Vjekoslav Luburić

Ovom članku ili jednom njegovom delu je potrebno hitno sređivanje da bi se dobio kvalitetniji članak. Sređivanje podrazumeva dodavanje interviki veza, kategorizaciju, unutrašnje povezivanje, razlamanje teksta i slična uređivanja, kako bi se dobio karakter pravog Vikipedijinog članka.
Pogledajte kako se menja strana za pomoć, ili stranu za razgovor. Uklonite ovu poruku kada završite.

Vrhovni je nadzor nad svim logorima Jasenovca povjerio poglavnik Luburiću Maksu. Za sav svoj rad Luburić je bio samo njemu odgovoran. Još od prije rata Luburić je bio poznat kao obični zločinac i kažnjavan radi raznih krivičnih djela. Iz originalnog temeljnog policijskog lista, koji ovdje donosimo, a koji je pronađen kod zagrebačkog redarstva, vidi se, da je Luburić presudom od 7. IX. 1929. br. 104.761 bio kažnjen sa 2 dana zatvora radi skitnje, a presudom Okružnog suda u Mostaru ad 5. XII. 1931. br. Kzp. 719/31. sa 5 mjeseci strogog zatvora radi pronevjerenja svote od 8.305.- dinara na štetu Javne berze rada u Mostaru, pa još jedamput hapšen radi ponovnog djela pronevjerenja. Njegovo pravo ime nije Maks nego Vjekoslav, ali su mu ime Maks dali od milja njegovi ustaški kolege. Luburić je bio obična skitnica i zazirao od svakog poštenog rada, pa kad je Pavelić pobjegao u emigraciju, pošao je on za njim i po raznim ustaškim logorima u Madžarskoj i Italiji vježbao se u koljačkom zanatu.

Pavelić je tako visoko cijenio njegove ustaške sposobnosti, da ga je konačno imenovao ustaškim generalom. Ova neman, srednjeg gotovo malenog rasta, lica s jakim pojavama infantilizma i svim karakteristikama zločinca, pretstavljao je vrhovnu i jedinu vlast u svim logorima.

Luburