole uzbuđenja i pate od dosade, kao što se to može vidjeti kod pasa i, prema Renggeru, kod majmuna. Sve životinje osjećaju čuđenje, a mnoge pokazuju znatiželju. Zbog ove potonje osobine, one često stradaju kao kad lovac smišlja svakojaka lukavstva i tako ih namami; sam sam se o tome osvjedočio u slučaju jednog jelena, a tako je i s opreznom divokozom i s nekim vrstama divljih pataka. Brehm pruža zanimljiv iskaz o nagonskom strahu što su ga njegovi majmuni iskazivali prema zmijama; ali njihova znatiželja bila je tako velika da se povremeno nisu mogli suzdržati a da svoj užas ne nahrane na posve ljudski način, podizanjem poklopca kutije u kojoj su bile zmije. Tom pričom bio sam toliko iznenađen da sam u majmunsku kuću u Zoološkom vrtu unio jednu nadjevenu i sklupčanu zmiju; i uzbuđenje koje sam time izazvao jedan je od najneobičnijih prizora koje sam ikad doživio. Najviše su se uzbudili pripadnici triju vrsta cerkopiteka; oni su se ustrčali po svojim kavezima ispuštajući oštre krikove upozorenja na opsanost koje su drugi majmuni razumjeli. Pozornost na zmiju nije obratilo samo nekoliko mladih majmuna i jedan stari pavijan vrste anubis. Zatim sam nadjeveni primjerak stavio na pod u jedan prostraniji odjeljak. Nakon nekog vremena svi su se majmuni skupili oko nje u velikom krugu i piljeći ukočeno pružali su vrlo zabavnu sliku. Postali su krajnje nervozni pa kad se je  slučajno pomakla slamom djelomice prekrivena drvena kugla, kojom su se obično igrali, svi su se smjesta razbježali. Ti su se majmuni sasvim drukčije ponašali kad su u njihove kaveze stavili mrtvu ribu, miša ili neke druge nove predmete; jer iako bi se najprije preplašili, odmah bi se zatim približili , dodirivali ih i ispitivali. Potom sam u papirnu vreću, koja je na vrhu bila ovlaš preklopljena, stavio živu zmiju i postavio je u jedan od prostranijih odjeljaka. Jedan majmun odmah je prišao, oprezno je malko otvorio vreću, povirio u nju i naglo je odgurnuo. Tada sam se osvjedočio o onome što je Brehm opisao jer je dolazio jedan majmun za drugim, s visoko podignutom i u stranu okrenutom glavom, i nisu mogli suzdržati se da kratko ne zirnu u prevrnutu vreću, na stravični predmet koji je mirno ležao na dnu vreće. Čovjek bi gotovo pomislio da majmuni imaju neko znanje o zoološkom srodstvu, jer su oni koje je Brehm držao pokazivali čudan, iako neosnovan, nagonski strah od bezazlenih guštera i žaba. Isto tako, poznato je da se jedan orangutan jako uzbunio čim bi ugledao kornjaču. 

Počelo oponašanja vrlo je jako u čovjeka, a osobito u čovjeka u barbarskom stanju. Desor je primijetio da nijedna životinja ne oponaša svojevoljno neku ljudsku radnju sve dok uspinjući se ljestvicom ne dođemo do najmuna za koje je dobro poznato da su smiješni podrugljivci. Ponekad, međutim, jedne životinje oponašaju radnje drugih životinja: tako su pripadnici dviju vrsta vukova koje su othranili psi naučili lajati, kao što kadikad čine šakali, ali može li se to nazvati voljnim oponašanjem, drugo je pitanje. Prema jednom iskazu koji sam pročitao, ima razloga povjerovati da se psići koje se mačke odgojile ponekad nauče oblizivanjem svojih nogu umivati lice: barem to je sigurno kao što sam čuo od posve vjerodostojnog prijatelja da se neki psi tako ponašaju. Ptice oponašaju pjev svojih roditelja, a ponekad i pjev drugih ptica; papige su pak vrlo poznati oponašatelji svakog zvuka koji slušaju često.

Teško da je ikoja sposobnost važnija za čovječji duhovni napredak od moći njegove pozornosti. Životinje tu moć jasno očituju, kao mačka kad čeka uz neku rupu i spremna je skočiti na svoj plijen. Divlje životinje tako usredotočene budu ponekad toliko odsutne da im se čovjek s lakoćom može približiti.  Gosp. Bartlett priopćio mi je jedan zanimljiv dokaz koliko je ta sposobnost kod majmuna promjenjiva. Neki čovjek koji dresira majmune za nastupe obično je nabavljao obične vrste majmuna od Zoološkog društva po cijeni od pet funti za svakoga; ali on je ponudio da će platiti dvostruko ako može tri ili četiri majmuna uzeti na nekoliko dana da bi odabrao jednoga. Kad su ga pitali kako će moći tako brzo doznati hoće li neki majmun postati dobar glumac, on je odgovorio da sve ovisi o njihovoj sposobnosti da budu pozorni. Ako, u vrijeme dok on nekome majmunu nešto govori i objašnjava, njegovu pozornost lako rastrese, primjerice nekakva muha na zidu ili bilo kakva sitnica, takav slučaj je beznadan. Kad je on pokušao da nekoga ravnodušnog majmuna na vježbanje prisili kažnjavanjem, on bi se ozlovoljio. S druge strane, majuna koji ga je pozorno slušao uvijek je mogao uvježbati.

Gotovo je suvišno dokazivati da životinje, za osobe i mjesta, posjeduju izvrsno pamćenje. Jedan pavijan na Rtu Dobre Nade, kako mi je pripovjedio Sir Andrew Smith, veselo ga je prepoznao pošto je devet mjeseci bio odsutan. Ja sam imao psa koji se ponašao divlje i odbojno prema svim stranim osobama pa sam namjerno ispitao njegovo pamćenje pošto sam izbivao pet godina i dva dana. Prišao sam kućici u kojoj je živio i zazvao ga na svoj stari način; nije pokazao neko veselje, ali je smjesta pošao sa mnom u šetnju i slušao me, točno onako kao da smo se rastali prije pola sata. Neki niz starih asocijacija, koje su spavale tijekom pet godina, u njegovu duhu nenadano se probudio. Čak i mravi, kako je dokazao P. Huber, prepoznavali su svoje sudrugove, pripadnike istog mravinjaka, i nakon četveromjesečne odvojenosti. Izvjesno je da su životinje kadre na neki način rasuđivati o vremenskim razmacima među događajima.

Imaginacija (mašta) jedna je od najviših čovjekovih prednosti. Pomoću te sposobnosti čovjek, neovisno o volji, sjedinjuje prijašnje slike i misli te tako stvara sjajne i nove rezultate. Neki pjesnik, kao što primjećuje Jean Paul Richter, "koji mora razmišljati hoće li neki njegov lik reći 'da' ili 'ne' - dovraga s njim! On je samo bedasto truplo." San nam nudi najbolji pojam o toj sposobnosti. Kao što opet kaže Jean Paul: "San je neka vrst nehotične poezije." Naravno, vrijednost proizvoda naše mašte ovisi o broju, točnosti i jasnoći naših dojmova, o našem rasuđivanju i ukusu pri odabiru ili odbacivanju nehotičnih kombinacija, a u nekoj mjeri i o moći da ih svojevoljno posložimo. Kako psi, mačke, konji a vjerojatno i sve više životinje, čak i ptice, kao što tvrde mjerodavni, imaju žive snove, što dokazuju njihovi pokreti i glasanja, moramo prihvatiti da imaju i neku sposobnost imaginacije.

Od svih sposobnosti ljudskog duha, priznat će se, mislim, da je razum na samome vrhu. Danas je malo onih koji bi osporavali da i životinje imaju neku moć razmišljanja. Neprestano vidimo kako životinje zastaju, rasuđuju i odlučuju. Znakovita je činjenica da što više neki prirodoslovac proučava navike neke životinje to više pripisuje razumu, a manje nenaučenim nagonima. Vidjet ćemo u sljedećim poglavljima da neke životinje koje su krajnje nisko na ljestvici očituju neku količinu razuma. Nema sumnje da je često teško razlučiti između moći razuma i moći nagona. Tako Dr. Hayes, u svome djelu "The Open Polar Sea" višekratno ponavlja da su se njegovi psi kad bi došli na tanak led, umjesto da nastave vući saonice zbijeni jedan uz drugoga, razmicali i jedan od drugoga udaljavali kako bi tako svoju težinu ravnomjernije raspodijelili. To je često bilo prvo upozorenje i obavijest putnicima da nastaje led koji je tanak i pogibeljan. No, jesu li psi tako postupali na temelju pojedinačnog iskustva, ili slijedeći primjer starijih i mudrijih pasa, ili na temelju neke nasljedne navike, to jest nagona? Taj nagon možda je nastao prije dugo, dugo vremena kad su urođenici pse prvi put upotrijebili za vuču svojih saonica; ili su možda polarni vukovi, preci eskimskoga psa, stekli taj nagon koji ih je navodio da, naišavši na tanak led, svoj plijen ne napadaju zbijeni u čoporu. Na takva pitanja najteže je odgovoriti.

U različitim djelima spominje se tako mnogo činjenica koje dokazuju da životinje imaju neki stupanj razuma da ću ja ovdje iznijeti samo dva ili tri primjera, za koje jamči Rengger, a tiču se amaeričkih majmuna, koji stoje nisko u svome redu. On pripovjeda da su njegovi majmuni kad im je prvi put dao jaja, ta jaja smrskali i tako mnogo  izgubili od njihova sadržaja; nakon toga oni su lagano udarali jednim krajem jaja o neki tvrdi predmet i čistili komadiće kore svojim prstima. Ako su se posjekli samo jednom kakvim oštrim oruđem, oni ga više ne bi dirali, ili bi se njime poslužili uz najveći oprez. Često su  im davali grudice šećera umotane u papir, a Rengger je ponekad u papir umotao živu osu tako da bi ih ona pri hitrom odmatanju ubola; pošto se to jedanput dogodilo, oni su vazda zamotuljke prinosili svojim ušima da bi otkrili ako se u njima nešto miče. Svatko koga   takve činjenice,  kakve uostalom može promatrati i kod svojih pasa, ne uvjeravaju da i životinje mogu misliti, ne bi uvjerilo da ne znam što još dodam. Ipak, spomenut ću jedan slučaj u pasa, koji se temelji na posebnim iskazima dvojice promatrača, a teško da je inačica bilo kojeg nagona.

Gosp. Colquhoun pogodio je u krilo dvije divlje patke koje su pale na suprotnu stranu nekog potoka; njegov pas pokušao ih je prenijeti obje odjednom, ali nije uspio; on je tada, iako nikada prije divljači nije ni pera iščupao, jednu patku namjerno ubio, drugu prenio, da se onda vrati po tu mrtvu pticu. Pukovnik Hutchinson pripovijeda o dvjema jarebicama, od kojih je istim puščanim hicem jedna bila ubijena a druga ranjena; ova posljednja je odlepršala i pas ju je uhvatio; pri povratku naišao je na onu mrtvu pticu; "zaustavio se, očito vrlo iznenađen, pa je nakon jednog ili dva pokušaja, videći da ne može ponijeti tu ubijenu bez opasnosti da pusti pobjeći ranjenu koju je već nosio, na trenutak je razmislio i tada, snažnim ugrizom, namjerno ju je usmrtio i potom obje zajedno prenio. Bio je to jedini znani slučaj da je taj pas hotice oštetio lovinu."  Tu imamo razum, iako nesavršen, jer je pas mogao prvo prenijeti ranjenu pticu a onda se vratiti po onu mrtvu, kao u slučaju onih dviju divljih pataka.

Mazgari u Južnoj Americi kažu: "Neću vam dati mazgu koja ima najugodniji korak, nego la mas racional - onu koja najbolje razmišlja;" a Humboldt dodaje: "Taj pučki izraz, nastao na temelju dugog iskustva, pobija možda bolje od svih razloga spekulativne filozofije mišljenje da su životinje samo živi strojevi."

Mislim da je sad vidljivo kako čovjek i više životinje, naročito čovjekoliki majmuni, imaju neke zajedničke nagone. Svi imaju ista osjetila, pobude (intuiciju) i osjećaje - slične strasti, uzbuđenja (afekte) i ganuća (emocije), čak i one najsloženija; osjećaju čuđenje i znatiželju; posjeduju iste sposobnosti oponašanja, pozornosti, pamćenja, mašte (imaginacije) i razmišljanja, iako u vrlo različitom stupnju. Pa ipak, mnogi su autori ustrajali u mišljenju da je čovjek odijeljen putem svojih duhovnih sposobnosti neprijelaznom zaprekom od svih nižih životinja. Nekoć sam prikupio zbirku od preko dvadesetak takvih izjava, ali one nisu vrijedne da ih ovdje donosim budući da sama tolika različitost i mnogobrojnost dokazuje težinu, ako ne i nemoć, takva pokušaja. Tvrdilo se da je samo čovjek sposoban da se progresivno poboljšava, da se samo on služi oruđem i vatrom, odomaćuje druge životinje, posjeduje vlasništvo ili upotrebljava jezik; da nijedna druga životinja nije sebesvjesna, da ne shvaća sebe, da nema moć apstrakcije niti posjeduje opće pojmove; da samo čovjek ima osjećaj ljepote, da je jedini sklon ćudljivosti, ima osjećaj zahvalnosti, tajanstvenosti (misterija), itd; da jedini vjeruje u Boga, da samo on ima savjest. Ja ću se usuditi učiniti nekoliko primjedbi na najvažnije i nazanimljivije od tih točaka.

Nadbiskup Sumner je smatrao da je jedino čovjek sposoban za progresivno poboljšanje. Što se životinja tiče, pogledamo li prvo jedinku, svatko tko ima iole iskustva u namještanju zamki zna da je mlade životinje mnogo lakše uloviti nego stare; i da im se neki neprijetelj može mnogo lakše približiti. Štoviše, nemoguće je uhvatiti veći broj starih životinja na istome mjestu i u istovrsnu stupicu ili ih uništiti istovrsnim otrovom; čak je nevjerojatno da bi sve uzele otrov i nemoguće je da bi se sve uhvatile u istu klopku. Mora da se one uče oprezu videći svoju ulovljenu ili otrovanu braću. U Sjevernoj Americi, gdje se krznaši progone već vrlo dugo, po jednodušnom priznanju svih opažača, oni iskazuju gotovo nevjerojatni stupanj pronicavosti, opreznosti i lukavosti; ali tamo se lovi zamkama već tako dugo da se tu uplelo i nasljeđe.

Ako motrimo više uzastopnih naraštaja, ili neku cijelu rasu, nema sumnje da ptice i druge životinje postupno dobivaju i gube oprez prema čovjeku ili drugim neprijateljima; a taj oprez poglavito je nasljedna navika ili nagon, ali djelomično i posljedica pojedinačnog iskustva. Dobar opažač Leroy tvrdi da su liščići u krajevima gdje lisice mnogo love već kad prvi put izlaze iz svojih rupa nepobitno mnogo oprezniji negoli stare lisice u krajevima gdje ih jako ne uznemiruju.

Naši domaći psi potekli su od vukova i šakala, i premda možda nisu dobili u prepredenosti, a možda su izgubili u opreznosti i sumnjičavosti, ipak su napredovali u nekim moralnim svojstvima, kao u privrženosti, vjernosti i ćudi, a vjerojatno i u općoj inteligenciji. Obični štakor nadvladao je i potisnuo više vrsta štakora diljem Europe, u dijelovima Sjeverne Amerike, Novom Zelandu i u novije doba na Tajvanu, kao i na području Kine. Gosp. Swinhoe, koji opisuje ove posljednje slučajeve, pobjedu običnog štakora nad velikim štakorom Mus coninga pripisuje njegovoj nadmoćnoj lukavosti; a to svojstvo može se pripisati dugotrajnoj vježbi svih svojih sposobnosti da ga ne bi istrijebio čovjek, kao što je istrijebio gotovo sve manje lukave ili manje pametne štakore. Tvrditi, bez ikakva izravnog dokaza,  da tijekom vremena nijedna životinja nije umno ili u drugim duhovnim sposobnostima napredovala, isto je što i dovesti u pitanje razvoj vrsta. Na drugom mjestu ćemo vidjeti da, prema Lartetu, današnji sisavci, koji pripadaju različitim redovima, imaju veći mozak nego njihovi drevni tercijarni prototipovi.

Često je rečeno da nijedna životinja ne upotrebljava nikakvo oruđe; no čimpanza u svome prirodnom stanju razbija pomoću kamena jedan tamošnji plod nalik orahu. Rengger je lako naučio jednog američkog majmuna da takvim razbijanjem otvara tvrde kokosove orahe; a poslije toga je on po vlastitu nahođenju on je rabeći kamen otvarao druge vrste oraha, kao i kovčege. On je isto tako skidao sočnu koru s ploda ako je imala neugodan okus. Drugi je majmun naučen da pomoću štapa otvara poklopac jednog velikog kovčega, a poslije toga je upotrebljavao taj štap kao polugu da pomakne teške predmete; a ja osobno vidio sam kako je jedan mladi orangutan uvukao jedan kraj štapa u pukotinu pa rukom uhvatio drugi kraj štapa kojim se uistinu poslužio kao polugom. U netom spomenutim slučajevima kamenje i štapovi upotrebljeni su kao oruđa. Ali upotrebljeni su i kao oružje. Brehm tvrdi, oslanjajući se na autoritet slavnog putnika Schimpera, da u Etiopiji jedna vrsta pavijana (Cinocephalus gelada), kad silaze s planine u čoporima da opljačkaju polja, ponekad susreću čopore druge vrste (C. hamadryas), nakon čega nastane borba. Geladi otkotrljavaju naniže veliko kamenje koje hamadrijasi nastoje izbjeći, a zatim se te dvije vrste, praveći veliku gužvu, bjesno sruče jedna na drugu. Kad je Brehm pratio Vojvodu od Coburg-Gotha, u prolazu Mensa u Etiopiji pripomogao je u takvom napadu, pucanjem iz puške na jedan čopor pavijana. Vraćajući se ti pavijani su s planine nakotrljali toliko kamenja, od kojih su neki bili veliki kao ljudska glava, da su napadači bili prisiljeni hitro se povući, a prolaz je za tu karavanu za neko vrijeme bio stvarno neprohodan. Valja spomenuti da su ti pavijani to učinili složno. Gosp. Wallace u tri navrata je gledao kako orangutanske ženke, u pratnji svojih mladih, “u pravom nastupu bijesa, lome grane i velike bodljikave plodove s Durianova drveta, šaljući kišu projektila tako da se drvetu zaista nismo mogli približiti.”

U Zoološkom vrtu, jedan majmun, koji je imao slabe zube, upotrebljavao je jedan kamen za krckanje oraha i čuvari su me uvjeravali da kamen ta životinja, poslije uporabe, sakrije u slamu i ne dopušta ni jednom drugom majmunu da ga dira. Tu, dakle, imamo pojam vlasništva; no takav pojam ima i svaki pas za svoju kost i većina ili sve ptice za svoja gnijezda.

Vojvoda od Argylla izjavljuje da je izradba posebnih oruđa za posebne svrhe apsolutna osobitost čovjeka i smatra da to čini neizmjernu provaliju između njega i životinja. Nema nikakve sumnje, tu jest vrlo važna razlika, ali mi se čini da je mnogo istine u mišljenju J. Lubbocka kad kaže da je pradavni čovjek pri prvoj upotrebi kremena za neku svrhu vjerojatno taj kamen slučajno razdrobio i zatim je iskoristio oštre komade. Od tog stupnja trebao mu je samo mali korak da namjerno počne lomiti kremen, a potom ne mnogo koraka da ih grubo obrađuje. Za ovaj posljednji napredak, međutim, ako je suditi prema golemom vremenskom intervalu koji je protekao prije nego što su ljudi mlađeg kamenog doba počeli oštriti i gladiti svoja kamena oruđa, možda je moralo proći mnogo vremena. Pri lomljenju kremena, kao što također kaže Sir J. Lubbock, bile bi skakale iskre a pri oštrenju nastajala je toplina: i “tako su se možda rodila dva obična načina dobivanja vatre.” Narav ognja čovjek je mogao upoznati  u mnogim vulkanskim područjima gdje lava povremeno poteče kroz šumu. Čovjekoliki majmuni, vođeni vjerojatno nagonom, grade si privremene platforme, ali kako su mnogi nagoni pod općim nadzorom razuma, oni jednostavniji, kao što je taj da se gradi platforme, mogli su lako prijeći u voljno i svjesno djelovanje. Za orangutana je poznato da se za spavanje prekriva lišćem pandanusa, a Brehm tvrdi da se jedan od njegovih pavijana štitio od sunčane žege navlačeći na glavu nekakvu hasuru. U ovim posljednjim navikama možemo vidjeti prve korake prema nekim jednostavnijim vještinama, naime, prema jednostavnoj arhitekturi i odijeći, kakve su se pojavile kod čovjekovih ranih predaka.

Govor
Ova sposobnost s pravom se smatrala kao jedna od glavnih razlika između čovjeka i nižih životinja. Ali, kao što primjećuje visoko mjerodavan sudac nadbiskup Whately,  čovjek “nije jedina životinja koja rabi govor da izrazi što se odigrava u njegovu duhu i koja može, više ili manje, razumjeti što je tako izrazio drugi.”

Paragvajski Cebus azarae kad ga draže proizvodi najmanje šest različitih glasova koji u ostalih majmuna pobuđuju slične emocije. Mi razumijemo pokrete lica i druge kretnje u majmuna, a oni djelomično razumiju naše, kao što to tvrde Rengger i drugi istraživači. Još je značajnije da je pas, pošto je odomaćen, naučio lajati u četiri ili pet različitih tonova. Iako je lajanje nova vještina, divlju psi, preci našeg psa, izražavali su svoja osjećanja raznovrsnim krikovima. U domaćeg psa imamo lajanje iz revnosti, kao dok goni divljač; lajanje iz ljutnje, kao kad reži; štektanje ili zavijanje kao lavež iz očaja, primjerice kad je čvrsto zatvoren; lajanje od veselja, kao kad sa svojim gospodarom kreće u šetnju, i jedno posve posebno lajanje kad traži ili moli, na primjer da mu se otvori vrata ili prozor.

Artikulirani govor, međutim, čovjek je posebnost, ali, zajedno s drugim životinjama, da izrazi svoje raspoloženje, on upotrebljava neartikulirane povike popraćene kretnjama i pokretima mišića lica. To se naročito događa kod najjednostavnijih i najživljih osjećaja koji su tek malo u vezi s našom višom inteligencijom. Naši povici izazvani bolom, strahom, iznenađenjem, srdžbom, zajedno s popratnim pokretima, i ono majčino mrmorenje svome ljubljenom djetetu, rječitiji su od svih riječi. Ono što razlikuje čovjeka od životinje nije samo moć artikulacije ili izgovaranja riječi, jer svatko zna da i papige mogu govoriti, nego je to njegova velika sposobnost da određene glasove poveže s određenim pojmovima, a to je očito posljedica razvitka duhovnih sposobnosti.

Kao što primjećuje Horne Tooke, jedan od utemeljitelja plemenite znanosti filologije, govor je vještina nalik vještini spravljanja piva ili pečenja kruha, ali još bolje mogao mogao bi se usporediti s pisanjem. Sigurno to nije istinski nagon, jer svaki jezik mora se učiti. Ipak, govor se jako razlikuje od svih običnih vještina jer čovjek ima nagonsku potrebu da govori, kao što to vidimo iz brbljanja naše male djece, dok nijedno dijete nema nagonsku potrebu da vari pivo, peče kruh ili da piše. Osim toga, nijedan filolog danas ne misli da je ijedan jezik svjesno izmišljen; svaki jezik se je polako i nesvjesno razvio, kroz mnogo stupnjeva. Pjev kojim se glasaju ptice u mnogom pogledu ponajvećma je sličan govoru jer sve pripadnice iste vrste oglašuju se istim nagonskim glasovima da izraze svoje emocije, a sve vrste koje imaju sposobnost pjevanja tu moć nagonski očituju; ali sadašnji pjev, pa i glasove za dozivanje, nauče od svojih roditelja ili od usvojitelja. Ti glasovi, kao što je Daines Barrington dokazao, “nisu ništa više urođeni nego govor u čovjeka.” Prvi pokušaji pjevanja “mogu se usporediti s nesavršenim naporom djeteta da brblja.” Mladi mužjaci neprekidno se vježbaju ili, kako kažu ptico-lovci, upamćuju, tijekom deset do jedanaest mjeseci. Njihovi prvi pokušaji jedva su rudiment budućeg pjeva; ali što su stariji, možemo osjetiti kamo smjeraju; i nakraju za njih se kaže da “svoju pjesmu pjevaju zaokruženo.” Ptići koji nauče  pjevanje neke druge vrste, kao što je u slučaju kanarinki uzgojenih u Tirolu, svoje novo pjevanje podukom prenesu i na potomstvo. Male prirodne razlike u pjevanju u pripadnika iste vrste, koji nastavaju različite predjele,  mogu se, kao što zgodno opaža Barrington, usporediti  s “pokrajinskim narječjima;” a pjev različitih ali srodnih vrsta može se usporediti s jezicima različitih ljudskih rasa. Ja sam iznio gornje pojedinosti da pokažem kako čovjek nije nešto posebno kad nagonski teži stjecanju neke vještine.         

Što se tiče postanka artikuliranog govora, pošto sam čitao, s jedne strane, vrlo zanimljiva djela Gosp. Hensleigha Wedgwooda, Vlč. F. Farrara i Prof. Schleichera, i, s druge, znamenita predavanja Prof. Maxa Müllera, ne mogu sumnjati da je govor nastao, uz pripomoć znakova i tjelesnih kretnji, oponašanjem i preinačavanjem raznih prirodnih glasova, glasanja drugih životinja i vlastitih nagonskih ljudskih povika. Kad budemo raspravljali o spolnom odabiru, vidjet ćemo da je prvobitni čovjek, ili radije neki čovjekov rani predak, vjrojatno vrlo mnogo upotrebljavao svoj glas, kao što to danas čini jedan gibon, za proizvodnju ravnomjernih promjena u glasu ili pravih glazbenih kadenci, tj. u pjevanju; iz jedne vrlo raširene analogije možemo zaključiti da je ta sposobnost naročito dolazila do izražaja za vrijeme snubljenja, da bi se izrazile različite emocije, kao ljubav, ljubomora, likovanje, a služila je i za izazivanje suparnika. Oponašanje muzikalnih povika pomoću  artikuliranih glasova moglo je biti ishodište za riječi koje izražavaju razne složene osjećaje. Pošto je riječ o predmetu oponašanja, zaslužuje pozornost snažna sklonost u naših najbližih srodnika, majmuna,  u mikrocefalnih idiota, i u barbarskih rasa čovječanstva da oponašaju što god čuju. Budući da majmuni razumiju mnogo od onoga što im čovjek govori i budući da se u prirodnome stanju oni ispuštaju različite glasovne znakove opasnosti svojim drugovima, ne čini se uopće nevjerojatnim da je neka neobično pametna majmunolika životinja naučila oponašati režanje nekog grabežljivca da bi tako upozorila svoju  majmunsku družinu o naravi opasnosti koja im je zaprijetila. Pa je to mogao biti prvi korak u nastanku govora.

Budući da se glas sve više i više upotrebljavao, organi glasa bili bi se, po načelu nasljeđivanja učinaka upotrebe,  sve više jačali i usavršavali pa bi to bilo moralo utjecati na sposobnost govorenja. Ali nesumnjivo je bio još važniji odnos između neprekidne uporabe govora i razvitka mozga. Duhovne sposobnosti u nekoga ranoga čovjekova pretka morale su biti mnogo razvijenije nego što su u bilo kojega današnjeg majmuna, čak prije nego što je mogao biti u upotrebi i najnesavršeniji oblik govorenja; ali s pouzdanjem možemo vjerovati da su neprekidna uporaba i napredovanje te sposobnosti mora da su djelovali na duh olakšavajući mu potičući ga na  stvaranje dugih nizova misli. Neki takav složeni niz misli nije se mogao načiniti bez pomoći riječi, izgovorenih ili neizgovorenih, kao ni drevno računanje bez  uporabe brojki ili algebre. Čini se, također, da je čak za redovit niz misli traži barem neki oblik govora jer je opaženo kako se gluha, nijema i slijepa  djevojka Laura Bridgman dok je sanjala služila svojim prstima. Unatoč tomu, dugačak niz živahnih i međusobno povezanih misli može proći dušom bez ikakva oblika govora, kao što možemo zaključiti na temelju dugotrajnog sanjanja u pasa. Vidjeli smo, također, da su lovački psi donosači plijena donekle sposobni razmišljati i to oni očito čine bez pomoći govora. Da postoji tijesna povezanost između mozga, kakav je sada razvijen u nas, i sposobnosti govorenja dobro se vidjelo u slučaju onih čudnih moždanih oboljenja gdje je posebno pogođeno govorenje, kao kad se izgubi sposobnost da se čovjek sjeti imenica, dok se drugim vrstama riječima može ispravno služiti. Više nije  nevjerojatno da se nasljeđuju učinci stalne uporabe glasovnih i duhovnih organa, kao u slučaju rukopisa koji ovisi dijelom o građi ruke a dijelom o raspoloženju duha; a rukopis se zasigurno nasljeđuje.    

Nije teško razumjeti zašto su se nekoć usavršili za govor upravo oni organi koji se sada rabe u tu svrhu, a ne  neki drugi organi. Mravi imaju znatne sposobnosti da međusobno komuniciraju pomoću svojih ticala, kao što je to pokazao Huber, koji njihovu govoru posvećuje cijelo jedno poglavlje. Mi smo mogli kao uspješno sredstvo upotrebljavati svoje prste, jer izvježbana osoba u stanju je nekoj gluhoj osobi prenijeti svaku riječ koja se brzo izgovori na javnome sastanku; iapk tada bi ozbiljnu poteškoću predstavljao gubitak ruku za druge poslove dok bismo ih tako upotrebljavali. Kako svi viši sisavci imaju glasovne organe sagrađene po istome općem planu kao što su i naši, i upotrebljavaju ih kao sredstva za općenje, bilo je posve vjerojatno, ako se sposobnost općenja trebala usavršiti, da su se morali dalje usavršiti upravo ti isti organi; i upravo to se postiglo putem pridodanih i izvrsno prilagođenih dijelova, to jest jezika i usana. Činjenica da viši majmuni ne upotrebljavaju svoje glasovne organe za govor, nesumnjivo dolazi otuda što nemaju dovoljno razvijenu inteligenciju. To što oni imaju organe koji bi se nakon dugotrajne upotrebe bili mogli upotrebljavati za govorenje, što oni ipak ne čine, nalik je slučaju u mnogih ptica gdje mnoge od njih imaju organe podobne za pjevanje, ali uopće nisu pjevice. Tako, slavuj i gavran imaju slično građene glasovne organe, ali ih slavuj upotrebljava za raznoliko pjevanje a gavran za puko graktanje.

Zanimljive su podudarnosti u postanku različitih jezika i pojedinih vrsta, te dokazi da se u oba slučaja radi o postupnom procesu. Ali mi možemo pratiti postanak mnogih riječi dalje unatrag nego u slučaju vrsta jer smo kadri raspoznati kako su nastale iz oponašanja raznih glasova, kao u alternativnoj poeziji. U različitim jezicima nalazimo iznenađujuće podudarnosti  (homologije) poradi zajedničkog podrijetla i sličnosti poradi sličnosti u procesima postanka. Mijenjanje nekih slova ili glasova kad se mijenjaju druga slova ili glasovi vrlo je nalik korelacijskom rastu. U oba slučaja imamo udvajanje dijelova, učinke duge i neprekidne uporabe, itd. Još je mnogo važnija česta prisutnost rudimenata, u jezicima i u vrstama. Slovo m u riječi am (jesam, sam) znači što i I (ja), tako da izraz I am (ja sam) ima u sebi jedan suvišan  i beskoristan rudiment koji se zadržao. Isto tako, u korijenskom sricanju riječi često nailazimo na rudimente starih oblika izgovora. Jezici, kao i organska bića, mogu se klasificirati u skupine, pri čemu su jedne ispod drugih; i mogu se klasificirati ili prirodno, u skladu s podrijetlom, ili umjetno, prema drugim oznakama. Dominantni jezici i narječja proširuju se nadaleko i postupno dovode do nestanka drugih jezika. I kao što primjećuje Sir C. Lyell, kad jednom izumru, jednako kao i vrste, nikad se više ne vrate. Isti jezik ne može nastati na dva različita mjesta. Različiti jezici mogu se međusobno križati ili uzajamno pomiješati. U svakome jeziku  zapažamo varijabilnost i neprekidno pojavljivanje novih riječi, ali riječi, kao i cijeli jezici, postupno odumiru. Kao što je ispravno primijetio Max Müller. U svakom jeziku  neprekidno se vodi borba za život  među riječima i gramatičkim oblicima. Stalno zadobivaju prevagu bolji, kraći i lakši oblici koji svoj uspjeh duguju vlastitoj nutarnjoj snazi.” Mislim da se tim važnijim uzrocima preživljavanja nekih riječi, može dodati puka želja za novotarijama jer je u ljudskom duhu snažna želja za sitnim promjenama u svemu. Preživljavanje ili očuvanje nekih povlaštenih riječi u borbi za opstanak – to je prirodni odabir.

Često je rečeno da je savršena pravilnost i čudesna složenost građe jezika mnogih barbarskih naroda dokaz ili da su ti jezici božanskog postanka ili dokaz visokog umijeća i negdašnje uljuđenosti svojih utemeljitelja. Tako F. von Schlegel piše: “U onim jezicima za koje se čini  da su na najnižem stupnju intelektualne kulture, često opazimo vrlo visok i razrađen stupanj umijeća u njihovom gramatičkom ustrojstvu. To je naročito slučaj u Baska i Laponaca te mnogih američkih jezika." Ali neprijeporno je pogrešno ako govorimo o bilo kojem jeziku kao umijeću, u smislu da je marljivo i metodički napravljen. Danas filolozi drže da su konjugacije, deklinacije itd. izvorno postojale kao posebe riječi koje su se naknadno spojile; i kako te riječi izražavaju najočitije odnose među stvarima i osobama, nije čudno što bi ih ljudi većine rasa bili upotrebljavali od najstarijih vremena. Što se tiče savršenstva, sljedeća ilustracija najbolje pokazuje kako lako možemo pogriješiti: neki stapčar (krinoid) ponekad se sastoji od najmanje 150.000 pločica, koje su sve savršeno simetrično poredane u zrakastim (radijalnim) linijama, ali prirodoslovac neće reći da je takva životinja savršenija od neke bilateralno simetrične životinje koja u usporedbi s njime ima malo dijelova, a oni nisu, izuzev onih na suprotnim stranama tijela, jedni nalik drugima. Sasvim opravdano, on smatra da se savršenstvo mjeri prema diferencijaciji i specijalizaciji organa. Tako je i s jezicima, pa one najsimetričnije i najsloženije ne smijemo smatrati savršenijima od nepravilnih, pojednostavljenih i bastardnih jezika koji su uzajmili jake izraze i spretne oblike konstrukcija od raznih osvajačkih, pobijeđenih ili doseljenih rasa.

Na temelju tih nekoliko, k tome nepotpunih primjedbi zaključujem da krajnje složena i pravilna građa mnogih barbarskih jezika nije nikakav dokaz o njeihovu postanku posebnim činom stvaranja. Niti je, kao što smo vidjeli, sposobnost artikuliranog govora po sebi nepobitan prigovor za mišljenje da se čovjek razvio od nekog nižeg oblika.
   
Samosvijest, individualnost, apstrakcija, opći pojmovi, itd.
Bilo bi beskorisno pokušati raspraviti te visoke sposobnosti koje, prema nekim današnjim autorima, predstavljaju jedinu i posvemašnju razliku između čovjeka i životinja, jer se jedva dva autora slažu oko njihove definicije. U čovjeka te sposobnosti nisu se mogle u potpunosti razviti sve dotel dok njegove duhovne moći nisu dospjele do visoke razine,  a ona uključuje uporabu govora. Nitko ni ne pomišlja da neka niža životinja razmišlja otkud dolazi ili kamo ide, - što je smrt ili što je život, itd. Ali jesmo li sigurni da neki stari pas, izuzetna pamćenja i s nekom snagom imaginacije, kao što pokazuju njegovi snovi, nikad ne razmišlja o svojim starim zadovoljstvima u lovu? A to bi bio neki oblik samosvijesti. S druge strane, kao što je primijetio Büchner, kako malo je kadra izraziti svoju samosvijest, ili razmišljati o naravi vlastitog postojanja, neka radom opterećena  žena nekog degradiranog Australca koja se služi jedva kojom apstraktnom riječi i ne zna brojiti više od četiri.

Neupitno je da životinje održavaju svoju duhovnu individualnost. Kad je moj glas probudio niz starih asocijacija u duhu gore spomenutog psa, to znači da je on morao zadržati svoju duhovnu individualnost iako se u proteklih pet godina vjerojatno više od jedanput promijenio svaki atom njegova mozga. Taj pas mogao bi iznijeti onaj dokaz, što je nedavno naveden da u prah smrvi sve evolucioniste, i reći: "Ustrajavam usred svih duhovnih načina i materijalnih mijena ... Naučavanje da atomi ostavljaju svoje dojmove u nasljedstvo atomima, koji ih nadomještaju, suprotno je načinu izražavanja svijesti pa je stoga lažno; ali kako je to naučavanje nužno potrebno evolucionizmu, onda je i ta hipoteza lažna."    

Osjećaj lijepoga
Bilo je izjava da je taj osjećaj čovjekova posebnost. Ali kad gledamo kako kod ptica neki mužjak pred ženkama uporno pokazuje svoje perje i sjajne boje, dok druge ptice koje nisu tako ukrašene to ne rade, nemoguće je sumnjati da se ženke dive ljepoti svojih muških partnera. Budući da se žene posvuda kite takvim perima, neprijeporna je ljepota tih ukrasa. Dodatni dokaz da ptice posjeduju neki osjećaj lijepoga pružaju ukusno ukrašena mjesta za igru u Bowerovih* ptica Chlamydodera (iz por. droplji, Otidae, o. pr.) kao i gnijezda kolibrića. Tako i glede ptičjeg pjevanja, ženke se jamačno dive slatkim napjevima koje mužjaci izvode za vrijeme parenja, o čemu će kasnije još biti dokaza. Ako ptičja ženka ne bi bila sposobna osjetiti ljepotu boja, ukrasa i glasova svojih muških partnera, onda bi bio bezvrijedan sav trud i muka koje oni prolaze da pred ženkama da pokažu svoje čari, a to nije moguće prihvatiti. Zašto neke sjajne boje i zvukovi, kad su skladni, izazivaju zadovoljstvo, mislim da je jednako teško objasniti kao i zašto su neki okusi ili mirisi ugodni; no svakako mi i mnoge niže životinje divimo se istim bojama i istim zvukovima.

Ljubav za lijepo, barem što se tiče ženske ljepote, nema neko posebno mjerilo u čovječjem duhu jer, kao što ćemo kasnije pokazati, vrlo se razlikuje u različitih ljudskih rasa, pa nije jednaka čak ni u raznih naroda iste rase. Sudeći po odvratnim ukrasima i jednako odvratnoj glazbi kojima se divi većina divljaka, moglo bi se reći da njihova estetska sposobnost nije tako visoko razvijena kao u nekih životinja, primjerice, u ptica. Jasno je da nijedna životinja nije sposobna diviti se takvim prizorima kao što je zvjezdano nebo noću, neki krajolik ili profinjena glazba; ali te tako visoke ukuse, koji ovise o kulturi i složenim asocijacijama, nemaju barbari ili neobrazovane osobe.

Mnoge sposobnosti koje su čovjeku bile od neprocjenjive vrijednosti za njegov progresivni razvoj, kao sposobnosti imaginacije, čuđenja, znatiželje, neograničeno osjećanje lijepoga, sklonost oponašanju i ljubav prema uzbuđenju ili neobičnosti, nepogrešivo su morale dovesti do najćudljvijim promjenama u navikama i običajima. Na ovome sam se zaustavio jer je jedan noviji pisac (50) čudno naveo ćudljivost "kao jednu od najupadljivijih i najtipičnijih razlika između divljaka i životinja." Ali ne samo da možemo razumjeti zašto je ćudljiv čovjek, nego ćemo kasnije vidjeti da su u svojim naklonostima, nenaklonostima i osjećanju lijepoga ćudljive i niže životinje. Također ima dobra razloga vjerovati da i one vole novotarije, upravo radi novotarija.
 
Vjerovanje u Boga - religija
Nema dokaza da je čovjek otpočetka bio obdaren plemenitim vjerovanjem u opstojnost jednoga Svemogućeg Boga. Naprotiv, ima mnogo dokaza, ne od užurbanih putnika nego od ljudi koji su dugo živjeli s divljacima, da su postojale i da još postoje mnoge rase koje uopće nemaju pojam o jednome ili o više bogova i koji u svojim jezicima uopće nemaju riječ za neki takav pojam. Naravno, to pitanje posve se razlikuje od jednoga drugog, višeg pitanja, postji li Stvoritelj i Zakonodavac svemira; a na nj su potvrdno odgovorili najviši umovi koji su ikad postojali.

Ako, međutim, pod pojmam “religija” uključimo vjerovanje u nevidljive ili duhovne sile, tada je to sasvim nešto drugo; naime, čini se da je to opće vjerovanje gotovo u svih manje civiliziranih rasa. I nije teško shvatiti kako je ono nastalo. Čim su se djelomično razvile važne sposobnosti mašte, čuđenja i znatiželje, zajedno s nekom snagom razmišljanja, čovjek je prirodno počeo žudjeti da shvati što se to oko njega događa i neodređeno umovati o svome postojanju. Kao što je Gosp. M’Lennan primijetio “Čovjek za sebe mora izmisliti nekakvo objašnjenje pojave života; i sudeći po općenitosti te pojave, kako se čini, ljudi su  najprije došli do najjednostavnije pretpostavke da prirodne pojave treba pripisati prisutnosti nekakvih duhova koji djeluju u životinjama, biljakma i stvarima, a i u prirodnim silama, a za koje su ljudi svjesni da ih i sami posjeduju.” Taj pojam o duhovima, kao što je Gosp. Tylor jasno pokazao, mogao se roditi iz snova, jer divljaci ne mogu lako razlučiti između subjektivnih i objektivnih dojmova. Kad neki divljak misli o sanjama, on za likove koji mu se pojavljuju vjeruje da moraju doći iz daljine i da su više od njega, ili da “duša spavača iziđe na svoje putovanje pa se vrati sa sjećanjem o onome što je vidjela.” Ali sve dotle dok se u čovječjem duhu nisu posve dobro razvile gore spomenute sposobnosti imaginacije, znatiželje, razuma itd., na vjerovanje u duhove nisu ga naveli ni njegovi snovi ništa više nego što je to u slučaju bilo kojeg psa.

Tu sklonost divljaka da zamišljaju kako su prirodni predmeti i sile prožeti duhovnim ili životnim esencijama možda mogu osvijetliti jednom malom činjenicom koju sam jednom opazio: jednoga vrućeg i mirnog dana moj pas, posve odrasla i vrlo pametna životinja, ležao je na tratini; nedaleko odatle povremeno bi puhnuo lagani povjetarac i pomaknuo otvoreni suncobran, što bi pas, da je nekoga bilo kraj suncobrana, posve zanemario. Ali ovako, svaki put kad bi se suncobran malko pomakao, pas bi počeo bijesno režati i lajati. Mislim da je on u sebi brzo i nesvjesno razmišljao kako to gibanje bez ikakva vidljivog uzroka ukazuje na prisutnost nekoga stranog živog čimbenika, a na njegovu području nije smjelo biti nikakva stranca.

Od vjerovanja u duhovne sile bio bi lak prijelaz na vjeru u postojanje jednoga ili više bogova. Jer divljaci prirodno duhovima pripisuju iste strasti, istu osvetoljubivost ili najjednostavniji oblik pravde, a i sve sklonosti koje sami imaju. U tom pogledu, kako se čini, stanovnici Ognjene zemlje nalaze se na pola puta jer kad je kirurg na “Beagleu” ustrijelio nekoliko pačića za zbirku, York Minster je vrlo svečano izjavio: “Ah, gosp. Bynoe, mnogo kiše, mnogo snijega, puhati mnogo,” a to je očito imala biti nekakva osvetnička kazna zbog uništavanja ljudske hrane. Naime, drugom zgodom, ispričao je kako je, kad je  njegov brat ubio “jednog divljeg čovjeka,” dugo bjesnila oluja, kako je palo mnogo kiše i snijega. Ipak, nismo uspjeli otkriti da stanovnici Ognjene zemlje vjeruju u nešto što bismo nazvali Bogom ili da imaju kakve vjerske obrede; a Jemmy Button je opravdano s ponosom i odlučno tvrdio da tamo u njegovoj zemlji nema vragova. Ta potonja tvrnja tim je značajnija što je u divljaka vjerovanje u zle duhove češće nego vjerovanje u dobre duhove.

Osjećaj religiozne odanosti vrloo je složen jer se sastoji od ljubavi, posvemašnjeg podlaganja jednome uzvišenom i tajanstvenom gospodaru, uz snažan osjećaj ovisnosti, straha, štovanja, zahvalnosti, a možda i nekih drugih elemenata. Nijedno biće nije moglo iskusiti tako složenu emociju sve dok nije u svojim umnim i ćudorednim  sposobnostima doseglo barem umjereno visok stupanj. Unatoč tome, neko daleko približavanje tom stanju duha opažamo u dubokoj ljubavi psa prema svome gospodaru, koja je popraćena potpunim podlaganjem, nekim strahom i možda drugim osjećajima. Ponašanje nekog psa kad se vraća svome gospodaru poslije duge odsutnosti i, mogu dodati, nekog majmuna njegovu dragom čuvaru, posve se razlikuje od ponašanja prema svojim sudrugovima, prema kojima, čini se, iskazuju nešto manje veselja i u svakom postupku očituju osjećaj jednakosti.  Profesor Braubach ide tako daleko da smatra kako pas gleda na svog gospodara kao na kakvog boga.

Iste one duhovne sposobnosti koje su čovjeka prvo odvele da povjeruje u nevidljive duhovne čimbenike, zatim u fetišizam, mnogoboštvo i, konačno, u jednoboštvo, morale su ga neminovno, dok su mu sposonosti razmišljanja bile slabo razvijene, odvesti do raznih čudnih praznovjerja i običaja. Na mnoge od njih strašno je i misliti, kao što je žrtvovanje ljudskih bića nekome krvožednom božanstvu, utvrđivanje nečije nevinosti tzv. božjim sudom putem otrova ili ognja, čaranja, itd. No ipak, dobro je kadikad razmišljati o tim praznovjerjima jer nam ona pokazuju koliko neizmejrno dugujemo usavršavanju našeg razuma, znanosti i našem naraslom znanju. Kao što Sir J. Lubbock lijepo primjećuje, “nije pretjerano reći da ponad života divljaka, poput gusta oblaka, leži strašna groza nepoznatog zla, zagorčivši svako zadovoljstvo.” Te žalosne i neizravne posljedice naših najviših sposobnosti možemo usporediti s uzgrednim i povremenim pogreškama od nagona nižih životinja.

3.
Poređenje duhovnih sposobnosti čoveka i nižih životinja (nastavak)
Potpuno prihvaćam mišljenje onih autora koji smatraju da je moralni osjećaj ili savjest daleko najvažnija razlika između čovjeka i nižih životinja. Taj osjećaj, kao što primjećuje Mackintosh "punim pravom stoji iznad svakoga drugog načela ljudskog djelovanja;" ono se sažima u kratkoj, ali zapovjednoj riječi treba, tako punoj visokog značenja. To je najplemenitija od svih čovjekovih osobina koja ga nagoni da, bez imalo oklijevanja, izloži pogibli vlastiti život za život svoga bližnjega; ili da ga, naprosto natjeran dubokim osjećanjem prava ili dužnosti, nakon nekog razmišljanja, žrtvuje za neku veliku stvar. Immanuel Kant kliče: "Dužnosti! Čudna misli koja ne djeluješ ni  umilnim dodvoravanjem, ni laskanjem, ni ikakvim groženjem, nego jednostavno uzdižući visoko u duši svoj ogoljeni zakon i zadobivajući tako uvijek za se poštovanje, premda ne uvijek i poslušnost; ti, pred kojom svi prohtjevi zanijeme, ma koliko se potajno bunili; odakle ti izvor?"

To krupno pitanje obrađivali su mnogi jako sposobni pisci a mene opravdava što ga se ovdje dotičem nemogućnost da ga  preskočim i to što mu, koliko mi je poznato, nitko nije pristupio isključivo sa stajališta prirodne znanosti. Ovo istraživanje ima, također, dodatnu korist kao pokušaj da se vidi do koje mjere se proučavanjem nižih životinja može osvijetliti jednu od najviših čovjekovih psihičkih sposobnosti.

Sljedeća tvrdnja čini mi se vrlo vjerojatnom - naime da bi svaka životinja koja je obdarena jako izraženim društvenim nagonima neizbježno zadobila moralni osjećaj ili savjest čim bi njezine intelektualne sposobnosti bile tako dobro, ili gotovo tako dobro razvijene kao u čovjeka. Jer, prvo, društveni nagoni navode neku životinju da uživa u društvu svojih sudrugova, da prema njima ima neku količinu simpatije i da im iskazuje razne usluge. Te usluge mogu biti zadane i očito nagonske naravi, ili mogu biti samo želja i spremnost, kao što je kod većine viših društvenih životinja, da svoje potpomažu na neke opće načine. Ali ti osjećaji i usluge ne protežu se nipošto na sve jedinke iste vrste, nego samo na one koje pripadaju istoj zajednici. Drugo, čim se duhovne sposobnosti visoko razviju, slike svih prošlih radnji i pobuda neprekidno će prolaziti kroz mozak svake jedinke, a na to osjećaj nezadovoljstva koji, kao što ćemo kasnije vidjeti, redovito proizađe iz nekoga nezadovoljenog nagona, mora da je izbio nakon svake spoznaje da je neki postojani i trajno prisutni društveni nagon ustuknuo pred nekim drugim nagonom, koji je u tom trenutku bio jači, ali po svojoj naravi niti je trajan niti za sobom ostavlja doista živi dojam. Tako je jasno da su mnoge nagonske želje, primjerice glad, po svojoj naravi kratkotrajne i, pošto se zadovolje, ne može ih se lako i živo dozvati u sjećanje. Treće, pošto je stečena sposobnost govora pa su članovi iste zajednice mogli izraziti svoje želje, prirodno je da je vodič pri djelovanju, u velikoj mjeri, postalo javno mnijenje po kojem svaki član mora djelovati na opće dobro. Ali još uvijek su društveni nagoni davali poticaj da se radi na dobro zajednice pri čemu je tom poticaju dolazila potpora, usmjeravanje a ponekad je čak preusmjeravan javnim mnijenjem, tom snagom koja se, kao što ćemo upravo vidjeti, oslanja na nagonsku simpatiju. Naposljetku, navika jedinke ima vrlo važan udio u usmjeravanju ponašanja svakog člana, jer društveni nagoni i pobude, kao i svi drugi nagoni, vrlo se pojačavaju navikom, pa to vrijedi i za podlaganje željama i sudovima zajednice. Sada moramo raspraviti tih nekoliko podređenih postavki, neke i vrlo opširno.

Možda je dobro da najprije kažem kako ne želim tvrditi da bi ijedna sasvim društvena životinja, pa kad bi njene umne sposobnosti također postale tako djelatne i visoko razvijene kao u čovjeka, stekla isti moralni osjećaj kao što ga mi imamo. Kao što različite životinje imaju neki osjećaj lijepog, premda se dive vrlo različitim stvarima, isto tako mogle bi one imati neki osjećaj za ispravno i pogrešno, ali pod njegovim vodstvom ipak slijediti vrlo različite smjerove ponašanja. Ako bi, na primjer, da uzmemo jedan krajnji slučaj, ljudi bili odgojeni pod točno istim uvjetima kao pčele, jedva da možemo pomisliti da bi naše neudane žene, kao što čine pčele radilice, smatrale svojom svetom dužnošću poubijati svoju braću, a da bi majke htjele poubijati svoje plodne kćeri, a da nitko ne bi  pomislio da se umiješa. Čini mi se, međutim, da bi pčela, ili bilo koja druga društvena životinja, u slučaju koji smo pretpostavili, dobila neki osjećaj što je ispravno a što krivo, odnosno neku savjest. Jer svaka bi jedinka imala neki inutrašnji osjećaj da posjeduje neke jače ili dugotrajnije nagone, kao i druge koji su slabiji i kratkotrajniji, pa bi se stoga često vodila borba oko toga koji bi poriv valjalo slijediti, i budući da bi se minuli dojmovi uspoređivali za vrijeme njihova neprekidnog prolaženja duhom, dolazilo bi do osjećaja zadovoljstva ili nezadovoljstva. U tom slučaju, jedan nutarnji upozoravatelj govorio bi životinji kako bi bolje bilo da je slijedila jedan poriv, a ne onaj drugi. Trebalo je taj jedan put slijediti zato što je taj ispravan, dok je drugi pogrešan; ali na to ću se još vratiti.

Društvenost
Mnoge vrste životinja su društvene; nalazimo čak da zajedno žive pripadnici različitih vrsta, primjerice neki američki majmuni i, u združenim jatima, vrane gačac (Corvus frugilegus, o. pr.), čavke i čvorci. Isto raspoloženje pokazuje čovjek svojom velikom ljubavlju prema psu, na koju pas s interesom uzvraća. Svatko je morao opaziti kako su tužni konji, psi, ovce itd. kad ih odvode od njihovog društva i s koliko uzbuđenja barem prve dvije vrste pokazuju kad se ponovno nađu. Zanimljivo je razmišljati o osjećajima nekog psa koji satima ostaje miran u  nekoj prostoriji sa svojim gospodarom ili s nekim članom obitelji a da mu nitko ne pruži ni najmanji znak da ga je opazio; ali ako je i nakratko ostavljen sam, počne žalosno lajati i zavijati. Svoju pozornost ograničit ćemo na više društvene životinje, isključivši kukce, premda se oni uzajamno pomažu na mnogo raznih načina. Najopćenitija usluga što je više životinje pružaju jedna drugoj svodi se na međusobno upozoravanje na opasnost pomoću osjetila koja su svima zajednička. Svaki lovac zna, kao što kaže Dr. Jaeger, kako je teško približiti se nekom životinjskom stadu ili čoporu. Mislim da divlji konji i goveda ne daju nikakve znake za opasnost; ali postupak onoga koji prvi uoči neprijatelja, upozori ostale. Kunići dadnu znak glasno udarivši o tlo svojim stražnjim nogama; ovce i divokoze čine isto ali prednjim nogama, zafrktavši pritom kroz nozdrve. Mnoge ptice i neki sisavci postavljaju stražu, za koju kažu da je kod morževa obavljaju ženke. Vođa majmunskog čopora ima ulogu stražara i proizvodi uzvike kojima obavješćuje kako o opasnosti tako o sigurnosti. Društvene životinje pružaju jedne drugima mnoge male usluge; jedni drugima konji grickaju a krave ližu mjesto gdje ih svrbi; majmuni jedan drugome trijebe vanjske nametnike; a Brehm pripovijeda kako su se jedni majmuni Cercopithecus griseo-viridis, pošto se čopor probio kroz nekakv trnovit guštik, ispružili na granama a drugi su, sjedeći uz njih, “savjesno pregledavali njihovo krzno i izvadili svaki trn ili njegovu krhotinu.

Životinje jedne drugima čine i važnije usluge. Tako vukovi i neki drugi grabežljivci love u skupini i jedna drugoj pomažu kad je u napadu na svoju žrtvu. Pelikani love ribu složno. Hamadryas-pavijani prevrću kamenje kako bi našli kukce, i sl; a kad neki od njih naiđe na  veliki kamen, okupe se koliko ih može stati i prevrnu ga te podijele lovinu. Društvene životinje uzajamno brane jedna drugu. Mužjaci nekih preživača kad zaprijeti opasnost stanu sprijeda i brane krdo svojim rogovima. U jednome kasnijem poglavlju navest ću slučajeve kad su dva mlada bika složno napala jednoga starog bika i kad su dva pastuha zajednički pokušala otjerati,  od stada kobila, trećega pastuha. Brehm je susreo u Etiopiji veliki čopor pavijana koji je prelazio jednu dolinu: neki su se već bili popeli na suprotni obronak, dok su drugi još bili u dolini; ove su napali psi, no stari mužjaci smjesta jurnu s litica te su razjapivši čeljusti počeli tako strašno urlati sda su se psi užurbano povukli. Psi su se ohrabrili za ponovni napad; ali kroz to vrijeme svi pavijani bili su se već popeli na uzvisinu, osim jednoga otprilike šestmjesečnog  mladunca koji se popeo na jednu stijenu gdje je bio opkoljen i glasno zvao u pomoć. Tada jedan od najvećih mužjaka, pravi junak, ponovno siđe s brda, polako priđe mladunčetu, podraga ga i pobjedonosno ga iznese. Psi su pritom bili odveć iznenađeni da bi ga napali. Ne mogu odoljeti da ne iznesem još jedan prizor kojemu je bio očevidac isti taj prirodoslovac; Orao je uhvatio jednoga mladog cerkopiteka kojeg nije odmah odnio jer se taj prilijepio uz jednu granu i glasno zvao za pomoć; na to ostali članovi čopora  uz silnu dreku priskoče da ga spase, okruže orla i iščupaju mu toliko perja da on nije više mislio na plijen nego samo kako da utekne. Taj orao, domeće Brehm, sigirno više neće nikad napasti nekog majmuna koji je u čoporu.

Druževne životinje jamačno osjećaju jedna prema drugoj ljubav koju odrasle nedruževne životinje ne osjećaju. Dvojbenije je koliko one u većini slučajeva jedne s drugima stvarno suosjećaju u mukama i zadovoljstvima, pogotovo u zadovoljstvima. Gosp.Buxton, međutim, koji je imao izvanrednu moć opažanja, pripovijeda kako su se njegove makaovke (macaws, tj. razne vrste papaiga ara, o. pr.)  koji su slobodno živjeli u Norfolku, “pokazivali neobično zanimanje” za jedan par ptića u gnijezdu i kad god bi ženka iz njega izišla, skupina papagaja bi je okružila “strahovito kriješteći  u njenu čast.” Često je teško procijeniti suosjeća li štogod jedna životinja s drugom životinom koja pati. Tko zna što osjećaju krave kad okruže i pažljivo motre nekoga svog pripadnika dok ugiba? Vrlo je pouzdano da katkad nemaju nikakva osjećaja simpatije, jer hoće izbaciti neku ranjenu životinju iz krda ili je bodu ili grizu dok je ne umore. To je gotovo najmračnija činjenica u cijelom prirodopisu, ali samo ako nije točno objašnjenje koje se pojavilo, da im njihov nagon ili razum nalaže da izbace svoga ranjenog člana kako grabežljivci, uključujući čovjeka, ne bi došli u napast da krenu za tom skupinom. U tom slučaju, njihovo ponašanje nije mnogo gore od ponašanja sjevernoameričkih Indijanaca koji svoje iznemogle članove ostavljaju da umru na proplancima ili od stanovnika Ognjene zemlje koji svoje roditelje kad ostare ili se razbole žive zakopaju.

Mnoge životinje, međutim, u jadu i opasnosti jamačno jadna s drugom suosjećaju. Tako je čak kod ptica; kapetan Stansbury pronašao je u jednome slanom jezeru u Utahu jednoga starog i posve slijepog pelikana koji je bio brlo ugojen i kojeg mora da su dugo hranili njegovi drugovi. Gosp. Blyth, kao što mi je pisao, gledao je kako u Indiji gavrani hrane dva lili tri svoja posve slijepa druga; a čuo sam za jedan sličan slučaj domaće kokoši. Možemo, ako tako želimo, takve radnje nazvati nagonskima; ali takvi slučajevi toliko su rijetki da bi se otuda mogao razviti neki posebni nagon. Ja osobno gledao sam jednoga psa koji nikad nije prošao pokraj svoje velike prijateljice, jedne bolesne mačke koja je ležala u košari, a da je nije malo liznuo svojim jezikom, što je u psa najsigurniji znak srdačnosti.

Simpatijom se mora nazvati ono što navodi nekoga odvažnog psa da poleti na svakoga tko napadne njegova gospodara, čim on to sigurno poželi. Gledao sam jednu osobu koja je hinila da će pljusnuti gospođu koja je na krilu držala svog vrlo plašljivog malog psa i takvo nešto nikad prije nisu izveli. Malo stvorenje smjesta je pobjeglo, ali kad je s tobožnjim šamarom bilo gotovo, bilo je zaista dirljivo gledati kako je on ustrajno nastojao liznuti gospodaričin obraz i utješiti je. Brehm piše da kad nekog pavijana u zatočeništvu počnu goniti da dobije kaznu, ostali pavijani pokušavaju ga zaštititi. U gore navedenim slučajevima mora da je suosjećanje (simpatija) navelo pavijane i cerkopiteke na obranu njihovih mladih drugara od pasa i od orla. Još ću navesti samo jedan primjer suosjećajnog i junačkog ponašanja u malog američkog majmuna. Prije nekoliko godina pokazao mi je jedan čuvar u Zoološkom vrtunekoliko dubokih i jedva zacijeljenih rana na svome zatiljku koje mu je zadao jedan razjaren pavijan dok je klečao na podu. U istome tom prostranom odjeljku živio je i mali američki majmun, koji je tog čuvara jako volio, a velikog pavijana se strašno bojao. Ipak, kad je vidio da mu je prijatelj čuvar u velikoj pogibelji, pohitio mu je u pomoć pa je kričanjem i lupanjem tako zbunuo pavijana da se taj  čovjek, pošto je bio, kako mu je rekao njegov liječnik, u velikoj životnoj opasnosti, mogao izvući.

Osim ljubavi i simpatije, životinje pokazuju i druge osobine koje bismo kod sebe nazvali moralom i ja se slažem s Agassizom da psi imaju nešto vrlo nalik savjesti. Oni zasigurno imaju neku sposobnost samosvladavanja i ona se ne pojavljuje u potpunosti kao ishod straha. Kao što primjećuje Braunbach, pas će se suzdržati od krađe hrane i kad nema njegova gospodara. Psi su dugo važili kao pravi uzor vjernosti i poslušnosti. Sve životinje koje živeći u nekoj skupini brane jedna drugu, ili zajednički napadaju svog neprijatelja, moraju u nekom stupnju biti uzajamno vjerne; a one koje slijede nekog vođu moraju u nekom stupnju biti poslušne. Kad pavijani u Etiopiji krenu u pustošenje nekog nasada, u tišini slijede svog vođu, pa ako neka neoprezna mlada životinja ispusti glas, da ga nauče šutnji i poslušnosti od drugih dobije pljusku; ali čim su sigurni da više nema opasnosti, svi uz mnogo buke pokažu svoje veselje.

Što se tiče poriva koji navodi neke životinje da se združuju i da jedna drugoj na razne načine pomažu, možemo zaključiti da ih na to u većini slučajeva nagoni onaj isti osjećaj zadovoljstva ili uživanja koje one imaju pri obavljanju ostalih nagonskih radnji; ili isti onaj osjećaj nezadovoljstva kao kad se ne obave neke druge nagonske radnje. Vidimo to u bezbroj primjera i to na jedan izrazit način pokazuju stečeni nagoni naših domaćih životinja. Tako mlad ovčarski pas uživa u tjeranju stada ovaca i da ga optrčava ali ne i u tome da ih razdire; mladi pas lisičar uživa u lovu na lisice dok neke druge vrsti pasa, kao što sam se sam uvjerio, jasno preziru lisice. Koliko li je samo jak osjećaj unutrašnjeg zadovoljstva koji nagoni neku pticu, tako punu života, da danima leži na svojim jajima. Ptice selice osjećaju se sasvim jadno ako su spriječene da odsele a možda se pri polasku na svoj dugi let raduju. Neki malobrojni nagoni proizlaze samo iz bolnih osjećaja, primjerice iz straha koji dovodi do samoočuvanja ili se posebno odnosi na neke neprijatelje. Nitko, pretpostavljam, nije kadar analizirati osjećaje užitka ili bola. U mnogim slučajevima, međutim, vjerojatno je da nagoni uporno dolaze samo po sili nasljeđa, bez poticaja bilo užitka bilo bola. Neki mlad prepeličar kad prvi put njušeći slijedi trag, očito ne može pomoći u nalaženju plijena. Za neku vjevericu u kavezu, koja tako uzima lješnjake koje ne može pojesti kao da ih hoće zakopati u zemlju, teško je reći radi li to iz užitka ili od muke. Stoga može biti pogrešna opće prihvaćena pretpostavka da ljude na bilo koje djelovanje mora pokretati iskustvo nekog užitka ili bola. Premda se može slijepo i uključno slijediti neka navika, neovisno o nekom užitku ili bolu koji se u tom trenu osjeća, ipak opće iskustvo kaže da se obično pojavljuje neki neodređeni osjećaj nezadovoljstva ako je se nasilno ili naglo spriječi; i to naročito vrijedi za osobe slabog intelekta.

Često se pretpostavljalo da su životinje u prvom redu stvorene kao društvena bića  i da se zato osjećaju nelagodno kad su jedne od drugih odvojene, a ugodno dok su zajedno. Alo mnogo je vjerojatnije mišljenje da su se takva osjećanja po prvi put razvila kako bi se te životinje, koje će od života u zajednici imati korist, navele da žive zajedno. Upravo na isti način kao što je osjećaj gladi i uživanje pri jelu, bez sumnje, od samog početka bio stečen da bi se tako životinje pokrenule da jedu. Osjećaj zadovoljstva u društvu vjerojatno je proširenje roditeljske ljubavi ili one sa strane poroda;  to, pak, proširenje moguće je poglavito pripisati prirodnom odabiru, ali djelomično možda i pukoj navici. Jer kod onih životinja koje su osjetile blagodati živeći u bliskoj povezanosti, one jedinke koje su osjećale najveće zadovoljstvo u društvu najbolje su mogle izbjeći razne opasnosti, dok su one koje su se najmanje brinule za druge članove i koje su živjele osamljeno stradavale u većem broju. Što se tiče postanka roditeljske ljubavi i one sa strane poroda, koja očito leži u temelju društvenih naklonosti, beznadno je svako domišljanje. ali možemo zaključiti da je ona u velikoj mjeri dobivena prirodnim odabirom. Tako je sigurno bilo barem u slučaju onoga neobičnog i suprotnog osjećanja mržnje među najbližim srodnicima, kao što je to kod pčela radilica koje ubijaju svoju braću trutove i kod matica koje ubijaju svoje sestre-matice; ta želja za uništenjem svojih najbližih srodnika, umjesto da ih se ljubi, ovdje je bila u službi zajednice.

Nadasve važno osjećanje simpatije različno je od osjećanja ljubavi. Majka može strastveno voljeti svoje čedo koje mirno spava, ali teško da se može reći da prema njemu osjeća simpatiju. Nečija ljubav prema svome psu nije isto što i simpatija, a to isto vrijedi za ljubav psa prema svome gospodaru. Adam Smith je nekoć ustvrdio, kao i Gosp. Bain u novije vrijeme, da se osnova za simpatiju nalazi u našem snažnom zadržavanju sjećanja na vlastita stanja negdašnjega bola ili užitka. Stoga “pogled na drugu osobu koja trpi od gladi, hladnoće, umora, oživljuje u nama neko sjećanje na ona stanja koja su, čak dok samo mislimo na njih, bolna.” Mi smo dakle skloni ublažiti patnje drugih kako bismo istodobno ublažili vlastite mučne osjećaje. Na sličan način upućeni smo da učestvujemo u zadovoljstvima drugih. Ali ja ne mogu razumjeti kako s tog gledišta objasniti činjenicu da neka osoba koju volimo izaziva simpatiju u neizmejrno većem stupnju nego ona prema kojoj smo ravnodušni. Već sam pogled na patnju, neovisno o ljubavi, bio bi dovoljan da se u nama probude živa sjećanja i asocijacije. Simpatija se prvobitno mogla pojaviti onako kako smo ranije spomenuli; ali sada ona je, kako se čini, prešla u nagon koji je posebno usmjeren prema voljenim predmetima, na isti način kao što je strah u životinja posebno usmjeren na neke neprijatelje. Budući da se simpatija tako usmjerava, svoje granice širi i uzajamna ljubav među članovima jedne te iste zajednice. Neki tigar ili lav nesumnjivo osjeća simpatiju, odnosno suosjeća u patnjama svojeg mladunčeta, ali ne i u patnjama neke druge životinje. U izrazito društvenih životinja to osjećanje protegnut će se više ili manje, kao što nam je poznato, na sve članove zajednice. U čovječanstvu, kao što je pokazao Gosp. Bain, moć simpatije pojačana je vjerojatno sebičnošću, iskustvom i oponašanjem, jer mi se nosimo nadom da će nam se zauzvrat za našu ljubaznost prema drugima uzvratiti dobrotom; i možda je nedvojbeno da se osjećaj simpatije biva mnogo ojačan navikom. Ma koliko bio složen način na koji je to osjećanje moglo nastati, pošto je od velike važnosti za sve one životinje koje se međusobno pomažu i brane, ono mora da se povećavalo putem prirodnog odabira jer one zajednice koje su imale najveći broj suosjećajnih članova doživljavale su procvat i imale najviše  potomaka.

U mnogo slučajeva nemoguće je presuditi jesu li neki društveni nagoni stečeni putem prirodnog odabira ili su neizravni rezultat drugih nagona i sposobnosti, kao što su simpatija, razum, iskustvo i sklonost oponašanju; ili, dalje, da nisu naprosto rezultat dugotrajne navike. Jedan tako važan nagon kao što je postavljanje straže da se zajednica zaštiti od opasnosti, teško da je mogao biti neizravan rezultat neke druge sposobnosti; stoga on mora da je stečen izravno. S druge strane, navika koju imaju mužjaci nekih društvenih životinja da zajednicu brane i da napadaju njene ili neprijatelje ili svoj plijen zajedno, možda je mogao proizaći iz uzajamne simpatije; ali smionost i u većini slučajeva snaga morali su biti prethodno stečeni, vjerojatno pomoću prirodnog odabira.                                       

Među raznim nagonima i navikama, neki su jači od drugih, to jest, oni kad se vrše pružaju više zadovoljstva nego drugi i više tjeskobe kad se spriječe; ili, što je vjerojatno podjednako važno, oni se postojanije prenose putem nasljeđivanja  bez izazivanja nekakva posebnog osjećaja zadovoljstva ili bola. Znamo sami da je neke navike mnogo teže suzbiti ili promijeniti nego druge. Otuda u životinja može se često opaziti kako nastane borba između različitih nagona, ili između nekog nagona i neke ustaljene sklonosti; kao kad neki pas goni zeca i viknu mu da se vrati, on stane, oklijeva, krene iznova ili se posramljen vrati svome gospodaru; ili borba između ljubavi neke kuje prema svojoj štenadi i ljubavi prema svome gospodaru jer se može opaziti kako se šulja k njima, kao napola posramljena što ne prati gospodara. Ali najčudniji primjer, meni poznat, gdje jedan nagon nadvlada drugi jest nagon seljenja koji nadjača majčinski nagon. Prvi je strahovito jak i zarobljena ptica će, kad joj dođe njezino vrijeme, svojim grudima  udarati o rešetke svog kaveza sve dok sva ne bude operušana i krvava. On nagoni mlade losose da iskaču iz slatke vode gdje bi mogli i nadalje živjeti i tako nehotice počine samoubojstvo. Svakome je poznato koliko je jak majčinski nagon koji čak plašljive ptice tjera da se suoče s velikom pogibli, iako s ustezanjem i u suprotnosti s nagonom samoodržanja. Ipak, nagon seljenja tako je moćan da u kasnu jesen lastavice i piljci (Delichon urbica,  o. pr.) često napuste svoje nejake ptiće, ostavivši ih da jadno skončaju u svojim gnijezdima.

Možemo opaziti da neki nagonski poriv, ako je vrsti na bilo koji način od veće koristi nego neki drugi ili suprotan nagon, putem prirodnog odabira pretvorit će se u još snažniji i od ta dva nagona, jer će jedinke u kojih je on najrazvijeniji preživljavati u najvećem broju. Može se doista sumnjati je li ti slučaj s nagonom seljenja u odnosu na majčinski nagon. Velika postojanost ili trajno djelovanje prvog nagona u neka godišnja doba i tijekom cijelog dana mogu da mu povremeno dadnu neograničenu moć.

Čovjek je društvena životinja
Svatko će priznati da je čovjek društveno biće. Vidimo to u njegovu zazoru od samoće i u njegovoj želji za društvom i izvan svoje obitelji. Samica je jedna od najtežih kazna na koju se čovjek može osuditi. Neki autori pretpostavljaju da su ljudi prvobitno živjeli u pojedinačnim porodicama, ali dan-danas, iako pustošima nekih divljih zemalja lutaju porodice pojedinačno, ili samo dvije ili tri zajedno, one su vazda, koliko ja mogu otkriti, s porodima koje žive u toj istoj oblasti prijateljski povezane. Takve se porodice prigodice sastaju na vijećanje i ujedinjuju se radi zajedničke obrane. Nije protudokaz da divljak nije društvena životinja ni činjenica da  plemena koja nastavaju susjedne oblasti gotovo neprestance među sobom ratuju, jer se društveni nagoni nikad ne protežu na sve jedinke iste vrste. Sudeći iz analogije prema većini majmuna, vjerojatno je i rani majmunoliki čovjekov predak isto tako bio društven, ali to za nas i nije od osobite važnosti. Iako čovjek, onakav kakav postoji danas, koji je  izgubio nagone koje su mogli imati njegovi prvobitni preci, ima samo malo osebujnih nagona, ipak to nije razlog da on nije mogao, iz nekoga vrlo dalekog razdoblja, sačuvati neki stupanj nagonske ljubavi i simpatije za svoje sudrugove. Svi mi zaista smo svjesni da takve osjećaje simpatije imamo, ali naša svijest nam ne kaže jesu li oni nagonski, tj. jesu li postali davno, na isti način kao i u nižih životinja, ili ih je svatko od nas stekao u svojim ranim godinama. Budući da čovjek jest društvena životinja, vjerojatno je također da je on naslijeđivao nekakvu sklonost da bude vjeran svojim sudrugovima jer to je zajednička osobina većine društvenih životinja. On bi isto tako bio imao neku sposobnost da vlada samim sobom i možda da sluša vođu svoje zajednice. On bi bio još imao nasljednu sklonost da, zajedno s drugima, brani svoje bližnje i bio je spreman pomagati im na svaki način ako to nije odviše u sukobu s njegovim vlastitim dobrom ili njegovim jakim željama.

U iskazivanju pomoći članovima iste zajednice, društvene životinje koje su na samom dnu ljestvice rade to gotovo isključivo vođene različitim nagonima, a životinje koje su na višem stupnju rade to također u velikoj mjeri pod vodstvom posebnih nagona, ali njih isto tako djelomično pokreće uzajamna ljubav i simpatija, očito uz neku količinu razuma. Iako čovjek, kako smo već rekli, nema nikakve posebne nagone koji bi ga uputili kako pomagati svojim bližnjima, ipak on još ima sklonosti i, zahvaljujući  svojim usavršenim umnim sposobnostima, u tom pogledu prirodno se jako usmjerava po razumu i iskustvu. Isto tako, nagonska simpatija svakako navodi čovjeka da jako cijeni odobravanje sa strane svojih bližnjih jer, kako je jasno pokazao Gosp. Bain, želja za pohvalom i snažan osjećaj slave, a još više strah od prezira i sramote, “nastaju uslijed djelovanja simpatije.” Dosljedno tome, mora da je čovjek uvelike bio pod utjecajem želja, odobravanja i prijekora svojih bližnjih, koje su oni izražavali svojim kretnjama i govorom. Pa tako društveni nagoni, koje je čovjek morao steći još dok je bio u vrlo sirovom stanju, i koje su vjerojatno bili stekli još njegovi prvobitni majmunoliki preci, daju još uvijek poticaj nekim njegovim najboljim činima, ali njegovi čini upravljaju se u velikoj mjeri  prema željama i sudu njegovih bližnjih i, nažalost, još češće prema vlastitim jakim, sebičnim željama. Ali budući da se osjećanja ljubavi i simpatije te moć samosvladavanja ojačavaju navikom, a moć razmišljanja postaje jasnijom dotle da čovjek zna ispravno prosuditi o mišljenju svojih bližnjih, on se osjeća primoranim, neovisno o kratkoročnom zadovoljstvu ili boli, da postupa po određenim pravilima. On je tada u stanju reći: Ja sam najviši sudac svoga ponašanja, i da se poslužim Kantovim riječima: Ja neću da u svojoj osobi povrijedim dostojanstvo čovječanstva.

Dugotrajniji društveni nagoni pobjeđuju manje izdržljive nagone
Još nismo, ipak, razmotrili glavnu točku oko koje se vrti cijelo ovo pitanje moralnog osjećaja. Zašto netko osjeća da se mora pokoriti radije jednoj nagonskoj želji, a ne drugoj? Zašto gorko žali ako je popustio jakom porivu samoodržanja i nije riskirao svoj život da spasi život bližnjega; ili zašto se kaje ako je ukrao hranu primoran velikom glađu?

Prije svega, bjelodano je da su u čovječanstvu nagonski porivi ili impulsi različitih stupnjeva jakosti; neka mlada i bojažljiva majka, tjerana svojim majčinskim nagonom, ne oklijevajući ni časa, uletjet će u najveću opasnost za svoje dijete, ali ne i za bilo kojeg bližnjega. Mnogi ljudi, čak i dječaci, koji nikad prije nisu riskirali svoj život za nekog drugoga, ali su u njima bile dobro razvijene hrabrost i simpatija, prezrevši nagon samoodržanja, bacili su se odjednom u bujicu da spase bližnjega koji se davi. U tome slučaju, čovjeka goni ona ista nagonska pobuda koja je bila uzrokom da je i onaj junački mali američki majmun, kao što smo opisali ranije, napao velikog i strašnog pavijana da spasi svog čuvara. Čini se da su radnje koje smo gore opisali jednostavno rezultat činjenice da društveni i majčinski nagoni imaju veću snagu od bilo kojega drugog nagona ili pobude, jer one su tako brzo izvršene da bi došle od razmišljanja, ili da bi bile od osjećanja zadovoljstva ili boli, premda bi onemogućene mogle izazvati tešku nelagodu.

Svjestan sam da neki tvrde kako radnje koje su, kao u gore navedenim slučajevima, izvedene impulzivno ne spadaju u područje moralnog osjećanja i da se ne mogu zvati moralnima. Oni  ograničavaju taj izraz na radnje koje su učinjene promišljeno, nakon svladavanja nekih suprotnih želja ili za radnje koje su izazvane kakvom uzvišenom pobudom. Ali čini se da je jedva moguće povući neku oštru crtu da se razluče spomenute dvije vrsti radnji iako se stvarno mogu razlikovati. Što se  upravo uzvišenih pobuda tiče, zabilježeni su mnogi primjeri gdje su barbari, bez nekakog osjećaj za opće dobro čovječanstva i ne postupajući prema bilo kakvoj religioznoj pobudi, promišljeno radije žrtvovali svoje živote nego da bi izdali svoje sudrugove; a takvo ponašanje zasigurno treba smatrati moralnim. Što se tiče promišljanja i pobjede nad suprotnim pobudama (motivima), životinje se mogu kolebati između suprotnih nagona kad valja spasavati u opasnosti svoj porod ili drugove, a ipak njihove radnje, iako su za dobro drugih, nećemo nazvati moralnima. Uostalom, i mi kad nešto činimo vrlo često, radit ćemo to naposljetku bez promišljanja ili oklijevanja, i tada se to teško može razlikovati od nagona, a ipak jamačno nitko neće smatrati da je zato takva radnja prestala biti moralna. Naprotiv, svi mi osjećamo da se za neki čin ne može smatrati da je savršen ili da je učinjen na najplemenitiji način, ako nije učinjen impulzivno, bez razmišljanja ili muke, onako kako radi čovjek kome su takva poželjna svojstva urođena. Onaj tko se muči da nadvlada svoj strah ili manjak simpatije prije svog djelovanja, zaslužuje, međutim, u neku ruku veće povjerenje od čovjeka kojeg na dobar čin bez naprezanja navodi njegovo urođeno raspoloženje. Kako nismo kadri praviti razliku među motivima, sve radnje neke klase svrstavamo među moralne ako ih je učinilo neko moralno biće. Moralno biće je ono koje je kadro uspoređivati svoje prošle i buduće čine ili motive, te ih odobrava ili osuđuje. Nemamo razloga pretpostaviti da ijedna niža životinja ima tu sposobnost; stoga kad se neki majmun suoči s opasnošću da spasi svog druga ili kad se pobrine za neko majmunsko siroče, njegovo ponašanje nećemo nazvati moralnim. Ali u slučaju čovjeka, kojega jedinog sa sigurnošću možemo smatrati moralnim bićem, radnje određene klase zovu se moralnima, bilo da su učinjene promišljeno nakon borbe sa suprotnim pobudama, ili iz učinaka polako stečene navike, ili impulzivno putem nagona.

Ali vratimo se našem neposrednijem predmetu. Premda su neki nagoni jači od drugih, pa time vode odgovarajućim radnjama, ipak ne treba držati da su društveni nagoni u čovjeka obično jači, ili da su putem dugotrajne navike postali jači nego, primjerice, nagoni samoodržanja, gladi, požude, osvete itd. Zašto onda čovjek žali, čak ako se trudi da suzbije neko takvo žaljenje, što se poveo radije za jednim prirodnim porivom nego za drugim; i zašto i nadalje osjeća da zbog svog vladanja mora žaliti? U tom pogledu čovjek se duboko razlikuje od nižih životinja. Mislim, međutim, da mi možemo donekle jasno obajsniti razlog te razlike.

Zbog djelovanja svojih duhovnih sposobnosti, čovjek ne može izbjeći razmišljanje: dojmovi i slike iz prošlosti neprekidno i razgovjetno prolaze njegovim duhom. U onih životinja, pak, koje trajno žive u nekom društvu, društveni nagoni su prisutni uvijek i uporno. Takve su životinje uvijek spremne da dadu znak za opasnost, da brane zajednicu ili da pruže pomoć svojim drugovima u skladu sa svojim navikama; one u svako vrijeme prema njima osjećaju, bez poticaja neke posebne strasti ili želje, neki stupanj ljubavi i simpatije; ako su dugo od njih odvojene, one su nesretne, a u njihovu društvu su sretne. Tako je i snama. Čovjek koji ne bi posjedovao takve osjećaje bio bi neprirodno čudovište. S druge strane, želja da se utaži glad ili zadovolji neka strast, npr. osveta, po samoj svojoj naravi je privremena i za neko vrijeme može biti potpuno zadovoljena. Nije lako, a možda je i jedva moguće, posve živo zamisliti osjećanje, na primjer, gladi a, doista, kako je višeput rečeno, ni bilo koje druge patnje. Nagon samoodržanja se osjeti samo u prisutnosti neke opasnosti i mnogi strašljivac mislio je za sebe da je hrabar sve dok se sa svojim neprijeteljem nije sreo licem u lice. Hlepnja za tuđim vlasništvom možda je jednako postojana kao i svaka druga želja, ali čak i u tom slučaju zadovoljenje stvarnim posjedovanjem izaziva slabiji osjećaj nego što je sama želja: mnogi kradljivac, kome krađa nije navika, pošto je u krađi uspio, čudio se zašto je nešto ukrao.

Prema tome, budući da čovjek ne može spriječiti da stari dojmovi stalno ne prolaze njegovim duhom, on je prisiljen uspoređivati slabije dojmove o, na primjer, negdašnjoj gladi, ili o zadovoljenoj osveti, ili o opasnosti koju je izbjegao na račun drugih ljudi, s nagonom simpatije i dobrohotnosti spram svojih bližnjih, koji je ipak u njegovu duhu nazočan i vazda u nekom stupnju djelatan. Tada on u svojoj mašti osjeti da je dopustio jačem nagonu da prevlada nad onim koji u usporedbi s njime sada izgleda slabiji pa ga zato neizbježno obuzme onaj osjećaj nezadovoljstva kojim je obdaren čovjek, kao i svaka druga životinja, da bi mogli slijediti svoje nagone. Gore spomenuti slučaj lastavice nudi nam jednu, premda izokrenutu, sliku kako jedan privremeni, ali za neko vrijeme vrlo postojan nagon nadvlada neki drugi koji je obično jači od svih ostalih nagona. U određeno godišnje doba čini se da su te ptice po cijeli dan obuzete željom da odsele; njihove navike se mijenjaju; postaju nemirne, bučne su, skupljaju se u jata. Dok ptica majka hrani svoje ptiće ili leži na gnijezdu, majčiniski nagon je vjerojatno jači od selidbenog, ali postojaniji nagon prevlada i, najzad, u trenutku kad joj mladi nisu pred očima, ona poleti i napusti ih. Stigavši na kraj svoga dugog puta, a selidbeni nagon prestao je djelovati, kakvu li bi grižnju savjesti osjećala svaka ptica ako, obdarena velikom duhovnom sposobnošću, ne bi bila u stanju spriječiti da se pred njenim duhom neprestano pojavljuje slika njezinih mladih, koji od studeni i gladi ugibaju na hladnom sjeveru.

U trenutku djelovanja, čovjek će nedvojbeno biti sklon slijediti jači poriv i, premda ga on ponekad može usmjeriti na najplemenitija djela, mnogo češće navede ga da zadovolji svoje želje, na račun drugih ljudi. Ali nakon njihova zadovoljenja, kad se prošli i slabiji dojmovi usporede s trajno postojanim društvenim nagonima, sigurno stiže kazna. Čovjek se tada osjeti sam sa sobom nezadovoljan i više ili manje čvrsto odluči da će ubuduće raditi drukčije. To je savjest, jer savjest gleda u unatrag i prosuđuje prošle čine, izazivajući onu vrst nezadovoljstva koje, ako je slabašno, zovemo žaljenjem a, ako je žestoko grižnjom savjesti i kajanjem.

Nema dvojbe da se te senzacije razlikuju od onih koja imamo pošto ostali nagoni ili želje ostanu nezadovoljeni, ali svaki nezadovoljeni nagon  ima posve vlastitu poticajnu senzaciju, koju osjetimo kad smo gladni, žedni, itd. Čovjek će, pod utjecajem takvih poticaja, putem dugotrajne navike steći tako savršeno samosvladavanje da će se najzad njegove želje i strasti spremno pokoravati njegovim društvenim simpatijama i više među njima neće biti borbe. Čak izgladnjeli čovjek, ili čovjek koji žudi za osvetom, neće misliti na krađu hrane, ili na izvršenje svoje osvete. Moguće je ili, kao što ćemo kasnije vidjeti, čak je vjerojatno da se navika samosvladavanja, poput drugih navika, može naslijediti. Tako čovjek pomoću stečene a možda i nasljeđene navike napokon dolazi do osjećaja da je za nj najbolje da se pokorava svojim najpostojanijim nagonima. Zapovjedna riječ treba čini se da uključuje svijest o postojanju urođenog ili djelomično stečenog postojanog nagona koji joj služi kao vodič, izložen neposluhu. Mi riječ treba koristimo tek nešto malo u metaforičkom smislu kad kažemo da lovački psi treba da love, psi pointeri (pokazači) da pokazuju gdje je lovina, a  psi donosači da je donose. Ako zakažu i to ne čine, oni zakažu u svojoj dužnosti i rade loše.

Ipak, ako se u čovjeku rodi želja ili nagon, koji ga navedu na čin protivan dobru drugih, kad o tome razmišlja, jer su oni bili jednako snažni, ili snažniji od društvenog nagona, on neće osjetiti gorkog žaljenja što je tako postupio, ali on će biti svjestan da bi naišao na neodobravanje kad bi njegov postupak bio znan njegovim bližnjima, pa je malo onih koji nemaju ni toliko simpatije da u takvim okolnostima ne osjećaju nelagodu. No ako on takve simpatije nema, i ako su njegove želje koje ga u nekom trenutku navode na loše radnje jake, a kad o njima razmišlja ne prevladaju postojani društveni nagoni, tada je to u biti loš čovjek; i jedina preostala pobuda koja još takvog obuzdava je strah od kazne i uvjerenje kako će na dugi rok za same njegove sebične interese biti najbolje da se više obazire na dobro drugih nego na svoje dobro.

Bjelodano je da svaki čovjek može mirne savjesti zadovoljiti svoje želje ako one nisu u nesuglasju s društvenim nagonima, to jest s dobrom drugih ljudi; ali da bi bio posve slobodan od samopredbacivanja, ili barem od tjeskobe, gotovo je nužno da se kloni neodobravanja sa strane svojih bližnjih, bilo ili ne bilo ono utemeljeno. On ne smije probiti ustaljene navike svog života, naročito ako su one zasnovane na razumu, jer ako to učini zasigurno će osjetiti nezadovoljstvo. Isto tako, on se ne smije zaobići osudu sa strane Boga ili bogova u koje, suglasno svojoj spoznaji ili praznovjeruju, može vjerovati, ali u tom slučaju često pridolazi dodatni strah od božanske kazne.

U početku su na cijeni samo strogo društvene vrline
Gore izneseno gledište o prvom postanku i naravi moralnog osjećaja, koji nam kaže što treba činiti, i savjesti, koja nas prekorava ako to ne slušamo, dobro se slaže s onim što nam je poznato o nerazvijenom stanju te sposobnosti u čovječanstvu. Vrline koje mora da su, barem općenito, imali priprosti ljudi, da bi se mogli udruživati u nekakvu zajednicu, upravo su one za koje još uvijek držimo da su  najvažnije. Ali njih su gotovo isključivo iskazivali u odnosu na pripadnike istog plemena, a njima suprotne postupke  nisu smatralu zločinom u odnosu na ljude iz drugih plemena. Nijedno pleme ne bi se moglo održati na okupu ako bi ubojstvo, razbojništvo, izdaja itd. bili opća pojava; stoga su takvi zločini u granicama istog plemena "udaraju žigom vječite sramote," ali učinjeni izvan tih granica ne izazivaju takvu osudu. Neki sjeveroamerički Indijanac je jako zadovoljan samim sobom, a priznanje mu odaju i drugi, što je skalpirao nekog pripadnika drugog plemena; a neki Dyak odrubi glavu nekome koji mu ništa nije naudio i suši je kao trofej. Ubijanje djece bilo je jako rašireno diljem svijeta i nije nailazilo ni na kakvu osudu, nego se za čedomorstvo, osobito za ubijanje ženske djece, smatralo da je za pleme dobro, ili barem da nije štetno. Samoubojstvo se nekoć općenito nije smatralo zločinom nego dapače činom hrabrosti koji zavređuje poštovanje, a još uvijek se dosta pojavljuje u nekih poluciviliziranih naroda bez osude jer gubitak pojedinca narod i ne osjeti: koje mu drago objašnjenje dali, kao što sam čuo od Sir J. Lubbocka, samoubojstvo je među najnižim barbarima rijetkost. Zapisano je da se neki Indijanac Thug izrijekom kajao što nije zadavio i opljačkao onoliko putnika koliko i njegov otac prije njega. N anekom nerazvijenom stupnju civilizacije, pljačkanje stranaca čak se općenito smatralo dostojnim poštovanja.

Teški grijeh ropstva bio je gotovo opće raširen, a postupak s robovima često sramotan. Kako se barbari ne obaziru na mišljenje svojih žena, sa ženama se općenito postupa kao s robljem. Većina divljaka posve je ravnodušna spram muka tuđinaca, ili čak gledajući ih uživa. Dobro je poznato da su žene i djeca sjeveroameričkih Indijanaca pomagali pri mučenju neprijatelja. Neki divljaci upravo odvratno uživaju u okrutnosti prema životinjama, a čovječnost im je nepoznata krepost. No ipak, osjećaji simpatije i uslužnosti opće su rašireni, naročito za vrijeme bolesti, među članovima istog plemena, a katkad se protežu i preko plemenskih granica. Dobro je poznata dirljiva priča Mango Parka o dobroti jedne crnkinje iz unutrašnjosti prema njemu. Moglo bi se navesti mnogo primjera plemenite vjernosti divljaka jednih prema drugima, ali ne i prema strancima; opće iskustvo opravdava pravilo Španjolaca: “Nikada, nikada ne vjeruj Indijancu.”  Ne može biti vjernosti bez istinitosti i ta temeljna krepost nije rijetka među članovima istog plemena: tako je Mango Park čuo kako crnkinje uče svoju djecu da ljube istinu. To je, pak, jedna od vrlina koja se tako duboko usadi u duhu da je divljaci ponekad, čak uz visoku cijenu, iskazuju i prema tuđincima; ali rijetko se kad smatralo grešnim lagati svojim neprijateljima, kako to jasno pokazuje povijest moderne diplomacije. Čim je neko pleme priznalo nekoga za vođu, neposluh postaje zločin, a čak puzavo pkoravanje smatralo se svetom vrlinom.

Kako u divlja vremena nitko nije bio u stanju biti koristan ili vjeran svome plemenu bez hrabrosti, ta osobina je općenito izdignuta na najvišu razinu; pa premda, u civiliziranim zemljama, neki dobar ali plašljiv čovjek može biti zajednici daleko korisniji od nekoga neustrašivog čovjeka, mi i ne misleći nagonski cijenimo tog hrabroga, a ne bojažljivca, ma kako ovaj bio dobar. S druge straner, opreznost koja se ne odnosi na dobro ostalih, iako je vrlo korisna vrlina, nikad nije na visokoj cijeni. Budući da nijedan čovjek nije u stanju iskazati vrline koje su potrebne za dobrobit njegova plemena ako se ne žrtvuje, ako se ne svladava i ako nema ustrajnosti, ta svojstva su bila, u sva vremena, visoko i opravdano vrlo cijenjena. Američki divljak svojevoljno se podvrgava, a da ne pisne, najstrašnijim mukama kako bi pokazao i ojačao svoju duhovnu snagu i odvažnost, a mi ne možemo a da mu se ne divimo, ili čak divimo se nekome indijskom fakiru koji, iz nekakve smiješne vjerske pobude, visi obješen o neku kuku zabodenu u njegovo meso.

Druge vrline samonadzora, za koje nije očito ma da stvarno mogu biti usmjerene na dobro plemena, divljaci nikada ne cijene premda su sada na velikoj cijeni u civiliziranih naroda. Kod divljaka ne odbacuje se ni najveća neumjerenost. Zaprepašćujuća je ponekad njihova krajnja raspuštenost, da neprirodne zločine i ne spominjemo. Čim je, međutim, općenito ustalila ženidba, bila ona monogamna ili poligamna, ljubomora će dovesti do utuvljivanja ideje o ženskoj besprijekornosti; pa kako se to cijenilo, nastojat će se protegnuti i na neudane ženske. Vidimo sve do dana današnjeg kako se to polako širi na pripadnike muškog spola. Spolna čistoća zahtijeva nadasve samosvladavanje; zato je ona u povijesti morala civiliziranog čovjeka bila poštovana od davnih vremena. Stoga se  besmisleni život u celibatu odavna smatrao vrlinom. Odbojnost spram bestidnosti, koja nam se čini tako prirodnom da pomišljamo kako nam je urođena, i koja je tako vrijedna pomoć čistoći, moderna je vrlina koja, kako primjećuje Sir G. Staunton, isključivo pripada civiliziranome životu. To dokazuju drevni vjerski obredi raznih naroda, slikarije na zidovima Pompeja i običaji mnogih divljaka.

Vidjeli smo dakle da divljaci djelovanja smatraju dobrim ili zlim, a tako ih je vjerojatno promatrao i prvobitni čovjek, samo prema tome koliko se ona na jasan način odnose na dobrobit plemena, - ne na dobrobit vrste, niti na dobrobit čovjeka kao pojedinačnog člana tog plemena. Taj zaključak dobro se slaže s mišljenjem da je takozvani moralni osjećaj izvorno potekao iz društvenih nagona, jer se oboje u početku odnosi isključivo na zajednicu. Poglaviti uzroci niske moralnosti divljaka, gledano s našeg stajališta, jesu: prvo, suženje simpatije na jedno te isto pleme; drugo, nedostatne sposobnosti razmišljanja, tako da ne spoznavaju važnost mnogih vrlina za opće dobro plemena, naročito vrlina samonadzora; divljaci, na primjer, ne uspijevaju uvidjeti kako se zla umnožavaju kao posljedica nedostatka umjerenosti, spolne čistoće, itd; i, treće, nejaka moć samosvladavanja jer ta sposobnost nije pojačavana dugotrajnom, možda nasljednom,  navikom, podukom i religijom.

Ja sam ovdje ušao u potankosti o nemoralnosti divljaka jer su neki autori u novije vrijeme izrazili visoko mišljenje o njihovoj moralnoj naravi ili su većinu njihovih zlodjela pripisali pogrešnoj dobrohotnosti. Ti autori, čini se, temelje svoj zaključak na tome da divljaci imaju, a oni zaista imaju, često i u visokom stupnju, one vrline koje su korisne, ili čak nužne, za opstojnost neke plemenske zajednice.

Zaključne primjedbe
Filozofi derivativne škole o moralu prvotno su smatrali da temelj moralnosti leži u nekom obliku sebičnosti, ali je taj u novije vrijeme u "načelu najveće sreće." Sukladno gore iznesenom gledištu, moralni osjećaj fundamentalno je istovjetan s društvenim nagonima, a u slučaju nižih životinja bilo bi apsurdno govoriti o tim nagonima kao razvijenim iz sebičnosti, ili radi sreće zajednice. Izraz opće dobro može se definirati kao sredstva pomoću kojih se može u punoj snazi i zdravlju uzgojiti najveći mogući broj jedinki, s njihovim savršenim sposobnostima, u uvjetima kojima su one izložene. Kako su se društveni nagoni u čovjeka i u nižih životinja nedvojbeno razvili istim stupnjevima, bilo bi uputno, ako je provedivo, u oba slučaja upotrijebiti istu definiciju i kao mjerilo moralnosti uzeti opće dobro ili dobrobit zajednice, prije nego opću sreću. No toj definiciji možda bi trebalo neko ograničenje za volju političke etike.                   

Kada netko riskira svoj život da spasi život bližnjega, onda je čini se točnije reći da on radi za opće dobro ili dobrobit, nego za opću sreću čovječanstva. Nema sumnje da se  dobrobit i sreća pojedinca obično podudaraju, a neko zadovoljno i sretno pleme bolje će napredovati nego neko koje je nezadovoljno i nesretno. Vidjeli smo da u prvo doba  ljudske povijesti izražene želje zajednice mora da su prirodno znatno utjecale na ponašanje svakog člana; i budući da svi žele sreću, “načelo najveće sreće” moralo je postati vrlo važnim drugotnim vođom i ciljem, pri čemu su društveni nagoni, uključivši simpatiju, služili uvijek kao glavni poriv, impuls i vodstvo. Tako se otklanja prigovor da najplemenitiji dio naše naravi počiva na niskom počelu sebičnosti; osim dakako ako nećemo sebičnošću nazvati zadovoljstvo koje osjeća svaka životinja kad slijedi svoje nagone, i nezadovoljstvo kad je u tome spriječena.   

Kao što smo upravo primijetili, izražene želje i mišljenja članova iste zajednice, najprije usmeno a zatim i u pisanom obilku, služe kao vrlo važan drugotni vođa ponašanja, kao pripomoć društvenim nagonima, ali ponekad s njima i u sukobu. Kao dobar primjer za ovu potonju činjenicu je Zakon časti, tj. zakon o mišljenju sebi ravnih, a ne svih sunarodnjaka. Povreda toga zakona, čak i onda kad se zna da ona uopće nije u neskladu s pravom moralnošću, u mnogih ljudi prouzročila je više duševnih patnji nego neki stvarni zločin. Isti taj utjecaj raspoznajemo i u gadnom osjećaju stida koji je većina od nas osjetila čak i poslije mnogo godina, kad smo se sjetili neke slučajne povrede kakva neznatnog ali utvrđenog pravila bontona. Sud zajednice obično se ravna prema nekom grubom iskustvu o onome što je najbolje na dugi rok za sve članove; ali taj sud nerijetko je pogrešan zbog neznanja i slabe sposobnosti razmišljanja. Stoga u cijelom svijetu svemoćno vladaju najčudniji običaji i praznovjerja, u posvemašnjoj suprotnosti s pravom dobrobiti i srećom čovječanstva. Vidimo to u užasnutosti koju osjeća neki hindus koji se ogriješio o svoju kastu, u sramu muslimanke koja je pokazala svoje lice, i u mnogim drugim primjerima. Bilo bi teško povući razliku između grižnje savjesti u nekog hindusa koji je jeo zabranjenu, nečistu, hranu od one koju osjeća kad počini krađu, samo što bi prva vjerojatno bila žešća.

Mi ne znamo kako su nastala tako mnoga apsurdna pravila ponašanja, kao i toli mnogobrojna apsurdna religijska vjerovanja, niti kako su u svim dijelovima svijeta tako duboko utisnuta u ljudsku dušu, ali vrijedi primijetiti da neko mišljenje, koje se uporno utuvljuje za ranih godina života dok je mozak vrlo prijamljiv za dojmove, čini se da gotovo zadobije narav nagona; a prava bit nekog nagona u tome je da se za njim ide neovisno o razumu. A mi ne možemo reći zašto neka divlja plemena cijene daleko više nego druga neke uzvišene vrline, primjerice ljubav prema istini; pa ni zašto slične razlike postoje čak među civiliziranim narodima. Kad znamo kako čvrsto su se u ljudskoj duši ukorijenili mnogi čudni običaji i praznovjerja, ne treba nas iznenaditi što nam vrline samonadzora, koje su tako oslonjene na razum da nam se čine urođenima, moraju izgledati prirodnima iako ih čovjek u svome ranom stanju nije cijenio.

Unatoč mnogim izvorima sumnje, čovjek može redovito i spremno razlikovati između viših i nižih moralnih pravila. Viša se zasnivaju na društvenim nagonima i odnose se na dobro drugih. Ona nalaze oslonac u odobravanju naših bližnjih i u razumu. Niža pravila, iako je neka od njih teško nazvati nižima, na primjer kad zahtijevaju samožrtvovanje, odnose se poglavito na samog pojedinca i svoj postanak duguju javnom mnijenju, dozrelom putem iskustva i odgoja, jer tih pravila u primitivnih plemena nema.

Budući da je čovjek napredovao u civilizaciji, a mala plemena sjedinjavala se u veće zajednice, i najpriprostiji razum govorio je svakom pojedincu da mora proširiti svoje društvene nagone i simpatije na sve članove istog naroda iako ih osobno ne poznaje. Kad je ta točka jedanput dosegnuta, onda je samo ostala jedna umjetna smetnja da svoje simpatije protegne na ljude svih naroda i rasa. Dakako, ako su te ljude od njega odvajale velike razlike u izgledu i navikama, iskustvo nam nažalost pokazuje kako dugo vremena mora proći prije nego što ih počnemo gledati kao svoje bližnje. Čini se da je simpatija dalje od područja čovjeka, to jest čovječnost prema nižim životinjama, jedna od posljednjih moralnih stečevina. Divljaci je očito nemaju, izuzev prema svojim životinjama-miljenicima. Kako malo bijaše poznata starim Rimljanima, vidi se po njihovim odvratnim gladijatorskim igrama. Pravi pojam čovječnosti, koliko sam mogao vidjeti, bio je nov većini gauča iz pampasa. Ta vrlina, jedna od najplemenitijih kojima je čovjek obdaren, čini se da je nastala slučajno iz naših simpatija koje su bile sve nježnije i sve su se više širile, dok se nisu raširile na sva osjećajna bića. Čim je tu vrlinu počela cijeniti i u život provoditi nekolicina ljudi, ona se putem poduke i primjera, a konačno putem javnog mnijenja, proširila na mladež.

Najviši stupanj što ga u svojoj moralnoj kulturi možemo dostići je onaj kad spoznamo da trebamo nadzirati svoje misli i "čak ni u najdubljoj primisli ne snovati ponovno grijehe koji su nam prošlost učinili tako ugodnom." Sve što neko zlo djelo čini duhu privlačnim, znatno olakšava njegovo izvršenje. Kao što je davno rekao Marko Aurelije: "Kakve su ti obično misli, takav je i značaj tvog duha, jer je duša obojena mislima."    Naš veliki filozof Herbert Spencer nedavno je objasnio svoje poglede na moralni osjećaj. On kaže: "Držim da je iskustvo o koristi, organizirano i učvršćivano kroz sve minule naraštaje ljudske rase, proizvelo odgovarajuće preinake koje su se, neprekidnim prenošenjem i nakupljanjem, u nama pretvorile u izvjesne sposobnosti moralne intuicije - u izvjesne emocije koje odgovaraju ispravnom i lošem vladanju,  koje očito nemaju nikakva temelja u pojedinačnim iskustvima o korisnosti." Kako mi se čini, nije ni najmanje po sebi nevjerojatno, da su plemenite sklonosti više ili manje jako nasljedne, jer sam čuo, da i ne spominjem različite ćudi i navike koje se prenose u nasljeđe kod mnogih naših domaćih životinja, o slučajevima u kojim se želja za krađom  i sklonost laganju stalno pojavljuje u porodicama naših nižih staleža; i budući da je krađa u imućnim klasama  vrlo rijedak prijestup, teško je proglasiti slučajnošću kad se ta sklonost pojavi u dva ili tri člana iste porodice. Ako su pak nasljedne loše sklonosti, onda je vjerojatno da se jednako tako nasljeđuju i dobre. Ako se isključi to načelo nasljeđivanja moralnih sklonosti, ne možemo razumjeti razlike za koje se smatra da u tom pogledu postoje među ljudskim rasama. O tome, međutim, teško da imamo dovoljno dokaza.

Čak u djelomičnom nasljeđivanju sklonosti prema vrlinama mora da je bilo golema pomoć onome prvobitnom porivu, koji je izravno proizašao iz društvenih nagona a posredno iz odobravanja naših bližnjih. Ako na trenutak prihvatimo da su se sklonosti ka vrlinama nasljeđivale, čini se vjerojatnim, barem što se tiče čednosti, umjerenosti, čovječnosti prema životinjama, itd. da su one najprije utiskivane u duševnu organizaciju putem navike, poduke i primjera, neprekidno kroz više naraštaja iste porodice, a u nekom posve podređenom stupnju, ili nikako, putem pojedinaca koji su, imajući takve vrline, uspijevali u borbi za život. Glavni izvor sumnje glede takvog nasljeđivanja za mene je taj što bi se, po tome istom načelu, oni besmisleni običaji, praznovjerja i ukusi, poput gnušanja nekog hindusa prema “nečistoj” hrani, trebali nasljeđivati. Premda to po sebi možda nije manje vjerojatno nego da životinje mogu steći nasljedni ukus za neke vrste hrane ili strah od nekih neprijatelja, nisam naišao ni na kakav dokaz koji bi potvrdio nasljednost praznovjernih običaja ili besmislenih navika.

Naposljetku, društveni nagoni, koje je čovjek, kao i niže životinje, stekao nesumnjivo za dobro zajednice,  bit će da su još otpočetka u njemu porodili neku želju da pomaže svojim drugovima i neki osjećaj simpatije. Takvi porivi bit će da su mu već u vrlo rano doba služili kao nekakvo grubo pravilo za razlikovanje ispravog i neispravnog. Ali njegova se moralna razina sve više i više podizala što je čovjek postupno sve više napredovao u svojoj intelektualnoj snazi i bio sve sposobniji uvidjeti sve udaljenije posljedice svojih čina, što je sve više stjecao znanje, potrebno za odbacivanje štetnih običaja i praznovjerja; što se sve više i više obazirao ne samo na dobro nego i na sreću svojih bližnjih;  što su njegove simpatije, potpomognute navikom, proisteklom iz korisnog iskustva, podučavanja i primjera, postajale sve nježnije i vrlo raširene, protežući se na ljude svih rasa, na tupave, sakate i druge nekorisne članove društva i, na koncu konca, na niže životinje. A moralisti derivativne škole i neki od intuitivista priznaju da se moralna razina počela uzdizati još u jedno davno doba ljudske povijesti.      

Kao što se može ponekad promatrati borba što se vodi među raznim nagonima nižih životinja, ne smije nas iznenađivati da i u čovjeka mora biti borbe između njegovih društvenih nagona i vrlina koje su iz njih nastale i njegovih nižih, a ipak trenutačno jačih, poriva i želja. Tim manje nas to, kao što je primjetio gosp. Galton,  iznenađuje budući da je čovjek iz barbarskog stanja izašao u razmjerno bliskoj prošlosti. Pošto smo podlegli nekoj napasti, obuzme nas osjećaj nezadovoljstva, nalik nezadovoljstvu koje osjetimo kad nisu zadovoljeni neki drugi nagoni, u ovom slučaju zvanom savjest. Mi, naime, nismo u stanju spriječiti da negdašnje slike i dojmovi neprekidno ne prolaze našim duhom i da ih u njihovu oslabljenu stanju uspoređujemo s vazda prisutnim društvenim nagonima, ili s navikama koje su dobivene u ranoj mladosti i učvršćivane tijekom cijeloga našega života, možda i naslijeđene, tako da na kraju izgledaju snažne gotovo kao nagoni. Glede budućih naraštaja nema razloga bojati se da će društveni nagoni oslabjeti i smijemo očekivati da će kreposne navike ojačati, ustaljene možda putem nasljeđa. U tom slučaju, borba između naših viših i nižih poriva bit će manje ljuta, a triumfirat će krepost.

Sažetak dvaju posljednjih poglavlja
Nema sumnje da postoji neizmjerna razlika između duha najnižeg čovjeka i duha najviše životinje. Kad bi neki čovjekoliki majmun mogao o sebi nepristrano suditi, priznao bi da, iako je kadar vješto isplanirati pljačku nekog vrta, iako može upotrebljavati kamenje za borbu ili za otvaranje oraha, misao o preradi kamena u neko oruđe ipak potpuno stoji izvan njegova domašaja. Nadalje, priznao bi, da još manje može slijediti neko metafizičko razmišljanje, ili rješavati matematički problem, ili razmišljati o Bogu, ili se diviti nekom sjajnom prizoru u prirodi. Neki majmuni, međutim, vjerojatno bi izjavili da se oni mogu diviti, i da se dive, obojenoj koži i krznu svojih spolnih partnera. Oni, iako mogu pomoću svojih krikova postići da drugi majmuni razumiju neke od njihovih zapažanja i jednostavnije želje, priznali bi da njihovim duhom nije nikad prošla misao da pomoću određenih glasova izraze određene pojmove. Oni bi mogli istaknuti da su spremni na razne načine pomoći pripadnicima vlastitog čopora, riskirati za njih i svoj život, i preuzeti brigu za njihovu siročad; ali, isto tako, morali bi potvrditi da je nesebična ljubav za sve žive stvorove, ta najplemenitija čovjekova osobina, posve izvan njihove moći shvaćanja.

Pa ipak, razlika u duhu između čovjeka i najviših životinja, ma koliko da je velika, zasigurno je u stupnju a ne u vrsti. Vidjeli smo da osjećaji i intuicije, razne emocije i sposobnosti,  kao što su ljubav, pamćenje, pozornost, znatiželja, oponašanje, razum, itd, kojima se čovjek ponosi, mogu naći u nekakvom početnom, ili čak kadikad u dobro razvijenom stanju, u nižih životinja. One su također kadre za neko nasljedno poboljšanje, kao što smo vidjeli u domaćeg psa u usporedbi s vukom ili šakalom. Ako se ustvrdi da su neke sposobnosti, kao samosvijest, apstrakcija, itd. isključivo čovjekova posebnost, onda je zaista moguće da su one uzgredni rezultati drugih visoko razvijenih intelektualnih sposobnosti, a one su opet poglavito rezultat stalne uporabe vrlo razvijenog govora. U kojoj dobi novorođeno dijete ovlada sposobnošću apstrahiranja, ili kada postane svjesno i počne razmišljati o vlastitom postojanju? Nismo u stanju odgovoriti; niti možemo odgovoriti gledajući uspon organskom ljestvicom. Govor kao napola-vještina i napola-nagon još uvijek nosi biljeg svoje postupne evolucije. Uzvišena vjera u Boga ne pojavljuje se posvuda gdje ima čovjeka, a vjerovanje u djelatne duhovne sile prirodno slijedi iz čovjekovih inih duhovnih sposobnosti. Moralni osjećaj čini možda najbolju i najvišu razliku između čovjeka i nižih životinja, ali ne trebam više ništa reći o tom predmetu pošto sam se maloprije toliko potrudio da pokažem kako društveni nagoni,  - to prvobitno počelo čovjekova moralnog ustrojstva - uz pomoć djelatnih intelektualnih moći i učinaka navike, prirodno vode do zlatnog pravila: "Što želiš da ljudi čine tebi, to isto čini ti njima," i to je temelj moralnosti.

O jednome od sljedećih poglavlja učinit ću neke primjedbe o vjerojatnim koracima i sredstvima po kojima se postupno razvila nekolicina čovjekovih duhovnih i moralnih sposobnosti. Nepotrebno je poricati da je to moguće kad svakodnevno taj razvitak gledamo u svakog djeteta; i kad možemo pratiti savršenu postupnost od duha kakvoga potpunog idiota, nižeg od duha i najniže životinje, do duha kakvog Newtona.

4.
O načinu čovekovog razvoja iz nekog nižeg oblika
U prvome poglavlju vidjeli smo kako homologna ustrojstva u čovjeka, njegov embriološki razvitak i rudimenti koji su se još sačuvali, na najjasniji način pokazuju da je on potekao od nekog nižeg oblika. Posjedovanje uzvišenih duhovnih sposobnosti ne predstavlja nesvladiv prigovor tom zaključku. Da se neko majmunoliko stvorenje moglo preobraziti u čovjeka, taj rani oblik, kao i mnoštvo naknadnih karika, morali su nužno varirati u duhu i tijelu. O tome je nemoguće dobiti izravan dokaz; ali ako se može pokazati kako čovjek sada varira – da njegove varijacije izazivaju isti opći uzroci, i da se pokoravaju istim općim zakonima, kao i u slučaju nižih životinja – tada jedva ima sumnje da su se i negdašnje među-spone mijenjale na isti način. Isto tako, mora da su se donekle tako gomilale i učvršćivale varijacije na svakome slijedećem stupnju podrijetla.

Činjenice i zaključci koji će se iznijeti u ovom poglavlju odnose se gotovo isključivo na vjerojatna sredstva kojima je obavljena čovjekova preobrazba, imajući pred očima njegovo tjelesno ustrojstvo.  Sljedeće poglavlje bit će posvećeno razvitku njegovih intelektualnih i moralnih sposobnosti. No ovo razmatranje tiče se i postanka različitih rasa ili vrsta čovječanstva, koji god izraz da se želi.

Bjelodano je da je čovjek sada podložan belikoj varijabilnosti. Ni dvije jedinke iste rase nisu posve jednake. Možemo usporediti milijune lica i svako će biti drukčije. Isto tako postoji velika raznolikost u omjerima i veličini raznih dijelova tijela, pri čemu je jedna od najčešćih razlika u dužini goljenica. Iako u nekim dijelovima svijeta prevladava izdužena lubanja a u drugim prevladava kratka, ipak čak unutar iste rase postoji velika razlika u obliku, primjerice u urođenika Amerike i Južne Australije, (ova posljednja rasa “vjerojatno je po krvi, običajima i govoru čista i homogena kao ni jedna druga”) pa čak u stanovnika jednoga tako zatvorenog područja kao što su Sendvički otoci. Jedan ugledni zubar me uvjerava da gotovo jednaka raznolikost postoji i u zubima, kao u licima. Glavne arterije teku tako često nenormalno da se smatralo, za kirurške zahvate, korisnim na osnovu 12000 trupala izračunati učestalost svakog pojedinog toka. Nadasve su promjenljivi mišići. Tako je za nožne mišiće Prof. Turner utvrdio da na više od pedeset tjelesa ni dva nisu bila strogo jednaka, a u nekih su bila znatna odstupanja. Prof. Turner dodaje da se sposobnost izvođenja pokreta, koji su vlastiti tim mišićima, morala, u skladu s više odstupanja, preinačiti. Gosp. J. Wood kaže da je u trideset i šest osoba našao 295 mišićnih varijacija, a pri drugom ispitivanju istog broja osoba čak 558 varijacija, pri čemu je obje strane tijela računao kao jednu. U ovom potonjem uzorku, ni jedno od preko 36 tjelesa “nije bilo bez ikakvog odstupanja, ako kao jerilo uzmemo opise mišićnih sustava u anatomskim udžbenicima.”  Samo jedno tijelo imalo je izvanredno velik broj od dvadeset i pet različitih abnormalnosti. Isti mišić ponekad varira na mnogo načina tako da je Prof. Macalister opisao čak raznih varijacija u mišića palmaris accessorius.

Glasoviti stari anatom Wolf tvrdi da su utrobni dijelovi tijela promjenljiviji od vanjskih: Nulla particula est quae non aliter et aliter in aliis se habeat hominibus. /Nema ni jednog djelića a da u raznim ljudima uvijek ne bi bio drukčiji/. Čak je napisao raspravu o izboru tipičnih primjera utrobnih organa za prikazivanje. Rasprava o idealnoj jetri, plućima, bubrezima, itd., kao i o ljudskome božanskom licu, čudnovato zvuči u našim ušima.

Varijabilnost ili raznolikost duhovnih sposobnosti kod ljudi iste rase, da ne spominjemo još veće razlike među ljudima različitih rasa, tako je poznata da ovdje o tome nije potrebno prozboriti ni riječi. Tako i kod nižih životinja, kao što je pokazano pomoću više primjera u prethodnom poglavlju. Svi koji su imali posla sa zvjerinjacima priznat će tu činjenicu a vidimo to jasno u naših pasa i drugih domaćih životinja. Brehm posebno ističe da je svaki majmun od onih koje držao u zatočeništvu u Africi imao posebnu ćud i raspoloženje. On spominje jednog pavijana koji se isticao svojom inteligencijom. I čuvari u Zoološkom vrtu upozorili su me na jednog majmuna, pripadnika majmunima Novog svijeta, koji je također zapažen zbog inteligencije. Rengger, također, ističe različnost u raznim duhovnim sposobnostima majmuna pripadnika iste vrste koje je uzgajao u Paragvaju; a ta raznolikost, dodaje on, djelomično je urođena a djelomično je rezultat načina na koji su s njima postupali ili kako su ih gajili.    

Već sam drugdje toliko govorio o nasljeđu, da ovdje jedva da još treba nešto dodati. O nasljeđivanju najbeznačajnijih kao i najvažnijih značajki, o čovjeku je prikupljen veći broj činjenica, nego o bilo kojoj nižoj životinji, premda ih i za ove potonje ima obilato. Tako, glede duhovnih svojstava, njihovo nasljeđivanje je očito u naših pasa, konja i drugih domaćih životinja. Osim toga, jamačno se nasljeđuju posebni ukusi i navike, opća inteligencija, smionost, loš i dobroćudan temperament itd. Kod čovjeka, slične činjenice vidimo gotovo u svakoj obitelji;  a sada iz divnih radova gosp. Galtona znamo da genijalnost, kao čudesna složena kombinacija visokih sposobnosti, teži da bude naslijeđena; i, s druge strane, isto tako posve je sigurno da se ludilo i poremećene duhovne sposobnosti održavaju u istim porodicama.

Što se tiče uzroka varijabilnosti, u svakom slučaju mi smo veliki neznalice, ali možemo vidjeti da su one, u čovjeka kao i u nižih životinja, nekako povezane s uvjetima kojima je svaka vrsta bila izložena tijekom više naraštaja. Domaće životinje variraju više od onih u prirodnom stanju i to očito valja pripisati raznovrsnijoj i promjenjivoj naravi njihovih uvjeta. Različite ljudske rase u tom pogledu nalikuju domaćim životinjama i tako biva s jedinkama iste rase kad naseljavaju vrlo prostrana područja, kao ona u Americi. Mi vidimo utjecaj raznolikih uvjeta u civiliziranijih naroda kojih članovi pripadaju različitim slojevima i bave se različitim zanimanjima, pokazujući pri tom višu razinu osobnosti od pripadnika barbarskih naroda. Ali glede jednolikosti divljaka često se pretjeralo i u nekim slučajevima jedva se može reći da postoji. Pogrešno je ipak reći za čovjeka, čak ako promatramo samo uvjete kojima je bio izvrgnut,  da je on bio "kudikamo više domestificiran" nego bilo koja druga životinja. Neke divlje rase, kao što su Australci, nisu izloženi raznolikijim uvjetima nego mnoge vrste koje imaju vrlo široku rasprostranjenost. Čovjek se jako razlikuje od svake prave domaće životinje u jednome drugom i mnogo važnijem pogledu jer njegovo razmnožavanje nije bilo pod nadzorom bilo putem metidičnog bilo putem nesvjesnog odabira. Nijednu ljudsku rasu ili skupinu nisu drugi ljudi tako potpuno podjarmili da bi neke jedinke zadržavali i tako nesvjesno odabirali zato što bi svojim gospodarima bile nekako korisnije. Niti su namjerno izdvajani i sparivani određeni muškarci i žene, izuzev u dobro poznatom slučaju pruskih grenadira; a u tom slučaju ljudi su se pokorili, kao što se moglo očekivati, zakonu metodičnog odabira jer se tvrdi da su se mnogi visoki ljudi odrasli u selima u kojima su živjeli grenadiri sa svojim visokim ženama.                 

Ako smatramo da sve ljudske rase čine jednu vrstu, onda je njen životni prostor golem, ali i neke odijeljene rase, kao Amerikanci i Polinezijci, imaju vrlo velik prostor. Dobro je poznat zakon da su široko rasprostranjene vrste varijabilnije od vrsta omeđenih na uske prostore, pa se ljudska varijabilnost može s više točnosti usporediti s varijabilnošću široko raširenih vrsta negoli s varijabilnošću domaćih životinja.

Čini se da je varijabilnost u čovjeka i u nižih životinja ne samo da potječe od istih općih uzroka, nego su u oba slučaja zahvaćene iste značajke na veoma sličan način. To su  dokazali Godron i Quatrefages s toliko pojedinosti da meni preostaje samo se pozvati na njihova djela. Nakaznosti, koje se postupno pokazuju kao male varijacije, tako su nadalje slične kod čovjeka i nižih životinja da se zajedne i druge mogu upotrebljavati isti nazivi i ista klasifikacija, kako se može vidjeti i velikom djelu Isidorea Geoffroya St. -Hilairea. To je nužna posljedica istih zakona promjene koji prevladavaju diljež životinjskog svijeta. U svome djelu o mijenjanju domaćih životinja pokušao sam u grubo utvrditi zakone varijacije u odjeljcima: - Izravno i presudno djelovanje promijenjenih uvjeta koje se pokazuje tako što se sve jedinke iste vrste, pod istim uvjetima, mijenjaju na isti način. Učinci dugotrajne porabe ili neporabe dijelova. Kohezija homolognih dijelova. Varijabilnost mnogostrukih dijelova. Nadoknada rastenja, ali u slučaju čovjeka nisam naišao valjanih potvrda tog zakona. Učinci mehaničkog pritiska jednog dijela na drugi, primjerice zdjelice na lubanju djeteta u majčinoj utrobi. Zapreke razvitku što dovede do smanjenja ili nestanka dijelova. Ponovno pojavljivanje već dugo izgubljenih značajki vrnućem, reverzijom. I najzad, korelativna varijacija. Svi ti tzv. zakoni primjenjuju se jednako na čovjeka i na niže životinje, a većina čak i na biljke. Bilo bi suvišno ovdje o svima njima raspravljati, ali su neki toliko važni da se o njima mora dosta opširno progovoriti.

Izravno i presudno djelovanje promijenjenih uvjeta. - To je vrlo zamršena stvar. Nemoguće je osporriti da promjenom uvjeta dolazi do nekog učinaka, katkad i do znatnog učinka, na vrlo raznovrsne organizme. I na prvi pogled čini se vjerojatnim da bi taj rezultat, ako bi dovoljno dugo potrajao, bio trajan. Ali ja nisam uspio u prilog tome zaključku dobiti jasni dokaz a, s druge strane, barem što se tiče beskonačnog broja kolebljive varijabilnosti zbog koje su cijeli organizmi u nekom stupnju podatni, plastični.

U Sjedinjenim Državama mjereno je više od 1,000.000 vojnika koji su sudjelovali u prošlome ratu i zabilježene Države u kojima su rođeni o odrasli.  Iz tog strahovito velikog broja opažanja dokazano je neki mjesni utjecaji izravno djeluju na uzrast i dalje doznajemo da "izrazit utjecaj na uzrast ima Država u kojoj se fizičko odrastanje uglavnom dogodilo, i Država rođenja, odakle su preci." Tako je utvrđeno "da prebivanje za vrijeme odrastanja u zapadnim Državama pogoduje postizanju višeg uzrasta."  S druge strane, sigurno je da kod pomoraca njihov način života usporuje rastenje, kao što  pokazuju "velike razlike između uzrasta vojnika i mornara u dobi od 17 i 18 godina." Gosp. B. A. Gould pokušao je uzvrditi narav utjecaja koji tako djeluju na uzrast, ali došao je samo do negativnih rezultata, naime, da ti utjecaji nisu povezani s podnebljem, s visinom te oblasti, kraja, a čak da "ni u kojem stupnju koji se dade provjeriti" ne ovisi o postojanju  ili odsutnosti životnog izobilja. Ovaj posljednji zaključak upravo je suprotan rezultatu do kojeg je došao Villermé na temelju statističkih podataka o visini novaka u raznim dijelovima Francuske. Kad usporedimo razlike u visini između polinezijskih poglavica i nižih redova na tim istim otocima, ili između stanovnika plodnih vulkanskih i niskih neplodnih koraljnih otoka u istom oceanu, ili nadalje između stanovnika Ognjene zemlje na njezinim istočnim obalama i onih na zapadnim obalama, gdje se sredstva za život jako razlikuju, teško je izbjeći zaključak da dobra hrana i izobilje ipak utječu na uzrast. Ali upravo navedene tvrdnje pokazuju kako je teško doći do preciznog rezultata. Dr. Beddoe je nedavno dokazao da su život u gradovima i neka zanimanja, u Britanaca, štetno utjecala na njihov uzrast i on zaključuje da je to donekle nasljedno, slično onom nasljeđivanju u Sjedinjenim Državama. Dr. Beddoe dalje smatra da posvuda "gdje neka rasa dostigne vrhunac u tjelesnom razvitku, ona dopre i do vrhunaca u energiji i moralnoj snazi."

Proizvode li vanjski uvjeti neki drugi izravni učinak, nije poznato. Moralo bi se očekivati da su klimatske razlike bile od znatna utjecaja budući da pluća i bubrezi na niskoj temperaturi, a jetra i koža na višoj temperaturi, postaju aktivniji. Nekad se mislilo da su boju kože i svojstva kose određeni svjetlošću ili toplinom; i premda se teško može zanijekati neki učinak koji je tako nastao, gotovo svi istraživači sada se slažu da je taj učinak vrlo malen, čak i pošto su pod takvim utjecajem bili mnogi naraštaji. No o tom predmetu pobliže ćemo raspraviti kad budemo govorili o različitim rasama čovječanstva. Što se tiče naših domaćih životinja, tu imamo razloga vjerovati  da hladnoća i vlaga izravno utječu na rastenje dlake, ali što se tiče čovjeka, za to nisam našao nikakva dokaza.

Učinci povećane porabe i neporabe dijelova. - Dobro je poznato da se mišići u onog tko ih upotrebljava jačaju i da ih potpuna neupotreba, ili uništenje njihova živca, slabi. Kad se oko razori, očni živac često atrofira. Kad se podveže neka arterija, onda ne samo da pobočni kanali povećaju promjer, nego im odebljaju i ojačaju stijenke. Kad jedan bubreg zbog oboljenja prestane funkcionirati,  drugi postaje veći i udvostruči djelovanje. Kad se kosti više opterete, postanu ne samo deblje, nego i duže. Različita zanimanja, kad se redovno obavljaju, dovode do promjene u omjeru raznih dijelova tijela. Tako je Povjerenstvo Sjedinjenih Država ustanovilo goljeni mornara koji su sudjelovali u prošlom ratu bile 0,217 inča (5,2 mm, o. pr.) duže od goljeni pješaka iako su mornari bili prosječno niži, dok su im ruke bile prosječno 1,09 inča (26 mm, o. pr.) kraće a time i razmjerno kraće u odnosu na njihovu manju težinu. Ta kratkoća ruku očito je posljedica njihove veće uporabe, što je neočekivani rezultat; no, mornari upotrebljavaju svoje ruke poglavito za povlačenje a ne za dizanje tereta. Opseg vrata i visina svoda stopala su veći dok je opseg prsiju, struka i bokova u mornara manji nego u pješaka.

Da li bi neke od spomenutih modifikacija postale nasljedne ako bi mnogo naraštaja provodilo taj isti način života, ne znamo, ali je to vjerojatno. Rengger tanke goljenice i jake ruke paragvajskih Indijanaca pripisuje tome što su cijeli naraštaji gotovo sav svoj život provodili u kanuima, dok su im donji udovi stajali nepokretno. Ini autori došli su do sličnog zaključka u drugim sličnim slučajevima. Prema Cranzu, koji je dugo živio s Eskimima, "urođenici su uvjereni da su sposobnost i vještina u hvatanju tuljana (što je njihovo najviše umijeće i odlika) nasljedni; doista, ima nešto u tome jer će se sin nekoga glasovitog lovca na tuljane u tome odlikovati  makar izgubio oca u djetinjstvu." Ali u tom slučaju, kako se čini, nasljeđuje se duševna prikladnost, gotovo onoliko koliko i tjelesno ustrojstvo. Postoji tvrdnja da su šake engleskih radnika već kod rođenja veće nego šake gospodske djece.  Zbog korelacije koja, barem u nekim slučajevima, postoji između razvitka udova i čeljusti, moguće je da u klasa koje ne rade mnogo sa svojim rukama i nogama stoga dođe do redukcije u veličini čeljusti. Sigurno je da su one općenito manje u finih i civiliziranih ljudi nego u ljudi koji teško rade i u divljaka. No u divljaka, kao što je primijetio H. Spencer,  mora de je veća uporaba čeljusti za žvakanje grube i prijesne hrane izravno djelovala na žvačne mišiće i kosti na kojima su im hvatišta. U djece je davno prije rođenja koža na stopalima deblja nego na bilo kojem drugom dijelu tijela;  i jedva može biti dvojbe da je to posljedica naslijeđenih učinaka pritiskanja u dugom nizu pokoljenja.

Svatko zna da su urari i graveri skloni da postanu kratkovidni dok su pomorci i pogotovo divljaci općenito dalekovidni. Kratkovidnost i dalekovidnost zasigurno teže da se nasljeđuju. Što Europljani, u usporedbi s divljacima, imaju slabije osjetilo vida i druga osjetila, nedvojbeno je nagomilani i naslijeđeni učinak smanjene uporabe tijekom mnogih naraštaja; jer Rengger tvrdi da je u više navrata promatrao Europljane koji su odrasli s divljim Indijancima i s njima proveli cijeli svoj život a im ipak nisu bili ravni po oštrini osjetila. Taj isti prirodoslovac primjećuje da su lubanjske šupljine za smještaj raznih osjetila u američkih domorodaca veće negoli u Europljana i da to nesumnjivo ukazuje na odgovarajuću razliku u veličini samih organa. Blumenbach je također upozorio na veličinu nosnih šupljina na lubanjama američkih urođenika i tu činjenicu povezuje s njihovim vrlo oštrim njuhom. Po Pallasu, Mongoli sa ravnica Sjeverne Azije imaju čudesno savršena osjetila; a Prichard misli da je velika širina njihovih lubanja na razini jagodičnih kostiju posljedica njihovih izvanredno razvijenih osjetila.

Kvečua-Indijanci žive na peruanskim visoravnima i Alcide d'Orbigny kaže da su  stoga što stalno udišu vrlo razrijeđen zrak, zadobili izvanredno velik grudni koš i pluća. Plućne alveole su im, također, vaće i brojnije nego u Europljana. U ta opažanja se posumnjalo, ali gosp. D. Forbes  obavio je pomna mjerenja kod mnogih Aymarasa, jedne srodne rase, koja živi na visini između deset i petnaest tisuća stopa (između 3048 i 4572 m, o. pr.) i on mi priopćuje da se oni, opsegom i dužinom tijela, vrlo jasno razlikuju od ljudi svih drugih rasa koje je proučavao. U njegovoj tablici mjerenja, visina svakog pojedinog čovjeka predstavljena je kao 1000, a druge mjere su umanjene prema tom standardu. Tu se vidi da je ispružena ruka Aymara kraća od ruke Europljanina,a mnogo je  kraća nego u crnca. Isto tako, kraće su i golijeni te pokazuju neobičnu posebnost da je u svakog Aymara bedrena kost stvarno kraća nego goljenica (tibia). Dužina bedrene kosti prema dužini goljenice prosječno je 211 prema 252, dok su u Europljana, izmjerene istovremeno, bedrene kosti spram goljenica bile 244 prema 230, a kod tri crnca 258 prema 241. Isto tako je nadlaktica razmjerno kraća od podlaktice. Čini se da je do skraćivanja tog dijela ruke, koji je najbliži tijelu, kako mi je sugerirao gosp. Forbes, došlo kao nadoknada, kompenzacija, u odnosu na veliko izduženje trupa. Aymaras pokazuju i neke druge posebnosti u ustrojstvu, na primjer, vrlo malo ispupčenje pete.

Ti ljudi tako su dobro prilagođeni na svoja hladna i visoka obitavališta da su u strahovito velikom broju umirali kad su ih nekoć Španjolci s visina selili na niske Istočne ravnice, kao i sada kad su namamljeni dolje da zarade kao ispirači zlata. Gosp. Forbes je ipak našao nekoliko nemiješanih obitelji koje su preživjele kroz dva naraštaja i on je opazio da su još i nadalje naslijeđene njihove karakteristične posebnosti. Ali bilo je, i bez mjerenja, očito da su se sve one smanjile, a mjerenjem je utvrđeno da njihova tijela više bisu tako izdužena kao kod ljudi na visoravni dok su im se bedrene kosti nešto izdužile, kao i goljenice, premda u nešto manjem stupnju. Te stvarne mjere mogu se potražiti u spisu gosp. Forbesa. Prema tim vrijednim opažanjima, mislim, ne može biti sumnje da prebivanje tijekom mnogih naraštaja na velikoj visini teži, kako izravno tako neizravno, izazvati nasljedne modifikacije u omjerima između dijelova tijela.

Iako se čovjek tijekom posljednjih etapa svog postojanja možda nije mnogo preinačio putem povećane ili smanjene uporabe dijelova, prethodno spomenute činjenice pokazuju da se sklonost u tom pogledu kod njega nije izgubila, a pouzdano znamo da isti zakon zaista vrijedi i za niže životinje. Možemo, dakle, zaključiti da je prirodni odabir onda kad su u dalekoj prošlosti čovjekovi preci bili u prijelaznom stanju, kad su se pretvarali iz četveronožaca u dvonošce, snažnu potporu vjerojatno nalazio u nasljeđivanju učinaka veće ili manje uporabe različitih dijelova tijela.

Zaustavljanje razvitka
Postoji razlika između spriječenog razvitka i spriječenog rastenja, jer dijelovi koji su spriječeni u razvitku nastavljaju rasti, zadržavajući nadalje svoje tadašnje stanje. Tu spadaju nakaznosti i za neke od njih je poznato da se s vremena na vrijeme nasljeđuju, npr. nesraslo nepce. Za našu svrhu ovdje će biti dovoljno  spomenuti zaustavljeni razvitak mozga u mikrocefalnih idiota, kao što je to, u svojoj velikoj raspravi, opisao Vogt. U njih su lubanje manje, a moždane vijuge manje složene negoli u normalnih ljudi. Čeoni sinus ili nadočni lukovi vrlo su razvijeni a čeljusti u "effrayant" stupnju (tj. strašno, o. pr.) isturene tako da ti idioti donekle sliče nižim tipovima čovječanstva. Njihova inteligencija  i većina njihovih duhovnih sposobnosti krajnje su slabašni. Oni ne mogu naučiti govoriti i posve su nesposobni za dulju pozornost, ali su jako skloni oponašanju. Oni su snažni i izuzetno pokretljivi, neprestano pocupkuju i skaču unakokolo praveći grimase. Često uzlaze stubama četveronoške i čudno vole penjanje po pokućstvu i drveću. To nas podsjeća na užitak koji pokazuju gotovo sva djeca u pentranju po stablima, a to nas sa svoje strane podsjeća kako janjad i kozlići, izvorno brdske životinje, uživaju dok skakuću na bilo kakvom, pa i malom, uzvišenju.

Vrnuće, reverzija
Mnogi slučajevi koji će se ovdje iznijeti mogli su doći i pod prethodni naslov. Kad god je neko ustrojstvo zaustavljeno u svome razvitku, ali produži dalje rasti dok ne postane jako slično odgovarajućem ustrojstvu u nekog nižeg i odraslog člana iste skupine, onda to možemo smatrati u nekom smislu kao slučaj vrnuća. Niži članovi neke skupine daju nam nekavu sliku kako je vjerojatno bio građen zajednički predak, i teško je vjerovati da bi neki složeni dio bio zaustavljen u ranoj etapi embrionalnog razvitka kako bi mu nilo omogućeno da raste tako kao da će konačno obavljati svoju posebnu funkciju, osim ako on tu sposobnost nastavljanja rastenja  nije zadobio u nekom ranijem stadiju postojanja, kad je sadašnje neobično ili zaustavljeno ustrojstvo bilo normalno. Za jednostavni mozak nekoga mikrocefalnog idiota, time što sliči mozgu nekog majmuna, možda se u tom smislu može reći da je slučaj vrnuća. Ima  drugih slučajeva koji bolje spadaju pod ovaj naš naslov o vrnuću. Neka ustrojstva koja se redovito pojavljuju kod nižih članova skupine u koju spada čovjek, katkad se pojavljuju i u čovjeka iako nisu nađena u normalnog čovječjeg zametka; ili, ako se normalno nalaze kod čovječjeg zametka, razviju se na  nenormalan način, iako je taj način razvitka svojstven nižim članovima iste skupine. Ove napomene bit će jasnije iz objašnjenja koja slijede.

U različitih sisavaca maternica pokazuje sve stupnjeve, počev od dvojnog organa s dva ušća i dva kanala, kao šđto je to u tobolčara, pa do jednoga jednostavnog organa koji pokazuje dvojnost samo time što ima jedan slab unutrašnji nabor, kao što je to u viših majmuna i čovjeka. Glodavci pokazuju savršen niz stupnjeva između ta dva krajnja stanja. U svih sisavaca maternica  se razvija iz dvije priproste primitivne cijevi, čiji donji dijelovi čine rogove (cornua) i Dr. Farre kaže da je "tijelo matrnice u čovjeka nastalo tako što su se dva roga sjedinila svojim donjim krajevima, dok kod onih životinja kod kojih srednji dio ili tijelo maternice ne postoji, rogovi ostaju nesjedinjeni. Tijekom razvitka maternice, oba roga postupno se skraćuju dok se nakraju ne izgube ili, bolje rečeno, dok se ne apsorbiraju u tijelo maternice." Kutovi maternice još su i nadalje poput rogova, čak i kod životinja koje su na ljestvici visoko, primjerice u nižih majmuna i njihovih srodnika lemura.

Sada u žena nisu rijetkost anomalni slučajevi da potpuno razvijena maternica ima rogove, ili je djelomično podijeljena u dva organa i takvi slučajevi, prema Owenu, ponavljaju onaj "stupanj usredotočenog razvitka" koji su dostigli neki glodavci. Tu imamo možda samo jedan jednostavan primjer zaustavljanja embrionalnog razvitka dok su rastenje i potpun funkcionalni razvitak nastavljeni do kraja, jer za vrijeme trudnoće svaka strana djelomično dvostruke maternice sposobna je obaviti funkciju maternice. U drugim i rjeđim slučajevima, izgrade se dvije jasno odvojene maternične šupljine od kojih svaka ima vlastito ušće i kanal. 

Takav se stadij ne pojavljuje kod normalnog embrionalnog razvitka i teško je vjerovati, iako možda nije nemoguiće, da bi dvije jednostavne, sitne, primitivne cijevi (ako je dopušteno upotrijebiti taj izraz) znale da se razviju u dvije različite maternice, svaka sa svojim dobro izgrađenim ulazom i kanalom, i svaka opskrbljena mnogobrojnim mišićima, živcima, žlijezdama i krvnim žilama, ako one nisu prošle kroz jedan takav tijek razvitka kakav postoji kod današnjih tobolčara. Nitko valjda ne misli da je tako savršeno ustrojstvo kao što je dvostruka maternica u žene moglo biti rezultat pukog slučaja. Ali načelo vrnuća, pomoću kojeg se davno nestala spavajuća ustrojstva ponovno pojavljuju, moglo bi poslužiti kao vođa za potpuni razvitak tog organa, čak i poslije jako mnogo vremena.

Pošto je Profesor Canestrini pretresao prethodni i razne slične slučajeve, došao je do istog zaključka onome koji sam upravo iznio. On navodi još jedan primjer, slučaj jagodične kosti koja se u nekih viših majmuna (Quadrumana) i drugih sisavaca normalno sastoji od dva dijela. U takvu stanju ona je u dvomjesečnog ljudskog zametka i takva ponekad zaostane, kao zaustavljeni razvitak, u odraslog čovjeka, češće u nižih prognatnih rasa. Otuda Canestrini zaključuje da je neki davni predak čovjeka morao imati takvu kost kao normalno podijeljenu u dva dijela, koja su se kasnije spojila. Čeona kost u čovjeka  sastoji se od jednog dijela, ali u zametka i u djece, te gotovo u svih nižih sisavaca, ona se sastoji od dva dijela odvojena jasnim šavom. Taj šav ponekad se zadrži, više ili manje jasno, i u odraslih ljudi, a češći je u drevnih nego u sadašnjih lubanja, naročito, kao što je opazio Canestrini, u lubanja koje su iskopane iz diluvija i pripadaju brahicefalnom tipu. Ovdje, ponovno, on dolazi do istog zaključka kao i u sličnom slučaju za jagodične kosti. U tom, kao i u drugim primjerima koji će odmah biti navedeni, uzrok da se stare rase češće približuju u nekim značajkama nižim životinjama nego novije rase, čini se da je taj što novije rase stoje u dugoj liniji potomaka na nešto većoj udaljenosti od svojih ranijih polu-ljudskih predaka.

Mnogi prirodoslovci iznijeli su kao slučajeve vrnuća, više ili manje slične naprijed navedenima, ali to se čini dosta sumnjivo jer u nizu sisavaca morali bismo se spuštati vrlo duboko da bismo naišli na takva ustrojstva kao normalna.

Očnjaci su u čovjeka savršeno učinkovito oruđe za žvakanje. Ali, kao što primjećuje Owen, na njihov pravi očnjački značaj "ukazuje stožasti oblik krune, koja završava tupim vrhom, ispupčenim izvana i ravnim ili blago uleknut unutra, na čijoj je osnovici jedan slab izraštaj. Konusni oblik najbolje je izražen u tamnoputih rasa, naročito u Australaca. Očnjaci su dublje usađeni i imaju jači korijen nego sjekutići." Pa ipak čovjek se više tim zubima ne služi kao naročitim oruđem za čerečenje svojih neprijatelja  ili plijena; stoga se oni mogu, što se tiče njihove prave funkcije, smatrati kao rudimentarni. Kao što primjećuje Haeckel, u svakoj boljoj zbirci ljudskih lubanja može se naći poneka s očnjacima koji za razliku od ostalih zuba znatno strše, samo što je to u manjoj mjeri, kao u čovjekolikih majmuna. U takvim slučajevima, postoje praznine između zuba na jednoj čeljusti za prihvat očnjaka suprotne čeljusti. U jednoj kafirskoj lubanji, koje sliku donosi Wagner, taj međuprostor je začudno velik. Uzme li se u obzir koliko malo je istraženo drevnih lubanja, u usporedbi s novijima, zanimljiva je činjenica da bar u tri slučaja očnjaci strše jako, a u slučaju čeljusti iz Naulette rečeno je da su golemi. 

Kod čovjekolikih majmuna potpuno razvijene očnjake imaju samo mužjaci, ali u  ženke goriline, a u manjem stupnju i orangutanove, ti zubi znantno strše između ostalih zuba; stoga činjenica da katkad očnjaci znantno strše i u žena, u što sam se sam uvjerio, ne može se nikako uzeti kao ozbiljan prigovor mišljenju da ponekad znatno razvijeni očnjaci u čovjeka nisu vrnuće k nekome majmunolikom pretku. Onaj tko s prezirom odbacuje mišljenje da oblik njegovih vlastitih očnjaka, i njihova kadikad velika razvijenost u  inih ljudi, dolazi otud što su naši davni preci bili naoružani tim strašnim oruđem, otkrit će vjerojatno svojim prezrivim osmjehom, liniju njihova podrijetla. Jer, iako je daleko od namjere i od mogućnosti da te zube upotrijebi kao oruđe, ipak će nesvjesno stegnuti njihove "režeće mišiće" (kako ih je nazvao Sir C. Bell) i pokazati ih pripravne za akciju, poput psa koji je spreman za borbu.

Mnogi mišići koji su svojstveni četverorukim majmunima (Quadrumana) i drugim sisavcima ponekad su razvijeni i u čovjeka. Profesor Vlaković istražio je kod četrdeset muškaraca i u devetnaestorice je našao jedan mišić koji je nazvao ishio-pubičnim; u trojice drugih muškaraca taj mišić bio je predstavljen ligamentom, a kod ostale osamnaestorice nije mu bilo ni traga. Samo u dvije od trideset žena, taj mišić bio je s obje strane, ali u tri druge bio je prisutan rudimentarni ligament. Stoga se čini da je taj mišić češći kod muškog nego kod ženskog spola; a prema temeljnom načelu da čovjek vuče podrijetlo od nekoga nižeg oblika, njegova nazočnost je shvatljiva, jer taj je  mišić pronađen kod mnogih nižih životinja, a kod svih njih on služi isključivo kao pomoć mužjaku prilikom parenja.

Gosp. J. Wood je u nizu svojih izvrsnih rasprava opisao do u tančine velik broj mišićnih varijacija u čovjeka, koje su nalik normalnim ustrojstvima u nižih životinja. Uzmemo li u obzir samo mišiće koji jako sliče mišićima što se redovito nalaze u naših najbližih srodnika, u majmuna (Quadrumana), i odveć ih je mnogo da bismo ih ovdje mogli navesti. Samo kod jednog čovjeka, čije tijelo je bilo snažne građe i lubanja vrlo dobro sazdana, uočio je sedam mišićnih varijacija, od kojih je svaka jasno predstavljala mišiće svojstvene različitim vrstama majmuna. Taj čovjek imao je, na primjer, s obje strane vrata pravi i snažan "levator claviculae," onakav kakav je pronađen u svih vrsta majmuna, i kakav se nalazi, kažu, otprilike u jednoga od šesdeset ljudi. Nadalje, taj čovjek imao je "jedan naročiti abduktor metatarzalne kosti petoga nožnog prsta, onakav kakav imaju, kao što su to pokazali profesor Huxley i gosp. Flower, svi viši i niži majmuni."  Šaka i ruka u čovjeka imaju izrazito osebujno ustrojstvo, ali su njihovi mišići podložni krajnjem variranju, pri čemu su nalik odgovarajućim mišićima u nižih životinja. Takve sličnosti su ili potpune ili nepotpune, u ovome posljednjem slučaju još i jasno prijelazne naravi. Neke varijacije su običnije u muškaraca, druge u žena, što nismo u stanju obrazložiti. Gosp. Wood, pošto je opisao mnoge slučajeve, stavlja ovu sadržajnu primjedbu: "Upadljiva odstupanja mišićnih ustrojstava od redovnog tipa teku žlijebovima ili smjerovima za koja se mora pretpostaviti da upozoravaju na nekog neznanog čimbenika koji je od velike važnosti za cjelovito poznavanje opće i znanstvene anatomije."

Vrlo je vjerojatno da je taj nepoznati čimbenik vrnuće, povratak na raniji oblik postojanja. Posve je nevjerojatno da bi neki čovjek pukim slučajem morao imati ne manje od sedam mišića koji su abnormalno slični mišićima nekih majmuna, ako među njima nema nikakve genetičke povezanosti. S druge strane, ako je čovjek potekao od nekoga majmunolikog stvorenja, nemoguće je navesti nikakav valjani razlog zašto se u njemu neki mišići ne bi mogli iznenada ponovno pojaviti poslije razmaka od mnogo tisuća naraštaja, onako kao što se u konja, magarca i mazge najednom pojavljuju tamne pruge po nogama i plećkama poslije razmaka od stotina ili, vjerojatnije, tisuća naraštaja.

Ti različiti slučajevi vrnuća tako su blisko povezani sa slučajevima rudimentarnih organa, koji su navedeni u prvome poglavlju, da se mnogi od njih podjednako opravdano mogli naći u bilo kojemu od ta dva poglavlja. Tako za ženinu maternicu s dva roga može se reći da predstavlja, u rudimentarnom stanju, isti taj organ u njegovu normalnom stanju kod nekih sisavaca. Neki dijelovi koji su kod čovjeka rudimentarni, npr. trtična kost (os cocygs) u oba spola i sise u muškog spola, uvijek postoje, dok se drugi, primjerice suprakondiloidni otvor, pojavljuju samo povremeno, pa bi se mogli staviti u poglavlje o vrnuću. Ta različita ustrojstva što se pojavljuju u vrnućima, kao i ona prava rudimentarna, nepogrešivo ukazuju na podrijetlo čovjeka od nekoga nižeg oblika.

Korelativne promjene
U čovjeka, kao i u nižih životinja, mnoga ustrojstva su među sobom tako tijesno povezana da kad se mijenja jedan dio onda se mijenja i drugi premda u većini slučajeva nismo u stanju navesti razlog. Ne možemo reći da li jedan dio upravlja drugim, ili oba ovise o nekome dijelu koji se ranije razvio. Isto tako, kao što je to višekratno isticao I. Geoffroy, tijesno su povezana međusobno i različita nakazna ustrojstva. Istodobnoj promjeni naročito su sklona homologna ustrojstva, kao što to vidimo za obje strane tijela te gornje i donje udove. Meckel je još davno primjetio da kad mišići ruke odstupe od svoga tipa, onda gotovo uvijek sliče nožnim mišićima, a obratno je s nožnim mišićima. Organi vida i sluha, zubi i kosa, boja kože i kose, boja i konstitucija više ili manje su korelativni. Profesor Schaaffhausen prvi je upozorio na očit odnos koji postoji između mišićnog sklopa i jako izraženih nadočnih grebena, tako karakterističnih za niže ljudske rase.

Osim varijacija koje se mogu, s više ili manje vjerojatnosti, staviti pod prethodne naslove, postoji velika skupina varijacija koje se privremeno mogu nazvati spontanima jer nam se čini, zbog neznanja, da nastaju bez ikakva uzroka. Može se, međutim dokazati, da takve varijacije, biloda se sastoje iz malih individualnih razlika bilo iz velikog i naglog odstupanja u ustrojstvu, ovise mnogo više o konstituciji organizma nego o naravi uvjeta  kojima je bio podvrgnut.           

Porast stanovništva
Poznato je da su civilizirana pučanstva, pošto su stavljena pod povoljne uvjete, kao u Sjedinjenim Državama, odvostručila svoju brojnost u dvadeset i pet godina, a prema Eulerovom računu, to bi se moglo dogoditi i za nešto više od dvanaest godina. Po spomenutom računu, sadašnje stanovništvo Sjedinjenih Država, tj.  trideset milijuna, u 657 godina pokrilo bi cijelu zemaljsku kuglu tako gusto da bi na svaki četvorni jard (lakat, 0.914 m, o. pr.) površine dolazila četiri čovjeka. Prva ili osnovna smetnja neprekidnom porastu čovječanstva u tome je što ne može pribaviti sredstva za život i da živi u udobnostima. Da je tomu tako, zaključujemo iz onoga što vidimo, na primjer, u Sjedinjenim Državama gdje je lako dobiti sredstva za život i gdje ima dovoljno prostora. Ako bi se takva sredstva najednom udvostručila u Velikoj Britaniji, i naš broj brzo bi se udvostručio. Kod civiliziranih naroda prva smetnja djeluje poglavito tako što ograničava broj brakova. Veća smrtnost djece kod najsiromašnijih klasa također je vrlo važna, kao i veća smrtnost, u svim životnim dobima i zbog različitih bolesti, stanovnika koji žive u prenatrpanim i bijednim stanovima. Kod naroda koji imaju povoljnije uvjete za život, posljedice teških zaraza i ratova brzo se nadoknade, i više nego nadoknade.  Iseljavanje može, također, privremeno zaustaviti porast stanovništva, ali kod krajnje siromašnih klasa ono nema znatnijeg utjecaja.

Ima razloga pretpostaviti, kao što je opazio Malthus, da je sada rasplodna moć u barbarskih naroda manja negoli u civiliziranih. O tome ne znamo ništa pouzdano jer kod divljaka nema popisivanja stanovništva; ali prema suglasnim iskazima misionara, i drugih ljudi koji su dugo boravili kod takvih naroda, čini se da su njihove obitelji obično male i rijetko se nađe koja velika. To se donekle može pripisati i tome, kako su neki mislili, što njihove žene dugo doje svoju djecu, ali je također vrlo vjerojatno da su divljaci, koji često trpe mnoge nevolje i koji ne dobivaju jako krepku hranu kao civilizirani ljudi, manje plodni. U jednom svome renijem djelu sam pokazao da su svi naši domaći četveronošci i ptice, kao i sve naše kultivirane biljke, plodniji od odgovarajućih vrsta u prirodnom stanju. Ne može se uzeti kao ozbiljan prigovor na taj zaključak to da životinje koje nejedanput dobiju obilje hrane, ili se previše udebljaju, i većina biljaka ako se premjeste s jako posnog na jako plodno zemljište, postanu više ili manje neplodne. Stoga bismo mogli očekivati da će civilizirani ljudi, koji su u nekom smislu jako odnjegovani, biti plodniji nego divlji ljudi. Isto je tako vjerojatno da će povećana plodnost civiliziranih naroda postati nasljedna osobina, kao i u naših domaćih životinja; barem  se zna da u čovječanstvu postoji sklonost da se u nekim obiteljima rađaju blizanci.

Pri svemu tome što se čini da su divljaci neplodniji od civiliziranih ljudi, njihov broj bi nedvojbeno brzo porastao kad ih neki uzroci ne bi uporno sprečavali. Santali, odnosno plemena indijskih planina, u novije vrijeme dali su dobar primjer za tu činjenicu jer su se, kao što je pokazao gosp. Hunter, jako umnožili nakon uvođenja cijepljenja i pošto su suzbijene razne bolesti, a rat strogo zabranjen. Taj porast ne bi, međutim, bio moguć da se ti priprosti ljudi nisu raspršili u susjedne oblasti kao nadničari. Divljaci se gotovo uvijek žene, a ipak tu je jedno razborito ograničenje jer se obično ne mogu vrlo rano  oženiti. Mladi ljudi često trebaju dokazati da mogu uzdržavati ženu pa stoga obično prvo moraju zaraditi čime će je otkupiti od njezinih roditelja. Teškoća da se dobiju sredstva za život, u divljaka katkad njihov broj ograničava na mnogo izravniji način nego u civiliziranih naroda jer sva plemena od vremena na vrijeme stradaju od ljute gladi. U takva vremena divljaci su primorani gutati mnogo loše hrane i zdravlje im neminovno stradava. Objavljena su mnoga izvješća kako im poslije i u vrijeme gladovanja nateknu  trbusi i omršave udovi. Tada su oni, također, prisiljeni mnogo lutati pa, kao što su me uvjeravali u Australiji, pri tom nastrada mnogo njihove djece. Kako se gladi pojavljuju periodično, oviseći ponajviše o vremenskim nepogodama, to je u svim plemenima nužno kolebljiv broj njihovih članova. On ne mogu postojano i pravilno brojčano rasti jer tu nema umjetnog povećavanja dotoka hrane. Divljaci pritisnuti novoljom upadaju u druga područja i zbog toga nastaje rat; ali oni su sa svojim susjedima gotovo neprekidno u ratu. U svojoj potrazi za hranom, oni su izloženi mnogim nevoljama na kopnu i vodi, a u nekim zemljama mnogo stradaju i od većih grabežljivih zvijeri. Čak u Indiji, mnoge oblasti ostale su bez naroda zbog napada tigrova.

Malthus je raspravljao o tih nekoliko smetnji, ali on dovoljno ne ukazuje na onu koja je vjerojatno od svih najvažnija, a to je čedomorstvo, naročito ubijanje ženske djece i običaj izazivanja pobačaja. Ta praksa sada prevladava u mnogim dijelovima svijeta a čini se da je čedomorstvo, kao što je pokazao gosp. M'Lennan  nekoć bilo još raširenije. Čini se da je takva praksa proizašla odatle što su divljaci uvidjeli teškoću, ili radije nemogućnost, da prehrane svu djecu koja se rode. Spomenutim smetnjama može se pribrojiti i razvrat, ali on ne bi nastao zbog nedostatka sredstava za život, premda ima razloga vjerovati da razvrat u nekim slučajevima (kao u Japanu) namjerno potican kao sredstvo za zaustavljanje porasta pučanstva.

Ako bacimo pogled u krajnje daleku prošlost, čovjek prije nego što je stigao do dostojanstva ljudske naravi većma bi se bio ravnao po nagonu a manje po razumu, nego što to čine sadašnji divljaci. Naši rani polu-ljudski preci ne bi bili činili čedomorstvo jer nagoni nižih životinja nisu nikad tako izopačeni da bi ih naveli na redovno uništavanje vlastitog potomstva. Mora da nije bilo nikakvog razumnog uzdržavanja od ženidbe i da su se spolovi još zarana slobodno združivali. Stoga mora da su čovjekovi preci pokazivali težnju da se naglo umnože, ali neke smetnje, povremene ili stalne, mora da su sprečavale njegovo umnožavanje, čak i jače nego kod današnjih divljaka. O točnoj naravi tih smetnji ne možemo reći ništa više nego o onima kod većine drugih životinja. Znamo da su se konji i goveda, životinje koje nisu inače odveć plodne,  namnožile u golemoj množini kad su prvi put slobodno puštene u Južnu Ameriku. Slon koji se najsporije množi od svih poznatih životinja, razmnožavanjem bi za nekoliko tisuća godina opskrbio bi svijet. Umnožavanje svih vrsta majmuna mora da se nečim sprečava, ali ne, kao što Brehm kaže, napadima grabežljivih zvijeri. Nitko neće htjeti tvrditi da je sadašnja moć razmnožavanja kod divljih konja i goveda u Americi u početku znatno povećala, ili da se ta moć, čim je neka oblast bila gusto naseljena, nije smanjila. Nema sumnje, u ovom slučaju kao i u svima drugima, smetnje su djelovale istodobno, i različite smetnje pod različitim okolnostima; možda su bile od svih njih najvažnije povremene nestašice koje su ovisile o nepovoljnim vremenskim prilikama. Mora da je tako bilo i kod davnih predaka čovjeka.

Prirodni odabir
Vidjeli smo dosad da se u čovjeka mijenjaju i duh i tijelo, i da te promjene dolaze neizravno ili izravno od istih općih uzroka, i da se ravnaju prema istim općim zakonima, kao i kod nižih životinja. Čovjek se raširio daleko licem zemlje i, za vrijeme tih stalnih selidba, mora da je bio izložen najraznovrsnijim životnim uvjetima. Stanovnici Ognjene zemlje, Rta Dobre Nade i Tasmanije, na jednoj polutki, i oni iz arktičkih oblasti, na drugoj, mora da su prošli kroz mnoge klime i da su promijenili mnogo puta svoje navike dok nisu došli do svojih sadašnjih obitavališta. Davni ljudski preci mora da su također težili, kao i sve druge životinje, da se razmnože više nego što su imali sredstava za život;  stoga su povremeno morali biti izloženi borbi za opstanak, a prema tome i neumoljivom zakonu prirodnog odabira. I zbog toga su se, kadikad ili redovito, svakovrsne podobne varijacije održavale, a nepodobne su bile uklanjane. Time ne mislim na velika odstupanja u ustrojstvu, koja se pojavljuju samo poslije dugih vremenskih razmaka, nego na jednostavne individualne razlike. Znamo, na primjer, da su mišići naših ruku i nogu, o kojima ovise naše sposobnosti kretanja, skloni neprestanoj varijaciji, kao što je i u nižih životinja. Ako su dakle čovjekovi preci koji su naseljavali neku oblast, naročito oblast u kojoj je dolazilo do nekih promjena njihovih uvjeta, bili podijeljeni u dvije jednake skupine, onda mora da je skupina, koja je okupila sve jedinke s najbolje prilagođenim moćima kretanja za pribavljanje sredstava za život i za vlastitu obranu, preživljavala prosječno u većem broju, i proizvodila veći broj potomaka, nego druga skupina koja je bila manje obdarena.

Čovjek i u najprimitivnijem stanju u kojem sada postoji najdominantnija je životinja što se ikad pojavila na Zemlji. On se proširio šire od bilo kojeg drugog visoko organiziranog oblika, i svi ostali uzmakli su pred njim. Jasno je da on tu svoju golemu nadmoćnost ima zahvaliti svojim intelektualnim sposobnostima, svojim društvenim navikama koje ga navode da pomaže i brani svoje bližnje, a i svojem tjelesnom ustrojstvu. Golema vrijednost tih značajki potvrđena je krajnjim pravorijekom borbe za opstanak. U svezi sa sposobnostima njegovog  intelekta mogao se razviti i njegov artikulirani govor, a o njemu poglavito je ovisio njegov čudesni uspjeh. Čovjek je izumio i bio je sposoban upotrebljavati razna oružja, oruđa, zamke, itd. kojima se brani, ubija ili hvata divljač te na drugi način pomoću njih priskrbljuje hranu. On je napravio splavi ili čamce za ribolov ili za prijevoz na susjedne plodne otoke. On je otkrio umijeće pravljenja vatre pomoću koje je moglo tvrdo i drvenasto korijenje mogao učiniti probavljivim, a otrovno korijenje ili biljke neškodljivima. Spomenuto otkriće, vjerojatno poslije govora najveće koje je čovjek ikad učinio, dogodilo se još prije praskozorja ljudske povijesti. Ti različiti pronalasci, kojima se čovjek jako istaknuo još na najprimitivnijem stupnju, izravnii su rezultat razvoja njegovih sposobnosti promatranja, pamćenja, znatiželje, mašte i razuma. Stoga ne mogu razumjeti otkuda to da gosp. Wallace zastupa mišljenje kako je “prirodni odabir bio u stanju obdariti divljaka samo nešto malo savršenijim mozgom nego što je mozak nekog majmuna.”

Premda su za čovjeka intelektualne sposobnosti i društvene navike od najveće važnosti, ipak ne smijemo podcjenjivati ni važnost njegova tjelesnog ustrojstva, kojem će biti posvećen preostali dio ovog poglavlja. O razvitku intelektualnih i društvenih ili moralnih sposobnosti raspravit ćemo u sljedećem poglavlju.

Nije laka stvar čak ni precizno udarati čekićem, kao što će to priznati svatko tko je pokušao učiti tesarski zanat. Da se kamen baci da nešto pogodi onako točno kao što to izvede stanovnik Ognjene zemlje u obrani, ili kad gađa pticu, potreban je savršena usklađenost u djelovanju mišića šake, nadlaktice i ramena, pa još k tome i fino osjetilo opipa. Pri bacanju kamena ili koplja, i pri mnogim drugim radnjama, čovjek mora čvrsto stajati na svojim nogama, a i to zahtijeva savršenu usklađenost mnogih mišića. Da se od kremen okreše u najgrublje oruđe, ili od kosti načini bodljikasto koplje ili udica, za to treba savršena ruka; jer kao što primjećuje jedan od najmjerodavnijih sudaca gosp. Schoolcraft, prerada kamenih komada u noževe, koplja ili vrhove strijela, odaje "izvanrednu vještinu i dugo vježbanje." Potvrdu o tome nalazimo u činjenici da je kod prvobitnih ljudi postojala podjela rada; nije svatko izrađivao vlastito kremeno oruđe ili priprosto posuđe, već su se, kako se čini, samo neki posvećivali tom poslu, dobivajući nedvojbeno za to dio lovine. Arheolozi su uvjereno da je proteklo jako mnogo  vremena prije nego što su naši preci došli na pomisao da izrađuju oruđe bruseći komade kremena. Jedva se može sumnjati da je neka čovjekolika životinja, koja je imala šaku i ruku dovoljno savršenu da točno baca kamen ili da od kremena pravi grubo oruđe, mogla, poslije dugog vježbanja napraviti, ukoliko to ovisi samo o mehaničkoj sposobnosti, gotovo sve što i civilizirani čovjek. U tom pogledu, ustrojstvo ruke može se usporediti s ustrojstvom glasovnih organa koje majmuni upotrebljavaju za proizvodnju raznih signalnih krikova ili, kao što je u jedne vrste, glazbenih kadenci; ali u čovjeka, sasvim slični glasovni organi prilagođeni su, nasljeđivanjem učinaka uporabe, za artikulirani govor.

Ako se sad vratimo na najbliže čovjekove srodnike, pa stoga i najbolje predstavnike naših prvobitnih predaka, nalazimo da su šake u velikih majmuna (Quadrumana) građene po istome općem obrascu kao i naše, ali da su kudikamo manje prilagođene za raznoliku uporabu. Njihove ruke nisu tako dobro udešene za kretanje kao noge u psa, kao što se to može vidjeti kod majmuna kao što su čimpanza i orangutan, koji hodaju na vanjskim rubovima dlana, ili na člancima povijenih prstiju šake. Njihove ruke, međutim, čudesno dobro su prilagođene za pentranje po drveću. Majmuni obuhvaćaju tanke grane ili lijane palcem na jednoj strani a prstima i dlanom na drugoj, onako kao što to i mi činimo. Stoga oni mogu također svojim ustima prinijetti i krupne predmete, na primjer grlić boce. Pavijani prevrću kamenje i čeprkaju svojim rukama korijenje. Sposobni za primicanje prstiju ruke palcu oni pobiru orahe, kukce ili druge sitne predmete i nedvojbeno vade na taj način jaja i ptiće iz ptičjih gnijezda. Američki majmuni udaraju divljim narančama o granje  dok im ne prsne kora i tada ih prstima obiju ruku oljušte. Drugi opet majmuni pomoću dva palca otvaraju ljušture školjaka. Svojim prstima vade oni jedni drugima trnje i čičke, a trijebe i jedan drugome nametnike. U prirodnom stanju, oni pomoću kamena razbijaju tvrde plodove. Oni kotrljaju kamenje ili ga bacaju na svoje neprijatelje; ipak,  ipak, u tim različitim radnjama oni su nevješti, i kao što sam se osobno uvjerio, nesposobni su s preciznošću baciti kamen.

Meni se čini posve pogrešnim mišljenje da bi majmunima, zato što “predmete nespretno grabe" u tu svrhu, jednako kao i njihove sadašnje ruke, bio mogao poslužiti i "neki manje specijalizirani organ."  Naprotiv, nema razloga sumnjati da bi im savršenije građene ruke bile prednost, pod pretpostavkom, a to je ovdje važno dodati, da time njihove ruke ne postanu manje podobne za pentranje po drveću. Ali možemo naslutiti da bi tako savršena ruka mogla postati nepogodna za pentranje, jer većina majmuna koji žive po drveću, naime atelesi u Americi, kolobus u Africi i hilobati u Aziji, imaju bilo vrlo smanjene ili čak rudimentarne palce, ili su im prsti djelomično srasli tako da su im se ruke pretvorile u obične kuke za prihvaćanje. 

Čim je davno neki član iz velikog niza primata, zbog promjene u načinu priskrbljivanja sredstava za život ili zbog promjene uvjeta u kraju gdje je živio, počeo nešto manje prebivati na drveću a više na zemlji, moralo je doći do preinaka i u njegovu načinu hodanja; i tako je morao postati ili izrazitiji četveronožac ili pak dvonožac. Pavijani mahom borave po brežuljkastim i kamenitim predjelima, te se samo u nuždi penju na visoko drveće, i oni imaju hod gotovo kao pas. Samo je čovjek postao dvonožac i mislim da možemo djelomično objasniti kako je  zadobio svoj uspravan stav, koji je očito jedna od njegovih najuočljivijih razlika u odnosu na njegove najbliže srodnike. Čovjek ne bi mogao postići svoj sadašnji dominantni položaj u svijetu bez svojih ruku koje su tako čudesno prilagođene da rade po njegovoj volji. Sir C. Bell smatra da "ruka dopunjuje sva oruđa i da, udružena s razumom, daje čovjeku univerzalno gospodstvo." Ali teško da bi ikada šaka i ruka postale dovoljno savršene za izradu oružja, ili za sigurno gađanje kamenom i kopljem, dokle god su redovno upotrebljavane za pokretanje cjelokupne težine tijela ili, kao što je ranije rečeno, dokle god su bile posebno prilagođene za pentranje po drveću. Tako gruba uporaba otupila bi u ruke i osjetilo opipa, o kojem dosta ovisi njihova finija uporaba. Samo ti razlozi bili bi dovoljni da za čovjeka bude prednost ako postane dvonožac;  no i za mnoge radnje bilo je nužno da se obje ruke  i cio gornji dio tijela oslobode; u tu svrhu, pak, on mora čvrsto stajati na svojim stopalima. Da se taj veliki napredak ostvari, stopala su postala ravna, a nožni palac se osebujno preinačio, iako je zbog toga posve izgubio sposobnost hvatanja. Sukladno načelu fiziološke podjele rada koje vlada u cijelome životinjskom svijetu, čim su se ruke usavršile za uzimanje predmeta, noge su se morale usavršiti za nošenje i pokretanje tijela. U nekih divljaka, međutim, noge nisu potpuno izgubile sposobnost za hvatanje, kao što to oni pokazuju načinima na koje se pentraju po drveću i pri njihovoj upotrebi na druge načine. 

Ako je za čovjeka bila prednost što može stajati čvrsto na svojim nogama i što ima slobodne šake i ruke, o čemu ne može biti dvojbe nakon njegovih osobitih uspjeha u borbi za život, onda ne mogu vidjeti razlog zašto to nije mogla biti prednost i za njegove pretke da postanu sve više i više uspravljeni ili dvonogi. Oni bi na taj način bili postajali sve sposobniji da se brane kamenjem ili štapovima, da napadnu svoj plijen ili da inače dođu do hrane. Najbolje građene jedinke mora da su tijekom dugog vremena najbolje uspijevale i da su se održavale u većem broju. Da su gorila i nekoliko joj srodnih oblika izumrli, moglo bi se vrlo glasno i tobože  utemeljeno tvrditi da se neka životinja nije mogla postupno pretvoriti iz četveronošca u dvonošca, jer bi u prijelaznom stanju sve te jedinke bile slabo podobne za kretanje. Ali mi znamo (i zaista vrijedi o tome razmišljati) da su neke vrsti čovjekolikih majmuna upravo sada u tome prijelaznom stanju, a nitko nema dvojbe da su oni općenito dobro prilagođeni svojim životnim uvjetima. Tako, gorila trči zanoseći se stražnjim udovima u stranu, ali običnije se kreće oslanjajući se na svoje podvijene šake. Dugoruki majmuni upotrebljavaju ponekad svoje ruke kao štake, bacajući naprijed između njih svoje tijelo, a neke vrste hilobata, koje čovjek nije za to vježbao, mogu uspravno dosta brzo hodati ili trčati, ali, ipak, kreću se nespretno i nesigurnije od čovjeka. Ukratko, vidimo da su načini kretanja u sadašnjih majmuna razni prijelazi između načina na koji se kreće neki  četveronožac i onoga na koji se kreće neki dvonožac ili čovjek.
   
Kako su čovjekovi preci dobivali sve uspravniji položaj, sa šakama i rukama sve više i više preinačenim za hvatanje i druge svrhe, sa stopalima i nogama istovremeno preinačenim za čvrsto nošenje tijela i hod, neizbježno su bile nužne i bezbrojne druge promjene u ustrojstvu. Zdjelica se morala proširiti, kralježnica na poseban način saviti, a glava ustaliti u svome promijenjenom položaju, i sve te promjene zbile su se kod čovjeka. Prof. Schaffhausen tvrdi da “su snažne mastoidne izrasline na lubanji rezultat uspravnog stava;” a nema tih izraslina u orangutana i  čimpanze, itd., dok su u gorile manje nego u čovjeka. Mogla bi se ovdje navesti i razna druga ustrojstva koja su, čini se, povezana s uspravnim položajem ljudskoh tijela. Vrlo je teško odlučiti koliko su te koralitivne promjene rezultat prirodnog odabira, a koliko su nastupile nasljeđivanjem učinaka zbog veće uporabe nekih dijelova, ili zbog djelovanja jednog dijela na drugi. Bez sumnje, ti uzroci promjene često djeluju zajedno i uzajamno: tako, ako su se neki mišići i koštani nastavci, za koje su oni učvršćeni, zbog stalne uporabe razvili jače, onda to pokazuje da su se neke radnje obavljale redovito i sigurno su bile korisne. Stoga su jedinke koje su ih najbolje obavljale, nužno bile spremne u većem broju se održati.

Slobodna uporaba ruke i šake, što je djelomično uzrok a djelomično posljedica uspravnog položaja čovjekova tijela, čini se da je dovela na jedan neizravan način i do drugih preinačenja ustrojstva. Davni muški preci čovjeka bili su vjerojatno, kao što je ranije rečeno, naoružani velikim očnjacima, ali kako su se postupno navikavali na porabu kamenja, štapova ili drugih oružja u borbi s neprijateljima i suparnicima, mora da su sve manje i manje upotrebljavali za to svoje čeljusti i zube. U tom slučaju, čeljusti, zajedno sa zubima, mora da su se smanjile, kao što se to može sa sigurnošću primijetiti u mnogim sličnim slučajevima. U jednome od sljedećih poglavlja imat ćemo jedan sasvim usporedan slučaj gdje su se očnjaci u mužjaka preživača smanjili ili sasvim nestali, očito, u vezi s razvitkom njihovih rogova, a u konja u svezi s njihovom navikom da se bore sjekutićima i kopitima.
   
Kod odraslih mužjaka u čovjekolikih majmuna, velik razvoj čeljusnih mišića učinio je, kao što su Rütimeyer i drugi tvrdili, da se njihova lubanja jako razlikuje u mnogom pogledu od ljudske lubanje i da te životinje dobiju "jedan zaista strašan izgled." Stoga, budući da su se čeljusti i zubi u ljudskih predaka postupno smanjivali, njihova odrasla lubanja mora da je pokazivala otprilke one iste značajke koje pokazuje u mladih čovjekolikih majmuna, i dospjela je dotle da vrlo sliči lubanji današnjeg čovjeka. Veliko smanjivanje očnjaka u mužjaka mora da je, kao što ćemo kasnije vidjeti, putem nasljeđa, gotovo sigurno utjecalo na zube ženki.

Kako su se različite duhovne sposobnosti razvile postupno, gotovo sigurno i mozak mora da je bio sve veći. Nitko nema dvojbi, pretpostavljam,  da je velik obujam mozga u čovjeka, relativno velik prema njegovu tijelu i u usporedbi s mozgom gorile ili orangutana, u tijesnoj svezi s njegovim višim duhovnim sposobnostima. Sasvim slične činjenice vidimo u kukaca, gdje  su u mrava moždani gangliji izvanredno veliki; ti gangliji u svih opnokrilacati su nekoliko puta veći nego u manje inteligentnih redova, kao što su kornjaši.

S druge strane, nitko neće smatrati da se intelekt dviju životinja ili dvoje ljudi može točno odrediti po volumenu njihovih lubanja. Sigurno je da izvrsne duševne aktivnosti može biti i kod krajnje male apsolutne mase živčane tvari; tako, općenito su poznate neobično raznoliki nagoni, duhovne sposobnosti i uzbuđenja, afekti u mrava, a ipak njihovi moždani gangliji nisu veći od četvrtine vrška pribadače. S tog motrišta, mozak nekog mrava jedna je od najčudesnijih stvari na svijetu, možda čudesnija i od  ljudskog mozga.

Mišljenje da u čovjeka postoji neka tijesna povezanost između veličine mozga i razvitka intelektualnih sposobnosti potpomognuto je usporedbom lubanja divljih i civiliziranih rasa, usporedbom lubanja starih i sadašnjih naroda, i analogijom cijelog niza kralježnjaka. Dr. J. Barnard Davis je dokazao mnogim brižnim mjerenjima da prosječni unutarnji volumen lubanje u Europljana iznosi 92,3 kubična palca, u Amerikanca 87,5 kubičnih palaca, u Azijata 87,1  i u Australaca samo 81,9  palaca. Profesor Broca je utvrdio da su lubanje iz grobova grada Pariza, devetnaesto stoljeće, veće nego lubanje iz grobova dvanaestog stoljeća, da je  omjer 1484 prema 1426, a Prichard je uvjeren da sadašnji stanovnici Britanije imaju "mnogo prostranije moždane čahure" nego negdašnji. Pri svemu tome, mora se priznati da su poneke vrlo davne lubanje, kao npr., ona glasovita lubanja iz Neandertala, bile dobro razvijene i velike. Što se tiče nižih životinja, gosp. E. Lartet je uspoređujući lubanje tercijarnih i današnjih sisavaca, pripadnika istih skupina, došao do važnog zaključka da je mozak kod kasnijih oblika općenito veći i da su vijuge na njemu složenije, više prema novijem obliku. S druge strane, ja sam pokazao kako su mozgovi u pitomih kunića znatno manjeg obujma u usporedbi s mozgovima divljih kunića ili zečeva; a to se može pripisati tome što je pitomim kunićima sloboda kretanja bila jako ograničena kroz mnoge naraštaje tako da su svoj intelekt, nagone, osjetila i voljne pokrete samo malo moglo upotrebljavati.

Postupno povećanje moždane i lubanjske težine u čovjeka mora da je utjecalo na razvoj kralježnice koja ih nosi, naročito dok je čovjek stjecao uspravni položaj. Kako je ta promjena položaja tijela napredovala, nutarnji pritisak mozga na oblik lubanje mora da je bio veći, jer mnoge činjenice pokazuju kako je lako na lubanju utjecati upravo na taj način. Etnolozi vjeruju da se lubanja mijenja čak i zbog oblika kolijevke u kojoj djeca spavaju. Trajni grč mišića i nekakav ožiljak od jake opekotine mogu trajno preinačiti kosti lica. U mladih ljudi u kojih je glava zbog bolesti ostala ukočena na stranu, ili unazad, jedno oko promijeni svoj položaj i preinače se kosti lubanje, očito zbog moždanih pritisaka u nekom novom smjeru. Pokazao sam da kod dugouhih zečeva čak jedan tako neznatan uzrok, kao što je klempavo uho na jednoj strani, povuče gotovo sve kosti lubanje na tu stranu, tako da im kosti na suprotnoj strani više točno ne odgovaraju. Naposljetku, ako bi se kod neke životinje veličina tijela jako povećala ili smanjila, bez ikakve promjene u njenim duhovnim sposobnostima, ili ako bi se njezine duhovne sposobnosti jako povećale ili smanjile bez ikakve velike promjene u veličini tijela, oblik lubanje bi se gotovo sigurno promijenio. To zaključujem iz svojih promatranja na pitomim kunićima od kojih su neke vrsti postale mnogo veće od divljeg kunića, dok su druge vrste zadržale približno istu veličinu; ali u oba slučaja mozak je bio u odnosu na veličinu tijela vrlo smanjen. U početku sam bio vrlo iznenađen našavši da je u svih tih kunića lubanja postala izdužena ili dolikocefalna; jer, na primjer, od dvije lubanje približno jednake širine, jedne od divljeg kunića a jedne od velike domaće vrsti, prva je imala dužinu samo 3.15 a druga 4.3 palca. Jedna od najizrazitijih razlika među ljudskim rasama je u tome što je lubanja u jednih izdužena, u drugih okrugla; slučaj kod pitomih kunića može se djelomično primijeniti za objašnjenje i ovdje, jer Welcker  misli da “niski ljudi više naginju brakicefaliji, a visoki dolikocefaliji, i visoki ljudi mogli bi se usporediti s kunićima većega i dužega tijela, od kojih su svi imali izduženu lubanju, drugim riječima, bili su dolikocefalni.

Na temelju tih različitih činjenica možemo donekle shvatiti kako je lubanja u čovjeka postala velika i dobila više ili manje okrugao oblik, a to su značajke kojima se on izrazito razlikuje od nižih životinja.
   

Druga najočitija razlika između čovjeka i nižih životinja jest golost njegove kože. Kitovi i dupini (Cetacea), dugongi (Sirenia) i vodenkonji su goli i to mora da im je od koristi pri proklizavanju kroz vodu, a valjda im nije štetno zbog gubljenja topline budući da su vrste što žive u hladnijim područjima zaštićene debelim slojem masti koja im služi u istu svrhu u koju tuljanima i vidrama služi krzno. Slonovi i nosorozi su gotovo bez dlake, a kako su neke izumrle vrste koje su nekoć živjele pod arktičkom klimom bile pokrivene dugom vunom ili dlakom, činilo bi se da su današnje vrste kod oba roda izgubile svoj kosmati pokrivač pod utjecajem topline. To je, čini se, tim vjerojatnije što su indijski slonovi koji žive u visokim i hladnim predjelima dlakaviji, nego oni koji žive u nizinama. Pa možemo li otuda zaključiti da je i čovjek izgubio dlaku zato što je prvobitno živio u nekoj tropskoj zemlji? To što se dlaka zadržala kod muškog spola poglavito na prsima i licu, a kod oba spola na spoju udova s trupom, ide u prilog tom zaključku, podrazumijevajući da je čovjek izgubio dlaku prije nego što se uspravio, jer dijelovi koji su sada zadržali najviše dlake onda su bili najbolje zaklonjeni od sunca. Kruna glave, međutim, pokazuje zanimljivu iznimku jer ona mora da je uvijek bila jedan od najizloženijih dijelova, a ipak je gusto obrasla dlakom. U tom pogledu u čovjeka je isto što i u većine četveronožaca  u kojih su gornje i izložene površine dlakavije nego donje. Ipak, činjenica što su drugi članovi iz reda primata, u koji spada i čovjek, dobro obrasli dlakom, redovito najgušćom na leđnoj strani, premda ti majmuni žive u različitim toplim krajevima, u neskladu je s pretpostavkom da je čovjek ogoljen pod utjecajem sunca. Sklon sam mišljenju, kao što ćemo to vidjeti kad budem govorio o spolnom odabiru, da je čovjek, ili radije najprije žena, izgubio dlaku iz estetskih razloga, i, prema tom mišljenju, ne treba nas iznenaditi što se čovjek u dlakavosti tako jako razlikuje od sve svoje niže braće, jer osobine dobivene pomoću spolnog odabira često se mogu razlikovati u vrlo visokom stupnju kod vrlo srodnih oblika.

Prema pučkom shvaćanju, čovjekova je izrazita osobitost da nema repa; ali kako tog organa nemaju ni oni majmuni koji su čovjeku najbliži, to odsutnost repa nije isključivo čovjekova oznaka. Ipak, možda je potrebno priznati da, koliko je meni poznato, još nitko nije pokušđao objasniti kako je rep izgubljen kod nekih majmuna i čovjeka. Njegov gubitak nas, međutim, ne začuđuje jer on se kadšto znatno razlikuje po dužini u vrsta istog roda; tako u nekih vrsta makaka duži je nego cijelo tijelo i sastavljen je od 24 kralješka, u drugih vrsta on je jedva vidljiv kržljutak, sastavljen od tri ili četiri kralješka. U nekih vrsta pavijana rep ima 25 kralježaka, dok ih u mandrila ima 10 vrlo malih i zakržljalih repnih kralježaka, ili prema Cuvieru, kadikad samo 5. Velika raznolikost u ustrojstvu i dužini repa u životinja koje pripadaju istim rodovima, i imaju otprilike iste životne navike, čini vjerojatnim da im rep i nije od velike važnosti, pa ako je tako, mogli bismo očeivati da će on kadikad biti više ili manje rudimentaran, sukladno onome što neprestance vidimo kod ostalih ustrojstava. Rep, bio on dugačak ili kratak, gotovo uvijek je prema vrhu sve tanji, a do toga dolazi, mislim, zbog atrofije završnih mišića te njihovih arterija i živaca zbog neuporabe, što dovodi do kržljanja završnih kostiju.  Što se tiče trtične kosti (os coccygs), koja se u čovjeka i viših majmuna jasno sastoji od nekoliko bazalnih i smanjenih elemenata nekoga redovitog repa, čuo sam pitanja kako su se oni mogli sasvim skriti u tijelo; ali u tom pogledu nema nikakve poteškoće jer u mnogih majmuna ti osnovni segmenti pravoga repa također su skriveni. Na primjer, gosp. Murie me obavješćuje da je na kosturu nekoga ne sasvim odraslog Maccacus inornatus-a  izbrojio devet ili deset repnih kralježaka koji su svi skupa imali dužinu od samo 1.8 palca (oko 4,6 cm, o. pr.). Od njih, tri bazalna bila su jasno skrivena u tijelu; ostatak koji je tvorio slobodan dio repa, bio je dugačak samo jedan palac (2,54 cm, o. pr.) i širok, u promjeru, pola palca. Ovdje, dakle, tri skrivena repna kralješka jasno odgovaraju onim četirima repnim kralješcima čovječje trtice.

Nastojao sam ovdje pokazati da je čovjek nekoliko svojih najizvrsnijih značajki posve vjerojatno stekao, bilo izravno bilo posve općenito posredno, putem prirodnog odabira. Moramo imati na pameti da se tako ne mogu steći preinake u ustrojstvu ili sastavu koje nisu ni od kakve pomoći organizmu da se on prilagodi svojim životnim navikama, hrani koju uzima, ili pasivno okolišnim uvjetima. Ne smijemo, međutim, previše vjerovati svojim zaključcima o tome koje su promjene nekom biću probitačne: trebamo se prisjetiti koliko malo znamo o upotrebi mnogih dijelova, ili o tome koje promjene u krvi ili tkivima možda pomažu da se neki organizam prilagodi na novo podneblje ili novu vrst hrane. Ne smijemo zaboraviti ni načelo korelacije s kojim su, kao što je to pokazao Isidore Geoffroy za čovjeka, povezana mnoga čudna odstupanja u ustrojstvu. Neovisno o korelaciji, promjena u jednome dijelu često, pomoću uvećane ili umanjene uporabe drugih dijelova, vodi drugim promjenama sasvim neočekivane naravi. Dobro je razmisliti također i o takvim činjenicama kao što je čudesan rast šišaka na biljkama, prouzročen otrovom jednog kukca, i o karakterističnim promjenama boje perja kod papagaja kad se hrane nekim ribama ili kad im se uštrca otrov od žaba krastača, jer iz toga vidimo da sistemske tekućine, ako se promijene za neku naročitu svrhu, mogu izazvati druge važne promjene. Posebno moramo imati na umu da su se promjene, koje su stečene i koje su stalno minuli naraštaji upotrebljavali za neku korisnu svrhu, morale vjerojatno jako učvrstiti i postati zadugo nasljedne.

Tako se izravnim i neizravnim rezultatima prirodnog odabira sa sigurnošću može pripisati jedno veliko iako neodređeno područje; ali sad pošto sam čitao Nägeli-jev ogled o biljkama i napomene raznih autora o životinjama, naročito one što ih je nedavno dao profesor Broca, priznajem da sam u ranijim izdanjima svog djela ‘Postanak vrsta’ vjerojatno odveć mnogo pripisao djelovanju prirodnog odabira, tj. održavanju onoga što je najpodobnije. Peto izdanje Postanka promijenio sam tako da sam ograničio svoje primjedbe na prilagodbene promjene ustrojstva. Ranije nisam bio dovoljno svratio pozornost na postojanje ustrojstava koja, koliko to možemo sada suditi, niti su korisna niti su štetna, i to je jedan od nejvećih previda što sam ih dosad otkrio u svome djelu. Neka mi se dopusti kazati kao neko opravdanje, da sam pred očima imao dva cilja: prvo, pokazati kako vrste nisu stvorene svaka za sebe i, drugo, da je prirodni odabir bio glavni čimbenik promjene, iako obilato potpomognut nasljeđivanjem učinaka što potječu od navike i, nešto malo, izravnim djelovanjem okolišnih uvjeta. Pa ipak nisam bio sposoban da se sasvim oslobodim svoga ranijeg mišljenja, tada gotovo opće raširenog, da je svaka vrsta stvorena s nekim naročitim ciljem i to me je odvelo k mišljenju, koje sam prešutio, da svaki djelić ustrojstva, izuzev rudimente, ima neku naročitu, ma da nepoznatu ulogu. 

Naravno, svaki čovjek s takvim uvjerenjem nužno mora precijeniti djelovanje prirodnog odabira, u prošlosti ili u sadašnjosti. Neki koji prihvaćaju načelo evolucije, ali odbacuju prirodni odabir, čini se da zaboravljaju, kad kritiziraju moju knjigu, da sam ja imao pred očima ona dva gore spomenuta cilja. Stoga ako sam pogriješio pripisujući prirodnom odabiru veliku moć, što nipošto ne mogu priznati, ili što sam prenaglasio njegovu moć, što je samo po sebi vjerojatno, barem sam, nadam se, ipak učinio dobru uslugu jer sam pomogao da se sruši dogma o posebnim stvaranjima.

Vjerojatno je, kao što sad mogu vidjeti, da sva organska bića, uključivši tu i čovjeka, imaju mnoge osobitosti u ustrojstvu koje im nisu sada niti su im bile ranije od nekakve koristi. Mi ne znamo što izaziva bezbrojne sitne razlike među jedinkama svake vrste, jer vrnuće vraća problem samo nekoliko koraka unatrag, a svaka osobitost morala je imati svoj tvorni uzrok. Ako bi ti uzroci, ma kakvi oni bili, djelovali dugo vremena jednolikije i energičnije (a nemoguće je naći neki razlog zašto se to ponekad ne bi moglo dogoditi), pojavile bi se vjerojatno ne samo male individualne razlike, već dobro izražene, postojane preinake. Preinake koje nisu ni od kakve koristi nisu se mogle postojano održati pomoću prirodnog odabira, premda su one štetne na taj način odstranjivane. Jednolikost značajki, međutim, prirodno bi slijedila od predmnijevaće jednolikosti uzroka koji su je izazvali, kao i od slobodnog križanja mnogih jedinki. Tako je isti organizam tijekom uzastopnih perioda  mogao steći niz uzastopnih preinačenja, koja bi se gotovo jednoliko prenosila sve dotle dokle bi ostali isti uzroci koji su ih izazvali i dokle bi križanje bilo slobodno. Što se tiče tih djelatnih uzroka, možemo reći samo ono što smo rekli govoreći o tzv. spontanim varijacijama, tj. da su oni u mnogo tješnjoj vezi sa sastavom varirajućeg organizma, nego s naravi uvjeta kojima je taj organizam bio izložen.
   
Zaključak
U ovome poglavlju vidjeli smo da kao što je današnji čovjek sklon, poput svake druge životinje, umnažati individualne razlike ili male varijacije, da su takvi bez sumnje bili i davni čovjekovi preci; da su promjene i tada dolazile od istih općih uzroka i da su se ravnale po istim općim i složenim zakonima, kao i sada. Kao što sve životinje teže umnožiti se više nego što imaju sredstava za život, tako mora da je bilo i s čovjekovim precima i to je valjda neizbježno izazvalo borbu za opstanak i prirodni odabir. Ovaj posljednji proces mora da je bio jako potpomognut nasljeđivanjem učinaka koji su dolazili od povećane uporabe dijelova i ta dva procesa valjda su neprekidno jedan na drugoga utjecala. Čini se, također, kao što ćemo vidjeti kasnije, da je čovjek razna sporedna svojstva stekao pomoću spolnog odabira. Jedan neobjašnjeni dio, možda i veliki dio, mora se ostaviti za pretpostavljeno jednoliko djelovanje onih nepoznatih činilaca koji povremeno izazivaju  snažno izražena i nagla odstupanja od ustrojstva kod naših domaćih proizvoda.

Sudeći prema navikama divljaka i većeg broja četverorukih majmuna (Quadrumana), davni ljudi, pa čak i njihovi majmunoliki preci, živjeli su vjerojatno u zajednicama. Kod strogo društvenih životinja prirodni odabir utječe katkad posredno na jedinke tako što održava varijacije koje su korisne samo za zajednicu. Neka zajednica koja ima velik broj jako obdarenih jedinki uvećava svoj broj i jača je od drugih koje toga nemaju, iako u dotičnoj zajednici nijedna jedinka ne uživa veću korist nego drugi članovi iste zajednice. Udruženi kukci stekli su tako mnoga važna ustrojstva koja su od male ili od nikakve koristi za jedinku, ili njezino potomstvo, kao što je naprava za skupljanje peluda, ili žalac u pčela radilica, ili snažne čeljusti u mravljih vojnika. U viših društvenih životinja  ne znam ni za jedno ustrojstvo koje bi bilo udešeno isključivo za dobro zajednice, ma da su neka za to drugotno korisna. Na primjer, kako se čini, mužjaci preživača dobili su rogove, a mužjaci pavijana velike očnjake, kao oružje za borbu sa spolnim takmacima, ali ih upotrebljavaju i za obranu krda ili stada. Sasvim je drukčije, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, u pogledu nekih duhovnih sposobnosti jer su te sposobnosti dobivene poglavito, ili čak isključivo, na korist zajednice, a jedinke koje tvore tu zajednicu imaju istodobno od toga posredno korist.

Na stajališta poput ovih često je primijećeno da je čovjek jedno od najnemoćnijih i za obranu jedno od najmanje sposobnih stvorenja na svijetu i da je nekoć davno, i dok je bio slabije razvijen, valjda bio još bespomoćniji. Duke of Argyll, primjerice, tvrdi da je “ustrojstvo ljudskog tijela odstupilo od ustrojstva u divljih životinja u smjeru veće fizičke nemoći i slabosti. To će reći da imamo odstupanje koje se može manje nego ijedno drugo pripisati pukom prirodnom odabiru.” On navodi da je ljudsko tijelo golo i nezaštićeno te da nema za obranu velike zube i pandže, da su mu male snaga i brzina, da mu je osjetilo mirisa slabo te se njime ne može okoristiti u potrazi za hranom i izbjegavanju pogibli. Tim nedostacima mogao bi se dometnuti još jedan ozbiljniji, naime, da čovjek nije kadar brzo uzpuzati na drvo i tako umaći neprijateljima. Kad vidimo kako stanovnici Ognjene zemlje mogu živjeti neodjeveni pod veoma nezgodnim podnebljem,  nestanak dlake nije morao biti velika šteta za prvobitnog čovjeka ako je on stanovao u nekome toplom predjelu. Kad uspoređujemo koliko je čovjek slab za obranu u odnosu na majmune, od kojih su mnogi opskrbljeni strašnim očnjacima, moramo se podsjetiti da te potpuno razvijene očnjake imaju samo mužjaci i da ih oni poglavito upotrebljavaju u borbi sa svojim suparnicima; pa ipak ženke, koje ih nemaju, sposobne su održati se na životu.

Mi ne znamo da li čovjek, s obzirom na veličinu tijela ili snagu, vuče podrijetlo od neke razmjerno male vrste, kao što je čimpanza, ili od neke tako snažne kao što je gorila; i zato ne možemo reći je li čovjek postao, u usporedbi sa svojim precima, veći i snažniji, ili manji i slabiji. Trebamo, međutim, imati na umu da neka velika, snažna i divlja životinja i koja bi, kao gorila, mogla da se brani sama od svih neprijatelja, ne bi možda - iako to nije isključeno -  bila postala društvena, i to bi bilo zaustavilo čovjeka da stekne viša duševna svojstva, kao što su simpatija i ljubav prema svojim bližnjima. Stoga je moglo biti od goleme koristi za čovjeka da potekne od nekoga razmjerno slabog stvorenja.

Slabašna snaga čovjekova tijela, njegova mala brzina, ne posjedovanje prirodnih oružja itd. više je nego nadoknađeno, prvo, njegovim intelektualnim sposobnostima, pomoću kojih je, dok je još bio u barbarskom stanju, izrađivao za sebe oružja, oruđa itd., i, drugo, njegovim društvenim svojstvima koja su ga navodila da pomaže svojim bližnjima i da mu oni uzvraćaju; nidno područje svijeta nema toliko opasnih zvijeri kao Južna Afrika; nijedan predio nema strašnijih fizičkih tegoba nego arktičke oblasti; a ipak, jedna od najsitnijih rasa, naime Bušmani, održava se u Južnoj Africi, kao i patuljasti Eskimi u arktičkim oblastima. Rani preci čovjeka bili su, nema sumnje, po intelektu i, vjerojatno, po društvenoj sklonosti, niže nego su najniži današnji divljaci; ali je posve razumljivo da su mogli opstati, čak i napredovati ako su, izgubivši postupno svoje životinjske sposobnosti, kao moć pentranja po drveću itd., istodobne napredovali u intelektu. Ali priznanje da su preci čovjeka bili bespomoćniji i nesposobniji za obranu nego što su to bilo koji današnji divljaci, ako su oni nastavali neko toplo kopno ili veliki otok, kao što je Australija ili Nova Gvineja, ili Borneo (otok koji je danas zaposjednut od orangutana), tada oni mora da nisu bili izloženi nikakvoj naročitoj opasanosti. Na nekome tako velikom prostoru kao što su ti otoci, nadmetanje među plemenima bilo bi dovoljno da u povoljnim uvjetima, putem preživljavanja najpodobnijih, u kombinaciji s nasljeđivanjem učinaka navike, čovjeka na organskoj ljestvici podigne do njegova sadašnjega visokog položaja.

   

Peto poglavlje   
O RAZVITKU INTELEKTUALNIH I MORALNIH SPOSOBNOSTI
TIJEKOM PRVOBITNOG I CIVILIZIRANOG DOBA
Napredak intelektualnih sposobnosti putem prirodnog odabira - Važnost oponašanja - Društvene i moralne sposobnosti - Njihov razvitak unutar istog plemena - Utjecaj prirodnog odabira na civilizirane narode - Dokazi da su civilizirani narodi nekoć bili barbarski

   Predmeti o kojima će se govoriti u ovome poglavlju od najveće su važnosti, ali ja ću o njima raspraviti vrlo nepotpuno i samo djelomično. Gosp. Wallace, jednoj izvrsnoj, već spomenutoj raspravi, (1) dokazuje kako je čovjek, pošto je djelomično stekao one intelektualne i moralne sposobnosti kojima se razlikuje od nižih životinja, bio tek malo sklon preinačavanju svojeg tjelesnog ustrojstva putem prirodnog odabira ili na neke druge načine. Jer čovjek je zahvaljujući svojim duhovnim sposobnostima mogao "nepromijenjenim tijelom skladno držati korak sa svemirom koji se mijenja." Ona ima veliku moć da svoje navike prilagođava novim uvjetima života. On izumljuje oružja, oruđa i razne lukavštine za pribavljanje hrane i za samoobranu. Kad se seli u hladnije podneblje on upotrebljava odjeću, grdi kolibe i pali vatru, a pomoću vatre kuha hranu koja mu je inače neprobavljiva. On na mnoge načine pomaže svojim bližnjima i predviđa buduće događaje. Već u neko vrlo davno vrijeme on je imao neku podjelu rada.
      S druge strane, niže životinje moraju mijenjati svoje tjelesno ustrojstvo da bi  preživjele u vrlo promijenim uvjetima. One moraju postati jače ili steći učinkovitije zube ili pandže da se obrane od novih neprijatelja; ili moraju postati manje, da lakše izbjegnu oku progonitelja i umaknu u opasnosti. Kad se sele u hladnije podneblje moraju dobiti deblje krzno, ili promijeniti svoju konstituciju. Ako se tako ne promijene, prestat će dalje postojati.
   Imamo, međutim, kao što opravdano ističe gosp. Wallace, vrlo različit slučaj  ako pogledamo intelektualne i moralne ljudske sposobnosti. Te sposobnosti su varijabilne i imamo puno razloga držati da i te varijacije teže da budu naslijeđene. Stoga ako su nekoć za prvobitnog čovjeka i njegove majmunolike pretke bile od velike vrijednosti, one mora da su bile usavršavane i promicane putem prirodnog odabira. O velikoj vrijednosti intelektualnih sposobnosti ne može biti nikakve sumnje, jer čovjek,  zahvaljujući poglavito njima, ima izrazito nadmoćan položaj u svijetu. Možemo vidjeti kod najprimitivnijih zajednica, da su one jedinke koje su bile najmudrije, koje su izumijevale i upotrebljavale najbolja oružja ili zamke, i koje su bile najsposobnije za obranu, imale i najveći broj potomaka. Plemena koja su imala najviše tako nadarenih ljudi neminovno su se brojčano umnožavala i potisnula druga plemena. Brojnost ovisi u prvome redu o sredstvima za život, a ona ovise djelomično o fizičkoj prirodi dotičnog kraja, ali, u mnogo većoj mjeri, o vještinama koje se tu primjenjuju. Pleme koje se množi i koje je pobjedničko često se dalje povećava i apsorbiranjem drugih plemena. (2) Za uspjeh nekog plemena mora da imaju neku vrijednost, također, uzrast i snaga njegovih ljudi, a oboje djelomično ovisi o vrsti i količini hrane koju mogu dobiti. U Europi, ljude brončanog doba potisnula je jedna moćnija rasa, a njezini pripadnici, sudeći po dršku sablje, (3) imali su veće šake, no ta rasa, vjerojatno, svoj uspjeh još više više zahvaliti svojoj većoj umješnosti.
   Iz svega što znamo o divljacima, ili što možemo zaključiti iz njihovih predaja i starih spomenika čiju povijest su sadašnji stanovnici potpuno zaboravili, proizlazi da su od najstarijih vremena neka plemena uspijevala potisnuti druga plemena. Tragovi iskorijenjenih ili zaboravljenih plemena. Tragovi iskorijenjenih ili zaboravljenih plemena otkriveni su u svim civiliziranim dijelovima svijeta: u pustim ravnicama Amerike, kao i na osamljenim otocima Tihog oceana. Sada su civilizirani narodi posvuda potisnuli barbarske narode, osim ondje gdje im je klima stavila smrtonosnu zapreku, a oni su u tome uspjeli poglavito, iako ne i isključivo, pomoću svojih vještina koje su proizvod intelekta. Stoga je vrlo vjerojatno da su se kod ljudskog roda intelektualne sposobnostipostupno usavršavale poglavito putem pritodnog odabira, a taj zaključak za našu svrhu je dovoljan. Bez sumnje, bilo bi zanimljivo razglobitirazvitak svake sposobnosti posebno, počev od stanja u kojem se nalazi kod nižih životinja pa do stanja u kojem se nalazi kod čovjeka, ali takav pokušaj ne dopušta mi ni moje znanje ni vrijeme.
   Vrijedi spomenuti i ovo: čim su čovjekovi preci postali društvenim životinja (a to se vjerojatno dogodilo jako davno), tada su se i načelo oponašanja i razum i iskustvo povećali te mnogo preinačili intelektualne moći na način od kojega vidimo samo tragove kod nižih životinja. Majmuni su vrlo skloni oponašanju, kao i najniži divljaci, a jednostavna već spomenuta činjenica da poslije nekog vremena nijedna životinja ne može da se ulovi na istome mjesu i s istom vrstom zamke, pokazuje da se životinje uče iskustvom i da se u oprezu ugledaju jedne na druge. Dakle, ako je u nekom plemenu neki čovjek, oštroumniji od ostalih, izumio neku klopku ili neko novo oružje, ili druga sredstva za napad ili obranu, onda bi najobičniji osobni probitak, bez veće pomoći sa strane razuma, pokrenuo i ostale članove da ga oponašaju i svi bi tako bili na koristi. Redovna uporaba svake nove vještinemora da je isto tako na neki način jačala intelekt. Pa ako je novi izum bio važan, pleme bi se bilo umnažalo, širilo i potisnulo druga plemena. U nekom plemenu koje je tako postalo mnogobrojnije, mora da je bilo vjerojatnije da će se roditi drugi viši i inventivniji članovi. Ako takvi ljudi ostave za sobom djecu koja će naslijediti njihovu duhovnu nadmoćnost, bit će još nešto bolji izgledi za rađanje još darovitijih članova, a ti izgledi u jednome jako velikom plemenu bili bi kudikamo veći. Čak ako takvi i ne bi imali djece, ipak će u plemenu još biti njihovih krvnih srodnika, a uzgajivači su pouzdano utvrdili da se neka željena značajka ponovno može dobiti i onda kad su za neku životinju ustanovili da je od velike vrijednosti, kad je već zaklana, samo ako se održava i množi njena porodica.

   No da se sad okrenemo društvenim i moralnim sposobnostima. Da bi prvobitni ljudi, ili majmunoliki ljudski preci, postali društvenima morali su steći ista ona nagonska osjećanja koja prisiljavaju i ostale životinje da žive u zajednici, a oni su bez sumnje pokazivali iste opće sklonosti. Oni mora da su se osjećali neraspoloženima kad bi bili odvojeni od svojih drugova, prema kojima su osjećali neki stupanj simpatije; mora da su opominjali jedni druge na opsanosti i da su se uzajamno pomagali pri napadu i u obrani. A sve to pretpostavlja neki stupanj simpatije, vjernosti i hrabrosti. Takva društvena svojstva, kojih veliku vrijednost u nižih životinja nitko nije doveo u pitanje, bez sumnje su stekli i preci čovjeka na sličan način, naime pomoću prirodnog odabira, uz pomoć naslijeđenih navika. Kad dva plemena prvobitnih ljudi koja žive u nekoj oblasti dođu u sukob, onda ono pleme koje ima veći broj hrabrih, osjećajnih i vjernih članova (uz pretpostavku da su ostale sposobnosti jednake), koji su vazda spremni opomenuti jedan drugoga na opasnost, da jedan drugog pomognu i brane, mora da je bolje uspijevalo i zadobilo bi pobjedu nad onim drugim. Pomislimo koliko mora da su neobično važne vjernost i odanost u ratovima koje divljaci vode neprestano. Prednost discipliniranih vojnika nad nediscipliniranim hordama podtječe poglavito od povjerenja što ga svaki čovjek osjeća prema svojim bližnjima. Poslušnost je, kao što je to lijepo pokazao gosp. Bagehot, (6)  od vrlo velike vrijednosti jer je bolji bilo kakav oblik vladavine nego nikakav. Sebičan i svađalački narod ne može biti složan, a bez sloge ne može se ništa isposlovati. Neko pleme obdareno naprijed spomenutim svojstvima moralo se širiti i pobjeđivati druga plemena, ali, sudeći prema cjelokupnoj protekloj prošlosti, ono je tijekom vremena moralo podleći u borbi s nekim još obdarenijim plemenom. Tako društvene i moralne osobine teže laganom napretku i širenju po svijetu.
   Ali može se zapitati: kako je u nekom plemenu prvi put veliki broj članova postao obdaren tim društvenim i moralnim svojstvima i kako se ta razina savršenosti uzdizala? Krajnje je dvojbeno da se potomstvo osjećajnih i dobrodušnih roditelja, kao i onih koji su bili najvjerniji svojim drugovima, održavalo u većem broju nego djeca samoživih i izdajničkih roditelja u istome plemenu. Onaj tko je bio spreman, kao što su to činili mnogi divljaci, da radije žrtvuje svoj život negli da izda svoje drugove, često nije ostavljao nikakvo potomstvo koje bi naslijedilo njegovu plemenitu prirodu. Najhrabriji ljudi koji su uvijek bili spremni ići na čelu u rat i koji su slobodno riskirali svoj život za druge, mora da su prosječno pogibali više nego drugi ljudi. Stoga se čini slabo vjerojatnim da se broj ljudi obdarenih takvim vrlinama, ili visina njihovog savršenstva, mogao povećati pomoću prirodnog odabira, tj. održavanjem na životu onoga što je najsposobnije, jer ovdje ne govorimo o pobjedi jednoga plemena nad drugim.
   Iako su okolnosti koje vode umnožavanju tih tako izvanredno nadarenih jedinki u istom plemenu suviše složene da bi se mogle jasno pratiti, ipaka pratiti možemo neke vjerojatne faze kroz koje se prošlo. Na prvom mjestu, što se više u članova nekog plemena usavršavala moć razmišljanja i predviđanja, to je svaki čovjek morao ubrzo uvidjeti da će, ako on pomaže svoje drugove, obično i njega njegovi drugovi pomagati. Počev od te niže pobude čovjek je mogao steći naviku da svoje drugove pomaže, a navika da se čine dobrohotna djela zasigurno pojačava osjećanje simpatije, koja sa svoje strane daje prvi poticaj za takva djela. Navike, špak, koje se obdržavaju kroz mnoge naraštaje vjerojatno teže postati nasljedne.
   Ali drugi i mnogo snažniji poticaj za razvoj društvenih vrlina jesu pohvala i pokuda koje dolaze od drugih ljudi. To da mi obično druge hoćemo i hvaliti i kuditi dok za sebe želimo samo pohvalu plašeći se prijekora, došlo je, kao što smo već vidjeli, od nagona simpatije; a taj nagon je prvobitno, kao i svi ostali društveni nagoni, bez sumnje bio stečen putem prirodnog odabira. Naravno, nismo u stanju reći kad su tijekom razvoja ljudski preci postali sposobni osjetiti pohvalu ili prijekor drugih ljudi da bi to utjecalo na njihovo ponašanje. No čini se da hrabrenje, pohvala i pokuda  utječu čak i na pse. I najpriprostiji divljaci osjećaju slavoljublje, što jasno pokazuju čuvanjem trofeja svoga junaštva, navikom da se pretjerano hvališu i čak krajnjom brigom oko vanjske ljepote i ukrašavanja, jer kad ne bi vodili računa o mišljenju svojih drugova, takve bi navike bile besmislene.
    Kad povrijede neko od svojih pravila, oni zasigurno osjećaju stid i očito grižnju savjesti, kao što pokazuje slučaj s Australcem koji sve više vene i ne može mirovati zato što nije ubio neku drugu ženu kako bi umilostivio duh svoje umrle žene. Iako nisam naišao ni na jedno drugo priopćenje, ipak je teško vjerovati da neki divljak koji radije žrtvuje svoj život nego što će izdati svoje pleme, ili neki koji prije dopušta da izgubi slobodu nego što će prekršiti svoju riječ, (7) ne osjeća grižnju savjesti u dubini svoje duše ako se ogriješio o neku svoju dužnost koju smatra svetom.
   Stoga možemo zaključiti da su na prvobitne ljude hvala i prijekor sa strane njihovih drugova jako utjecale već u vrlo davna vremena. Očito, članoi istog plemena mora da su odobravali ponašanje za koje su smatrali da služi općem dobru a da nisu odobravali ono za koje im se činilo da je štetno. Čini dobro drugima kao što želiš da i oni tebi čine – to je kamen temeljac moralu. Stoga je teško precijeniti, i u najdavnija vremena,  važnost ljubavi prema pohvali i straha od prijekora. Čovjek kojega nije gonio nikakav dubok, nagonski osjećaj da žrtvuje svoj život za dobro drugih, ali ga je na takve postupke poticao osjećaj slavoljublja, svojim primjerom izazivao je iste želje za slavom kod drugih ljudi, a vježbom se pojačavao plemenit osjećaj divljenja. Tako je on svome plemenu mogao učiniti mnogo više dobra nego da je ostavio potomstvo sa težnjom da ono naslijedi njegov plemeniti značaj.
   Što se steklo više iskustva i razuma, to je čovjek bolje shvaćao i udaljenije posljedice svojih čina, a osobne vrline, kao umjerenost, bezazlenost, itd., o kojima se, kao što smo već vidjeli, u prvobitno doba nije vodilo računa, počinju se visoko cijeniti pa čak smatrati svetima. Nema, međutim, potrebe da ponavljam ono što sam u četvrtome poglavlju rekao. U jednu riječ, naš moralni osjećaj ili savjest postaje vrlo složen osjećaj kojemu je podrijetlo u društvenim nagonima, u velikoj mjeri pod vodstvom odobravanja sa strane drugih ljudi, osjećaj kojim ravnaju razum i osobni interes, a u novije vrijeme i dubok religijski osjećaj, ojačan k tome poukom i navikom.
   Premda visoko moralno stanje daje pojedincima i njihovu potomstvu samo male ili im ne daje nikakve prednosti nad ostalim ljudima iz istog plemena, ne smije se zaboraviti da će ipak umnožavanje darovitih ljudi  i uzdizanje prosječne moralne razine pouzdano osigurati golemu prednost jednomu plemenu nad drugim. Pleme koje ima mnogo članova koji su nadahnuti jakim domoljubljem, vjernošću, poslušnosšću, hrabrošću i simpatijom, i koji su uvijek spremni jedni drugim pomoći i žrtvovati se za opće dobro, - to pleme mora odnositi pobjedu nad većinom drugih plemena; a to bi bilo prirodno odabiranje. U sva vremena, na cijeloj zemlji, jedna plemena potiskivala su druga i pošto je moral bio važan element za njihove uspjehe, svuda je postojala težnja da se podigne visina morala i umnoži broj darovitih ljudi.
   Teško je, međutim,  prosuditi zašto je uspjelo jedno pleme, a ne neko drugo, i zašto je ono dostiglo neki viši stupanj civilizacije. Mnogi divljaci još su i danas u istome stanju u kojem su bili kad su prije više stoljeća otkriveni. Mi smo, kao što kaže Baghot, skloni napredak smatrati nečim normalnim u ljudskom društvu, ali povijest to pobija. Stari nisu imali čak nikakvu predodžbu o napretku, a istočnjaci je nemaju ni danas. Jedan drugi visoki autoritet, gosp. Maine ( kaže: Najveći dio ljudskog roda nikada nije pokazao ni najmanju želju da se njegove građanske ustanove usavrše.” Čini se da napredak ovisi o mnogim istodobnim povoljnim okolnostima koje su odveć složene da bi se mogle pratiti. Često je, međutim primijećeno da je umjerena klima, koja potpomaže razvitak industrije i raznih vještina, bila vrlo poticajna za napredak. Eskimi, pritisnuti surovom zbiljom, došli su do mnogih duhovitih izuma ali im je klima odveć surova da bi mogli produžiti napredovanjem. Nomadske navike kod ljudi, bilo to u prostranim ravnicama ili u gustim tropskim šumama, ili na morskim obalama, u svakom slučaju bile su vrlo štetne. Promatrajući necivilizirane stanovnike Ognjene zemlje zapazio sam da je za civilizaciju nužno da postoji neko vlasništvo, stalno prebivalište i da je mnogo porodica podvrgnuto jednome vođi. Takve navike gotovo neizbježno dovode do obrađivanja zemlje i, kao što sam to pokazao drugdje, (9) prvi koraci u ratarstvu mogli su vjerojatno biti izazvani nekim slučajem, kao kad s voćke padne sjemenka na neku gomilu gnoja pa se od toga razvio neki izvrsni varijetet. Problem prvok pomaka divljaka prema civilizaciji zasada je, međutim odviše težak da bi se mogao riješiti.

   Utjecaj prirodnog odabira na civilizirane narode. – I prethodnome i u ovom poglavlju razmatrao sam napredovanje čovjeka od poludivljih stanja do suvremenog divljaka. Ali vrijedilo bi, također, dodati neke napomene o utjecaju prirodnoga odabira i na civilizirane narode. O tome je uspješno raspravljao gosp. W. R. Greg, (10)  a prije njega to su učinili gosp. Wallace i gosp. Galton. (11) Većina mojih napomena uzeta je od ta tri autora. Kod divljaka, oni koji su slabi tijelom i duhom bivaju brzo iskorijenjeni, a oni koji ostaju na životu pokazuju općenito solidno stanje zdravlja, dok mi civilizirani ljudi sve činimo da proces eliminiranja spriječimo, gradimo utočišta za slaboumne, donosimo zakon za siromašne, a naši liječnici uprežu svu svoju sposobnost da održe život svakome dokle je god moguće. Stoga se s razlogom smatra da je cijepljenje spasilo život tisućama ljudi koji bi ranije, zbog slaba ustrojstva tijela, bez toga podlegli kozicama. Tako se umnožavaju slabi članovi civiliziranog  društva. Nitko tko je pratio uzgoj domaćih životinja neće sumnjati da takvo nešto mora biti štetno za ljudsku rasu. Nevjerojatno je kako oskudica u gajenju ili loše provedeno gajenje  brzo dovede do degenerecije neke domaće rase, ali izuzev kad je u pitanju čovjek, jedva da je itko toliki neznalica pa će pustiti da se njegove najgore životinje množe.
   Pomoć što je po sili osjećaja pružamo nemoćnima poglavito se pojavljuje kao sporedan rezultat nagona simpatije, što je šrvobitno stečen kao dio društvenih nagona, pa je zatim, na način koji je ranije pokazan, postajao sve nježniji i sve se dalje širio.I mi ne bismo mogli spriječiti našu simpatiju, čak ako se unesu jaki razlozi razuma, a da ne povrijedimo najplemenitiji dio naše naravi. Operater može dok izvodi neku operaciju učiniti samoga sebe neosjetljivim, jer zna da radi za dobro svoga bolesnika, ali ako bismo namjerno zanemarili slabe i nemoćne, to bi moglo biti samo zbog nečega što nam se, u usporedbi s nekim sadašnjim nepodnošljivim zlom, čini kao korist. Stoga moramo podnositi nesumnjivo štetne posljedice koje dolaze otuda što se slabi održavaju u životu i množe, ali čini se da tome ima barem jedna stalna smetnja, a to je što se slabiji i lošiji članovi društva ne žene tako lako kao zdravi, a to bi se sprječavanje moglo neograničeno povećavati  kad bi oni koji su slabi tijelom ili duhom htjeli da se uzdrže od ženidbe, premda se to može više željeti nego očekivati.
   U svim civiliziranim zemljama čovjek gomila vlasništvo i ostavlja ga u nasljedstvo svojoj djeci.  Tako djeca bogataša u istoj zemlji u trci života ne započinju ravnopravno. Ali daleko od toga da je to samo po sebi zlo; jer bez gomilanja kapitala ne bi mogle napredovati vještine, a civilizirane rase raširile su se poglavito pomoću vještina, pa i sad se posvuda tako šire zauzimajući mjesto nižih rasa. Umjereno gomilanje bogatstva ne dolazi u sukob s procesom odabira. Kad neki siromah postane umjereno bogat, njegova će djeca zasnovati neke radnje ili zanate u kojima mora da se vodi dosta jaka borba, tako da će uspjeti ona koja su tijelom i duhom najsposobnija. Kad ima neki broj dobro školovanih ljudi koji ne moraju raditi za svoj svagdanji kruh, to je vrlo važno jer tada sav intelektualni posao obavljaju oni, a od tog posla ovisi prvenstveno materijalni napredak svih vrsta, a da o višim koristima i ne govorimo. Bez sumnje, bogatstvo kad je pretjerano, teži pretvaranju ljudi u nekorisne trutove, ali broj takvih ljudi nije nikada velik; pa i tu se vrši jedna vrst eliminacije jer svakodnevno vidimo bogate ljude kako lude ili kako žive raskalašeno, upropašćujući svu svoju imovinu.
   Pravo prvorođenca na nasljedstvo, sa zakonom po kojemu imanje ne može prodati, još je jedno izravnije zlo iako je to možda nekoć bilo od velike koristi pri stvaranju vladajuće klase, a bolja je bilo kakva vlast nego nikakva. Najstariji sinovi obično se žene, iako su možda tijelom i duhom slabi, dok mlađi sinovi, ma kako u tom pogledu bili nadmoćni, tako lako neće se oženiti. A ti najstariji bezvrijedni sinovi svoje imanje nisu u stanju rasuti zbog zakona. Ali tu, kao i inače, odnosi civiliziranog života toliko su složeni da se u igru uvode neke dopunske poluge. Ljudi koji su po prvorođenju bogati mogu iz naraštaja u naraštaj odabirati ponajljepše i najljupkije žene, a one su obično zdrava tijela i živahna duha. Loše posljedice kakve bi mogle nastupiti trajnim održavanjem iste loze podrijetla, bez ikakva odabira, sprečavaju se tako što ljudi od položaja vazda žele povećati svoje bogatstvo i moć, a to oni postižu ženeći se jedinicama. Ali kćeri roditelja koji su rodili samo jedno dijete same su, kao što je gosp. Galton pokazao, (12) sklone neplodnosti i tako plemićske porodice u izravnoj lozi neprestano izumiru, a njihova imanja prelaze na neku pobočnu lozu; ali nažalost ta loza nužno se ne odlikuje nikakvom nadmoćnošću.
           Prema tome, iako civilizacija na razne načine ometa djelovanje prirodnog odabira, ona očito, poboljšanom prehranom i uklanjanjem povremenih nevolja, potpomaže bolje razvitku tijela. To se može zaključiti odatle što je utvrđeno, gdje god su izvršene usporedbe, da su civilizirani ljudi tjelesno jači nego divljaci. Isto tako, čini se da su civilizirani ljudi izdržljiviji, što se pokazalo u mnogim pogibeljnim ekspedicijama. Čak i velika raskoš bogatih može biti samo malo od štete jer u svakoj životnoj dobi i kod oba spola, prosječni životni vijek naše aristokracije samo je nešto malo kraći nego u zdravih Engleza iz nižih klasa. (13)
   Sad ćemo razmotriti same intelektualne sposobnosti. Ako bi u svakome društvenom staležu članovi bili podijeljeni u dvije jednake skupine tako da jedna sadrži intelektualno više, a druga intelektualno niže članove, onda može biti malo sumnje da bi prva najbolje uspijevala u svim pothvatima i da bi odnjegovala veći broj djece. Čak kod najnižih životnih poziva darovitost i sposobnost moraju biti od neke koristi, iako u nekim zanimanjima, zbog velike podjele rada, od vrlo male koristi. Stoga kod civiliziranih naroda postoji neka težnja i da brojčano rastu i da uzdižu intelektualnu sposbnost. Ali ja ne želim tvrditi da se ta težnja može više nego držati u ravnoteži drugim načinima, primjerice umnožavanjem lakomislenih i nerazboritih; ali čak i za takve, sposobnost mora biti od neke koristi.
   Pogledima poput netom iznesenih često je prigovoreno da najslavniji ljudi koji su ikad živjeli nisu ostavili potomstva koje bi njihov sjajni intelekt naslijedilo. Gosp. Galton kaže (14): Žalim ali nisam u stanju odgovoriti na jednostavno pitanje da li su muškarci i žene obdareni velikom genijalnošću, i do koje mjere su neplodni. Ja sam, međutim, dokazao da u slučaju istaknutih ljudi nipošto nije tako." Veliki zakonodavci, utemeljitelji blagotvornih religija. veliki filozofi i pronalazači u znanosti potpomažu napredak ljudskog roda daleko više svojim djelima nego ostavljanjem brojnog potomstva. U pogledu tjelesnih ustrojstava, neka vrsta usavršava se tako što se odabiru nešto bolje obdarene a eliminiraju nešto slabije obdarene jedinke, a ne održavanjem jako izraženih i rijetkih anomalija. (15) Bit će tako i s intelektualanim sposobnostima, naime u svakome sloju društva nešto sposobniji ljudi uspijevaju bolje nego manje sposobni, pa će zbog toga brojčano biti u porastu ako tome nije na putu kakva druga zapreka. Kad su se i nekom narodu intelektualna razina i broj inteligentnih ljudi povećali, tada na temelju zakona o odstupanju od prosjeka, možemo očekivati da će se, kao što je pokazao gosp. Galton, čedesna genijalnost pojavljivati češće nego što je to bilo ranije.   
     Glede moralnih svojstava, čak i kod najciviliziranijih naroda dolazi uvijek više do nekog uklanjanja najgorih sklonosti. Zločinci se osuđuju na smrt, ili bacaju u tamnicu na dugo vrijeme tako da ne mogu slobodno prenositi svoja loša svojstva. Melankolične i lude osobe drže se u zatočeništvu ili počinjaju samoubojstvo. Ljudi nasilni i prgavi često završe u krvi. Nemirni ljudi koji neće da se prime nikakva stalnog zanimanja  - taj preostatak barbarstva velika je zapreka civilizaciji (16) – iseljavaju se u novootkrivene krajeve gdje se dokazuju kao korisni pioniri. Neumjerenost je tako razorna da je životni vijek neumjerenih, primjerice 30-godišnjaka, dalje još samo 13,8 godina, dok je životni vijek engleskog poljodjelca iste dobi još 40,59 godina. (17) Razuzdane žene malo imaju djece a razuzdani muškarci rijetko se žene; jedni i drugi pate od bolesti. Pri uzgoju domaćih životinja, uklanjanje onih jedinki, ma da ih je malo, koje su u bilo kojem smislu slabije, nije nipošto nevažno za uspjeh. To naročito vrijedi za štetne značajke koje teže vratiti se putem vrnuća (reverzija), na primjer, crno runo u ovaca; i u ljudskom rodu neke od najgorih sklonosti, koje se povremeno bez ikakva raspoznatljiva uzroka, pojave u porodicama, možda su vrnuća na neko divlje stanje od kojega nas ne razdvaja odveć mnogo naraštaja. Čini se da je takvo shvaćanje došlo do izražaja u običnoj izreci da je netko crna ovca u obitelji.
   Kod civiliziranih naroda, što se tiče više razine moralnosti i povećanog broja izrazito darovitih ljudi, prirodni odabir je od samo malog utjecaja, iako su temeljni društveni nagoni izvorno zadobiveni upravo pomoću prirodnog odabira. No već kad sam govorio o nižim rasama, dosta sam govorio o uzrocima koji dovode do napretka moralnosti, naime, o odobravanju naših bližnjih – o jačanju naših simpatija putem navike – o primjeru i oponašanju – o razumu – o iskustvu i čak o osobnom interesu – o poduci u mladosti i o religioznim osjećajima.
   Gosp. Greg i gosp. Galton (18) jako su istaknuli jednu od najvažnijih zapreka porastu broja vrednijih ljudi u civiliziranim zemljama, naime činjenicu da se vrlo siromašni i bezbrižni, koji su često srozani porokom, gotovo redovito žene rano, dok brižljivi i štedljiv ljudi, koji su obično i inače kreposni, žene kasno da bi mogli pristojno uzdržavati sebe i svoju djecu. Oni koji se žene rano proizvedu u nekom vremenu ne samo veći broj naraštaja nego, kao što je pokazao Dr. Duncan, (19) proizvode i mnogo više djece. K tome, djeca rođena od majki koje su u cvijetu mladosti teža su i veća, pa zato vjerojatno i snažnija od djece rođene u drugim razdobljima života. Tako pak lakomisleni, istrošeni, a često i poročni članovi društva teže bržem brojčanom rastu od opreznih i općenito kreposnih članova. Ili kako o tome kaže gosp. Greg: “Bezbrižni, prljavi, nečastohlepni Irci množe se kao kunići; štedljivi, promišljeni, do sebe držeći, ambiciozni Škoti, nepokolebljivi u svojoj moralnosti, produhovljene vjere, pronicave i disciplinirane inteligencije, prožive svoje najbolje godine u borbi i  neženstvu, ožene se kasno i ostavo malo potomstva. Kad bi neka zemlja izvorno bila napučena s tisuću Saksonaca i s tisuću Kelta – poslije dvanaestak naraštaja pet šestina pučanstva činili bi Kelti, no pet šestina posjeda, moći, intelekta pripadalo bi onoj, preostaloj, jednoj šestini Saksonaca. U vječnoj ‘borbi za opstanak’ mora da je prevladavala niža i manje povlaštena rasa – a prevladavala je ne snagom svojih dobrih osobina nego njihovim neposjedovanjem.”
   Postoje, međutim, neke zapreke toj težnji naniže. Vidjeli smo da neumjereni ljudi imaju veću stopu smrtnosti a da oni koji žive krajnje raskalašeno imaju malo potomstva. Klase najsiromašnijih gomilaju se po gradovima, a Dr. Stark, na osnovu statistike za deset godina u Škotskoj, potvrdio je (20) da je u svim životnim dobima postotak pomora u gradovima veći nego u seoskim okruzima, “a tijekom prvih pet godina života postotak smrtnosti gotovo je točno dvostruko veći nego u seoskim okruzima.” Budući da ti podaci uključuju i bogate i siromašne, nema sumnje, trebalo  bi više nego dvostruko poroda da bi se broj siromašnih u nekome gradu održao, razmjerno broju stanovnika sela. Kod žena, vrlo rana udaja vrlo je štetna; jer u Francuskoj je utvrđeno “da u jednoj godini, od istog broja žena mlađih od dvadeset godina, umre dvostruko više udanih nego neudanih.” Isto tako, “pretjerano je velika” (21) smrtnost muževa ispod dvadeset godina, ali dvojbeno je što je tome uzrok. Napokon, ako bi se ti ljudi, koji razborito odgađaju ženidbu dok ne budu stvorili mogućnost da im obitelj živi udobno, birali, kao što to često biva, žene u cvijetu mladosti, onda bi se stopa prirasta brojnosti boljih ljudi samo neznatno smanjila                                   
   Na temelju golemog mnoštva statističkih podataka, prikupljenih tijekom 1853. godine, utvrđeno je diljem Francuske da neoženjeni muškarci u dobi između dvadeset i osamdeset godina umiru razmjerno mnogo više nego oženjeni: na primjer, na svakih tisuću neoženjenih ljudi, u dobi između dvadeset i trideset godina, godišnje je umrlo 11.3 dok je među oženjenima bilo 6.5 umrlih. (22) Slično pravilo potvrđeno je za godine 1863. i 1864. kod cjelokupnog muškog pučanstva Škotske, starijeg od dvadeset godina: tako, na svakih 1000 neoženjenih muškaraca, u dobi između dvadeset i trideset godina, umrlo je godišnje 14,97 dok ih je među oženjenima samo 7,24 umrlih, tj. manje od polovine. (23) Dr. Stark na to primjećuje: "Neženstvo je za život razornije nego najnezdravija zanimanja, ili nego stanovanje u nekoj nezdravoj kući ili u kraju gdje nikada nije bilo ni najmanjeg pokušaja unapređenja zdravstva." On smatra da je smanjena smrtnost izravni rezultat "ženidbe i urednijeg domaćeg života koji prati to stanje." On, međutim, priznaje da se neumjereni, iskvareni i zločinački pripadnici skupina, u kojih je trajanje života kratko, obično ni ne ožene, a jednako tako mora se priznati da muškarci slabašna ustroja, lošeg zdravlja ili jako tjelesno ili duševno bolesni, često nemaju volje za ženidbu ili bivaju odbijeni. Čini se da je Dr. Stark došao do zaključka kako je ženidba sama po sebi glavni uzrok dugog života jer je utvrdio da su stariji oženjeni muškarci ipak u znatnoj  prednosti u odnosu na neoženjene u istoj poodmakloj dobi; ali svatko je zasigurno poznavao muškarce koji su zbog slaba zdravlja u mladosti ostali neženje, a ipak su doživjeli duboku starost, premda su trajno bili slabi i vazda umanjenih izgleda za život. Ima tu jedna važna okolnost koja, čini se, podupire zaključak Dr. Starka, naime, da u Francuskoj udovci i udovice u usporedbi s onima u braku imaju vrlo veliku stopu smrtnosti: no Dr. Farr pripisuje to siromaštvu i lošim navikama koje nastaju uslijed raspada obitelji i čamotinje. Iz svega s Dr. Farr-om možemo zaključiti da manju smrtnost oženjenih nego neoženjenih ljudi, što je čini se opće pravilo, "poglavito valja pripisati neprekidnom odstranjivanju nesavršenih tipova i spretnom odabiru najizvrsnijih jedinki iz svakoga sljedećeg naraštaja,"  pri čemu se odabiranje odnosi samo na bračno stanje, a djeluje na sva tjelesna, intelektualna i moralna svojstva. Stoga možemo zaključiti da zdravi i dobri ljudi koji iz razboritosti ostanu za neko vrijeme neoženjeni ne podliježu većoj smrtnosti.
      Ako razne zapreke, koje su naznačene u prethodna dva poglavlja, a možda i neke druge još nepoznate, ne spriječe da se nemarni, poročni i inače niži članovi društva množe brže nego bolje ljudske skupine, narod će nazadovati, kao što se prečesto i dogodilo u povijesti svijeta. Moramo se prisjetiti da napredak nije nikakvo nepromjenjivo pravilo. Vrlo je teško reći zašto je neki civilizirani narod u usponu, zašto postaje sve moćniji i širi dalje nego drugi; ili zašto isti narod više napreduje u jedno, nego u neko drugo vrijeme. Mi možemo samo reći toliko da to ovisi o brojčanom povećavanju dotičnog pučanstva, o broju ljudi obdarenih visokim intelektualnim i moralnim sposobnostima, kao i o stupnju njihove izvrsnosti. Tjelesni ustroj, čini se, od malog je utjecaja, osim ukoliko jakost tijela vodi zdravom duhu.
Nekolicina autora jako je istakla sljedeće: budući da su visoke intelektualne sposobnosti nekome narodu korisne, stari Grci, koji su po intelektu stajali nekoliko stupnjeva više od bilo koje rase koja je ikad postojala, (24) ako je stvarna snaga prirodnog odabira, morali bi se bili na ljestvici uzdići još više, brojčano rasti i napučiti cijelu Europu. Ovdje je prešutno uključena pretpostavka, tako česta kad je riječ o tjelesnim ustrojstvima, naime da postoji neka urođena težnja neprekidnom razvitku duha i tijela. No razvitak svake vrsti ovisi o istodobnom djelovanju nmnogih povoljnih okolnosti. Prirodni odabir djeluje samo u obliku pokušaja. Mogu jedinke i rase steći neke neprijeporne prednosti, a ipak propadaju jer nisu stekle neke druge značajke. Grcima je možda krenulo po zlu jer nije došlo do povezivanja između mnogih malih država, zbog nevelikog prostora cijele njihove zemlje, zbog držanja robova, ili zbog krajnje putenosti; jer oni nisu podlegli dok se nisu "istrošili i do same srži iskvarili." (25) Zapadni narodi Europw, koji danas neizmjerno nadilaze svoje negdašnje divlje pretke i stoje na vrhu civilizacije, za tu svoju nadmoćnost imaju zahvaliti malo ili ništa izravnoj baštinjenju od starih Grka, iako duguju mnogo pisanim djelima toga čudesnog naroda.
   Tko može sa sigurnošću reći zašto španjolski narod, koji je jedno vrijeme bio tako nadmoćan, zastao u svome hodu. Još zamršeniji problem predstavlja buđenje europskih naroda nakon srednjega vijeka. U tom dalekom vremenu, kao što je primijetio gosp. Galton, (24) gotovo svi ljudi plemenite prirode, oni koji su se posvećivali razmišljanju ili gajenju duha, nisu imali nikakvo drugo pribježište osim u naručju Crkve, a ona je tražila celibat, što teško da je moglo ne imati štetan utjecaj na svaki sljedeći naraštaj. U to isto doba Sveta Inkvizicija krajnje revno je odabirala najslobodnije i najhrabrije ljude da bi ih spalila ili utamničila. U samoj Španjolskoj, tijekom tri stoljeća, neki od najboljih ljudi - oni koji su sumnjali i postavljali pitanja, a bez sumnjanja ne može biti napretka - bili su istrebljivani, i po tisuću godišnje. Katolička Crkva učinila je na taj način neprocjenjivo zlo iako je nedvojbeno donekle, možda i vrlo mnogo, učinila dobra na druge načine; Europa je, međutim, krenula neviđenom brzinom.
   Zapažen uspjeh Engleza kao kolonista, u usporedbi s drugim europskim narodima, u usporedbi Kanađana engleskog i francuskog podrijetla, pripisan je njihovoj "odvažnoj i postojanoj energiji," ali tko može reći kako su Englezi dobili tu svoju energiju? Očito je mnogo istine u mišljenju da su čudesni uspjeh Sjedinjenih Država, kao i značaj tog naroda, rezultat prirodnog odabira jer su najenergičniji, najnemirniji i najhrabriji ljudi iz svih dijelova Europe iseljavali tijekom posljednjih deset ili dvanaest naraštaja u tu veliku zemlju, gdje su uspjeli najbolji. (27) Gledajući u daleku budućnost, mislim da vlč. gosp. Zincke ne pretjeruje kad kaže (28): "Svi ostali nizovi događaja, kao oni iz kojih je proizašla duhovna kultura u Grčkoji oni iz kojih je proizašlo Rimsko carstvo, kao da imaju cilja i vrijednosti samo ako se gledaju u vezi, ili još bolje kao potpora ...  golemoj struji anglo-saksonskog iseljavanja na zapad." Koliko god da je nerazgovjetan problem  napredovanja civilizacije, možemo bar to vidjeti da onaj narod, u kojem se dugo rađa najveći broj visoko inteligentnih, energičnih, hrabrih, domoljubnih i dobrohotnih ljudi, obično prevlada nad manje obdarenim narodima.
   Prirodni odabir proizlazi iz borbe za opstanak, a borba za opstanak od brzog razmnožavanja. Mora se gorko žaliti, no je li to mudro drugo je pitanje, što čovjek teži da se tako brzo množi, jer to kod barbarskih plemena dovodi do čedomorstva i mnogih drugih zala, a kod civiliziranih naroda do gadnog siromaštva, neženstva i kasne ženidbe razboritih. Ali budući da čovjek trpi od istih fizičkih zala kao i niže životinje, on nema nikakva prava očekivati izuzeće od zala koja su posljedica borbe za opstanak. Da nije bio podvrgnut prirodnom odabiru, čovjek sigurno ne bi bio nikad dostigao ovaj sadašnji stupanj čovječanstva. Kad u mnogim dijelovima svijeta vidimo golema prostranstva najplodnijeg tla koja su kadra prehraniti mnogobrojne sretne obitelji, ali su naseljena s nešto malo nomada divljaka, mogli bismo s razlogom pomisliti da borba za opstanak i nije bila dovoljno oštra da čovjeka prisili na uzdignuće do njegova najvišeg stupnja. Sudeći prema onome što znamo o čovjeku i nižim životinjama, u njihovim intelektualnim i moralnim sposobnostima uvijek je bilo dovoljno varijabilnosti za stalno napredovanje putem prirodnog odabira. Nedvojbeno je da takvo napredovanje zahtijeva mnoge istodobne povoljne okolnosti, ali je zaista sumnjivo da li bi najpovoljnije okolnosti  bile dostatne da nije bila dovoljno velika brzina razmnožavanja i da borba za opstanak, koja zbog toga nastane, nije bila krajnje oštra.
   
   Dokaz da su civilizirani narodi nekoć bili barbari. - Budući da moramo razmotriti korake kojima se neko poluljudsko stvorenje postupno uzdiglo na stupanj čovjeka u njegovu najsavršenijem stanju, ovu temu ne možemo nikako preskočiti. Ali o tome Sir J. Lubbock, (29) gosp. M'Lennan, i drugi, raspravili tako cjelovito i izvrsno da ja ovdje trebam samo dati najkraći sažetak njihovih rezultata. Noviji razlozi koje je iznio Duke of Arrgyll, (30) a još ranije nadbiskup Whately, u prilog mišljenja da se čovjek pojavio na svijetu kao civilizirano biće, a da su svi divljaci otada podložni nazadovanju, čini mi se slabim u usporedbi s razlozima koje iznosi druga strana. Mnogi su narodi, nema sumnje, popustili u civilizaciji, a neki su se možda vratili u potpuno barbarstvo, iako za ovo potonje nisam naišao ni na jedan dokaz. Stanovnici Ognjene zemlje bili su vjerojatno prisiljeni od drugih osvajačkih hordi nastaniti se u svojoj neudobnoj zemlji pa su stoga možda i ponešto nazadovali, ali bi bilo teško dokazati da su pali mnogo niže od Botokudosa koji naseljavaju najljepše dijelove Brazila.
   Dokaz da su svi civilizirani narodi potomstvo barbara sastoji se, s jedne strane, u tome što se jasni tragovi njihova bivšeg niskog stanja još uvijek nalaze u njihovim sadašnjim običajima, vjerovanjima, govoru itd. a, s druge strane, potvrde su u tome što su divljaci, sami od sebe,  sposobni izdignuti se za više stupnjeva na civilizacijskoj ljestvici, i stvarno su se tako i izdigli. Za prvu točku, dokazi su izvanredno zanimljivi, ali ih ovdje ne možemo izložiti; upozoravam samo na takve slučajeve kao što je umijeće brojenja, koje je, kao što je jasno pokazao gosp. Taylor, na temelju riječi koje se još ponegdje upotrebljavaju, nastalo brojenjem prstiju, prvo na jednoj ruci, zatim i na drugoj a, najzad, i nožnih prstiju. Tragove toga imamo u našem decimalnom sustavu i u rimskim brojevima, gdje se poslije V prelazi na  VI, itd., što bi nedvojbeno značilo da je prva ruka  već iskorištena. Isto tako, "kad kažemo tri-dvadesetice i deset, brojimo u vigezimalnom sustavu, pri čemu je svaka dvadesetica, uzeta idealno, stoji umjesto 20 - umjesto 'jedan čovjek' kao što Meksikanci i na Karibima to i kažu." (31) Sukladno mišljenju velike škole filologa koja dobiva sve više pristaša, svaki jezik nosi biljege svoga polaganog i postupnog razvoja. Tako je i s umijećem pisanja gdje su slova rudimenti slikovnog prikazivanja. Teško je čitati M'Lennanovo djelo (32) a ne priznati da gotovo svi civilizirani narodi još uvijek nisu zadržali neke tragove tako grubih navika kao što je nasilno otimanje žena. Gdje je taj narod, pita isti autor, da ga možemo navesti kao izvorno monogaman? Isto tako vrlo sirovo bilo je i prvo poimanje pravde kao što se to vidi iz pravila borbe i drugih običaja koji su se još održali. Mnoga još postojeća  praznovjerja ostaci su negdašnjih krivih religijskih vjerovanja. Najviši oblik religije - veličanstvena ideja o Bogu koji mrzi grijeh a ljubi pravičnost - u prvobitna vremena bio je nepoznat.
   Prijeđimo na drugu vrst dokaza: Sir J- Lubbock je pokazao da su neki divljaci u novije vrijeme neke od svojih jednostavnijih vještina ponešto poboljšali. Prema njegovu krajnje zanimljivom kazivanju o oružjima, oruđima, vještinama  koje susrećemo kod divljaka u raznim dijelovima svijeta, ne može biti sumnje da je gotovo sve to bilo otkriveno neovisno, osim možda vještina proizvodnje vatre. (33) Lijep primjer jednoga takvog neovisnog otkrića je australski bumerang. Tahićanci, kad su prvi put posjećeni, u mnogom pogledu bili su iznad stanovnika većine inih polinezijskih otoka. Neutemeljeno je mišljenje da je visoka kultura peruanskih i meksičkih domorodaca potjecala iz nekog stranog izvora; (34) tu su uzgojene mnoge domaće biljke i uzgojili više domaćih životinja. Valja imati na umu da, sudeći po malom utjecaju većine misionara, ako je neka lutalačka skupina doplovila s nekog polu-civiliziranog kopna do obala Amerike, ne bi bila proizvela na urođenike neki osobit utjecaj, osim ako oni već nisu bili nešto uznapredovali. Pogledamo li neko vrlo davno razdoblje u povijesti svijeta, nalazimo, da upotrijebimo Sir J. Lubbock-ove dobro poznate izraze, paleolitik i neolitik i nitko valjda neće tvrditi da su vještinu grube obrade kremenog oruđa odnekuda preuzeta. Kremeno oruđe otkriveno je u izobilju u svim dijelovima Europe, daleko na istok sve do Grčke, U Palestini, Indiji, Japanu, Novom Zelandu i Africi, uključujući Egipat, a kod današnjih stanovnika o njegovoj uporabi nema nikakve predaje. Postoji također neizravan dokaz o njegovoj negdašnjoj uporabi kod Kineza i starih Židova. Stoga jedva može biti dvojbe da su stanovnici tih mnogih zemalja, koje obuhvaćaju gotovo cijeli civilizirani svijet, nekoć bili u barbarskom stanju. Vjerovati da je čovjek prvobitno bio civiliziran, a da je potom pretrpio potpuno srozavanje u mnogim predjelima, znači prihvatiti žalosno nisko gledište o ljudskoj prirodi. Očito je ispravnije i ugodnije gledište da je bilo mnogo općenitije napredovanje nego nazadovanje i da se čovjek, iako polagano i uz prekide, uzdigao od niskog položaja do najvišeg stupnja do sada dosegnutog u znanju, moralu i religiji.

Šesto poglavlje
O SRODNOSTIMA I RODOSLOVLJU ČOVJEKA
                           
          Položaj čovjeka u životinjskim nizovima. - Prirodni sustav je rodoslovan. - Prilagodbene značajke od neznatne vrijednosti. - Razne male sličnosti između čovjeka i četverorukih (majmuna, Quadrumana). - Mjesto čovjeka u prirodnom sustavu. - Mjesto postanka i starost čovjeka. - Odsutnost fosilnih spojnih karika. - Niži stadiji u rodoslovlju čovjeka pretpostavljeni, prvo, na osnovu njegovih srodnosti i, drugo, njegova ustrojstva. - Rano androgino (dvospolno) stanje kralježnjaka. - Zaključak. 

   Čak i ako se prihvati da je razlika u tjelesnom ustrojstvu između čovjeka i njegovih najbližih srodnika tako velika kao što misle neki prirodoslovci, i premda moramo priznati da je razlika među njima golema u duhovnoj sposobnosti, ipak činjenice, koje su navedene u prethodnim poglavljima, kako se meni čini, na najjasniji način pokazuju da je čovjek potekao od nekog nižeg oblika, unatoč tomu što povezujuće karike do sada još  nisu otkrivene.
   Čovjek naginje mnogobrojnim, sitnim i raznovrsnim varijacijama koje izazivaju isti opći uzroci, kojima ravnaju i koje se nasljeđuju u skladu s istim općim zakonima ka i u nižih životinja. Čovjek teži tako brzom množenju da je njegovo potomstvo neizbježno bilo izloženo borbi za opstanak, i dosljedno tome prirodnome odabiru. Od njega su nastale mnoge rase od kojih su neke toliko različite da su ih prirodoslovci često klasificirali kao posebne vrste. Njegovo je tijelo sagrađeno po istome homolognom planu kao i tijelo ostalih sisavaca, neovisno o ulogama koje pojedini dijelovi mogu preuzeti. On prolazi kroz iste faze embriološkog razvitka. Zadržava mnoga rudimentarna i beskorisna ustrojstva koja su nekoć nedvojbeno bila korisna. U njega se povremeno iznova pojavljuju značajke za koje razložito možemo držati da su ih imali njegovi prvobitni preci. Da je čovjekovo podrijetlo bilo posve drukčije nego svih drugih životinja, onda bi te razne pojave bile čiste varke, ali takvo nešto je nevjerojatno. S druge strane, ako je čovjek, kao i ostali sisavci, potječe od  nekoga nepoznatog i nižeg oblika, te pojave postaju, barem u velikoj mjeri, razumljive.
   Neki prirodoslovci, pod snažnim dojmom ljudskih duhovnih i duševnih sposobnosti, podijelili su sav organski svijet u tri carstva: ljudsko, životinjsko i biljno, pridajući tako čovjeku zasebno carstvo. (1) Duševne moći prirodoslovac ne može niti uspoređivati niti klasificirati, ali on može pokušati pokazati, kao što sam ja učinio, da se duhovne moći čovjeka i nižih životinja ne razlikuju u vrsti, premda se neizmjerno razlikuju u stupnju. Razlika u stupnju, ma kako bila velika, ne daje nam pravo da čovjeka stavljamo u zasebno carstvo, što ćemo možda najbolje objasniti ako usporedimo duhovne moći dvaju kukaca, primjerice nekog ušenjka i nekog mrava, koji nedvojbeno spadaju u isti razred. Ovdje je razlika veća, iako u vrsti ponešto drukčija, nego razlika između čovjeka i i najviših sisavaca. Ženka nekog od crvaca (Coccoidae, o. pr.) ili štitastih ušiju, dok je još mala, pričvrsti se svojim rilcem na neku biljku, siše sok, ali se više nikad ne makne, oplođena je te nese jaja i to je sav njezin život. S druge strane, da se opiše navike i duhovne moći neke mravlje ženke, mravice radilice, kao što je pokazao Pierre Huber, treba velika knjiga. Ja ću, međutim, ukratko upozoriti na nekoliko točaka. Mravi se međusobno obavještavaju i više njih se udružuje na istome poslu, ili u igri. Oni prepoznaju svoje drugove i poslije višemjesečne odvojenosti. Grade velike građevine, održavaju u njima čistoću, navečer zatvaraju vrata i postavljaju straže. Oni grade putove i čak tunele ispod rijeka. Oni skupljaju hranu za zajednicu i kad je neki predmet, koji hoće uvući u mravinjak, za unos prevelik, oni prošire vrata da ih poslije opet smanje. (2) Oni kao prave čete odlaze u borbu i dragovoljno žrtvuju svoje živote za opće dobro. Sele se po unaprijed utvrđenom planu. Hvataju robove. Oni uzgajaju ušenjke (Aphididae) kao svoje krave muzare. Premještaju jaja svojih ušenjaka, kao i vlastita jaja i kukuljice, u toplije dijelove mravinjaka da bi se brže izvalila. I moglo bi se navesti još mnoštvo sličnih činjenica. U svemu, razlika u duhovnoj moći između mrava i nekoga od crvaca je neizmjerna; pa ipak, nitko nikad nije pomislio da ih stavi u različite klase, a kamoli u različita carstva. Nema sumnje, ta razdaljina ovdje je premošćena posrednim duhovnim sposobnostima mnogih drugih kukaca; a to nije u slučaju čovjeka i viših majmuna. Ali imamo jakih razloga vjerovati da su prekidi u tome nizu naprosto nastali stoga što su mnogi oblici izumrli.
   Profesor Owen, oslanjajući se uglavnom na ustrojstvo mozga, podijelio je nizove sisavaca u četiri podrazreda. Jedan od njih posvetio je čovjeku; u drugi stavlja tobolčare i kljunaše, tako da on između čovjeka i svih ostalih sisavaca postavlja onoliku razliku koliko su te dvije posljednje skupine povezane. To gledište, koliko je meni poznato, nije prihvatio nijedan prirodoslovac, kadar neovisno prosuditi, pa se ovdje njime dalje nećemo baviti.
         Možemo razumjeti zašto se neka klasifikacija gotovo neizbježno mora pokazati nezadovoljavajućom ako je zasnovana na bilo kojoj pojedinačnoj osobini ili organu - čak ako je taj organ tako čudesno složen i važan kao što je mozak. Po tom načelu je zaista pokušano s kukcima opnokrilcima; ali kad su onda klasificirani prema svojim navikama ili nagonima, taj se poredak pokazao sasvim umjetnim. (3)  Klasifikacija, naravno, može se zasnovati na bilo kojoj značajci, primjerice na veličini, boji, ili prema mjestu gdje organizmi žive, ali prirodoslovci su dugo bili obuzeti dubokom uvjerenjem da postoji jedan prirodni sustav.  Taj sustav, sada opće priznat, mora se pri klasifikaciji koliko god je moguće držati podrijetla, tj. potomsci istoga oblika moraju se staviti u jednu skupinu, odjelito od potomaka svakoga drugog oblika; ali ako su roditeljski oblici srodni, onda će i njihovi potomci biti srodni i obje skupine zajedno će činiti jednu veću skupinu. Kolika je razlika između raznih skupina, tj. koliko se svaka od njih promijenila, to se pokazuje izrazima: rodovi, porodice, redovi, razredi. Budući da nemamo nikakve podatke o linijama podrijetla, podrijetlo se može otkriti samo ako se promatra kolika je sličnost među bićima koja se moraju klasificirati. U tu svrhu mnogo je važnije da postoje mnogobrojne točke sličnosti nego ukupna sličnost ili različnost u nekoliko točaka. Ako bi se ustanovilo da dva jezika imaju mnogo riječi i točaka konstrukcije koje sliče jedne drugima, onda bi se općenito moralo priznati da oni imaju zajedničko ishodište, bez obzira koliko se u nekim riječima u ponekim ili točkama konstrukcije razlikuju. Ali kod organskih bića točke sličnosti ne smiju se sastojati od prilagodbi sličnim životnim navikama: na primjer, dvije životinje mogu imati tijelo potpuno preinačeno na život u vodi, a ipak u prirodnom sustavu neće biti stavljene bliže jedna drugoj. Na osnovu toga možemo razumjeti zašto su sličnosti u mnogim beznačajnim ustrojstvima, u neuporabljivim i reduciranim organima ili organima koji sada ne funkcioniraju, ili su u nekakavom embrionalnom stanju, mnogo korisnije za klasifikaciju  jer one nisu svakako došle  zbog prilagođavanja  tijekom nekog nedavnog razdoblja pa nam otkrivaju stare linije podrijetla ili pravo srodstvo.
   Dalje možemo vidjeti zašto u sistematici nećemo mnogo odvojiti dva organizma ni ako je u nekoj značajci došlo do velike preinake. Neki dio koji se već mnogo razlikuje od istoga dijela u drugih srodnih oblika bio je, po teoriji evolucije,  jako varirabilan; prema tome (sve dok organizam ostaje pod istim životnim uvjetima) on će biti sklon daljim varijacijama iste vrsti; a one će se, ako su korisne, održavati i tako neprekidno povećavati. U mnogim slučajevima neprekidni razvitak, na primjer kljuna u neke ptice ili zubiju u nekog sisavca, neće pomoći životinji da lakše dođe do hrane, ili za nešto drugo;  ali kod čovjeka, što se tiče koristi, mi ne možemo spoznati određene granice  neprestanom razvitku mozga i duhovnih sposobnosti. Stoga pri određivanju čovjekovog položaja u prirodnom ili rodoslovnom sustavu, to što je njegov mozak neobično razvijen ne treba da pretegne množinu sličnosti u drugim manje važnim ili potpuno nevažnim točkama.
     Većina prirodoslovaca  koji su razmatrali cjelokupno ustrojstvo ljudskog tijela, uključivši njegove duhovne sposobnosti, povela se za Blumenbachom  i Cuvierom i stavila čovjeka u zaseban red pod nazivom Bimana (dvoruki), jednake vrijednosti kao  redovi majmuna (Quadrumana, četveroruki), Carnivora (mesojedi), itd. U posljednje vrijeme, neki od naših najboljih prirodoslovaca vratili su se mišljenju koje je prvi predložio Linnaeus, tako važnom zbog njegove pronicavosti, i čovjeka su smjestili u isti red s četverorukima  (majmunima, Quadrumana) pod nazivom Primates (primati). Opravdanost toga zaključka mora se priznati ako, na prvome mjestu, imamo na pameti upravo iznesene opaske o razmjerno maloj važnosti jako razvijenog mozga u čovjeka za njegovu klasifikaciju; isto tako, ako imamo na umu da jako izražene razlike između ljudske lubanje i lubanje u četverorukih (što su u posljednje vrijeme naročito isticali Bischoff, Aeby i drugi) očito potječu od toga što su im se mozgovi različito razvijali. Na drugome mjestu, moramo se prisjetiti da su gotovo sve druge i važnije razlike između čovjeka i četverorukih očito prilagodbene naravi i da su poglavito u svezi s uspravnim položajem tijela; tako je s ustrojstvom njegove šake, stopala i zdjelice, sa zakrivljenošću njegove kralježnice i položajem njegove galve. Porodica tuljana pruža dobar primjer o maloj važnosti prilagodbenih značajki za klasifikaciju. Te životinje razlikuju se od svih ostalih mesojeda (Carnivora) i oblikom svoga tijela i ustrojstvom svojih udova, mnogo više nego što se čovjek razlikuje od viših majmuna: pa ipak, u većini sustava, počevši od Cuvierovog  pa do ovoga najnovijeg sustava gosp. Flowera, (4) tuljani kao porodica  svrstani su u red zvijeri (Carnivora). Kad čovjek ne bi bio sam svoj klasifikator, nikad ne bi ni pomislio da će za nj uspostaviti nekakav poseban red.   
      Prevršio bih mjeru i posve prekoračio izvan područja svog znanja kad bih pokušao samo nabrojiti bezbrojne točke u kojima se ustrojstvo ljudskog tijela podudara s ostalim primatima. Naš veliki anatom i filozof Prof. Huxley, pošto je do u tančine o tome raspravio, (5) došao je do zaključka da se čovjek u svim dijelovima svoje organizacije manje razlikuje od viših majmuna nego što se oni razlikuju od nižih članova te iste skupine.  Prema tome, "nije opravdano čovjeka stvaljati u zaseban red."
   Negdje na početku ove knjige iznio sam različite činjenice koje pokazuju kako se čovjek u konstituciji jako slaže s višim sisavcima; a to slaganje, bez sumnje, ovisi o našoj velikoj sličnosti u osnovnom ustrojstvu i u kemijskom sastavu. Kao primjere, naveo sam našu sklonost istim bolestima i što nas napadaju srodni nametnici, naš zajednički ukus za iste nadražaje i sličnost učinaka koji oni proizvode, kao i slično djelovanje različitih lijekova, i još neke takve činjenice.
        Budući da se male nevažne točke sličnosti između čovjeka i viših majmuna u sistematskim djelima obično ne uzimaju u obzir, a budući da one, kad su mnogobrojne, jasno otkrivaju našu srodnost, ja ću nekoliko takvih točaka prikazati. Relativni položaj crta lica očito je isti u čovjeka i u četverorukih (majmuna, Quadrumana), a različite emocije iskazuju se vrlo sličnim pokretima mišića i kože, poglavito iznad obrva i oko usta. Neki izražaji gotovo su istovjetni, kao što su oni plačljivi u nekih vrsta majmuna, ili oni u drugih što pobuđuju nelagodu kad se smiju, pri čemu su im kutovi usta povučeni unazad a donji očni kapci naborani. Vanjske uši neobično su slične. Nos je u čovjeka strši mnogo više nego u većine majmuna, ali u Hoolockova gibona možemo već nazrijeti početak orlovskog nosa, a to je dovelo o smiješne krajnosti u vrste Seminopithecus nasica.
   Lice mnogih majmuna ukrašeno je bradom, obrazima ili brkovima. Kosa na glavi u nekih vrsta semnopiteka (Semnopithecus)  (6) izraste vrlo dugačka; a u Bonnetova majmuna (Macacus radiatus) kosa ide zrakasto od jedne točke na tjemenu te ima u sredini razdjeljak, kao i čovjek. Obično se kaže da čovjeku čelo daje plemenit i inteligentan izgled, ali gusta kosa na glavi Bonnetova majmuna najednom prestaje u vrhu čela i onda počne tako fina i kratka dlaka da na jednoj maloj udaljenosti čelo izgleda, izuzev obrve, sasvim golo. Pogrešne su tvrdnje da nijedan majmun nema obrva. Upravo u netom navedene vrste, čelo je u različitih jedinki golo u različitom stupnju, pa Eschricht tvrdi (7) da u naše djece granica između kosmatog dijela i glave i gologa čela kadikad nije sasvim određena, tako da se čini kako tu imamo mali slučaj vrnuća ili reverzije k nekome pretku u kojega čelo nije bilo, kao sada, postalo sasvim golo.
   Zna se dobro da su dlake lnadlaktice i podlaktice usmjerene k jednoj točki na laktu. Taj neobični poredak, kakav ne vidimo u većine nižih sisavaca, postoji kod gorile, čimpanze, oraangutana, nekih vrsta hilobata, pa čak i kod nekolicine američkih majmuna. Ali u Hylobates agilis dlake podlaktice usmjerene su kao obično, naniže ili prema zglobu šake, a u H. lar one su gotovo uspravne i povijene samo malko naprijed, tako da su u te vrste u jednome prijelaznom stanju. Svakako da je u većine sisavaca gusta dlaka na leđima i njezin smjer prilagođen za odbijanje kiše; pa čak i poprečan položaj dlake na goljenicama nekog psa može  poslužiti toj svrsi kad se pas savije dok spava. Gosp. Wallace kaže da dlake na ruci orangutana (kojih je navike tako marljivo proučavao) idu prema laktu stoga da bi mogle poslužiti slijevanju vode dok kiši jer ta životinja, za vrijeme kiše, drži ruke presavijene iznad sebe, bilo da se drži za kakvu granu, bilo da ih samo drži nad svojom glavom. Moramo, ipak, imati na umu da takvo ponašanje neke životinje možda može biti djelomice određeno smjerom pružanja dlake, a da nije smjer dlake određen tim ponašanjem. Ako je netom navedeno objašnjenje u slučaju orangutana točno, dlake na našim podlakticama pružaju neobičnu svjedodžbu o našem negdašnjem stanju; jer nitko neće pomisliti da je to sada od bilo kakve koristi pri slijevanju kiše, niti da je u našem sadašnjem uspravljenom položaju uistinu određeno za tu svrhu.
   Pri svemu tome, bilo bi nesmotreno odviše se pouzdati  u načelo prilagodbe u pogledu smjera dlaka u čovjeka ili njegovih prvobitnih predaka, jer nemoguće je proučavati slike što ih je dao Eschricht o rasporedu dlaka na ljudskom zametku (koji je isti kao u odraslom stanju) i ne složiti se s izvrsnim opažačem  da su se tu upleli drugi i složeniji uzroci.  Točke konvergencije čini se da su u nekoj svezi s onim točkama u zametka koje se tijekom razvitka dovrše posljednje. Čini se, također, da postoji neki odnos uzmeđu rasporeda dlaka na udovima i i toka medularnih arterija. (
   Ne mora se pretpostaviti da su sličnosti između čovjeka i nekih majmuna u netom navedenim i u mnogim drugim točkama – kao golo čelo, duga kosa, itd. – sve one nužno rezultat neprekinutog nasljeđivanja od nekoga zajedničkog pretka koji ih je imao, ili da su naknadno vrnuće. Vjerojatnije je da su mnoge od tih sličnosti posljedica sličnog variranja koje, kao što sam na drugom mjestu pokušao pokazati, (9) nastaje tako što organizmi istog podrijetla imaju sličnu konstituciju i što su u njih varijabilnost izazvali slični uzroci. Što se tiče sličnog smjera dlake na podlakticama čovjeka i nekih majmuna, budući da je ta značajka zajednička gotovo svim čovjekolikim majmunima, to se vjerojatno ima pripisati nasljeđu;  ali, zaisigurno, to ne vrijedi za neke američke majmune koji imaju tu osobinu. Isto se može reći glede činjenice da čovjek nema repa, jer repa nemaju ni svi čovjekoliki majmuni. Unatoč tomu, tu osobinu sigurno treba pripisati nasljeđu budući da se rep, iako nije odsutan, pojavljuje kao rudiment u više drugih vrsta Staroga svijeta i u nekih vrsta Novoga svijeta, a posve nedostaje u više vrsta pripadnika srodne skupine lemura.
   Premda, kao što smo vidjeli, čovjek nema nikakva prava da po svom nahođenju zasnuje  zaseban red, možda može za sebe zatražiti podred ili porodicu. Prof. Huxley, u svome najnovijem djelu, (10) dijeli primate  u tri podreda, naime:, u antropide (Anthropidae) gdje je samo čovjek, simijade  (Simiadae) u koji je uključio svakovrsne majmune, i lemuride (Lemuridae) s raznim rodovima lemura. Ako se promatra razlike u nekim važnim točkama ustrojstva, nema sumnje da čovjek može s pravom za sebe tražiti rang podreda, a taj je rang, promatramo li poglavito njegove duhovne sposobnosti, prenizak. Ipak, s rodoslovnog motrišta taj je rang previsok pa bi čovjek trebao činiti običnu porodicu, dapače možda čak samo podporodicu. Ako zamislimo tri linije podrijetla (descent) koje proizlaze iz jednog izvora, onda je posve razumljivo da su dvije od njih mogle poslije dugog vremena postati tako malo promijenjene da i dalje ostanu vrste istog roda; dok se treća linija mogla toliko promijeniti da u rangiranju bude zasebna podporodica, porodica, ili čak red. No u tom slučaju gotovo je sigurno da će treća linija putem nasljeđivanja, u odnosu na druge dvije, zadržati brojne male točke sličnosti. Ovdje bi se mogla pojaviti za sada nerješiva poteškoća jer ne bismo znali koliku važnost u svojim klasifikacijama morali pridati jako izraženim razilikama u nekoliko važnih točaka, - to jest količini ostvarenog preinačenja; a koliko pak velikoj sličnosti u mnogim nevažnim točkama, koje ukazuju na linije podrijetla ili rodoslovlja. Prva alternativa je najrazumljivija, a možda i najsigurnija, ali je druga, kako se čini, najtočnija jer nam daje pravu prirodnu klasifikaciju.
   Da bismo u tom pogledu donijeli svoj sud glede čovjeka, moramo se letimično osvrnuti  na klasifikaciju simijida (Simiadae). Tu porodicu dijele gotovo svi prirodoslovci u skupinu uskonosaca (Catarhinae), ili majmune Starog Svijeta, koji svi imaju (kao što im ime kaže) osebujno ustrojstvo nozdrva, a u svakoj čeljusti po četiri pretkutnjaka, i u skupinu širokonosaca (Platyrhinae) ili majmune Novog Svijeta (uključivši dvije sasvim različne pod-skupine), koji imaju drukčije građene nozdrve i po šest pretkutnjaka u svakoj čeljusti. Moglo bi se spomenuti i neke druge male razlike. Po svome zubalu, po ustrojstvu svojih nozdrva, i po nekim drugima oznakama čovjek neupitno spada među uskonosce ili u odjeljak Staroga Svijeta; izuzev u nekoliko ne jako važnih i očito prilagodbenih značajki, čovjek ne sliči više na majmune uskonosce nego na širokonosce. Stoga je sasvim nevjerojatna pretpostavka da je neka drevna vrsta Novog Svijeta varirala i tako proizvela čovjekoliko stvorenje sa svim značajkama koje su vlastite odjeljku majmuna Staroga Svijeta, gubeći u isto vrijeme sve svoje razlikovne značajke. Prema tome, teško je dvojiti da je čovjek izdanak sa debla majmuna Staroga Svijeta i da se s rodoslovnog motrišta mora svrstati u odjeljak uskonosih majmuna. (11)
   Čovjekolike majmune, to jest gorilu, čimpanzu, orangutana i hilobatesa, većina prirodoslovaca odjeljuje od drugih majmuna Staroga Svijeta u zasebnu podskupinu. Znam da Gratiolet, pozivajući se na ustrojstvo mozga, ne prihvaća opstojnost te podskupine, a nema dvojbe da ona nije jedinstvena. Tako je orangutan, kao što primjećuje gosp. St. G. Mivart, (12) "jedan od najosebujnjih i najaberantnijih oblika unutar tog reda." Ine, ne-čovjekolike majmune Starog Svijeta neki prirodoslovci dalje su podijelili u dvije ili tri manje podskupine;  predstavnik jedne takve podskupine je rod Semnopithecus, sa svojim čudnim vrećastim trbuhom. Ali, prema čudesnim otkrićima M. Gaudryja u Atici, čini se da je u miocenu tamo postojao oblik koji je povezao Semnopithecusa i Macacusa; a to vjerojatno pokazuje na koji su se način druge i više skupine nekoć zajedno pomiješale.
   Ako se prihvati da čovjekoliki majmuni tvore jednu prirodnu podskupinu, tada budući da se čovjek s njima podudara ne samo u onim značajkama koje ima zajedno sa skupinom uskonosaca kao cjelinom, nego i u drugim osobitim značajkama, kao što je odsutnost repa i žuljavosti te u općem izgledu, možemo zaključiti da je čovjek nastao od nekoga drevnog člana podskupine čovjekolikih majmuna. Nije vjerojatno da bi se, preko zakona analogne varijacije, u čovjekoliko stvorenje, tako jako nalik višim čovjekolikim majmunima, bio razvio član neke druge niže podskupine. U usporedbi s većinom svojih srodnika, čovjek je bez sumnje pretrpio izvanrednu količinu preinačenja, poglavito kao posljedicu velikog razvitka svog mozga i uspravnog položaja; ipak, moramo imati na umu da je on "samo jedan od više izuzetnih oblika primata." (13)
   Svaki prirodoslovac koji vjeruje u načelo evolucije, priznat će da su dva glavna odjeljka simijada (Simiadae), naime uskonosi i širokonosi majmuni, sa svojim podskupinama, potekli od nekoga vrlo drevnog pretka. Prvobitni potomci toga pretka, prije nego što su se jedni od drugih znatno razišli, mora da su još uvijek sačinjavali jednu prirodnu skupinu; ali su neke od začetnih (incipient species) vrsta ili začetnih rodova mora da su razilaženjem svojim značajki već počeli naznačavati buduća razlikovna svojstva skupine uskonosih i širokonosih majmuna. Stoga 'članovi' te hipotetične stare skupine nisu bili toliko jednoliki u svome zubalu ili u ustrojstvu svojih nozdrva, kao što to sadašnji uskonosi majmuni pokazuju u prvoj značajci a širokonosi u drugoj, ali mora da su u tom pogledu bili slični srodnoj skupini lemurida, koji se među sobom jako razlikuju po obliku svoje njuške (14) i u izvanrednoj mjeri po svome zubalu.
   Uskonosi i širokonosi majmuni slažu se u mnoštvu osobina kao što se vidi iz njihova neupitnog pripadanja jednome te istom redu. Te mnoge zajedničke značajke, koje imaju  tako mnoge različite vrste, teško da su one mogle steći neovisno, pa te značajke mora da su naslijeđene. Ali neki bi prirodoslovac, bez sumnje, uvrstio u opice ili majmune i neki stari oblik koji bi imao značajke zajedničke i s uskonosim i sa širokonosim majmunima, a druge značajke u nekom srednjem stanju, a i nekolicinu možda drukčijih značajki nego što su one koje sada viđamo, u obje te skupine. I budući da  čovjek s rodoslovne točke gledišta spada u uskonose majmune ili u deblo Staroga Svijeta, moramo zaključiti, ma koliko taj zaključak može uzbuniti našu oholost, da bi naši prvobitni preci upravo bili upravo tako svrstani. (15) Ali ne smijemo učiniti tu grešku pa pretpostaviti da je prvobitni predak cijeloga debla majmuna, uključivši tu i čovjeka, bio istovjetan, ili čak vrlo sličan, bilo kojemu od današnjih majmuna.
   Mjesto postanka i starost čovjeka. – Mi smo prirodono upućeni potražiti gdje je bilo to rodno mjesto čovjeka u stanju podrijetla kad su se naši preci razišli od uskonosog debla. Činjenica da su oni pripadali tome deblu jasno pokazuje da su oni bili stanovnici Staroga Svijeta, a ne Australije ili nekoga oceanskog otoka, kao što slijedi iz zakona geografskog rasprostranjenja. U svakoj velikoj oblasti svijeta svi živući sisavci usko su srodni izumrlim vrstama iste oblasti. Stoga je vjerojatno da je Afrika nekoć bila naseljena izumrlim majmunima blisko srodnim gorili i čimpanzi; a kako su te dvije vrste sada najbliže srodne čovjeku, to je ponešto vjerojatnije da su naši prvobitni preci živjeli na afričkom kontinetnu a ne negdje drugdje. Ali beskorisno je doumljivati se oko toga jer je jedan majmun gotovo veličine čovjeka, naime Lartetov Dryopithecus, koji je bio blisko srodan čovjekolikom hilobatesu, postojao u Europi u vrijeme gornjeg miocena; a od te tako dalekog perioda zemlja je pretrpjela tako mnogo velikih prevrata, a bilo je dovoljno vremena i za selidbe najvećih razmjera.
   U koje god vrijeme i i na kojem god mjestu se moglo dogoditi da je čovjek prvi put izgubio svoj kosmatost, vjerojatno je da je tada živio u nekom toplom području, što je povoljna okolnost glede prehranu plodovima kojima se, sudeći po analogiji, hranio. Daleko smo od toga da znamo kad se čovjek počeo razdvajati od debla uskonosih majmuna; no to se možda dogodilo u tako dalekoj epohi kao što je eocenski period, jer su se viši majmuni razišli od nižih majmuna barem u gornjo-miocenskom periodu, kao što pokazuje driopitek. Isto tako, mi ne ništa znamo ni kojom se brzinom organizmi, stajali oni visoko ili nisko na ljestvici, mogu pod povoljnim okolnostima preinačiti; znamo, međutim, da su neke vrste zadržale isti oblik tijekom golema vremena. Iz onoga što vidimo da se događa kod odomaćivanja životinja, spoznajemo da se u istome odsječku vremena neki potomci iste vrste možda nimalo ne mijenjaju, da se neki mijenjaju malo, a neki vrlo mnogo. Tako je moglo biti i s čovjekom koji je, u usporedbi s višim majmunima, u nekim značajkama pretrpio veliku količinu promjene.
   Veliki prekid na organskom lancu između čovjeka i njegovih najbližih srodnika, koji se nemože premostiti nijednom izumrlom ili živućom vrstom, često je naveden kao teški prigovor mišljenju da je čovjek potekao od nekoga nižeg oblika; ali taj prigovor neće izgledati tako težak onima koji, na osnovu općih razloga, vjeruju u opće načelo evolucije. Prekidi se vide u svim dijelovima nizova; neki su široki, oštri i točno određeni, drugi su to manje, u različitim stupnjevima; kao između orangutana i njegovih najbližih srodnika, - između Tarsiusa i drugih lemurida (Lemuridae), - između slona, i još uočljivije između kljunaša (Ornithorhynchus) ili mravojeda (Echidna), i ostalih sisavaca. Ali svi ti prekidi ovise jedino o broju srodničkih oblika koji su izumrli. U nekoj, ne jako dalekoj, budućnosti, čak ni takvoj koja se mjeri vjekovima, civilizirane ljudske rase gotovo sigurno iskorijenit će i zamijeniti divljačke rase diljem svijeta. U isto vrijeme, i čovjekoliki majmuni bit će bez sumnje istrijebljeni, kao što je primijetio Prof. Schaffhausen (16)  Tada će prekid između čovjeka i njegovih najbližih srodnika biti još veći, jer će, kao što se može očekivati, on biti između čovjeka na još višem stupnju civilizacije, kao što se možemo nadati, tada pripadnika kavkaske rase, i nekog majmuna koji je danas tako nisko, primjerice kao pavijan,  namjesto sadašnjegn prekida, kakav je između crnca ili Australijanaca i gorile.
   Što se tiče neraspolaganja fosilnim ostacima koji bi povezali čovjeka s njegovim majmunolikim precima, tj činjenici neće veliku važnost pridavati onaj tko je čitao raspravu od Sir Lyella (17) u kojoj on pokazauje da je otkriće fosilnih ostataka u svim razredima kralježnjaka bilo vrlo polagan i slučajan događaj. Isto tako, ne treba zaboraviti da ona područja koja bi vjerojatno dala ostatke, koji povezuju čovjeka s nekim izumrlim majmunolikim stvorenjem nisu, još do sada geolozi nisu istražili.

Niži stupnjevi u rodoslovlju čovjeka. – Vidjeli smo da se čovjek, čini se,  u evoluciji odvojio iz odjeljka majmuna (Simiadae) Staroga Svijeta, pošto se ona razdvojila od odjeljka majmuna Novoga Svijeta. Sada ćemo pokušati slijediti najudaljenije tragove tog rodoslova, oslanjajući se poglavito na uzajamna srodstva među različitim razredima i redovima, oslanjajući se donekle i na periode njihova uzastopnog pojavljivanja na zemlji, ukoliko su ti periodi mogli biti utvrđeni. Lemuridi, srodnici majmuna, niži su od svih i tvore sasvim zasebnu porodicu primata ili, prema Haeckelu i drugima, poseban red. Ta skupina je raznovrsna i visokom stupnju isprekidana te sadrži mnoge aberantne oblike. Prema tome, ona je vjerojatno pretrpjela mnoga izumiranja. Većina preostataka preživljuje na otocima, naime na Madagaskaru i Malajskom otočju, gdje nisu bili izloženi tako oštrom nadmetanju kao što bi to bili da su na gusto naseljenim kontinentima. Ta skupina ima također mnoge stupnjeve koji, kao što opaža Huxley, (18) “neprimjetno vode od krune i vrhunca životinjskog stvaranja naniže do stvorenja od kojih ostaje, kako se čini, samo još jedan korak do najnižih, najmanjih i najneinteligentnijih placentalnih sisavaca.” Prema tim različitim razmatranjima vjerojatno je da su se majmuni (Simiadae) prvobitno razvili iz predaka današnjih lemurida, a lemuridi pak iz oblika koji su stajali vrlo nisko u sisavačkim nizovima. 
  Tobolčari, po mnogim svojim važnim značajkama, stoje ispod placentalnih sisavaca. Oni su se pojavili u nekome ranijem geološkom periodu i bili su nekad mnogo rasprostranjeniji nego danas. Stoga se općenito uzima da su se placentalni sisavci razvili iz aplacentalnih sisavaca ili iz tobolčara, ne ipak od oblika blisko sličnih današnjim tobolčarima, nego od njihovih prvobitnih predaka. Kljunaši su savim slični tobolčarima, te čine treću i još nižu skupinu u velikom nizu sisavaca. Sada je predstavljaju samo čudnovati kljunaš (Ornithorhynchus) i kratkonosi kljunasti ježak, ehidna (Tachyglossus aculeatus, o. pr.), a ta dva oblika mogu se pouzdano smatrati ostacima skupine koja je nekoć bila mnogo veća i čiji su se predstavnici, zahvaljujući nekom povoljnom stjecaju okolnosti, održali u Australiji. Jednootvori (Monotremata, kljunaši) su osobito zanimljivi zato što nekim važnim ustrojstvenim značajkama ukazuju na razred gmazova.
   Kad se pokuša pratiti rodoslovlje sisavaca, pa prema tome i čovjeka, u nizovima sve niže, upadamo u sve veći i veći mrak. Onaj tko želi vidjeti što mogu učiniti oštroumnost i znanje, može čitati djela Prof. Häckela. (19) Sam ću se zadovoljiti time da dadnem nekoliko općih napomena. Svaki evolucionist će priznati da pet velikih razreda kralježnjaka, naime sisavci, ptice, gmazovi, vodozemci i ribe, vode podrijetlo od jednoga jedinog prototipa, jer imaju mnogo zajedničkoga, naročito za svoga embrionalnog stanja. Budući da je razred riba organiziran najjednostavnije i budući da se pojavio prije ostalih, možemo zaključiti da su svi članovi iz kraljevstva kralježnjaka potekli od neke ribolike životnje, manje složeno građene od bilo koje koja je već pronađena u najnižim poznatim formacijama. Mišljenje da su tako različite životinje, kao što su majmun ili slon, te kolibrić, zmija, žaba i riba, itd., sve mogle nastati od istih roditelja, čudnovato će izgledati onima koji nisu obratili pozornost na novije uspjehe u prirodopisu. Jer to mišljenje pretpostavlja da su nekad postojali članovi koji su tijesno spajali sve te danas međusobno tako jako različne oblike.
   Ipak je sigurno da su postojale, ili da još i sada postoje, skupine životinja koje čine jaču ili slabiju vezu između tih različitih velikih razreda kralježnjaka. Vidjeli smo da kljunaš odvodi prema gmazovima, i Prof. Huxley je otkrio, a gosp. Cope i drugi potvrdili da su stari dinosauri u mnogim važnim osobinama prijelaz između nekih gmazova i nekih ptica, - ove potonje bi bile pleme noja (očito i samo šire rašireni preostatak neke veće skupine) i Archeopteryx, ta čudna mezozojska ptica koja je imala dugačak rep sličan repu guštera. Opet, prema Prof. Owenu, (20) ihtiosauri - veliki morski gušteri s perajama - pokazuju mnogo srodnosti s ribama, ili još više, kao što veli Huxley, s vodozemcima. Ovaj posljednji razred (uključivši u nj i najviši odjeljak žaba i krastača) očito je srodan s ganoidnim ribama. Ove posljednje ribe koje su vrvjele tijekom ranijih geoloških perioda i bile građene po tako zvanom visoko općenitom tipu, a to znači da pokazuju raznovrsne sličnosti s ostalim skupinama organizama. Vodozemce i ribe također tako dobro povezuje Lepidosiren da su se prirodoslovci dugo prepirali u koji ga od ta dva razreda valja uvrstiti. Lepidosiren i nekolicina ganoidnih riba (riba štitonoša)* sačuvali su se od potpunog istrebljenja tako što su živjeli u našim rijekama koje su pribježišta budući da su u istom odnosu spram velikih voda oceana kakav imaju otoci spram kontinenata.
   Naposljetku, jedan jedini član u golemom i raznovrsnom razredu riba, naime kopljača ili amfioksus toliko se razlikuje od svih ostalih riba da Häckel drži kako ona mora činiti poseban razred u kraljevstvu kralježnjaka. Ta riba važna je po svojim negativnim značajkama: za nju se teško može reći da ima mozak, kralježnicu, srce itd., tako da su je stari prirodoslovci svrstavali među crve. Još prije mnogo godina Prof. Goodsir je zapazio da kopljača pokazuje neku srodnost s mješićnicama (Ascidiae), koji su beskralježnjaci, dvospolci, morski stvorovi, trajno pričvršćeni za neku podlogu. Oni jedva da su nalik životinjama i sastoje se od jednostavne, žilave, kožnate vreće s dva mala istaknuta otvora. Oni pripadaju Huxleyevim moluskoidima - jednome nižem odjeljku velikoga kraljevstva mekušaca (Mollusca); ali u novije vrijeme neki prirodoslovci smjestili su ih među crve (Vermes). Njihove ličinke oblikom (21) su nalik punoglavcima i sposobne su za slobodno plivanje onaokolo. Neka opažanja M. Kowalevsky-ja (22), kasnije potvrđena od Prof. Kuppfera, ako budu još dalje dopunjena, kako čujem od M. Kowalevskyja da je u Napulju učinio, postat će otkriće od izvanredne važnosti. Otkriće je u tome da su ličinke mješićnica srodne kralježnjacima u svome načinu razvitka i u relativnom položaju živčanog sustava, te u posjedovanju ustrojstva koje je vrlo nalik leđnoj moždini (chorda dorsalis) u kralježnjaka.  Tako, ako se možemo osloniti na embriologiju, koja se u klasifikaciji uvijek pokazala kao najpouzdaniji vođa, čini se da smo napokon dobili ključ  k izvoru s kojega potječu kralježnjaci. (23) Tada bismo bili u pravu misliti da je u nekom jako davnom periodu postojala neka skupina životinja koje su u mnogom pogledu nalikovale ličinkama naših današnjih mješićnica i da se ta skupina podijelila u dvije velike grane - u jednu retrogradnu koja je dala današnji razred mješićnica (Ascidiae), i drugu iz koje se razvila kruna i vrhunac životinjskog carstva, tj. kralježnjaci.
   
   Eto smo pokušali u grubim potezima zacrtati rodoslovlje kralježnjaka na temelju njihovih uzajamnih srodnosti. Sad ćemo razmotriti čovjeka onakva kakav postoji, i mislim da ćemo djelomice biti u stanju rekonstruirati, tijekom uzastopnih perioda, ali ne pravim kronološkim redom, ustrojstvo naših negdašnjih predaka. To se može postići na osnovu rudimenata koji su se kod čovjeka još uvijek održali, na osnovu značajki koje se kadikad još kod njega pojavljuju pomoću vrnuća, i na osnovu načela morfologije i embriologije. Razne činjenice koje ovdje tek spominjem, izložene su u prethodnim poglavljima. Nema dvojbe da su prvobitni preci čovjeka bili pokriveni dlakom, oba spola bila su su bradata, uši su im bile zašiljene i pokretljive, imali su rep koji je imao svoje mišiće. Njihove udove i tijelo pokretali su također mnogi mišići koji se sada kadikad pojave, ali koji se redovno nalaze kod četverorukih majmuna (Quadrumana). Velika arterija i živac ramenjače prolazili su kroz supra-kondiloidni otvor. U tome, ili u nekom ranijem periodu, crijevo je imalo mnogo veći divertikul ili crvuljak (coecum) nego  sada. Stopalo mu je, sudeći po velikom palcu zametka, služilo za hvatanje, i naši su preci nesumnjivo po svojim navikama bili životinje drveća, koje su se zadržavale u nekome  toplom šumovitom predjelu. Mužjaci su imali velike očnjake koji su im služili kao strašno oružje.
   I još mnogo prije toga, maternica je bila dvostruka, izlučine su izbacivali kroz nečisnicu, oči su im bile zaštićene i trećim očnim kapkom (opnom migavicom, žmirnjačom). U nekome još ranijem periodu preci čovjeka mora da su živjeli u vodi, jer nam morfologija jasno pokazuje da su naša pluća postala preinačenjem ribljeg mjehura koji je nekoć služio plivanju. Urezi na vratu u ljudskog zametka pokazuju gdje su nekoć bile škrge. Otprilike u tome istom ranom periodu na mjestu pravih bubrega nalazila su se Volfova tijela (corpora wolffiana). Srce je bilo kao obična pulsirajuća žila, a umjesto kralježnice bio je svitak (chorda dorsalis). Ti prvobitni ljudski preci, gledani tako u dalekoj zamračenoj prošlosti, mora da su bili tako jednostavni kao kopljača ili amfioksus, a možda su čak bili još jednostavnije organizacije.
   Ima još jedna točka koja zaslužuje veću pozornost. Već odavna je poznato da u kraljevstvu kralježnjaka jedan spol ima rudimente različitih sporednih dijelova iz rasplodnog sustava, koji navlastito pripadaju drugom spolu; i sad je utvrđeno da u vrlo ranim stupnjevima embrionalnog razvitka oba spola imaju prave muške i ženske žlijezde. Stoga se čini da je neki davni predak svih kralježnjaka bio dvospolac ili androgin. (23) Ali tu nailazimo na jednu naročitu poteškoću. U razredu sisavaca mužjaci imaju u svojim prostatičnim vrećicama rudimente maternice s pripadajućim kanalom; oni imaju također rudimente sisa, a neki tobolčarski mužjaci imaju tragove tobolčarske vreće. (24) Mogle bi se još navesti i druge slične činjenice. Trebamo li, dakle, zamisliti da je neki vrlo davni sisavac imao organe koji su danas osobitosti obaju spolova, to jest, da je ostao dvospolan i pošto je stekao glavne značajke svog razreda, i pošto se time bio odvojio od nižih razreda kralježnjaka? Čini se da je to jako nevjerojatno, jer ako bi bilo tako, morali bismo očekivati da će neki članovi dvaju nižih razreda, naime riba (25) i vodozemaca, još uvijek biti dvospolni. Nasuprot tome, moramo pretpostaviti da su spolovi, u trenutku kad se pet razreda kralježnjaka razišlo od svoga zajedničkog pretka, već bili razdvojeni. Ipak, da bismo objasnili to što mužjaci sisavaca imaju rudimente uzgrednih ženskih organa i što ženke sisavaca imaju rudimente muških organa, ne smijemo pretpostaviti da su rani preci, pošto su već poprimili glavne sisavačke značajke, i dalje bili dvosponi. Posvema je moguće da je te uzgredne organe kao sebi vlastite postupno bio stekao jedan spol a onda su oni preneseni, u uzastopnim stupnjevima ili preinakama, na drugi spol. Kad budemo govorili o spolnom odabiru, imat ćemo bezbroj primjera za tu vrst prenošenja, - kao što je slučaj s ostrugama, perjem i sjajnim bojama koje su mužjaci u ptica stekli za borbu ili ukras, a ženke su ih potom naslijedile u nesavršenom ili rudimentarnom stanju.
  U nekom smislu, neobično je zanimljivo što sisavački mužjaci imaju funkcionalno nesavršene mliječne organe. Kljunaši imaju prave mliječne žlijezde s otvorima, koje izlučuju mlijeko, ali su bez bradavica; a budući da su te životinje najnesavršenije na samom dnu među sisavcima, vjerojatno je da su preci ovog razreda imali također žlijezde koje su lučile mlijeko, ali su bile bez bradavica. Taj zaključak potvrđuje se i onime što se znade o razvitku sisa, jer me Prof. Turner, pozivajući se na Köllikera i Laugera, izvješćuje da se kod embrija sisavaca može raspoznati mliječne žlijezde prije nego što se vidljivo pojavio bilo kakav trag bradavica; a valja se podsjetiti da uzastopan razvitak dijelova u neke jedinke općenito predstavlja i odgovara razvitku uzastopnih bića u istoj liniji podrijetla. Tobolčari se razlikuju od kljunaša po tome što imaju bradavice; i tako su vjerojatno te organe prvo stekli tobolčari pošto su se u razvoju razišli od kljunaša i izdigli se iznad njih, a potom su bradavice prenesene naslijeđem i na placentalne sisavce. Nitko neće pretpostaviti da su tobolčari, pošto su već bili otprilike dobili svoje sadašnje ustrojstvo, pa  su tako našli u dosta kasnom razvitku sisavačkog niza, i nadalje ostali dvospolni. Stoga se čini da smo prisiljeni vratiti se na gore izneseno stajalište i zaključiti da su se bradavice prvo razvile u ženki nekoga vrlo ranog oblika tobolčara, a potom su u skladu s općim zakonom naslijeđivanja, u funkcionalno nesavršenu stanju, prenesene na mužjake.
   Jedna pomisao, međutim, često je prošla mojim umom da su pripadnici obaju spolova u predaka cijelog razreda sisavaca, dugo vremena nakon što su prestali biti dvospolni, možda i nadalje izlučivali mlijeko i tako hranili svoje mlade; i da su kod tobolčara oba spola nosila svoje mlade u trbušnim vrećama. Neće to izgladati posve nevjerojatno ako se razmisli da mužjaci sadašnjih singnatnih riba (Syngnathus) prihvate od ženki jaja u svoje trbušne vrećice, izlegu ih i onda, kao što neki misle, mlade hrane; (26) - da mužjaci nekih drugih riba izlegu jaja u svojoj usnoj ili u škržnoj šupljini; - da mužjaci nekih žaba krastača uzimaju od ženki vijence jaja, obavijaju ih oko svojih bedara i čuvaju ih dok se iz njih ne izlegu punoglavci; - da kod nekih ptica samo mužjaci leže na jajima i da kod goluba golubi i golubice hrane svoje ptiće izlučevinom iz volje.  Ali na toj pretpostavci zaustavio sam se naročito zbog toga što su mliječne žlijezde u sisavačkih mužjaka mnogo potpunije razvijene nego rudimenti drugih uzgrednih rasplodnih dijelova koji se, iako karakteristični za jedan od spolova, nalaze i kod drugoga spola. Mliječne žlijezde i bradavice sisa kakve se nalaze u sisavačkih mužjaka zapravo teško da se mogu nazvati rudimentarnima; one samo nisu razvijene potpuno i ne funkcionalno nisu djelatne. Na njih jednako utječu neke bolesti, kao i na te organe u ženki. One često luče nekoliko kapljica mlijeka prilikom rođenja; a u čovjeka i nekih drugih sisavačkih mužjaka zna se da su ti organi ponekad bili tako dobro razvijeni da su proizvodili poveću količinu mlijeka. Dakle, ako pretpostavimo da su za vrijeme nekoga ranijeg podugog perioda sisavački mužjaci pomagali ženkama u prehrani njihova poroda, i da su kasnije zbog nekog uzroka, na primjer, zbog proizvodnje manjeg broja mladunčadi, prestali ženkama pružati tu pomoć, onda bi neuporaba organa u vrijeme zrelosti bila dovela do njihove neaktivnosti; a prema dva dobro poznatim načelima nasljeđivanja to stanje neaktivnosti vjerojatno bi se prenijelo u odgovarajućoj dobi zrelosti na mužjake. Ali u svim ranijim životnim dobima ti organi ostali bi nedirnuti tako da bi u mladih obaju spolovaa bili podjednako razvijeni.
   
   Zaključak. -  Von Baer je dao najbolju definiciju napretka ili progresa na organskoj ljestvici; a on se sastoji u količini diferencijacije i specijalizacije raznih dijelova istog bića, a ja bih još dodao, kad je postiglo svoju zrelost. Ali ako su se organizmi polagano prilagođavali putem prirodnog odabira za raznovrsne linije života, onda su se njihovi dijelovi, zbog prednosti koja je dobivena podjelom fiziološkog rada, sve više diferencirali i specijalizirali za različite funkcije. Čini se da je isti dio često najprije bio preinačen za jednu potrebu, a onda, mnogo kasnije, za neku drugu i posve drukčiju potrebu; i stoga su svi dijelovi bivali sve složeniji. Ali svaki organizam će i nadalje zadržati opći tip ustrojstva onoga pretka od kojega se bio prvobitno odvojio. Sukladno takvom gledanju, ako se vratimo geološkom dokazu, čini se da je organizacija života kao cjelina napredovala diljem svijeta polaganim i neprekinutim koracima. U velikom kraljevstvu kralježnjaka, ona je dosegla vrhunac u čovjeku. Ne može se, međutim, pomišljati da su skupine organskih bića bile uvijek potisnute i da su iščezle čim bi se iz njih razvile druge i savršenije skupine. Ove potonje, iako su odnijele pobjedu nad svojim prethodnicama, ipak nisu mogle biti bolje prilagođene za sva mjesta u ekonomiji prirode. Čini se da su se neki drevni oblici održali na životu stoga što su živjeli na zaštićenim mjestima gdje nisu bili izvrgnuti vrlo oštrom nadmetanju, a ti oblici često nam pomažu u rekonstrukciji našeg rodoslovlja, pružajući nam pravi pojam o negdašnjim iščezlim populacijama. Ali ne smijemo učiniti tu pogrešku da današnje članove bilo koje nisko organizirane skupine smatramo pravim, nepromijenjenim predstavnicima njihovih drevnih predaka.
   Najstariji preci iz kraljevstva kralježnjaka, koje tek možemo u omaglici nazrijeti,  očito su bili skupina morskih životinja, (37) sličnih ličinkama današnjih mješićnica. Od tih  životinja vjerojatno je postala neka skupina riba, tako nisko organiziranih kao što je kopljača; a od njih mora da su se razvile ganoidne i druge ribe poput Lepidosirena (Stari naziv za predstvnika današnjeg razreda Leptocardia, odnosno za kopljačju, Branchiostoma lanceolatum, o. pr.). Od neke takve ribe trebalo je vrlo malo da se napreduje i da dođemo do vodozemaca. Vidjeli smo da su ptice i gmazovi nekoć bili tijesno povezani, a da kljunaši sada donekle povezuju sisavce s gmazovima. Ali danas nitko ne može reći kojim su se linijama podrijetla razvila tri viša i srodna razreda, naime sisavci, ptice i gmazovi, od dvaju nižih razreda kralježnjaka, naime od vodozemaca i riba. U razredu sisavaca nije teško uočiti korake koji su odveli od starih kljunaša (Monotremata) prema starim tobolčarima (Marsupialia), a od njih prema prvim precima placentalnih sisavaca. Tako se možemo popeti do lemurida, a od njih nije velik međuprostor do simijada (Simiadae), majmuna. Majmuni se zatim dijele u dvije velike grane: u majmune Novoga Svijeta i majmune Staroga svijeta; od ovih potonjih je u nekom davnom periodu proizašao čovjek, to čudo i slava svemira.
   I tako, ljudskom rodoslovlju podali smo čudesnu duljinu ali, moramo priznati, ne i plemenitost. Često je rečeno kako se čini da je svijet dugo pripavljan za dolazak čovjeka. To je u jednom smislu prava istina, jer svoj postanak čovjek ima zahvaliti dugoj liniji predaka. Da samo jedan, bilo koji član, u tome lancu nije postojao, čovjek nikada ne bi bio točno ovo što je danas. Osim ako nećemo namjerno zatvarati oči, s našim današnjjim  znanjem svoje podrijetlo otprilike možemo  spoznati, i nema potrebe da ga se sramimo. I najniži je organizam ipak nešto više negoli anorganska prašina pod našim nogama; i nitko tko je nepristran u mišljenju ne može proučavati neko živo stvorenje, ne znam kako ono bilo neznatno, a da nad njegovim čudesnim ustrojstvom i svojstavima ne osjeti oduševljenje. 

7.
O ljudskim rasama         
Ne namjeravam  ovdje opisivati razne tzv. ljudske rase, ali hoću ispitati kakva je sa sistematske točke gledišta vrijednost razlika što postoje među njima i kako su one postale. Pri određivanju da li dva ili više srodnih oblika treba smatrati vrstama ili varijetetima, prirodoslovci se u praksi vode sljedećim obzirima, naime: ukupnom razlikom koja postoji među njima, zatim, odnose li se te razlike na nekolicinu ili na mnoge točke ustrojstva i imaju li one fiziološku vrijednost, a naročito jesu li postojane. Tu postojanost značajke prirodoslovci osobito cijene i traže. Čim se može pouzdano, ili samo vjerojatno, dokazati da su dotični oblici ostali međusobno različiti kroz dugi period vremena, onda je to vrlo važan razlog da ih smatramo vrstama. Čak i mali stupanj neplodnosti između bilo koja dva oblika pri njihovu križanju ili pri križanju njihovog potomstva smatra se obično kao odlučan dokaz da su oni vrstovno različiti, a ako ti oblici još stalno žive u istoj oblasti a međusobno se ne križaju, onda se to obično smatra dovoljnim dokazom ili da su u nekom stupnju uzajamno neplodni ili, ako su to životinje, da nemaju sklonosti za uzajamno parenje.

Ali neovisno o tome postoji li miješanje putem križanja, ako u nekome dobro istraženom predjelu nema varijeteta koji bi spajali neka dva blisko srodna oblika, onda je to vjerojatno najvažniji kriterij da su ti oblici različite vrste, a takvo promatranje je nešto drugo nego promatranje puke postojanosti značajki, jer dva oblika mogu biti vrlo varijabilna a da ipak još nisu proizvela intermedijarne  varijetete. Geografskim rasprostranjenjem često nesvjesno, a katkad i svjesno,  služilo se tako da su oblike koji žive u dvama jako udaljenim područjima, u kojima je većina drugih stanovnika vrstovno različita, smatrali i njih kao po sebi različite, ali tu zapravo nema ništa što bi nam pomoglo da razlikujemo geografske rase od tzv. dobrih ili pravih vrsta.

Primijenimo sada ta naša usvojena načela i na ljudske rase, promatrajući ih onako kao što bi neki prirodoslovac promatrao bilo koju drugu životinju. Što se tiče ukupnosti razlika koje postoje među rasama, moramo pribjeći našim finim sposobnostima razlučivanja koje smo zadobili dugotrajnom navikom promatranja samih sebe. Kao što primjećuje Elfinstone, iako neki Europljanin kad tek dođe u Indiju nije u prvi mah u stanju razlikovati razne urođeničke rase, ipak vrlo brzo uoči kako su međusobno jako različite;  ni Hindusi ne mogu na početku opaziti bilo kakvu razliku između raznih europskih naroda. Čak i najrazličitije ljudske rase, osim nekih crnačkih plemena,  po obliku  su više jedne drugima slične nego što bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. To su jako dobro pokazali francuski fotografi u Antropološkoj zbirci Muzeja slikama ljudi pripadanika raznih rasa, od kojih veći broj, s čime su se složili mnogi koje sam na to upozorio, mogu proći kao Europljani. Ako se ti ljud, međutim, gledaju uživo, nedvojbeno izgledaju vrlo različni, tako mnogo na naš sud jasno utječe obična boja kože i kose, male razlike u crtama i u izrazu lica.

Nema, ipak, sumnje da se razne rase, ako ih brižljivo uspoređujemo i mjerimo, jedna od druge mnogo razlikuju, - primjerice u građi kose, u relativnim omjerima svih dijelova tijela, u zapremnini pluća, u obliku i zapremnini lubanje i čak u moždanim vijugama. Ali pojedinačno nabrajanje mnogobrojnih točaka ustrojstvenih razlika bilo bi posao bez kraja i konca. Rase se također razlikuju u konstituciji, u sposobnosti aklimatizacije i u sklonosti nekim bolestima. Isto tako, jako se razlikuju i po svojim duhovnim značajkama, kako se to poglavito može iskazati u njihovim emocionalnim i djelomice u njihovim intelektualnim sposobnostima. Svatko tko je imao prilike uspoređivati, morao je biti jako iznenađen suprotnošću između šutljivih, čak mrzovoljnih urođenika Južne Amerike i veselih, razgovorljivih crnaca. Postoji gotovo jednaka suprotnost između Malajaca i Papuanaca, koji žive u istim fizičkim uvjetima i jedni od drugih su odvojeni samo uzanom morskom površinom.

Prvo ćemo razmotriti argumente koji se mogu iznijeti u prilog klasificiranja ljudskih rasa kao posebnih vrsta, a zatim argumente protivne strane. Ako bi neki prirodoslovac  koji nikada ranije nije vidio takva stvorenja počeo uspoređivati crnca, Hotentota, Australca, Mongola, opazio bi da se oni razlikuju u mnoštvu značajki, od kojih su neke od male a neke od znatne važnosti. Ispitujući on bi utvrdio da su oni prilagođeni na život pod vrlo različitim podnebljima a da se donekle razlikuju i u tjelesnoj konstituciji i u duhovnim svojstvima. Ako bismo mu tada rekli da se može dovesti na stotine sličnih primjeraka iz istih zemalja, on bi zasigurno izjavio da su oni jednako dobre vrste kao i mnoge druge kojima se on navikao nadijevati vrstovna imena. Taj zaključak jako bi bi potkrijepljen kad bi se uvjerio da su ti oblici zadržali iste značajke mnogim vjekovima i da su najmanje prije 4000 godina živjeli crnci potpuno slični današnjim crncima. Od izvrsnog opažača Dr. Lunda on bi također saznao da su ljudske lubanje koje su nađene zakopane u brazilskim pećinama, zajedno s ostacima mnogih izumrlih sisavaca, pripadale istom tipu čovjeka kakav sada prevladava diljem američkog kontinenta.

Naš prirodoslovac tad bi se možda okrenuo geografskom rasprostranjenju i vjerojatno bi izjavio da oblici koji se ne razlikuju samo vanjskim izgledom, nego su neki od  prilagođeni na vrlo tople, bilo vlažne bilo vrlo suhe krajeve, kao i na sjeverne polarne predjele, mora da su različite vrste. On bi se mogao pozvati na činjenicu da nijedna vrsta iz skupine koja je najbliže žovjeku, naime iz skupine majmuna, ne može podnijeti nisku temperaturu ili ikakvu veću klimatsku promjenu, i da vrste koje su najbliže čovjeku nikada nisu mogle čak ni u umjerenoj europskoj klimi doživjeti spolnu zrelost. Njega bi se snažno dojmila činjenica, koju je prvi spomenuo Agassiz, da su različite ljudske rase rasprostranjene po istim zoološkim oblastima koje su naseljene nedvojbeno različitim vrstama i rodovima sisavaca. To je očito pogledamo li australsku, mongolsku i crnačku ljudsku rasu, manje izrazito je u slučaju Hotentota, ali potpuno vrijedi za Papuance i Malajce koji su, kao što je pokazao gosp. Wallace, odvojeni gotovo istim linijama koje odijeljuju dvije velike zoološke pokrajine, malajsku i australsku. Američki urođenici rasprostranjeni su po cijelom kontinentu i to, čini se na prvi pogled, kao da se ne slaže sa gore spomenutim pravilom jer se većina prirodnih proizvoda južnoga i sjevernog dijela kontinenta jako razlikuju; pa ipak, nekolicina životnih oblika, kao oposum, rašireni su u obje polovice, kao što je nekoć bilo i s nekim divovskim krezubicama (Edentata). Eskimi, kao i ine polarne životinje, žive na rubu polarnog područja. Valja primijetiti da se sisavački oblici koji nastavaju razne zoološke oblasti ne jedni od drugih ne razlikuju u istome stupnju; zato teško da se može smatrati anomalijom što se crnci više, a Amerikanci mnogo manje, razlikuju od ostalih ljudskih rasa, nego što je slučaj sa sisavcima tih istih kontinenata u odnosu na sisavce ostalih oblasti. Još možemo dodati kako se čini da čovjek prvobitno nije nastavao nijedan oceanski otok, a u tom pogledu on je sličan ostalim članovima svoga razreda.

Pri odlučivanju da li varijetete iste vrste domaće životinje treba svrstati kao posebne vrste, tj. da li neki od njih potječu od različitih divljih vrsta, svaki prirodoslovac pridao bi veliku važnost činjenici, ako je utvrđena,  da su njihovi vanjski paraziti pripadnici različitih vrsta. Ta činjenica imala bi tim veću vrijednost što bi bila iznimka, jer sam obaviješten od gos. Dennyja da najrazličitije vrsti pasa, peradi i goluba u Engleskoj imaju istu vrstu uši (Pediculi). No gosp. A. Murray pomno je ispitao uši prikupljene u raznim zemljama s različitih ljudskih rasa i utvrdio je da se one razlikuju, ne samo po boji, nego također po ustrojstvu njihovih pandžica i udova. Svagdje gdje je bilo prikupljeno više primjeraka razlike su bile postojane. Liječnik s jednog kitolovca na Tihom oceanu uvjeravao me da su uši što su s otočana Sendviških otoka, koji su bili nahrupili na brod, prešle na engleske mornare, pougibale u roku od tri do četiri dana.One su bile zagasitije i očito različne od onih koje se nađu na urođenicima iz Čilea u Južnoj Americi, od kojih mi je on dao nekoliko primjeraka. Ove pak izgledale su veće i mnogo mekše od europskih uši. Gosp. Murray mi je priskrbio četiri vrste iz Afrike, naime sa crnaca s istočnih i sa zapadnih obala, sa Hotentota i Kafara, dvije vrste s australskih urođenika, dvije iz Sjeverne i dvije iz Južne Amerike. U dva potonja slučaja trebalo bi pretpostaviti da su uši s urođenika iz različitih predjela. Kod kukaca i za male ustrojstvene razlike obično se smatra, ako su postojane, da imaju vrstovnu vrijednost i onda sama činjenica da na ljudskim rasama žive nametnici, za koje se čini da su vrstovno različiti, mogla bi se sasvim lijepo upotrijebiti kao argument da i same ljudske rase treba smatrati različitim vrstama.

Naš prirodoslovac, pošto je u svome istraživanju otišao tako daleko, ispitao bi nisu li ljudske rase pri svome međusobnom križanju u bilo kojem stupnju neplodne. On bi mogao potražiti pomoć u djelu koje je napisao pažljivi promatrač i filozof Profesor Broca pa bi u njemu našao čvrst dokaz da su neke rase međusobno posvema plodne, ali i suprotan dokaz za druge rase. Tako je bilo tvrdnji da urođenice iz Australije i Tasmanije rijetko imaju djecu s Europljanima, ali glede toga sad je dokazano da su takve tvrdnje gotovo bezvrijedne. Nemiješani crnci ubijaju mješance i nedavno se pojavila vijest kako su nedavno ubili i ujedno spalili jedanaest mladih mješanaca, kojih je ostatke otkrila policija. Opet često je ponovljena tvrdnja da mulati kad se uzimaju međusobno, rađaju malo djece; s druge strane, Dr. Bachman of Charlestown  izrijekom kaže da je poznavao obitelji mulata koje su se međusobno srođivale kroz više naraštaja i koje su vazda prosječno bile jednako plodne kao i obitelji čistih bijelaca i čistih crnaca. Istraživanja koja je nekoć o tom predmetu učinio Sir Charles Lyell navela su ga, kako me izvješćuje, na isti zaključak. Prema Dr. Bachmanu, u popisu za godinu 1854. u Sjedinjenim Državama bilo je 405.751 mulat; uzme li se u obzir sve okolnosti, može se činiti da je taj broj malen; no valja ga djelomično objasniti nenormalnim položajem te društvene skupine i raspuštenošću žena. Neki broj mulata neminovno se sve više uključuje  u crnce i sve to daje dojam kao da se broj mulata smanjuje. U jednome pouzdanom djelu govori se o smanjenoj vitalnosti mulata  kao o dobro poznatoj činjenici; ali to je razmatranje nešto drugo od pitanja njihove smanjene plodnosti i jedva da se može upotrijebiti kao dokaz u prilog vrstovne različnosti roditeljskih rasa. Nema sumnje, križanci u životinja i u biljaka, ako su nastali od krajnje različitih vrsta, podliježu preranom umiranju, ali roditelji mulata ne mogu se podvesti pod kategoriju krajnje različitih vrsta. Obična mazga, tako poznata zbog duga života i snage, a ipak tako neplodna, pokazuje koliko malo ima u križanaca povezanosti između umanjene plodnosti i vitalnosti; moglo bi se navesti i drugih sličnih primjera.

Čak ako bi se kasnije i potvrdilo da su sve ljudske rase među sobom potpuno plodne, netko tko je iz drugih razloga sklon svrstati ih kao različite vrste mogao bi opravdano tvrditi da plodnost i neplodnost nisu pouzdani kriteriji za razlikovanje vrsta. Poznato nam je da na te osobine lako utječu promjene životnih uvjeta ili blisko srodničko križanje i da njima upravljaju vrlo složeni zakoni, na primjer zakon nejednake plodnosti pri recipročnim križanjima između dviju istih vrsta. U oblika koje se mora svrstati kao nedvojbene vrste, postoji cijeli jedan niz oblika počev od onih koji su uzajamno, kad se križaju, posve neplodni, do onih koji su gotovo posve plodni. Stupnjevi neplodnosti ne podudaraju se potpuno sa stupnjevima različnosti u vanjskom ustrojstvu ili u životnim navikama. U mnogom pogledu čovjek se može usporediti s onim životinjama koje su dugo gajene i može se navesti mnoštvo dokaza u prilog Pallasovog učenja da gajenje teži uklanjanju neplodnosti, koja je tako općenita pri križanju vrsta u divljini. Iz tih nekoliko razmatranja moglo bi se s pravom tvrditi da savršena plodnost pri međusobnom križanju ljudskih rasa, ako bi se potvrdila, ne bi još bila apsolutni razlog da ih ne bismo mogli svrstavati kao različite vrste.

Bilo je mišljenja da se iz osobina poroda nastalog križanjem, neovisno o plodnosti, može vidjeti treba li roditeljske oblike smatrati vrastama ili varijetetima; ali nakon pomnog proučavanja tih dokaza došao sam do za ključka da se ne može usvojiti nikakvo opće pravilo te vrsti. Tako kod čovječanstva porod raznih rasa u svakom pogledu nalikuje porodu pravih vrsta i varijeteta. To se, na primjer, pokazuje u načinu na koji se značajke obaju roditelja pomiješaju, i na koji ih jedan od oblika u ponovljenim križanjima upije od drugoga. U ovom potonjem slučaju, potomstvo obiju ukriženih vrsta i varijeteta dugo zadrži težnju da se vrati svojim precima, naročito onome koji je u prijenosu bio premoćniji. Kad se neka osobina u nekoj rasi ili vrsti pojavi naglo kao posljedica pojedinačne varijacije, kao što je općenito pri nakaznosti, pa se ta rasa križa s drugom koja nema tu osobinu, osobine o kojima je riječ neće se u mladunčadi obično pojaviti u nekakvome miješanom stanju, nego će im se prenijeti ili u potpunosti, ili nikako. Kako u slučajevima takvih križanja ljudskih rasa do toga rijetko ili nikada ne dolazi, to se može upotrijebiti kao argument protiv gledišta nekih etnologa, naime da su se neke osobine, kao crna boja u crnaca, najprije pojavile kao nagla varijacija ili igra prirode (sport). Budući da stvari idu tako, vjerojatno je da će se mulati često roditi potpuno crni ili potpuno bijeli.

Vidimo, dakle, da bi neki prirodoslovac mogao pomisliti da je potpuno u pravu ako smatra ljudske rase različitim vrstama budući da je našao kako one imaju toliko mnogo razlika u ustrojstvu i konstituciji, ponekih i od velike važnosti. Te su se razlike pokazale također dosta postojanima tijekom vrlo duga vremena. On mora da je bio donekle pod dojmom golema čovjekovog rasprostranjenja, koje je velika anomalija u razredu sisavaca, ako bi se cijeli ljudski rod uzeo kao jedna vrsta. Mora da je jako bio iznenađen i činjenicom da se rasprostranjenost tzv. rasa poklapa s rasprostranjenjem drugih, nedvojbeno zasebnih sisavačkih vrsta. Napokon, on bi mogao tvrditi da do sada nije potpuno dokazano da su sve rase pri križanju međusobno plodne; a čak kad bi se to i dokazalo, to ne bi bio apsolutan dokaz da su one ista vrsta.

Promotrimo li pitanje s druge strane, ako bi taj naš prirodoslovac ispitao da li bi se ti ljudski oblici održali različiti, poput redovnih vrsta, kad bi se pomiješali u velikom broju i u istoj zemlji, ustanovio bi odmah da se to ni u kojem slučaju ne bi dogodilo. U Brazilu bi primijetio golemu krvnu mješavinu crnaca i Portugalaca, u Čileu i drugim dijelovima Južne Amerike  primijetio bi da je cjelokupno pučanstvo sastavljeno od mješanaca između Indijanaca i Španjolaca, miješanih u raznim stupnjevima. U mnogim dijelovima istog kontinenta našao bi najsloženija križanja između crnaca, Indijanaca i Europljana i, sudeći prema biljnom carstvu, takva trostruka križanja pružaju najjači dokaz o uzajamnoj plodnosti roditeljskih oblika. Na jednom otoku Tihog oceana našao bi malo naselje mješanaca polinežanske i engleske krvi; a na Otočju Viti (Danas Otok Viti Levu u Otočju Fidži, o. pr.) pučanstvo Polimežana i Negrita iskrižano je u svim stupnjevima. Moglo bi se navesti još mnogo sličnih slučajeva, primjerice iz Južne Afrike. Prema tome, ljudske rase nisu dovoljno različne da bi nastavale istu oblast bez krvnog miješanja; a krvno nemiješanje najobičnija je i redovna potvrda za posebnost vrsta.

Isto tako, naš bi prirodoslovac bio vrlo zbunjen čim bi opazio da su razlikovne osobine svih ljudskih rasa vrlo promjenjive. To pada u oči svakome dok prvi put promatra crnačke robove u Brazilu doseljene iz svih dijelova Afrike. Ista primjedba vrijedi i za Polinežane i za mnoge druge rase. Dvojbeno je može li se navesti ijedna razlikovna značajka neke rase i da je postojana. Divljaci, čak u okvirima istog plemena, nisu ni približno tako jednoliki u osobinama kao što se to često tvrdilo. Hotentotkinje pokazuju neke posebnosti, izražene jače nego u bilo koje druge rase, ali se zna da te osobine nisu stalne. Različita američka plemena znatno se razlikuju u boji i kosmatosti, a isto tako afrički crnci donekle se razlikuju u boji, a znatno u crtama lica. U nekih rasa dosta je promjenljiv oblik lubanje, a tako je i sa svakom drugom osobinom.  Sad su svi prirodoslovci naučili, po cijenu skupo plaćenog iskustva, kako su nepromišljeni pokušaji da se vrste definiraju pomoću nepostojanih osobina.

Ali najjači od svih argumenata protiv toga da se ljudske rase smatraju različitim vrstama svodi se na to da one postupno prelaze jedna u drugu i to, koliko možemo o tome prosuditi, u mnogim slučajevima neovisno o njihovu križanju. Čovjek je proučen marljivije negoli ijedno drugo živo biće, a ipak postoji najveće moguće neslaganje među mjerodavnim sucima treba li smatrati da postoji jedna jedina ljudska vrsta ili postoje dvije (Virey), tri (Jacquinot), četiri (Kant), pet (Blumenbach), šest (Buffon), sedam (Hunter), osam (Agassiz), jedanaest (Pickering), petnaest  (Bory St. Vincent), šesnaest (Desmoulins), dvadeset i dvije (Morton), šesdeset (Crawfurd) ili, prema Burkeu, šesdeset i tri. Ta raznolikost u mišljenju još nije dokaz da ljudske rase ne treba ssmatrati vrstama, ali pokazuje kako one postupno prelaze jedna u drugu i da je među njima jedva moguće jasno otkriti razlikovne posebnosti.

Svaki prirodoslovac, koji je imao zlu kob da se upustio u opis neke skupine vrlo promjenjivih organizama, morao je (govorim na temelju iskustva) naići na slučajeve posvema slične kao kod čovjeka pa, ako je sklon oprezu, on će sve oblike koji postupno prelaze jedni u druge spojiti u jednu jedinu vrstu jer će reći sam sebi da nema pravo davati posebne nazive predmetima koje ne može definirati. U redu u koji spada čovjek ima još takvih slučajeva, naime kod nekih rodova majmuna, dok kod drugih rodova, kao kod Cercopithecusa, većina vrsta može se pouzdano odrediti. Razne oblike iz američkog roda Cebusa jedni prirodoslovci klasificiraju kao posebne vrste, a drugi kao obične geografske rase. Prema tome, ako bi se mnogobrojne primjerke Cebusa iz svih dijelova Južne Amerike sabralo na jedno mjesto i ako bi se utvrdilo da ti oblici, za koje se sad čini da su različite vrste, sasvim postupno prelaze jedni u druge, onda bi ih većina prirodoslovaca razsvrstala kao obične varijetete ili rase; upravo tako je i većina prirodoslovaca postupila s ljudskim rasama. Unatoč tomu, valja priznati da ima oblika, naročito u biljnom carstvu, koje moramo nazvati vrstama iako su oni, neovisno o međusobnom križanju, povezani mnogobrojnim postupnostima.

Neki prirodoslovci upotrijebili su u posljednje vrijeme izraz "podvrsta" da označe oblike koji imaju mnoge oznake pravih vrsta, ali koji teško zaslužuju tako visok rang ili položaj. Dakle, ako razmislimo o važnim gore navedenim razlozima u prilog tome da ljudske rase valja podići na dostojanstvo vrsta i na drugoj strani o nesvladivim poteškoćama da ih definiramo, onda se čini da bi se ovdje mogao vrlo razložno upotrijebiti izraz "podvrsta." No zbog dugotrajne navike, možda će se uvijek upotrebljavati izraz "rasa." Odabir izraza samo je toliko važan koliko je vrlo poželjno da se, koliko je samo moguće, upotrebljavaju isti izrazi za iste stupnjeve razlike. Nažalost, to je rijetko provedivo jer unutar iste porodice najveći rodovi obično uključuju vrlo srodne oblike koje je jako teško razlikovati, dok najmanji rodovi sadrže oblike koji su potpuno različiti; a ipak, sve ih se mora podjednako označiti kao vrste. Ili, vrste u nekome istom velikom rodu nikako ne sliče jedna na drugu u istome stupnju; naprotiv, neke od njih obično se mogu poredati u male skupine oko drugih vrsta, kao satelite oko planeta.

Posljednjih godina antropolozi su se pozabavili pitanjem sastoji li se ljudski rod od jedne ili od više vrsta i u tom pogledu podijelili su se u dvije škole, u mnogeniste i poligeniste. Oni koji ne priznaju načelo evolucije, na vrste moraju gledati ili kao na zasebne tvorevine ili, u neku ruku, kao na posebne stvarnosti, pa se moraju odlučiti koje će oblike smatrati vrstama, slično načinu na koji obično postupamo u odnosu na druga organska bića. Ali beznadno je pokušavati zadovoljavajuće riješiti to pitanje sve dok se općenito ne prihvati jedna definicija pojma "vrste;" a ta definicija ne smije sadržavati element koji nije moguće provjeriti, kao što je čin stvaranja. Bilo bi to isto kao kad bismo htjeli, bez ikakve definicije, za neki broj kuća odrediti treba li ih nazvati selom, mjestom ili gradom. Imamo praktičan primjer takve poteškoće što za mnoge blisko srodne sisavce, ptice, kukce i biljke, koji imaju svoje odgovarajuće predstavnike u Sjevernoj Americi i Europi, trajno ostajemo u nedoumici treba li ih smatrati vrstama ili geografskim rasama, a isto tako je i s proizvodima mnogih otoka koji su smješteni na nevelikoj udaljenosti od najbližega kopna.

S druge strane, oni prirodoslovci koji prihvaćaju načelo evolucije, a njega sada prihvaća većina mladih ljudi, uvidjet će zasigurno da sve ljudske rase vuku podrijetlo od jednoga jedinog prvobitnog debla, bez obzira na to da li smatraju prikladnim da ih se radi izražavanja količine njihove razlike označi kao posebne vrste.  Drukčije je ako se pitamo jesu li razne rase naših domaćih životinja potekle od jedne ili više vrsta. Premda su sve rase, kao i sve prirodne vrste unutar istog roda, nesumnjivo potekle od istoga prvobitnog debla, ipak se može raspravljati jesu li, na primjer, sve domaće rase pasa stekle svoje sadašnje razlike pošto je najprije čovjek odomaćio i uzgojio neku vrstu, ili su one naslijedile nešto od svojih osobina od različitih vrsta koje su se već bile oblikovale u prirodnom stanju. Za čovječanstvo takvo se pitanje ne može postaviti jer se ne može reći da je ono bilo ikada podvrgnuto gajenju.
 
Kad su ljudske rase u nekoj krajnje dalekoj epohi divergirale od svoga zajedničkog pretka, one su se među sobom samo malo razlikovale i bile su malobrojne; dosljedno tome, što se tiče njihovih razlikovnih značajki, njih bi se tada s manje prava moglo svrstati kao posebne vrste, nego sadašnje takozvane rase. Unatoč tome, takve rane rase možda bi neki prirodoslovci svrstali kao posebne vrste, toliko je pojam neodređen, ako su njihove razlike, premda krajnje slabašne, bile postojanije nego u sadašnjosti i bez stupnjevitih prijelaza jednih u druge.   

Moguće je, međutim, iako je vrlo malo vjerojatno da su prvi čovjekovi preci u početku bili kadri divergirati toliko mnogo u osobinama da su među njima nastupile veće razlike nego što postoje među sadašnjim rasama pa je poslije, kao što misli Vogt, konvergirali u značajkama. Kad čovjek, u tom istom smjeru, odabire potomke dviju različitih vrsta, on ponekad, bar što se tiče općeg izgleda, izazove znatnu količinu konvergencije. To je slučaj, kao što je pokazao Von Nathusius, s poboljšanim rasama svinja, koje vuku podrijetlo iz dviju različitih vrsta, i na manje izrazit način s poboljšanim rasama goveda. Slavni anatom Gratiolet drži da čovjekoliki majmuni ne čine prirodnu podskupinu već da orangutan nije ništa drugo nego visoko razvijeni gibon ili semnopitekus, a čimpanza visoko razvijeni makakus i gorila visoko razvijeni mandril. Ako bi se prihvatio taj zaključak, koji počiva gotovo isključivo na značajkama mozga, onda bismo imali jedan slučaj konvergencije, barem u vanjskim značajkama, jer su čovjekoliki majmuni u mnogo točaka zasigurno sličniji jedni drugima nego što sliče na druge majmune. Za sve analogne sličnosti, kao što je sličnost između kita i ribe, može se zaista reći da su slučajevi konvergencije, ali se taj izraz nikad nije upotrebljavao za površne i prilagodbene sličnosti. No bilo bi krajnje nepromišljeno kad bi se bliska sličnost kod nekoć znatno različnih organizama, koja postoji u mnogim točkama ustrojstva, pripisala konvergenciji. Oblik nekoga kristala određuju samo molekularne sile, a opet nije ništa čudnovato što kadikad različite supstancije imaju isti oblik. Ali ne treba smetnuti s uma  da oblik svakoga organskog bića ovisi o beskrajno složenim odnosima, naime o varijacijama uzroci kojih su odveć složeni da bismo ih mogli pratiti a, potom, - o naravi održanih varijacija, a to održanje opet ovisi o fizičkim okolnostima organizama koji jedni s drugima vode borbu - i, najzad, o nasljeđu (elementu koji je sam po sebi promjenjiv) od bezbrojnih predaka kojih su svi oblici isto tako determinirani složenim odnosima. Čini se posve nevjerojatno da bi dva organizma, ako se jasno jedan od drugoga razlikuju, ikada kasnije mogla konvergirati toliko jako da dovedu do podudarnosti cijelu svoju organizaciju. Glede gore spomenutog slučaja svinjskih rasa, dokaz da one vuku podrijetlo od dva prvobitna debla sačuvao se, po Von Nathusiusu, još potpuno u nekim kostima njihovih lubanja. Ako su ljudske rase, kao što misle neki prirodoslovci, postale od dvije ili više različitih vrsta koje su se jedne od drugih toliko ili gotovo toliko razlikovale koliko orangutan od gorile, onda bi se značajne razlike u ustrojstvu nekih kostiju zasigurno mogle naći još i u čovjeka kakav postoji danas.

Premda se sadašnje ljudske rase razlikuju u mnogom pogledu, kao u boji, dlaci, obliku lubanje, razmjerima tijela, itd., ipak, ako se uzme u razmatranje njihovo cijelo ustrojstvo, proizlazi da su one u mnogim točkama međusobno slične. Mnoge od tih točaka toliko su beznačajne ili osobite prirode da je krajnje nevjerojatno da su stečene neovisno, od već prvobitno različitih vrsta ili rasa. Jednako toliko, ili još više, ista primjedba vrijedi i za mnogobrojne točke duhovne sličnosti između najrazličitijih ljudskih rasa. Prastanovnici Amerike, crnci i Europljani po duhovnim sposobnostima toliko se međusobno razlikuju koliko ma koje tri rase koje bismo mogli navesti, a ipak, dok sam bio sa stanovnicima Ognjene zemlje na brodu “Beagle” neprekidno su mi padale u oči mnoge sitne crte njihovog karaktera koje su pokazivale koliko su nam po duhu slični; to isto opazio sam i kod jednoga punokrvnog crnca s kojima sam se nekoć vrlo dobro poznavao.

Onaj tko bude pažljivo čitao Tylorova i Lubbockova zanimljiva djela teško da neće osjetiti blisku sličnost u ukusu, sklonostima i navikama kod ljudi svih rasa. To se pokazuje time - što sve one vole ples, jednostavnu glazbu, glumu, slikanje, vole se tetovirati i na druge načine ukrašavati; - što sve razumiju govor rukama i, kao što ću pokazati u nekome od budućih ogleda, pokazuju to istim izrazima na licu te istim neartikuliranim uzvicima kad su izazvani raznim uzbuđenjima. Ta sličnost, ili bolje reći istovjetnost, jako pada u oči  kad se usporedi s onim što imamo kod različitih vrsta majmuna. Postoji dobar dokaz za to da vještina gađanja lukom i strijelom nije naslijeđena od nekog zajedničkog praroditelja ljudskog roda a, ipak, kao što kaže Nilsson, kameni vršci strijela, doneseni iz najudaljenijih dijelova svijeta i izrađeni u najdavnijim periodima, gotovo su istovjetni; a ta činjenica može se objasniti samo time da su različite ljudske rase imale slične pronalazačke ili duhovne moći. Do istog opažanja došli su  arheolozi o nekim vrlo rasprostranjenim ukrasima, kao cik-cak itd., pa i o različitim priprostim vjerovanjima i običajima, kao što je ukapanje mrtvih pod megalitne konstrukcije. Sjećam se da sam promatrao u Južnoj Americi, kako su ljudi tamo, kao i u tolikim drugim dijelovima svijeta, obično izabrali vrh nekoga brežuljka te tamo podigli gomile od kamenja, bilo kao spomen na neki važan događaj, bilo svijim mrtvima koje su tu sahranili.

A kad prirodoslovci primijete blisko podudaranje u mnogobrojnim sitnim pojedinostima koje se odnose na navike, ukus i sklonosti kod dviju ili više domaćih rasa, ili kod vrlo srodnih divljih oblika, oni tu činjenicu rabe kao dokaz da ti oblici vuku podrijetlo od nekoga zajedničkog pretka koji je njima bio obdaren pa ih zato treba klasificirati kao jednu vrstu. Isti dokaz može se još većom snagom primijeniti i na ljudske rase.

Budući da je nevjerojatno da su kod različitih ljudskih rasa mnogobrojne i beznačajne točke sličnosti u tjelesnom ustrojstvu i duhovnim sposobnostima (ne uzimam ovdje u obzir slične običaje) bile sve stečene neovisno, slijedi da su one naslijeđene od predaka koji su imali te iste osobine. Iz toga možemo nazrijeti prvobitno čovjekovo stanje prije nego što se postupno proširio licem Zemlje. Nema sumnje da je do širenja čovjeka u područja koja su jako odvojena morem došlo prije nego što su nastupile velike razlike među različitim rasama jer, inače, trebalo bi nailaziti na istu rasu na različitim kontinentima, što nikad nije slučaj. Sir J. Lubbock, pošto je usporedio vještine kojima sada raspolažu divljaci u svim dijelovima svijeta, ističe one koje čovjek nije mogao znati kad se prvotno iselio iz svog  rodnog mjesta, jer da ih je jednom naučio ne bi ih nikad bio zaboravio. On, zato, tvrdi da “koplje, koje je samo produženi vrh noža, i buzdovan, koji nije ništa drugo nego dugačak čekić, čine jedina oruđa koja se nalaze kod svih rasa.” On, svakako, smatra da je i vještina proizvodnje vatre vjerojatno već bila otkrivena jer nju znaju sve sadašnje rase i bila je poznata drevnim pećinskim stanovnicima Europe. Možda su isto tako poznavali vještinu izrade priprostih čamaca i splavi; no kako je čovjek postojao već u nekoj vrlo davnoj epohi, kad je kopno imalo na mnogim mjestima znatno drukčije razine nego danas, on se mogao i bez čamaca vrlo daleko proširiti. Nadalje, Sir J. Lubbock primijećuje kako je vjerojatno da naši nastariji preci nisu bili kadri “brojiti do deset, jer mnoge sadašnje rase ne znaju brojiti dalje od četiri.” No, ipak, u tome davnom periodu intelektualne i društvene čovjekove sposobnosti teško da su mogle biti znatno niže od onih koje imaju današnji najniži divljaci jer, inače,  prvobitni čovjek ne bi bio iskazao tako veliku uspješnost u borbi za život, kakvu je pokazao pri svome ranom i velikom rasprostranjenju.

Na temelju korjenitih razlika među nekim jezicima, neki filolozi su zaključili da čovjek, kad se prvobitno počeo širiti po Zemlji, još nije znao govoriti; no, može se naslućivati da su upotrebljavali jezike koji su bili daleko manje usavršeni od bilo kojega današnjeg jezika i da su ih dopunjavali kretnjama, ali da oni nisu ostavili nikakvih tragova u kasnijim savršenijim jezicima. Čini se dvojbenim da bi se ljudski um, bez porabe nekog ma kako nesavršenog jezika, bio mogao uzdignuti do visine na koju ukazuje čovjekov dominantan položaj u neko davno doba.

Da li bi prvobitni čovjek, dok je poznavao samo nekoliko vještina, i to najpriprostije vrsti, i dok mu je govor bio krajnje nesavršen, zaslužio da se nazove čovjekom, to ovisi o definiciji pojma čovjek. U nizu oblika koji se neprimjetno penju od nekog majmunolikog stvorenja do čovjeka kakav postoji sada, bilo bi nemoguće utvrditi neku određenu točku kad bi se moralo upotrijebiti riječ “čovjek.” Ali ta stvar je od vrlo male važnosti. Također, gotovo je tako svejdeno hoće li se tzv. ljudske rase obilježavati kao rase ili kao vrste ili podvrste, ali se ovaj posljednji izraz čini najprikladnijim. Naposljetku, možemo zaključiti da će, kad načelo evolucije bude općenito prihvaćeno, kao što će se to zasigurno uskoro dogoditi, raspra između monogenista i poligenista tiho i neprimjetno će se smiriti.

Ne bi se smjelo preskočiti još jedno pitanje i ne posvetiti mu pozornost, naime, je li svaka ljudska podvrsta ili rasa potekla od jednoga predačkog para, kao što se to nekoć mislilo. Kod naših domaćih životinja nova rasa može se lako stvoriti marljivim parenjem varijabilnog potomstva jednoga jedinog para, ili čak od jedne jedine jedinke koja ima neko novo svojstvo, ali većina naši domaćih rasa nije stvorena namjerno od jednoga  odabranog para, nego nesvjesno održavanjem mnogih jedinki koje su varirale, ne znam kako neznatno, na neki koristan ili željeni način. Ako u nekoj zemlji obično više vole jače i krupnije konje, a u drugoj lakše i brže, tada možemo pouzdano očekivati da će tijekom vremena biti proizvedene dvije različite podrase iako ni u jednoj od tih zemalja nisu odvajali i razmnožavali neke naročite parove ili jedinke. Na taj način postale su mnoge rase  i to je jako slično načinu na koji postaju prirodne vrste. Znamo, također, da su konji koji su prenijeti na Falklandsko otočje postali tijekom uzastopnih naraštaja sve manji i slabiji, dok su oni što su jurili kao divlji po Pampasima zadobili veću i grublju glavu, a te promjene nastupile su, očito, ne zbog nekog para, nego stoga jer su sve jedinke bile izložene istim uvjetima i, možda, još uz pripomoć počela vrnuća, reverzije. U takvim slučajevima nove podrase ne potječu od jednoga jedinog para nego od mnogih jedinki koje su varirale u različitim stupnjevima, ali na isti opći način, pa možemo zaključiti da su i ljudske rase proizvedene na sličan način budući da su modifikacije ili izravan rezultat izloženosti različitim uvjetima ili posredan rezultat nekog oblika odabira. Ali na ovo posljednje vratit ćemo se uskoro.

Izumiranje ljudskih rasa
Iz povijesti je poznato da su mnoge ljudske rase ili podrase djelomično ili posve izumrle. Humboldt je u Južnoj Americi vidio jednog papagaja koji je bio jedino živo stvorenje kadro progovoriti neku riječ iz govora jednog izumrlog plemena. Stari spomenici i kameno oruđe nađeni u svim dijelovima svijeta, o kojima nije sačuvana nikakva predaja u sadašnjih stanovnika, ukazuju na velika izumiranja. Po izoliranim i, obično, planinskim predjelima, još se održavaju na životu neka mala i raštrkana plemena, ostaci negdašnjih rasa. Po Schaaffhausenovom mišljenju, “sve stare europske rase bile su na nižem stupnju nego što su najzaostaliji današnji divljaci”; stoga one mora da su u nekoj mjeri bile drukčije od svake današnje rase. Ostaci iz Eyzies koje je opisao Profesor Broca, premda su na nesreću, kako se čini, pripadali jednoj jedinoj porodici, ukazuju na jednu rasu s vrlo čudnom kombinacijom nižih, ili majmunskih, ili viših oblika. Ta je rasa “potpuno drukčija nego bilo koja druga stara ili sadašnja rasa za koju smo čuli.” Ona se, prema tome, razlkikovala i od kavrtarne rase belgijskih pećina.

Pri gašenju rasa, kako se čini, nepovoljne fizičke okolnosti bile su od malog utjecaja. Čovjek je dugo živio u oblastima krajnjeg Sjevera gdje nije imao drveta za izgradnju svojih čamaca ili drugih naprava, imajući pri ruci jedino kitovu mast za ognjište i svoje grijanje, a još više za otapanje snijega. U krajnje južnim dijelovima Amerike žive stanovnici Ognjene zemlje koji se ne zaštićuju odjećom i bez ikakve građevine koja bi se mogla nazvati kolibom. U Južnoj Africi urođenici lutaju diljem vrlo suhih ravnica gdje ima mnoštvo opasnih zvijeri. Čovjek se može oduprijeti smrtonosnim utjecajima Teraia u podnožju Himalaje i na kužnim obalama tropske Afrike.

Do izumiranja poglavito dolazi zbog borbe plemena s plemenom, rase s rasom. Kako je pokazano u prethodnom poglavlju, razne smetnje, kao periodična gladovanja, skitnja roditelja i uslijed toga umiranje djece, dugo dojenje, otimanje žena, ratovi, nepogode, bolesti, pokvarenost, pogotovo čedomorstvo, a možda i smanjena plodnost zbog pothranjenosti, te mnoge patnje, neprekidno djeluju tako da je brojnost divljih plemena sve manja. Ako se bilo koja od tih smetnji s nekog razloga, pa i u najmanjoj mjeri, smanji, tako povlašteno pleme počet će težiti povećavanju, pa kad neko od dvaju susjednih plemena postane brojnije i moćnije od onog drugog, kavga se uskoro završi ratom, pokoljem, ljudožderstvom, ropstvom i preplavljenjem. Čak ako neko slabije pleme i ne bude tako naglo izbrisano, ali je već jednom započelo opadanjem u broju, to opadanje obično se nastavi sve dok ono ne ugasi. 

Kad civilizirani narodi dođu u dodir s barbarima, borba je kratka, osim ako domorodačkoj rasi ne dolazi pomoć sa strane ubojita podneblja. Od uzroka s kojih pobjeđuju civilizirani narodi, neki su jasni a neki vrlo magloviti. Možemo vidjeti da obrada zemljišta, na mnogo načina, djeluje kobno na divljake jer oni ne mogu, ili ne žele, mijenjati svoje navike. Nove bolesti i poroci vrlo su razorni; i čini se da u svakom narodu neka nova bolest uzrokuje veliku smrtnost sve dok se postupno ne iskorijene svi oni koji koji su najprijemljiviji za njen razorni utjecaj; a tako je možda i sa štetnim učincima alkoholnih pića, kao i s nesavladivom sklonošću koju prema njima pokazuju mnogi divljaci. Dalje, čini se, ma koliko da je ta činjenica tajanstvena, da prvi susret različitih i dotle odijeljenih naroda izaziva bolesti. Sproat je vrlo marljivo proučavao izumiranje na otoku Vancouveru i misli da promjene u načinu života koje nastupe po dolasku Europljana izazovu mnoga oboljenja. On također veliku važnost pridaje i jednom uzroku za koji se, na prvi pogled, čini da je malo važan, tj. da "urođenici postaju zbunjeni i uznemireni novim životom oko sebe, gube sve motive za poduzetništvo, a druge nove na njihovo mjesto ne dobivaju."

Čini se da je stupanj civilizacije najvažniji element za uspjeh naroda koji stupe u međusobnu borbu. Prije nekoliko stoljeća Europa je strepjela od upada istočnih barbara; sad bi svaka takva strepnja bila smiješna. Kao što je primijetio Bagehot, vrlo je zanimljiva činjenica da ranije divljaci nisu tako iščezavali pred starim narodima kao što se to događa pred sadašnjim civiliziranim narodima, jer da je toga bilo, stari moralisti bili bi o tome razmišljali, ali ni u jednog pisca iz tog doba nema nikakvih žalopojki zbog propadanja barbara. 

Iako je postupno opadanje i konačno iščeznuće ljudskih rasa maglovit problem, možemo vidjeti da on ovisi o mnogim uzrocima koji su na različitim mjestima i u različito vrijeme različiti. Riječ je o podjednako teškom problemu kao što je nestanak jedne od viših životinja - fosilnog konja, na primjer, koji je iščeznuo iz Južne Amerike, da ga uskoro nakon toga, u istim područjima, zamijene nebrojena krda španjolskog konja. Čini se da su Novozelanđani svjesni tog paralelizma jer uspoređuju svoju buduću sudbinu sa sudbinom domaćeg štakora kojeg je europski štakor gotovo posve iskorijenio. Premda je ta teškoća velika za našu maštu i uistinu velika ako joj želimo točno utvrditi uzroke, ona ne bi smjela to biti za naš razum sve dodtlo dok postojano imamo na pameti da  porastu svake vrste i svake rase neprestano staju na put razne smetnje; stoga, ako se pridoda neka nova smetnja ili uzrok, bez obzira koliko su neznatni, rasa će zasigurno brojno opadati; a kako je posvuda primijećeno da se divljaci jako odupiru bilo kakvoj promjeni načina života, čime bi možda štetnim smetnjama bila uspostavljena protuteža, opadanje u broju prije ili kasnije dovest će do iščeznuća; u većini slučajeva, završni udarac dadnu provale brojno rastućih i osvajačkih plemena.

Oblikovanje ljudskih rasa
Može se pretpostaviti da gdje god nalazimo istu rasu, iako razbijenu na posebna plemena, koja se rasprostire diljem velikog područja, primjerice preko Amerike, opću sličnost mi možemo pripisati podrijetlu od zajedničkog debla. U nekim slučajevima, križanje već posebnih rasa dovelo je do oblikovanja novih rasa. Osobitu činjenicu da se Europljani i Hindusi, koji pripadaju istome arijskom deblu i govore u osnovi isti jezik, dosta razlikuju u izgledu dok se Europljani samo malo razlikuju od Židova, koji pripadaju semitskom deblu i govore posve drukčiji jezik, Broca objašnjava velikim križanjima arijskih ogranaka tijekom njihova širenja u obliku raznih urođeničkih plemena. Kad se pri bliskom susretu križaju dvije rase, prvi je rezultat heterpgena mješavina; stoga, kad Gosp. Hunter opisuje Santale ili brdska plemena Indije, kaže da se može opaziti stotine jedva zamjetnih postupnosti "od crnih, zdepastih planinskih plemena do visokih maslinastih Brahmana, umnih, mirnih očiju te izdužene ali uske glave;" tako da na sudovima nije nužno svjedoke pitati jesu li Santali ili Hindusi. Jesu li heterogeni ljudi, poput stanovnika na nekim Polinezijskim otocima, nastali križanjem dviju posebnih rasa, pri čemu je ostalo malo ili nimalo čistih članova, na temelju izravnih dokaza ne znamo. Ali u naših domaćih životinja, križana rasa može se zasigurno, tijekom više naraštaja, brižnim odabirom ustaliti i postati jednolikom, pa smijemo zaključiti da će slobodno i produljeno križanje tijekom mnogih naraštaja heterogenog miješanja preuzeti ulogu odabira i nadjačati svaku težnju vrnuću, tako da će križana rasa nakraju biti heterogena, iako neće morati imati podjednako osobina dviju roditeljskih rasa.

U ljudskih rasa, boja kože je najuočljivija i jedna od najizraženijih razlika. Prvobitno se mislilo da takve razlike valja pripisati dugom izlaganju različnim podnebljima; no, Pallas je prvi pokazao da je to gledište neodrživo i slijedili su ga gotovo svi antropolozi. Takvo poimanje odbačeno je poglavito stoga što se raspored različito obojenih rasa, od kojih bi većina morala dugo nastavati svoja sadašnja prebivališta, ne podudara s odgovarajućim razlikama u podneblju. Važnost također valja pridati tolikim slučajevima nizozemskih obitelji koje i nakon tri stoljeća života u Južnoj Africi nisu, kako svjedoči izvrsni autoritet, pretrpjele ni najmanje promjenu u boji. Jednolik izgled cigana i Židova, u raznim dijelovima svijeta, premda se glede jednolikosti ovih potonjih ponešto pretjeruje, također govori tome u prilog. Pretpostavka je da su vrlo vlažna ili vrlo suha atmosfera mnogo više utjecale pri preinačavanju boje kože nego li puka vrućina; ali, budući da su D'Orbigny u Južnoj Americi i Livingstone u Africi došli do dijametralno suprotnih zaključaka s pbzirom na vlažnost i suhoću, svaki zaključak o tome mora se smatrati vrlo sumnjivim.

Razne činjenice, koje sam koje sam drugdje naveo, dokazuju da je boja kože i dlake ponekad na iznenađujući način u korelaciji s cjelovitom otpornošću na djelovanje nekih biljnih otrova i na napade nekih nametnika. Stoga, palo mi je na pamet da su crnci i ostale tamne rase mogle steći svoju tamnu obojenost putem tamnijih jedinki koje su u dugom nizu naraštaja odolijevale smrtonosnom utjecaju kužnih isparavanja u svojim zemljama.

Kasnije sam utvrdio da je na istu pomisao mnogo ranije došao Dr. Wells. Odavna je poznato da su crnci, pa čak i mulati, gotovo posve izuzeti od žute groznice koja je tako razorna u tropskoj Americi. Oni isto ta ne podliježu intermitentnim groznicama koje haraju duž, najmanje, 2600 milja obala Afrike i koje godišnje prouzroče smrt jedne petine bijelih naseljenika, dok ih se druga petina vrate kući kao invalidi. Čini se da je ta otpornost u crnaca djelomično prirođena, tj. da ovisi o nekoj nepoznatoj osobitosti konstitucije, a djelomično da je rezultat aklimatizacije. Pouchet tvrdi da crne postrojbe, koje je kraljevski namjesnik bio unajmio u blizini Sudana za rat u Meksiku, uspješno nisu podlijegale žutoj groznici gotovo podjednako kao crnci koji su nekoć bili doseljeni iz raznih dijelova Afrike i koji su se privikli na američko podneblje. Da ta aklimatizacija igra neku ulogu pokazalo se u mnogo slučajeva kad su crnci, pošto su neko vrijeme boravili u hladnijem podneblju, postali donekle podložni tropskim groznicama. Isto tako, neki utjecaj ima priroda podneblja u kojem su bijele rase dugo živjele, jer je za vrijeme strašne epidemije žute groznice u Demerara i tijekom 1837. Dr. Blair utvrdio da je stopa smrtnosti useljenika bila razmjerna zemljopisnoj širini kraja gdje su se naselili. U slučaju crnaca otpornost, kao rezultat aklimatizacije, podrazumijeva izvrgnutost tijekom strahovito dugog vremena jer urođenici tropske Amerike koji tu žive od pamtivijeka nisu otporni na žutu groznicu; a vlč. B. Tristram tvrdi da ima područja u Sjevernoj Africi koja urođeno stanovništvo iz godine u godinu mora napuštati dok se tu crnci mogu sa sigurnošću zadržati.

Da je otpornost crnaca u nekom stupnju u korelaciji s bojom njihove kože puko je nagađanje: ona je možda u korelaciji s nekom razlikom u njihovoj krvi, živčanom sustavu i drugim tkivima. Unatoč tome, zbog gore navedenih činjenica, i zbog neke povezanosti između boje kože i sklonosti propadanju, učinilo mi se da takvo nagađanje nije bez temelja. Poradi toga pokušao sam, zaista s malo uspjeha, potvrditi koliko je ono točno. Pokojni Dr. Daniell, koji je dugo živio na zapadnim obalama Afrike, rekao mi je da on nimalo ne vjeruje u takvu povezanost. Sam je bio neobično svijetle puti i čudesno se nosio s onom klimom. Kad je on bio tek stigao kao dječak na tu obalu, neki stari i iskusni crnački poglavica prosudio je već po njegovu izgledu da će se upravo to dogoditi. Dr. Nicholson, iz Antigua-e, pošto je na tu stvar svratio pozornost, pisao mi je kako nije uvjeren da Europljani mrkije obojeni bolje odolijevaju žutoj groznici od onih svjetlijih. Gosp. J. M. Harris isto tako osporava da se tamnokosi Europljani bolje nose s vrućim podnebljem nego drugi; naprotiv, iskustvo mu je pokazalo da pri odabiru ljudi za službu na obalama Afrike valja izabrati crvenokose. Prema tome, ti mali pokazatelji upućuju da, kako se čini, nema nikakve osnove za hipotezu, prihvaćenu od nekih autora, da je obojenost crnih rasa mogla nastati tako što su sve tamnije i tamnije jedinke u većem broju preživljavale, za vrijeme svoje izloženosti kužnome zraku koji izaziva groznice u njihovim zemljama.

Iako mi sa svojim sadašnjim znanjem nismo u stanju objasniti one jako izražene razlike u boji između ljudskih rasa, bilo putem korelacije s posebnostima u konstituciji, bilo putem izravna utjecaja podneblja, mi ipak ne smijemo taj potonji činilac jer ima dobra razloga vjerovati kako je neki nasljedni učinak proizveden upravo njime.

Ovdje u trećem poglavlju, vidjeli smo da životni uvjeti, primjerice obilje hrane i općenito udobnost, izravno djeluju na razvitak građe tijela, pri čemu su ti učinci nasljedni. Putem kombiniranog utjecaja klime i promijenjenih životnih navika, europski useljenici u Sjedinjene Američke Države podvrgnuti su, kao što se općenito prihvaća, polaganoj ali izvanredno brzoj promjeni u izgledu. Postoji, također, velik broj dokaza koji pokazuju da se u Južnim Državama kućni robovi trećeg naraštaja u svome izgledu znatno razlikuju od robova na polju.

Uza sve to, pogledamo li ljudske rase kako su raspoređene diljem svijeta, moramo zaključiti da se njihove karakteristične razlike ne mogu objasniti izravnim djelovanjem različitih životnih uvjeta, pa bile im izložene tijekom strahovito duga vremena. Eskimi se isključivo hrane životinjskom hranom; odijevaju se u debelo krzno a izvrgnuti su velikoj hladnoći i dugome mraku; ipak, oni se ne razlikuju izrazitije od stanovnika južne Kine koji se hrane samo biljnom hranom i izloženi su, gotovo goli, vrućem, blještavom podneblju.  Neodjeveni stanovnici Ognjene zemlje žive od morskih proizvoda svojih negostoljubivih obala; Botokudosi iz Brazila lunjaju po toplim šumama unutrašnjosti i poglavito se hrane biljnim proizvodima; ipak, pripadnici tih  plemena tako sliče jedni drugima da su neki Brazilci na brodu “Beagle” za stanovnike Ognjene zemlje pogrešno pomislili da su Botokudosi. S druge strane, Botokudosi, kao i ostali stanovnici tropske Amerike, potpuno su različiti od Crnaca koji nastavaju suprotne obale Atlantika, koji su izloženi vrlo sličnoj klimi i imaju gotovo iste životne navike.

Razlike među ljudskim rasama, osim u posve neznatnom stupnju, ne mogu se objasniti nasljednim učincima povećane ili smanjene uporabe dijelova tijela. Ljudi koji redovno žive u kanuima imaju ponešto zakržljale noge; oni koji napučuju visoke predjele imaju povećani prsni koš; a oni koji stalno upotrebljavaju neka osjetila imaju ponešto povećane šupljine u kojima su ti organi smješteni dok je njihov izgled odgovarajuće preinačen. U civiliziranih naroda, smanjena veličina čeljusti zbog manje uporabe, uobičajeno poigravanje različitih mišića koje služi izražavanju raznih emocija, te povećan mozak zbog povećane intelektualne aktivnosti, sve skupa proizvelo je znatan učinak na njihov opći izgled u usporedbi s divljacima. Također je moguće da je u nekih rasa (ako je suditi prema prethodno navedenim slučajevima u kunića) povećani stas, bez odgovarajućeg porasta u veličini mozga, možda dao izduženu lubanju dolikocefalnog tipa.

Najzad, ono slabo poznato načelo korelacije gotovo sigurno je na djelu, primjerice u slučaju velikog razvitka mišića ii snažno istaknutih nadočnih grebena. Nije nevjerojatno da je građa dlake, koja je u različitih rasa toliko različna, možda nekako u korelaciji s ustrojstvom kože; jer boja dlake i kože zasigurno su u korelaciji, kao što su boja i građa u Mandana. Isto tako, u nekoj su svezi boja kože i vonj koji ona ispušta. U rasa ovaca u nekom je uzajamnom suodnosu broj dlaka na određenoj površini i broj ekskrecijskih pora. Ako je suditi prema analogiji s našim domaćim životinjama, mnoge ustrojstvene preinake u čovjeka vjeroajtno su nastale djelovanjem tog načela korelacije razvitka.

Eto, vidjeli smo da se karakteristične razlike među ljudskim rasama ne mogu objasniti na zadovoljavajući način pomoću izravnog djelovanja životnih uvjeta, niti pomoću učinaka stalne uporabe dijelova, niti pomoću načela korelacije. Stoga smo ponukani da istražimo nisu li pojedinačne razlike, kojima je čovjek neobično podložan, možda bile sačuvane i povećane tijekom dugog niza naraštaja putem prirodnog odabira. Ali tu smo iznova naišli na prigovor da se tako mogu sačuvati samo korisne varijacije; a koliko smo u stanju prosuditi (ma da uvijek u tome možemo pogriješiti) ni jedna od vanjskih razlika među ljudskim rasama nije im od izravne ili naročite koristi. Naravno, iz takve primjedbe valja isključiti intelektualne i moralne ili društvene sposobnosti; no razlike u tim sposobnostima mogu biti od malog ili nisu od nikakvog utjecaja na vanjske značajke. Isto tako, varijabilnost svih karakterističnih razlika među rasama, o čemu je već bilo riječi, ukazuje da te razlike ne mogu biti od velike važnosti; jer da su bile važne, bile bi davno prije ili ustaljene i sačuvane ili eliminirane. U tom pogledu, čovjek je sličan oblicima, od prirodoslovaca nazvanim proteanskim ili polimorfičnim, koji su, kako se čini, imaju varijacije indiferentne naravi pa su prema tome izbjegli djelovanju prirodnog odabira.

Osujećeni smo, dakle, u svim našim nastojanjima da objasnimo razlike među ljudskim rasama; ali preostao nam je još jedan važan čimbenik, naime spolni odabir za koji se čini da je jednako snažno bio na djelu kod čovjeka, kao i kod mnogih drugih životinja. Ne kanim tvrditi da će spolni odabir objasniti sve razlike među rasama. Ostaje jedan nerazjašnjeni dio za koji u svome neznanju moramo jedino reći da, pošto se jedinke neprestano rađaju, primjerice, s nešto dužim ili užim glavama, i s nešto dužim ili kraćim nosevima, tada se te male razlike mogu ustaliti i postati općenite, samo ako su uzroci koji su ih izazvali djelovali dalje na ustaljeniji način i bili potpomognuti dugotrajnim križanjem.

Takva preinačenja spadaju u klasu privremenih promjena, o kojima smo nešto natuknuli u četvrtom poglavlju, a koje se u nedostatku boljeg naziva zovu spontanim varijacijama. Ne umišljam si da se učinci spolnog odabira mogu obraditi sa znanstvenom točnošću; ali moguće je pokazati kako je riječ o neobjašnjivoj činjenici ako se čovjek nije mogao preinačiti putem tog čimbenika koji je tako moćno djelovao kod bezbroj, kako na ljestvici viših tako nižih  životinja. Nadalje, bit će moguće pokazati da su razlike među ljudskim rasama, npr. u boji, dlakavosti, obliku lica, itd., takve naravi da se mora očekivati da su nastali pod djelovanjem spolnog odabira. No da bi se taj predmet obradio na primjeren način, držao sam neophodnim pregledno prikazati cijelo životinjsko carstvo; zato sam tome posvetio Drugi dio ove knjige. Na kraju ću se vratiti na čovjeka i, pošto pokušam pokazati dokle jse on mogao preinačiti putem spolnog odabira, dat ću kratak sažetak poglavlja ovoga Prvog dijela.

8.                                     
Načela polnog odabira
U životinja u kojih su spolovi razlučeni, mužjaci se neizbježno razlikuju od ženki po svojim organima za razmnožavanje i ti organi čine primarne spolne oznake. Ali spolovi se često razlikuju i po onome što je Hunter nazvao sekundarnim spolnim oznakama koje nisu izravno povezane s činom razmnožavanja. Mužjaci, na primjer, imaju neke osjetne organe ili organe za kretanje kojih ženka nikako nema, ili su oni u njega mnogo razvijeniji tako da je on može naći ili uhvatiti; ili nadalje, mužjak ima naročite organe za prihvatanje, pomoću kojih je može uspješno držati. Ovi posljednji organi, koji su beskrajno raznovrsni, prelaze postupno u one organe koji se obično svrstavaju u primarne i ponekad se teško mogu od njih razlikovati, na primjer, složeni dodaci na vrhu zatka mužjaka u kukaca. Osim ako izraz “primarni” ne ograničimo na spolne žlijezde, kad je riječ o organima za prihvatanje, teško će biti odlučiti što nazivati primarnim a što sekundarnim.

Ženka se često od mužjaka razlikuje po tome što ima organe za hranjenje ili zaštitu svojih mladih, kao što su mliječne žlijezde u sisavaca i trbušne vreće u tobolčara. U nekoliko slučajeva, mužjak se razlikuje od ženke time što ima slične organe, kao što su spremišta za jaja u mužjaka nekih riba i ona spremišta koja se privremeno razvijaju u mužjaka nekih žaba. Ženke u pčela imaju naročit aparat za skupljanje i nošenje peluda, a njihova leglica pretvorena je u žalac za obranu ličinaka i zajednice. U ženki mnogih kukaca leglica na najraznovrsnije načine radi sigurnijeg polaganja jaja. Mogli bismo spomenuti mnoge slične slučajeve, ali nas oni ovdje ne zanimaju. Ima, međutim, drugih spolnih razlika koje nemaju nikakve veze s primarnim organima i one nas naročito zanimaju - primjerice, krupnije tijelo, snaga i borbenost u mužjaka, njegova oruđa za  obranu od takmaca, njegova raskošna obojenost i raznorazni ukrasi, njegova sposobnost pjevanja, i druge slične značajke.

Osim primarnih i sekundarnih spolnih razlika, mužjaci i ženke ponekad se razlikuju u ustrojstvima koja su u svezi s različitim životnim navikama, i koje nemaju nikakve veze s rasplodnim funkcijama, ili ih imaju samo posredno. Tako ženke nekih dvokrilaca (Culicidae i Tabanidae) sišu krv, dok mužjaci žive na cvijeću i usta im nemaju čeljusti. Mužjaci nekih leptira moljaca i nekih rakova (npr. Tanais) imaju nepotpuna, zatvorena usta i ne mogu jesti. Komplementarni mužjaci nekih vitičara (Cirripedia) žive kao epifitske biljke, bilo na ženkama, bilo na hermafroditskim oblicima, pa nemaju ni usta ni noge hvatalice. To su slučajevi gdje je preinačen mužjak tako da je izgubio neke važne organe koje ostali članovi iste skupine imaju. U drugim slučajevima, takve dijelove izgubile su ženke; npr. u krijesnica ženka nema krila, a isti je slučaj sa ženkama mnogih moljaca, od kojih neke uopće ne napuštaju svoj zapredak. Ženke mnogih parazitskih rakova izgubile su noge za plivanje. U nekih pipa (Curculionidae), velika je razlika između mužjaka i ženke u dužini rostruma ili rilca, ali se ne zna koje je značenje te i mnogih sličnih razlika. Razlike u ustrojstvu između dva spola, koje su povezane s različitim životnim navikama, obično postoje samo kod nižih životinja, ali i u nekih ptica, kljun u mužjaka razlikuje se od kljuna u ženke. U većini slučajeva, ustrojstvene razlike među spolovima posredno su povezane s razmnožavanjem vrste; tako je nekoj ženki, koja mora othraniti mnoštvo jaja, potrebno više hrane nego mužjaku pa su njoj potrebna i naročita sredstva da je pribavi. Neki mužjak koji živi samo kratko može bez štete, zbog neuporabe, izgubiti svoje organe za pribavljanje hrane, ali će se organi za kretanje održati u potpunom stanju, tako da se može domoći ženke. Ženka, pak, može bez opasnosti  izgubiti organe za letenje, plivanje ili hodanje, ako postupno stekne navike s kojih joj takve sposobnosti postanu nekorisne.

Ovdje nas, međutim, zanima samo ona vrst odabira koji sam ja nazvao spolnim odabirom. Taj ovisi o prednostima koje imaju neke jedinke spram drugih jedinki istog spola i vrste, isključivo u odnosu na razmnožavanje.  Kad se dva spola razlikuju u ustrojstvu u odnosu na različite životne navike, kao u gore spomenutim slučajevima, oni su nema sumnje preinačeni prirodnim odabirom, koji je popraćen nasljeđem ograničenim na jedan te isti spol. Tako su ponovno primarni spolni organi, i oni za hranjenje i obranu mladih, pod istim utjecajem; jer one jedinke koje su rađale i othranile najviše potomaka, mara da su, caeteris paribus, ostavljale najveći broj potomstva koji su naslijedili njihovu nadmoćnost, dok su one koje su slabo rađale i othranjivale svoje potomstvo, ostavile tek malo potomaka koji su naslijedili njihove slabašne moći. Budući da mužjak mora tražiti ženku, on u tu svrhu mora imati osjetila i organe za kretanje, ali ako su ti organi potrebni i za druge životne svrhe, kao što je obično, onda su se oni morali razviti putem prirodnog odabira. Kad mužjak nađe ženku, ponekad su mu apsolutno neophodni organi da je pridrži; tako me Dr. Wallace obavijestio da se mužjaci nekih noćnih leptira ne mogu spariti sa ženkama ako su im  stopala (tarsi) slomljena. Mužjaci mnogih oceanskih rakova imaju noge i ticala neobično preinačena za držanje ženki; odatle možemo naslutiti da su tim životinjama, zato što su ih udarali valovi morski valovi, bili apsolutno neophodni ti organi da bi množili svoju vrstu i da je, prema tome, njihov razvitak bio rezultat običnoga ili prirodnog odabira.

Kad oba spola imaju točno iste životne navike, a mužjak ima razvijenija osjetila ili organe za kretanje nego ženka, onda može biti da su oni u svome usavršenom stanju mužjaku neophodni za nalaženje ženke, ali u golemoj većini slučajeva oni samo služe da pruže jednome mužjaki prednost pred drugim jer bi se i slabije opremljeni mužjaci, ako bi bilo dovoljno vremena, uspjeli spariti sa ženkama i bili bi, sudeći prema ustrojstvu ženke, u svakom drugom pogledu jednako prilagođeni za svoje redovno životno ponašanje. U takvim slučajevima mora da je došao do izražaja spolni odabir jer mužjaci svoje sadašnje ustrojstvo nisu stekli zato što su bili podobniji za preživljavanje u borbi za opstanak, nego stoga što su zadobili neku prednost pred drugim mužjacima i što su svoju prednost prenijeli samo svome muškom potomstvu. Važnost tog razlikovanja navela me da taj oblik odabira označim kao spolni odabir. I dalje, ako su ti organi za držanje poglavito služili mužjaku da spriječe ženki bijeg prije nego stignu drugi mužjaci, ili kad oni napadnu, ti su se organi usavršili spolnim odabirom, to jest putem prednosti koju su stekli neki mužjaci pred svojim takmacima. No, u većini slučajeva, jedva je moguće razlikovati između učinaka prirodnog i spolnog odabira. Cijelo poglavlje moglo bi se lako ispuniti potankostima o razlikama između spolova i njihovih osjetila te organa za kretanje i prihvatanje. Kako, međutim, ta ustrojstva nisu zanimljivija od ostalih koja su prilagođena za obične potrebe života, gotovo preko svih njih ću prijeći, pruživši samo iz svakog razreda poneki primjer.

Ima mnogo ustrojstava i nagona koji mora da su se razvili putem spolnog odabira - kao što su oruđa za napad i sredstva za obranu kojima su opremljeni za borbu sa suparnicima i kad ih progone - njihova odvažnost i borbenost - njihovi raznovrsni ukrasi - njihovi organi kojima proizvode glasovnu ili instrumentalnu muziku - i njihove žlijezde za izlučivanje mirisa; većina ovih potonjih ustrojstava služi isključivo da se privuče ili nadraži ženka. Jasno je da su te značajke rezultat spolnoga a ne običnog odabira jer da nije bilo bolje obdarenih mužjaka, bili bi u borbi za život jednako uspjeli i bili bi ostavili brojno potomstvo nenaoružani, neukrašeni ili neprivlačni mužjaci. Možemo zaključiti da je tako jer su ženke bez oruđa i bez ukrasa sposobne preživjeti i stvoriti porod. O sekundarnim spolnim oznakama, kakve smo upravo spomenuli, potpunije će se raspraviti u sljedećim poglavljima, jer su one zanimljive u mnogom pogledu, ali naročito stoga što ovise o volji, izboru i suparništvu među jedinkama obaju spolova. Kad promatramo dva mužjaka kako se bore da pridobiju ženku, ili više ptičjih mužjaka gdje se šepire svojim raskošnim perjem i izvode najneobičnije lakrdije pred skupinom ženki, tada ne možemo posumnjati da oni, iako vođeni nagonom, znaju što izvode i da svjesno iskazuju svoje duševne i tjelesne sposobnosti.

Kao što može čovjek poboljšati rasu svojih pijetlova za borbu odabirom onih primjeraka koji u borbama iziđu kao pobjednici, čini se da su isto tako najsnažniji i najmoćniji mužjaci, ili koji su bili opskrbljeni najboljim oruđima prevladali u prirodi i doveli do poboljšanja prirodnih rasa ili vrsta. Mali stupanj varijabilnosti, putem često ponavljane smrtonosne borbe, ako je to dovodilo do neke prednosti, koliko god ona bila mala, dovoljan je za djelovanje spolnog odabira i sigurno je da su sekundarne spolne oznake izrazito varijabilne. Onako kako čovjek može, u skladu sa svojim ukusom, dati ljepotu svojim pijetlima - može uzgojiti Selbrightovog bantama s novim i zgodnim perjem, s uspravnim i posebnim držanjem - isto tako se čini da u prirodi ženke ptica, pošto su dugo birale privlačnije mužjake, pridonijele njihovoj ljepoti. Nema sumnje, to podrazumijeva da ženke imaju sposobnost razlikovanja i ukus što se na prvi mah čini krajnje nemogućim, ali se nadam da ću dalje pokazati da je moguće.

Zbog našeg neznanja u nekim stvarima, donekle je neizvjesno kako spolni odabir djeluje. Unatoč tome, ako prirodoslovci koji već vjeruju u promjenjivost vrsta budu čitali sljedeća poglavlja, mislim da će se složiti sa mnom da je spolni odabir odigrao važnu ulogu u povijesti organskog svijeta. Sigurno je da gotovo kod svih životinja postoji borba između mužjaka za posjedovanje ženki. Ta činjenica tako je poznata da bi bilo suvišno nizati primjere. Stoga ženke, u pretpostavci da imaju dovoljnu duševnu sposobnost za obavljanje izbora, mogu izabrati jednoga od više mužjaka. Ali u mnogo slučajeva izgleda kao posebno uređeno da mora doći do borbe među mnogim mužjacima. Tako u ptica selica, mužjaci na mjesto razmnožavanja općenito stižu prije ženki tako da su mnogi mužjaci spremni na borbu za svaku ženku. Pticolovci tvrde da je uvijek tako u slučaju slavuja i crnokape grmuše, kako me je obavijestio Gosp. Jenner Weir, koji to i sam potvrđuje glede potonje vrste.

Gosp. Swaysland iz Brightona običavao je tijekom zadnjih četrdeset godina loviti naše ptice selice odmah čim stignu i piše mi da mu nije poznato da bi ženke neke vrste stigle prije mužjaka. Jednog proljeća ubio je trideset i devet mužjaka Rayeve bijele pastirice (Budytes Raii, tj. Motacilla alba, o. pr.), prije nego što je ugledao ijednu ženku. Gosp. Gould, kao što me izvijestio, utvrdio je disekcijom šljuka, koje bi stigle prve, da u ovu zemlju mužjaci stižu prije ženki.   Što se tiče riba, u vrijeme kad losos uzlazi našim rijekama, mužjaci u velikom broju spremni za parenje su ispred ženki. Očito, isto tako je sa žabama i krastačama.   U cijelome velikom razredu kukaca, mužjaci gotovo uvijek iz stanja ličinke izađu prije drugog spola tako da ih neko vrijeme ima u izobilju, dok se ne ugleda poneka ženka. Uzrok toj razlici između mužjaka i ženki, u pogledu vremena njihova pojavljivanja i sazrijevanja, dosta je jasan. Mužjaci koji su iz godine u godinu prvi selili u neku zemlju, ili koji su u proljeće bili prvi spremni na razmnožavanje, ili su bili najpohotniji, ostavili bi i najveći broj potomaka i oni će težiti nasljeđivanju sličnih nagona i konstitucije. Prema svemu tome, ne može biti nikakve sumnje da, gotovo kod svih životinja u kojih su odvojeni spolovi, trajno dolazi do povremene borbe među mužjacima za dobijanje ženki.

Teškoća je za nas, što se tiče spolnog odabira,  u tome što ne možemo objasniti kako mužjaci koji pobijede druge mužjake, ili koji se pokažu najprivlačnijima za ženke, ostavljaju veći broj potomstva da naslijedi njihovu nadmoćnost, nego nadvladani i manje privlačni mužjaci. A bez tog rezultata, značajke koje su nekim mužjacima dale prednost nad drugima, ne bi se pomoću spolnog odabira mogle usavršavati i povećati. Kad oba spola postoje u točno istom broju, i najlošije obdareni mužjaci naći će, nakraju, ženke (osim ondje gdje prevladava poligamija) i ostavit će isto toliko za njihove obične životne navike dobro prilagođenih potomaka koliko i najbolje obdareni mužjaci. Na temelju različitih činjenica i razmatranja došao sam ranije do zaključka da kod većine životinja, u kojih su dobro razvijene sekundarne spolne oznake, mužjaci znatno u broju premašuju ženke. Ali samo ponekad je tako.  Kad bi broj mužjaka prema broju ženki bio dva prema jedan, ili kao tri prema dva, ili čak u nešto nižem omjeru, onda bi cijelo pitanje bilo jednostavno jer tada bi bolje opremljeni ili privlačniji mužjaci ostavljali najveći broj potomaka. Ali nakon istraživanja o brojčanom odnosu spolova, koliko je to bilo moguće, ne vjerujem da općenito među spolovima postoji neka velika nejednakost u broju. U većini slučajeva, čini se da je spolni odabir djelovao na sljedeći način.

Uzmimo bilo koju vrstu, primjerice neku pticu, i podijelimo ženke koje žive u jednoj oblasti u dvije jednake skupine tako da su u jednoj snažnije i ishranjenije jedinke, a druga manje snažne i zdrave. Prve bi, bez ikakve sumnje, u proljeće bile prije spremne za parenje od drugih; tako misli i gosp. Jenner Weir koji je mnogo godina marljivo proučavao navike ptica. Isto tako, ne može biti sumnje da bi ženke koje su najsnažnije, najzdravije i najishranjenije uspjele prosječno dati najveći broj potomstva. Kao što smo vidjeli, mužjaci su obično spremni za razmnožavanje prije ženki; najjači mužjaci, a kod nekih vrsta i najbolje opremljeni, progone slabije mužjake te se sparuju s najsnažnijim i najishranjenijim ženkama, jer one su prve spravne za parenje. Zasugurno, takvi snažni parovi dali bi veći broj potomstva nego pozne ženke koje bi bile primorane, pod pretpostavkom da su spolovi u jednakom broju zastupljeni, sparivati se s pobijeđenim i manje moćnim mužjacima; i tu postoji sve što je potrebno da se tijekom uzastopnih naraštaja u mužjaka poveća tijelo, snaga i odvažnost, ili da se usavrše njihova oruđa.

Ali u premnogo slučajeva mužjaci koji pobijede svoje suparnike ne mogu dobiti ženke ako ih one ne izaberu. Snubljenje u životinja nije nipošto tako jednostavan i kratak posao, kao što bi se moglo pomisliti. Ženke su najviše uzbuđene, ili se najviše vole pariti, s s najukrašenijim mužjacima, ili s onima koji najbolje pjevaju, ili koji izvode najbolje  igrarije; ali vrlo je vjerojatno, kao što je nedavo potvrđeno u nekoliko slučajeva, da one istodobno vole najsnažnije i najživahnije mužjake. Tako će najsnažnije ženke, koje su prve spremne za parenje, imati mnogo mužjaka na izbor; i premda one mogu ne izabrati uvijek najjače i najopremljenije mužjake, one će ipak izabrati one koji su snažni i dobro opremljeni te koji su i u drugom pogledu najprivlačniji. Stoga bi oba spola, kao što je gore objašnjeno, od tih tako ranih parova imala neku prednost nad drugima u proizvodnji potomstva. Pa je to, očito, bilo dovoljno da, kroz dugi niz naraštaja uveća ne samo snagu i borbenu moć mužjaka, nego također i njihove razne ukrase i druge privlačne osobine.

U obrnutom i mnogo rjeđem slučaju gdje mužjaci biraju naročite ženke, jasno je da će oni mužjaci  koji su najjači, i koji su pobijedili druge mužjake, imati najslobodniji izbor, i gotovo je sigurno da će oni izabrati snažne i privlačne ženke. Takvi parovi imat će prednost u proizvodnji potomstva, naročito ako je mužjak sposoban braniti ženku u doba parenja, kao što se to dešava kod nekih viših životinja, ili da je pomaže u podizanju mladih. Ista načela vrijedila bi ako svaki spol izabire neke jedinke suprotnog spola, pretpostavljajući da su oni izabirali ne samo najprivlačnije nego isto tako i najsnažnije jedinke.
 
Brojčani omjer među spolovima
Primijetio sam da bi spolni odabir bio lako pitanje kad bi mužjaci bili znatno mnogobrojniji nego ženke. To me je navelo da istražim, koliko mi je bilo moguće, brojčane omjere između oba spola kod što većeg broja životinja, ali toga gradiva nema mnogo. Ovdje ću dati samo kratak pregled rezultata, ostavivši pojedinosti za neku drugu raspravu, kako ne bih prekinuo slijed svoga dokazivanja. Brojčani omjer spolova može se pouzdano utvrđivati samo kod domaćih životinja prilikom rađanja, pa ipak za tu svrhu nisu naročito sačuvani nikakvi podaci. Posrednim putem, skupio sam ipak znatnu količini statističkih podataka prema kojima se čini da se oba spola, kod većine naših domaćih životinja, rađaju u približno jednakom broju. Tako u dvadeset i jednu godinu registrirano je 25 560 ždrebljenja za trkaće konje i broj muške ždrebadi spram ženskoj bio je  99,7 naprama 100. Kod hrtova je nejednakost veća nego kod bilo koje druge životinje jer od 6 878  štenadi, dobivene u dvanaest godina, broj muških štenaca prema broju ženskih bio je 110,1 naprama 100. Donekle je, međutim, sumnjivo može li se pouzdano zaključiti  da bi se dobio isti taj omjer pod prirodnim uvjetima kao u udomaćenju, jer i vrlo neznatne i nepoznate razlike u životnim uvjetima utječu na brojčani omjer spolova. Tako, na primjer, kod ljudi: u Engleskoj se rodi muške djece  104.5, u Rusiji 108.9, kod livornskih Židova 120 na 100 ženske djece. Omjer također tajanstveno ovisi o tome jesu li djeca zakonita ili nezakonita.

Za naš sadašnji cilj, zanima nas omjer spolova ne samo pri rađanju već i kad su oni odrasli, a to pruža još jedan element sumnje jer se pouzdano zna da je kod čovjeka broj smrtnih slučajeva prije i za vrijeme poroda, te za prvih pet godina života, znatno veći kod muške djece nego kod ženske. Gotovo isti slučaj je i s muškom janjadi, a možda i kod nekih drugih životinja.  Mužjaci nekih vrsta ubijaju jedan drugoga u borbi ili progoni jedan drugog do potpunog iscrpljenja. Oni su također često izloženi raznim pogiblima, tražeći, gonjeni strašću, ženku. U mnogih vrsta riba, mužjaci su mnogo manji nego ženke i vjeruje se da ih često prožderu ženke ili neke druge ribe. Čini se da ženke nekih ptica ugibaju prije nego mužjaci; one su također više izložene opasnosti dok su u gnijezdima za vrijeme leženja ili dok gaje svoje mlade. Ženske ličinke kod kukaca često su veće nego muške i, prema tome, mnogo više su izložene opasnosti da ih požderu druge životinje. U nekim slučajevima, odrasle ženke su neaktivnije i tromijih pokreta nego mužjaci i stoga teže izbjegnu opasnost. Stoga smo za životinje u slobodnoj prirodi, da bismo prosudili o brojčanom omjeru među odraslim spolovima, upućeni na puko procjenjivanje, a to je slabo pouzdano, osim kad je spolna nejednakost vrlo jako izražena. Pri svemu tome, ako se može donijeti sud o tome, iz navedenih činjenica u dodatku možemo zaključiti da su mužjaci kod nekih sisavaca, kod mnogih ptica, kod nekih riba i kukaca znatno mnogbrojniji nego ženke.

Brojčani omjer  među spolovima lagano se koleba iz godine u godinu; tako kod trkaćih konja na svakih 100 okoćenih ždrijebica, broj ždrijebaca se kretao od 107.1 jedne godine do 92.6 druge, a kod hrtova od 116.3 do 95.3. No da se pratilo veći broj na daleko širem području nego što je Engleska, ta bi kolebanja vjerojatno iščezla; a ovakva kakva jesu, teško da su dovoljna da u prirodi dovedu do učinkovitog djelovanja spolnog odabira. No ipak, kod nekih divljih životinja čini se da omjeri, kao što se pokazuje u dodatku, kolebaju, bilo za vrijeme različitih godišnjih doba bilo na različitim lokalitetima, u dovoljnoj mjeri da dovedu do takva djelovanja. Stoga se mora primijetiti da bilo koja prednost koju su, tijekom stanovitih godina ili na stanovitim lokalitetima, ostvarili oni mužjaci koji su bili u stanju svladati druge mužjake, ili koji su bili najprivlačniji ženkama, prenijeli na svoje potomstvo i da naknadno nije bila eliminirana. Tijekom uzastopnih godišnjih doba, kad je zbog jednake brojnosti spolova svaki mužjak mogao pribaviti ženku, jači i privlačniji mužjaci koji su prvi stigli bili bi ipak imali izgleda da će imati potomstvo barem koliko i oni manje snažni i manje privlačni mužjaci.

Poligamija
Provedba poligamije dovodi do istih rezultata koji bi slijedili iz stvarne nejednakosti u brojnosti spolova; jer ako svaki mužjak priskrbljuje dvije ili više ženki, mnogi mužjaci neće biti u mogućnosti da se pare; a ovi potonji bit će zasigurno one slabije ili manje privlačne jedinke. Mnogi sisavci i neke ptice su poligamni, ali kod životinja koje pripadaju nižim razredima nisam našao dokaza o takvoj navici. Možda intelektualne sposobnosti takvih životinja nisu dovoljne da ih navedu na skupljanje i čuvanje harema. Čini se gotovo sigurnim da postoji neka povezanost između poligamije i razvitka sekundarnih spolnih oznaka; a to potkrepljuje stajalište da brojčana prevaga mužjaka iznimno pogoduje djelovanju spolnog odabira. Unatoč tome, mnoge životinje, posebno ptice, koje su strogo monogamne, pokazuju jako izražene sekundarne spolne oznake; dok u nekih životinja, koje su poligamne, one nisu takve.

Najprije ćemo kratko pogledati razred sisavaca i zatim se vratiti na ptice. Čini se da je gorila poligamist a mužjak se znatno razlikuje od ženke; tako je i kod nekih pavijana koji žive u čoporima u kojima ima dvaput više odraslih ženki nego mužjaka. U Južnoj Americi Mycetes caraya pokazuje dobro izražene spolne razlike u obojenosti, bradi i organima za glasanje, a mužjak obično živi s dvije ili tri ženke; možjak vrste Cebus capucinus ponešto se razlikuje od ženke i čini se da je poligaman. Malo se zna o toj stvari kod većine drugih velikih majmuna, ali neke vrste su strogo monogamne. Krezubice su izrazito poligamne, a spolne razlike pokazuju češće od gotovo svih ostalih skupina sisavaca, osobito u svojim oruđima, ali ii inače u inim oznakama. Većina jelena, goveda i ovaca su poligamni, kao što je i većina antilopa, premda su neke od njih monogamne. Sir Andrew Smith, govoreći o antilopama Južne Afrike, kaže da se u krdima od oko tuceta jedinki rijetko nalazi više od jednoga odraslog mužjaka. Mužjak azijske Antilope saiga, kako se čini, nejneobičniji je poligamist na svijetu; jer Pallas tvrdi da mužjak rastjera sve suparnike te okupi krdo od oko stotinu jedinki u kojem su ženke i mladunčad; ženka je šuša, bezroga, i ima mekšu dlaku, ali inače se znatno ne razlikuje od mužjaka. Konj je poligaman ali, izuzev što je krupniji i drukčijih proporcija tijela, malo se razlikuje od kobile. Vepar ima dobro izražene spolne oznake u velikim kljovama i drugim značajkama; u Europi i Indiji živi samotno, osim u vrijeme parenja; u to pak vrijeme u Indiji, kao što misli Sir W. Elliot, koji u promatranju te životinje ima velika iskustva, okupi više ženki. Dvojbeno je je li uistinu tako i u Europi, ali ima takvih tvrdnji.  Odrasli mužjak indijskog slona, kao vepar, mnogo vremena provede u samoći, a kad se udružuje s drugima, kao što kaže Dr. Campbell, “rijetko se nađe više od jednog mužjaka s cijelim krdom ženki.” Veliki mužjaci otjeraju ili ubiju manje i slabije mužjake. Mužjak se razlikuje od ženke svojim golemim kljovama i većim tijelom, snagom i izdržljivošću; tako je velika razlika u ovim netom navedenim osobinama da su ulovljeni mužjaci cijene dvadeset i pet posto skuplje nego ženke. U ostalih debelokožaca spolovi se razlikuju vrlo malo ili nimalo i nisu, koliko je poznato, poligamisti. Jedva da ijedna vrsta unutar šišmiša (Heiroptera) i krezubica (Edentata), ili u velikim redovima glodavaca (Rodentia) i kukcoždera (Insectivora), pokazuje dobro izražene sekundarne spolne razlike; i ne nalazim da se bilo koju vrstu kaže da je poligamna izuzev, možda, običnog štakora u kojeg mužjaci, kao što potvrđuju mnogi štakorolovci, žive s više ženki.

Južnoafrički lav, kao što sam čudo od Sir Andrewa Smitha, ponekad živi samo s jednom ženkom, ali općenito s više od jedne i u jednom slučaju nađen je čak s pet ženki tako da je on poligaman. On je, koliko ja mogu dokučiti, jedini poligamist u cijeloj skupini kopnenih mesoždera (Carnivora) i on jedini pokazuje dobro izražene spolne oznake... Osvrnemo li se, pak, na morske mesoždere, stvari su znatno drukčije;  jer mnoge vrste tuljana pokazuju, kao što ćemo kasnije vidjeti, izvanredne spolne razlike i izrazito su poligamni. Tako mužjak morskog slona Južnog mora, po Péronu, uvijek ima više ženki, a Forsterov morski lav, kažu, uvijek je okružen s dvadeset do trideset ženki. Na Sjeveru, mužjaka Stellerovog morskog medvjeda prati čak i veći broj ženki.

Ptice, gdje se spolovi u mnogih vrsta jako međusobno razlikuju, zasigurno su monogamne.   
U Velikoj Britaniji vidimo dobro izražene spolne razlike, primjerice, kod divljeg patka koji se sparuje s jednom jedinom ženkom, s običnim kosom i sa zimovkom, za koje kažu da se sparuju doživotno.  Tako je i kod pjevica kotinga (Cotingidae) Južne Amerike i kod brojnih drugih ptica.   
Za više skupina nisam bio u stanju utvrditi jesu li njihove vrste poligamne ili monogamne.   
Lesson kaže da su rajske ptice, koje su tako upadljivih spolnih razlika, poligamne, ali gosp. Wallace sumnja ima li on dovoljno dokaza. Gosp. Salvin me izvješćuje da je on naveden vjerovati kako su kolibrići poligamni.   Čini se da je mužjak ptice udovice, neobičan po sv ome repnom perju, sigurno poligaman.  Gosp. Jenner Weir i drugi uvjerili su me da nije rijetkost vidjeti kako tri čvorka posjećuju isto gnijezdo, ali nije utvrđeno je li to slučaj poligamije ili poliamdrije.

Kokoške pokazuju gotovo jednako jako izražene spolne razlike kao i rajske ptice i mnoge su vrste, kao što je dobro poznato, poligamne; druge su pak strogo monogamne. Kolike li suprotnosti između spolova kod poligamnih pauna ili fazana i monogamnih ptice biserke ili jarebice!  Mogli bi se navesti još mnogi slični primjeri, kao u plemenu škotske lještarke gdje se mužjaci poligamnih tetrijeba gluhana i malog tetrijeba jako razlikuju od ženki; dok se spolovi monogamnih škotskog tetrijeba i alpske kokoši razlikuju vrlo malo.  Kod trkačica (Cursores) nema mnogo vrsta u kojih su jako izražene spolne razlike, izuzevši ogrličaste droplje ili potrke (Chlamydotis undulata, o. pr.) i droplju (Otis tarda), za koje kažu da su poligamne.  Kod blatašica (Grallatores, odnosno por. Grallinidae, o. pr.), krajnje malo vrsta spolno se razlikuje, ali  je pršljivac (Machetes pugnax, odnosno danas Philomachus pugnax, o. pr.) velika iznimka i za tu vrstu misli Montagu da je poligamna.  Stoga se čini da kod ptica često postoji tijesna povezanost između poligamije i razvitka jako izraženih spolnih razlika.   Kad sam pitao gosp. Bartletta, u Zoološkom vrtu, koji u pogledu ptica ima veliko iskustvo, je li mužjak tragopana (jedne od kokoški) poligaman, bio sam iznenađen odgovorom: "Ne znam, ali sudeći po njihovim sjajnim bojama mislim da jest."

Vrijedi zabilježiti da se nagon parenja s jednom ženkom lako izgubi u domestifikaciji. Divlji patak je potpuno monogaman, pitomi patak je izrazito poligaman.  Vlč. W, D. Fox izvješćuje me da se kod nekih poludivljih pataka, gajenih u nekoj velikoj močvari u njegovu susjedstvu, izleglo mnogo mladih pošto su čuvari pobili tako mnogo mužjaka da je ostao samo po jedan na svakih sedam do osam ženki.   Mužjak biserke (Numida meleagris, o. pr.) je potpuno poligamist. ali gosp. Fox  nalazi da su njegove ptice najbolje uspijevale kad je držao jednog pijetla na dvije ili tri kokoške. Kanarinci u prirodi žive u paru, ali uzgajivači u Engleskoj uspješno drže jednog mužjaka na četiri ili pet ženki. ipak, kako se uvjerio gosp. Fox, jedino prema prvoj ženki ponaša se kao prema suprugi, njoj i njezinim mladima koje othrani; prema drugima postupa kao prema suložnicama. Naveo sam te slučajeve jer je prema njima vjerojatno da monogamne vrste, u prirodnom stanju, lako mogu postati bilo privremeno bilo stalno poligamne.

Što se tiče gmazova i riba, o njihovim navikama zna se premalo da bi se moglo govoriti o njihovim ženidbenim odnosima. Za koljušku (Gasterosteus aculeatus, o. pr), međutim, kažu da je poligamna a mužjak se u vrijeme parenja upadljivo razlikuje od ženke.

Saberimo sada na jedan kup sredstva putem kojih je, koliko možemo prosuditi, spolni odabir doveo do razvitka spolnih sekundarnih oznaka.  Pokazali smo da se najveći broj snažnog potomstva rađa od sparivanja najsnažnijih i najbolje opremljenih mužjaka (koji su nadjačali ostale mužjake) s najsnažnijim i najbolje hranjenim ženkama koje su u proljeće prve spremne na parenje. Ako takve ženke odaberu najprivlačnije i istodobno najsnažnije mužjake, odgajit će veći broj potomaka nego zaostale ženke koje se moraju pariti s manje snažnim o manje privlačnim mužjacima. To isto dogodit će se ako najsnažniji mužjaci odabiru privlačnije i u isto vrijeme zdravije i snažnije ženke; naročito će doći do toga ako mužjak brani ženku i pomaže joj u pribavljanju hrane za mlade. Korist koja se zadobije tako što snažniji parovi podignu više potomstva očito je bila dovoljna da spolni odabir učini djelotvornim. No velika premoć u broju mužjaka nad ženkama bit će još djelotvornija; bilo da je premoć samo prigodična i mjestimična, ili je trajna; bilo da se dogodi pri rođenju, bilo naknadno zbog većeg propadanja ženki, ili kao izravna posljedica provođenja poligamije.

Mužjak je općenito više preinačen nego ženka
Diljem životinjskog carstva, kad se spolovi jedan od drugog razlikuju po vanjskom izgledu, onda je mužjak uvijek, osim rijetkih iznimaka, jače preinačen jer ženka obično zadržava veću sličnost s mladima svoje vrste i nalik je drugim članovima iste skupine. Čini se uzrok leži u tome što mužjaci gotovo svih životinja imaju jače strasti nego ženke. Stoga se upravo mužjaci bore među sobom i neumorno pokazuju svoje čari pred ženkama, a oni koji pobijede prenose svoju nadmoć na svoje muško potomstvo. Zašto mužjaci ne prenesu svoje oznake na oba spola, razmotrit ćemo kasnije.  Svatko zna da mužjaci svih sisavaca strasno trče za ženkama. Tako je i kod ptica, ali mnogi ptičji mužjaci ne trče toliko za ženkama koliko u njihovoj nazočnosti pokazuju svoje perje, izvode čudne radnje i  svoj pijev. Kod ono malo promatranih riba, čini se da je mužjak mnogo strastveniji od ženke, a tako je i s aligatorima i, očito, sa žabama. U cijelome golemom razredu kukaca, kako kaže Kirby, "zakon je da mužjak traži ženku." Kod pauka i rakova, kako su mi rekla dva velika znalca, gosp. Blackwall i gosp. C. Spence Bate, mužjaci su u svojim navikama aktivniji i više lutaju nego ženke. Kod kukaca i rakova, kad jedan od spolova ima neki osjetni organ ili organ za kretanje a drugi ih nema ili kada su oni, što je češće slučaj, jače razvijeni u jedog negoli u drugog spola, tada, koliko sam mogao utvrditi, gotovo redovno takve organe zadrži mužjak, ili su oni u njega razvijeniji; a to pokazuje da je mužjak u spolnom traženju aktivniji član.

Ženka je, pak, osim vrlo rijetkih iznimaka, manje strastvena nego mužjak. Kao što je to već davno opazio slavni Hunter, ona obično "traži da joj se udvara," ona je plašljiva  i često se može vidjeti kako dugo nastoji izbjeći mužjaka. Svatko tko je pomno promatrao navike u životinja može se sjetiti takvih primjera. Na osnovu raznih činjenica, koje ćemo spomenuti kasnije, i rezultata koji se posvema mogu pripisati spolnom odabiru, potvrđuju da ženka, premda je razmjerno pasivna, općenito obavlja neki izbor i prihvaća jednoga mužjaka kojega pretpostavi drugima.  Ili ona možda prihvati, sudeći po nekim prizorima, ne njoj najprivlačnijeg mužjaka nego onoga koji joj je najmanje neugodan.   Da ženka obavlja neki izbor čini se da je bar toliko opći zakon koliko je to strasnost mužjaka.

Posve je naravno da želimo ispitati zašto je mužjak, u tako mnogih i u tako velikih različitih životinjskih razreda, postao strasniji nego ženka tako da on traži ženku i igra aktivniju ulogu u snubljenju. Nikako ne bi bilo korisno i bilo bi gubljenje snage kad bi se oba spola uzajamno tražila; ali zašto gotovo uvijek upravo mužjak traži ženku? Kod biljaka, jajašce nakon oplodnje mora se neko vrijeme hraniti; zato je bilo nužno da se pelud prenese do ženskih organa - da dođe na njušku tučka, pomoću kukaca ili vjetra, ili putem spontanih pokreta prašnika; a kod algi itd. pokretnom snagom anterozooida.  Kod nisko organiziranih vodenih životinja koje su trajno pričvršćene za neku podlogu i u kojih su spolovi razlučeni, muški element mora uvijek doći k ženskom a tome je lako vidjeti razlog, jer jaja, čak i kad bi se odvojila prije oplodnje i kad ne bi trebala nikakvu prehranu ili zaštitu poslije toga, ipak bi se ona jer su   razmjerno veća teže prenosila od muškog elementa. Stoga su biljke i mnoge niže životinje u tom pogledu slične. U slučaju životinja koje nisu učvršćene za uvijek istu podlogu, ali su zatvorene u ljušturu bez sposobnosti da prodru van nekim dijelom svog tijela, pa kod životinja koje imaju malu sposobnost kretanja, mužjaci moraju izložiti oplođujući element najmanjoj opasnosti što kraćim prijenosom kroz vodeno prostranstvo. Prema tome, bila je tim životinjama velika prednost kad se njihov organizam usavršio, ako su mužjaci odmah čim su mogli izbaciti oplodni element stekli naviku približavanja ženki, što je moguće bliže. Pošto su mužjaci raznih nisko organiziranih životinja tako od iskona stkli naviku približavanja i traženja ženki, ista ta navika prirodno se prenosila na njihovo visoko razvijeno muško potomstvo, a da bi oni bili uspješniji tragači, oni su opskrbljeni jakom strašću.  Postignuće takvih strasti išlo je prirodno putem strasnijih mužjaka koji su ostavljali veći broj potomaka nego oni manje strasni.

Velika strastvenost mužjaka dovela je na taj način neizravno do mnogo bržeg razvitka sekundarnih spolnih oznaka kod mužjaka nego kod ženki. Ali razvitak takvih takvih oznaka mora da je bio jako potpomognut ako zaključak, do kojeg sam došao poslije dugog proučavanja domaćih životinja, bude potvrđen, naime, da su mužjaci mužjaci skloniji varirati više nego ženke. Svjestan sam kako je teško provjeriti takav zaključak. Ipak, nekakav slabašan dokaz može se dobiti ako usporedimo oba spola u čovječanstvu, jer čovjek je pomnije proučen od bilo koje druge životinje. Za vrijeme ekspedicije brodom Novara izvršena su vrlo mnogobrojna mjerenja raznih dijelova tijela kod različitih rasa i gotovo u svakom slučaju utvrđeno je da muškarci pokazuju veći raspon varijacije od žena; no na to ću se vratiti u nekome od sljedećih poglavlja.  Gosp. J. Wood, koji je marljivo ispitivao variranje mišića u čovjeka, kurzivom ističe zaključak da se "najveći broj anomalija na svakome pregledanom tijelu nalazi kod muškog spola." On je još ranije primijetio da je "na 102 tijela pojava suvišnih varijacija bila za polovinu češća kod muškaraca nego kod žena, što je u vrlo velikoj suprotnosti s time da kod žena, kako je ranije opisano, češće nekih dijelova nema."  Profesor Macalister isto tako primjećuje (17) da varijacija mišića "vjerojatno  ima češće u mužjaka nego u ženki."  Neki mišići kojih normalno nema u ljudskome rodu također su češće razvijeni kod muškog nego kod ženskog spola premda kažu da od tog pravila ima iznimaka.  Dr. Burt Wilder tablicama je prikazao 152 osobe s prekomjernim brojem prstiju, od čega je 86 bilo muškaraca i 39 ili manje od polovine žena; za preostalih 27 osoba spol nam nije poznat. Ne smije se, međutim, smetnuti s uma da žene žele prikriti takve nakaznosti češće nego muškarci.   Ima li razmjerno veće umiranje muškog potomstva kod ljudi i kod blaga, u usporedbi sa ženskim potomstvom, prije, za vrijeme i kratko poslije rođenja (vidi dodatak) neku vezu sa snažnom tendencijom u muškim organima da variraju i, prema tome, da postanu abnormalni u ustrojstvu i funkciji, ja ne bih htio nagađati.

U raznih razreda životinja ima nekoliko iznimaka gdje su ženke, umjesto mužjaka, zadobile dobro izražene sekundarne spolne oznake, primjerice življe boje, krupnije tijelo, snagu ili borbenost. Kod ptica, kao što ćemo kasnije vidjeti, ponekad postoji potpuni obrat u sekundarnim spolnim oznakama koje su vlastite pojedinom spolu: ženke su postale strastvenije pri udvaranju, dok su mužjaci razmjerno pasivni ali, kao što se može zaključiti iz rezultata, oni očito biraju privlačnije ženke. Tako su neke ptičje ženke postale vrlo obojene ili nekako drukčije urežene, a isto tako snažnije i borbenije od mužjaka jer su se te oznake prenosile samo na žensko potomstvo.

Moglo bi se pomisliti da se u nekim slučajevima odvio dvostruki proces odabira: mužjaci su odabrali najprivlačnije ženke, a one najprivlačnije mužjake. Taj proces, međutim, iako je mogao dovesti do preinačenja obaju spolova, ne bi među njima izazvao razliku, osim ako im ukusi za ljepotu nisu zapravo različiti; no ta pretpostavka toliko je nevjerojatna, što se tiče bilo koje druge životinje osim čovjeka, da se ne vrijedi na njoj zadržavati. Ima, međutim, mnogo životinja kod kojih su spolovi nalik jedan drugome budući da su opskrbljeni istim ukrasima koje bi prema sličnosti pripisali djelovanju spolnog odabira. U takvim slučajevima može se s više vjerojatnosti pretpostaviti da je tu spolni odabir obavljen s obje strane: snažnije i raanije sazrele ženke  izabirale su privlačnije i snažnije mužjake, a ovi su odbacivali sve osim privlačnijih ženki. Ali prema onome što znamo o navikama životinja, to mišljenje malo je vjerojatno jer mužjaka obično strast nagoni da se pari s bilo kojom ženkom. Više je vjerojatno da je ukrase, koji su zajednički u oba spola, stekao jedan spol, obično muški, i da su onda prešli na potomke obaju spolova. Doista, ako bi u nekome dugom vremenu mužjaci neke vrste bili mnogobrojniji od ženki, a zatim bi kroz drugi dugi period, pod drukčijim uvjetima, bilo obrnuto, tada bi se lako mogao dogoditi proces spolnog odabira koji bi mogao učiniti da dva spola budu jako različita.

Kasnije ćemo vidjeti da ima mnogo životinja kod kojih ni jedan ni drugi spol nemaju živih boja niti kakvih naročitih ukrasa pa su ipak članovi obaju spolova, ili samo jednoga, vjerojatno bili preinačavani putem spolnog odabira. Odsutnost živih boja ili drugih ukrasa možda je uslijedila otuda što se nikad nisu pojavile prave varijacije, ili otuda što su same životinje više voljele jednostavne boje, kao što su obična crna i bijela. Zagasite boje često su stečene putem prirodnog odabira radi zaštite i čini se da je opasnost na taj način ponekad sprečavala da se, putem spolnog odabira, steknu dobro uočljive boje. Ali u drugim slučajevima mužjaci su se vjerojatno tijekom dugih vremena, grubom snagom ili pokazivanjem svoje privlačnosti, ili u kombinaciji tih dvaju načina, međusobno borili a da se time ne bi proizveo nikakav učinak, osim ako uspješni mužjaci nisu ostavljali više potomstva nego manje uspješni mužjaci, koje bi naslijedilo njihovu nadmoćnost; a to, kako smo već pokazali, ovisi o raznim složenim slučajnostima.

Spolni odabir djeluje na manje strog način nego prirodni odabir. Ovaj potonji proizvodi svoje učinke putem života ili smrti u svim dobima više ili manje uspješnih jedinaka. Zaista, smrt nerijetko nastupi zbog suparništva među mužjacima. Ali obično manje uspješni mužjaci jednostavno ne dobiju ženku, ili u doba parenja dobiju zakašnjelu i manje snažnu ženku, ili, ako su poligamni, dobiju manje ženki tako da oni ostave manje potomstva, potomci su im slabiji ili ih uopće nema. Što se tiče ustrojstava postignutih redovnim ili prirodnim odabirom, u većini slučajeva, dokle god životni uvjeti ostaju isti, postoji ograničenje glede količine korisnog preinačavanja u odnosu na neke posebne svrhe; ali glede ustrojstvenih prilagodbi po kojima je neki mužjak pobjednik nad ostalima, bilo u borbi ili u privlačenju ženki, tu nema određenih granica za količinu korisne varijacije; tako se djelovanje spolnog odabira produljuje dokle god ima odgovarajućih varijacija. Ta okolnost može djelomično objasniti čestu i neobičnu količinu varijabilnosti koja se pojavljuje kod sekundarnih spolnih oznaka. Pri svemu tome, prirodni odabir će odrediti  da mužjaci pobjednici ne steknu takve oznake koje bi im u nekom znatnijem stupnju bile štetne, bilo time što bi odveć trošile njihove životne sile, bilo tako da bi ih izlagale nekoj velikoj pogibli. Ipak, razvitak nekih ustrojstava  - na primjer, rogovlja u nekih jelena - dosegao je krajnost koja, gleda li se opće životne uvjete, mužjaku mora da je donekle štetan. Iz te činjenice vidimo kako su koristi, koje su mužjaci imali od toga što su pobijedili u borbi ili osvajanju ženki, i tako ostavljali veći broj potomaka, bile na dugi rok veće od onih koje su nastale od savršenije prilagodbe na vanjske uvjete života. Dalje ćemo vidjeti, a to se nikad nije moglo pretpostaviti, da je sposobnost očaravanja ženki ponekad mnogo važnija od sposobnosti svladati u borbi druge mužjake.

Zakoni nasleđivanja
Da bi se razumjelo kako je spolni odabir djelovao i kako je tijekom vremena, kod mnogih životinja iz mnogih razreda, proizveo očite rezultate, nužno je prisjetiti se zakona nasljeđivanja, koliko su poznati. Izraz "nasljeđivanje" uključuje dva različita elementa, naime, prijenos i razvitak oznaka; ali kako oni obično idu zajedno, često se zanemaruje ta razlika. Ta se razlika vidi jasno kod oznaka koje se prenose u ranim godinama života, ali se razviju tek u vrijeme sazrijevanja ili u starosti. Istu razliku vidimo jasnije kod sekundarnih spolnih oznaka  jer se one prenose pomoću oba spola, mada se razviju samo kod jednoga. Da te oznake postoje kod oba spola, postaje očito kad se dvije vrste, jako izraženig spolnih oznaka, križaju jer svaka od njih prenese oznaka koje su vlastite njegovom muškom i ženskom spolu na križance obaju spolova. Ta ista činjenica pokazuje se isto tako kad se oznake koje su vlastite mužjaku ponekad razviju kod ženke pod stare dane ili kad oboli, što i obrnuto vrijedi za mužjake.  Opet, oznake se povremeno pojavljuju, kao da su prenesene od mužjaka na ženku, primjerice, kad se kod nekih rasa kokoši redovno pojavljuju ostruge kod mladih i zdravih ženki; ali, one se zapravo uvijek priprosto razviju u ženki, jer u svakom leglu svaka pojedinost u ustrojstvu ostruge prenese se putem ženke na njenog muškog potomka. 

U svim slučajevima vrnuća (reverzije), značajke se prenose kroz dvije, tri ili mnogo naraštaja i tada se razvijaju pod nekim nepoznatim povoljnim okolnostima. To važno razlikovanje između prenošenja i razvitka moći će se najbolje razjasniti pomoću hipoteze o oangenezi, bilo da se prihvati ili ne prihvati kao točna. Po toj hipotezi, svaka tjelesna jedinica ili stanica ispušta iz sebe gemule ili nerazvijene atome koji se prenose potgomcima obaju spolova i umnažaju se samodijeljenjem. One mogu ostati nerazvijene za vrijeme prvih godina života ili tijekom uzastopnih naraštaja; njihov razvitak u jedinice ili stanice, nalik onima iz kojih su proizašle, ovisi o njihovoj srodnosti i jedinstvu s drugim jedinicama ili stanicama koje su se razvile ranije sukladno pravilima rastenja.

Nasljeđivanje u odgovarajućim dobima života
Dobro je poznato da takva težnja postoji. Ako se neka nova oznaka pojavi u životinje dok je mlada, bilo da ostane tijekom života ili traje samo neko vrijeme, ona će se ponovno pojaviti, kao po općem pravilu, u istoj dobi i na isti način u potomku. S druge strane, ako se neka nova oznaka pojavi u zrelo doba, ili čak u starosti, postoji težnja da se iznova pojavi u potomstvu u istoj već odmakloj dobi života. Kad dođe do odstupanja od tog pravila, onda se te oznake pojavljuju mnogo češće prije, nego nakon odgovarajuće životne dobi.  Budući da sam o tome dosta opširno raspravio u drugome djelu, ovdje ću samo navesti tek dva ili tri primjera da bih čitatelja na to podsjetio. Kod raznih rasa kokoši, pilad dok je pokrivena paperjem, kad ima prvo pravo perje, i po svome odraslom perju, uvelike se međusobno razlikuje među sobom, kao i u odnosu na svoj zajednički roditeljski oblik, Gallus bankiva; i te oznake svaka rasa točno prenosi svome potomstvu u odgovarajućoj dobi života. Na primjer, pjegama popraskani pilići hamburške kokoši, dok su još prekriveni paperjem, imaju nekoliko tamnih pjega na glavi i na trupu, ali nisu prošarane uzduž tijela, kao neke druge rase; u svome prvome pravom perju "oni su lijepo iscrtani," to jest, na svakom se peru vide mnoge tamne pruge; ali u njihovu drugom perju sva pera bivaju poprskana ili svako ima zagasitu okruglu pjegu. Dakle, u ove rase varijacije su se dogodile i bile su prenesene u tri različite životne dobi.   Kod goluba imamo još važniji slučaj jer prvobitna roditeljska vrsta ne podliježe nikakvim promjenama na perju tijekom života, osim što su mu u zreloj dobi grudi sjajnije; ali ima rasa koje dobiju svoju karakterističnu boju nakon dva, tri ili četiri mitarenja i te se modifikacije perja redovno prenose u nasljeđe.

Nasljeđivanje u odgovarajućim godišnjim dobima
Kod životinja u prirodi nailazimo na bezbroj primjera oznaka koje se periodično pojavljuju u razna doba godine.  Tako je s rogovljem kod jelena i s krznom polarnih životinja koje zimi zadebljava i postaje bijelo. Brojne ptice zadobiju svijetle boje i druge ukrase samo u vrijeme parenja. Ovaj oblik nasljeđivanja mogu malko osvijetliti pomoću činjenica koje su opažene u uvjetima domestifikacije, odomaćenja. Pallas tvrdi da domaće govedo i konji u Sibiru svake zime dobiju svijetlu dlaku; sam sam promatrao sličnu upadljivu promjenu boje kod nekih ponija u Engleskoj. Iako ne znam da li se ta težnja dobijanja razne obojenosti krzna za vrijeme različitih godišnjih doba nasljeđuje, ipak je vjerojatno tako budući da su svi tonovi boje kod konja vrlo nasljedni. A taj oblik nasljednosti, kao ograničen na godišnje doba, nije vaažniji od nasljeđivanja koje je ograničeno na životnu dob ili spol.

Nasljeđe ograničeno prema spolu
Najobičniji je oblik nasljeđivanja da se oznake prenose podjednako na oba spola, barem kod onih životinja koje ne pokazuju jako izražene spolne razlike, pa čak i kod mnogih od njih. Ali nerijetko oznake se prenose isključivo na onaj spol kod kojega su se prvo pojavile. Mnogo dokaza u prilog tome iznio sam u svome djelu Varijacija u uvjetima odomaćenja /Variation under Domestification/, ali se poneki primjer može dati i ovdje. Ima rasa ovaca i koza u kojih se rogovi kod mužjaka jako razlikuju po obliku od rogova u ženki i te razlike, stečene u odomaćivanju, redovno se prenose na isti spol. Pravilo je da kod mačaka boju kornjačevine imaju samo ženke, dok je odgovarajuća boja u mužjaka riđasto-crvena.  Kod većine kokošjih rasa oznake vlastite jednome od spolova prenose se u nasljeđe samo tom spolu. Taj oblik nasljeđivanja tako je opći da se smatra anomalijom ako se opazi da se kod nekih rasa varijacije prenose podjednako na oba spola.  Postoje također neke pod-rase kokoši kojih se mužjaci teško mogu jedni od drugih razlikovati, dok se ženke znatno razlikuju u boji. Mužjak i ženka divljeg goluba izvana se ni po čemu ne razlikuju; unatoč tomu, kod nekih odomaćenih rasa mužjak ima drugačije boje nego ženka. Braduša u engleskog goluba listonoše i guša u goluba gušana jače su razvijene u mužjaka nego u ženke; pa iako su te oznake postignute dugotrajnim čovjekovim odabirom, tu razliku među dvama spolovima u potpunosti valja pripisati obliku nasljeđa koje je prevladavalo, jer razlike nisu nastupile po volji, nego protiv volje uzgajivača.

Većina naših domaćih rasa nastala je nakupljanjem mnogih sitnih varijacija; i kako su neki od tih uzastopnih koraka prenošeni u nasljeđe samo jednome spolu, a neke na oba spola, to mi nalazimo kod različitih rasa iste vrste sve stupnjeve između najveće spolne različnosti i potpune sličnosti. Već smo naveli primjere kod rasa kokoši i goluba, a u prirodi slični slučajevi su česti. Kod domaćih životinja (a je li tako u prirodi ne bih se usudio reći) samo jedan spol može izgubiti neke sebi vlastite oznake i tako postati donekle nalik suprotnom spolu; na primjer, mužjaci nekih kokošjih rasa izgubili su svoja muška repna i leđna pera. S druge strane, razlike među spolovima mogu se u odomaćivanju povećati, kao kod merino ovce gdje je ženka izgubila rogove. Isto tako, oznake vlastite jednome spolu mogu se iznenada pojaviti i kod drugog spola, kao što je u nekih pod-rasa kokoši gdje koke dok su mlade dobiju ostruge; ili kao u nekih poljskih pod-vrsta u kojih su, sudeći po svemu, prvobitno ženke stekle krestu pa su je poslije prenijele na mužjake.  Svi ti slučajevi dadu se shvatiti hipotezom pangeneze, jer oni ovise o gemulama nekih tjelesnih jedinica; premda su one prisutne u obadva spola, pod utjecajem odomaćivanja se uspavaju u jednome spolu; ili ako su prirodno uspavani, postanu razvijeni.

Ima jedno teško pitanje koje će biti najbolje ostaviti za neko buduće poglavlje, naime, da li se neka oznaka, koja se prvobitno bila razvila u oba spola, mogla odabirom ograničiti  u svome razvitku samo na jedan spol. Ako, na primjer, neki uzgajivač primijeti da neki od njegovih golubova (kod kojih se obično oznake prenose podjednako na oba spola) variraju u blijedo-plave, bi li on dugim odabirom mogao proizvesti rasu u kojoj bi samo mužjaci imali tu boju, dok bi ženke ostale nepromijenjene? Ovdje ću reći samo toliko da je to, iako možda nije nemoguče, ipak krajnje teško, jer bi prirodan rezultat gajenja blijedo-plavih mužjaka bio da oba spola cijeloga debla dobiju tu boju. Ako bi se, međutim, željene varijacije u boji, koje su u svome razvitku ograničene još od početka samo na muški spol, onda ne bi bilo nimalo teškoća da se stvori jedna rasa kod koje bi obadva spola imala različitu boju, kao što je to stvarno postignuto kod jedne belgijske rase kod koje su crno isprugani samo mužjaci. Slično tome, ako bi se neka varijacija pojavila u neke golubice koja bi bila od početka u svome razvitku ograničena na spol, onda bi bilo lako proizvesti rasu u kojoj bi tu oznaku imale samo ženke; ali ako varijacija ne bi bila već od početka tako ograničena, taj pokušaj bio bi krajnje težak, možda i nemoguć.

Odnos između vremena razvitka neke oznake i njenog prenošenja na jedan ili na oba spola
U većini slučajeva posve je nepoznato zašto neke oznake neizbježno nasljeđuju obadva spola a druge samo jedan, i to onak kod kojeg su se prv pojavile. Isto tako ne možemi ni naslutiti zašto se crne pruge kod nekih podrasa golubova, iako se prenose preko ženke, razvijaju samo u mužjaka dok se svaka druga oznaka  prenosi podjednako na oba spola. Zašto se, nadalje, kod mačke kornjačevinasta boja, uz rijetke iznimke, razvije samo kod ženki. Posve iste značajke, kao manjak ili suvišak prstiju, sljepoća za boje, itd., mogu se u ljudi nasljeđivati samo preko muškaraca u nekoj porodici, u drugoj pak porodici samo preko žena, iako se u oba slučaja prenose bilo preko suprotnog bilo preko istoga spola.

Premda smo takvi neznalice, čini se da su često posrijedi dva pravila, naime, da varijacije, koje su se po prvi put pojavile kod jednog od spolova kasno u životu, teže se razviti samo kod tog spola, dok varijacije koje se prvi put pojave rano u životu  kod nekog od spolova teže razvuti se u oba spola. Daleko, međutim, od toga da bih pretpostavljao kako je to jedini odlućujući uzrok.  Budući da nisam još nigdje obradio to pitanje i budući da je ono važno za spolni odabir, moram se ovdje upustiti u opširne i ponešto zamršene pojedinosti.

Po sebi je vjerojatno da će neka značajka, koja se pojavila rano u životu, težiti da je naslijede podjednako oba spola jer se spolovi ne razlikuju mnogo u građi prije nego što dobiju sposobnost da se razmnožavaju. S druge strane, pošto se ta sposobnost postigne a spolovi se počnu razlikovati u građi, onda je za gemule (ako se opet smijem poslužiti jezikom pangeneze), koje otpušta svaki varijajući dio nekoga tijela, mnogo vjerojatnije da će pokazati sklonost da se spoje s tkivima jedinke istog spola i da se tako razviju, a ne s onima suprotnog spola.

Na zaključak da postoji neki takav odnos, najprije sam bio potaknut činjenicom da kadgod je i kakogod se odrasli mužjak razlikuje od odrasle ženke, on se razlikuje na isti način i od mladih u oba spola. Jako je važno što je ta činjenica opća: ona vrijedi gotovo za sve sisavce, ptice, vodozemce i ribe; također za mnoge rakove, pauke i poneke kukce, naime za neke ravnokrilce i vilina vretenca (por. Libellulidae, o. pr). U svim tim slučajevima varijacije, nakupljanjem kojih je mužjak stekao svoje posebne muške oznake, mora da su se desile u nekoj poznijoj životnoj dobi; inače, mladi mužjaci morali bi imati slične oznake i, suglasno našem pravilu, one su prenesene i razvile su se samo kod odraslih mužjaka. S druge strane, kad odrasli mužjak jako sliči mladima obaju spolova (uz rijetke iznimke, oni jesu slični), onda on općenito sliči odrasloj ženki; i u većini tih slučajeva varijacije putem kojih su mladi i stari stekli svoje sadašnje oznake, vjerojatno su se dogodile u skladu s našim pravilom tijekom mladosti.  Ipak, ovdje ima mjesta za sumnju, jer katkad se oznake prenose mladima  u nekoj ranijoj dobi od one u kojoj su se one po prvi put pojavile u roditelja, tako da su roditelji možda varirali kao odrasli, a svoje su oznake prenijeli na potomke još dok su mladi. Ima, k tome,  mnogo životinja kod kojih su oba spola međusobno vrlo slična a, ipak, oba se razlikuju od svojih mladih i tu oznake odraslih mora da su bile stečene kasno u životu. Pri svemu tome, te oznake, u prividnom proturječju s našim pravilom,  prenosile su se na obadva spola. Ne smijemo, međutim, previdjeti da je moguće, pa čak i vjerojatno, da se pod utjecajem sličnih okolnosti događaju uzastopne varijacije iste naravi istodobno, kod oba spola, u ponešto kasnoj dobi života, i u tom slučaju varijacije bi se prenosile, u odgovarajućoj kasnoj dobi, na potomstvo obaju spolova; i u tom slučaju ne bi stvarno bilo nikakva proturječja  s pravilom da se varijacije koje se pojave u nekoj kasnoj životnoj dobi prenose isključivo na spol u kojem su se prvi put pojavile. Ovo posljednje pravilo, čini se, pokazuje se uopće točnije nego drugo pravilo, naime, da varijacije koje se dese na početku života kod jedinki jednoga ili drugog spola teže da se prenesu na oba spola. Kako je očito nemoguće i približno procijeniti koliko je slučajeva u životinjskom svijetu koji se slažu s ta dva pravila, učinilo mi se uputnim proučiti nekoliko naročito upadljivih i odlučujućih primjera te prema rezultatu doći do zaključka.

Izvrstan slučaj za istraživanje imamo u porodici jelena. Tu kod svih vrsta, osim jedne, rogovovi su razvijeni samo u mužjaka iako se sigurno nasljeđuju po ženkama kod kojih se ponekad mogu razviti kao anomalija. Na drugoj strani, kod soba ženka ima rogove, tako da su se u te vrste rogovi, suglasno našem pravilu, valjda pojavili rano u životu, prije nego što su dva spola stigla do zrelosti i počela se međusobno jako razlikovati u građi. U svih ostalih vrsta jelena rogovi mora da su se pojavili kasnije u životu pa se stoga oni razvijaju samo kod onoga spola kod kojega su se, kao praroditelja cijele porodice, prvo pojavili. Dakle u sedam vrsta koje pripadaju posebnim odsječcima te porodice i nastavaju različite oblasti, kod kojih rogove imaju samo mužjaci, utvrdio sam da se rogovi prvi put pojavljuju u razdoblju koje se kreće od devet mjeseci nakon rođenja, u srnjaka, do deset ili čak dvanaest i više mjeseci u mužjaka šest drugih krupnijih vrsta. Ali kod soba slučaj je sasma drukčiji jer, kao što sam čuo od Prof. Nilssona, koji je za mene u Laponiji ljubazno izvršio posebna istraživanja, rogovi se pojavljuju u mladih životinja unutar četiri ili pet tjedana nakon rođenja, i to istovremeno kod oba spola. Tako ovdje imamo jedno ustrojstvo koje se u jedne vrste u porodici razvija u neobično vrlo ranoj dobi u jednoj vrsti te porodice, a je imaju ga oba spola te jedne vrste.

U više vrsta antilopa rogovima su opskrbljeni samo mužjaci, dok ih kod većega broja imaju oba spola. Što se tiče vremena pojavljivanja, Gosp. Blyth mi je rekao da je u Zoološkom vrtu neko vrijeme živjelo mlado kudua (Ant. strepsiceros), vrste u koje su samo mužjaci rogati, i mlado jedne vrlo srodne vrste, naime elanda (Ant. oreas), u kojeg su oba spola rogata. Sad, u strogom suglasju s našim pravilom, u mladog mužjaka kudua, iako je imao deset mjeseci, rogovi su bili vrlo mali uzme li se u obzir njihova konačna veličina, dok u mladog mužjaka elanda, iako su mu bila tek tri mjeseca, rogovi su mu bili već mnogo veći nego u kudua. Vrijedi također spomenuti činjenicu da kod parožasto-rogate antilope vrsta kod koje se rogovi, premda postoje kod oba spola, i gotovo su kod ženke rudimentarni, pojavljuju pet ili šest mjeseci nakon rođenja. Kod ovaca, koza i goveda, u kojih su rogovi dobro razvijeni kod oba spola, iako nisu posve jednake veličine, mogu se osjetiti, ili čak vidjeti, pri rođenju ili nedugo poslije. Čini se, međutim, da naše pravilo ne važi za neke rase ovaca, primjerice, za merinku kod koje su rogati samo ovnovi, jer nisam istraživanjem mogao utvrditi da su se rogovi u te rase razvili kasnije u životu kao u obične ovce, u koje obadva spola imaju rogove. No u domaće ovce prisutnost ili odsutnost rogova nije postojana značajka; neki postotak merino ovaca ima male rogove, a neki su ovnovi bez rogova, dok se kod obične ovce kadikad pojavljuju bezroge ovce.

Kod većine vrsta iz krasne porodice fazana mužjaci se upadljivo razlikuju od ženki, a oni dobiju svoje ukrase više u kasno životno doba. Ušati fazan (Crossoptilon auritum), međutim, čini značajnu iznimku jer oba spola imaju divna repna pera, velike ušne rese i grimizni baršunast ovoj na glavi; i na temelju ispitivanja u Zoološkim vrtovima nalazim da se sve te značajke, sukladno našem pravilu, pojavljuju rano u životu. Odrasli mužjak može se, ipak, razlikovati od odrasle ženke prema jednoj oznaci, naime, po tome što ima ostruge i, suglasno našem pravilu, kako me uvjerio Gosp. Bartlett, one se ne počnu razvijati prije dobi od šest mjeseci i čak u toj dobi spolove je teško razlikovati. Mužjak i ženka pauna razlikuju se jedan od drugoga u gotovo svim dijelovima svoga perja, osim otmjene perjanice na glavi koju imaju oba spola, a ona se razvije vrlo rano u životu, mnogo prije nego ostali ukrasi koje ima samo mužjak. Kod divlje patke imamo sličan slučaj jer obadva spola imaju lijepo zeleno zrcalo na krilima, premda je ono u ženke tamnije i ponešto manje, i ono se razvije rano u životu, dok se kovrčasta repna pera i ini ukrasi, osobitosti mužjaka, razvijaju kasnije. Između tih krajnjih slučajeva poptune sličnosti i velike različnosti među spolovima, poput onog kod fazana i onog kod pauna, mogli bi se navesti mnogi intermedijarni primjeri gdje oznake u svome redoslijedu pojavljivanja slijede naša dva pravila.

Budući da većina kukaca izlazi iz stanja kukuljice u zrelom obliku, dvojbeno je da li prijenos njihovih spolnih oznaka na jedan ili na oba spola može biti određen vremenom razvitka. Ali mi ne znamo da li se, na primjer, obojene ljuskice u dviju vrsta leptira, pri čemu se u jedne spolovi razlikuju u boji, dok su u druge jednake, u zapretku razviju u odgovarajuće isto vrijeme. Isto tako ne znamo da li se istodobno razvijaju sve ljuskice na krilima iste vrste leptira u koje su neke obojene šare ograničene na jedan spol, dok su druge šare zajedničke u oba spola. Neka takva razlika u periodu razvitka nije tako nevjerojatna kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled jer kod ravnokrilaca (Orthoptera), u kojih ne dolazi do odraslog stanja samo jednom preobrazbom nego nizom uzastopnih presvlačenja, mladdi mužjaci nekih vrsta prvo sliče na ženke a svoje zasebne muške oznake zadobiju tek za vrijeme posljednjeg presvlačenja. Posve slični slučajevi događaju se tijekom uzastopnih presvlačenja kod mužjaka nekih rakova.

Dosad smo razmatrali prenošenje osobina, u odnosu na njihov period razvitka, kod vrsta u prirodi; sad ćemo se osvrnuti na domaće životinje; prvo ćemo se kratko zadržati na nakaznostima i bolestima. Pojava prekomjernog broja prstiju i izostajanje nekih članaka mora biti određeno u nekome ranom periodu embrionalnog razvoja - barem je sklonost hemofiliji nasljedna, kao što je vjerojatno i sljepoća za boje - no te se osobitosti, poput drugih sličnih, često prenose samo na jedan spol, te ovdje uopće ne vrijedi pravilo da oznake koje su se razvile u nekom određenom periodu teže prenošenju na obadva spola. Ali to pravilo, kao što je već ranije primijećeno, čini se, nije ni približno tako opće kao ono suprotno, naime, da se oznake koje se pojave kasno u životu jednog spola prenose isključivo na taj spol. Iz činjenice da abnormalne osobitosti postaju vezane na jedan spol mngo prije nego što spolne funkcije postanu aktivne, moramo zaključiti da mora postojati neka razlika među spolovima već vrlo rano u životu. Što se tiče bolesti vezanih uz jedan spol, znamo i premalo o vremenu kad se one pojavljuju da bismo mogli donositi bilo kakav pouzdan zaključak. Čini se, međutim, da naše pravilo vrijedi za podagru jer ona obično nastaje zbog neuredna života u odrasloj dobi i prenosi se od oca na sinove na mnogo ograničeniji način nego na kćeri.                                                                                 

U raznih domaćih rasa ovaca, koza i goveda, mužjaci se razlikuju od svojih ženki po obliku ili razvijenosti svojih rogova, čela, grive, podvratka, repa i grbe na njihovim ramenima i sve te posebnosti, sukladno našem pravilu, poptuno razviju  tek kasnije u životu. U spolova kod pasa nema razlike, osim kod nekih pasmina, naročito kod škotskog hrta u kojeg je mužjak mnogo veći i teži od ženke a kao što ćemo vidjeti u jednome pd sljedećih poglavlja, mužjak se povećava do u neobično kasni period života, čime bi se, u skladu s našim pravilom, moglo objasniti zašto svoje veliko povećanje prenosi samo na svoje muško potomstvo. S druge strane, tigrasta boja mačje dlake, koja je ograničena samo na mačku, jasno se opaža već pri rođenju, a to narušava naše pravilo. Postoji rasa golubova u koje crne pruge imaju samo mužjaci, a one se mogu uočiti već u goluždravaca, ali one postaju sve vidljivije nakon svakog susljednog mitarenja tako da je ovaj slučaj djelomično u suprotnosti a djelomično u skladu s pravilom. Kod engleskog goluba listonoše i gušana do potpunog razvitka braduše i guše dolazi ponešto kasno u životu i, sukladno našem pravilu, te se osobine u potpunosti prenose samo na mužjake. Sljedeći slučajevi možda spadaju u ranije spomenutu skupinu, gdje su oba spola varirala na isti način više u kasnom životnom periodu, pa su dosljedno tome svoje nove osobine prenijele na oba spola u nekome odgovarajuće kasnom životnom razdoblju; pa ako je tako, ti slučajevi nisu u suprotnosti s našim pravilom. Tako je Neumeister30 opisao pod-rase golubova, obaju spolova, kod kojih dolazi do promjene boje nakon dva ili tri mitarenja, kao što je i kod bademastog prevrtača; iako do tih promjena dolazi nešto kasnije u životu, one se ipak zbivaju u oba spola. Kod jednog varijeteta kanarinca, kod the London Prize, imamo gotovo isti slučaj.

Kod rasa kokoši čini se da je nasljeđivanje različitih osobina od strane jednoga spola ili obaju spolova određeno periodom u koji se te osobine razviju. Tako u svih rasa u kojih se odrasli mužjak u boji jako razlikuje od ženke, a i od svoga divljega pretka, on se isto tako razlikuje i od mladog mužjaka, pa su se prema tome novostečene osobine morale pojaviti nešto kasnije u životu. S druge strane, u većine rasa u kojih su obadva spola međusobno slična, približno jednako obojeni su i mladi kao i njihovi roditelji, a to vjerojatno znači da su se i njihove boje prvi put pojavile rano u životu. Takvih primjera imamo kod svih crnih i bijelih rasa, kod kojih su mladi i odrasli oba spola slični; i ne može se pomišljati da bi u crnome ili bijelom perju bilo nečega posebnoga što bi vodilo tome da se prenese na oba spola; jer kod mnogih divljih vrsta samo su mužjaci crni ili bijeli, dok su ženke vrlo različito obojene. Kod kokošje podrase tzv. kukavice, u koje su pera iscrtana poprečnim zagasitim prugama, oba spola i pilad obojeni su gotovo na isti način. Kao čipkom obrubljeno perje u Sebrightove bantam-kokoši jednako je u oba spola, a kod pilića vršci pera naginju na crno, što prethodi pojavi čipkastog obruba. Pjegava hamburška kokoš, međutim, djelomično predstavlja iznimku jer oba spola, premda nisu sasvim jednaka, sliče ipak više jedan drugome nego što sliče spolovi prvobitnih roditeljskih vrsta, no ipak oni dobivaju svoje karakteristično perje kasno u životu, unatoč tome što su pruge u pilića jasne. Pogledamo li druge značajke osim boje, samo mužjaci divljih roditeljskih vrsta i većine domaćih rasa imaju dobro razvijenu krestu, ali kod mladih u španjolske kokoši on je dobro razvijen već u vrlo ranoj dobi, pa očito u svezi s time neobične je veličine i u odraslih ženki. Kod borilačkih rasa borbenost se razvije u zaista ranoj dobi, o čemu možemo pružiti zanimljivih dokaza; a ta se osobina prenosi na oba spola tako da se kokoške zbog svoje pretjerane borbenosti danas obično izlažu zasebnim krletkama. Kod poljskih rasa koštana izraslina na lubanji koja nosi krestu djelomično je razvijena čak prije nego se pile izvali, pa kresta isto tako počne odmah rasti, iako u početku slabo;31 a kod te rase, mužjaci i ženke kao odrasli imaju veliku koštanu izraslinu i golemu krestu.

Na kraju, iz onog što smo vidjeli o odnosu koji, u mnogih prirodnih vrsta i domaćih rasa, postoji između perioda razvitka njihovih oznaka i načina njihova prenošenja u naslijeđe - na primjer, upadljiva je činjenica da u sjevernog jelena, u kojega oba spola imaju rogove, rogovi rastu rano, u usporedbi s njihovim kasnim rastom u drugih vrsta, u kojih rogove imaju samo mužjaci, - možemo zaključiti da je jedan od glavnih uzroka, iako nije jedini, što oznake nasljeđuje samo jedan spol, kasni razvitak tih oznaka u životu. I drugo, što se jedan, premda ne i jedini, uzrok tih oznaka u oba spola nasljeđuje u njihovu razvitku tijekom kasne životne dobi, dok se spolovi tek malo razlikuju u svojoj građi. Čini se, međutim, da neka razlika među spolovima mora da postoji već za vrijeme ranog embrionalnog perioda jer oznake razvijene u to doba nerijetko ostanu vezane samo za jedan spol.

Sažetak i zaključne primjedbe
Iz prethodna razlaganja o raznim zakonima nasljeđivanja saznajemo da značajke roditelja često, ili čak općenito, teže da se u razviju u istome spolu, u istoj životnoj dobi i povremeno u isto doba godine u koje su se prvi put pojavile kod roditelja. No ta pravila, iz nepoznatih uzroka, vrlo su podložna promjeni. Zato susljedne pojave u preinačavanju neke vrste mogu se lako prenositi na razne načine: neke preinake može naslijediti jedan spol, neke oba spola; neke potomstvo u jednoj životnoj dobi, a neke u svim dobima života. Zakoni nasljeđivanja ne samo da su krajnje složeni, nego su takvi i uzroci koji izazivaju i određuju varijabilnost. Tako izazvane varijacije sačuvaju se i gomilaju spolnim odabirom, koji je u sebi krajnje složena stvar jer ovisi o ljubavnom žaru, hrabrosti i suparništvu mužjaka, te o sposobnostima opažanja, ukusu i volji ženke. Spolni odabir također je pod gospodstvom prirodnog odabira na opću dobrobit vrste. Stoga je i način kojim je spolni odabir utjecao na jedinke, bilo jednog spola bilo obaju spolova, nužno morao biti složen u najvišem stupnju.

Kad se varijacije dogode kasno u životu u pripadnika jednog spola i prenesu na isti spol u istoj životnoj dobi, onda drugi spol i mladi neizbježno ostaju nepreinačeni. Kad se one dogode kasno u životu, ali se prenesu na oba spola u istoj dobi, tada samo mladi ostaju nepreinačeni. Varijacije se, međutim, mogu dogoditi u bilo kojoj životnoj dobi u jednom spolu ili u oba, i mogu biti prenesene u svako doba na oba spola, pa će  zatim sve jedinke te vrste biti slično preinačene. U sljedećim poglavljima će se vidjeti da su svi takvi slučajevi česti u prirodnom stanju.

Spolni odabir ni na jednu životinju ne može djelovati dok je mlada, dok nije došla do dobi za razmnožavanje. Zbog silne strastvenosti mužjaka, obično on je djelovao na muški spol, a ne na ženke. Zato su mužjaci opremljeni oruđima za borbu sa svojim suparnicima, ili organima za otkrivanje i sigurno držanje ženke, ili organima kojima ih mogu uzbuditi ili očarati. Kad se spolovi tako razlikuju, onda je također, kao što smo vidjeli, krajnje opće pravilo da se odrasli mužjak više ili manje razlikuje od mladog mužjaka; a iz te činjenice smijemo zaključiti da se uzastopne varijacije, kojima je odrasli mužjak bio preinačen, nisu mogle događati mnogo prije dobi u kojoj je sposobna za razmnožavanje. Kako objasniti tu opću i važnu podudarsnost između perioda varijabilnosti i perioda spolnog odabira, - počela koja su jedno o drugome gotovo neovisna? Mislim da smo u stanju vidjeti uzrok: on nije u tome da mužjaci nisu nikad varirali u ranoj dobi, nego da su se te varijacije obično izgubile dok su, one do kojih je došlo u nekoj kasnijoj dobi, očuvane.

Sve životinje proizvode više potomstva nego što može preživjeti do zrelosti i punim pravom vjerujemo da smrt teško pogađa slabu i neiskusnu mladunčad. Prema tome, ako je neki dio potomstva varirao, pri rođenju ili ubrzo nakon njega, na neki način koji mu u toj dobi nije bio ni od kakve koristi, izgledi da se takve varijacije sačuvaju bili su mali. Imamo lijepih dokaza u domaćem uzgoju kako se raznovrsne varijacije, ako nisu oadabrane,  brzo izgube. Ali varijacije koje su se desile u vrijeme zrelosti ili blizu zrele dobi, i koje su bile od izravne koristi jednome od spolova, vjerojatno će se sačuvati; to isto vrijedi za slične varijacije do kojih je došlo u nekom ranijem periodu u nekim jedinkama kojima se posrećilo da prežive. Kako je to načelo važno za spolni odabir, možda je uputno dati jedan zamišljeni primjer. Uzmimo jedan par životinja koji nije niti odveć plodan niti odveć neplodan i pretpostavimo da došavši do zrelosti živi otprilike pet godina i proizvede svake godine petero mladunčadi. Dakle, proizvest će 25 potomaka i držim da nije neopravdano zamisliti da će od 25 njih 18 ili 20 propasti prije zrelosti dok su još mladi i neiskusni; preostatak od sedam ili od pet bit će dovoljan da lozu zrelih odraslih jedinki sačuva. Ako je tako, možemo nam biti jasno da će varijacije do kojih je došlo u mladosti, primjerice jarka obojenost, i koje  mladuncu nisu bile ni od kakve koristi, vrlo vjerojatno biti sasvim izgubljene. Dok će se slične varijacije, do kojih je došlo u vrijeme ili blizu vremena zrelosti, unutar relativno malog broja jedinki koje su do te dobi preživjele, i koje za neke mužjake neposredno znače prednost, čineći ih privlačnijim za ženke, isto tako sačuvati. Nesumnjivo je da su se neke varijacije u jarkoj obojenosti do kojih je došlo u ranoj životnoj dobi  sačuvale slučajno pa su konačno tom mužjaku bile ista prednost kao i u onih jedinki u kojih su se pojavile kasnije; time, pak, objašnjava se zašto mladi  mužjaci obično donekle pokazuju (kao što je kod mnogih ptica) živu obojenost svojih odraslih muških roditelja. Ako se samo malo uzastopnih varijacija u živahnoj obojenosti događalo u kasnoj životnoj dobi, odrasli mužjaci bili bi tek malo živahnije obojeni od mladih mužjaka, a najčešći je tako.

U ovom primjeru pretpostavio sam da je mlado variralo na način koji mu nije bio ni od kakve koristi; no mnoge oznake vlastite odraslome mužjaku bile bi stvarno mladome štetne, - kao živahna obojenost koja bi ga činila uočljivim, ili veliki rogovi kojima bi se se potrošilo odviše životne snage. Takve varijacije u mladih jedinki odmah bi bile uklonjene putem prirodnog odabira. S druge strane, u odraslih i iskusnih mužjaka prednost koja tako nastane, u suparništvu s inim mužjacima, često će biti više negoli protuteža izalganju nekoj mjeri opasnosti. Otuda možemo razumjeti zašto su se varijacije koje mora da su se izvorno pojavile više kasno u životu očuvale samo ili većim dijelom za razvitak sekundarnih spolnih oznaka, pa je shvatljiva značajna podudarnost između perioda varijabilnosti i spolnog odabira.

Budući da varijacije koje daju mužjacima prednost u borbi s drugim mužjacima, ili u nalaženju, osiguranju ili očaravanju ženke, ne bi ženkama bile ni od kakve koristi, one u tog spola neće biti sačuvane ni za vrijeme mladosti ni za zrelost. Dosljedno tome, takve varijacije bit će krajnje podložne otklanjanju a ženka, u pogledu tih oznaka o kojima govorimo, ostaje nepreinačena, osim što ih je možda primi prijenosom od mužjaka. Nema sumnje, ako je ženka varirala i prenosila upotrebljive oznake na svoje muške potomke, tada one mogu biti potpomognute putem prirodnog odabira i tada će dakle oba spola biti jako preinačena na isti način. Ali na te dosta zakučaste slučajeve morat ću se još osvrnuti kasnije.

U sljedećim poglavljima, raspravit ću o sekundarnim spolnim oznakama u životinja svih razreda i u svakom slučaju nastojat ću primijeniti načela koja sam objasnio u ovome poglavlju. Najniži razredi zadržat će nas kratko, ali više životinje, naročito ptice, mora se razmotriti primjereno opširno. Valja imati na pameti da zbog razloga koje sam naveo, kanim dati samo nekoliko ilustrativnih primjera od bezbroj ustrojstava pomoću kojih mužjak nalazi ženku, ili je, kad je nađe, pridržava. S druge strane, sva ustrojstva i nagoni, kojima mužjak pobijedi ostale mužjake i putem kojih on vabi ili uzbuđuje ženku, bit će iscrpno razmotrena budući da su u mnogom pogledu vrlo zanimljivi.                                       

Dodatak omjerima brojnosti među spolovima kod životinja koje pripadaju različitim razredima
Kako nije nitko, koliko znam, obratio pozornost na brojne omjere među dvama spolovovima diljem životinjskog svijeta, ovdje ću iznijeti gradivo koje sam uspio sakupiti, premda je ono krajnje nepotpuno. Ono se sastoji od samo nekoliko primjera gdje je bilo stvarnog prebrojavanja, a brojevi nisu jako veliki. Budući da su ti omjeri u širem rasponu pouzdano poznati samo za čovjeka, prvo ću njih iznijeti kao mjerilo za uspoređivanje.

Čovjek
U Engleskoj, tijekom deset godina (od 1857. do 1866.) prosječno se godišnje rađalo 707.120 žive djece, uz omjer od 104.5 muške prema 100 ženske djece. Ali 1857. u cijeloj Engleskoj rodilo se 105.2 muške djece, a 1865. 104.0 na 100 ženske. Gledano po pojedinim oblastima, u Buckinghamshireu (gdje se prosječno rodilo 5000 djece na godinu), srednji omjer između muške i ženske djece, tijekom cijeloga tog perioda od spomenutih deset godina, bio je 102.8 na 100; dok u Sjevernom Walesu (gdje se godišnje prosječno rodilo 12.873 djece) bio 106.2 na 100. U jednoj još manjoj oblasti, naime, u Ruthlandshireu (gdje je prosječno godišnje  samo 739 rođenja) 1864. bilo je 114.6 muške djece, a 1862. samo 97 na 100 ženske djece; ali čak u tako maloj oblasti od 7385 rođenja na jednu godinu tijekom deset godina prosječno ih je bilo 104.5  na 100, a to je isti omjer kao i u cijeloj Engleskoj.32 Omjeri se ponekad lagano poremete iz nepoznatih uzroka; tako Prof. Faye kaže "da je u nekim oblastima Norveške tijekom jednog desetljeća bilo stalno manje muške djece, dok je u drugima bilo obrnuto." U Francuskoj tijekom četrdeset i četiri godine omjer rođenja muške djece prema rođenjima ženske bio je 106.2 prema 100; no tijekom tog vremena dogodilo se pet puta u jednom okrugu i šest puta u drugom da su rođenja ženske djece premašila muška. U Rusiji, prosječan odnos je 108.9 na 100.33 Neobična je činjenica da je kod Židova omjer rođenja muške djece osjetno veći nego kod kršćana: tako u Prusiji omjer je 113, u Breslavi 114, a u Livoniji 120 muške djece na 100 ženske.34 Još je čudnije da je u različitih naroda, koji žive u različitim klimatskim i životnim uvjetima, u Napulju, Prusiji, Westphaliji, Francuskoj i Engleskoj, višak muške djece u odnosu na žensku manji kad su ta djeca nezakonita nego kad su zakonita.35           

Po Prof. Fayeu i drugim autorima, u raznim dijelovima Europe "broj muške djece u odnosu na žensku bio bi još veći kad bi djeca jednog i drugog spola za vrijeme trudnoće i pri rođenju umirala u podjednakom broju. Ali stvarno na svakih 100 mrtvorođene ženske djece, u pojedinim zemljama imamo od 134.6 do 144.9 mrtvorođenih muškića. Štoviše, za vrijeme prvih četiri ili pet godina umire više muške djece negoli ženske; na primjer, u Engleskoj, tijekom prve godine umire 126 muške djece na 100 ženske, - a to je omjer koji je u Francuskoj još nepovoljniji."36 Kao posljedica takve stope smrtnosti muške djece, kao i izloženosti odraslih muškaraca raznim pogiblima, pa i njihove sklonosti iseljavanju, utvrđeno je da u svim davno naseljenim zemljama, iz kojih ima statističkih podataka,37 ima znatno više ženskih nego muških stanovnika. 

Često je nabačena pretpostavka da relativna životna dob roditelja određuje spol djeteta ; i Prof. Leuckart38 je prikupio kako on misli dovoljno dokaza, za čovjeka i neke domaće životinje, da je do jedan važan činitelj s obzirom na ishod.  Nadalje, kao uzrok neki su smatrali vrijeme oplodnje, ali novija opažanja govore protiv takva mišljenja. 

Konji
Gosp. Tegetmeier bio je tako ljubazan da mi, prema ‘Racing Calender’ izradi tabelarni prikaz oždrebljenja trkaćih konja tijekom dvadeset i jedne godine, to jest od 1846. do 1867; godina 1849. je izostavljena jer za tu godinu nije bio objavljen nikakav izvještaj. Ukupno je bilo 25.560 ždrebadi,40 od čega 12.763 muške i 12.797 ženske, odnosno u omjeru od 99.7 muške na 100 ženske ždrebadi. Budući da je taj broj prihvatljivo velik i budući da je dobiven iz svih dijelova Engleske, tijekom više godina, s mnogo pouzdanosti smijemo zaključiti da se kod domaćeg konja, ili barem kod trkaćeg konja, oba spola legu u gotovo istom broju. Kolebanja u omjerima tijekom niza godina vrlo su slična kolebanjima kod ljudi ako se promatra neko malo i rijetko naseljeno područje. Tako je na 100 ždrijebica 1856. bilo 107.1 a 1867. samo 92.6 ždrijebaca.  U tabelarnom prikazu omjeri se ciklički ponavljaju jer je tijekom šest uzastopnih godina muške ždrebadi bilo više nego ženske, a žesnke je bilo više tijekom dvaju perioda  gdje je svaka trajala četiri godine. To, međutim, može biti slučajnost; barem ja ne mogu otkriti ništa slično kod čovjeka u desetogodišnjim tablicama  u Registrar’s Report za 1866. Mogu dodati  da ima nekih kobila, a to vrijedi i za neke krave i za neke žene, da imaju sklonost rađati više jedan spol negoli drugi;  gosp. Wright iz Yeldersely House me je obavijestio da je jedna od njegovih arapskih kobila, iako je sedam puta pripuštena različitim pastusima, imala sedam ždrebica.

Psi
Tijekom dvanaest godina, od 1857. do 1868. objavljen je u listu ‘The Field’ velik broj štenjenja hrta iz svih krajeva Engleske koja su im dojavljena i ja sam ponovno zahvalan gosp. Tegetmeieru na pomno izrađenom tabelarnom prikazu tih rezultata. Bilo je zabilježeno 6878 okota, od čega je bilo 3605 mužjaka i 3273 ženki, odnosno u omjeru od 110.1 štenaca na 100 štenica. Do najvećeg kolebanja došlo je 1864. kad je omjer bio 95.3, a 1867. 116.3 muške štenadi na 100 ženske. Netom spomenuti prosječni omjer od 110.1 na 100 vjerojatno je približno točan u slučaju hrta, ali je donekle sumnjivo vrijedi li i za ostale domaće pasmine. Gosp. Cupples propitivao se kod više velikih uzgajivača pasa i utvrdio je da svi bez iznimke misle da se leže više ženki; on pomišlja da bi to uvjerenje možda moglo proizlaziti iz toga što se ženke manje cijene pa razočaranje koje nastupa ostavlja jači dojam na njihovu dušu.             

Ovca
Spolove kod ovce stočari utvrđuju tek više mjeseci nakon janjenja, kad se mužjaci škope, tako da sljedeći podaci ne pokazuju brojne omjere pri leženju. K tome, znam nekoliko velikih uzgajivača u Škotskoj koji godišnje uzgoje po nekoliko tisuća ovaca i koji su čvrsto uvjereni da tijekom prve ili druge godine života ugine razmjerno znatno više mužjaka negoli ženki. Stoga bi brojni omjer mužjaka bio nešto veći pri janjenju nego u vrijeme škopljenja. Tu je značajna podudarnost s onim što smo vidjeli da se događa kod čovjeka, a u oba slučaja, kako se čini, to vjerojatno ovisi o istom uzroku. Od četvorice uzgajivača u Engleskoj koji gaje nizinske ovce, poglavito leicesterske, dobio sam podatke za deset do šesnaest posljednjih godina; oni iznose ukupno 8965 janjenja, pri čemu se izleglo 4407 janjaca i 4558 janjica, tj. omjer 96,7 janjaca prema 100 janjica. Za ševiotku (Cheviot) i crnoobraznu ovcu u Škotskoj dobio sam podatke od šest uzgajivača – od kojih su dvojica uzgajivači na veliko, - uglavnom za godine 1867. – 1869., a neki podaci idu čak i do 1862. Ukupan broj zabilježenih janjenja iznosio je 50685, od kojeg broja je bilo 25071 janjaca i 25614 janjica, ili  omjer od 97,9 janjaca prema 100 janjica.  Uzmemo li podatke za Englesku i Škotsku zajedno, onda ukupan broj iznosi 59650, od čega je 29478 janjaca i 30172 janjice, odnosno omjer od 97,7 janjaca prema 100 janjica. Tako u dobi škopljenja, ovaca ima više nego ovnova ali je, zbog veće sklonosti mužjaka ugibanju, dvojbeno je li tako bilo i pri janjenju.41

O govedu dobio sam podatke od devetorice gospode za 982 teladi, broj odveć malen za pouzdano zaključivanje; tu je bilo 477 telića i 505 telica, tj. omjer od 94,4 telića prema 100 telica. Vlč. W. D. Fox izvijestio me da je 1867. od 34 teladi oteljene na jednoj farmi u Derbyshireu bio samo jedan telić.   Gosp. Harrison Weir mi piše da se propitao kod više uzgajivača svinja i kako većina od njih misli da je broj muških odojaka prema ženskim otprilike 7 : 6.   Taj isti gospodin gajio je također mnogo godina kuniće i utvrdio da se leže mnogo više mužjaka nego ženki.

Za sisavce u divljini mogai sam saznati vrlo malo Za mrkog štakora dobio sam proturječne podatke. Gosp. R. Elliot iz Laigwooda mi javlja kako ga je neki štakorolovac uvjeravao da je uvijek bilo više mužjaka nego ženki, čak i dok su još mladi u gnijezdu. Zato je gosp. Elliot sam naknadno provjerio nekoliko stotina odraslih štakora i utvrdio da je ta tvrdnja točna.   Gosp. F. Buckland uzgojio je velik broj bijelih štakora pa i on smatra da mužjaci znatno prevladavaju nad ženkama.  Što se krtica tiče, kažu da "su mužjaci znatno mnogobrojniji od ženki;"42 a kako tu životinju posebno love, možda se u tu tvrdnju treba pouzdati. Gosp. A. Smith, pri opisu jedne antilope iz Sjeverne Afrike (Kobus ellipsiprymnus) primijećuje da u krdima ove i drugih vrsta, u odnosu na ženke, ima manje mužjaka: urođenici misle da se oni i kote u tom omjeru; drugi smatraju da mlađi mužjaci bivaju otjerani iz krda, a Sir A. Smith iako sam nije nikada vidio krdo koje bi se sastojalo samo od mladih mužjaka, kaže kako drugi vele da ih ima.  Vjerojatno, čini se da mladi mužjaci, istjerani iz krda, postanu laki plijen mnogih tamošnjih grabežljivih zvijeri.

Ptice
Što se tiče kokoši dobio sam samo jedno priopćenje, naime, ono o 1001 piliću mnogo gajene košin-sorte (Cochin), koliko ih je u osam godina uzgojio gosp. Stretch, od čega je 487 bilo mužjaka i 515 ženki, tj. 94,7 prema 100.   za domaće golubove ima pouzdanih dokaza da se izvaljuje više mužjaka, ili da oni žive dulje, jer žive stalno u paru pa se osamljeni mužjaci, kako me izvješćuje gosp. Tegetmeier, mogu nabavljati jeftinije nego ženke.   Obično su dva ptića koja se izvale iz dva jaja istog gnijezda mužjak i ženka, ali gosp. Harrison Weir, koji je bio tako veliki uzgajivač, kaže da je često dobio dva mužjaka iz istoga gnijezda, a rijetko dvije ženke; k tome, ženke su općenito slabije i lakše propadnu.

Za ptice u divljini Gosp. Gould i drugi44 su uvjereni da su mužjaci obično mnogobrojniji; a kako mladi mužjaci mnogih vrsta sliče ženkama, mora naravno izgledati da su one mnogobrojnije. Gosp. Baker iz Leadenhalla, koji je uzgojio  mnogo fazana iz jaja uzetih od divljih ptica, obavijestio je gosp. Jennera Weira da se općenito izvaljivalo četiri ili pet mužjaka na jednu ženku.   

Jedan iskusan opažač primijećuje da u Skandinaviji u leglima tetrijeba velikog i tetrijeba malog ima više mužjaka nego ženki i da se kod dalripe (jedna vrst alpinske kokoši) na mjestima za udvaranje (leks) skupi više mužjaka nego ženki, ali neki promatrači to objašnjavaju time što od grabežljivaca strada veći broj ženki. Iz različitih činjenica koje je iznio White iz Selbornea46 jasno se čini da kod jarebica u Južnoj Engleskoj mora da je znatno više mužjaka nego ženki, a ja sam se uvjerio da je tako u Škotskoj.   

Kad je gosp. Weir pitao trgovce od kojih je u nekim sezonama dobivao velik broj goluba vlasuljaša (Machetes pugnax), dobio je odgovor da su mužjaci kudikamo mnogobrojniji. Isti taj prirodoslovac pitao je za mene pticolovce koji godišnje ulove jako mnogo raznih vrsta živih ptičica za londonsku tržnicu i jedan stari pouzdan čovjek mu je odgovorio da je u zeba mnogo više mužjaka: po njegovu mišljenju dolaze dva mužjaka na jednu ženku, ili je omjer najmanje 5 prema 3.47 Isto tako je tvrdio da su mužjaci crnog kosa bili daleko mnogobrojniji, bilo da su hvatani zamkama bilo mrežama noću. Očito je da ti podaci mogu biti pouzdani jer isti čovjek kaže da su mužjaci i ženke u približno istom broju kod ševe, brdske konopljarke (Linaria montana) i češljugara. S druge strane, on tvrdi da kod obične konopljarke ima mnogo više ženki, ali to je nejednako tijekom različitih godina; tijekom nekih godina on je utvrdio da je broj ženki prema broju mužjaka bio četiri prema jedan. Treba, međutim, imati na umu da glavna sezona za hvatanje ptica ne počinje prije rujna tako da je kod nekih vrsta tada već mogla započeti djelomična seoba pa se jata u to vrijeme često sastoje samo od ženki. Gosp. Salvin svratio je posebnu pozornost kolibrićima u Srednjoj Americi i on je uvjeren da su kod većine vrsta brojčano prevladavaju mužjaci. Tako je on jedne godine dobavio 204 primjerka pripadnika deset vrsta i među njima je bilo 166 mužjaka i 38 ženki.   Kod dvije druge vrste, u većini su bile ženke, ali se omjer vjerojatno mijenja u različita godišnja doba ili prema različitim mjestima; naime, jednom prilikom broj mužjaka Campylopterus hemileucurus prema ženkama bio je pet prema dva, a drugom prilikom48 bio je točno obrnut omjer.   Glede ovog posljednjeg mogu dodati da je gosp. Powys našao na Krfu i u Epiru da mužjaci i ženke zeba tvore zasebne skupine i “da su ženke kudikamo mnogbrojnije”, dok je gosp. Tristram našao u Palestini kako “se čini da jata mužjaka uvelike brojčano nadilaze jata ženki.” Nadalje, što se tiče Quiscalus major, gosp. G. Taylor50 kaže da na Floridi ima “vrlo malo ženki u odnosu na mužjake”, dok u Hondurasu omjer je bio obrnut, pa je ta vrsta tu bila poligamna.

Ribe
Kod riba brojčani omjer među spolovima moguće je utvrditi samo ako se ulove u odraslom stanju, a i tada ima mnogo teškoća oko nekakva točnog zaključka. Neplodne ženke mogu se lako pogrešno uzeti kao mužjaci, kao što me u tom pogledu upozorio Dr. Günther glede pastrve. Misli se da kod nekih vrsta mužjaci odmah uginu pošto oplode jaja. Kod mnogih vrsta mužjaci su manji od ženki da pri lovljenju može izmaći velik broj mužjaka iz iste mreže u koju se uhvate ženke. Gosp. Carbonnier, koji je posebno proučavao prirodopis štuke (Esox lucius), tvrdi da mnoge mužjake, zato što su mali, prožderu veće ženke i on misli da su, s istog razloga, u svih riba mužjaci izloženi većoj opasnosti nego ženke. U nekoliko slučajeva, međutim, u kojim se stvarno moglo promotriti brojčane omjere, čini se da je bilo znatno više mužjaka. Gosp. R. Buist, nadzornik pokusa koji su obavljeni u Stormontfieldu, kaže da je 1865. od 70 lososa, koji su po prvi put izvučeni iz vode radi dobijanja jajašaca, više od 60 bilo mužjaka.  God. 1867. ponovno je “svratio pozornost na golemu brojčani nerazmjer mužjaka naspram ženki i imali smo barem deset mužjaka na jednu ženku.”  Kasnije je dobiveno dovoljno ženki za uzimanje jaja. On dodaje kako su “zbog velike brojnosti mužjaci stalno zauzeti borbom i međusobnim ubijanjem na ikrištima.” Taj nerazmjer može se nema sumnje, bar djelomično, ali je vrlo dvojbeno može li se u potpunosti, objasniti time što mužjaci uzvodno stignu prije ženki.   

Glede pastrve gosp. F. Buckland primijećuje kako je “zanimljiva činjenica da mužjaka ima mnogo više nego ženki.   Stalno se događa da će pri prvom zahvatu ribe mrežom biti ulovljeno najmanje sedam ili osam mužjaka na jednu ženku. Ne mogu to u cijelosti objasniti osim da su mužjaci znatno mnogobrojniji nego ženke, ili da one izbjegnu pogibli više skrivanjem nego  bijegom.”   On nadalje dodaje da je za uzimanje ikre, ako se pomno pretraže plićaci, moguće naći sasvim dovoljno ženki.54  Gosp. H. Lee me obavješćuje da je da je od 212 pastrva, koje su u tu svrhu ulovljene u parku Lorda Portsmoutha, bilo 150 mužjaka i 62 ženke.

Isto tako čini se da i u porodici Cyprinidae ima više mužjaka, ali kod nekih članova te porodice, primjerice kod šarana, linjka, deverike i klena, kako se čini, redovito vlada u životinjskom svijetu rijetka pojava poliandrije; naime, dok ženka izbacuje igru uvijek je prate dva mužjaka, jedan s jedne a drugi s druge strane, a kod deverike po tri ili četiri mužjaka.   Ta činjenica tako je dobro poznata da se preporuča u ribnjak staviti po dva mužjaka linjka na jednu ženku, odnosno barem tri mužjaka na dvije ženke.    Što se tiče klena, jedan izvrstan opažač tvrdi da na mrijestilištu ima deset puta više mužjaka nego ženki, a kad neka ženka dođe među mužjake," odmah je pritisne po jedan mužjak sa svake strane i poštu oni neko vrijeme ostanu u tom položaju, zamijene ih dva druga mužjaka.”               

Kukci                                                       
Kod ovog razreda, o brojčanim omjerima među spolovima može se prosuditi samo kod leptira (Lepidoptera) jer su njih osobito marljivo sakupljali mnogi dobri opažači i mnogo su uzgajani iz jajašca ili stanja gusjenica. Nadao sam se da će neki uzgajivači dudovog svilca imati sačuvane točne podatke ali, pošto sam pisao u Francusku i Italiju, i nakon pregleda različitih rasprava, nisam mogao naći da je to ikad tko učinio.  Čini se da je općenito mišljenje kako su oba spola zastupljena podjednako, ali u Italiji, kako sam čuo od Profesora Canestrinija, mnogi uzgajivači su uvjereni da ženki ima više.   Isti taj prirodoslovac, međutim, me obavještava da u dva godišnja leženja ajlantskoga dudovog svilca (Bombyx cynthia) mužjaci znatno prevladavaju u prvom leženju dok u drugom obaju spolova ima gotovo podjednako, ili je nešto više ženki.

Što se dnevnih leptira u prirodi tiče, razni promatrači očito su zadivljeni golemom prevagom mužjaka. Tako gosp. Bates57 gopvoreći o različitim vrstama, njih oko stotinu, koje žive u području gornje Amazonije, kaže da su mužjaci daleko mnogobrojniji nego ženke, čak u omjeru 100 : 1. U Sjevernoj Americi, Edwards, koji ima veliko iskustvo, oricjenjuje da se u rodu Papilio broj mužjaka spram broja ženki odnosi kao 4 : 1; a gosp. Walsh, koji mi je to priopćio, kaže da je kod P. turnus zaista tako.   

U Južnoj Africi gosp. R. Trimen utvrdio je kod 19 vrsta da mužjaka ima više nego ženki i kod jedne od tih vrsta koja leti po otvorenim mjestima on procjenjuje da na jednu ženku dolazi 50 mužjaka. Kod jedne druge vrste, kod koje su mužjaci na nekim mjestima mnogobrojni, u sedam godina skupio je samo pet ženki. Gosp. Maillard tvrdi da na otoku Bourbonu, mužjaci jedne vrste roda Papilio ima dvadeset puta više nego ženki. Gosp. R. Trimen me izvijestio da su, prema onome što je on vidio ili čuo od drugih, ženke kod nekoga dnevnog leptira rijetko mnogobrojnije od mužjaka, ali da su pri tom tri južnoafričke vrste možda iznimka. Gos. Wallace tvrdi da su ženke Ornithoptera croesus na Malajskom otočju običnije i lakše ih je uhvatiti nego mužjake; ali to je rijedak leptir.   Ovdje mogu dodati, kako kaže Guenée, da od jednog roda moljaca, roda Hyperythra, u zbirke iz Indije šalju pet ženki na jednog mužjaka.

Kad je ta stvar o brojčanom odnosu spolova kod kukaca iznesena ispred Entomološkog društva uopće je prihvaćeno mišljenje da se mužjaci većine leptira, u odraslom stanju ili u stanju ličinke, love u većem broju nego ženke; ali tu činjenicu različiti promatrači pripisali su tome št ženke imaju običaj držati se više povučeno i što mužjaci iz zapretka izlaze ranije. Dobro je poznato da se ovo potonje događa kod većine leptira, a i kod drugih kukaca. Zato su, što se razmnožavanja tiče, kao što primijećuje M. Personnat, mužjaci pripitomljene Bombyx Yamamai beskorisni na početku, a ženke na kraju sezone. Nije mi, međutim, uvjerljivo da su ti uzroci dovoljni za objašnjenje daleko veću brojnost mužjaka kod gore navedenih nekih leptira koji su u predjelima gdje žive krajnje obični. Gosp. Stenton, koji je godinama pažljivo proučavao mnoge sitnije moljce, obavijestio me da je, kad ih je skupljao u odraslom stanju, pomišljao kako mužjaka ima deset puta više od ženki, ali kad ih je u velikom broju izgajao od stanja gusjenice, stekao je uvjerenje da su brojnije ženke. Više entomologa u tome se slaže. Gosp. Doubleday, međutim, a i neki drugi, misle suprotno i uvjereni su da su iz jaja i od gusjenica uzgojili razmjerno veći broj mužjaka nego ženki.       

Pored aktivnijih navika u mužjaka, pored njihova ranijeg izlaženja iz zapredaka, a u nekim slučajevima njihovog zadržavanja na otvorenijim mjestima, mogu se navesti i drugi uzroci za njihovu prividnu ili stvarnu razliku u omjeru brojnosti spolova kod leptira kad su uhvaćeni u odraslom stanju i kad su uzgojeni iz jaja ili od gusjenica.   Kao što sam čuo od Profesora Canestrinija, mnogi uzgajivači u Italiji misle da ženske gusjenice  svilca više oboljevaju od bolesti koja sad vlada negoli muške, a Dr. Staudinger mi javlja da prilikom uzgoja leptira u zapredku umiru više ženke negoli mužjaci. U mnogih vrsta ženske gusjenice su veće od muških pa će sakupljač naravno izabrati najljepše primjerke i tako nenamjerno skupiti više ženki. Tri skupljača mi rekoše da oni rade tako, ali Dr. Wallace je siguran da većina sakupljača hvata sve primjerke koje od rjeđih vrsta uspije naći, samo ako se isplati trud oko gajenja. Ptice kad nailaze na gusjenice vjerojatno proždiru one najveće, a Profesor canestrini mi javlja da u Italiji neki uzgajivači misle, iako bez dovoljno dokaza, da u prvome leženju ajlantova svilca ose unište više ženskih nego muških gusjenica. 

Dr. Wallace dalje primijećuje da ženske gusjenice, time što su veće od muških, zahtijevaju više vremena za svoj razvitak, da potroše više hrane i vlage i stoga bivaju tijekom duljeg vremena izložene opasnosti od osa najeznica (Ichneumones), ptica itd, a u vrijeme oskudice mogu stradati u većem broju.  Stoga se čini sasvim moguće da će u prirodi dostići zrelost manje ženki nego mužjaka a s obzirom na naš cilj zanimaju nas brojčani odnosi u stanju zrelosti kad su spolovi sposobni za razmnožavanje.

Način na koji se mužjaci nekih moljaca skupljaju u izvanredno velikom broju oko jedne jedine ženke očito ukazuje na postojanje velikog broja mužjaka premda se ta činjenica možda može protumačiti time što mužjaci izađu ranije iz zapredaka. Gosp. Stainton me obavještava da se često oko jedne jedine ženke Elachista rufocinerea skupi od dvanaest do dvadeset mužjaka. Dobro je poznato da se oko kaveza netaknute ženke Lasiocampa quercus ili Saturnia carpini, okupi golem broj mužjaka, i da će ako ih se stavi u sobu, oni k njima čak kroz dimnjak. Gosp. Doubleday misli da je vidio od pedeset do stotinu mužjaka obadviju tih vrsta koje je privukla ženka u zatočeništvu tijekom samo jednoga jedinog dana. Gosp. Trimen je na otoku Wightu postavio jednu kutiju u kojoj je ženka Lasiocampa bila zatočena prethodnog dana i odmah je došlo pet mužjaka, pokušavajući ući. M. Verreaux, u Australiji, bio je stavio u džep kutiju sa ženkom malog svilca (Bombyx) i za njim je letjelo mnoštvo mužjaka tako da ih je oko 200 za njim ušlo i u kuću.             

Gosp. Doubleday mi je svratio pozornost na listu leptira Dr. Staudingera, u kojoj su bile cijene mužjaka i ženki pripadnika 300 vrsta ili dobro izraženih varijeteta leptira (Rhopalocera).  Cijene primjeraka obaju spolova sasvim običnih vrsta bile su naravno iste, ali su se kod 114 rjeđih vrsta razlikovale, pri čemu su u svakim slučajevima, osim u jednom, mužjaci uvijek bili najjeftiniji.  Za 113 vrsta prosječna cijena mužjaka prema prosječnoj cijeni ženki odnosila se kao 100 : 149, što očito pokazuje da je zasigurno je mužjaka obrnuto razmjerno u istom omjeru više nego ženki. U katalogu je bilo i oko 2000 vrsta ili varijeteta moljaca (Heterocera), ali su zbog razlike u navikama bile isključene vrste kojih su ženke beskrile; od tih 2000 vrsta za 141 vrstu cijene su različite ovisno o spolu, i to kod 130 vrsta mužjaci su bili jeftiniji nego ženke, a samo kod jedanaest vrsta mužjaci su bili skuplji. Prosječna cijena mužjaka kod tih 130 vrsta prema cijeni ženki odnosila se kao 100 : 143.   

Što se tiče danjih leptira u tom cjeniku, gosp. Doubleday misli (a u Engleskoj o tome nitko nema više iskustva) da se te razlike u cijenama među spolovima ne mogu nipošto objasniti navikama tih vrsta nego samo time što mužjaka ima više. Ali dužan sam reći da sam Dr. Staudinger misli drukčije.  On misli da zbog manje aktivnih navika kod ženki i zato što mužjaci izlaze iz zapretka ranije, njihovi sakupljači računaju da će skupiti više mužjaka nego ženki, pa su zato mužjacima i niže cijene.   Što se tiče primjeraka uzgojenih od stanja gusjenice, Dr. Staudinger drži, kao što je ranije rečeno, da ugiba veći broj ženki nego mužjaka dok su zatvorene u zapretku. On dodaje kako se čini da se kod nekih vrsta jedan spol u nekim godinama pojavljuje u većem broju nego drugi.

Što se drugih redova kukaca tiče, mogao sam skupiti vrlo malo vjerodostojnih obavijesti. Kod jelenka (Lucanus cervus) "mužjaci se pojavljuju u mnogo većem broju nego ženke", ali kad su se, kao što je zabilježio Cornelius tijekom 1867., u neobično velikom broju pojavili u jednom dijelu Njemačke, kako se čini, brojčani odnos ženki prema mužjacima bio je šest prema jedan. Kod jedne vrste klišnjaka (Elateridae) kažu da ima mnogo više mužjaka nego ženki i da se "često nalazilo na dva do tri zajedno s jednom ženkom, tako da se čini da tu vlada poliandrija. 

Kod roda Siagonium (Staphilinidae), u kojih odrasli mužjaci imaju rogove, "ženke su daleko brojnije od mužjaka." Gosp. Janson iznio je u Entomološkom društvu da su ženke potkornjaka Tomicus villosus obično prava pošast, dok su mužjaci toliko rijetki da su jedva poznati. Glede drugih redova kukaca, iz nepoznatih uzroka, ali u nekim primjerima očito zbog partenogeneze, mužjaci nekih vrsta mužjaci nisu nikad otkriveni ili su krajnje rijetki, kao što je to kod raznih osa šiškarica (Cynipidae). U svih šiškarica koje je poznavao gosp. Walsh, ženke su četiri ili pet puta mnogobrojnije od mužjaka, a tako je, kako me on obavijestio, i kod šišarica (Cecidomyidae, Diptera). Kod nekih običnih vrsta osa listarica (Tenthredinidae) gosp. F. Smith uzgojio je na tisuće primjeraka iz ličinaka svih veličina, ali nijednom nije dobio ni jednoga jedinog mužjaka; s druge strane, Curtis68 kaže da je kod nekih vrsta (Athalia), koje je on gajio, odnos broja mužjaka prema broju ženki bio 6 : 1, dok je točno obrnut omjer u slučaju zrelih kukaca iste vrste koje se ulovi u prirodi.   

Što se tiče mrežokrilaca (Neuroptera), gosp. Walsh tvrdi da u mnogih, ali nipošto u svih, vrsta skupina vodencvjetova (Ephemerina) postoji veliko obilje mužjaka; također kod roda Hetaerina mužjaka ima općenito barem četiri puta više nego ženki.  Kod nekih vrsta roda Gomphus mužjaci su isto tako mnogobrojni, dok su u dvije druge vrste ženke dva do tri puta brojnije od mužjaka. 

U nekih europskih vrsta roda Psocus može se prikupiti na tisuće ženki a da ne bude ni ciglog mužjaka, dok su kod drugih vrsta istog roda obična obadva spola. 69 U Engleskoj je gosp. MacLachlan uhvatio stotine ženki vrste Apatania mulieribris, ali nikada nije vidio mužjaka, a od boreus hiemalis bilo je tu viđeno samo četiri do pet mužjaka. Kod većine tih vrsta (izuzev, kako sam čuo, ose listarice, Tenthredinae) nema temelja za pretpostavku o partenogenezi, pa iz toga vidimo koliki smo neznalice glede uzroka očite razlike u brojčanim odnosima među spolovima.

Glede drugih razreda člankaša (Articulata), mogao sam prikupiti još manje obavijesti.  Što se tiče pauka, piše mi gosp. Blackwall, koji je taj razred pažljivo proučavao tijekom mnogih godina, da se mužjaci zbog njihove veće sklonosti lutanju, obično više viđaju i da se stoga čini kako su mnogobrojniji.   Zapravo, to je slučaj s nekoliko vrsta, ali on spominje više vrsta u šest rodova gdje se čini da ženke jesu mnogobrojnije nego mužjaci.  Mužjaci su u usporedbi sa ženkama manji, što u nekim slučajevima ide do krajnjih granica, pa se njihova rijetkost u zbirkama u nekim primjerima može protumačiti i njihovom dosta velikom razlikom u izgledu.

Neke niži raci (Crustacea) mogu se razmnožavati nespolno pa to može objasniti što su mužjaci krajnja rijetkost.  Kod nekih drugih oblika (kao kod Tanais i Cypris), kako me obavještava Fritz Müller, ima razloga vjerovati da mužjaci žive kraće nego ženke čime bismo, uz pretpostavku da ih početno ima otprilike jednako, mogli objasniti nestašicu mužjaka. S druge strane, isti taj prirodoslovac stalno je hvatao na obalama Brazila više mužjaka nego ženki porodice Diastylidae i roda Cipridina; tako je kod jedne vrste iz potonjeg roda, od 63 primjerka uloviljenih u jednom danu, bilo mužjaka, ali dao je naslutiti da bi taj veći broj mužjaka mogao biti posljedica razlika u navikama dvaju spolova. Kod jedne više brazilske rakovice, pobliže kod jednog pripadnika roda Gelasimus, Fritz Müller je utvrdio da je mužjaka mnogo više nego ženki. Sudeći na temelju vrlo iskusnog gosp. C. Spence Batea, čini se da je obrnuto kod šest običnih britanskih rakovica, kojih mi je imena on dao.

Snaga prirodnog odabira u regulaciji brojčanih omjera među spolovima i opće plodnosti
U nekim naročitim slučajevima, znatna brojčana prevlast jednog spola nad drugim mogla bi nekoj vrsti biti velika prednost, kao u slučaju neplodnih ženki u druževnih kukaca ili u slučaju onih životinja u kojih je za oplodnju ženke potrebno više od jednog mužjaka, kao kod nekih vitičara (Cirripedia) i možda nekih riba.  U tim slučajevima nejednakost među spolovima mogla se postići putem prirodnog odabira, ali zbog njihove rijetkosti ovdje ih dalje neće biti razmatrana.   

U svim redovnim slučajevima neka nejednakost pojedinim jedinkama nije, više negoli drugima, ni prednost ni nedostatak, pa prema toma nije mogla nastati prirodnim izborom.  Tu nejednakost moramo pripisati izravnom utjecaju onih nepoznatih uzroka koji dovedu do toga da se u nekim zemljama u čovječanstvu rađa nešto veći broj muške djece nego u drugima, ili koji uzrokuju da je omjer između spolova nešto različit u slučaju zakonite i nezakonite djece.
   
Očito, velika brojčana nadmoć jednoga od spolova, recimo još jedanput mužjaka, mogla bi, ipak, biti uklonjena putem prirodnog odabira na drugi i posredan način, naime stvarnim smanjenjem broja mužjaka, a da se pritom ne poveća broj ženki, a to znači bez ikakva brojčanog povećanja vrste.  Na temelju varijabilnosti svih značajki, možda smijemo biti sigurni da će neki parovi koji žive na nekom području proizvesti manje količine suvišnih mužjaka, nego isti broj plodnih ženki.   

Kad se potomstvo plodnijih i manje plodnih roditelja gdje su mužjaci izmiješa, nijedan neće biti u nekoj prednosti pred drugima, ali će oni koji su proizveli samo malo suvišnih mužjaka imati jednu veliku neizravnu prednost, naime njihova jaja ili zametci vjerojatno će biti veći i bolje građeni, ili će se njihovi mladi u utrobi bolje hraniti itd.   Vidimo da se to načelo pokazuje u biljaka gdje su sjemenke kod onih biljaka koje ih proizvode u silnoj količini sitne, a one koje u usporedbi s njima proizvode samo nekoliko sjemenki, često proizvedu samo jednu opremljenu s hranom za klijanje.73 Stoga neka varijacija u njihovu sastavu, koja je proizvela manje jaja ili mladih, proizvodi ih znatnije veličine ili snage, a odrasli koji nastanu iz takvih jaja ili mladunčad očito ima bolje izglede preživljavanja te će naslijediti sklonost umanjenoj plodnosti. Štoviše, roditelji koji moraju hraniti ili se pobrinuti za manje potomaka bit će sami izloženi manje oštrom pritisku u borbi za preživljavanje. Tim putem, i koliko ja mogu vidjeti nijednim drugim, prirodni odabir pod gornjim uvjetima oštrog nadmetanja za hranu, dovodi do nastajanja manje plodne, ali za preživljavanje bolje prilagođene rase, negoli je bila roditeljska rasa.

19.
Sekundarne polne oznake kod čoveka
U ljudskog roda razlike među spolovima veće su nego u većine četverorukih (majmuna, Quadrumana), ali ne tako velike kao u nekih, primjerice u mandrila.  Muškarac je u prosjeku znatno viši, teži i jači od žene, ima ravnija ramena i izrazitije je mišićav.  Zbog odnosa koji postoji između razvitka mišića i ispupčenosti čeonih lukova, nadočni greben u muškarca je općenito  jače izražen nego u žene. Njegovo tijelo, naročito lice, je dlakavije a glas mu zvuči drukčije i snažnije.  Kažu, je li točno ne znam, da se žene u nekih plemena lagano razlikuju od muškaraca nijansom u boji puti, a kod Europljana žene su možda svjetlije, što se može opaziti kad se oba spola podjednako izlažu utjecaju vremena.

Muškarac je odvažniji, borbeniji i energičniji od žene, a njegov duh je inventivniji.Njegov mozak je apsolutno veći a nije, mislim, u potpunosti potvrđeno je li veći i relativno, kad se usporedi njegovo tijelo s tijelom žene. U žene lice je oblije, manje su čeljusti i osnovica lubanje, općenito su obrisi njezina tijela zaobljeniji, mjestimice vrlo ispupčeni, a njezina zdjelica je šira nego u muškarca; no ova potonja značajka možda se može smatrati više primarnom negoli sekundarnom spolnom oznakom. Ona spolno sazrije u nešto ranije nego muškarac.

Kao što je u svih životinjskih razreda, tako i u čovjeka, razlikovne oznake muškog spola ne razviju se poptpuno sve dok ne postane sasvim zreo, a ako se uškopi, ne pojave se nikada. Brada, na prijmer, sekundarna je spolna oznaka, a dječaci su bez brade, premda već u ranoj dobi na svojoj glavi imaju obilje kose.  Do toga je vjerojatno došlo stoga što su se uzastopne varijacije, kojima je muškarac postigao svoje muške oznake, pojavile dosta kasno pa bi se bile prenijele samo na muški spol.  Muška i ženska djeca međusobno su vrlo slična, kao i mladunčad mnogih drugih životinja u kojih se spolovi u odraslih razlikuju; isto tako ona mnogo više nalikuju odrasloj ženi negoli odraslom muškarcu.  Djevojčica, međutim, nakraju poprimi neke razlikovne oznake, a kažu da je u oblikovanju svoje lubanje po sredini između dječaka i muškarca. Opet, kao što se mladi blisko srodnih premda različitih vrsta ni približno toliko ne razilikuju među sobom kao odrasli, tako je i kod djece različitih ljudskih rasa.  Neki su čak mišljenja da se rasne razlike na dječjoj lubanji ne mogu utvrditi. Što se boje tiče, crnačko novorođenče koje je crvenkasto-smeđe, ubrzo postane škriljasto-sivo; crna boja potpuno se razvije tijekom jedne godine u Sudanu, ali tek kroz tri godine u Egiptu.  Oči u crnca su prvo plave a kosa je više kestenasta nego crna i kovrča se samo na krajevima.  Djeca Australaca neposredno nakon rođenja su žućkasto-smeđa a postanu tamna u kasnijoj dobi.  Ona iz Gvaranije i Paragvaja su bjelkasto-žuta ali tijekom nekoliko tjedana zadobiju žućkasto-smeđu boju svojih roditelja. Slična opažanja učinjena su u drugim dijelovima Amerike.

Naveo sam prethodne dobro poznate razlike između muškog i ženskog spola u ljudi zato što su one začuđujuće jednake kao u četverorukih, majmuna.  U tih životinja ženka je zrela u ranijoj dobi nego mužjak, barem je to sigurno u slučaju Cebus azarae.6 Kod većine vrsta mužjaci su krupniji i mnogo snažniji od ženki, za što je lijep primjer gorila.  Čak, s obzirom na tako tričavu oznaku kao što je nadočni greben, mužjaci nekih majmuna razlikuju se od ženki i u tom pogledu jednako je kao u čovjeka.  U gorile i nekih drugih majmuna lubanja odraslog mužjaka ima jako izražen zatiljni ili sagitalni greben kojeg nema u ženke, a Ecker je našao trag slične razlike među spolovima u Australaca. 8 Kad u majmuna postoji razlika u glasu, glas mužjaka je snažniji. Već smo vidjeli da mužjaci nekih majmuna imaju dobro razvijenu bradu  koje uopće nema, ili je mnogo slabija u ženki. Nije poznat ni jedan slučaj da su brada, zalisci ili brci veći u majmunskih ženki negoli u mužjaka. Postoji začudni paralelizam u boji brade između čovjeka i majmuna (Quadrumana) jer u čovjeka ako je boja brade, kao što je čest slučaj, različita od boje kose, ona je, mislim, uvijek svjetlija, često crvenkasta. 

Tu činjenicu zapazio sam u Engleskoj, a dr. Hooker, koji je za mene na to malko pripazio u Rusiji, opazio je da je to pravilo bez iznimke. Gosp. J. Scott, iz Botaničkog vrta u Kalkuti, bio je tako ljubazan brižno promatrati mnoge ljudske rase koje se mogu vidjeti tu, kao i u nekim drugim dijelovima Indije, naime dvije rase u Sikhimu, pa bhoatsku, hindusku, burmansku i kinesku. Iako većina tih rasa ima vrlo malo dlake na licu, ipak on je uvijek našao da kad god je bilo neke razlike u boji između kose i brade, išlo je uvijek prema svjetlijem tonu. Kod majmuna, pak, kao što je utvrđeno, brada se često bojom upadljivo razlikuje od kose na glavi, a u takvim slučajevima ona je uvijek svjetlija, pri čemu je često posve bijela, kadikad žuta ili crvenkasta.

Što se tiče opće tjelesne dlakavosti, žene svih rasa manje su dlakave od muškaraca, a u nekolicine majmuna (Quadrumana) donja strana tijela u ženki manje je dlakava nego u mužjaka. Najzad, mužjaci majmuna, kao i ljudi, odvažniji su i žešći nego ženke. Oni predvode čopor a kad iskrsne opasnost, staju na čelo. Iz toga vidimo kako je velika podudarnost između spolnih razlika čovjeka i majmuna (Quadrumana). U nekoliko vrsta, međutim, kao u nekih pavijana, u gorile i orangutana, ima znatno većih razlika među spolovima nego u čovjeka, u veličini očnjaka, u razvijenosti i boji dlake i naročito u boji golih dijelova kože. 

Ljudske sekundarne spolne oznake visoko su varijabilne, čak u okvirima iste rase ili pod-vrste i mnogo se razlikuju u pojedinih rasa. Ta dva pravila općenito vrijede diljem životinjskog carstva. Prema izvrsnim opažanjima s broda Novara, utvrđeno je da Australci nadmašuju Australke u visini samo za 65 mm, dok je kod Javanaca taj prosjek bio 218 mm, tako da je u ovoj potonjoj rasi razlika u visini među spolovima bila više nego triput veća nego u Australaca. Brojna, pažljivo provedena, mjerenja u različitih drugih rasa u pogledu visine, obujma vrata i prsnog koša, te dužine kralježnice i ruku, gotovo sva su pokazala da se međusobno mnogo više razlikuju muškarci nego žene. Ta činjenica ukazuje da su se, u pogledu tih značajki, otkako su se rase razgranale od zajedničkog i prvobitnog ishodišta, poglavito preinačavali muškarci.

Razvijenost brade i rutavost u ljudi znatno su različne u pripadnika različitih rasa i čak u različitim obiteljima iste rase. Mi Europljani vidimo to među nama samima. Po Martinu, na otoku St. Kilda muškarcima ne izrasta brada, koja je vrlo rijetka, sve do dobi od trideset godina ili još kasnije. Na euroazijskom kontinentu, brade su jače sve dok ne prijeđemo onkraj Indije, premda brade u urođenika na Cejlonu, kao što je već davno zabilježio Diodorus, često uopće nema. Dalje od Indije brada nestaje, primjerice u Sijamu, na Malaji, Kalmuckima, u Japanu; ipak, stanovnici Ainu, najsjevernijih otoka japanskog otočja, najdlakaviji su ljudi na svijetu. U crnaca brada je slabašna ili je nema, a zalisci posve izostaju; u oba spola nedostaju maljice po tijelu. S druge strane, u Papuanaca s Malajskog otočja, koji su gotovo jednako crni kao crnci, brade su dobro izražene. Na Tihom oceanu, stanovnici otočja Fidži imaju vrlo bujne brade, dok su oni na nedalekim Tonga i Samoa otočjima  bez brade;  no, ti ljudi pripadaju različitim rasama. U Ellice skupini svi stanovnici pripadaju istoj rasi, a ipak na jednom otoku, na Nunemaya, "muškarci imaju sjajne brade" dok na drugim otocima "za bradu imaju, kao po pravilu, tuce stršećih dlaka". 

Diljem velikoga američkog kontinenta za ljude se može reći da brade nemaju, ali gotovo u svim plemenima nešto kratkih dlaka obično se pojavi na licu, naročito u starijoj dobi. Catlin procjenjuje da su kod plemena Sjeverne Amerike osamnaestorica od dvadeset muškaraca po prirodi sasvim ćosavo, ali se ponegdje može vidjeti muškarca, koji je propustio počupati dlake u pobertetu, s mekanom jedan do dva palca dugom bradom. Gvarani u Paragvaju razlikuju se od okolnih plemena time što imaju bradicu, pa čak i nešto dlaka po tijelu, ali zaliske nemaju. Gosp. D. Forbes, koji se posebno time pozabavio, me obavijestio da su Aymari i Kvičui iz Kordiljera zamjetno bez dlaka, a ipak im se u starosti ponekad na obradku (mentum) pojavi nešto stršećih dlaka. Ljudi tih dvaju plemena nešto malo su dlakavi na raznim dijelovima tijela na kojima je u Europljana obilje dlake, a žene na takvim dijelovima ih uopće nemaju. Kosa na glavi, međutim, dosiže izvanrednu dužinu u oba spola, tako da često gotovo dodiruje zemlju, što je također slučaj u nekih sjevernoameričkih plemena. S obzirom na količinu dlake, kao i s obzirom na opći oblik tijela, za razliku od većine ostalih ljudskih rasa, spolovi američkih urođenika međusobno se mnogo ne razlikuju. Ta činjenica analogna je onome što vidimo kod nekih srodnih majmuna; tako se spolovi u čimpanza ne razlikuju kao spolovi u gorile i orangutana.

U prethodnim poglavljima vidjeli smo kako u sisavaca, ptica, riba, kukaca itd. mnoge oznake, za koje ima dovoljno razloga vjerovati da su prvobitno stečene prirodnim odabirom sa strane samo jednoga spola, bivaju prenesene na oba spola. Budući da je isti oblik prenošenja očito prevladao u velikoj mjeri kod ljudi, uštedjet ćemo na beskorisnom ponavljanju ako posebne oznake muškoga spola promotrimo zajedno s nekim drugim oznakama koje su zajedničke jednome i drugom spolu.

Zakon borbe
Kod barbarskih naroda, primjerice kod Australaca, žene su stalni uzrok ratovanja kako među pojedincima istog plemena tako među različitim plemenima. Nema sumnje da je tako bilo odvajkada; "nam fuit ante Helenam mulier teterrima belli causa." /naime i prije Helene žena bijaše najgori uzrok ratovanja/ Kod sjevernoameričkih Indijanaca sukobljavanje je  svedeno na sustav. Izvrsni promatrač Hearne kaže: "Odvajkada se uobičajilo među muškarcima tog naroda da se bore za ženu koja im se sviđa i, naravno, najjači je uvijek dobio plijen.  Nejakom muškarcu, osim ako nije bio dobar lovac i vrlo obljubljen, rijetko bi se posrećilo imati ženu koju bi inače neki snažniji muškarac smatrao vrijednom svoje pozornosti. Taj običaj prevladava u svim plemenima i uzrok je velikom takmičenju među njihovim mladićima koji u svim prigodama, od djetinjstva, iskušavaju svoju snagu i borbenu vještinu.” Azara kaže da se kod Gvanasa Južne Amerike muškarci rijetko žene dok ne navrše dvadeset ili više godina jer prije te dobi nisu kadri nadjačati svoje suparnike.

Mogli bismo navesti druge slične slučajeve ali kad i ne bismo imali s obzirom na to nikakva dokaza, mogli bismo biti sigurni, već na temelju analogije spram viših majmuna (Quadrumana), da zakon borbe traje u čovjeka od ranih stadija njegova razvoja. Povremeno današnje pojavljivanje očnjaka koji strše iznad ostalih zuba, uz tragove dijastema ili slobodnih prostora za prihvat nasuprotnih očnjaka, vjerojatno je slučaj vrnuća (reverzije) na negdašnje stanje kad su čovjekovi preci bili opskrbljeni tim oružjem, poput mnogih današnjih majmunskih mužjaka. U jednome od prethodnih poglavlja je primijećeno kako je čovjek, postupno zadobijajući uspravan položaj i rabeći stalno ruke i šake za borbu pomoću batina i kamenja, kao i za ostale životne potrebe, bio u prilici sve manje i manje upotrebljavati svoje čeljusti i zube. Neuporabom, došlo je do kržljanja čeljusti, uključivši njihove mišiće, kao i zuba putem slabo poznatog načela korelacije i ekonomije rastenja, pa posvuda vidimo da su dijelovi izvan uporabe smanjeni. Zbog toga je u čovječanstvu kod spolova konačno moglo doći gotovo do poništenja one prvobitne nejednakosti u čeljustima i zubima. Gotovo je paralelizam slučaj mnogih mužjaka preživača (Ruminantia) kod kojih su očnjaci svedeni na puke rudimente, ili su nestali, očito kao posljedica razvitka rogova. Budući da je začudna razlika između lubanja dvaju spolova u gorile i orangutana tijesno povezana s razvitkom golemih očnjaka u mužjaka, možemo zaključiti da je smanjenje čeljusti i zuba u ranih čovjekovih predaka dovelo do vrlo upadljive i poželjne promjene u njegovu izgledu.

Može biti malo sumnje da je, u usporedbi sa ženom, veće tijelo i snaga u muškarca, zajedno s njegovim širim plećima, razvijenijim mišićima, grubljim obrisima tijela, većom odvažnošću i borbenošću, sveukupno i poglavito nasljeđe od nekog muškog pretka koji je, slično današnjim čovjekolikim majmunima, imao takve oznake. One su se, pak, čuvale ili čak uvećavale tijekom dugih vremena dok je još čovjek bio u barbarskom stanju tako što su najjači i najpoduzetniji ljudi bili uspješniji u općoj borbi za život, kao i u priskrbljivanju žena, te u ostavljanju brojnijeg potomstva.  Nije vjerojatno da je veća snaga u muškarca prvobitno stečena nasljeđivanjem učinaka rada koji je u izdržavanju sebe i svoje obitelji bio teži nego ženski rad, jer su žene u svim barbarskim društvima prisiljene raditi barem podjednako naporno kao i muškarci. Kod civiliziranih naroda odavno je nestala presudna uloga borbe pri dobivanju žena, ali muškarci redovno moraju raditi teže od žena za zajedničko uzdržavanje i odatle mora da je proizašla njihova veća snaga.

Razlika u duhovnim sposobnostima među spolovima
Što se tiče razlika u toj stvari između muškarca i žene, vjerojatno je spolni odabir odigrao vrlo važnu ulogu. Svjestan sam da neki autori sumnjaju ima li tu ikakve urođene razlike, ali ona je barem vjerojatna iz analogije s nižim životinjama u kojih ima sekundarnih spolnih oznaka. Nitko neće osporiti da se bik u ćudi razlikuje od krave, nerast od krmače, pastuh od kobile i, kao što to dobro znaju čuvari zvjerinjaka, mužjaci velikih majmuna od majmunica. Čini se da se žena razlikuje od muškarca u duševnom ustroju, naročito svojom većom blagošću i manjom sebičnošću, a to vrijedi čak za divljake, kao što je pokazao Mungo Park, u dobro poznatom odlomku svojih Putovanja, i mnogi drugi putopisci.  Zbog svojih majčinskih nagona, žene ta svojstva u izrazitom stupnju pokazuju prema svojoj djeci, pa slično tome one ih često proširuju i na svoje bližnje. Muškarac je drugim nuškarcima suparnik, on uživa u nadmetanju a to dovodi do slavoljublja što se lako pretvara u sebičnost. Čini se da su mu to prirodna i prirodno stečena svojstva. Općenito se smatra da je u žene, jače nego u muškarca, izražena moć intuicije, brzog opažanja i možda oponašanja, ali barem neke od tih sposobnosti karakteristika su nižih rasa i, prema tome, prošlog i nižeg stanja civilizacije.

Glavna razlika u intelektualnim moćima među spolovima pokazuje se tako što muškarac dostiže viši stupanj negoli ga može doseći žena, u svemu u čega se prihvati, - bilo da se traži duboka misao, razmišljanje ili imaginacija, bilo naprosto uporaba osjetila i ruku. Kad bi se načinilo dva popisa muškaraca i žena koji su se jako istaknuli u pjesništvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi, - uključivši skladanje i izvedbu, u povijesti, znanosti i filozofiji, pa kad bismo ispisali pola tuceta imena ispod svakog stavka, ta dva popisa bila bi neusporediva. Isto tako, iz zakona odstupanja od prosjeka, što ga je tako dobro prikazao gosp. Galton u svome djelu 'Hereditary Genius,' smijemo zaključiti da prosječna razina duševne moći u muškarca, ako su oni nedvojbeno sposobni nadvisiti ih u mnogim stvarima, mora da je iznad onih u žene.                               

Polu-ljudski muški preci čovjeka, kao i ljudi u divljem stanju, borili su se međusobno tijekom mnogih naraštaja za posjedovanje žena. No puka tjelesna snaga i veličina bile bi od male koristi da nisu bile popraćene odvažnošću, upornošću i ustrajnom energijom. Kod društvenih životinja, mladi moraju proći mnoga takmičenja prije nego što dobiju ženku, a stariji mužjaci da zadrže svoje ženke moraju prolaziti uvijek nove borbe. U slučaju čovjeka, oni moraju također braniti svoje žene, kao i svoju djecu, od raznovrsnih neprijatelja te im lovom priskrbiti hranu. Ali da bi izbjegli neprijatelju, ili da bi ga uspješno napali, da bi uhvatili divlje životinje te izumili i podesili oružje, traži se pomoć viših duševnih sposobnosti, naime, opažanje, razmišljanje, domišljatost ili imaginacija. Sve te razne sposobnosti bile su stoga trajno podložne provjeri i tijekom muževnog doba probiru. Tijekom tog istog životnog razdoblja one su se, dapače, jačale uporabom. Dosljedno tome, sukladno načelu koje smo često spomenuli, moramo očekivati da su one konačno težile da se u odgovarajućoj muževnoj dobi poglavito prenesu na muške potomke.

Sada, kad se počnu nadmetati dva muškarca, ili muškarac sa ženom koja ima svako duševno svojstvo u jednakom stupnju, s tom razlikom što jedan ima više energije, upornosti i hrabrosti, upravo taj će se obično jače istaknuti, o čemu god da je riječ, i izvojevat će pobjedu. Moglo bi se reći da on posjeduje genij – jer za genij je jedan veliki autoritet rekao da je strpljivost, a strljivost, ovdje, znači postojanost, neustrašivu ustrajnost. No taj pogled na genij je možda nepotpun, jer bez viših sposobnosti imaginacije i razuma, bilo koji znatniji uspjeh u mnogim stvarima nemoguće je postići. No ove potonje, kao i ona prva sposobnost u muškarca,  razvijaju se, djelomice putem spolnog odabira, - to jest, putem borbe muškaraca suparnika, a djelomično putem prirodnog odabira, - to jest uspješnošću u općoj borbi za život. Kako se, pak, borba u oba slučaja dogodi u zrelosti, značajke koje se tada steknu u cijelosti će se prenijeti više na muško negoli na žensko potomstvo. Tako je muškarac naposljetku postao nadmoćan ženi. Sreća je, međutim, da je zakon o jednakom prenošenju značajki općenito prevladao diljem cijelog razreda sisavaca; inače, u duševnoj opremi muškarac bi bio postao superioran ženi onoliko koliko je u krasotit svog perja paun superioran paunici.

Moramo imati na umu kako težnja da se značajke, stečene u nekom kasnom periodu od  jednog spola, prenose na isti spol u istoj životnoj dobi, a značajke stečene u nekoj ranijoj dobi, da se prenose na oba spola, jesu pravila koja, premda općenita, ne vrijede uvijek. Kad bi ona uvijek vrijedila, morali bismo zaključiti (no tu skrećem izvan svoga vlastitog područja) da će se nasljedni učinci ranog odgoja dječaka i djevojčica jednako prenijeti na oba spola, tako da se sadašnja nejednakost u duševnoj sposobnosti među spolovima sličnim postupkom ranog uvježbavanja ne bi mogla izbrisati, niti je mogla biti uzrokovana njihovim različnim ranim uvježbavanjem. Da bi žena dostigla istu razinu kao muškarac, ona se mora, kad je gotovo već odrasla, vježbati u odrješitosti i ustrajnosti, a njezin razum i imaginacija moraju biti uvježbavani do najviše točke, pa će ona vjerojatno ta svojstva prenijeti poglavito svojim kćerima kad odrastu. Sve pripadnice ženskog spola ne može se, međutim, tako uzgojiti osim ako bi se žene koje se ističu spomenutim grubim vrlinama tijekom mnogih naraštaja udavale i davale brojnije potomstvo od ostalih žena. Kao što je glede tjelesne snage ranije primijećeno, premda se muškarci danas ne bore da dobiju žene, i taj je oblik odabira prestao, oni se ipak, u svojoj muževnoj dobi,  općenito moraju uključiti u oštru borbu kako bi uzdržavali sebe i svoje obitelji, a to teži održavanju ili čak povećavanju njihovih duševnih sposobnosti i, kao posljedici, sadašnjoj nejednakosti među spolovima.

Glas i glazbene sposobnosti
U nekih vrsta majmuna (Quadrumana) među odraslim spolovima postoji velika razlika u snazi glasa i u razvitku organa za glasanje, pa se čini da je muškarac tu razliku naslijedio od svojih ranih predaka. Njegove glasnice su oko jednu trećinu duže nego u žene, ili nego u dječaka; a škopljenjem u njega nastaje isti učinak kao i u nižih životinja, jer njime “se zaustavlja izrazit porast štitnjače, itd. koji prati izduživanje glasnica.” Glede uzroka te razlike među spolovima, nemam što dodati primjedbama koje sam dao u zadnjem poglavlju s obzirom na vjerojatne učinke dugotrajne uporabe organa za glasanje kod mužjaka koji su uzbuđeni ljubavlju, bijesom i ljubomorom. Po Sir Duncanu Gibb-u, razne rase čovječanstva razlikuju se po glasu i kod urođenika u Tatarskoj, Kini itd., kažu, muški glas mnogo se ne razlikuje od ženskog, kao što je kod većine ostalih rasa.

Iako sposobnost za pjevanje ili glazbu u čovjeka nije spolna oznaka, ovdje je ne možemo mimoići. Premda zvukovi što ih ispuštaju raznovrsne životinje služe različitim svrhama, može se iznijeti jak dokaz da su se organi za glasanje prvobitno upotrebljavali i usavršavali u odnosu na razmnožavanje vrsta. Kukci i nekolicina pauka najniže su životinje koje voljno proizvode neki zvuk; a to općenito čine pomoću čudesno građenih organa strugala koja često imaju samo mužjaci. Zvukovi što ih tako proizvode sastoje se, mislim u svim slučajevima, od jedne te iste note koja se ritmički ponavlja; a to je ponekad ugodno čak i ljudskome uhu. Kako se čini, njihova je poglavita, a u nekim slučajevima i isključivo namjena pozvati ili očarati suprotni spol.

Kažu da zvuci koje proizvode ribe u nekim slučajevima izvode samo mužjaci za vrijeme mriještenja. Svi kralježnjaci koji udišu uzduh nužno imaju ustroj za udisanje i izdisanje, sa cijevi koja se na jednome kraju može zatvoriti. Kad bi se, dakle, prvotni članovi tog razreda bili jako uzbudili a njihovi se mišići silovito stezali, gotovo sigurno dolazilo je do pojave nenamjernih zvukova; a oni, ako su se na bilo koji način pokazali korisnima, neizbježno su se spremno preinačavali ili pojačavali putem očuvanja odgovarajuće prilagođenih varijacija. Najniži kralježnjaci koji udišu zrak su vodozemci i mnoge od tih životinja, naime, žabe i krastače, imaju organe za glasanje koje rabe neprekidno tijekom sezone razmnožavanja i koji su često razvijeniji u mužjaka nego u ženke. U kornjače neki šum proizvodi samo mužjak, i to u vrijeme parenja. U to isto vrijeme buče, odnosno urlaju i mužjaci aligatora. Opće je poznato koliko je uporaba organa za glasanje, kao sredstva snubljenja, proširena u ptica, a neke vrste isto tako stvaraju nešto što bi se moglo nazvati instrumentalnom glazbom.

U razredu sisavaca, koji nas ovdje posebno zanima, mužjaci gotovo svih vrsta rabe svoje glasove  za vrijeme sezone parenja više nego u neko drugo vrijeme, a neki su sasma nijemi osim u to vrijeme. Oba spola u drugih vrsta, ili samo ženke, rabe svoje glasove kao ljubavni zov.  Pogledamo li te činjenice i da su organi za glasanje u nekih majmuna bolje razvijeni u mužjaka nego u ženke, bilo trajno ili privremeno u vrijeme parenja, i kad vidimo da u većine nižih razreda zvukovi koje proizvode mužjaci isključivo služe uzbuđivanju ili vabljenu ženke, iznenađujuća je činjenica kako još dosad nismo došli do pravog dokaza da te organe mužjaci sisavaca upotrebljavaju kako bi očarali ženke. Možda je nekakva iznimka američki Mycetes caraya, a još vjerojatnije jedan od onih majmuna koji su bliže čovjeku, naime, Hylobates agilis. Taj gibon ima krajnje dubok, ali muzikalan glas. Gosp. Waterhouse 28 tvrdi: “Učinilo mi se da su na ljestvici, uzlazno i silazno, intervali bili uvijek točno u polutonu i ja sam siguran da je najviša nota bila točno za oktavu od najniže. Note su kakvoćom vrlo glazbene i ne sumnjam da bi dobar violinist bio kadar točno izvesti temu gibonove skladbe, izuzev njezinu glasnoću.” Zatim gosp, Waterhouse donosi note. Profesor Owen, koji je i glazbenik, slaže se s gornjom tvrdnjom uz primjedbu da je taj gibon “jedini nerazumni sisavac za kojeg se može reći da pjeva.” Nakon svoje izvedbe izgleda jako uzbuđeno. Na žalost njegove navike nikad nisu pobliže promatrane u prirodnom stanju, ali po analogiji sa svim ostalim sisavcima, vrlo je vjerojatno da svoje glazbene note koristi naročito u vrijeme snubljenja.

Opažanje glazbenih kadenci i ritma, ako ne i naslađivanje njima, vjerojatno je nešto zajedničko svim životinjama i nedvojbeno ovisi o zajedničkoj fiziološkoj naravi njihovih živčanih sustava. Čak raci (Crustacea) koji nisu u stanju svojevoljno proizvesti bilo kakav zvuk, imaju također neke slušne dlačice za koje je opaženo da titraju kad su zasvirale određene note. Dobro je znano da neki psi kad čuju neke tonove, počnu zavijati. Tuljani očito vole glazbu i ta njihova sklonost “bila je dobro poznata starima, i često su je iskoristili današnji lovci.” Kod svih tih životinja, naime kod kukaca, vodozemaca i ptica, kad mužjaci u vrijeme parenja neprekidno proizvode glazbene tonove ili obične ritmičke zvukove, moramo pomisliti da su ih ženke sposobne prepoznati i da su njima nadražene ili očarane; inače ona neprestana  mužjačka nastojanja, i složena ustrojstva koja često samo oni posjeduju, bila bi beskorisna.

Općenito je prihvaćeno da je kod ljudi pjevanje temelj i ishodište instrumentalne glazbe. Budući da ni užitak ni sposobnost proizvoditi glazbene note nisu, barem nisu izravno, čovjeku od koristi u odnosu na njegove redovne životne navike, valja ih staviti među najtajanstvenije od svih kojima je obdaren. One su prisutne, makar u vrlo sirovu i, čini se, gotovo latentnom stanju, kod ljudi svih rasa, čak i onih najdivljijih. Ali ukus je kod različitih rasa tako različit da naša glazba divljacima ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, dok je njihova nama odvratna i besmislena. Dr. Seemann u nekim zanimljivim opaskama o tome “sumnja da li se čak među narodima Zapadne Europe, koji su stvarno tijesno povezani bliskom i čestom razmjenom, glazba jednoga interpretira u istom smislu sa strane drugih. Putujući prema istoku nalazimo da je tamo zasigurno različit jezik glazbe. Vesele pjesme i plesna pratnja nisu više u dur-ljestvici nego u molu." Jesu li ili nisu polu-ljudski preci čovjeka imali, poput spomenutoga gibona, sposobnost proizvodnje i nesumnjivog vrednovanja glazbenih nota, mi s punim pravom vjerujemo da je čovjek te sposobnosti imao u vrlo dalekom periodu, jer pjevanje i glazba vrlo su drevne umjetnosti. Pjesništvo, za koje se može smatrati da je poteklo od pjevanja, isto je tako drevno da su mnogi bili zapanjeni što se ono pojavilo u najranija vremena o kojima ima ikakvih podataka.
 
Glazbene sposobnosti, kojih nije posve lišena nijedna rasa, mogu se brzo i u visokom stupnju razviti, kao što vidimo u slučaju Hotentota i Crnaca koji su lako postali izvrsni glazbenici iako u svojim zemljama nemaju ništa što bi se nazvalo glazbom. Ali u tom slučaju nema ništa abnormalno: neke vrste ptica koje prirodno nikad ne pjevaju mogu se bez mnogo muke naučiti da to nauče; tako je vrabac naučio pjevati kao juričica (Acanthis cannabina, o. pr.). Kako su te dvije vrste blisko srodne i obje pripadaju redu Insessores koji uključuje gotovo sve ptice pjevice na svijetu, vrlo je vjerojatno da je predak vrapca možda bio pjevica. Mnogo je neobičnija činjenica da se papige, koje pripadaju skupini različnoj od Insessores, i imaju različito građene organe za glasanje, mogu ne samo naučiti govoriti, nego i piskutati ili zviždati napjeve koje je čovjek izmislio, tako da one mogu imati neku glazbenu sposobnost. Unatoč tomu, bilo bi krajnje nesmotreno pomisliti da su papige potekle od nekog drevnog pretka koji je bio ptica pjevica. Moglo bi se navesti mnogo sličnih slučajeva organa i nagona koji su izvorno bili prilagodba za jednu svrhu, a onda se koriste za neku posve različitu svrhu. Odatle sposobnost za visok glazbeni razvitak koju imaju divlje ljudske rase možda duguju našim polu-ljudskim precima, koji su imali neki grubi oblik glazbe, ili su jednostavno stekli vlastite glasovne organe u neku drugu svrhu. Ali u ovom potonjem slučaju moramo pretpostaviti da su oni već posjedovali, kao u spomenutom slučaju papiga, i kao što se čini da je kod mnogih životinja, neki smisao za melodiju.

Glazba utječe na svaku emociju, ali sama po sebi u nama ne izaziva vrlo strašne pobude straha, srdžbe, itd. Ona budi plemenitije osjećaje nježnosti i ljubavi koji lako prelaze u odanost. Ona isto tako burka u nama osjećaj trijumfa i uzvišenog ratničkog zanosa. Ti snažni i ispremiješani osjećaji mogu prerasti u osjećaj otmjenosti. Kadri smo, kao što primijećuje dr. Seemann, veću snagu osjećanja usredotočiti na glazbu negoli na pisane stranice. Gotov iste emocije, ali mnogo slabije i manje složene, vjerojatno osjete ptice kad mužjak, nadmećući se s ostalim mužjacima,  pusti u punoj snazi svoj pijev, kako bi osvojio ženku. Ljubav je još uvijek najobičnija tema i naših pjesama. Kao što primijećuje Herbert Spencer, glazba "podiže uspavane osjećaje, za koje nismo mislili da su mogući, i ne zna značenje; ili kao što veli Richter, kaže nam stvari koje nismo vidjeli i koje nećemo vidjeti." Obrnuto, kad govornik osjeća ili izražava živahne emocije, čak i u običnom govoru, nagonski dođe do uporabe glazbenih modulacija u glasu i ritmu. Majmuni također snažne osjećaje izražavaju u različitim tonovima - ljutnju i nestrpljenje niskim, - strah i bol visokim tonovima. Dojmovi i misli što ih u nama pobuđuje glazba, ili kadence duboko strastvenog oratorija, svojom neodređenošću, pa i dubinom, čine se kao duševna vrnuća na emocije i misli daleke prošlosti.

Sve te činjenice glede glazbe postaju nam donekle shvatljive ako pretpostavimo da su polu-ljudski preci upotrebljavali glazbene tonove i ritam za vrijeme sezone udvaranja kad su svakovrsne životinje vitlane najžešćim strastima. U tom slučaju, iz pomno razrađenog i u tajnosti držanog počela naslijeđenih asocijacija, glazbeni tonovi kadri su u nama, na nejasan i neodređen način, probuditi jake emocije iz daleke prošlosti. Imajući na umu da su u mužjaka nekih majmuna organi za glasanje mnogo razvijeniji nego u ženki i da jedna čovjekolika vrsta izbacuje cijelu oktavu glazbenih tonova, pa se za nju može reći da pjeva, ne čini se nevjerojatnom pomisao da su  preci čovjeka, mužjaci ili ženke, ili obadva spola, prije nego što su stekli sposobnost izražavanja uzajamne ljubavi artikuliranim govorom, nastojali jedno drugo očarati glazbenim tonovima ili ritmom. Tako malo je poznato o uporabi glasa kod majmuna (Quadrumana) za vrijeme sezone parenja, da jedva imamo ikakva temelja za prosudbu jesu li naviku pjevanja prvo stekli muški ili ženski preci ljudskog roda. Općenito se smatra da žene imaju milozvučnije glasove nego muškarci pa bi nas to navodilo na zaključak da su prve glazbene sposobnosti stekle one kako bi privukle drugi spol. Ali ako je tako, to mora da se je dogodilo vrlo davno, prije nego što su preci čovjeka postali dovoljno ljudi da bi sa svojim ženama postupali ili da bi ih cijenili barem kao korisno roblje. Uspaljeni govornik, pjesnik ili glazbenik, kad različitim tonovima i kadencama potiče najsnažnije emocije u svojih slušatelja, ni ne pomišlja da se služi istim sredstvima kojima su, u vrlo davna vremena, njegovi polu-ljudski preci budili jedan u drugome goruće strasti, za vrijeme uzajamnog snubljenja i nadmetanja.

O utjecaju ljepote pri sklapanju brakova u čovječanstvu
U civiliziranom životu muškarac je ponajviše, ali nipošto isključivo, u izboru svoje žene pod utjecajem vanjskog izgleda, ali nas poglavito zanimaju prvobitna vremena, a da tu o tome predmetu možemo nešto prosuditi, jedini je način proučavanje navika postojećih polu-civiliziranih i divljih naroda. Ako bi se moglo dokazati da muškarci različitih rasa više vole žene koje imaju neke osobine i, obrnuto, da žene više vole određene muškarce, tada bismo morali ispitati je li takav izbor, koji je trajao mnogim naraštajima, proizveo neki zamjetan utjecaj na rasu, na jedan spol ili na oba spola; ova potonja okolnost ovisila bi o pretežitom obliku nasljeđivanja.

Bit će dobro da najprije pokažemo kako divljaci posvećuju najveću pažnju svome osobnom izgledu. Opće je poznato da strastveno vole ukrašavanje pa jedan engleski filozof ide tako daleko da smatra kako je odjeća prvotno načinjena kao ukras a ne radi utopljavanja. Kao što primijećuje Profesor Waitz, "ma koliko čovjek bio siromašan i jadan, zadovoljstvo nalazi u tome da se nakiti." U golih Indijanaca Južne Amerike u ukrašavanju samih sebe pokazuje se pretjerivanje kad “neki muškarac golema stasa utroši dva tjedna u razmjeni chica koji mu je potreban da se oboji u crveno.” Drevni barbari u Europi iz sobovog perioda unosili su u svoje pećine svakojake svjetlucave ili neobične predmete na koje bi naišli. Današnji divljaci posvuda se ukrašavaju perima, ogrlicama, narukvicama, naušnicama, itd. Oslikavaju se na najrazličitije načine. “Kad bismo”, zapaža Humboldt,  “jednako pažljivo istražili oslikane narode, kao odjevene narode, opazili bismo kako je vrlo plodna imaginacija  i vrlo raznolik hir stvorio oblike slika poput oblika odjeće.”

U jednome dijelu Afrike kapke boje u crno, u drugom boje nokte u žuto ili grimizno. Na mnogim mjestima kosa se boji u različitim tonovima. U raznim zemljama zubi se boje u crno, crveno, plavo, itd. a na Malajskom otočju drži se sramotnim imati bijele zube kao pas. Nemoguće je neku veliku zemlju, od polarnih oblasti na sjeveru do Novog Zelanda na jugu gdje se urođenici ne tetoviraju. To su u starini radili Židovi i drevni Briti. U Africi neki urođenici se tetoviraju ali je još raširenije izazivanje kvrga utrljavanjem soli u ureze koji se načine na raznim dijelovima tijela; kod stanovnika Kordofana i Darfura to se smatra “velikim osobnim dražima.” U arapskim zemljama nikakva ljepota ne može biti poptuna sve dok na licu “ili na sljepočicama nema porezotina.” U Južnoj Americi, kao što primijećuje Humboldt, “majka će biti optužena zbog kažnjiva nemara prema djeci ako im nije primijenila umjetna sredstva da oblikuje nožne listove prema običaju svog kraja.” U Starome i u Novom svijetu lubanja se nekoć oblikovala u djetinje doba na najneobičnije načine, kao što je i danas na mnogim mjestima, i takva izobličavanja smatraju se ukrasom. Na primjer, divljaci Kolumbije cijene jako spljoštene glave, kao “bitni dio ljepote.” 

U raznim zemljama posebna briga posvećuje se kosi; puštaju je rasti slobodno tako da dopire sve do tla ili se začešljava “u čvrsti kovrčavi smotuljak, koji je ponos i slava Papuanca.” U sjevernoj Africi “muškarcu je potrebno od osam do deset godina da svoju frizuru dovede do savršenstva.” U drugih naroda glava se brije a u nekim dijelovima Južne Amerike i Afrike čak se čupaju i obrve. Urođenici s Gornjeg Nila odstranjuju prva četiri zuba govoreći da ne žele biti poput zvijeri. Dalje na jug, Batokasi čupaju dva gornja sjekutića čime, kao što primijećuje Livingstone, lice zadobiva odvratan izgled zbog porasta donje vilice; ali ti ljudi drže da su sjekutići nešto najružnije i u ugledavši neke Europljane vikali su “Pogledaj velike zube!” Veliki poglavica Sebituani uzalud je pokušao promijeniti taj običaj. U različitim dijelovima Afrike i na Malajskom otočju urođenici isturpijaju sjekutiće u šiljke nalik zubima na pili, ili u njima buše rupe u koje umeću ukrase.

Kao što se kod nas licu divimo zbog njegove ljepote, tako je ono kod divljaka poglavito mjesto unakazivanja. U svim dijelovima svijeta dno pregrade nosa (septum), rjeđe krilca nosa se probuše i u rupice umeću prsteni, štapići, perje i drugi uresi. Uške se buše posvuda i na sličan način ukrašavaju, a kod Botukudosa i Lenguasa Južne Amerike rupa se postupno proširi toliko da donji kraj uške dodiruje rame. Na sjeveru Južne Amerike i u Africi buši se bilo gornja bilo donja usnica, a kod Botukudosa rupa u donjoj usni je tako velika da se u nju smjesti drveni disk od oko 12 cm u promjeru. Mantegazza priča zanimljivu zgodu o stidu što ga je osjetio jedan južnoamerički urođenik, i o smijehu što ga je izazvao, kad je prodao svoju tembeta, - veliki obojeni komad drveta koji je imao u toj šupljini. U središnjoj Africi žene buše donju usnu i umeću kristal koji se zbog pokreta jezika “poskakujući se pokreće neopisivo smiješno za vrijeme razgovora.” Žena poglavice iz Latooka rekla je Sir S. Bakeru  da je “žena mnogo bolja ako iz donje vilice iščupa četiri prednja zuba i stavi u svoju donju usnu dugačak zašiljeni izbrušenui kristal.” Još južnije, kod naroda Makalolo, buši se gornja usna  i u rupu se stavlja velik prsten od kovine ili od bambusa, zvan pelelé. “Zbog toga je u jednome slučaju ta usna stršala 5 cm dalje od vrha nosa a kad se gospođa smijala stezanje mišića bi je podilo preko očiju. “Zašto žene nose takve stvari”?, zapitali su časnog poglavicu Chinsurdi-ja. Očito iznenađen tako glupim pitanjem, odvratio je: “Radi ljepote! To su jedino lijepe stvari na ženi; muškarac ima bradu, žene nemaju ništa. Što bi ona bila bez pelelé? Bila bi neka žena općenito, s ustima nalik muškarcu, ali bez brade.”

Jedva da je koji dio tijela, koji se mogao neprirodno preinačiti, tome izbjegao. Mora da iz toga proizađe strahovito mnogo boli, jer mnogi zahvati zahtijevaju više godina da se dovrše, pa se doživljavaju kao zapovjed. Motivi su različiti: muškarci oslikavaju svoja tijela da izgledaju strašnije u borbi; neka unakazivanja povezana su s religijskim obredima ili označuju doba dozrijevanja, ili muškarčev rang, ili služe za razlikovanje plemena. Budući da kod divljaka ista moda traje kroz duga razdoblja, unakaženja, bez obzira na razlog s kojega su prvi put izvedena, ubrzo se počnu smatrati razlikovnim oznakama. No, čini se, da su najčešći motiv težnja samo-ukrašavanju, taština, i zadiviti druge. Što se tiče tetoviranja, razgovarao sam s misionarima na Novom Zelandu koji su, nakon pokušaja da nagovore neke djevojke da prekinu taj običaj, dobili odgovor: “Moramo imati nekoliko crta upravo na svojim usnama jer ćemo inače, kad odrastemo, biti tako ružne.” Za muškarce na Novom Zelandu jedan vrlo veliki poznavatelj stvari  kaže da “mladi žarko žele imati dobro iztetovirana lica kako bi bili privlačni ženama i ujedno primijećeni u ratu.” Zvijezdu istetoviranu na čelu i pjegu na obratku (mentum) žene u jednome dijelu Afrike smatraju neodoljivo privlačnima. 46 U većini, ali ne u svim, dijelovima svijeta muškarci su više i često raznolikoje ukrašeni negoli žene; ponekad, iako rijetko, žene jedva da imaju ikakva uresa. Kao što divljaci ženama namjenjuju da rade većinu poslova i kao što im uskraćuju najbolje vrsti hrane, isto tako u skladu sa svojom karakterističnom muškom sebičnošću one ne smiju dobiti ili upotrebljavati najljepše ukrase. Na kraju, kao što proizlazi iz gornjih navoda, značajna je činjenica što isti oblici u preinačavanju izgleda glave, u ukrašavanju kose, u bojenju, tetoviranju, bušenju nosa, usana, ili uški, u čupanju ili turpijanju zubiju, itd. prevladavaju sada i dugo su prevladavali u najudaljenijim dijelovima svijeta. Krajnje je nevjerojatno da ti postupci u tako mnogo različitih naroda potječu predajom od nekoga zajedničkog izvora. Oni prije ukazuju na blisku sličnost ljudskog duha, kojoj god rasi netko pripadao, kao što na nj ukazuju gotovo sveopća sklonost plesu, prerušavanju i grubom slikarstvu.

Pošto smo dali uvodne opaske o divljenju što ga divljaci imaju prema raznim ukrasima, i o ružnim stvarima krajnje neprihvatljivim za naše oko, pogledajmo što te ljude privlači kod njihovih žena  i kakva su njihova poimanja ljepote. Budući da sam slušao mišljenja kako su divljaci gotovo posve ravnodušni spram ljepote svojih žena, smatrajući ih samo ropkinjama, valja primijetiti da takva tvrdnja nije baš sukladna onoj brizi kojom se žene ukrašavaju, odnosno s njihovom nevrijednošću. Burchell47 priča zabavnu pričicu o Bušmanki koja je upotrebljavala toliko pomasti, crvenog okera i sjajnog praha “da bi mogla upropastiti i vrlo bogatog muža.” Ona je pokazivala “vrlo veliku taštinu i jasnu svijest o svojoj superiornosti.” Gosp. Winwood Reade me obavijestio da crnci sa Zapadne obale često raspravljaju o ljepoti svojih žena. Neki mjerodavni promatrači strahovito rašireno čedomorstvo djelomično pripisuju želji žena da zadrže dobar izgled. U nekim krajevima nose hamajlije i ljubavne napitke kako bi privukle pozornost muškaraca, a gosp. Brown nabraja četiri biljke koje žene iz sjevero-zapadne Afrike koriste u tu svrhu.

Hearne, koji je mnogo godina živio s američkim Indijancima, i koji je bio izvrstan promatrač, govoreći o ženama kaže: “Pitaj nekoga Indijanca sa Sjevera što je ljepota i on će ti odgovoriti – široko ravno lice, male oči, visoke jagodične kosti, tri do četiri široke crne crte preko svakog obraza, nisko čelo, velik široki obradak, tupi orlovski nos, žutosmeđa put i prsa obješena dolje do pojasa." Pallas, koji je posjetio sjeverne dijelove Kineskog carstva, kaže da se "daje prednost onim ženama koje imaju Mandschú oblik, to jest široko lice, visoke jagodične kosti, širok nos i goleme uši; "a Vogt primijećuje da se iskošenošću očiju, kao vlastitosti Kineza i Japanaca, na slikama pretjeruje s ciljem da se "kako se čini, istakne njihova ljepota, u suprotnosti s okom crvenokosih barbara." Dobro je poznato, kao što Huc više puta primijećuje, da Kinez iz unutrašnjosti smatra da su Europljani sa svojom bijelom kožom i stršećim nosevima gadni. Prema našem shvaćanju, nos nije nipošto preistaknut u urođenika na Ceylon, a ipak "Kinez iz sedmog stoljeća, tako naviknut na spljoštena obličja mogulskih rasa, bio je iznenađen istaknutim nosevima Cingaleza da je Thsang napisao kako imaju 'kljun ptice, a tijelo čovjeka'"

Finlayson, pošto je potanko opisao narod Cochinchine, kaže su im poglavite oznake okrugla glava i lice pa dodaje "okruglost cjelokupnog izgleda upadljivija je u žena za koje se smatra da su to ljepše što u licu većma pokazuju takav izgled." Sijamci imaju male noseve s razmaknutim nosnicama, široka usta, više tanke usne, izrazito veliko lice, visokih i širokih jagodičnih kostiju. Stoga nije čudno da je "ljepota, prema našem poimanju njima strana. Štoviše, oni svoje žene smatraju mnogo ljepšima od Europljanki."  

Poznato je da mnoge Hotentotkinje imaju neobično izbačen stražnji dio tijela, da su steatopigne, a Sir Andrew Smith je siguran da se to muškarcima jako sviđa. Jednoć je promatrao neku ženu koju su smatrali ljepoticom, a ona je bila straga tako razvijena da ako je sjela na ravno, nije mogla ustati i morala se pomicati sve dok ne bi došla do nekakve kosine. U raznim crnačkim plemenima neke žene slična su izgleda a prema Burtonu, za muškarce u Somaliji kažu da "svoje žene biraju tako što ih poredaju pa izvuku onu koja najviše strši a tergo. "Ništa crncu nije odvratnije od oblika koji je suprotan tome."

Što se tiče boje, crnci su zadirkivali Mungoa Parka zbog bjeline njegove kože i njegova istaknutog nosa, smatrajući jedno i drugo "ružnim i neprirodnim tjelesnim svojstvima." Sa svoje strane, on  je veličao glatku crninu njihove puti i ljupku sploštenost njihova nosa; to se oni nazvali "medenom drskosti", ali su mu davali hranu. Afrički Mauri, također, "mrštili su obrve i, kako se čini, bili su zgroženi" na pogled bijele kože. Kad su crnački dječaci, na istočnoj obali, ugledali Burtona, povikali su: "Vidi bijelca; nije li poput bijelog majmuna?" Na zapadnoj obali, kao što me obavješćuje gosp. Winwood Reade, crnci se više dive jako crnoj koži nego koži svjetlije nijanse. Ali njihovo užasavanje nad bjelinom, prema istom putopiscu, možda se može  djelomično pripisati kod crnaca vrlo raširenom vjerovanju da su demoni i duhovi bijeli.

Banyai su crnci iz južnijeg dijela tog kontinenta, ali "znatan ih je dio svjetlije boje bijele kave, a ta boja smatra se u cijeloj toj zemlji lijepom,"  tako da vlada drugi ukus. Kod Kafira, koji se  mnogo razlikuju od crnaca,  "koža, osim u plemenima blizu Delagoa Zaljeva, obično nije crna  nego prevladava mješavina crne i crvene boje, ponajčešće čokoladna. Tamni ten, kao nešto najobičnije, prirodno se najvećma cijeni. Kad se nekome kaže da je svjetloput, ili da izgleda kao bijelac, Kafir baš ne smatra komplimentom. Čuo sam za jednog nesretnika koji je bio tako svijetao da se zanj nije htjela udati nijedna djevojka." Jedan od naslova kralja Zulua glasi "Ti koji si crn."Gosp. Galton, pričajući mi o urođenicima J. Afrike, rekao je da su njihovi pojmovi ljepote, kako se čini, vrlo različni od naših, jer u jednom plemenu dvije vitke, tanke i zgodne djevojke urođenici nisu smatrali lijepima.

Prijeđemo li na druge krajeve svijeta, na Javi, prema gospođi Pfeiffer, nijedna se bijela djevojka ne smatra ljepoticom. Neki muškarac iz Cochinchine "govorio je prezrivo o ženi engleskog veleposlanika koja je imala bijele zube kao pas i ružičastu boju krumpirova cvijeta." Vidjeli smo da Kinezi ne vole našu bijelu kožu i da da se  S. Amerikanci dive "žutosmeđoj puti." U Južnoj Americi, Yura-carasi, koji nastavaju šumovite, vlažne padine istočnih Kordiljera, znatno su blijedoputi, kao što kaže njihovo ime u urođeničkom jeziku; ipak smatraju da su europske žene puno manje vrijedne od njihovih.    

U nekih plemena Sjeverne Amerike kosa naraste do čudesne dužine, a Catlin pruža neobičan dokaz koliko to oni cijene jer je poglavica Crowa bio izabran na taj položaj zato što je imao najdužu kosu u plemenu, naime deset stopa i tri palca  (više od 3 metara, o. pr.). Aymarasi i Quichuasi iz Južne Amerike također su vrlo dugokosi a oni to, kao što me izvješćuje gosp. D. Forbes, to jako cijene kao ljepotu da je odsijecanje kose  najveća kazna koja ih može zadesiti. Na obje polovice ovog kontinenta urođenici ponekad prividno povećavaju dužinu svoje kose prikačivanjem na nju razne niti. Premda sjeverno-američki Indijanci vlasi na glavi toliko cijene, dlake na licu smatraju "vrlo nepristojnima" pa svaku dlačicu brižno iščupaju. Tako je diljem američkog kontinenta od Vancouver's Islanda na sjeveru do Ognjene zemlje na jugu. Kad je York Minster, stanovnik iz Ognjene zemlje, brodom "Beagle" vraćen u svoju zemlju, urođenici su mu rekli da makne onih nekoliko kratkih dlaka sa svog lica. Oni su također zaprijetili mladom misionaru, koji je kod njih ostao na neko vrijeme, da će ga skinuti do gola i počupati dlake s njegova lica i tijela, a on i nije bio baš dlakav. Ta moda ide dotle da paragvajski Indijanci čupaju obrve i trepavice govoreći da ne žele biti kao konji.       

Značajno je da rase koje diljem svijeta gotovo uopće nemaju brade ne vole ni dlačice na licu ili tijelu te se svim silama trude da ih uklone. Kalmuki nemaju brade i dobro su, među Amerikancima, poznati po čupanju svake dlačice, a tako je i kod Polinežana, nekih Malajaca i Sijamaca. Gosp. Veitch tvrdi da Japanke "mahom odbijaju naše zaliske smatrajući ih vrlo ružnima i rekle su nam da ih uklonimo kako bismo bili nalik Japancima." Novozelanđani nemaju brade i brižno čupaju dlačice s lica te imaju izreku: "Nema žene za dlakavoga."         

S druge strane, bradate rase vrlo su zadivljeni svojim bradama i kod njih su na velikoj cijeni. U Anglo-Saksonaca, sukladno njihovim zakonima, svaki dio tijela ima svoju vrijednost: "gubitak brade procijenjen je na dvadeset šilinga, a prijelom natkoljenice kažnjavao se  samo s dvanaest šilinga." Na Istoku muškarci svečano se zaklinju svojom bradom. Vidjeli smo da je Chinsurdi, poglavica Makaloloa u Africi, očito smatrao da je brada veliki ukras. Kod Fidžijanaca na Pacifiku brada je "obilata i bujna te im je na najveći ponos" dok su stanovnici susjednih otočja Tonga i Samoa "bezbradi i groze se ružne brade." Samo na jednom otok u skupini Ellice (danas Tuvalu, o. pr.) "muškarci su jako bradati ali zbog toga uopće nisu ponosni."

Odatle vidimo kako se različite ljudske rase razlikuju u svome ukusu glede lijepog. U svakome narodu, koji je dovoljno napredovao da načini likove svojih bogova ili svojih pobožanstvenjenih vladara, kipari su se svakako trudili da izraze najviši ideal ljepote i uzvišenosti. U tom pogledu zgodno je usporediti Jupitera ili Apolona starih Grka s egipatskim ili asirskim kipovima, a njih opet s užasnim plitkim-reljefima u ruševinama Srednje Amerike.

Naišao sam na vrlo malo tvrdnji koje bi bile u suprotnosti s gornjim zaključkom. Gosp. Winwood Reade, međutim, koji je imao mnogo prilike opažati ne samo kod crnaca Zapadne obale Afrike nego i onih u unutrašnjosti koji nisu nikad došli u dodir s Europljanima, uvjeren je da su njihova poimanja ljepote u cijelosti jednaka našima. U više navrata je potvrdio da se složio s crncima u njihovu prosuđivanju ljepote djevojaka urođenica i da njihova prosudba o ljepoti Europljanki odgovara našima. Oni se dive dugoj kosi i rabe umjetna sredstva da bi obilato porasla; isto tako dive se bradi premda je ona u njih vrlo skromna. Gosp. reade ostao je u nedoumici kakv im se nos najviše sviđa, a čuo je neku djevojku kako kaže: "Ne bih se htjela udati za njega, taj nema nosa", a to pokazuje da spljošten nos nije predmet divljenja. Moramo, međutim, imati na umu da su sniženi i vrlo široki nosevi te izbačene čeljusti crnaca Zapadne obale iznimni oblik u stanovnika Afrike. Unatoč gornjim tvrdnjama, gosp. Reade vjerojatno ne misli da bi crnci ikad stavili "jednostavno na osnovu tjelesnog udivljenja, najljepše Europljanke ispred pristalih crnkinja." 

Na mnogo načina potvrđena je istinitost načela, na kojem je davno jašio Humboldt, da se čovjek divi i često pokušava prenaglasiti razne osobine koje mu priroda može dati. Primjer tomu je postupak bezbradih rasa da čupaju svaki trag brade, i uopće bilo kakve dlačice s tijela. Kod mnogih naroda lubanja se jako preinačuje u drevna i u moderna vremena i gotovo nema sumnje da se tako radilo, naročito u S. i J. Americi, da se pretjerano istakne neke prirodne i poželjne osobitosti. Kao što je poznato, mnogi američki Indijanci dive se glavi koja je toliko spljoštena da nama izgleda kao glava nekog idiota. Urođenici sjeverozapadne obale potiskivanjem glavu pretvaraju u zašiljeni stožac i trajno nastoje skupiti kosu u splet na vrhu glave da bi, kao što primijećuje Dr. Wilson, "postigli privid rasta omiljelog čunjastog oblika." Žitelji Arakhana "dive se širokom, glatkom čelu pa da ga postignu na čelo novorođenčeta pričvrste ploču od odlova." S druge strane, izrazito okrugao zatiljak urođenici otočja Fidži drže velikom "ljepotom".             

Što se lubanje tiče, kao i nosa, stari Huni u vrijeme Atile običavali su povezivanjem sploštavati noseve svoje djece "kako bi što više postigli prirodni izgled." U Tahićana, uvreda je ako se  nekog nozove nosonja pa, radi ljepote, u svoje djece pritiskuju noseve i čelo. Tako je i kod Malajaca na Sumatri, Hotentota, nekih crnaca i urođenika Brazila. Kinezi po prirodi imaju neobično mala stopala66 a dobro je poznato da žene iz viših slojeva izokreću svoja stopala da bi postala još manja. Najzad, Humboldt misli da američki Indijanci vole bojiti svoja tjelesa crvenom bojom da bi pojačali svoj prirodni ten, a sve do navijeg vremena Europljanke naglašavaju svoju svijetle boje crvenim i bijelim kozmetičkim sredstvima, no ja sumnjam ima li uopće u mnogih barbarskih naroda takove želje da se oslikavaju.

U našim modama u odijevanju vidimo točno isto načelo i istu želju isticanja svake točke do neke krajnosti; mi iskazujemo također onaj isti duh natjecanja. No moda u divljaka mnogo je trajnija od naše i to je nužno vazda slučaj kada su im tijela umjetno preinačena. Arapkinje s Gornjeg Nila potroše oko tri dana u friziranju; one nikad ne oponašaju druga plemena "nego se jednostavno takmiče međusobno u hvaljenju svoga vlastitog stila." Dr. Wilson, govoreći o spljoštenim lubanjama različitih američkih rasa, dodaje: "Takve običaje vrlo teško je iskorijeniti i dugo nadživljavaju prevrate koji smjenjuju vladarske kuće i dokidaju važnije narodne posebnosti." Isto to načelo jako dolazi do izražaja i u umjetnom odabiru pa odatle možemo razumjeti, kao što sam na drugom mjestu objasnio, čudesni razvitak svih životinjskih i biljnih rasa koje su uzgojene jedino kao ures. Uzgajivači uvijek žele kod svake oznake neko povećanje; oni se ne dive srednjoj mjeri; zasigurno, oni ne žele ni neku veliku i nesuvislu promjenu u svojstvima svoojih rasa: dive se samo onome što su se navikli nadzirati, ali žarko žele da svaku karakterističnu crtu vide kao nešto razvijeniju.

Nema sumnje, opažajne moći čovjeka i nižih životinja tako su uspostavljene da sjajne boje i neki oblici, poput skladnih i ritmičnih zvukova, donose zadovoljstvo i zovu se lijepima; ali zašto je tako, ne znamo ništa više nego zašto su neke tjelesni osjećaji ugodni a drugi neugodni. Vjerojatno nije istina da s obzirom na ljudsko tijelo postoji neko univerzalno mjerilo ljepote u čovjekovu duhu. Moguće je, međutim, da su neki ukusi tijekom vremena postali nasljedni, premda ne znam ni za jedan dokaz u prilog takva mišljenja; pa ako je i tako, svaka rasa ima svoje vlastito urođeno idealno mjerilo ljepote. Neki su pokušali dokazati69 kako se ružnoća sastoji u približavanju ustrojstu nižih životinja, a to je nedvojbeno istina kod većine civiliziranih naroda, ali nos koji je dvaput dulji, ili oči dvaput veće nego je uobičajeno, ne bi bile približavanje nijednoj od nižih životinja, a bilo bi to strahovito ružno. Ljudi svih rasa više vole ono što su se navikli vidjeti; oni ne podnose veliku promjenu, ali vole raznolikost i dive se svakoj značajci koja je dovedena do umjerene krajnosti. Ljudi koji su naviknuti na gotovo okruglo lice, na ravne i pravilne crte i svijetle boje, dive se, kao što mi Europljani znamo, tim osobitostima kad su jako razvijene. Na drugoj strani, ljudi naviknuti na široko lice, visokih jagodičnih kostiju, spljoštena nosa i crne kože, dive se kad su izrazito razvijene te osobitosti. Nema sumnje da se, radi ljepote, lako mogu vrlo razviti sve značajke. Stoga je kao savršena ljepota, koja podrazumijeva mnoge na poseban način preinačene značajke, u svih rasa upravo čudesna. Kao što je veliki anatom Bichat davno rekao, kad bi svi proizašli iz istog kalupa, ljepote ne bi bilo. Kad bi sve naše žene bile lijepe kao Medičejska Venera, neko vrijeme bili bismo očarani, ali bismo ubrzo poželjeli razlnolikost; a čim postignemo raznolikost, odmah želimo kod naših žena vidjeti neke osobine ponešto pretjerane preko upravo postojećeg zajedničkog mjerila.

Dvadeseto poglavlje
   SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA - nastavak     
   O učincima neprekidnog odabira žena prema različitim mjerilima ljepote u svakoj pojedinoj rasi - O uzrocima koji ometaju spolni odabir u civiliziranih i  divljih naroda - Uvjeti koji su pogodovali spolnom odabiru u prvobitna vremena - O načinima djelovanja spolnog odabira u čovječanstvu - O ženama u divljih plemena koje imaju nekog utjecaja pri izboru svojih muževa - Odsutnost dlake na tijelu i razvitak brade - Boja kože - Sažetak
   U Prethodnom poglavlju vidjeli smo da su uresi, odjeća, i vanjski izugled na visokoj cijeni u svih barbarskih rasa i da muškarci prosuđuju ljepotu svojih žena po vrlo različitim mjerilima. Sada trebamo dalje ispitati jesu li to davanje prednosti i odabir, tijekom mnogih naraštaja, onih žena za koje su muškarci svih rasa smatrali da su najprivlačnije, promijenili samo osobine žena ili u obadva spola. Kod sisavaca, čini se, opće je pravilo da razne osobine podjednako naslijeđuju mužjaci i ženke, pa bismo mogli očekivati da se i u čovječanstvu neka osobina koju su spolnim odabirom postigle žene obično prenosi na potomstvo obaju spolova. Ako se tako uspostavila neka promjena, gotovo je sigurno da su je različite rase različito preinačile jer je svaka imala svoje vlastito mjerilo ljepote.
   U čovječanstvu, naročito kod divljaka, u pogledu tjelesne građe mnogi uzroci se isprepleću s djelovanjem spolnog odabira. Civlizirane ljude privlači čar ženske duše, njihovo zdravlje i osobito njihov društveni položaj pa se rijetko žene ženama iz znatno nižih slojeva. Muškarci koji su uspjeli dobiti ljepše žene nemaju većih izgleda da će ostaviti dugi niz potomstva nego oni muškarci s običnijim ženama, osim one nekolicine koja ima pravo na ženidbu zahvaljujući prvorođenstvu. Što se tiče suprotna oblika odabira, naime, kad privlačnije muškarce biraju žene, premda u civiliziranih naroda žene imaju slobodan ili gotovo slobodan izbor, što nije slučaj kod barbarskih naroda, čak i tada njihov je izbor pod velikim utjecajem muškarčevog društvenog položaja i bogatstva pa uspjeh muškaraca u životu uvelike ovisi o njihovim intelektualnim sposobnostima i energiji, ili o plodovima tih istih sposobnosti u njihovih predaka.
     Ima, međutim, razloga vjerovati da je spolni odabir imao nekog učinka u nekih civiliziranih i poluciviliziranih naroda. Mnogi su uvjereni, mislim s pravom, da su pripadnici naše aristokracije, uključivši pod taj naziv sve bogate obitelji u kojih je dogo prevladavalo pravilo prvorođenstva, time što su tijekom mnogih naraštaja birali za supruge vrlo lijepe žene iz svih društvenih slojeva, postali, u skladu s našim europskim mjerilima ljepote, pristaliji od pripadnika srednjih slojeva, a opet da su srednji slojevi nalazeći se pod istim pogodnim životnim uvjetima bili kadri za razvitak tijela. Cook primijećuje da superiornost u osobnom izgledu "koja se može zapaziti kod prvaka ili izvrsnika na inim otocima (Pacifika) uočena na Sendvičkim otocima", ali to je možda poglavito posljedica njihove bolje ishrane i načina života.
      Stari putopisac Chardin, opisujući Perzijance, kaže da je "njihova krv sada vrlo pročišćena čestim miješanjem s Gruzijcima i Cirkasijancima, dvama narodima koja su svjetski poznata po osobnoj ljepoti. U Perziji jedva da ima uglednijeg čovjeka kojemu majka nije Gruzijka ili Cirkasijka." Dodaje da svoju ljepotu "ne nasljeđuju od svojih predaka, jer bez spomenutog miješanja ugledni ljudi u Perziji koji su potomci Tatara strašno su ružni."1 Postoji i zanimljiviji slučaj: svećenice koje su čuvale Venerin hram u Erice kod mjesta San-Giuliano na Siciliji birale su se prema svojoj ljepoti iz cijele Grčke; one nisu bile djevice vestalke i Quatrefages2, koji o tome kazuje, bilježi kako su žene u San-Giulianou sve do danas poznate kao najljepše na tom otoku pa ih umjetnici koriste kao modele. No u gornjim slučajevima dvojbenost dokaza je očita.
   Svakako vrijedi navesti sljedeće slučajeve, iako se tiču divljaka, zbog njihove neobičnosti. Gosp. Winwood Reade me obavješćuje da su Jolofi, crnačko pleme na obali zapadne Afrike, "čuveni sa svoga mahom krasnog izgleda." Jedan njihov prijatelj zapitao je jednoga: Kako to da svatko koga sam među vama sreo, ne samo mušakarci nego i žene, tako krasna izgleda? Jolof je odvratio: "To je lako objasniti: odvajkada je u nas običaj probrati najružnije naše ropkinje i prodati ih." Tu valja dodati da su sve ropkinje ujedno suložnice. Da bi prema mišljenju tog crnca, bilo ono opravdano ili ne, lijep izgled njegovih suplemenika valjalo pripisati dugotrajnom uklanjanju ružnih žena, ne iznenađuje nas kao što bi se u prvi mah moglo učiniti, jer sam na drugom mjestu pokazao3 da crnci jako cijene važnost odabira u svome gajenju domaćih životinja a iz gosp. Readea o tome mogu pružiti dodatne dokaze.
    O uzrocima koji priječe ili zaustavljaju djelovanje spolnog odabira kod divljaka. -  Poglaviti su uzroci, prvo, tzv. zajedničke ženidbe ili promiskuitetni spolni odnosi; drugo, čedomorstvo, naročito ženske djece; treće, rane zaruke; i, najzad, nepoštivanje žena koje se drže kao prave ropkinje. Te četiri točke valja podrobnije razmotriti.
     Očito, dokle god je sparivanje u čovjeka, ili u bilo koje druge životinje, prepušteno slučaju, bez odabira sa strane nekog spola, tu neće biti spolnog odabira niti učinka na potomstvo time što su neke jedinke bile u prednosti pred drugima prilikom svog snubljenja. Tako je potvrđeno da kod nekih plemena postoji praksa nečega što je Sir J. Lubbock susretljivo nazvao zajedničkim ženidbama, tj. svi muškarci i žene nekog plemena su muževi i žene jedni drugima. Razuzdanost mnogih divljaka svakako je začudno velika, ali mi se čini da je potrebno više dokaza prije nego posve prihvatimo da je njihovo današnje spolno općenje sasma promiskuitetno. Svi oni, međutim, koji su proučavali taj predmet iz najveće blizine4, i kojih je sud mnogo vredniji od mojega, smatraju da je zajednička ženidba bila izvorni i univerzalni oblik diljem svijeta, uključivši brak braće i sestara. Posredan dokaz  u prilog tome mišljenju krajnje je snažan i oslanja se poglavito na rodbinske nazive koji se upotrebljavaju među članovima istog plemena, označujući povezanost samo s plemenom, ali ne i s nekim od roditelja. No taj predmet je preopsežan i složen čak za sažet prikaz ovdje pa ću se ograničiti samo na nekoliko primjedbi. U slučaju zajedničkih ženidaba, ili gdje je ženidbena veza vrlo labava, očito je da se ne može znati tko je otac djeteta. Ali se čini gotovo nevjerojatnim da bi se ikad bilo moglo posve ne znati tko mu je majka, pogotovo stoga što u mnogim plemenima žene dugo doje svoju djecu. Zato u mnogo slučajeva nasljedna loza računa se samo preko majke, uz isključenje oca. No u nekim drugim slučajevima izražavaju se tako da se spominje samo povezanost s plemenom, uz isključivanje čak i majke. Čini se mogućim da povezanost među bliskim članovima istoga barbarskog plemena, izloženih svakovrsnim pogiblima, mora biti mnogo važnija zbog potrebe uzajamne zaštite i pomoći, negoli povezanost između majke i njezina djeteta, pa je to dovelo do izraza koji iskazuju to prvo srodstvo; ali gosp. Morgan smatra da takvo objašnjenje ovdje nikako nije dostatno.
   Rodbinski nazivi koji se upotrebljavaju u različitim dijelovima svijeta, prema istom upravo navedenom autoru, mogu se podijeliti u dvije velike skupine, u klasifikatorne i deskriptivne, - ove posljednje upotreljavamo mi. Upravo nas klasifikatorni sustav tako snažno navodi na misao da su zajedničke i ini krajnje labavi oblici ženidbe prvobitno bili univerzalni. Ali koliko ja mogu vidjeti, nije nužno na temelju toga pomišljati na apsolutni promiskuitet. Muškarci i žene mogli su nekada, kao što je kod mnogih nižih životinja, ulaziti u stroge iako privremene brakove za pojedinačno rođenje, pa bi u tom slučaju dolazilo do gotovo jednako velike zbrke u označavanju rodbinstva kao i u slučaju promiskuiteta. Što se spolnog odabira tiče, jedino je važno da se izbor odvija prije nego se roditelji udruže, a od malog je značenja jesu li brakovi trajali doživotno ili samo za jednu sezonu.
   Osim dokaza vezanih uz izraze za rodbinsku povezanost, drugi oblici razmišljanja ukazuju na nekoć veliku prevlast zajedničke ženidbe. Sir J. Lubbock onaj čudan i široko raširen običaj egzogamije, - što znači da muškarci nekog plemena uvijek uzimaju žene iz drugog plemena, - vrlo pronicavo objašnjava komunizmom kao izvornim oblikom ženidbe, pri čemu neki muškarac nije nikad dobivao ženu za sebe osim kad ju je oteo iz susjednoga neprijateljskog plemena i tada je ona, prirodno, postala samo njegovo vrijedno vlasništvo. Odatle bi bila nastala praksa otmice žena a zbog ugleda koji je to donosilo, naposljetku bi bilo postalo općenit običaj. Možemo također, prema Sir J. Lubbocku, 5 razumjeti "nužnost ispaštanja za ženidbu kao povredu plemenskih obreda budući da, prema drevnim zasadama netko nema pravo sebi prisvojiti ono što pripada cijelom plemenu." Sir J. Lubbock dalje iznosi niz činjenica kojima pokazuje kako se u stara vremena visiko poštivalo žene koje su bile bezgranično slobodna ponašanja, a to je, kako on objašnjava, shvatljivo ako prihvatimo da je promiskuitet bio prvobitni i zato dugo poštivan plemenski običaj. 6
   Iako je način razvitka bračne veze nejasan, što možemo zaključiti iz razlika u mišljenju glede više točaka između trojice autora koji su to najviše proučili, naime, gosp. Morgana, gosp. M'Lennana i Sir J. Lubbocka, ipak iz gore navedenih i nekih drugih skupina dokaza čini se sigurnim da se običaj ženidbe postupno razvio i da je gotovo promiskuitetno općenje bilo vrlo rašireno diljem svijeta. Iapk, po analogiji s nižim životinjama, osobito s onima koje su u klasifikaciji čovjeku najbliže, ne vjerujem da je taj običaj prevladao u nekome krajnje dalekom periodu kad se čovjek na zoološkoj ljestvici tek bio dokopao svoga sadašnjeg položaja. Čovjek je, kao što sam pokušao pokazati, zasigurno potekao od nekoga majmunolikog stvora. Kod današnjakih majmuna (Quadrumana), koliko njihove običaje poznajemo, poznato je da su možjaci nekih vrsta monogamni ali sa ženkama žive samo jedan dio godine, kao što je kako se čini kod orangutana. Neke vrste, primjerice neki indijski i američki majmuni, strogo su monogamni i cijele godine žive sa svojim ženkama. Ostali su poligamni, kao gorila i neke američke vrste, i svaka porodica živi odvojeno. Čak i kad je tako, porodice koje nastavaju neku oblast vjerojatno se do neke mjere druže. Čimpanze, na primjer, povremeno se okupljaju u goleme čopore. S druge strane, neke vrste jesu poligamne ali više mužjaka, svaki sa svojom ženkom, žive zajedno, kao što je kod nekih vrsta pavijana. 7  Prema onomu što znamo o ljubomori kod svih majmunskih mužjaka, gdje su mnogi od njih posebno opremljeni za borbu sa svojim suparnicima, možemo zaista zaključiti da je promiskuitet u prirodnom stanju stvar krajnje nevjerojatna. Sparivanja možda i nisu bila za cijeli život nego samo za pojedinu sezonu pa, ipak, ako su najjači i najbolji mužjaci, koji su bili u stanju braniti ili inače pomagati svoje ženke i mladunčad,  odabirali najprivlačnije ženke, za djelovanje spolnog odabira bilo je to dovoljno.
   Prema tome, gledamo li dosta unatrag u prošlost, krajnje je nevjerojatno da su prvi muškarci i žene živjeli u promiskuitetu. Sudeći prema društvenim navikama čovjeka kakav je sada, i prema većini divljaka koji su poligamisti, vrlo je vjerojatno stajalište da su prvobitno muškarci izvorno živjeli u malim zajednicama, svaki s više žena koliko ih je mogao uzdržavati i pribaviti, koje je ljubomorno čuvao protiv svih drugih muškaraca. Ili je možda živio s više žena nasamo, kao gorila, jer svi urođenici "se slažu da samo jedan odrasli muškarac bude u skupini; kad mladić odraste, nastane borba oko prevlasti i najjači, ubijanjem ili otjerivanjem ostalih, uspostavlja sebe kao glavu zajednice." 8  Mlađi muškarci koji su tako izbačeni lutali unaokolo, kad bi konačno pronašli partnera, priječili su odveć blisko miješanje unutar granica iste obitelji.
   Premda su divljaci danas krajnje razuzdani i premda su zajedničke ženidbe možda nekada općenito prevladavale, ipak mnoga plemena imaju neki oblik braka ali je on labaviji nego kod civiliziranih naroda. Kao što smo maloprije utvrdili, gotovo svi plemenski vođe žive u poligamiji. Ima, međutim, plemena, gotovo na dnu ljestvice, koja su strogo monogamna.  Tako je kod Veddaha na Cejlonu. Prema Sir J. Lubbocku, 9 oni imaju izreku "da muža i ženu samo smrt može rastaviti." Jedan pametni kanadski poglavica, naravno poligamist, "strahovito se sablaznio nad barbarizmom da čovjek živi samo s jednom ženom i da se ne rastavi sve do smrti." To je, reče, "upravo onako kako je kod Wanderoo majmuna” (Macaca silena, o. pr.). Jesu li divljaci koji sada imaju neki oblik, bilo poligamnog ili monogamnog, braka takvi od prvobitnih vremena ili su se vratili na neki oblik ženidbe pošto su prošli kroz stadij promiskuiteta, ovdje ne bih htio pogađati.
   Čedomorstvo. - Ta je praksa sada vrlo raširena diljem svijeta i ima razloga vjerovati da je još više prevladavala u prvobitna vremena. 10  Barbarima je teško uzdržati sebe i svoju djecu pa je jednostavno izlaz u ubijanju djece. U Južnoj Americi neka plemena, kao što tvrdi Azara, nokoć su uništavali toliko muške i ženske djece, da su došli na rub istrebljenja. Poznato je da su žene na Polinezijskom otočju ubijale četvero, petero ili čak do desetero svoje djece i Ellias nije mogao pronaći nijednu koja nije ubila barem jedno. Tamo gdje vlada čedomorstvo borba za opstanak bit će utoliko manje oštra i svi članovi plemena imat će gotovo podjednake izglede za podizanje nekolicine preživjele djece. U većini slučajeva uništava se više žensku nego mušku djecu jer je jasno da su ovi potonji za pleme vrlo vrijedni jer će ga kao odrasli moći braniti i uzdržavati. No muke što ih žene imaju s othranjivanjem djece, njihov dosljedni gubitak ljepote, sve veća cijena koja se davala njihovoj sretnijoj sudbini, kad ih je manje, navode same žene, pa i razni istraživači, kao dodatne razloge za čedomorstvo. U Australiji, gdje je ubijanje ženske djece vrlo rašireno, Sir G. Grey je procijenio da urođenica spram urođenika ima u omjeru 1 : 3; drugi, pak, kažu 2 : 3. U nekome selu na istočnom rubu Indije pukovnik Macculloch nije našao ni jedno žensko dijete. 11
   Kad je zbog ubijanja ženske djece vrlo opao broj žena, prirodno je nastao običaj otimanja žena iz susjednih plemena. Sir J. Lubbock, međutim, kao što smo vidjeli, tu pojavu poglavito pripisuje negdašnjem postojanju zajedničke ženidbe zbog koje su muškarci otimali žene iz drugih plemena kako bi ih imali kao svoje vlasništvo. Može se među dodatne uzroke navesti i to što su takve zajednice bile vrlo malene pa je u tom slučaju često nedostajalo žena raspoloživih za brak. Da je običaj otmice bio vrlo raširen u negdašnja vremena, čak u predaka civiliziranih naroda, jasno pokazuju mnogi sačuvani čudni običaji i ceremonije o kojima je gosp. M'Lennan dao vrlo zanimljivih podataka. "Stari svat" naših današnjih ženidaba, čini se, da je izvorno bio glavni pomagač mladoženje u činu otmice. No tako dugo dok su muškarci redovno pribavljali svoje žene silom ili lukavstvom, vjerojatno nisu odabirali privlačnije žene nego su bili sretni ako su se dokopali bilo kakve. Ali čim je postupak pribavljanja žena iz drugog plemena krenuo putem razmjene, kao što je sada na mnogim mjestima, nabavljalo se općenito privlačnije žene. Trajno, pak, miješanje među plemenima koje neizbježno proizlazi iz bilo kojeg oblika takva običaja težilo je da svi stanovnici koji nastavaju neku zemlju postanu po svojstvima gotovo jednoliki i to bi bilo uvelike ometalo spolni odabir u porastu razlika među plemenima.
   Manjak žena kao posljedica ubijanja ženske djece dovodi također do jedne druge prakse, naime do poliandrije koja je još uvijek uobičajena u nekim dijelovima svijeta i koja je nekada, kao što misli M'Lennan, bila gotovo univerzalna. No u to su posumnjali gosp. Morgan i Sir J. Lubbock.12  Kad god su dvojica ili više muškaraca prisiljeni oženiti se za jednu ženu, tada je sigurno da su sve žene u plemenu već udane i tada sa strane muškaraca nema nikakva odabira privlačnijih žena. Ali u takvim okolnostima nedvojbeno je da će žene imati mogućnost izbora, a one će dati prednost privlačnijim muškarcima. Azara, na primjer, opisuje kako se neka Gvajanka cjenka oko raznoraznih povlastica prije nego što prihvati jednoga ili više muževa; a muškarci stoga posvećuju neobičnu pažnju svome izgledu.13  Vrlo ružni muškarci možda će ukupno stradati u dobijanju žene, ili će neku dobiti kasno u životu, ali zgodniji muškarci, premda vrlo uspješni u dobijanju žena, neće ipak, kao što ćemo kasnije vidjeti, ostaviti više potomstva da ono naslijedi njihovu ljepotu od manje zgodnih muževa te iste žene.
   Rane zaruke i žensko ropstvo. -  U mnogih divljaka običaj je zaručivanje djevojčica dok su još u djetinjoj dobi i time se djelotvorno sprečava izbor na temelju sklonosti s bilo koje strane ovisno o osobnom izgledu. Ali to ne priječi da moćniji muškarci  privlačnije žene kasnije ne ukradu ili silom ugrabe njihovim muževima, što se često dešava u Australiji, Americi  i drugim dijelovima svijeta. Iste posljedice s obzirom na spolni odabir slijedit će do neke mjere kad se žene gotovo isključivo vrednuju kao roblje ili tegleća marva, kao što je slučaj kod većine divljaka. Muškarci, pak, u sva vremena davali su prednost najzgodnijim ropkinjama u skladu sa svojim mjerilom lijepoga.
   
   Vidimo dakle da kod divljaka prevladavaju neki običaji koji uvelike ometaju, ili posve zaustavljaju, djelovanje spolnog odabira. S druge strane, uvjeti života kojima su divljaci izloženi i neke njihove navike pogoduju prirodnom odabiru, a on vazda ide zajedno sa spolnim odabirom. Poznato je da divljaci trpe od uzastopnih teških općih gladi; oni ne povećavaju svoju hranu umjetnim sredstvima; oni se rijetko odriču ženidbe14 i općenito se žene mladi. Dosljedno tome, povremeno su podvrgnuti oštroj borbi za opstanak i prežive samo povlašteni.
   Vratimo li se na prvobitna vremena kad su ljudi samo dvojbeno u potpunosti bili dostigli razinu ljudskosti, oni su tada vjerojatno živjeli, kao što smo već utvrdili, bilo kao poligamisti bilo povremeno kao monogamisti. Sudeći po analogiji, njihovo spolno općenje tada nije bilo promiskuitetno. Nema sumnje, oni su branili svoje žene kako su najbolje mogli od svakovrsnih neprijatelja i vjerojatno lovili za uzdržavanje njih i njihova poroda. Najmoćniji i najsposbniji muškarci bili su najuspješniji u borbi za život i u pribavljanju privlačnih žena. U tome ranom periodu ljudski preci, budući da su imali slabašne sposobnosti razmišljanja, nisu predviđali događaje daleko unaprijed. Više su se ravnali po svojim nagonima a po razumu manje nego što je to u današnjih divljaka. U tom periodu oni su još nisu bili djelomično izgubili jedan od najjačih nagona, koji je tako općenit svih nižih životinja, naime ljubav prema svom mladom porodu. i prema tome nisu imali čedomorstva. Tu nije bilo umjetnog pomanjkanja žena pa nije došlo ni do poliandrije; nije bilo ni ranih zaruka, spram žena nije se odnosilo kao spram pravih ropkinja, oba spola, bez obzira je li netko muško ili žensko, imali su mogućnost biranja, odabirali su svoje parznere ne prema duševnoj dražesti, niti prema imetku ili društvenom položaju, nego gotovo isključivo prema izvanjskom izgledu. Svi odrasli su se ženili ili udavali i sav porod, koliko je samo bilo moguće, nastojalo se othraniti, pa je stoga borba za opstanak s vremena na vrijeme poprimala krajnje razmjere. Odatle, u ta prvobitna vremena svi uvjeti za spolni odabir bili su mnogo povoljniji nego u kasnijem periodu kad je čovjek u svojim intelektualnim moćima uznapredovao, ali je nazadovao u svojim nagonima. Zato, što god je utjecaj spolnog odabira bio kadar proizvesti glede razlučivanja ljudskih rasa, te glede razdvajanja čovjeka od viših majmuna (Quadrumana), taj utjecaj bio je mnogo moćniji u vrlo dalekom periodu, nego što je danas.
   
   Kako djeluje spolni odabir u čovječanstvu. - Kod prvobitnih ljudi, pod povoljnim uvjetima o kojima smo upravo govorili, i kod onih divljaka koji u današnje vrijeme sklapaju bilo kakve ženidbene veze (ali podložne većem ili manjem ometanju ovisno o običajima ženskog čedomorstva, ranih zaruka, itd.), spolni odabir djeluje vjerojatno onako kako slijedi. Najjači i najsnažniji muškarci, - oni koji najbolje mogu braniti i lovom prehraniti svoje obitelji i u kasnija vremena glavari ili poglavice, - oni koji su opremljeni najboljim oružjem i koji imaju najviše imetka, primjerice više pasa ili drugih životinja, uspješniji su u othranjivanju većeg broja potomstva od onih koji su slabiji, siromašniji i niži članovi istog plemena. Stoga ne može biti dvojbe da su takvi muškarci općenito mogli birati najprivlačnije žene. Sve do u novije vrijeme, kao što sam čuo od gosp. Mantella, gotovo svaka djevojka na Novom Zelandu, koja je zgodna, ili se vidi da će biti zgodna, postaje tapu za nekog poglavicu. Kod Kafira, kao što tvrdi gosp. C. Hamilton, 15 "poglavice općenito probiru žene miljama unaokolo i vrlo su ustrajni u uspostavi ili potvrđivanju svoje povlastice." Vidjeli smo da svaka rasa ima svoje poimanje ljepote i znamo da je čovjeku prirodno diviti se svakoj osobitosti u domaćih životinja, odijevanju, ukrasu i osobnom izgledu kad god idu onkraj običnih dosega. Ako je ovih nekoliko prethodnih postavki prihvatljivo, a ne vidim da su dvojbene, bilo bi neobjašnjivo kad odabir privlačnijih žena sa strane moćnijih muškaraca u nekom plemenu, koji othranjuju prosječno više djece, ne bi nakon velikog broja naraštaja do neke mjere preinačio svojstva tog plemena.
   Kod naših domaćih životinja, kad se neka tuđa rasa uvede u novu zemlju, ili kad je neka domaća rasa dugo i brižno uzgajana, bilo za uporabu ili ukras, utvrđeno je da nakon mnogih  naraštaja doživi, gdje god se uspoređivanje moglo obaviti, veću ili manju promjenu. To slijedi iz nesvjesnog odabira tijekom dugog niza naraštaja, - to znači čuvanja najpoželjnijih jedinki, - bez ikakve želje ili očekivanja takvog rezultata sa strane uzgajivača. Isto tako, ako dva pažljiva uzgajivača tijekom mnogo godina uzgajaju životinje iste porodice, i ne uspoređuju ih međusobno ili sa zajedničkim mjerilom, utvrđeno je da su poslije nekog vremena, na iznenađenje svojih vlasnika, postale malko drukčije.16       
    Svaki uzgajivač, kao što je dobro rekao Von Nathusius, utisnuo je u svoje životinje značaj svoga vlastitog duha - svoj ukus i rasuđivanje. Koji razlog, onda, da se navede zašto slični rezultati ne bi trebali slijediti iz dugotrajnog odabira najljepših žena koji provode nuškarci pojedinih plemena iamjući mogućnost podizanja do zrelosti većeg broja djece? Bio bi to nesvjesni odabir jer bi se učinak postizao neovisno o bilo kakvoj želji ili očekivanju sa strane muškaraca koji su više voljeli jedne žene nego druge.
   Pretpostavimo da se pripadnici nekog plemena, koje provodi neki oblik ženidbe, nasele na nekom nezauzetom prostoru; ubrzo, oni bi se razbili u posebne horde koje će međusobno biti odvojene raznim zaprekama i još učinkovitije neprestanim ratovima sa svim barbarskim narodima. Horde bi stoga bile izložene neznatno različitim životnim uvjetima i navikama i prije ili kasnije bi se u nekome malom stupnju razlikovale. Kad se to dogodi, svako odvojeno pleme za sebe će oblikovati ponešto različito mjerilo ljepote;17 i tada će početi djelovati nesvjesni odabir putem moćnijih i vodećih divljaka kojima se više sviđaju jedne žene nego druge. Time će, prvotno vrlo sićušne, razlike među plemenima postupno i neizbježno rasti u sve većem i većem stupnju.

   Kod životinja u prirodnom stanju, mnoge osobine vlastite mužjacima, primjerice veličina, snaga, posebna oprema, odvažnost i borbenost, postignute su putem zakona borbe. Čovjekovi poluljudski preci, poput njihovih rođaka majmuna (Quadrumana), gotovo sigurno bili su preinačeni na isti način i kao što se sada divljaci bore za posjedovanje svojih žena, sličan proces odabira u većem ili manjem stupnju se dogodio do naših dana. Drukčije osobine vlastite mužjacima nižih životinja, kao svijetle boje i razni ukrasi, stekli su privlačniji mužjaci jer su ih više voljele ženke. Ima, međutim, iznimaka kad su mužjaci, namjesto da su bili odabirani, bili  odabirači. Takve slučajeve prepoznajemo kod ženki koje su daleko ukrašenije od mužjaka, - a svoje ukrasne osobine prenosile su isključivo ili poglavito na svoje žensko potomstvo. Jedan takav slučaj opisan je u redu kojemu pripada i čovjek, naime kod majmuna Rhesusa.
   Muškarac je tjelesno i duhovno moćniji od žene i u divljem stanju on je drži u kudikamo bijednijem stanju sužanjstva nego što to rade mužjaci bilo koje druge životinje; stoga ne začuđuje što je on zadobio moć odabira. Žene su posvuda svjesne vrijednosti svoje ljepote i kad imaju sredstava više nego muškarci uživaju u ukrašavanju samih sebe svakovrsnim uresima. One posuđuju pera ptičjih mužjaka, kojima je priroda okitila taj spol da očarava ženke. Budući da su žene dugo bile odabirane zbog ljepote ne iznenađuje nas da su neke od uzastopnih varijacija bile prenesene na ograničeni način i da su stoga svoju ljepotu prenosile u nešto višem stupnju na svoje žensko, nego na muško potomstvo. Stoga su, kao što će većina potvrditi, žene postale ljepše od muškaraca. Žene, ipak, zasigurno prenose većinu svojih osobina, uključivši ljepotu, svome potomstvu obaju spolova tako da neprestano povlašćivanje privlačnijih žena sa strane muškaraca svih rasa, sukladno njihovu mjerilu ukusa, teži preinačiti na isti način sve pripadnike obaju spolova koji čine neku rasu.
   Što se tiče drugih oblika spolnog odabira (koji je kod nižih životinja ponajvećma vrlo općenit), naime kad odabiru ženke, prihvaćajući samo one mužjake koji ih najviše uzbuđuju ili očaravaju, imamo razloga pomišljati da je tako bilo i kod prvobitnih ljudskih predaka. Vrlo je vjerojatno da muškarac duguje svoju bradu, pa možda i neke druge značajke,  nasljeđu od drevnog pretka koji je tako zadobio svoje ukrase. Ali taj način odabira možda je prigodice djelovao i u kasnija vremena jer u vrlo barbarskih plemena žene imaju više moći u odabiru, odbacivanju i iskušavanju njihove ljubavi ili nakon toga u mijenjanju muževa, nego što bi se očekivalo. Budući da je to točka od stanovite važnosti, pružit ću taj dokaz koliko sam ga bio u stanju prikupiti.
   Hearne opisuje kako je neka žena u jednome od plemena arktičke Amerike ponovljeno ostavljala muža i odlazila s ljubavnikom; a kod Karuasa iz J. Amerike, kao što tvrdi Azara, pravo na razvod je apsolutno. Kod Abiponesa kad neki muškarac izabere ženu započne cjenkanje s roditeljima oko cijene. No "često se dogodi da djevojka opozove ono što je već dogovoreno između roditelja i ženika, jogunasto odbacivši svaku pomisao o toj ženidbi." Ona često pobjegne, sakrije se i tako ženika izigra. Ma otocima Fidži muškarac se žene, koju želi, dočepa stvarno ili tobože na silu, ali “stigavši u kuću svog omičara, ako ne pristaje na brak, obrati se nekome tko je može obraniti; ako je, pak, zadovoljna, stvar se smjesta sredi.” U Ognjenoj zemlji neki mladić najprije dobije pristanak roditelja  pošto im je učinio neku uslugu, a zatim nastoji ugrabiti djevojku, “ali ako ona neće, sakrije se u šumu a njezin obožavatelj okrutno se izmuči u potrazi za njom i obustavlja potragu, ali to se rijeko dogodi.” Kod Kalmuksa redovito postoji borba između mlade i mladoženje, pri čemu se spram mlade kreće pošteno pa je Clarke “ustvrdio da nema primjera gdje je neka djevojka oteta, a da nije imala posebnu sklonost prema otmičaru.” Takvo utrkivanje pri zasnivanju braka postoji i u divljih plemena Malajskog otočja i prema kazivanju M. Bouriena, kao što primijećuje Sir J. Lubbock, ta “utrka” “ne ovisi o hitrosti, niti je borba snage, nego stoji do sreće mladića da se svidi svojoj žuđenoj zaručnici.”
   Vratimo se ponovno u Afriku: Kafiri kupuju svoje žene i očevi često tuku svoje kćeri ako ne žele prihvatiti odabranog muža, ali ipak iz mnogih činjenica, o kojima govori vlč. gosp. Shooter, je jasno da one imaju znatnu moć izbora. Tako se znalo da neki vrlo ružni, a bogati muškarci, nisu uspjeli pridobiti žene. Prije nego što pristanu na zaruke, prisile muškarce da se pokažu najprije sprijeda, zatim straga i “pokažu kako hodaju.” Bilo je slučajeva da su obećane jednome muškarcu pa da nerijetko pobjegnu s ljubavnikom. U primjeru srozanih stanovnica prašuma J. Afrike “kad neka djevojka doraste do zrelosti a da još nije zaručena, što nije čest slučaj, njezin ljubljeni mora proći provjeru njezinu, kao i njenih roditelja.”18  Gosp. Winwood Reade proveo je za mene ispitivanja kod crnaca zapadne Afrike i obavješćuje me da “žene, barem u inteligentnijih poganskih plemena, bez ikakve teškoće dobiju muževe koje žele iako se smatra neženstvenim da neka predloži muškarcu da je oženi. Oni su sasma sposobni za zaljubljivanje i stvaranje nježnih, strasnih i vjernih veza.”
   Vidimo dakle da žene kod divljaka i nisu u tako jadnom stanju glede braka kao što se često pretpostavljalo. One smiju mamiti muškarce koji im se sviđaju a kadikad odbiti one koje ne vole, bilo prije bilo nakon ženidbe. Kad davanje prednosti sa strane žena traje neprekidno dugo u jednom smjeru, na kraju će utjecati na osobine plemena jer žene obično ne biraju samo zgodne muškarce, prema svome ukusu, nego one koji su istodobno najsposobniji braniti ih i uzdržavati. Takvi dobro osigurani parovi općenito podižu više potomstva od lošije opskrbljenih. Isti rezultat će u još izraženijoj mjeri uslijediti ako oboje odabire, to jest ako privlačniji i u isto vrijeme moćniji muškarci mogu birati i biti birani od privlačnijih žena. A ta dva oblika odabira, čini se, stvarno su bila, bilo to istodobno ili ne, u čovječanstvu, naročito u ranijijim periodima naše duge povijesti.
   S obzirom na spolni odabir, sada ćemo malko podrobnije promotriti neke značajke kojima se razne ljudske rase razlikuju jedna od druge i od nižih životinja, to jest veću ili manju odsutnost tjelesne dlakavosti i boju kože. Ne držimo potrebnim išta reći o velikoj razlici u obliku lica lubanje kod različitih rasa jer smo vidjeli u prošlom poglavlju koliko su u tom pogledu različita mjerila ljepote. Do tih osobina vjerojatno je došlo putem spolnog odabira ali nemamo na osnovu čega prosuditi, barem koliko ja to mogu, je li u tome poglavitu ulogu imala muška ili ženska strana. Već su razmotrili također i glazbene sposobnosti čovjeka.
   
   Odsutnost dlaka na tijelu i njihov razvitak na licu u na glavi. -     Na temelju prisutnosti vunaste dlake (lanugo) kod ljudskog ploda i rudimentarne dlakavosti koja izbije po tijelu u vrijeme sazrijevanja, možemo zaključiti da je čovjek potekao od neke životinje koja j pri rođenju bila dlakava i takva ostajala za cijelog života. Gubitak dlakavosti za čovjeka je nezgodan i vjerojatno štetan čak u vrućem podneblju jer se tako izlaže naglom hlađenju, osobito za kišna vremena. Kao što  gosp. Wallace primijećuje, urođenici u svim zemljama rado zaštićuju svoja gola leđa i ramena nekim laganim pokrivalom. Nitko i ne pomišlja da čovjek od nepokrivene kože nije imao neku izravnu prednost pa da njegovo tijelo nije moglo izgubiti dlaku prirodnim odabirom.19 I kao što je pokazano u prethodnom poglavlju, nemamo razloga vjerovati da bi do toga bilo došlo pod izravnim djelovanjem uvjeta kojima je čovjek bio dugotrajno izložen, odnosno da je to posljedica korelacija u razvitku.
   Odsutnost tjelesne dlakavosti donekle je sekundarna spolna oznaka jer u svim dijelovima svijeta žene su manje dlakave od muškaraca. Zato možemo s razlogom pretpostaviti da je to oznaka koja je dobivena putem spolnog odabira. Znamo da su lica nekih vrsta majmuna, i velike površine na stražnjem kraju tijela u drugih vrsta, bez dlake i to zasigurno možemo pripisati spolnom odabiru jer te površine nisu samo živih boja, nego su ponekad, primjerice u mužjaka mandrila i u ženki rhezusa, življe obojene u jednog nego u drugog spola. Kao što sam doznao od gosp. Bartletta, postupno dok te životinje postaju sve zrelije, gole površine, u odnosu na veličinu njihova tijela, postaju sve veće. U tim slučajevima, kako se čini, dlaka je nestala ne zato da budu gola, nego da tako boja kože bolje dođe do izražaja. Isto tako su glava i vrat kod ptica lišeni perja putem spolnog odabira da se pokaže jarko obojena koža.
   Budući da žena ima na tijelu manje dlake nego muškarac, i budući da je tako u svih rasa, možemo zaključiti da su naši ženski polu-ljudski preci prvo bili djelomično lišeni dlake i da se to dogodilo u nekome krajnje dalekom periodu prije nego što su se različite rase razišle od zajedničkog debla. Kako su naše ženske pretkinje tu novu oznaku ogoljelosti stekle postupno, one mora da su je prenosile u gotovo podjednakom stupnju na svoje potomstvo obaju spolova, tako da to prenošenje, kao što je i u slučaju mnogih ukrasa kod sisavaca i ptica, nije bilo omeđeno ni prema dobi ni po spolu. Ništa nema čudno što su majmunoliki čovjekovi preci djelomično izgubili dlaku koju su doživljavali kao ukras, jer vidjeli smo kako se kod raznovrsnih životinja mnoštvo čudnih tako doživljavanih oznaka odgovarajuće preinačilo putem spolnog odabira. Niti je čudno što se na taj način mogla steći i neka lagano štetna oznaka, jer znamo za takav slučaj glede perja nekih ptica i rogova nekih jelena.
   Ženke nekih čovjekolikih majmuna, kao što je utvrđeno u jednome od prethodnih poglavlja, nešto su manje dlakave po donjoj površini nego mužjaci i to nas upućuje kako je mogao započeti proces ogoljavanja. Što se tiče dosega tog procesa pomoću spolnog odabira, sjetimo se novozelandske izreke "nema žene za rutavca." Svatko tko je vidio fotografije neke sijamske kosmate obitelji shvatit će koliko je krajnost suprotna pretjeranoj dlakavosti smiješno odvratna. Stoga je sijamski kralj morao podmititi nekog muškarca da uda prvu kosmatu ženu u obitelji koja je prenijela tu oznaku na svoje potomstvo jednoga i drugog spola.20
   Neke rase dlakavije su od drugih, naročito s muške strane, ali ne smije se pomisliti da su dlakavije rase, primjerice Europljani, potpunije sačuvali prvobitno stanje nego gole rase, primjerice Kalmuki ili Amerikanci. Vjerojatnije je mišljenje da je dlakavost onih prvih djelomično vrnuće (reverzija) jer su oznake koje su koje su se dugo nasljeđivale uvijek sklone vraćanju. Ne čini se da je do tog vrnuća došlo pod utjecajem hladnog podneblja, osim možda kod crnaca koji su se tijekom više naraštaja podizali u Sjedinjenim Državama, 21  i možda kod  Ainaca koji nastavaju sjeverne otoke Japanskog arhipelaga. Ali zakoni nasljeđivanja toliko su složeni da smo rijetko u stanju razumjeti njihovo djelovanje. Ako je veća dlakavost posljedica vrnuća, bez utjecaja bilo kojeg oblika odabira, krajnja varijabilnost te oznake prestaje biti vrijedna spomena, čak u granicama jedne te iste rase.
   Što se tiče brade, pogledamo li ponovno na svojeg najboljeg vodiča, naime majmune (Quadrumana), podjednako dobro razvijene brade nalazimo kod obaju spolova mnogih vrsta, dok su kod drugih ograničene samo na mužjake, ili su kod njih razvijeneije negoli kod ženki. Na temelju te činjenice, i na temelju čudnog rasporeda, kao i sjajnih boja dlake uokolo glave mnogih majmuna, kao što smo već objasnili, vrlo je vjerojatno da su mužjaci putem spolnog odabira prvo stekli bradu kao ukras, a onda su je uglavnom prenijeli, u jednakoj ili gotovo jednakoj mjeri, na svoje potomstvo obadvaju spolova. Eschricht22 nam svjedoči da je u čovjeka ženski i muški plod vrlo dlakava lica, osobito oko ustiju a to pokazuje da smo potekli od nekog pretka u kojega su imala bradu oba spola. Tako se već na prvi pogled čini vjerojatnim da je muškarac sačuvao svoju bradu već od nekoga vrlo ranog perioda dok je žena bradu izgubila u isto vrijeme kad joj je tijelo postalo gotovo golo. Čini se da je čak i boja brade u ljudi naslijeđena od nekoga majmunolikog pretka jer kad god postoji razlika u tonu između kose i brade, brada je svjetlije obojena u svih majmuna i u čovjeka. Nema manje nevjerojatnosti da su muškarci svih rasa zadržali svoje brade od prvobitnih vremena nego u slučaju tjelesne dlakavosti jer kod onih majmuna (Quadrumana), u kojih mužjaci imaju veće brade nego ženke, to se u punini razvije tek u zrelosti , a čovječanstvu su se mogli prenijeti jedino samo kasniji razvojni stadiji. Stoga moramo uzeti u obzir sadašnje stanje, naime, da su naši dječaci, prije zrelosti, jednako bez brade kao i djevojčice. S druge strane, velika raznolikost u bradi unutar iste rase i u različitim rasama ukazuje na vrnuće koje se  pojavljuje. Koliko god je možda tako, ne smijemo zanemariti udio što ga je tijekom kasnijih vremena mogao imati spolni odabir jer znamo da se kod divljaka muškarci bezbradih rasa beskrajno muče kako bi uklonili i najmanju dlačicu na svome licu, kao nešto mrsko, dok su  muškarci bradatih rasa na svoje brade silno ponosni. U tim osjećajim žene, nema sumnje, sudjeluju pa ako je tako, spolni odabir teško da ne bi bio uspio učiniti nešto u tom pogledu tijekom kasnijih vremena. 23
   Svakako, teško je prosuditi koliko dugo je tekao razvoj naše kose. Eschricht24  tvrdi da je kod ljudskog ploda dlaka na licu tijekom petog mjeseca dulja od kose na glavi a to ukazuje da su naši polu-ljudski preci imali dugačke uvojke koji su dosljedno tome bili kasna stečevina. Na isto to ukazuje golema različnost u duljini kose u različitih rasa: u crnaca kosa je jednostavno kovrčavi prekrivač, u nas je vrlo duga a u američkih urođenika nerijetko dopire sve do zemlje. Neke vrste semnopiteka (Semnopythecus) imaju glavu pokrivenu umjereno dugačkom dlakom koja vjerojatno služi kao ukras i stečena je putem spolnog odabira. Isto mišljenje može se protegnuti i na čovjeka jer nam je poznato da duge pletenice izazivaju danas i da su izazivale u prošlosti veliko udivljenje, kao što proizlazi iz djela gotovo svih pjesnika. Sv. Pavao kaže "ako žena ima dugu kosu, to joj je slava njezina" (ženi je dika ako je goji, hrv. prijevod 1 Kor 11, 15 - o. pr.) a vidjeli smo kako je u Sjevernoj Americi neki poglavica bio izabran samo zbog dužine svoje kose.

   Boja kože.-  Najbolji dokaz da je boja kože preinačavana putem spolnog odabira nemamo u čovječanstvu jer se spolovi u tom pogledu ili ne razlikuju ili se aneznatno i dvojbeno razlikuju. S druge strane, znamo iz mnogih činjen ica o kojima smo već govorili da muškarci svih rasa boju kože smatraju kao najvažniji dio svoje ljepote tako da je to osobina koja se morala isto tako preinačavati putem odabira, kao što se u bezbroj slučajeva dogodilo kod nižih životinja. Na prvi pogled čini se čudovišnom pomisao da je crnina crnaca zadobivena spolnim odabirom, ali to je mišljenje poduprto različitim analogijama i poznato nam je da se crnci dive svojoj crnoj boji. Kod sisavaca, kad se spolovi u boji razlikuju, mužjaci su često crni ili mnogo tamniji nego ženke a to ovisi jedino o obliku nasljeđivanja prenosi li se ta ili neka druga boja na oba spola ili samo jednome spolu. Barem je smiješna sličnost kao ugljen crne kože Pithecia satanas, njezinih bijelih kolutajućih bjeločica i dlake koja se skupila na vrhu glave, nekome crncu u malome.
   Različite vrste majmuna mnogo više se razlikuju po boji lica nego je to u ljudskim rasama pa imamo dobra razloga vjerovati da su crvena, plava, narandžasta, gotovo bijela i crna nijansa njihove kože, čak i onda kad su zajedničke u oba spola, pa i žarke boje njihova krzna, te ukrasni pramenovi oko glave, stečeni putem spolnog odabira. Budući da se novorođenčad najrazličitijih rasa ni približno u boji ne razlikuje onoliko koliko se kasnije razlikuju odrasli, iako su im tijela posvema lišena dlake, imamo slabašnu naznaku da su boje različitih rasa stečene nakon što je bila izgubljena dlakavost, a to se, kao što smo već rekli, dogodilo u nekome vrlo ranom periodu.

   Sažetak. - Smijemo zaključiti da su, u usporedbi istih osobina u žene, veće muškarčevo tijelo, snaga, odvažnost, borbenost i čak energija, bili stečeni tijekom prvobitnih vremena i da su se naknadno povećavali, poglavito putem borbi suparničkih mužjaka za dobivanje ženki. Veća intelektualna snaga i pronalazačka sposobnost u muškarca vjerojatno je nastala prirodnim odabirom u kombinaciji s nasljednim učincima navike, jer su najsposobniji muškarci bili najuspješniji u obrani i prehrani sebe samih, svojih žena i djece. Koliko nam krajnja zamršenost predmeta dopušta prosuditi, čini se da su naši muški majmunoliki preci stekli bradu kao ukras za očaravanje ili uzbuđivanje suprotnog spola, i da su je prenijeli muškarcu kakav je danas. Očito je da su ženke prve izgubile dlakavost u smislu spolnog uresa, ali su one tu osobinu prenijele gotovo podjednako na obadva spola. Nije nevjerojatno da su ženke bivale preinačene i u drugim obzirima radi iste svrhe i istim sredstvima tako da su zadobile slađi glas i da su postale ljepše od muškaraca.
   Posebnu pozornost zaslužuje što su kod čovječanstva svi uvjeti za spolni odabir bili mnogo pogodniji u vrlo ranom periodu, kad je čovjek tek bio dosegao prag ljudskosti, negoli u kasnija vremena.- Jer on se tada, sa sigurnošću možemo zaključiti, više vodio svojim nagonskim strastima, a manje predviđanjem ili razumom. On tada nije bio tako strašno raskalašen kao što su to mnogi divljaci danas i svaki je mužjak ljubomorno čuvao svoju žensku ili žene. Tada nisu imali čedomorstva niti su sa ženama postupali naprosto kao s upotrebljivim ropkinjama, a nisu ih ni zaručivali u djetinjstvu. Zato, što se spolnog odabira tiče, možemo zaključiti da su se ljudske rase uglavnom razlučile u vrlo davno vrijeme i taj zaključak baca svjetlo na važnu činjenicu da su se u vrlo drevnom periodu, za koji jedva da imamo kakva podatka, ljudske rase već počele razlikovati približno onoliko ili gotovo onoliko koliko se danas razlikuju.
   Gledišta koja su ovdje iznesena, s obzirom na udio što ga je u povijesti čovjeka odigrao spolni odabir, zahtijevaju znanstvenu točnost. Onaj tko ne prihvaća to djelovanje u dlučaju nižih životinja, otklonit će sve što sam potom napisao u  poglavlju o čovjeku. Nismo u stanju reći da je ova, a ne ona, značajka tako preinačena; pokazali smo, ipak, da se ljudske rase razlikuju, jedna od druge i od svojih najbližih srodnika među nižim životinjama, po nekim oznakama koji im u njihovim redovnim životnim navikama ne služe ničemu i koje su, krajnje je vjerojatno, bile preinačene putem spolnog odabira. Vidjeli smo da se ljudi kod najnižih divljaka dive svojim vlastitim karakterističnim osobinama, - obliku glave i lica, četvrtastim jabučnim kostima, istaknutom ili spljoštenom nosu, boji kože, dužini kose, odsutnosti dlake na licu ili tijelu, ili velikoj bradi, itd. Stoga u tim i drugim takvim pojavama teško da nisu polagano i postupno imali odlučujuću ulogu moćniji i sposobniji muškarci u raznim plemenima koji su uspijevali podići najveći bnroj potomstva pošto su tijekom mnogih naraštaja odabirali za svoje žene one s najizrazitijim oznakama, to jest najprivlačnije žene. Što se mene tiče, zaključujem da je spolni odabir, od svih uzroka koji su doveli do razlika u vanjskom izgledu ljudskih rasa, a donekle do razlika između čovjeka i nižih životinja, bio daleko najdjelotvorniji. 

 

Dvadeset i prvo poglavlje
OPĆI SAŽETAK I ZAKLJUČAK    Glavni zaključak da je čovjek potekao od nekoga nižeg oblika - Načini razvitka - Rodoslov čovjeka  - Intelektualne i moralne sposobnosti - Spolni odabir - Zaključne primjedbe 
     
   Kratak sažetak ovdje će biti dovoljan da u svijest čitatelja dozove istaknutije točke ovog djela. Mnoga ovdje dalje razmotrena gledišta vrlo su nesigurna i nema dvojbe da će se neka od njih pokazati pogrešnima, ali ja sam u svakom slučaju iznio razloge koji su me vodili radije k jednome nego drugom od njih. Smatrao sam vrijednim truda iskušati koliko načelo evolucije  osvjetljuje vrlo složene probleme u prirodnoj povijesti čovjeka. Izmišljene činjenice vrlo su štetne za napredak znanosti jer se one često dugo traju, ali kriva gledišta, ako su poduprta s malo dokaza, učinit će malu štetu jer svatko nalazi pravo zadovoljstvo u dokazivanju da su lažna, pa kad je to učinjeno, zatvorena je jedna staza prema zabludi dok se u isto vrijeme često otvori put k istini.     
   Poglaviti zaključak dosegnut u ovome djelu, i sada prihvaćen sa strane mnogih prirodoslovaca koji su kadri pravo prosuditi, kaže da je čovjek potekao od nekoga manje visoko organiziranog oblika. Temelji na kojima počiva taj zaključak neće nikada biti poljuljani jer velika sličnost između čovjeka i nižih životinja u embrionalnom razvitku, kao i u bezbroj točaka u ustrojstvu i sastavu,  vrlo visoke i neznatne važnosti, - rudimenti koje zadrži i neobična vrnuća kojima je povremeno podložan, - neosporne su činjenice. Dugo se za njih znalo ali, s obzirom na postanak čovjeka, sve do nedavno nisu nam govorile ništa. Sada kada su promotrene u svjetlu našeg znanja o svekolikome organskom svijetu, njihovo je značenje nepogrešivo. Kad su te skupine dokaza sagledane u međusobnoj povezanosti, - na primjer uzajamne sličnosti članova iste skupine, njihova zemljopisna rasprostranjenost u prošlosti i sadašnjosti, te njihov geološk slijed, - veliko načelo evolucije stoji jasno i čvrsto uspravno. Nevjerojatno je da bi nam sve te činjenice govorile laži.  Onaj koji se ne zadovoljava, poput divljaka, da prirodne pojave gleda kao nešto nepovezano, neće dalje moći smatrati da je čovjek djelo posebnog čina stvaranja. Morat će priznati da bliska sličnost, na primjer, zametka čovjeka i zametka psa - građa njegove lubanje, udova i cijelog tijela, neovisno o uporabi kojoj pojedini dijelovi mogu biti namijenjeni, po osnovi koja je zajednička i drugim sisavcima - povremeno ponovno pojavljivanje raznih ustrojstava, kao nekih posebnih mišića koje čovjek redovno nema, ali koje redovno imaju majmuni (Quadrumana) - i mnoštvo sličnih činjenica – sve najjasnije navodi na zaključak da je čovjek, zajedno s ostalim sisavcima, su-potekao od nekoga zajedničkoga pretka.
       Vidjeli smo da čovjek neprestano pokazuje pojedinačne razlike u svim dijelovima svog tijela i u svojim duhovnim sposobnostima. Čini se da te razlike ili varijacije izazivaju isti opći uzroci i da se pokoravaju istim zakonima koji vrijede i kod nižih životinja. U oba slučaja važe isti zakoni nasljeđivanja. Čovjek teži brojčanom povećanju brže od povećavanja sredstava za život; prema tome, on je povremeno izvrgnut oštroj borbi za opstanak i prirodni odabir učini sve što je unutar njegova djelokruga. Nipošto nije neophodan slijed vrlo-izraženih varijacija slične naravi; za djelovanje prirodnog odabira dovoljne su lagano kolebljive razlike u jedinkama. Čini nam se prihvatljivim da je u istom smjeru s prirodnim odabirom mnogo postignuto nasljednim učincima dugotrajne uporabe i neuporabe dijelova tijela. Kad je preinačen jedan dio, drugi dijelovi će se mijenjati po načelu korelacije, za koje imamo primjera u mnogim čudnim slučajevima koreliranih nakaznosti. Ponešto je moguće pripisati izravnom i jasnom djelovanju okolišnih životnih uvjeta, primjerice obilju hrane, topline, vlage, i najzad, mnoge značajke od male fiziološke važnosti, neke dakako i od znatne važnosti, dobivene su putem spolnog odabira.
   Nema sumnje, čovjek kao i svaka druga životinja, pokazuje ustrojstva koja mu, sudeći na temelju našega malenog znanja, sada ne služe ničemu, a nisu mu služila ni u nekom prijašnjem periodu njegova postojanja, bilo u odnosu na opće uvjete života, bilo nekome spolu u odnosu na drugi  spol. Ta ustrojstva ne može se protumačiti djelovanjem nekog oblika odabira ni nasljednim učincima uporabe ili neuporabe dijelova. Znamo, međutim, da se mnoge čudne i jako-izražene osobitosti u ustrojstvu povremeno pojavljuju u naših gajenih proizvoda pa ako ti neznani uzroci koji ih proivode djeluju jednoliko, vjerojatno postanu zajednički svim jedinkama te vrste. Smijemo se nadati da ćemo ubuduće razumjeti ponešto o uzrocima takvih povremenih preinačenja, naročito pomoću proučavanja nakaznosti. Stoga, napori eksperimentalaca, kao što su napori M. Camille Darestea, puni su obećanja za budućnost. U većem broju slučajeva možemo jedino reći da je uzrok svake lagane varijacije i svake nakaznosti mnogo više u naravi ili sastavu organizma nego u naravi okolišnih uvjeta, ma da novi i promijenjeni uvjeti zasigurno imaju važan udio u izazivanju svakovrsnih organskih promjena.
   Pomoću sredstava koja smo upravo spomenuli, možda potpomognutih drugima koja još nisu otkrivena, čovjek se uzdignuo do svoga sadašnjeg stanja. Ali čim se dovinuo do razine ljudskosti, razišao se u pojedine rase, ili kako ih se može bolje zvati, pod-vrste. Neke od njih, npr. Crnci i Europljani, tako su različiti da bi ih neki prirodoslovac, ako bismo mu dali njihove uzorke bez ikakve druge obavijesti, nedvojbeno smatrao dobrim ili pravim vrstama. Unatoč tomu, sve rase slažu se u tako mnogo važnih pojedinosti ustrojstva i u tako mnogo duhovnih osobitosti da je to moguće protumačiti jedino pomoću nasljeđa od nekoga zajedničkog pretka, a taj bi predak stoga vjerojatno zasluživao da se svrsta kao čovjek.
   Ne bi se smjelo pomišljati da razilaženje svake rase od drugih rasa, i svih rasa od nekoga zajedničkog debla, valja vući unnatrag do nekoga zajedničkog praroditeljskog para. Naprotiv, u svakom stadiju procesa preinačavanja, sve jedinke koje su bile najpodobnije, ma da u različitom stupnju, za svoje životne uvjete preživljavale su u većem broju nego one manje podobne. Isti takav proces bio bi provodio čovjek kad je nenamjerno odabirao naročite jedinke, gajeći samo sve one bolje a zapostavljajući lošije jedinke. On tako polako ali sigurno mijenja svoje blago i nesvjesno oblikuje novi soj. Glede pak preinačenja koja su postignuta neovisno o odabiru, i zbog varijacija proizašlih iz naravi organizma i djelovanjem okolišnih uvjeta, ili iz promijenjenih životnih navika, nijedan pojedinačni par neće biti preinačen u mnogo većem stupnju nego drugi parovi koji nastavaju isto područje jer će se neprestance miješati putem slobodnih križanja.
   Promotrimo li embrionalna ustrojstva čovjeka, - homologije koje pokazuje s nižim životinjama, - rudimente koje zadržava, - i vrnuća kojima je podložan, djelomično smo u stanju zamisliti prvobitno stanje naših ranih predaka i približno ih u zoološkomoj klasifikaciji smjestiti na njihovo pravo mjesto. Tako mi saznajemo da je čovjek potekao od nekoga dlakavog četveronošca, koji je imao rep i šiljate uši, vjerojatno u svojim navikama bio stanovnik drveća, u Starome svijetu. Taj stvor, ako cijelo njegovo ustrojstvo ispita prirodoslovac, svrstava se među majmune (Quadrumana), kakvi je zasigurno bio zajednički i još drevniji predak majmuna Staroga i Novog svijeta. Majmuni (Quadrumana) i svi viši sisavci vjerojatno su potekli od nekoga drevnog tobolčara a taj pak od duge linije raznolikih oblika, bilo od nekoga gmazolikog stvora ili nekoga stvorenja nalik vodozemcu, a onda od neke ribolike životinje. U sumraku nerazgovjetne prošlosti možemo vidjeti da rani predak svih kralježnjaka mora da je bio neka vodena životinja, opskrbljena škrgama, s oba spola u jednome organizmu i s najvažnijim organima (poput mozga i srca) koji su mu bili nesavršeno razvijeni. Čini se da je ta životinja bila sličnija  ličinkama naših današnjih morskih mješićnica (Ascidiae) nego bilo kojem drugom poznatom obliku.

   Najveći problem koji se pojavljuje kad smo došli do gornjeg zaključka o podrijetlu čovjeka je visoka mjera intelektualne moći i moralne sklonosti koje je dostigao. No svatko tko prihvaća opće načelo evolucije mora dopustiti da su duhovne moći viših životinja, koje su istovrsne s onima u ljudi, iako tako različne u stupnju, kadre napredovati. Tako je razmak između duhovnih moći nekoga višeg majmuna i neke ribe, ili između onih u mrava i štitaste uši,* golem. Razvitak tih moći u životinja ne predstavlja nikakvu naročitu poteškoću jer kod naših domaćih životinja duhovne moći zasigurno su varijabilne, a varijacije se nasljeđuju. Nema sumnje da su te sposobnosti za životinje u prirodi krajnje važne. Stoga uvjeti pogoduju njihovu razvitku putem prirodnog odabira. Isti zaključak može se protegnuti i na čovjeka jer intelekt mora da mu je bio od svekolike važnosti, čak u vrlo udaljenom periodu, jer ga je osposobljavao za uporabu jezika, pronalaženje i izradbu oružja, oruđa, stupica, itd. kojima je, u kombinaciji sa svojim društvenim navikama, davno prije postao najdominantniji među svim živim bićima.
   Veliki korak u razvitku intelekta je uslijedio čim je, posredstvom prethodnog važnog napretka, ušlo u uporabu polu-umijeće i polu-nagon jezika, jer je trajna uporaba jezika povratno djelovala na mozak i proizvela nasljedni učinak, a to je opet povratno djelovalo na poboljšavanje govora. Znatna veličina mozga u čovjeka, u usporedbi s onom u nižih životinja, relativno prema veličini njihova tijela, kako je dobro zazpazio gosp. Chauncey Wright1 može se većim dijelom pripisati ranoj uporabi nekoga jednostavnog oblika jezika, - toj čudesnoj lokomotivi koja pridijeva znakove svakovrsnim predmetima i svojstvima te pokreće vlakove misli koje nikad ne bi nastale iz pukih dojmova osjetila, a ako bi i nastale ne bi se mogle zgotoviti. Više intelektualne čovjekove sposobnosti, kao što je sposobnost logičkog zaključivanja, apstrakcije, svijesti vlastitog postojanja, itd., slijedile su iz stalnog poboljšavanja drugih duhovnih sposobnosti, ali bez znatnog odgoja duha, bilo plemenski bilo pojedinačno, dvojbeno je da li bi se te visoke moći bile uvježbale i dostigle takvu puninu.
   Razvitak moralnih svojstava zanimljiviji je i još teži problem. Njihov početak leži u društvenim nagonima, uključivši u taj izraz obiteljske veze. Ti nagoni su visoko složene naravi i u slučaju nižih životinja pokazuju posebna nagnuća prema nekim točno određenim djelovanjima, ali za nas su najvažniji elementi ljubav i izrazita emocija simpatije. Životinje obdarene društvenim nagonima uživaju u međusobnom druženju, čuvaju jedna drugu od opasnosti, brane i pomažu jedna drugoj na mnogo načina. Ti nagoni ne protežu se na sve jedinke neke vrste nego samo na one iz iste zajednice. Kako su za vrstu vrlo blagotvorni, imaju sve izglede da će se steći putem prirodnog odabira.
   Moralno je ono biće koje je sposobno usporediti svoje prošle i buduće čine i motive, - pri čemu neke potvrđuje a druge odbacuje; a činjenica da je čovjek jedino biće koje se sa sigurnošću može tako označiti čini najveću od svih razlika između njega i nižih životinja. Ali ovdje, u trećem poglavlju, nastojao sam pokazati kako moralni osjećaj slijedi, prvo, iz dugotrajne i vazda prisutne naravi društvenih nagona u čemu se čovjek slaže s nižim životinjama i, drugo, iz njegovih duhovnih moći koje su vrlo aktivne a njegovi dojmovi o prošlim događajima krajnje živahni, čime se razlikuje od nižih životinja. Zbog takva stanja duha, čovjek ne može izbjeći osvrtanju unazad i uspoređivanju dojmova o događajima i djelima iz prošlosti. On se također neprekidno nada. Stoga pošto je neka prolazna želja ili strast nadjačala  njegove društvene nagone, on razmišlja i uspoređuje sada oslabljen dojam tih prošlih poriva, uz vazda prisutan društveni nagon, i tada imati osjećaj nezadovoljstva koji za sobom ostavljaju svi nezadovoljeni nagoni. Dosljedno tome, on odlučuje drukčije postupiti ubuduće i to je savjest. Svaki nagon koji je trajno jači ili dugotrajniji od drugih pobuđuje osjećaj koji izražavamo izjavom da ga valja slušati. Pas pokazivač, prepeličar, kad bi mogao razmišljati o svojem prošlom vladanju, sam bi sebi rekao: trebao sam (kao što uostalom mi kažemo za njega) na zeca upozoriti, a ne podleći trenutnoj napasti da ga uhvatim.
   Društvene životinje donekle tjera neka želja da nekako općenito pomažu članovima iste zajednice ali, običnije, da obavljaju neke određene radnje. Ta ista opća želja nagoni čovjeka da pomaže svojim bližnjima, ali čovjek ima malo ili nema uopće nekih posebnih nagona. Od nižih životinja on se razlikuje također time što je sposoban svoje želje izražavati riječima koje stoga postaju sredstvo traženja i pružanja pomoći. Pobuda za pomaganje je u čovjeka isto tako ponešto preinačena: ona više nije samo slijepi nagonski poriv nego snažno stoji pod utjecajem pohvale ili pokude sa strane njegovih bližnjih. Jedno i drugo, poštovanje, te udjeljivanje priznanja i pokuda, počivaju na simpatiji. Ta, pak, emocija, kao što smo vidjeli, je jedan od najvažnijih elemenata društvenih nagona. Simpatija, premda je zadobivena kao nagon, također je jako ojačana vježbom ili navikavanjem. Kako svi ljudi žele vlastitu sreću, pohvala ili pokuda daju se za čine ili pobude, sukladno koliko vode takvom cilju; a kako je sreća bitni dio općeg dobra, načelo najveće-sreće* posredno služi kao gotovo sigurno mjerilo ispravnog i pogrešnog. Usporedo s napredovanjem sposobnosti razmišljanja i stjecanjem iskustva, opaženi su dalji učinci nekih oblika vladanja na značaj pojedinca i na opće dobro; i tada kreposti samo-poštivanja, došavši u vidokrug javnog mnijenja, primaju priznanje a njima suprotno djelovanje pokudu. Ali ua manje civiliziranih naroda razum često griješi i unutar toga istog vidokruga nađu se mnogi loši običaji i pokvarena praznovjerja pa se smatraju kao prave kreposti a njihovo kršenje kao teški zločini.
   Moralne sposobnosti općenito se cijene i, opravdano, kao viša vrijednost od intelektualnih sposobnosti. Ali uvijek moramo imati na umu da je djelatnost duha u obliku živahnog dozivanja prošlih dojmova jedna od temeljnih, ma da sekundarna, podloga savjesti. Ta činjenica pruža najjači razlog da se odgajaju i na sve moguće načine potiču intelektualne sposobnosti svakoga ljudskog bića. Nesumnjivo čovjek mlitava duha, ako su njegove sklonosti i simpatije dobro razvijene, biva naveden na dobro djelovanje i može imati zaista osjetljivu savjest. Ali što god čini ljudsku imaginaciju življom i snaži naviku preispitivanja i uspoređivanja prošlih djelovanja, činit će savjest osjetljivijom i u nekoj mjeri slabašne društvene sklonosti i simpatije može nadoknaditi.
   Moralna čovjekova narav došla je do najviše dometa koji je dosad postigla djelomično putem napretka razumskih moći i, sukladno tome, putem ispravnog javnog mnijenja, ali osobito time što su simpatije postale mnogo nježnije i raširenije učincima navike, primjera, poduke i razmišljanja. Nije nevjerojatno da kreposne sklonosti dugom praksom mogu postati nasljedne. Kod civiliziranijih rasa, na razvitak moralnosti snažno je utjecalo uvjerenje u opstojnost svevidećeg Božanstva. Najzad,  čovjek više ne prihvaća pohvalu ili pokudu svojih bližnjih kao poglaviti putokaz, iako tek neki izmaknu njegovu utjecaju, nego su njegove stalne zasade pod nadzorom razuma koji mu nudi najsigurnije pravilo. Tada mu najviši sudac i opominjatilj postaje njegova savjest. Ipak, prvi temelj ili ishodište moralnog osjećaja leži u društvenim nagonima, uključivši simpatiju a ti su nagoni, nema dvojbe, prvobitno stečeni putem prirodnog odabira, kao što je i u nižih životinja.

      Često je rečeno kako vjera u Boga nije samo najveća, nego i najpotpunija od svih razlika između čovjeka i nižih životinja. Kao što smo vidjeli, ipak je nemoguće smatrati kako je ta vjera u čovjeka urođena ili nagonska. S druge strane se čini da je vjera u sve-prožimajuće duhovne činitelje univerzalna i da očito slijedi iz znatnog napretka čovjekovih mogućnosti razmišljanja i još većeg napretka u njegovim sposobnostima imaginacije, znatiželje i čuđenja. Svjestan sam da su mnogi tobožnju nagonsku vjeru u Boga upotrijebili kao dokaz za Njegovu opstojnost. No to je nesmotren dokaz jer bismo tada morali vjerovati u opstojnost mnogih okrutnih i zloćudnih duhova koji su jedva malo moćniji od čovjeka; naime vjera u njih još je općenitije raširena od vjere u neko dobrotvorno Božanstvo. Čini se da se misao o sveopćem i dobrohotnom Stvoritelju svemira pojavila u duhu čovjeka kad je bio uzdignut dugotrajnim gajenjem.
   Onaj tko vjeruje u čovjekov prijelaz od nekoga nisko-organiziranog oblika, prirodno će pitati kako se to odnosi spram vjere u besmrtnost duše. Barbarske ljudske rase, kao što je pokazao Sir J. Lubbock, nemaju nikakva jasna takva vjerovanja a dokazi izvučeni iz prvobitnih vjerovanja divljaka su, kao što smo upravo vidjeli, od male ili nikakve koristi. Neke osobe osjećaju tjeskobu zbog nemoći da odrede točno vrijeme kad, u razvitku jedinke, od prvog traga sićušne zametne vrećice do djeteta da li prije ili poslije rođenja, čovjek postane besmrtno biće; a nema tu nekoga većeg razloga za zabrinutost jer se to vrijeme na ljestvici postupnog organskog uspona vjerojatno ne može utvrditi.2
   Svjestan sam da će zaključke do kojih dolazi ovo djelo neki optužiti kao vrlo protuvjerske, ali onaj tko ih tako optuži dužan je pokazati zašto je protuvjerskije objasniti postanak čovjeka kao posebne vrste podrijetlom od nekoga nižeg oblika, putem zakona varijacije i prirodnog odabira, negoli objasniti rođenje jedinke putem zakona redovna razmnožavanja. I rođenje vrste i rođenje jedinke jednako su dijelovi velikog slijeda zbivanja za koje naš razum odbija da ih shvati kao rezultat slijepog slučaja. Razumljiva je pobuna protiv takva zaključka, bio ili ne bio netko u stanju vjerovati kako je svaka sitna varijacija u ustrojstvu, - sjedinjenje svakog para u ženidbi, - rasijanje neke sjemenke,  - i drugi slični događaji,  udešeni s nekim posebnim ciljem.

   U ova dva sveska o spolnom odabiru raspravlja se na dugo i na široko jer sam pokušao pokazati da je on igrao važnu ulogu u povijesti organskoga svijeta. Budući da svako poglavlje ima sažetak, bilo bi suvišno još dodati nekakav podroban sažetak. Svjestan sam da mnogo ostaje dvojbenog, ali sam se potrudio pružiti nepristran pogled na cijeli predmet. Čini se da spolni odabir u nižim odjeljcima životinjskog svijeta nije izveo ništa; takve životinje često su doživotno pričvršćene za isto mjesto ili imaju dva spola zajedno u istoj jedinci ili, što je još važnije, njihove intelektualne i osjetne sposobnosti nisu dovoljno razvijene da im omoguće osjećaje ljubavi i ljubomore, ili obavljanje izbora. Kada, međutim, dođemo do člankonožaca (Arthropoda) i kralježnjaka (Vertebrata), čak samo do najnižih razreda tih dvaju velikih podkraljevstava, spolni odabir učinio je mnogo i vrijedi zabilježiti da tu nalazimo razvijene intelektualne moći, ali u dvije vrlo posebne linije, do najvišeg standarda, naime u opnokrilaca (Hymenoptera) (mravi, pčele, itd.), među člankonošcima te, među kralježnjacima, u sisavaca (Mammalia), uključivši čovjeka.
   U najrazličitijim razredima životinjskog carstva, u sisavaca, ptica, gmazova, riba, kukaca i čak u rakova, razlike među spolovima idu gotovo točno prema istim pravilima. Mužjaci su gotovo uvijek udvarači i oboružani su posebnom opremom za borbu sa svojim suparnicima. Obično su snažniji i veći od ženki te su opskrbljeni odgovarajućim osobinama odvažnosti i borbenosti. Zbrinuti su jedino oni, ili u mnogo višem stupnju nego ženke, organima za proizvodnju instrumentalne ili vokalne glazbe i mirisnim žlijezdama. Ukrašeni su beskonačno različitim privjescima, vrlo sjajnim ili vrlo upadljivim bojama, često protkani elegantnim šarama, dok su ženke bez ukrasa. Kad se spolovi razlikuju u važnijim ustrojstvima, tada je mužjak opremljen posebnim osjetilima za otkrivanje ženke, pomičnim organima za njeno hvatanje i često prihvatnim organima kojima se za nju prikvači (gonopodiji, paramere i dr. o. pr.). Ta različita ustrojstva za pribavljanje i očaravanje ženke često se u mužjaka razviju samo u jednom dijelu godine, naime za sezonu parenja. U mnogo slučajeva, u većem ili manjem stupnju, preneseni su i na ženke i, tada, oni se u njih pojavljuju samo kao rudimenti. Ako se mužjaci uškope, izgube ih. U mužjaka obično se ne razviju u ranoj mladosti nego se pojave malo prije vremena parenja. Stoga u mnogim slučajevima mladi obaju spolova su slični te ženka cijelog života nalikuje na svoje mlado. Gotovo u svim velikim razredima pojevljuje se nekolicina anomalija gdje postoji gotovo potpuno prebacivanje značajki koje su vlastite jednome i drugom spolu pri čemu ženka preuzima značajke koje zapravo pripadaju mužjacima. Ta iznenađujuća jednoličnost u zakonima koji ravnaju razlikama među spolovima, u tako daleko odijeljenim razredima, shvatljiva je ako prihvatimo da diljem viših odjeljaka životinjskog carstva djeluje jedan zajednički uzrok, to jest spolni odabir.
   Spolni odabir ovisi o uspjehu jednih jedinki u odnosu na druge jedinke istog spola s obzirom na množenje vrste, dok prirodni odabir ovisi o uspjehu obaju spolova, u svim životnim dobima, u odnosu na opće uvjete života. Spolna borba je dvojaka; u jednom slučaju, ona je između jedinki istog spola, obično među mužjacima u nastojanju da potisnu ili ubiju svoje suparnike, pri čemu su ženke pasivne; u drugom pak slučaju, borba je isto tako među jedinkama istog spola, u nastojanju da se uzbudi ili očara jedinke suprotnog spola, obično ženke, koje dalje nisu pasivne nego odabiru najugodnije partnere. Ta vrst odabira vrlo je slična odabiru koji nenamjerno, ali učinkovito, obavlja čovjek na svojim odomaćenim proizvodima kad dugotrajno nastavlja odabirati najugodnije ili najkorisnije jedinke bez ikakve želje da preinači rasu.
   Zakoni nasljeđivanja određuju hoće li značajke koje su postignute putem spolnog odabira od strane jednog spola biti prenesene na isti spol, ili na obadva spola; a isto tako dob u kojoj će se one razviti. Čini se da se varijacije nastale kasno u životu obično prenose na jedan, i to na isti spol. Varijabilnost je neophodna osnovica za djelovanje odabira i o njemu je posve neovisna. Iz toga slijedi da su se varijacije iste opće naravi često pokazale kao prednost i bile gomilane putem spolnog odabira u odnosu na množenje vrste, i putem prirodnog odabira u odnosu na opće ciljeve života.  Stoga se sekindarne spolne oznake kad se podjednako prenose na obadva spola mogu razlučiti od redovnih vrstovnih oznaka samo u svjetlu analogije. Preinake stečene putem spolnog odabira često su vrlo naglašene do te mjere da su često dva spola bila klasificirana kao različite vrste, ili čak kao različiti rodovi. Takve vrlo istaknute razlike mora da su na neki način vrlo važne, a znamo da su u nekim primjerima stečene po cijenu ne samo neugodnosti nego i izlaganja stvarnoj pogibli.
  Vjera u moć spolnog odabira poglavito počiva na sljedećim razlozima. Oznake, za koje imamo ponajvećma razloga pretpostaviti da su tako stečene, omeđene su samo na jedan spol; i već samo to čini vjerojatnim da su nekako povezane s činom rasplođivanja. Te oznake u bezbroj primjera potpuno se razviju tek u zrelosti, a često samo u jednome dijelu godine koji je uvijek vrijeme parenja. Mužjaci (bez obzira na nekoliko iznimaka) su pri snubljenju vrlo aktivni; oni su vrlo dobro opremljeni i na razne načine vrlo privlačni. Valja posebno primijetiti da mužjaci svoju privlačnost iskazuju vrlo brižljivo u nazočnosti ženki i da je iskazuju rijetko ili je uopće ne iskazuju izvan sezone parenja. Bilo bi nevjerojatno da bi sve to razmetanje bilo bez svrhe. Najzad imamo poseban dokaz kod nekih četveronožaca i ptica da su jedinke jednog spola kadre osjećati snažnu odbojnost ili naklonost prema nekim jedinkama suprotnog spola.
   Imajući te činjenice na umu, i ne zaboravljajući na rezultate čevjekova nesvjesnog odabira, čini mi se gotovo sigurnim da su se jedinke jednog spola tijekom dugog niza naraštaja više voljele sparivati s nekim jedinkama drugoga spola, koje su imale naročite osobine pa je potomstvo zasigurno bilo na taj isti način preinačeno. Nisam pokušao prikriti da je nejasno, osim kad su mužjaci mnogobrojniji od ženki ili kad prevladava poligamija, kako privlačniji mužjaci uspijevaju, ostavljajući veći broj potomstva namrijeti svoju superiornost u ukrasima ili inim dražima, nego manje privlačni mužjaci; ali pokazao sam da to vjerojatno ide preko ženki, - naročito preko silovitijih ženki koje se uspiju prve oploditi, odabravši prethodno ne samo privlačnije nego istodobno i silovitije i pobjedničke mužjake.
   Iako imamo pozitivnih dokaza da ptice cijene sjajne i lijepe predmete, kao npr. Bowerove ptice u Australiji, i premda one sigurno cijene snagu pijeva, ipak potpuno prihvaćam da je iznenađujuća činjenica što su ženke mnogih ptica i nekih sisavaca obdarene s dostatno ukusa za nešto što se putem spolnog odabira očito tek postoglo, a to nas još više iznenađuje u slučaju gmazova, riba i kukaca. No, očito je da mi vrlo malo znamo o duhu nižih životinja. Nemoguća je pretpostavka da se mužjaci rajskih ptica ili pauna, na primjer, toliko napinju podižući, šireći ili titrajući pred ženkama svoje prelijepo perje a bez neke svrhe. Sjetimo se činjenice koju navodi ugledni autor u jednome od prethodnih poglavlja kako neke paunice kad im je spriječen pristup željenom mužjaku, ostadoše cijele sezone parenja radije same nego da budu s nekim drugim paunom.
   Ipak, ne poznam nijednu čudniju činjenicu u prirodopisu od ženke plavoglavog pauna (Argusianus argus, o. pr.) koja je u stanju cijeniti gizdave iznijansirane urese u obliku zglobljenih-čašica-glavica (jajasto oblikovanih “očiju”, o. pr.) i pristale šare na letnim perima mužjaka. Ako netko vjeruje da je taj mužjak bio stvoren onakav kakav je danas, tada mora priznati da su mu velika pera koja mu sprečavaju da krila koristi za letenje, i perje koje je ukrašeno na tako osobit način, podareni jedino toj vrsti kao ukras za čin snubljenja i ni za jedno drugo vrijeme. Ako je tako mora isto tako priznati da je ženka stvorena i obdarena sposobnošću da cijeni takav ukras. Razlikujem se u mišljenju samo time što smatram da je mužjak  plavoglavog pauna svoju ljepotu stekao postupno, tako što su ženke tijekom mnogih naraštaja više voljele urešenije mužjake, tako što je sposobnost estetskog doživljavanja kod ženki napredovala putem vježbe ili navike, onako kao što se postupno poboljšavao i naš ukus. Sretnim slučajem neka pera nisu se bila preinačila, pa u mužjaka možemo dobro vidjeti kako su se obične mrlje s crvenkastožutim sjenčanjem na jednoj strani malim i postupnim koracima mogle razviti u čudesne urese u obliku zglobljenih-čašica-glavica, pa je vjerojatno da su se i stvarno tako razvile.
   Svatko tko prihvati načelo evolucije a ipak osjeća veliku poteškoću u prihvaćanju da su ženke sisavaca, ptica, gmazova i riba mogle steći svoje visoko mjerilo ukusa koje je bilo uvjetovano ljepotom mužjaka, i koje se općenito podudara s našim mjerilom, neka se prisjeti da su u svekog od članova kralježnjačkog niza živčane stanice mozga izravni ogranci stanica koje je imao zajednički predak cijele skupine. Tako postaje shvatljivo da su mozak i duhovne sposobnosti pod istim uvjetima kadri za približno isti tijek razvitka i, dosljedno tome, za obavljanje približno istih funkcija.
   Čitatelj koji se potrudio proći ono nekoliko poglavlja posvećenih spolnom odabiru moći će prosuditi u kojoj mjeri su moji zaključci dokazani. Ako prihvaća te zaključke, onda ih, mislim, može protegnuti na čovječanstvo; ali bilo bi suvišno ovdje ponavljati što sam tako nedavno rekao o načinu na koji je djelovao spolni odabir, kako na mušku tako na žensku stranu, prouzročivši da se dva spola u  čovjeka razlikuju u tijelu i duhu, a razne rase da se razlikuju u više osobina jedna od druge, kao i od svojih drevnih i nisko-organiziranih predaka.
   Onaj tko prihvaća načelo spolnog odabira doći će do značajnog zaključka da moždani sustav ne ravna samo većinom sadašnjih funkcija tijela nego da je neizravno utjecao na progresivni razvitak raznih tjelesnih ustrojstava i nekih duhovnih osobina. Odvažnost, borbenost, ustrajnost, tjelesna snaga i veličina, tjelesna oružja svake vrsti, glazbeni i vokalni i instrumentalni organi, žive boje, pruge i oznake, te ukrasni privjesci, neizravno su stečeni od strane jednoga ili drugog spola putem utjecaja ljubavi i ljubomore, putem cijenjenja ljepote u zvuku, boji ili obliku, te putem obavljanja izbora; a te moći duha očito ovise o razvitku moždanog sustava.

   Čovjek pomnom pažnjom brižno motri svojstva i rodovnik svojih konja, goveda i pasa prije nego ih sparuje; ali kad je pred vlastitom ženidbom, rijetko kada, ili nikada, brine takvu brigu. Prepušten slobodnom izboru, nošen je gotovo istim porivima kao i niže životinje iako im je toliko superioran da visoko vrednuje duhovne dražesti i vrline. S druge strane, snažno ga privlači puko bogatstvo i društveni položaj. Ipak, on bi mogao putem odabira nešto učiniti ne samo za tjelesni sastav i izgled svog potomstva nego i za njihove intelektualne i moralne osobine. I jedan i drugi spol trebali bi se uzdržati od braka ako su u nekom značajnijem stupnju inferiorni tjelesno ili duševno; ali takva nadanja su utopijska i nikada se neće ni djelomično ostvariti dok se u potpunosti ne upoznaju zakoni nasljeđivanja. Svi koji rade u tom smjeru, dobro rade. Kad se budu bolje razumjela načela razmnožavanja i nasljeđivanja, nećemo slušati neznalice iz našeg zakonodavstva gdje s prijezorom odbacuju nacrt o lakoj metodi utvrđivanja jesu li ili nisu brakovi u bliskom srodstvu za čovjeka štetni.
         Promicanje dobrobiti čovječanstva jedan je od najzakučastijih problema: od braka bi se trebali uzdržati svi koji ne mogu izbjeći kukavnu neimaštinu u svojoj obitelji; jer siromaštvo nije samo veliko zlo nego teži da se nepromišljenom ženidbom  poveća. S druge strane, kao što je primijetio gosp. Galton, ako ženidbu izbjegavaju razboriti, dok se žene lakomisleni, inferirorni članovi težit će da potisnu bolje članove društva. Čovjek, poput ostalih životinja, do svoga sadašnjeg visokog položaja uspeo se putem borbe za opstanak kao posljedice svoga brzog razmnožavanja; pa ako ima još više napredovati, mora ostati podvrgnut oštroj borbi. Inače, brzo će potonuti u ravnodušnost i visoko nadareni ljudi u borbi za život neće više biti uspješniji od manje nadarenih. Stoga svoju veliku mjeru priraštaja, iako vodi u mnoge i očite nevolje, ne bismo nikako smjeli smanjivati. Mora biti otvorena utakmica za sve ljude i najsposobnijima ne bi trebalo priječiti, putem zakona ili običaja, da ne uspijevaju najbolji i da oni imaju najviše djece. A opet, kako god da je borba za opstanak bila i čak je još uvijek važna, s obzirom na najviši dio ljudske naravi, postoje i drugi važniji čimbenici. Jer moralne osobine su unaprijeđene, i izravno i neizravno, mnogo više putem učinaka navike, moći razmišljanja, poduke, religije, itd., negoli putem prirodnog odabira; premda se ovome potonjem čimbeniku mogu sa sigurnošću pribrojiti društveni nagoni, koji su dali osnovicu za razvitak moralnog osjećaja.

   Glavni zaključak do kojeg smo došli u ovome djelu, naime da je čovjek potekao od nekoga nisko-organiziranog oblika, sa žalošću to kažem, izazvat će kod mnogih osoba odvratnost. No jedva da ima sumnje o našem podrijetlu od barbara. Nikada neću zaboraviti svoje zaprepaštenje kad sam prvi put ugledao skupinu stanovnika Ognjene zemlje na divljoj i ispresijecanoj pješčanoj obali jer mi je glavom sinula misao – takvi bijahu naši preci. Ti ljudi bili su posve goli i premazani ukrasnim bojama, njihove duge vlasi bile su isprepletene, usta zapjenjena od uzbuđenja, a izraz im bio divlji, zastrašen i nepovjerljiv. Jedva da su imali kakva umijeća i poput divljih životinja živjeli su od onog što su mogli uhvatiti; nisu imali nikakve uprave i bili su okrutni spram svakoga tko nije bio iz njihova malog plemena. Tko je vidio divljaka u njegovoj zemlji neće se mnogo postidjeti ako mora priznati da u njegovim žilama teče krv nekoga skromnijeg bića. Jer, sa svoje strane, radije bih da potječem od nekoga junačkog malog majmuna koji se suprotstavio svome strašnom neprijatelju da sačuva život svog čuvara, ili od starog pavijana koji je, sišavši s brijega, trijumfalno ugrabio mladunče iz gomile iznenađenih pasa – nego od divljaka koji uživa u mučenju svojih neprijatelja, prinosi krvne ljudske žrtve, prakticira čedomorstvo bez grižnje savjesti; koji sa svojim ženama postupa kao s ropkinjama, ne zna ni za kakvu pristojnost i vitlan je gomilom praznovjerja.
   Možemo opravdati čovjeka što je ponešto ponosan da se uspeo, doduše ne svojim naporima, do samog vrha organske ljestvice, a ta činjenica da se je dotle uspeo, umjesto da je od početka tu bio postavljen, može mu uliti nadu u još ljepšu sudbinu u budućnosti. Ali mi se ovdje ne bavimo nadama ni strahovima, jedino istinom, koliko nam naš razum omogućuje da je otkrijemo. Pružio sam dokaze najbolje što sam mogao i, kako mi se čini, moramo priznati da čovjek sa svim svojim plemenitim osobinama, sa simpatijom koju osjeća spram najprezrenijih, s dobrohotnošću koju proteže ne samo na druge ljude nego i na najskromnije žive stvorove, sa svojim bogolikim intelektom koji je prodro u kretanje i sastav sunčeva sustava - sa svim tim uzvišenim moćima – da Čovjek nosi u svome tjelesnom ustroju neizbrisivi pečat svoga niskog podrijetla.     

Fusnote:

Prvo poglavlje:      
(1) Grosshirnwindungen des Menschen,' 1868, str. 96.
(2) 'Leç. sur la Phys.,' 1866, p. 890, kako navodi M. Dally, "L'Ordre des Primates et le Transformisme," 1868, str. 29.
(3) "Naturgeschichte der Säugetiere von Paraguay," 1830, str. 50.
(4) Brehm, 'Thiereleben,' Sv. 1., 1864, str. 75, 86. O atelesu, str. 105. O drugim sličnim tvrdnjama, v. str. 25, 107.
(5) O kukcima v. Dr. Laycock 'On a  General Law of Vital Periodicity,' British Association, 1842. Dr. Macculloch, 'Silliman's North American Journal of Science,' sv. xvii, str. 305, proučavao je psa koji je bolovao od tercijane malarične groznice.
(6) Dokaze o tome iznio sam u svome djelu Variation of Animals and Plants under Domestification / 'Variranje životinja i bilja pri odomaćivanju,'/ sv. II, str. 15.
(7) "Mares e diversis generibus Quadrumanorum sine dubio dignoscunt feminas humanas a maribus. Primum, credo, odoratu, postea aspectu. Mr. Youatt, qui diu in Hortis Zoologicis (Bestiariis) medicus animalium erat, vir in rebus observandis cautus et sagax, hoc mihi certissime probavit, et curatores ejusdem loci et alii e ministris confirmaverunt. Sir Andrew Smith et Brehm notabant idem in Cynocephalo. Illustrissimus Cuvier etiam narrat multa de hac re quâ ut opinior nihil turpius potest indicari inter omnia hominibus et Quadrumanis communia. Narrat enim Cynocephalum quendam in furorem incidere aspectu feminarum aliquarum,sed nequaquam accendi tanto furore ab omnibus. Semper eligebat juniores, et dignoscebat in turba, et advocabat voce gestuque."
(8 ) Tu primjedbu za cinocefala i čovjekolike majmune učinili su Geoffroy Saint-Hilaire i F. Cuvier u 'Hist. Nat. des Mamifères,' sv. I., 1824.
(9) Huxley, 'Man's Place in Nature,' 1863, str. 34.
(10) Man's Place in Nature,' 1863, str. 67.
(11) Ljudski zametak (slika gore) je iz djela: Ecker, 'Icones Phys.,' 11851-1859, tabl. XXX, sl. 2. Taj zametak bio je deset crtica dugačak (2,1 cm, o. pr.) tako da je crtež jako povećan. Pseći zametak je iz djela: Bischoff, 'Entwiklungsgeschichte des Hunde-Eies,' 1845, tabl. XI, sl. 42 B. Taj crtež je pet puta povećan, zametak je imao 25 dana. Nutarnji organi su kod oba crteža izostavljeni, a utrobne opne uklonjene. Na te slike me je upozorio Prof. Huxley, a na misao da ih tu uvrstim došao sam čitajući njegovo  djelo 'Man's Place in Nature. Slične crteže donio je Häckel u 'Schöpfungsgeschichte' /Povijest tvorbe/.
(12) Prof. Wyman u 'Proc. of American Acad. of Sciences,' sv. IV, 1860, str. 17.
(13) Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. I, str. 533.
(14) 'Die Grosshirnwindungen des Menschen,' 1868, str. 95.
(15) 'Anatomy of vertebrates,' sv. II, str. 553.
(16) 'Proc. Soc. Nat. Hist.' Boston, 1863, sv. IX, str. 185.
(17) 'Man's Place in Nature,' str. 65.
(18) Već sam bio u grubo napisao ovo poglavlje prije negošto sam pročitao vrijednu raspravu "Caratteri rudimentali in ordine all'origine dell' uomo" ('Annuario della Soc. d. Nat.,' Modena, 1867, str. 81) od Canestrini-ja, kojoj mnogo dugujem. Häckel je, pod naslovom Disteologija, dao jedno divno razlaganje o tom predmetu u svojim djelima  'Generelle Morphologie' /Opća morfologija/ i  'Schöpfungsgeschichte' /Povijest tvorbe/.
(19) Nekoliko dobrih kritika dali su o tome gospoda Murie i Mivart, u 'Transact. Zoolog. Soc.' 1869, sv. VII, str. 92.
(20) 'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 317 i 397. Vidjeti također 'Origin of Species,' 5. izd., str. 535.
(21) Na primjer M. Richard ('Annales des Sciences Nat.', 3. series, Zool. 1852, sv. XVIII, str. 13) opisuje i slika rudimente, kako ga on zove, "nožni mišić ruke,' za koji kaže da je ponekad "beskrajno mali." Drugi mišić, koji zove "le tibial postérieur," obično kod ruke uopće ne postoji, ali se s  vremena na vrijeme pojavljuje u više ili manje rudimentarnom stanju.
(22) Prof. W. Turner, 'Proc. Royal Soc. Edinburgh,' 1866-67, str. 65.
(23) Canestrini navodi za sličan učinak: Hyrt. ('Annuario della Soc. dei Naturalisti,' Modena, 1867, str. 97).
(24) 'The Diseases of the Ear,' koje je napisao J. Toynbee, F.R.S., 1860, str. 12.
(25) Vidjeti također neke primjedbe i crteže uha lemuroida u odličnoj radnji gospode Murie-a i Mivart-a u 'Transact. Zoolog. Soc.,' sv. VII, 1869, str. 6 i 90.
(26) Müller's 'Elements of Physiology,' engl. prijevod, 1842, sv. II, str. 1117. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 260; isto on the Walrus /o moržu/, 'Proc. Zool. Soc.' November 8th, 1854. Vidjeti također R. Knox, 'Great Artists and Anatomists,' str. 106. Taj je rudiment nešto veći u crnaca i Australaca nego u Europljana, v. Carl Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prijevod str. 129.
(27) 'The Physiology and Pathology of Mind,' 2. izd. 1868, str. 134.
(28) Eschricht, Ueber die Richtung der Haare am menschlichen Körper, 'Müller's Archiv für Anat. und Phys.' 1837, str. 47. Često ću se pozvati na tu vrlo neobičnu raspravu.
(29) Paget, 'Lectures on Surgical Pathology,' 1853, sv. I, str. 71.
(30) Eschricht, isto, str. 40, 47.
(31) Dr. Webb, 'Teeth in Man and the Anthropoid Apes,' kako navodi Dr. C. Carter Blake u 'Anthropological Review,' srpanj, 1867, str. 299.
(32) Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 320, 321 i 325.
(33) 'On the Primitive Form of the Skull,' engl. prije. u 'Anthropological Review,' listop. 1868, str. 426.
(34) Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, 416, 434, 441.
(35) 'Annuario della Soc. d. Nat.' Modena, 1867, str. 94.
(36) M. C. Martins ("De l'Unité Organique," u 'Revue des Deux Mondes,' 15. lipnja 1862, str. 16) i Häckel ('Generelle Morphlogie,' sv. II, str. 278) su opazila neobičnu činjenicu kako taj rudiment kadikad prouzroči smrt.
(37) 'The lancet,', 24. siječnja 1863, str. 83.  Dr. Knox, 'Great Artists and Anatomists,' u 'Bulletin de l'Acad. Imp. de St. Pétersbourg,' sv. XII, 1867, str. 448.
(38) "On the Caves of Gibraltar," 'Transact. Internat. Congress of Pehist. Arch.' Third Session, 1869, str. 54.
(39) Quatrefages je nedavno prikupio dokaze o tom predmetu, 'Revue des Cours Scientifiques,' 1867-1868, str. 625.
(40) Owen, 'On the Nature of Limbs,' 1849, str. 114.
(41) Leuckart, u Todd's 'Cyclop. of Anat.' 1849-52, sv. IV, str. 1415. Taj organ u čovjeka je dugačak samo od tri do šest linija (6,3 - 12,6 cm, o. pr.) ali, kao i mnogi drugi rudimentarni dijelovi, on je promjenjiv kako u razvitku tako i glede drugih značajki.
(42) O tom predmeti vidjeti: Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 675, 676, 706.


Drugo poglavlje
(1) Vidjeti dokaz o tome u: Lubbock, 'Prehistoric Times,' str. 354, itd.
(2) 'L'Instinct chez les Insects,' "Revue des Deux Mondes," veljača 1870, str. 690.
(3) 'The American Beaver and his Works,' 1868.
(4) 'The Principles of Psychology,' 2.izd. 1870, str. 418-443.
(5) 'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 212.
(6) 'Recherches sur les Moeurs des Fourmis,' 1810, str. 173.
(7) Svi dalji primjeri koji su navedeni na osnovu ugleda te dvojice prirodoslovaca uzeti su iz djela: Rengger, 'Naturges. der Säugethiere von Paraguay,' 1830, str. 41-57. i iz djela: Brehm, 'Thierleben,' Sv. I, str. 10-87.
( 'Bridgewater Treatise,' str. 263.
(9) W. C. L. Martin, 'Nat. Hist. of Mammalia,' 1841, str. 405.
(10) Navodi Vogt, 'Mémoire sur les Microcéphales,' 1867, str. 168.
(11) 'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 27.
(12) 'Les Moeurs des Fourmis,' 1810, str. 150.
(13) Navedeno u djelu: Dr. Maudsley, 'Physiology and Pathology of Mind,' 1808, str. 19, 220.
(14) Dr. Jerdon, 'Birds of India,' sv. I, str. XXI.
(15) Djelo gosp. L. H. Morgan-a, 'The American Beaver,' 1868. pruža dobar primjer za tu primjedbu. Ne mogu se, međutim, oteti sumnji da on preveć podcjenjuje snagu nagona.
(16) 'The Moor and the Loch,' str. 45. Col. Hutchinson on 'Dog Breaking,' 1850, str. 46.
(17) 'Personal Narrative,' engl. prijev. sv. III, str. 106.
(18) To navodi Sir C. Lyell, 'Antiquity of Man,' str. 497.
(19) 'Journal of Researches during the Voyage of the "Beagle,"' 1845, str. 398. 'Origin of Species' 5. izd. str. 260.
(20) 'Lettres Phil. sur l'Inteligence des Animaux,' ponov. izd. 1802, str. 86.
(21) Vidi dokaze o tome u I. poglav., sv. I. 'O the Variation of Animals and Plants under Domestification.'
(22) 'Proc. Zoolog. Soc.' 1864, str. 186.
(23) Savage and Wyman u: 'Boston Journal of Nat. Hist,' sv. IV, 1843-44, str. 383.
(24) 'Säugethiere von Paraguay,' 1830, str. 51-56.
(25) 'Thierleben,' Sv. I, str. 79, 82.
(26) 'The Malay Archipelago,' sv. I, 1869, str. 87.
(27) 'Primeval Man,' 1869, str. 145, 147.
(28) 'Prefistoric Times,' 1865, str. 473, itd.
(29) Navedeno u: 'Anthropological Review,' 1864, str. 158.
(30) Rengger, isto, str. 45.
(31) Vidjeti moje djelo 'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 27.
(32) Vidjeti razlaganje o tome u gosp. E. B. Tylor-ovu vrlo zanimljivom djelu 'Researches into the Early History of Mankind,' 1865, poglavlja II. do IV.
(33) Poštov. Daines Barrington u 'Philosoph. Transactions,' 1773, str. 202. Vidjeti također u: Dureau de la Malle, u 'Ann. des Sc. Nat.' 3. serija, Zoolog., sv. X, str. 119.
(34) 'On the Origin of Language,' od H. Wedgwood-a, 1866: 'Chapters on Language,' od vlč. F. W. Farrar-a, 1865. To su najzanimljivija djela. Vidjeti također: 'De la Phys. et de la Parole,' od Alberta Lemoine-a, 1865, str. 190. Djelo pok. profesora Aug. Schleicher-a o tom predmetu na engleski preveo Dr. Bikkers, pod naslovom 'Darwinism tested by the Science of Language,' 1869.
(35) Vogt, 'Mémoire sur les Microcéphales,' 1867, str. 169. Što se tiče divljaka, neke činjenice naveo sam u svome djelu 'Journal of Researches,' etc., 1845, str. 206.
(36) Vidjeti jasan dokaz o tom pitanju u dva ovdje tako često navedena djela koja su napisali Brehm i Rengger.
(37) Vidjeti o tome primjedbe koje je dao Dr. Maudsley, 'The Physiology and Pathology of Mind,' 2. izd. 1868, str. 199.
(38)   O tome su priopćeni mnogi zanimljivi slučajevi. Vidjeti, na primjer, 'Inquiries Concerning the Intellectual Powers,' koje je napisao Dr. Abercrombie, 1838, str. 150.
(39)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 6.
(40)   Vidjeti neke dobre primjedbe o tome učinku od Dr. Maudsley-a, 'The Phisiology and Pathology of Mind,' 1868, str. 199.
(41)   Macgillivray, 'Hist. of British Birds,' sv. II, 1839, str. 29. Izvrsni opažač gosp. Blackwall primijećuje da svrake nauče lakše izgovarati pojedine riječi, pa čak i kratke rečenice, nego bilo koja druga britanska ptica; no ipak, on kaže da, i poslije vrlo dugog pomnog ispitivanja njihovih navika, nije otkrio da one, kad su u prirodi, pokazuju neku osobitu sposobnost oponašanja. 'Researches in Zoology,' 1834, str. 158.
(42)   Vidjeti o vrlo zanimljivom paralelizmu između razvitka vrste i jezikâ na koji ukazuje Sir C. Lyell u 'The Geol. Evidence of the Antiquity of Man,' 1869, pogl. XXIII.
(43)   Vidjeto napomene o tome učinku u jednome vrlo zanimljivom članku vlč. F. W. Farrar-a, pod naslovom "Philology and Darwinism" u 'Nature,' 24. ožujka 1870, str. 528.
(44)   'Nature,' 6. siječnja 1870, str. 257.
(45)    Naveo C. S. Wake, 'Chapters on Man,' 1868, str. 101.
(46)   Buckland, 'Bridgewater Treatise,' str. 411.
(47)   Vidjeti neke dobre primjedbe o pojednostavljivanju jezikâ u djelu Sir J- Lubbock-a, 'Origin of Civilisation,' 1870, str. 278.
(48)   'Conférences sur la Théorie Darwinienne,' franc. prijevod., 1869, str. 132.
(49)   Vlč. Dr. J. M'Cann, 'Anti-Darwinism,' 1869, str. 18.
(50)   'The Spectator,' 4. prosinca 1869, str. 1430.
(51)   Vidjeti izvrstan članak o tom predmetu koji je napisao vlč. F. W. Farrar, u 'Anthorpological Review,' kolovoz 1864, str. CCXVII. Za druge činjenice vidi od Sir Lubbocka 'Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, str. 564: i posebno poglavlja o religiji u njegovu djelu 'Origin of Civilisation,' 1870.
(52)   The Worship of Animals and Plants, u 'Fortnightly Review,' 1. listopada 1869, str. 422.
(53)   Taylor, 'Early History of Mankind,' 1865, str. 6. Vidjeti također tri dojmljiva poglavlja o razvoju religije u Lubbockovu djelu 'Origin of Civilisation,'  1870. Na sličan način gosp. Herbert Spencer u svome oštroumnom ogledu  u 'Fortnightly Review' (1. svibnja 1870, str. 535) kaže za najranije oblike religijskog vjerovanja u cijelome svijetu da je čovjek na njih naveden snovima, slikama i drugim uzrocima, da vidi samoga sebe kao dvostruko biće: tjelesno i duhovno. Pošto se vjerovalo da takvo duhovno biće postoji i poslije smrti i da je moćno, udobrovoljavali su ga  različitim  darovima i obredima te ga prizivali u pomoć. On zatim pokazuje da se za imena ili nadimke nekih životinja ili drugih predmeta, kojima su nazivani prvi preci ili utemeljitelji  plemena, poslije dugog vremena pomišljalo da predstavljaju stvarnog plemenskog pretka, pa se za takvu životinju ili predmet prirodno vjerovalo da još uvijek postoji kao duh, držalo ga se svetim i štovalo kao neko božanstvo. Ne mogu, međutim, odoljeti sumnji da je postojao jedan još raniji i priprostiji stadij kada se mislilo za sve što je pokazivalo neku snagu ili gibanje da je, slično kao i mi, obdareno nekim oblikom života i duhovnim sposobnostima.
(54)   Vidjeti vrijedan članak 'Physical Elements of Religion' od gosp. L. Owen-a Pike-a, u "Anthropolog. Review," travanj 1870, str. LXIII.
(55)   'Religion, Moral, etc. der Darwin'schen Art-Lehre,' 1869, str. 53.
(56)   'Prehistoric Times,' 2. izd., str. 571. U tom djelu (na str. 553)naći će se izvrsna priopćenja o mnogim neobičnim i ćudljivim običajima divljaka.   
       

Treće poglavlje

(1)   Vidjeti, na primjer, o tome u: Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ str. 21, itd.
(2)   ‘Disertation on Ethical Philosophy,’ 1837, str. 231, itd.
(3)   ‘Metaphysics of Ethics,’ preveo J. W. Semple, Edinburgh, 1836, str. 136.
(4)   Gosp. Bain daje (‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 543-725) popis od dvadeset i šest britanskih autora koji su o tome pisali i imena kojih su poznata svakome čitatelju; njima se mogu priključiti ime samoga gosp. Bain-a, pa imena gosp. Lecky-ja, gosp. Shadworth-a Hodgson-a, Sir J. Lubbock-a i dr.
(5)   Sir B. Brodie, pošto je promatrao čovjeka kao društvenu životinju (‘Psychological Enquieries,’ 1854, str. 182), postavlja ovo važno pitanje: “Ne rješava li se time sporno pitanje oko opstojnosti moralnog osjetila?” Na sličnu misao došli su vjerojatno mnogi kao, primjerice, u davna vremena Marko Aurelije. Gosp.J. S. Mill govori u svome glasovitom djelu ‘Utilitarianism,’ (1864, str. 46) o društvenim osjećajima kao o “naravnoj osnovici osjećaja za utilitarnu moralnost,” ali na prethodnoj strani on kaže: “Ako, kao što ja mislim, ta moralna osjećanja nisu urođena nego stečena, ona zato nisu manje prirodna.” Oklijevajući usuđujem se reći da mislim drukčije od tako dubokog mislioca, ali teško je u nižih životinja osporiti da su im društvena osjećanja nagonska i urođena; pa zašto onda ne bi bilo tako i u čovjeka? Gosp. Bain (vidjeti, npr. ‘The Emotions and the Will,’ 1865, str. 481) i drugi misle da moralni osjećaj stječe svaka jedinka tijekom svog života. Barem prema općoj teoriji evolucije to je krajnje nevjerojatno.
(6)   ‘Die Darwin’sche Theorie,’ str. 101.
(7)   Gosp. R. Brown u ‘Proc. Zoolog. Soc.,’ 1868, str. 409.
(   Brehm, ‘Thierleben,’ Sv. I, 1864, str. 52, 79. O tome kako majmuni jedni drugima vade trnje, vidjeti na str. 54. O hamadriasima, koji otkotrljavaju kamenje, navod je prema  Alvarezu čija opažanja Brehm drži posve vjerodostojnima. O slučajevima gdje stari mužjaci pavijana napadaju pse, vidjeti str. 79; a za orla, str. 56.
(9)   ‘Annals and mag. of Nat. Hist.,’ studeni, 1868, str. 382.
(10)   Sir J. Lubbock, ‘Prehistoric Times,’ 2. izd., str. 446.
(11)   Navedeno po djelu gosp. L. H. Morgan-a, ‘The American Beaver,’ 1868, str. 272. Kapetan Stansbury donosi također jedno zanimljivo priopćenje  kako je pola tuceta nesita upućivalo i bodrilo jednoga vrlo mladog nesita pri njegovim nastojanjima da se izvuče iz vrlo jake struje koja ga je bila zahvatila.
(12)   Kao što tvrdi gosp. Bain: “Stvarna pomoć onome koji trpi potječe samo iz čiste simpatije,” ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 245.
(13)   ‘Thierleben,’ Sv. I, str. 85.
(14)   ‘De l’Espèce et de la Class.’ 1869, str. 97.
(15)   ‘Der Darwin’schen Art-Lehre,’ str. 54.
(16)   Brehm, ‘Thierleben,’ Sv. I, str. 76.
(17)   Vidjeti prvo i izvrsno poglavlje u djelu Adama Smith-a ‘Theory of Moral Sentiments.’ Također Bain-ovo djelo ‘Mental and Moral Science,’ 1868,  str. 244 i 275-282. Gosp. Bain tvrdi da je “simpatija, posredno, izvor zadovoljstva simpatizeru,” i on to objašnjava uzajamnošću. On primjećuje da osoba kojoj se čini dobro “ili drugi namjesto nje, mogu se odužiti za sve žrtve, uzvraćajući simpatijama i dobrim uslugama.” Ali ako je simpatija, kao što se čini  da jest, zapravo nagon, onda će njeno iskazivanje pružati izravno zadovoljstvo, kao i postupanje, ranije smo to istaknuli, po gotovo svakome drugom nagonu.
(18)          Vlč. L. Jenyns tvrdi (vidjeti njegov spis u ‘White’s Nat. Hist. of Selborne,’ 1853, str. 204) da je tu činjenicu prvi put priopćio slavni Jenner u ‘Phil. Transact.’ 1824. i da su je nakon toga potvrdili mnogi promatrači, osobito gosp. Blackwall. Ovaj potonji marljivi promatrač proučavao je, u kasnu jesen, tijekom dvije godine, trideset i šest gnijezda; u dvanaest gnijezda našao je mrtve ptiće, u pet su bila jaja koja tek što se nisu bila otvorila, a u tri je razvitak bio zaustavljenMnoge ptice koje još nisu bile dovoljno odrasle za dug let bile su također ostavljene na cjedilu. Vidjeti: Blackwall, ‘Researches in Zoology,’ 1834, str. 108, 118. Za kakve dopunske dokaze, premda oni nisu potrebni, vidjeti: Leroy, ‘Lettres Phil.’ 1802, str. 217.
(19)   Hume kaže (‘An Enquiry Concerning the Principles of Morals,’ izd. iz 1751, str. 132): “Čini se da moramo priznati kako mi prema sreći i bijedi drugih nismo sasvim ravnodušni, ali da pogled na sreću … izaziva u nas potajnu radost, a promatranje bijede … učini da na našu imaginaciju nalegne tuga.”
(20)    ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 254.
(21)   Naveo sam jedan takav slučaj gdje su tri patagonska Indijanca više voljela da budu jedan za drugim strijeljani nego da izdadu planove svojih ratnih drugova (‘Journal of Researches,’ 1845, str. 103).
(22)   Dr. Prosper Despine, u svome djelu ‘Psychologie Naturelle,’ 1868 (sv. I, str. 243; sv. II, str. 169) navodi mnoge zanimljive slučajeve zločinaca koji su očito bili bez ikakve savjesti.
(23)   Vidjeti dobar članak u ‘North British Review,’ 1867, str. 395. Vidjeti također članke gosp. W. Bagehot-a o važnosti poslušnosti i sloge kod primitivnog čovjeka, u ‘Fortnightly Review,’ 1867, str. 529, i 1868, str. 457, itd.
(24)   Najpotpunije priopćenje koje sam našao dao je Dr. Gerland u svome djelu ‘Ueber das Austerben der Naturvölker,’ 1868; ali na pitanje čedomorstva vratit ću se u jednome od sljedećih poglavlja.
(25)   Vidjeti vrlo zanimljivu raspravu o samoubojstvu u Lecky-jevoj ‘History of European Morals,’ sv. I, 1869, str. 223.
(26)   Vidjeti, na primjer, izvješće gosp. Hamilton-a o Kafirima u ‘Anthropological Review,’ 1870, str. XV.
(27)   Gosp. M’Lennan daje pravu zbirku činjenica o tom pitanju (‘Primitive Marriage,’ 1865, str. 176).
(28)   Lecky, ‘History of European Morals,’ sv. I, 1869, str. 109.
(29)   ‘Embassy to China,’ sv. II, str. 318.
(30)   Vidjeti o tom predmetu obilje dokaza u VII. poglavlju Sir J. Lubbock-ovog djela ‘Origin of Civilisation,’ 1870.
(31)   Na primjer Lecky, ‘Hist.  European Morals,’ sv. I, str. 124.
(32)   Taj izraz upotrebljen je u jednome izvrsnom članku u ‘Westminster Review,’ listopad 1869, str. 498. O načelu najveće sreće vidjeti u:  J. S. Mill, ‘Utilitarianism,’ str. 17.
(33)   Lijepe primjere naveo je gosp. Wallace u ‘Scientific Opinion,’ od 15. rujna 1869; a još potpunije u svojim ‘Contributions to the Theory of Natural Selection,’ 1870, str. 353.
(34)   Tennyson, ‘Idylls of the King,’ str. 244.
(35)   ‘The Thoughts of the Emperor M. Aurelius Antoninus,’ engl. prijev., 2. izd., 1869, str. 112. Marko Aurelije rođen je G.G. 121.
(36)   Pismo gosp. Mill-u u Bain-ovu djelu ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 722.
(37)   Neki pisac u ‘North British Review’ (srpanj, 1869, str. 531), vrlo sposoban za pametno rasuđivanje, opredjeljuje se odlučno u prilog takvog mišljenja. Čini se da se s time donekle slaže i gosp. Lecky (‘Hist. of Morals,’ sv. I, str. 143).
(38)   Vidjeti njegovo važno djelo ‘Hereditary Genius,’ 1869, str. 349. Duke of Argyll (‘Primeval Man,’ 1869, str. 188) ičinio je nekoliko dobrih primjedbi glede čovjekove naravi u borbi između dobra i zla.
(39)   ‘The Thoughts of Marcus Aurelius’ etc., str. 139.

Četvrto poglavlje

(1)   ‘Investigations in Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,’ napisao B. A. Gould, 1869, str. 256.
(2)   Što se tiče članka “Cranial forms of the American aborigines,” vidjeti: Dr. Aitken Meigs u ‘Proc. Nat. Sci.’ Philadelphia, svibanj 1866. O Australcima, vidjeti Huxley, u Lyell-ovom djelu ‘Antiquity of Man,’ 1863, str. 87. O otočanima Sendviških otoka, Prof. J. Wyman, ‘Observations on Crania,’ Boston, 1868, str. 18.
(3)   ‘Anatomy of the Arteries,’ napisao R. Quain.
(4)   ‘Transact. Royal Soc.’ Edinburgh, sv. XXIV, str. 175, 189.
(5)   ‘Proc. Royal Soc.’ 1867, str. 544; također 1868, str. 483, 524. Postoji i prethodno priopćenje, 1866, str. 229.
(6)   ‘Proc. R. Irish Academy,’ sv. X. 1868, str. 141.
(7)   ‘Act. Acad.,’ St. Petersburg, 1778, dio II, str. 217.
(   Brehm, ‘Thierleben,’ sv. I, str. 58, 87. Rengger, ‘Säugthiere von Paraguay,’ str. 57.
(9)   ‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II. pogl. XII.
(10)   ‘Hereditary Genius: an Inquiery into its Laws and Consequences,’ 1869.
(11)   Gosp. Bates primjećuje (‘The Naturalist on the Amazons,’ 1863, sv. II. str. 159) o Indijancima iz istoga južnoameričkog plemena da “ni dvojica od njih nisu imala jednak oblik glave; jedan ima ovalno lice finih crta, a u drugog je pravi široki mongolski istureni obraz, širokih nozdrva i kosih očiju.2
(12)   Blumenbach, ‘Treatises on Anthropolog.’ engl. prijevod, 1865, str. 205.
(13)   Godron, ‘De l’Espèce,’ 1859, sv. II. knjiga 3. Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861. Također predavanja iz antropologije, objavljena u ‘Revue des Cours Scientifiques,’ 1866-1868.
(14)   ‘Hist. Gen. et Part. des Anomalies de l’Organisation,’ u tri sveska, sv. I. 1832.
(15)   O tim zakonima opširno sam raspravljao u ‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II. pogl. XXII. i XXIII.  M. J. P. Durand je kasnije (1868) objavio vrijedan ogled ‘De Influence des Milieux, etc.’ On velik utjecaj pripisuje tlu.
(16)   ‘Investigations in Military and Anthrop. Statistics,’ etc. 1869, napisao B. A, Gould, str. 93, 107, 126, 131, 134.
(17)   O Polinežanima, vidjeti Prichard-ovo djelo ‘Physical Hist. of Mankind,’ sv. V, 1847, str. 145, 283. Također Godron, ‘De l’Espèce,’ sv. II, str. 289. Postoji također znatna razlika u vanjskome izgledu između blisko srodnih Hindusa s Gornjeg Gangesa i Bengala; vidjeti Elphinstone: ‘History of India,’ sv. I, str. 324.
(18)   ‘Memoirs, Anthropol. Soc.’ sv. III, 1867-69, str. 561, 565, 567.
(19)   Dr. Brakenridge, ‘Theory of Diathesis,’ ‘Medical Times,’ 19. lipnja i 17. srpnja, 1869.
(20)   Autoritete za tih nekoliko tvrdnji naveo sam u svome djelu ‘Variation of Animals under Domestification,’ sv. II, str. 297-300.  Dr. Jaeger, “Ueber das Längenwachsthum der Knochen,” ‘Jenischen Zeitschrift,’ sv. V., dio I.
(21)   ‘Investigations,’ etc. napisao B. A. Gould, 1869, str. 288.
(22)   ‘Säugthiere von Paraguay,’ 1830, str. 4.
(23)   ‘History of Greenland,’ engl. prijevod 1767, sv. I, str. 230.
(24)   ‘Intermarriage.’ Napisao Alex. Walker, 1838, str. 377.
(25)   ‘The Variation of Animals under Domestification,’ sv. I, str.173.
(26)   ‘Principles of Biology,’ sv. I. str. 455.
(27)   Paget, ‘Lectures on Surgical Pathology,’ sv. I. 1853, str. 209.
(28)   ‘The Variation of Animals under Domestification,’ sv. II. str. 8.
(29)   ‘Säugthiere von Paraguay,’ str. 8, 10.  Imao sam priliku promatrati izvanrednu sposobnost vida kod stanovnika Ognjene zemlje. Vidjeti također o tome: Lawrance (‘Lectures on Physiology,’ etc., 1822, str. 404). M. Giraud-Teulon u novije vrijeme prikupio je (‘Revue des Cours Scientifiques,’ 1870, str. 625) mnogo valjanih dokaza kojima potvrđuje da je uzrok kratkovidnosti: “C’est le travail assidu, de près” /Riječ je o dugotrajnom radu oka na blizinu/.
(30)    Prichard, ‘Phys. Hist. of Mankind,’ navod prema Blumenbach, sv. I. 1851, str. 311; za mišljenje Pallasa, sv. IV. 1844, str. 407.
(31)   Navedeno po Prichard-u, ‘Researches into the Phys. Hist. of Mankind,’ sv. V. str. 463.
(32)   Vrijedna rasprava gosp. Forbes-a upravo je izašla u ‘Journal of the Ethnological Soc. of London,’ novi niz, sv. II. 1870, str. 193.
(33)   Dr. Wilckens (‘Landwirthschaft. Wochenblatt,’ br. 10, 1869) nedavno je objavio zanimljiv ogled u kojem je pokazao kako su svoje organe preinačile domaće životinje što žive u planinskim krajevima.
(34)   ‘Memoire sur les Microcéphales,’ 1867, str. 50, 125, 169, 171, 184-198.
(35)   Vidjeti dobro poznati članak u ‘Cyclop. of Anat. and Phys.’ sv. V. 1859, str. 642.  Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III. 1868, str. 687.  Prof. Turner, u ‘Edinburgh Medical Journal,’ veljača 1865.
(36)   ‘Annuario della Soc. dei Naturalisti in Modena,’ 1867, str. 83. Prof. Canestrini navodi izvadke iz različitih pisaca o tome predmetu. Laurillard, pošto je utvrdio kod mnogih ljudi  i kod nekih majmuna potpunu sličnost u obliku, omjerima i spoju obiju jagodičnih kostiju,  primjećuje da takav poredak dijelova ne može smatrati pukom slučajnošću.
(37)   Cijeli niz slučajeva naveo je Isid. geoffroy St.-Hilaire, ‘Hist. des Anomalies,’ knj. III, str. 437.
(38)   U svome djelu ‘Variation under Domestification’ (sv. II, str. 57) nerijetko pojavljivanje prekobrojnih sisa u žena pripisao sam vrnuću, reverziji. Na takav kao vjerojatni zaključak bio sam naveden time što su dodatne sise općenito smještene simetrično na prsima, a još više jednim slučajem, gdje se u jedne žene, čija je majka imala prekobrojne sise, pojavila samo jedna funkcionalna sisa u području prepone. Ali Prof. Preyer (‘Der Kampf um das Dasein,’ 1869, str. 45) tvrdi da mammae erraticae /lutajuće sise/ mogu doći i na drugim mjestima, čak na leđima, tako da je uvjerljivost mog stajališta znatno oslabljena ili čak posve poništena.
         Iako s velikim oklijevanjem, u tome istom djelu (sv. II. str. 12), vrnuću sam prirpisao
      čestu pojavu polidaktilizma kod ljudi. Djelomično me na to navela tvrdnja Prof. Owena da neki ribogmazovi (Ichtyopterygia) imaju višu od pet prstiju i stoga sam smatrao da se takvi ljudi zadržali prvobitno stanje: no pošto sam pročitao raspravu Prof. Gegenbaur-a (‘Jenaischen Zeitschrift,’ sv. 3, str. 341), koji je u tome najveći autoritet u cijeloj Europi, i koji pobija Owenov zaključak, vidim da je krajnje dvojbeno da li je prekobrojnost prstiju moguće tako objasniti. Činjenica je da takvi prsti ne samo da se pojavljuju često i da su jako nasljedni, nego nakon što se odsijeku mogu ponovno narasti, poput normalnih prstiju kod nižih kralježnjaka, a to me je posebno navelo na gornji zaključak. Ta neobična činjenica da ponovno narastu ostaje neobjašnjiva ako se misao na vrnuće nekakvome dalekom pretku mora odbaciti. – Ne mogu, međutim, prihvatiti mišljenje Prof. Gegenbaura da se dodatni prsti ne mogu pojaviti putem vrnuća, a da se istodobno i na sličan način ne preinače drugi dijelovi kostura; jer vrnućem značajke se često pojedinačno pojavljuju.
(39)   ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III. 1868, str. 323.
(40)   ‘Generelle Morphologie,’ 1866, sv. II. str. CIV.
(41)   Carl Vogt, ‘Lectures on Man,’ engl. prij. 1864, str. 151.
(42)   C. Carter Blake, o gornjoj čeljusti iz La Neulette, ‘Anthropolog. Review,’ 1867, str. 295. – Schaafhausen, isto, 1868, str. 426.
(43)   ‘The Anatomy of Expression,’ 1844, str. 110, 131.
(44)   Navod prema Prof. Canestrini-ju u ‘Annuario,’ etc. 1867, str. 90.
(45)   Te rasprave mora pomno proučavati naročito onaj koji želi vidjeti učestalost mijenjanja naših mišića i kako pri tom mijenjanju postaju slični mišićima majmuna (Quadrumana). Sljedeći navodi odnose se na neke točke kojih sam se u svome tekstu dotaknuo: ‘Proc. Royal  Soc.’, sv. XIV, 1865, str. 379-384; sv. XV, 1866, str. 241, 242; sv. XV, 1867, str. 544; sv. XVI, 1868, str. 524. Mogu ovdje dodati da su Dr. Murie i St. George Mivart u svojoj raspravi o lemuroidima ('Tra‘sact. Zoolog. Soc.,' sv. VII, 1869, str. 96) pokazali kako su neki mišići u tih životinja, koje su najniži članovi primata, izvanredno promjenjivi. U lemuroida ima brojnih gradacija, također među mišićima koje vode do ustrojstava što su pronađena u još nižih životinja.
(46)    Prof. Macalister, u ‘Proc. . R. Irish Academy,’ sv. X, 1868, str. 124.
(47)   Prof. Macalister (isto, str. 121) je svoja opažanja prikazao tablicom i utvrdio da su mišićne anomalije najčešće u podlaktici, zatim u licu, te u nozi, itd.
(48)   Vlč. Dr. Haughton, pošto je naveo (‘Proc. R. Irish Academy, 27. lipnja 1864, str. 715) jedan važan slučaj varijacije u čovječjem flexor pollicis longus (dugi mišić pregibač palca), dodaje: “Ovaj važan primjer pokazuje da čovjek može ponekad u palcu i u prstima  imati poredak tetiva koji je karakterističan za makaka; ali ne mogu kazati da li taj slučaj mora značiti da se makak uspeo do čovjeka ili se čovjek srozao u makaka, ili je to urođena mušičavost prirode.” Zadovoljstvo je čuti tako uglednog anatoma  i tako ogorčenog protivnika evolucionizma da priznaje mogućnost čak obiju prvih pretpostavki. – Prof. Macalister je također opisao (‘Proc. R. Irish Academy,’ sv. X, 1864, str. 138) varijacije u flexor pollicis longus koje su značajnije zbog svojih odnosa prema istim mišićima u četverorukih majmuna (Quadrumana).
(49)   Autoritete na koje se pozivam glede ovih nekoliko tvrdnji naveo sam u svome djelu ‘Variation of Animals under Domestification,’ sv. II, str. 320-335.
(50)   Cijeli taj predmet raspravio sam u pogl. XXIII, sv. II. mojeg djela ‘Variation of Animals and Plants under Domestification.’
(51)   Pogledati sve znamenitiji ‘Essay on the Principle of Population,’ od vlč. T. Malthus-a, sv. I. 1826, str. 6, 517.
(52)   ‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II, str. 111-113, 163.
(53)   Gosp. Sedgwick, ‘British and Foreign Medico-Chirurg. Review,’ srpanj 1863, str. 170.
(54)   ‘The Annals of Rural Bengal,’ od W. W. Hunter-a, 1868, str. 259.
(55)   ‘Primitive Marriage,’ 1865.
(56)   Vidjeti neke dobre primjedbe o tom učinku koje je učinio W. Stanley Jevons, “A Deduction from Darwin’s Theory,” ‘Nature,’ 1869, str. 231.
(57)   Latham, ‘Man and his Migrations,’ 1851, str. 135.
(58)   G-da Murie i Mivart u svome članku “Anatomy of the Lemuroidea” (‘Transact. Zoolog. Soc.’ sv. VII, 1869, str. 96-98) kažu: “Neki mišići tako su nepravilni u svome rasporedu da se ne mogu uspješno klasificirati u bilo koju od navedenih skupina.” Ti mišići često se razlikuju čak na suprotnim stranama tijela iste jedinke.
(59)   ‘Quarterly Review,’ travanj, 1869, str. 392. To je podrobnije pretreseno u: Wallace, ‘Contributions to the Theory of Natural Selection,’ 1870, gdje su ponovno objavljene sve rasprave koje se odnose na to djelo. ‘The Essay on Man’ vješto je kritizirao Prof. Claparède, jedan od najuglednijih zoologa u Europi, i to u jednome članku koji je izašao u ‘Bibliothéque Universelle”, lipanj 1870. Primjedba koju sam u svome tekstu naveo iznenadit će svakoga tko je čitao Wallaceovu glasovitu raspravu ‘The Origin of Human Races deduced from the Theory of Natural Selection’ (prvotno objavljena u ‘Anthropological Review,’ svibanj 1864, str. CLVIII). Ne mogu a da ovdje ne spomenem sasvim umjesnu primjedbu J. Lubbocka (‘Prehistoric Times,’ 1865, str. 479) koja se odnosi na tu raspravu, naime da je gosp. Wallace “s karakterističnom nesebičnošću pripisuje to (tj. ideju o prirodnom odabiru) isključivo gosp. Darwinu, iako je i on, kao što je dobro znano, neovisno došao do te iste ideje i objavio je istovremeno, iako ne tako  dobro obrađenu.”
(60)   Naveo gosp. Lawson Tait u svome djelu “Law of Natural Selection,” – ‘Dublin Quarterly Journal of Medical Science,’ velj. 1869.  U istu svrhu je naveden i Dr. Keller.
(61)   Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III, str. 71.
(62)   ‘Quarterly Review,’ travanj 1869, str. 392.
(63)   U Hylobates syndactylus, kao što samo ime kaže, dva prsta su redovito srasla, a to je, kao što mi javlja  gosp. Blyth, također ponekad slučaj s prstima H. agilis, lar i leuciscus.
(64)   Brehm, ‘Thierleben,’ sv. I, str. 80.
(65)   “The Hand, its mechanism,” etc. ‘Bridgewater Treatise,’ 1833, str. 38.
(66)   Häckel je izvrsno objasnio stupnjeve kojima je čovjek postao dvonožac: ‘Natürliche Schöpfungsgeschichte,’ 1868, str. 507. Dr. Büchner (‘Conférences de la Théorie Darwinienne,’ 1869, str. 135) dao je dobre primjere upotrebe čovječje noge kao organa za hvatanje; on je pisao i o načinu kretanja kod viših majmuna na što ću se osvrnuti u sljedećim poglavljima: o tome načinu kretanja vidjeti također Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III, str. 71.
(67)   “On the Primitive Form of the Skull,” /O primitivnom obliku lubanje”) engl. prijev. u ‘Anthropological Review,’ listop. 1868, str. 428.  Owen (‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. II, 1866, str. 551) o mastoidnom izdanku u viših majmuna.
(68)   'Die Grenzen der Thierwelt, eine Betrachtung zu Darwin's Lehre,' 1868. str. 51.
(69)   Dujardin, 'Annales des Sc. Nat.' 3rd series, Zoolog. knj. XIV, 1850, str. 203. See also gosp. Lowne, 'Anatomy and Physiol. of the Musca vomitoria,' 1870, str. 14. - Moj sin, gosp. F. Darwin, isjekao je za mene moždane ganglije mrava Formica rufa.
(70)   'Philosophical Transactions,' 1869, str. 513.
(71)   Navedeno u: C. Vogt-ovim 'Lectures on Man,' engl. prijev. 1864, str. 88, 90. - Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. I. 1838, str. 305.
(72)   'Comptes Rendus des Sciences,' etc. 1. lipnja 1868.
(73)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 124-129.
(74)   Schaaffhausen donosi, prema Blumenbachu i Buschu, slučajeve koji se odnose na grčeve i ožiljke u 'Anthropolog. Review,' listopad 1868, str. 420. Dr. Jarrold ('Anthopologia,' 1808, str. 115, 116) donosi slučajeve Camper-ovih i vlastitih opažanja, slučajeve preinačenja lubanje zbog toga što je glava trajno bila u neprirodnom položaju. On smatra da neki zanati, poput obućarskog, koji zahtijevaju da glava bude pognuta naprijed, utječu da čelo postane zaobljenije i ispupčenije.
(75)   'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 117 o izduženju lubanje; str. 119 o utjecaju jednoga klempavog uha.
(76)   Naveo Schaaffhausen, u 'Anthropol. Review,' listop. 1868. str. 419.
(77)   Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III. str. 619.
(78)   Isidore Geoffroy St.-Hilaire primjećuje ('Hist. Nat. Générale,' knj. II. 1839, str. 215-217) o činjenici da je ljudska glava pokrivena dugom dlakom: gornje površine tijela majmuna i inih sisavaca gušće su obraslu nego donje. To isto zamijetili su drugi autori. - Prof. P. Gervais ('Hist. Nat. des Mammifères,' knj. I. 1854, str. 28), međutim, tvrdi da u gorile dlaka na leđima rjeđa, gdje je djelomično trljanjem skinuta, nego na donjoj strani tijela.
(79)   Gosp. St. George Mivart, 'Proc. Zoolog. Soc.' 1865, str. 562, 583. Dr. J. E. Gray, 'Cat. Brit. Mus.: Skeletons.' Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. II. str. 517. Isidore Geoffroy, 'Hist. Nat. Gén.' knj. II. str. 244.
(80)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II. str. 280, 282.
(81)   'Primeval Man,' 1869, str. 66.


Peto poglavlje

(1)   'Anthropological Review,' svibanj, 1864, str. CLVIII.
(2)   Poslije nekog vremena ti članovi ili plemena koja su apsorbirani u neko drugo pleme smatraju, kako primjećuje gosp. Maine ('Ancient Law,' 1861, str. 131) da su oni, s pobjednicima, potmstvo istih predaka.
(3)   Morlot, 'Soc. Vaud. Sc. Nat.' 1869, str. 294.
(4)   Ja sam primjere naveo u svome djelu 'Variation of Animals under Domestification,' sv. II. str. 196.
(5)   Vidjeti zapažen niz članaka o fizici i politici u 'Fortinghtly Review,' stud. 1867; 1. travnja 1868; 1. srpnja 1869.
(6)   'Origin of Civilisation,' 1870, str. 265.
(7)   Gosp. Wallace slučajeve navodi u svome djelu 'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 354.
(   'Ancient Law,' 1861, str. 22.  Na primjedbe gosp. Bagehot-a, 'Fortnightly Review,' 1. travnja, 1868, str. 452.
(9)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 309.
(10)   'Frazier's Magazine,' rujan 1868, str. 353. Čini se da je taj članak izveo snažan dojam na mnoge i da je izazvao pojavljivanje dvaju zapaženih ogleda i jedan odgovor u 'Q. Journal of Science,' 1869, str. 152; također gosp. Lawson Tait u 'Dublin Q. Journal of Medical Science,' veljača 1869, i gosp. E. Ray Lankester u svome djelu 'Comparative Longevity,' 1870, str. 128. Slična stajališta pojavila su se još ranije u 'Australian,' 13. srpnja 1867. Ideje sam uzeo od nekih od tih pisaca.
(11)   Što se tiče gosp. Wallace-a, vidjeti 'Anthropolog. Review,' kako je već navadeno. Gosp. Galton u 'Macmillan's Magazine,' kolov. 1865, str. 318; također njegovo veliko djelo 'Hereditary Genius,' 1870.
(12)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 132-140.
(13)   Vidjeti peti i šesti stupac tablice, sastavljene prema dobrim autoritetima, u djelu gosp. E. R. Lankester-a 'Comparative Longevity,' 1870, str. 115.
(14)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 330.
(15)   'Origin of Species,' (peto izd. 1869), str. 104.
(16)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 347.
(17)   E. Ray Lankester, ?Comparative Longevity,' 1870, str. 115. Tablica o neumjerenima je od Neison-a u 'Vital Statistics.' Što se tiče razuzdanosti, vidjeti Dr. Farr, "Influence of Marriage on Mortality," 'Nat. Assoc. for the Promotion of Social Science,' 1858.
(18)   'Frazer's Magazine,' rujan 1868, str. 353. 'Macmillan's Magazine,' kolov. 1865, str. 318.  Vlč. F. W. Farrar ('Fraser's Mag.,' kolov. 1870, str. 261) zaizima drugo stajalište.
(19)   "On the Law of the Fertility of Women," u 'Transact. Royal Soc.' Edinburgh, sv. XXIV, str. 287.  Vidjeti, također, glede opažanja o spomenutom učinku: gosp. Galton, 'Hereditary Genius,' str. 352-357.
(20)   'Tenth Annual Report of Births, Deaths, etc. in Scotland,' 1867, str. XXIX.
(21)   Ovi navodi uzeti su od našega najvećeg autoriteta u tim pitanjima, naime od Dr. Farr-a, iz njegove rasprave "On the Influence of Marriage on the Mortality of the French People," koju je čitao pred Nat. Assoc. for the Promotion of Social Science, 1858.
(22)   Dr. Farr, isto. Dalji navodi su iz iste važne rasprave.
(23)   Uzeo sam petogodišnje srednje vrijednosti koje se nalaze u 'The Tenth Annual Report of British Deadths, etc., in Scotland' 1867.  Navod iz Dr. Stark-a preuzet je iz članka u 'Daily News,' 17. list. 1868, za koji Dr. Farr smatra da je napisan  vrlo pomno.
(24)   Vidjeti o tome duhovito i originalno razmatranje u djelu gosp. Galtona, 'Hereditary Genius,' str. 340-342.
(25)   Gosp. Greg, 'Fraser's Magazine,' rujan 1868, str. 357.
(26)   'Hereditary Genius,' 1870, str. 357-359.  Vlč. F. H. Farrar ('Fraser's Magazine,' kolov. 1870, str. 257) tvrdi suprotno. Već je Sir C. Lyell ('Principles of Geology,' sv. II, 1868, str. 489), u jednome dojmljivom odlomku, svratio pozornost na štetni utjecaj Svete Inkvizicije pri snižavanju općeg intelektualnog stanja u Europi, putem selekcije.
(27)   Gosp. Galton, 'Macmillan's Magazine,' kolovoz, 1865, str. 325. Vidjeti, također, 'Nature,' "On Darwinism and National Life," prosin. 1869, str. 184.
(28)   'Last Winter in the United States,' 1868, str. 29.
(29)   'On the Origin of Civilisation,' 'Proc. Ethnological Soc.' 26. stud. 1867.
(30)   'Primeval Man,' 1869.
(31)   'Royal Institution of Great Britain,' 15. ožujka 1867.  Također, 'Researches into the Early History of Mankind,' 1865.
(32)   'Primitive Marriage,' 1865. Vidjeti, isto tako, sjajan članak, koji je očito napisao isti autor, u 'North British Review,' srpanj 1869. Također, gosp. L. H. Morgan, "A Conjectural Solution of the Origin of the Class. System of Relationship," u 'Proc. American Acad. of Sciences,' sv. VII. veljača 1868.  Prof Schaaffhausen ('Anthropolog. Review,' list. 1869, str. 373) spominje "tragove žrtvovanja ljudi koji se nalaze i u Homera i u Starome zavjetu."
(33)   Sir J. Lubbock, 'Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, pogl. XV. i XVI, et passim.
(34)   Dr. F. Müller dao je o tom učinku neke dobre primjedbe u 'Reise der Novara: Anthropol. Theil,'  Abtheil. III, 1868, str. 127.


Šesto poglavlje     
                   
(1)   Isidore Geoffroy St. Hilaire daje podroban prikaz položaja koji su razni prirodoslovci u svojim klasifikacijama dodijelili čovjeku: ‘Hist. Nat. Gćn. svez. II, 1859, str. 170-189.
(2)   Vidjeti vrlo zanimljiv članak, “L’Instinct chez les Insectes,” od gosp. George-a Fouchet-a, ‘Revue des Deux Mondes,’ veljača 1870, str. 682.
(3)   Westwood, ‘Modern Class of Insects,’ svez. II, 1840, str. 87.
(4)   ‘Proc. Zool. Soc.’ 1869, str. 4.
(5)   ‘Evidence as to Man’s Place in Nature,’ 1863, str. 70, et passim.
(6)   Isid. Geoffroy, 'Hist. Nat. Gén.' svez. II, 1859, str. 217.
(7)   "Ueber die Richtung der Haare," etc., Müller's Archiv für Anat. und Phys." 1837, str. 51.
(   O dlaci u hilobatesa vidjeti 'Nat. Hist. of Mammals," od C. L. Martina, 1841, str. 415. Također, Isid. Geoffroy o američkim majmunima i drugim vrstama, u 'Hist. Nat. Gén.' svet. II, 1859, str. 216, 243. Eschricht, isto, str. 46, 55, 61. Owen, ?Anat. of Vertebrates,' svez. II, str. 619. Wallace, 'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 344.
(9)   'Origin of Species,' 5th edit. 1869, str. 194. 'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' svez. II, 1868, str. 348.
(10)   'An Introduction to the Classification of Animals,' 1869, str. 99.
(11)   Ovo je gotovo ona ista klasifikacija koju je privremeno bio usvojio gosp. St. George Mivart ('Transact. Philosoph. Soc.' 1867, str. 300), koji, pošto je izdvojio lemuride, ostale primate dijeli u Hominidae i Simiadae, skupine koje odgovaraju uskonosim majmunima, zatim u Cebidae i Hapalidae, - skupine koje odgovaraju širokonosim majmunima.
(12)   'Transact. Zoolog. Soc.' svez. VI, 1867, str. 214.
(13)   Gosp. St. G. Mivart, 'Transact. Phil. Soc.' 1867, str. 410.
(14)   Gospoda Murie i Mivart o lemuridima, u 'Transact. Zoolog. Soc.' svez. VII, 1869, str. 5.
(15)   Häckel je došao do istog zaključka. Vidjeti 'Ueber die Entstehung des Menschengeschlechtes,' u Virchow's 'Sammlung. gemein. wissen. Vorträge,' 1868, str. 61. Također njegovo djelo 'Natürliche Schöpfungsgeschlichte,' 1868, gdje u potankosti iznosi svoje gledanje na ljudsko rodoslovlje.
(16)   'Anthropological Review,' travanj, 1867, str. 236.
(17)   'Elements of Geology,' 1865, str. 583-585. 'Antiquity of Man,' 1863, str. 145.
(18)   'Man's Place in Nature,' str. 105.
(19)   Pomno izrađene tablice nalaze se u njegovoj 'Generelle Morphologie' (Svez. II, str. CLIII, i str. 425), a posebno o čovjeku, još više u njegovom djelu 'Natürliche Schöpfungsgeschlichte,' 1868. Prof. Huxley, u prikazu ovoga drugog djela ('The Academy,' 1869, str. 42) kaže kako on smatra da je Häckel koljeno ili liniju podrijetla kralježnjaka izvanredno dobro obradio, iako se s njime u nekim točkama ne slaže. On izražava također svoje visoko priznanje općoj vrijednosti i duhu cijeloga djela.
(20)   'Palaeontology,' 1860, str. 199.
(21)   Na Falklandskim otocima sa zadovoljstvom sam u travnju 1833., dakle nekoliko godina prije bilo kojeg drugog prirodoslovca, gledao pokretljivu ličinku jedne složene mješićnice, posve srodne Synoicum-u, ali generički od njega očito različite. Rep je bio dugačak za otprilike pet dužina njegove  okrugle glave i završavao se kao vrlo tanka nit. Kao što sam to nacrtao pod jednostavnim sitnozorom, on je bio jasno poprečno ispodijeljen u neprozirne dijelove, za koje mislim da predstavljaju velike stanice koje je nacrtao Kowalevsky. U jednome ranom stadiju razvitka rep je bio tijesno ovijen oko ličinkine glave.
(22)   'Mémoires de l'Acad. des Sciences de St. Pétersbourg,' Svez. X, br. 15, 1866.
(23)   To je zaključak Prof. Gegenbaura, jednog od najvećih autoriteta poredbene anatomije: 'Grundzüge der vergleich. Anat.', 1870, str. 876. Do tog rezultata došlo se najviše proučavanjem vodozemaca, ali čini se prema Waldeyeru (kako se navodi u Humphryjevu 'Journal of Anat. and Phys.' 1869, str. 161) da su spolni organi čak i "viših kralježnjaka u prvo doba razvitka hermafroditni." Slično stajalište imali su odavna neki autori premda sve do sada ono nije imalo jakog temelja.
(24)   Najbolji primjer za to pruža mužjak Thylacinus. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' svez. III, str. 771.
(25)   Dobro je poznato da su neke vrste roda Serranus često dvospolci, ali me Dr. Günther izvješćuje kako je uvjeren da to nije njihovo redovno stanje. Podrijetlo od nekoga drevnog androginog prototipa prirodno bi, međutim, pogodovalo i bilo bi, u nekoj mjeri, objašnjenje za povremeno pojavljivanje tog stanja u tih riba.

(26) Gosp. Lockwood smatra (kao što se navodi u 'Quart. Journal of Science,' travanj, 1868, str. 269), prema onome što je promatrao pri razvitku morskog konjica (Hippocampus), da stijenke trbušne vrećice u mužjaka na neki način proizvode hranu. Glede ribljih mužjaka koji izlijegaju jaja u svojim ustima, vidjeti vrlo zanimljivu raspravu Prof. Wymana, u Journal of Anat. and Phys.' 1. studenog, 1866, str. 78. Slične slučajeve opisao je i Dr. Günther.

(27) Sve životne funkcije odvijaju se u ustaljenim i povratnim periodima, a kod životinja koje su pod utjecajem plime i oseke ti će periodi vjerojatno biti lunarni; jer takve su se životinje neizbježno nalazile na suhom ili na vodom prekrivenom dnu za vrijeme nebrojenih naraštaja, - dobivajući obilnu hranu ili nalazeći se u uskudici, - prema pravilnim lunarnim ciklusima. Stoga ako su kralježnjaci potekli od neke životinje srodne današnjim mješićnicama, koja je živjela u zoni plime i oseke, tada nam postaje razumljiva tajanstvena činjenica da u viših, i sada kopnenih kralježnjaka (druge razrede da ne spominjemo), mnogi normalni i abnormalni životni procesi teku u skladu s mjesečevim periodama. Koliko možemo o tome suditi, neka povratna perioda, kad je jednom stečena, ako ima približno pravo vrijeme trajanja za neki proces ili funkciju, onda ona nije sklona da ga mijenja; dakle, ta se osobina može naslijeđivati  tijekom gptpvp neogranični broj naraštaja. Taj zaključak, ako je točan, vrlo je važan jer duljina trudnoće u svakoga sisavca, valjenje jaja u svake ptice i mnoge druge životne pojave odaju nam još uvijek prvobitno mjesto postanka tih životinja.

Sedmo poglavlje

(1)   'History of India,' 1841, sv. I, str. 328. Otac Ripa točno isto primjećuje u odnosu na Kineze.
(2)   Golem broj mjerenja na bijelcima, crncima i I ndijancima iznosi se u 'Investigations in the Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,' autora B. A. Goulda, 1869, str. 298-358; o kapacitetu pluća, str. 471. Vidjeti također mnogobrojne i vrijedne tablice koje je, na temelju opažanja Dr. Scherzera i Dr. Schwarza, iznio Dr. Weisbach u 'Reise der Navara: Anthropolog. Theil,' 1867.
(3)    Vidjeti, na primjer, priopćenje gosp. Marschalla o mozgu jedne Bušmanke, u 'Phil. Transact.' 1864, str. 519.
(4)   Wallace, 'The Malay Archipelago,' sv. II, 1869, str. 178.
(5)   Glede slika u znamenitim egipatskim pećinama Abou-Simbela gosp. Pouchet kaže ('The Plurality of the Human Races,' engl. prijevod 1864, str. 50) da nije mogao raspoznati predstavnike od dvanaest ili više naroda, za koje neki autori misle da ih mogu raspoznati. Čak ni neke od najizrazitijih rasa ne mogu se onako jasno  prepoznati kako bismo očekivali prema onome što je o tom predmetu napisano. Tako gospoda Nott i Gliddon ('Types of Mankind,' str. 148) tvrde da Ramzes II, ili Veliki, ima uznosito europske crte lica, dok Knox, drugi veliki vjernik u vrstovnu razliku među ljudskim rasama ('Races of Man,' 1850, str. 201), govoreći o mladome Memnonu (koji, kako me je izvijestio gosp. Birch, nije bio nitko drugi nego Ramzes II) najodlučnije tvrdi da ima iste crte kao Židovi iz Antwerpena. Opet, kad sam u Britanskom muzeju, s dvojicom mjerodavnih sudaca, službenika,  promatrao kip Amunofa III, složili smo se da ima crte lica izrazito crnačkog izraza, dok ga gospoda Nott i Gliddon (ondje, str. 146, sl. 53) opisuju kao "križanca, ali bez crnačke primjese."
(6)   Tako navode Nott i Gliddon, 'Types of Mankind,' 1854, str. 439. Oni daju također potkrepljujući dokaz, ali C. Vogt misli da taj predmet zahtijeva dalje istraživanje.
(7)   "Diversity of Origin of the Human Races," u 'Christian Examiner,' srpanj 1850.
(   'Transact. R. Soc. of Edinburgh,' sv. XXII, 1861, str. 567.
(9)   'On the Phenomena of Hybridity in the Genus Homo,' Engl. prijevod 1864.
(10)   Vidjeti zanimljivo pismo gosp. T. A. Murraya, u 'Anthropol. Review,' travanj 1868, str. LIII. U tome pismu opovrgnuo je tvrdnju grofa Strzelecki-ja da su Australke koje su rodile djecu s bijelim ljudima poslije toga za ljude svoje rase bile neplodne. Gosp. A. de Quatrefages također je prikupio ('Revue des Cours Scientifiques,' ožujak 1869, str. 239) mnoge dokaze da Australci i Europljani pri međusobnom križanju nisu neplodni.
(11)   'An Examination of Prof. Agassiz's Sketch of the Nat. Provinces of the Animal World,' Charleston, 1855, str. 44.
(12)   'Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,' autora B. A. Goulda, 1869, str. 319.
(13)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 109. Ovdje bih podsjetio čitatelja da neplodnost vrsta pri njihovu međusobnom križanju nije neka vrstovno-stečena osobina nego je, poput nesposbnosti nekog drveća da se kalemi jedno s drugim, povezano s nekim drugim stečenim razlikama. Nepoznata je narav tih razlika, ali one se pobliže vežu uz rasplodni sustav, a mnogo manje uz izvanjski ustroj ili obične razlike u konstituciji. Čini se da neplodnost pri križanju dviju različitih vrsta velikim dijelom dolazi odatle što se jedna od njih, ili to vrijedi za obje, već odavno prilagodila, na neke ustaljene životne uvjete; jer mi znamo da promijenjeni uvjeti imaju poseban utjecaj na rasplodni sustav i (kao što je ranije primijećeno) imamo dobrih razloga vjerovati da kolebljivi uvjeti odomaćivanja teže otklanjanju neplodnosti koja je tako opća pri križanju vrsta u prirodnom stanju. Na drugom mjestu (isto, sv. II, str. 185, i 'Origin of Species,' 5. izd. str. 317) ja sam pokazao da neplodnost križanih vrsta nije plod prirodnog odabira. Možemo razumjeti kako je teško moguće da se neplodnost dvaju oblika, kad su već postala međusobno vrlo neplodna, uvećava tako da se održavaju ili preživljavaju sve neplodnije i neplodnije jedinke dobivene križanjem tih oblika, jer pošto je neplodnost u porastu, rađa se sve manje i manje onih potomaka koji se razmnožavaju i, naposljetku, rađat će se samo pojedine jedinke, i to u sve rjeđim vremenskim razmacima. Ali postoji čak i jedan veći stupanj nepolodnosti nego što je taj. I Gärtner i Kölreuter su potvrdili da, kod biljnih rodova koji imaju mnogo vrsta, može nastati niz vrsta koje, ako se križaju, daju sve manje i manje sjemena, sve do vrste koja nipošto više ne proizvodi sjeme, ali se oprašuje peludom drugih vrsta, jer klica nabubri. Ovdje je očito nemoguć odabir još neplodnijih jedinki koje su već prestale davati sjeme tako da se vrhunac neplodnosti, gdje se nekakav utjecaj zamjećuje još samo na klici, nije mogao dobiti prirodnim odabirom. Taj vrhunac, a nedvojbeno i ostali stupnjevi neplodnosti, povezani su s nekim nepoznatim razlikama u konstituciji rasplodnog sustava vrsta koje se križaju.
(14)   'The Variation of Animals,' etc., sv. II, str. 92.
(15)    Gosp. de Quatrefages je dao zanimljiv prikaz (‘Anthropolog. Review,’ siječanj 1869, str. 22) o uspješnosti i energiji Paulistasa u Brazilu koji su jedna vrlo križana rasa Portugalaca i Indijanaca s mješavinama krvi drugih rasa.
(16)   Na primjer, kod domorodaca Amerike i Australije. Prof. Huxley kaže (‘Transact. Internat. Congress of Prehist. Arch.’ 1869, str. 105) da su lubanje u mnogih južnih Nijemaca i Švicaraca “jednako kratke i  široke kao u Tatara” itd.
(17)   Vidjeti dobru raspravu o tome u: Waitz, ‘Introduct. to Anthropology,’ engl. prijev. 1863, str. 198-208, 227. Neke od gornjih podataka preuzeo sam iz: H. Tuttle, ‘Origin and Antiquity of Physical Man,’ Boston, 1866, str. 35.
(18)   Prof. Nägeli pomno je opisao neke neobične slučajeve u svojim ‘Botanische Mittheilungen,’ knj. II, 1866, str. 294-369. Prof. Asa Gray dao je slične primjedbe o nekim intermedijarnim oblicima glavočika (Compositae) Sjeverne Amerike.
(19)   ‘Origin of Species,’ 5. izd., str. 68.
(20)   Vidjeti o tome učinku: Prof. Huxley, ‘Fortnightly Review,’ 1865, str. 275.
(21)   ‘Lectures on Man,’ engl. prijev. 1864, str. 468.
(22)   ‘Die Racen des Schweines,’ 1860, str. 46. ‘Vonstudien für Geschichte, etc. Schweineschädel,’ 1864, str. 104. Što se tiče goveda, vidjeti: De Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 119.
(23)   Tylor, ‘Early History of Mankind,’ 1865; o govoru kretnjama vidjeti str. 54. Lubbockovih ‘Prehistoric Times,’ 2. izd. 1869.
(24)   ‘The Primitive Inhabitants of Scandinavia,’ engl. prijev. izdao Sir Lubbock, 1868, str. 104.
(25)   Hodder M. Westropp, o Chromlechs, itd. , ‘Journal of Ethnological Soc.’ kako je pbjavljen u ‘Scientific Opinion,’ lipanj 1869, str. 3.
(26)   ‘Journal of Researches: Voyage of the “Beagle,”’ str. 46.
(27)   ‘Prehistoric Times,’ 1869, str. 574.
(28)   Prijevod u ‘Anthropological Review,’ listop., 1868, str. 431.
(29)   ‘Transact. Internat. Congress of Prehistoric Arch.’ 1868, str. 172275.  Vidjeti također Broca (prijevod) u ‘Anthropological Review,’ listop. 1868, str. 410.
(30)   Dr. Gerland, ‘Ueber das Aussterben der Naturvölker,’ 1868, str. 82.
(31)   Gerland (isto, str. 12) daje podatke u prilog te tvrdnje
(32)   .Vidjeti primjedbe o tom učinku u Sir Holland, ‘Medical Notes and Reflections,’ 1839, str. 390.
(33)   Ja sam sabrao (‘Journal of Researches, Voyage of the “Beagle,”’ str. 435) mnoštvo slučajeva koji se odnose na taj predmet; vidjeti također: Gerland, isto, str. 8.  Poepping govori da je “dah civilizacije otrov za divljake.”
(34)   Sproat, ‘Scenes and Studies of Savage Life,’ 1868, str. 284.
(35)   Bagehot, “Physics and Politics,” ‘Fortnightly Review,’ 1. travnja 1868, str. 455,
(36)   “On Anthropology,” prijevod, ‘Anthropolog. Review,’ siječanj 1868, str. 38.
(37)   ‘The Annals of Bural Bengal,’ 1868, str. 134.
(38)   ‘The Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II, str. 95.
(39)   Pallas, ‘Act. Acad. St. Petersburgh,’ 1780, Dio II, str. 69.  Njega je slijedio Rudolphi, u svojim ‘Beiträge zur Anthropologie,’ 1812. Izvrstan sažetak tog dokaza dao je Godron u ‘De l’Espèce,’ 1859, sv. II, str. 246 itd.
(40)   Sir Andrew Smith, po navodu Knox, ‘Races of Man,’ 1850, str. 473.
(41)   Vidjeti o tome u De Quatrefages, ‘Revue des Cours Scientifiques,’ 17. listop. 1868, str. 731.
(42)   Livingstone, ‘Travels and Researches in S. Africa,’ 1857, str. 338, 329. D’Orbigny, po navodu Godrona, ‘De l’Espèce,’ sv. II, str. 266.
(43)   Vidjeti raspravu koja je čitana u Royal Soc. 1813. te objavljena u njegovim ‘Essays’ 1818. Poglede Dr. Wells-a prikazao sam u povijesnom orisu (str. XVI) svog djela ‘Origin of Species.’ Druge slučajeve gdje je boja u korelaciji s posebnostima konstitucije iznio sam u svojem 'Variation of Animals under Domestification,' sv. II, str. 227, 335.
(44)   Vidjeti, na primjer: Nott and Gliddon, ‘Types of Mankind,’ str. 68.
(45)   Major Tulloch, u radu koji je čitao u Statističkom društvu, 20. travnja 1840, i objavio u ‘Atheneum,’ 1840, str. 358.
(46)   ‘The Plurality of the Human Race,’ (prijevod), 1864, str. 60.
(47)   Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 205.  Waitz, ‘Introduct. to Anthropology,’ prijevod, sv. I, 1863, str. 124.  Livingstone donosi slične slučajeve u svojim ‘Travels.’
(48)   U proljeće 1862. dobio sam od glavnog ravnatelja Medicinskog vojnog odsjeka  dopuštenje da liječnicima raznih postrojbi na službi u kolonijama pošaljem tablicu s napomenama koje slijede, ali nisam dobio nikakva odgovora: “Pošto je u naših domaćih životinja zabilježeno više izrazitih slučajeva povezanosti boje kožnih dodataka i konstitucije, a poznato je da postoji neki ograničeni stupanj povezanosti između boje ljudskih rasa i podneblja u kojem žive, čini se da bi bilo vrijedno izvršiti sljedeća istraživanje. Naime, postoji li u Europljana bilo kakva povezanost između boje njihove dlake i njihove sklonosti bolestima tropskih krajeva. Kad bi liječnici iz većeg broja postrojbi, dok prebivaju u nezdravim tropskim predjelima, bili tako dobri da prvo, radi uspoređivanja, utvrde u jedinici iz koje su bolesnici, broj ljudi sa svijetlom ili smeđom kosom, kao i broj onih koji su po sredini ili im je boja kose neodređena, i kad bi isti liječnici sačuvali slične podatke o svim ljudima koji su bolovali od malarije i tropske groznice, ili od dizenterije, onda bi bilo odmah jasno, pošto bi koja tisuća slučajeva bila unesena u tablice, postoji li neka povezanost između boje kose i konstitucionalne sklonosti prema tropskim bolestima. Takva povezanost se možda i ne bi otkrila, ali takvo ispitivanje vrijedi učiniti. U slučaju da se dobije neki pozitivan rezultat, onda bi to moglo imati neku praktičnu primjenu pri odabiru ljudi za neku određenu službu. Teorijski bi taj rezultat bio od vrlo velikog interesa jer bi pokazivao na koji je način neka ljudska rasa, koja još od vrlo davnih vremena živi pod nezdravim tropskim podnebljem, mogla postati tamne boje, tj. održavanjem u većem broju jedinki sa sve zagasitijom dlakom i kožom tgijekom dugog niza naraštaja."
(49)   'Anthropological Review,' siječanj 1866, str. XXI.
(50)   Vidjeti, na primjer, u Quatrefages-a ('Revue des Cours Scientifiques,' 10. listopada 1868, str. 724) o učincima boravka u Etiopiji i Arabiji, te o drugim sličnim slučajevima.  Dr. Rolle ('Der Mensch, seine Abstammung,' itd., 1865, str. 99) tvrdi, oslanjajući se na autoritet Khanikofa, da veći broj njemačkih obitelji naseljenih u Georgiji tijekom dvaju naraštaja stekao tamnu kosu i oči.  Gosp. D. Forbes me izvješćuje da Quichuasi u Andama jako variraju u boji, ovisno o položaju dolina u kojima žive.
(51)   Harlan, 'Medical Researches,' str. 532.  Quatrefages (‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 128) tome u prilog prikupio je mnogo dokaza.     
(52)   Vidjeti u Prof. Schaaffhausen, prijevod u 'Anthropological Review,' listopad 1868, str. 420.
(53)   Gosp. Catlin tvrdi ('N. American Indians,' 3. izd. 1842, sv. I, str. 49) da u cijelom plemenu Mandana, na deset ili dvanaest članova svih dobi i obaju spolova, ima otprilike jedan koji ima svijetlu srebrnastosivu boju kose, što se nasljeđuje. A ta kosa je tako gruba i tvrda poput one u konjskoj grivi dok je kosa drugih boja fina i mehka.
(54)         O mirisu kože: Godron, 'Sur l’Espèce,' knj. II, str. 217. O porama na koži: Dr. Wilckens, 'Die Aufgaben der landwirth. Zootechnik,' 1869, str. 7.


                                                        DRUGI   DIO
                     
   Osmo poglavlje

(1)   Westwood, ‘Modern Class of Insects,’ vol. II. 1840, p. 541. Glede tvrdnje o Tanais, koja se spominje kasnije, zahvaljujem Fritzu Mülleru.
(2)   Kirby and Spence, ‘Introduction to Entomology,’ vol. III. 1826, str. 309.
(3)   Čak kod onih biljaka u kojih su spolovi razlučeni, muški cvjetovi općenito sazriju prije nego ženski. Mnoge dvospolne biljke, kako je prvi pokazao C. K. Sprengel, dihogamne, tj. njihovi muški i ženski organi nisu spremni istodobno, tako da ne može biti samooplodnje. Dakle, u tih biljaka pelud u jednome te istom cvijetu općenito sazrije prije tučka, ali ima nekih vrsta koje su iznimka jer  u njih ženski organi dozriju prije od muških.
(4)   Dobio sam obavijest, o kojoj će biti više riječi kasnije, o takvoj pojavi kod peradi. Čak i kod ptica, primjerice kod golobova, koji se sparuju za cijeli život, ženka, kakako sam čuo od gosp. Jennera Weira, napusti svog mužjaka ako je ranjen ili biva sve slabiji.
(5)   O gorili, Savage and Wyman, u ‘Boston Journal of Nat. Hist.’, vol. V. 1845-47, str. 423. O Cynocephalusu, Brehm, ‘Illustr. Thierleben,’ Sv. I, 1864, str. 77.  O Mycetes, Rengger, ‘Naturgesch.: Säugethiere von Paraguay,’ 1830, str. 14, 20.  O Cebus, Brehm, isto, str. 108.
(6)   Pallas, ‘Spicilegia Zoolog.’ Fasc. XII, 1777, str. 29. Sir Andrew Smith, ‘Illustrations of the Zoology of S. Africa,’ 1849, str. 29, o Kobus. Owwen, u svojoj ‘Anatomy of Vertebrates’ (sv. III, 1868, str. 633) donosi tablicu koja uzgred pokazuje koje vrste antilopa žive u prau a koje žive u krdima.
(7)   Dr. Campbell, u ‘Proc. Zoolog. Soc.’ 1869, str. 138. Vidjeti također zanimljiv članak poručn. Johnstonea, u ‘Proc. Asiatic Soc. of Bengal,’ svibanj 1868.
(   ‘The Ibis,’ sv. III. 1861, str. 133, On the Progne Widw-bird.  Vidjeti također o Vidua axillaris, isto, svez. II, 1860, str. 211.  O pologamnosti tetrijeba i velike droplje, vidjeti L. Lloyd, ‘Game Birds of Sweden,’ 1867, str. 19 i 182.  Montagu i Selby kažu da je crni tetrijeb poligaman, a škotski tetrijeb monogaman.
(9)   Vlč. E. S. Dixon, mađutim, izrijekom kaže (‘Ornamental Poultry,’ 1848, str. 76) da je biserka neplodna ako se s jednim mužjakom drži više od jedne ženke.
(10)    Noel Humphreys, ‘River Gardens,’ 1857.
(11)     Kirby and Spence, ‘Introduction to Entomology,’ sv. III. 1826, str. 342.
(12)   Jedan nametnički kukac opnokrilac (Westwood, ‘Modern Class. of Insects,’ sv. II, str. 160) iznimka je od tog pravila jer su krila u mužjaka rudimentarna i nikad ne izlazi iz ćelije u kojoj se izlegao, dok ženka ima dobro razvijena krila. Audouin smatra da se ženke te vrste oplode mužjacima koji su se izlegli u istim ćelijama zajedno s njima, ali je mnogo vjerojatnije da ženke posjećuju druge ćelije i tako izbjegavaju oplodnju među srodnicima. Kasnije ćemo vidjeti u raznim razredima nekoliko iznimaka u kojima ženka traži  partnera i ima ulogu udvarača, a ne mužjak.
(13)   ‘Essays and observations,’ ur. Owen, sv. I, 1861, str. 194.
(14)   Prof. Sachs (‘Lehrbuch der Botanik,’ 1870, str. 633), govoreći o muškim i ženskim spolnim stanicama, primijećuje. “verhält sich die eine bei der Vereingung activ, … die andere erscheint bei der Vereingung  passiv.” /ako se jedna pri spajanju ponaša aktivno, druga je pasivna/
(15)   ‘Reise der Novara: Anthropolog. Theil,’ 1867, str. 216-269. Rezultate je obradio Dr. Weisbach prema mjerenjima koja su izvršili Dr. K. Scherzer i Schwarz. O većoj varijabilnosti mužjaka domaćih životinja, vidjeti moje djelo ‘Variation of Animals and Plants under Domestication,’ sv. II, 1868, str. 75.
(16)   ‘Proceedings Royal Soc.’ sv. XVI, srpanj, 1868, str. 519 i 524.
(17)   ‘Proc. Royal Irish Academy,’ sv. X. 1868, str. 123.
(18)   ‘Massachussets Medical Soc.’ sv. II, Br. 3, 1868, str. 9.
(19)   ‘The Variation of Animals and Plants under Domestication,’ sv. II. 1868, str. 75. Privremena hipoteza pangeneze, koju sam naprijed spomenuo, potpuno je objašnjena u pretposljednjem poglavlju.
(20)   Te činjenice navode se prema visokom autoritetu velikog uzgajivača gosp. Teebaya, u: Tegetmeier, ‘Poultry Book,’ 1868, str. 158. O značajkama piladi različitih rasa i o rasama golubova, na koje se smjera u gornjem odsječku, vidjeti ‘Variation of Animals,’ &c. sv. I, str. 249; sv. II. str. 77.
(21)   ‘Novae species Quadrupedum e Glirium ordine,’ 1778, str. 7. O prenošenju boje kod konja vidjeti ‘Variation of Animals, &c. under Domestication,’ sv. I, str. 21. Vidjeti također sv. II,  str. 71. glede opće rasprave o nasljeđu u koliko je ograničeno prema spolu.
(22)   Dr. Chapius, ‘Le Pigeon Voyageur Belge,’ 1865, str. 87.  Boitard et Corbié, ‘Les Pigeons de Volière,’ &c., 1824, str. 173.
(23)   Reference o tome u ‘Variation of Animals under Domestication,’ sv. II, str. 72.
(24)   Mnogo dugujem gosp. Cupplesu koji mi je prikupio podatke o srnjaku i običnom škotskom jelenu od gosp. Robertsona, iskusnog nadšumara kod markiza od Breadalbane. Za podatak o jelenu lopatašu zahvaljujem gosp. Eytonu i drugima. O Cervus alaces iz Sjeverne Amerike vidi 'Land and Water,' 1868, str. 221 i 254, a o C. virginianus i strongyloceros s istog kontinenta, vidi J.D. Caton, u 'Ottawa Acad. of Nat. Sc.' 1868, str. 13. O Cervus Eldi Pegu, vidi poručn. Beavan, 'Proc. Zoolog. Soc.' 1867, str. 762.
(25)   Antilocapra Americana. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 627.
(26)   Uvjeravali su me da se kod sjeverno-welške ovce mogu uvijek osjetiti rogovi, i čak da su kadikad dugački dva i po centimetra kad se izlegu. Youatt kaže ('Cattle,' 1834, str. 277) da kod teladi izraštaj na čeonoj kosti već probija kožu kad se izleže a da se rožnata tvar ubrzo stvara na njemu.
(27)   Mnogo dugujem Prof. Viktoru Carusu koji mi je prikupio podatke od najvećih autoriteta o merino-ovci iz Saksonije. Na obalama Gvineje u Africi ima rasa ovce kod koje, kao i kod merinovke, rogove imaju samo ovnovi; i gosp. Winwood Reade mi javlja kako je promatrao u jednom slučaju mladog ovna koji se izlegao 10. veljače a rogovi su se u njega pokazali već 6. ožujka tako da se u tom primjeru, u skladu s našim pravilom, rogovi razviju u kasnijem periodu nego u Welchove ovce u koje se rogovi pojavljuju u oba spola.
(28)   Kod običnog pauna (Pavo cristatus) ostruge ima samo mužjak, dok je javanski paun (P. muticus) neobičan slučaj jer su ostrugama opskrbljena oba spola. Stoga sam sa sigurnošću očekivao da se kod javanskog pauna ostruge u životu razvijaju ranije nego kod običnog pauna; ali M. Hegt iz Amsterdama me obavještava da je 23. travnja 1869. uspoređivao mlade paune obiju vrsta iz prethodne godine i da u razvitku ostruga nije bilo razlike. Ostruge su, međutim, još bile popt malih čvorića ili ispupčenja. Mislim da bi me bili obavijestili da je kasnije bila zapažena bilo kakva razlika u razvitku.
(29)   Kod nekih drugih vrsta iz porodice pataka zrcalo (speculum) se razlikuje u velikoj mjeri kod mužjaka i ženke, ali nisam mogao otkriti razvija li se ono kasnije u životu kod mužjaka takvih vrsta nego u mužjaka obične patke, kao što bi bilo prema našem pravilu. Kod srodnog Mergus cucullatus imamo, međutim, takav slučaj: dva se spola upadljivo razlikuju općenito perjem i u znatnoj mjeri po zrcalu koje je u mužjaka bijelo a u ženke sivkasto bijelo. I onda, mladi mužjaci u početku potpuno sliče na ženke te imaju sivkaso bijela zrcala koja u životu postanu posve bijela ranije negoli odrastao mužjak zadobije ostale i jače izražene spolne razlike u perju; vidjeti Audubon, 'Ornithological Biography,' sv. III. 1835, str. 249-250.
(30)   'Das Ganze der Taubenzucht,' 1837, str. 21, 24.  Za slučaj prugastoga goluba vidi Dr. Chapuis, 'Le Pigeon Voyageur Belge,' 1865, str. 87.
(31)   O svim pojedinostima i referencama glede svih tih točaka koje se tiču raznih rasa peradi, vidi 'Variation of Animals and Plants under Domestication,' sv. I. str. 250, 256.  Glede viših životinja, spolne razlike koje su nastale pod odomaćivanjem opisane su u istome djelu u poglavlju o pojedinim vrstama.
(32)   'Dvadeset i deveto godišnje izvješće Općeg Popisa za 1866.' U tom izvješću (str. XII) je posebna tablica za desetogodišnje razdoblje.
(33)   Za Norvešku i Rusiju, vidi sažet prikaz istraživanja Prof. Faye-a, u 'British and Foreign Medico-Chirurg. Review ,' travanj 1867, str. 343, 345.  Za Francusku, 'Annuaire pour l'An 1867,' str. 213.
(34)   Što se tiče čeljusti, vidi M. Thury, 'La Loi de Production des Sexes,' 1863, str. 25.
(35)   Babbage, 'Edinburgh Journal of Science,' 1829, sv. I. str. 88; također str. 90. o novorođenčadi. Što se tiče nezakonite djece u Engleskoj, vidi 'Report of Registar-General for 1866,' str. XV.         ‚
(36)    ‘British and Foreign Medico-Chirurg. Review,’ travanj 1867, str. 343. Dr. Stark također primijećuje (‘Tenth Annual Report of Births, Deaths, &c., in Scotland,’ 1867, str. XXVIII): “Ti primjeri dovoljno mogu pokazati kako su muškarci u Škotskoj u gotovo u svim životnim dobima razmjerno podložniji umiranju nego žene. No, činjenica da ta posebnost najviše dolazi do izražaja u djetinjstvu kad se obadva spola podjednako zaodijevaju, hrane i općenito paze, kako se čini, dokazuje da je veća smrtnost u muških naslijeđena, prirodna i konstitucijska posebnost povezana isključivo sa spolom.”
(37)   Azara tvrdi da je kod divljih Gvarana iz Paragvaja (‘Voyges dans l’Amerique mérid.’ knj. II, 1809, str. 60, 179) omjer žena naprama muškarcima 14 : 13.
(38)   Leuckart, u: Wagner, ‘Handwõrterbuch der Phys.’ Sv. IV. 1853, str. 774.
(39)   Anthropological Review, travanj 1870, str. CVIII.
(40)   U jedanaest godina prikupljeni su podaci o kobilama koje su ostajale jalove ili su se ždrjebile prije vremena, a to valja zabilježiti jer pokazuje kako su te dobro hranjene i u bliskom srodstvu križane životinje postale toliko neplodne da gotovo jedna trećina kobila nije dobivala živu ždrebad. Tako se 1866 oždrebilo 809 muške i 816 ženske ždrebadi, a 743 kobile nisu dale potomstva. Tijekom 1867. oždrijebilo se 836 muške i 902 ženske ždrebadi, a 794 kobile bile su bez poroda.
(41)   Vrlo sam zahvalan gosp. Cupplesu što mi je pribavio gornje podatke iz Švedske, kao i neke sljedeće podatke o govedu. Gosp. R. Elliot, iz Laighwooda, prvi mi je svrnuo pozornost na prerano umiranje mužjaka. – na tvrdnju koju su kasnije potkrijepili gosp. Aitchison i drugi. Ovome potonjem gospodinu i gosp. Payanu zahvaljujem za obilje podataka o ovci.
(42)   Bell, ‘History of British Quadrupeds,’ str. 100.
(43)   ‘Illustrations of the Zoology of S. Africa,’ 1849, tablica. 29.
(44)   Brehm (‘Illustr. Thierleben,’ Sv. IV, str. 990) dolazi do istog zaključka.
(45)   Prema L. Lloyd, ‘Game Birds of Sweden,’ 1867, str. 12, 132.
(46)   ‘Nat. Hist. of Selbourne,’ pismo XXIX, izd. 1825, sv. I, str. 139.
(47)   Gosp. Jenner Weir dobio je slične obavijesti kad je poduzeo ispitivanja sljedeće godine. Glede brojnosti ulova zeba, mogu spomenuti kako su se 1869. natjecala dva vješta lovca i da je jedan u jednome danu ulovio 62 a drugi 40 zeba mužjaka. Najveći broj ikad uhvaćenih u jednome danu bio je 70.
(48)   ‘Ibis,’ sv. II, str. 260, kao što je navedeno u Gouldovu ‘Trochilidae,’ 1861, str. 52. Gore navedene omjere posudio sam iz jedne tablice rezultata gosp. Salvina.
(49)   ‘Ibis,’ 1860, str. 137, i 1867, str. 369.
(50)   ‘Ibis,’ 1862, str. 137.
(51)   Leuckart navodi Blocha (Wagner, ‘Handwőrterbuch der Phys.’ sv. IV, 1853, str. 775) da je u riba dvaput više mužjaka nego ženki.
(52)   Citirano u  the ,Farmer,’ 18. ožujka, 1869, str. 369.
(53)   ‘The Stormontfield Piscicultural Experiments,’ 1866, str. 23. List The ‘Field,’ 29. lipnja 1867.
(54)   ‘Land and Water,’ 1868, str. 41.
(55)   Yarrell, ‘Hist. British Fishes,’ sv. I, 1836, str. 307; o šaranu Cyprinus carpio, str. 331; o linjku Tinca vulgaris, str. 331; o deveriki Abramis brama, str. 336. O klenu Leuciscus phoxinus vidi u ‘Loudon’s Mag. of Nat. Hist.’ sv. V. 1832, str. 682.
(56)   Leuckart navodi Meinickea (Wagner, ‘Handwőrterbuch der Phys.’ sv. IV, 1853, str. 775) da su mužjaci kod danjih leptira dva do tri puta brojniji od ženki.
(57)   ‘The Naturalist on the Amazons,’ sv. II. 1863, str. 228, 347.
(58)   Četiri od tih slučajeva naveo je gosp. Trimen u svome ‘Rhopalocera Africae Australis.’
(59)   Naveo Trimen u ‘Transact. Ent. Soc.’ sv. V, dio IV, 1866, str. 330.
(60)   ‘Transact. Linn. Soc.’, sv. XXV, str. 37.
(61)   ‘Proc. Ent. Soc.’ 17. veljače 1868.
(62)   Citirao Dr.  Wallace u ‘Proc. Ent. Soc.’ 3. serija, sv. V 1867, str. 487.
(63)   Blanchard, ‘Metamorphoses, Moeurs des Insectes,’ 1868, str. 225-226.
(64)   ‘Lepidopteren-Doubbletteren Liste,’ Berlin, Br. X, 1866.
(65)   Ovaj prirodoslovac bio je tako ljubazan da mi je poslao neke rezultate iz ranijih godina u kojima je, kako se čini, bilo više ženki, ali kako su procjene bile tek približne, nisam ih mogao staviti u tablicu.
(66)   Günther, ‘Record of Zoological Literature,’ 1867, str. 260. Glede većeg broja ženki kod jelenka (Lucanus), isto str. 250. Glede mužjaka jelenka u Engleskoj: Westwood, ‘Modern Class. of Insects,’ sv. I, str. 187. O rodu Siagonium, isto str. 172.
(67)   Walsh, u ‘The American Entomologist,’ sv. I. 1869, str. 103.  F. Smith, ‘Record of Zoological Literature,’ 1867, str. 328.
(68)   ‘Farm Insects,’ str. 45-46.
(69)   ‘Observations on N. American Neuroptera,’ od H. Hagena i B. D. Walsha, ‘Proc. Ent. Soc. Philadelphia,’ listopad 1863, str. 168, 223, 239.
(70)   ‘Proc. Ent. Soc. London,’ 17. veljače 1868.
(71)   Drugi veliki autoritet za taj razred, Prof. Thorell iz Upsale ('On‘European Spiders,' 1’69-70, dio I, str. 205) izražava se kao da su ženke pauka općenito brojnije od mužjaka.
(72)   O toj stvari vidi gosp. Pickard-Cambridge, kao što je navedeno u ‘Quaterly Journal of Science,’ 1868, str. 429.
(73)   Često sam bio osupnut tom činjenicom što su u nekih vrsta jaglaca (Primula) sjemnke u čahurama koje ih sadrže samo nekoliko bile mnogo veće negoli brojne sjemnke u mnogo izdašnijim čahurama.
(74)   ‘Principles of Biology,’ sv. II. 1867, poglavlja II-XI.
       
                                    SVEZAK II.
          Devetnaesto poglavlje
(1)   Schaafhausen, prijevod u 'Anthropological Review,' listop. 1868, str. 419-427.
(2)   Ecker, prijevod u 'Anthopological Review,' listop. 1868, str. 351-356.  Usporedbu oblika lubanje u muškarca i žene proveo je mnogo pomnije Welcker.
(3)   Ecker and Welcker, isto, str. 352; Vogt, 'Lectures on Man,' Eng. prijevod, str. 81.
(4)   Schaafhausen, 'Anthropol. Review,' isto, str. 429.
(5)   Pruner- Bey, o crnačkoj djeci, nav. prema Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prijev. 1864, str. 189; ostale činjenice o crnačkoj djeci nav. po: Winterbottom and Camper, vidi: Lawrance, 'Lecture on Physiology,' &c. 1822, str. 451. Glede djece iz Gvaranije, vidi: Rengger, 'Säugtiere,' &c. str. 3. Viddi također: Godron, 'De l'Espèce,' sv. II. 1859, str. 253. O Australcima: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, str. 99.
(6)   Rengger, 'Säugtiere,' &c. 1830, str. 49.
(7)   Tako u Macacus cynomolgus (Desmarest, 'Mammalogie,' str. 65) i u Hylobates agilis (geoffroy St.-Hilaire et F. Cuvier, 'Hist. Nat. des Mamm.' 1824, sv. I, str. 2).
(   'Anthropological Review,' list. 1868, str. 353.
(9)   Gosp. Blyth mi javlja da nije nikad vidio više od jednog primjera brade, zalisaka itd. kod ostarjelog majmuna, kao što je obično u nas. To se, međutim, dogodilo u jednoga ostarjelog Macacus cynomologus u sužanjstvu, u kojeg su brkovi bili "zamjetno dugački i čovjekoliki." U cijelosti taj stari majmun smiješno je sličio jednome od europskih vladara pa mu je to onda bio općeprihvaćen nadimak. U nekim ljudskim rasama kosa jedva da ikada posijedi; tako gosp. D. Forbes, kao što mi javlja, nije nikad na primjer to vidio kod Aymara i Quinchua J. Amerike.
(10)   Takav je slučaj kod ženki više vrsta Hylobates; vidi: Geoffroy St.-Hilaire et F. Cuvier, 'Hist. Nat. des Mamm.' sv. I. Vidi, također, o H. lar. 'Penny Encyclopedia,' sv. II, str. 149, 150.
(11)   Rezultate je sakupio Dr. Weisbach na temelju mjerenja koja su proveli Drs. K. Scherzer i Schwarz, vidi: 'Reise der Novara: Anthropolog. Theil,' 1867, str. 216, 231, 234, 236, 239, 269.
(12)   'Voyage to St. Kilda' (3. izd. 1753) str. 37.
(13)   Sir J. E. Tennent, 'Ceylon,' sv. II. 1859, str. 107.
(14)   Quatrefages, 'Revue des Cours Scientifiques,' 29. kolovoza 1868, str. 630; Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prij. str. 127.
(15)   Obradama crnaca u: Vogt, 'Lectures' &c. isto, str. 127; Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, sv. I, str. 96. Značajno je da su u Sjedinjenim Državama ('Investigations in Military and Anthropological Statistics of American Soldiers,' 1869, str. 569), kako se čini, čisti crnci i njihovi križani potomci po tijelu gotovo jednako dlakavi kao i Europljani.
(16)   Wallace, 'The Malay Arch.' sv. II. 1869, str. 178.
(17)   Dr. J. Barnard Davis o rasama Oceanije i 'Anthropol. Review,' travanj 1870, str. 185, 191.
(18)   Catlin, 'North American Indians,' 3. izd. 1842, sv. II, str. 227. O Guaranima vidi: Azara, 'Voyages dans l'Amérique Mérid.' sv. II. 1809, str. 58; također Rengger, 'Säugtiere von Paraguay,' str. 3.
(19)   Prof. i gđa Agassiz ('Journey in Brazil,' str. 530) primijećuju se spolovi američkih Indijanaca razlikuju manje nego kod crnaca i viših rasa. Vidi također: Rengger, isto, str. 3 o Guaranima.
(20)   Rütimeyer, 'Die Grenzen der Thierwelt; eine Betrachtung zu Darwin's Lehre,' 1868, str. 54.
(21)   'A Journey from Prince of Wales Fort.' 8-vo izd. Dublin 1796, str. 104. Sir J. Lubbock ('Origin of Civilisation,' 1870, str. 69) donosi ine i slične slučajeve u Sjevernoj Americi. Za Guanase J. Amerike vidi: Azara, 'Voyages,' &c. sv. II. str. 94.
(22)   O borbama mužjaka gorila, vidi: Dr. Savage, u: 'Boston Journal of Nat. Hist.' sv. V. 1847, str. 423.  O Presbytis entellus vidiU 'Indian Field,' 1859, str. 146.
(23)   J. Stuart Mill primijećuje ('The Subjection of Women,' 1869, str. 122): "Ono u čemu se muškarac najviše odlikuje u usporedbi sa ženom jest kad treba uporno raditi i dugo kovati neke misli." Što je to nego energija i ustrajnost?
(24)   O tome je Vogt zapisao o tome kako je "značajna pojedinost, ta razlika među spolovima, koja se, s obzirom na lubanjsku šupljinu, razvitkom rase povećava tako da Europljani natkriljuju Europljanke više negoli crnci crnkinje. Welcker potvrđuje tu tvrdnju Huschkeovim "mjerenjima crnačkih i njemačkih lubanja." Ali Vogt smatra ('Lecture on Man,' engl. prij. 1864, str. 81) da je u toj stvari neophodno više promatranja.
(25)   Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III. str. 603.
(26)   'Journal of the Anthropol. Soc.' travanj 1869, str. LVII i LXVI.
(27)   Dr. Scudder, "Notes on Stridulation," u: 'Proc. Boston Soc. of Nat. Hist.' sv. XI. travanj 1868.
(28)   U W. C. L. Martinovoj 'General Introduct. to Nat. Hist. of Mamm. Animals,' 1841, str. 432; Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 600.
(29)   Helmholtz, 'Théorie Phys. de la Musique,' 1868, str. 187.
(30)   Gosp. R. Brown, u: 'Proc. Zoo. Soc.' 1868, str. 4100.
(31)   'Journal of Anthropolog. Soc.' listop. 1870, str. CIV. Vidi također neka kasnija poglavlja u: Sir John Lubbock, 'Prehistoric Times,' 2. izd, 1869, koje sadrži divan prikaz života divljaka.
(32)   Već kad je poglavlje u tiskari složeno našao sam vrijedan članak gosp. Chauncceya Wrighta ('North Amer. Review,' list. 1870, str. 293) koji u raspravi o gornjem predmetu kaže: "Mnoge su posljedice ovih potonjih zakona ili jednolikosti prirode putem kojih postignuće jedne korisne sposobnosti donosi sa sobom mnoge proizlazne prednosti  kao i ograničujuće, stvarne ili moguće, nedostatke koje načelo korisnosti možda nije obuhvatilo u svome djelovanju." Taj princip ima veliku važnost, kao što sam pokušao pokazati u drugome poglavlju ove klnjige govoreći kako je čovjek stekao neke svoje duhovne značajke.
(33)   Vidi vrlo zanimljivo razmatranje gosp. Herberta Spencera o postanku i ulozi glazbe  u njegovim sabranim 'Ogledima,' 1858, str. 359. Gosp. Spencer došao je do posve oprečnog zaključka onomu do kojega sam ja došao. On zaključuje da su kadence koje se pojavljuju u emocionalnom govoru pružile podlogu iz koje se razvila glazba, dok ja zaključujem da su glazbene note i ritam stekli preci čovječanstva, mužjaci ili ženke, u želji da očaraju suprotni spol. Tako su glazbeni tonovi bivali u tijesnoj povezanosti s jednom od najjačih strasti koju je neka životinja kadra osjetiti i prema tome su korišteni nagonski ili, putem asocijacije, kad su jake emocije dolazile u govoru. Gosp. Spencer nije dao nikakva zadovoljavajućeg objašnjenja, a ne mogu to ni ja učiniti, zašto su neke emocije izražajne, u čovjeka i u nižih životinja, u visokim i dubokim tonovima. Gosp. Spencer zapodijeva također zanimljivu raspravu o odnosima između pjesništva, recitacije i pjevanja.
(34)   Rengger, 'Säugtiere von Paraguay,' str. 49.
(35)   Vidi zanimljivu raspravu o tome u: Häckel, 'Generelle Morph.' sv. II. 1866, str. 246.
(36)   Cjelovit i izvanredan prikaz kako se divljaci u svim dijelovima svijeta ukrašavaju dao je talijanski putopisac Prof. Mantegazza u ‘Rio de la Plata, Viaggi e Studi,’ 1867, str. 525-545. Sve tvrdnje koje slijede, ako nije drukčije navedeno, preuzete su iz toga djela. Vidi također u Waitz, ‘Introduct. to Anthropolog.’ engl. pri. sv. I. 1863, str. 275, et passim. Lawrance isto tako iznosi vrlo mnogo pojedinosti u svojim ‘Lectures on Physiology,’ 1822. Pošto je ovo poglavlje već bilo napisano, Sir J. Lubbock objavio je svoj ‘Origin of Civilisation,’ /‘Postanak Civilizacije’/ 1870 u kojem ima jedno zanimljivo poglavlje o ovom predmetu i iz kojeg (str. 42, 48) sam uzeo neke činjenice o divljacima koji boje zube i kosu, te buše zube.
(37)   Humboldt, ‘Personal Narrative,’ engl. prij. sv. IV, str. 515; o imaginaciji koja se pokazuje u bojenju tijela, str. 522; o preinačavanju stopala, str. 466.
(38)   ‘The Nile Tributaries,’ 1867; ‘The Albert n’yanza,’ 1866, sv. I, str. 218.
(39)   Navod prema: Prichard, ‘Phys. Hist. of Mankind,’ 4. izd., sv. I, 1851, str. 321.
(40)   O Papuancima: Wallace, ‘The Malay Archipelago,’ sv. II, str. 445. O frizurama Afrikanaca: Sir S. Baker, ‘The Albert N’yanza,’ sv. I, str. 210.
(41)   ‘Travels,’ str. 533.
(42)   ‘The Albert N’yanza,’ 1866, sv. I. str. 217.
(43)   Livingstone, ‘British Association,’ 1860; izvješće u: ‘Atheneum,’ 7. srpnja 1860, str. 29.
(44)   Sir S. Baker (isto, sv. I. str. 210) govoreći o urođenicima Centralne Afrike kaže da “svako pleme na poseban i nepromjenljiv način uređuje kosu.” Vidi: Agassiz (‘Journey in Brazil,’ 1868, str. 318) o nepromjenljivosti tetoviranja u Indijanaca Amazonije.
(45)   Vlč. R. Taylor, ‘New Zeland and its Inhabitants,’ 1855, str. 152.
(46)   Mantegazza, ‘Viaggi e Studi,’ str. 542.
(47)   'Travels in S. Africa,' 1824, sv. I, str. 414.
(48)   Za navode vidi: 'Gerland über das Aussterben der Naturvőrjer,' 1868, str. 51, 53, 55; također: Azara, 'Voyages,' &c. sv. II, str. 116.
(49)   O biljnim pripravcima koje upotrebljavaju sjeverozapadni američki Indijanci: 'Pharmaceutical Journal,' sv. X.
(50)   'A journey from Prince of Wales Fort,' 8-vo izd. 1796, str. 89.
(51)   Navod prema Prichard: 'Phys. Hist. of Mankind,' 3. izd. sv. IV, 1844, str. 519; Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prij. str. 129. O mišljenju Kineza o Cingalezu: E. Tennent, 'Ceylon,' sv. II. 1859, str. 107.
(52)   Prichard, prema navoidu: Crawfurd and Finlayson, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. IV. str. 534, 535.
(53)   Idem illustrissimus viator dixit mihi praecinctorium vel tabula feminae, quod nobis teterrimum est, quondam permagno aestimari ab hominibus in hac gente. Nunc res mutata est, et censet talem conformationem minime optandam est." /Isti slavni putnik mi je rekao da je žensko podsjeđe ili pozadina, kakvo je nama vrlo ružno, nekoć u tih ljudi bilo na visokoj cijeni. Sada se stvar promijenila i misli da takav izgled nikako nije poželjan/
(54)   'The Anthropological Review,' studeni 1864, str. 237. Za dodatne navode vidi: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, sv. I. str. 105.
(55)   'Mungo Park's Travels in Africa,' 4-to 1816, str. 53, 131. Burtonovu tvrdnju spominje Schaafhausen, 'Archiv für Anthropolog.' 1866, str. 163. O Banyai: Livingstone, 'Travels,' str. 64. O Kafirima: vlč. J. Shooter, 'The Kafirs of Natal and Zulu Country,' 1857, str. 1.
(56)   O Javancima i Cochin-Chinezima vidi: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prijev. sv. I. str. 305. O Yura-carasima: A. d'Orligny, prema navodu: Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. V, 3. izd. str. 476.
(57)   'North American Indians,' od G. Catlina, 3. izd. 1842, sv. I. str. 49; sv. II. str. 227. O urođenicima Vancouver Islanda, vidi: Sproat, 'Scenes and Studies of Savage Life,' 1868, str. 25. O Indijancima Paragvaja: Azara, 'Voyages,' knj. II. str. 105.
(58)   O Sijamcima: Prichard, isto, sv. IV. str. 533. O Japancima: Veitch, 'Gardners' Chronicle,' 1860, str. 1104. O Novozelanđanima: Mantegazza, 'Viaggi e Studi,' 1867, str. 526. O ostalim spomenutim narodima vidi navode u: Lawrance, 'Lectures on Physiology,' &c. 1822, str. 272.
(59)   Lubbock, 'Origin of Civilisation,' 1870, str. 321.
(60)   Dr. Barnard Davis glede tih činjenica kod Polinežana navodi gosp. Pricharda i ine u: 'Anthropological Review,' travanj 1870, str. 185, 191.
(61)   Ch. Comte ima primjedbu o tom učinku u svom 'Traité de Législation,' 3. izd. 1837, str. 136.
(62)   Stanovnici Ognjene zemlje, kako sam saznao od jednog misionara koji je dugo među njima živio, smatraju da su Europljanke vrlo lijepe, ali prema onome što smo vidjeli glede mišljenja ostalih američkih domorodaca, moram pomisliti da je tu neki nesporazum, izuzev da se taj sud ne odnosi na nekoliko stanovnika Ognjene zemlje koji su neko vrijeme proživjeli s Europljanima i koji mora da su ih smatrali višim bićima. Moram dodati kako vrlo iskusan promatrač Kapetan Burton drži da žena koju mi smatramo lijepom izaziva udivljenje diljem svijeta: 'Anthropological Review,' ožujak 1864, str. 245.
(63)   'Personal Narrative,' engl. prij. sv. IV, str. 518, i drugdje. Isto to načelo jako ističe Mantegazza u svojim 'Viaggi e Studi,' 1867.
(64)    O lubanjama američkih plemena vidi: Nott and Gliddon, 'Types of Mankind,' 1854, str. 440; Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. I. 3. izd., str. 321; o urođenicima Arakhana, isto. sv. IV, str. 537. Wilson, 'Physical Ethnology,' Smithsonian Institution, 1863, str. 288; o Fidžijancima, str. 290. Sir J. Lubbock ('Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, str. 506) donosi jedan izvrstan sažetak o tome.
(65)   O Hunima: Godron, 'De l'Espèce,' knj. II, 1859, str. 300. O Tahićanima: Waitz, 'Anthropolog.' engl. prij. sv. I, str. 305. Marsden, prema navodu: Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' 3. izd. sv. V, str. 67. Lawrance, 'Lectures on Physiology,' str. 337.
(66)   Ta je činjenica potvrđena u 'Reise der Novara: Anthropolog. Theil,' Dr. Weisbach, 1867, str. 265.
(67)   Smithsonian Institution, 1863, str. 289. O modi u Arapkinja: Sir S. Baker, 'The Nile Tributaries.' 1867, str. 121.
(68)   'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 214; sv. II, str. 240.
(69)   Schaafhausen, 'Archiv für Anthorpologie,' 1866, str. 164.
(70)   Gosp. Bain skupio je ('Mental and Moral Science,' 1868, str. 304-314) oko tuce više ili manje različnih teorija o pojmu lijepoga, ali nijedna nije kakva je ovdje ponuđena.

Dvadeseto poglavlje

(1)   Ovi navodi su prema: Lawrance ('Lectures on Physiology,'&c. 1822, str. 393) koji ljepotu viših slojeva u Engleskoj pripisuje muškarcima budući da su oni odabirali ljepše žene.
(2)   "Anthropologie," 'Revue des Cours Scientifiques,' listopad 1868, str. 721.
(3)    'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 207.
(4)      Sir J. Lubbock, 'The Origin of Civilisation,' 1870, pogl. III, posebno str. 60-67. Gosp. M'Lennan i svome vrlo vrijednom djelu o 'Primitive Marriage,' 1865, str. 163. govori združivanju spolova "u vrlo ranoj dobi kao labavom, prolaznom i u nekoj mjeri promiskuitetnom." Gosp. M'Lennan i Sir J. Lubbock sakupili su mnoge  dokaze o današnjoj krajnjoj raspuštenosti divljaka. Gosp. L. H. Morgan u svome zanimljivom znanstvenom priopćenju o klasifikaciji rodbinskih odnosa ('Proc. American Acad. of Sciences,' sv. VII. veljača 1868, str. 475) zaključuje da su poligamija i svi oblici ženidbe tijekom prvobitnih vremena u biti bili nepoznati. Isto tako, iz djela Sir J. Lubbocka proizlazi da Bachofen također smatra kako je izvorno prevladavala zajednička ženidba.
(5)   Poruka Britanskoj akademiji 'On the Social and Religious Condition of the Lower Races of Man,' 1870, str. 20.
(6)   'Origin of Civilisation,' 1870, str. 86. U više gore navedenih djela naći će se obilje dokaza o rodbinstvu samo preko žena, ili samo po plemenu.
(7)   Brehm ('Illustr. Thierleben,' sv. I, str. 77) kaže da Cynocephalus hamadryas živi u velikim čoporima u kojima ima dvaput ili više ženki nego mužjaka. Vidi što govori Rengger o američkim poligamnim vrstama i Owen ('Anat. of Vertebrates,' sv. III, str. 746) o američkim monogamnim vrstama. Mogla bi se navesti i druga literatura.
(   Dr. Savage, u: 'Boston Journal of Nat. Hist.' sv. V, 1845-47, str. 423.
(9)   'Prehistoric Times,' 1869, str. 424.
(10)   Gosp. M'Lennan, 'Primitive Marriage,' 1865. Vidi posebno o egzogamiji i čedomorstvu: str. 130, 138, 165. 
(11)   Dr. Gerland ('Ueber das Aussterben der Naturvölker,' 1868) je sakupio mnogo obavijesti o čedomorstvu, vidi naročito str. 27, 51, 54. Azara ('Voyages,'&c. knj. II, str. 94, 116) podrobno navodi motive. Vidi također M'Lennan (isto, str. 139) za slučajeve u Indiji.
(12)   'Primitive Marriage,' str. 208; J. Lubbock, 'Origin of Civilisation,' str. 100. Vidi također gosp. Morgan, nav. mj., o nekadašnjim opredjeljenjima za poliandriju.
(13)   'Voyages,' &c. sv. II, str. 92-95.
(14)   Burchell kaže ('Travels in S. Africa,' sv. II, str. 58) da među divljim narodima Južne Afrike ni muškarci ni žene nikad ne provedu život u celibatu. Azara ('Voyages dans l'Amérique Merid.' knj. II, 1809, str. 21) daje posve istu opasku o divljim Indijancima Južne Amerike.
(15)   'Anthropological Review,' siječanj 1870, str. XVI.
(16)    'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 210-217.
(17)   Jedan sposoban pisac dokazuje, pošto je usporedio slike Rafaela, Rubensa i modernih francuskih umjetnika, da ni pojam lijepoga nije posve isti čak ni diljem Europe: vidi 'Lives of Hydn and Mozart,' napisao M. Bombet, engl. prij. str. 278.
(18)   Azara, 'Voyages,'&c. knj. II, str. 23. Dobrizhoffer, 'An Account of the Abipones,' sv. II. 1822, str. 207. Williams o Fidžijancima, kako navodi Lubbock, 'Origin of Civilisation,' 1870, str. 79. O stanovnicima Ognjene zemlje: King and FitzRoy, 'Voyages of the Adventure and Beagle,' sv. II, 1839, str. 182. O Kalmukima, prema: M'Lennan, 'Primitive Marriage,' 1865, str. 32.  O Malajcima: Lubbock, isto, str. 76. Vlč. J. Shooter, 'On the Kafirs of Natal,' 1857, str. 52-60. O Bušmankama: Burchell, 'Travels in S. Africa,' sv. II. 1824, str. 59.
(19)   'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 346. Gosp. Wallace samtra (str. 350) misli "da je razvitak čovjeka vodila ili odredila neka inteligentna sila;" i on razmatra stanje kože koja nema dlaku kao nastalo tim djelovanjem. Vlč. T. R. Stebbing u komentaru na to ('Transactions of Devonshire Assoc. for Science,' 1870) opaža da kad bi gosp. Walace "upotrijebio svoju poznatu domišljatost u pitanju čovjekove gole kože, bio bi mogao uočiti mogućnost njegova odabira putem njegove nadmoćne ljepote ili zdravlja koje ide uz veću čistoću. Donekle iznenađuje da je mogao smišljati za se superiornu inteligenciju čerupajući dlaku s leđa divljih ljudi (kojima bi, prema samom njegovom kazivanju, ona bila korisna i dragocjena) kako bi se potomci operušanih jadnika mogli poslije tolikih umiranja od hladnoće i vlage tijekom mnogih naraštaja" izdignuti na ljestvici civilizacije baveći se raznim umijećima, onako kako je opisao gosp. Wallace.
(20)     'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, 1868, str. 327.
(21)   'Investigation into Military and Anthropological Statistics of American Soldiers,' od B. A. Goulda, 1869; str. 568: - Vrlo pomno obavljena su ispitivanja dlakavosti u 2129 crnih i obojenih vojnika dok su se kupali; i uvidom u objavljene tablice "očito je već otprve da je razlika vrlo mala, ako je uopće ima, između bijelih i crnih rasa u tom pogledu." Sigurno je, međutim, da crnci u svojim urođenim i toplijim afričkim zemljama imaju mnogo glatkiju kožu. Posebno valja primijetiti da su u spomenuto ispitivanje bili uključeni čisti crnci i mulati, a to je nezgodna okolnost jer suglasno načelu, kojega sam istinitost drugdje dokazao, križane rase iznimno su sklone vrnuću prvobitnoj dlakavosti svojih ranih majmunolikih predaka.
(22)   "Ueber die Richtung der Haare am Menschlichen Körper," u: Müler's 'Archiv für Anat. und Phys.' 1837, str. 40.
(23)   Gosp. Sproat ('Scenes and Studies of Savage Life,' 1868, str. 25) smatra, pozivajući se na bezbrade urođenike Vancouver Islanda, da je običaj pljevljenja dlačica s lica "nastavljajući se s naraštaja u naraštaj, možda na kraju proizveo rasu koja je poznata po rijetkom i rastrkanom rastu brade." No običaj ne bi bio nastao sve dok brada već nije postala, s nekog nepoznatog uzroka, znatno rjeđa. A nemamo ni izravna dokaza da neprekidno čupanje dlake dovodi do ikakva nasljednog učinka. Zbog takve sumnje, do sada se nisam osvrtao na mišljenje nekih uvaženih etnologa, primjerice M. Gosse iz Ženeve, da umjetna preinačenja lubanje teže postati nasljedna. Ne želim više o tome raspravljati, a sad nam je poznato na temelju opažanja Dr. Brown-Séquarda, naročito onih o kojima je priopćio (1870) u British Association, da su kod zamorca učinci kirurških zahvata nasljedni.
(24)   'Ueber die Richtung,' isto, str. 40.

Dvadeset i prvo poglavlje
(1)   On the "Limits of Natural Selection," u 'North American Review,' listop. 1870, str. 295.
Vlč. J. A. Picton raspravlja o tom učinku u svojim 'New Theories and the Old Faith,' 1870.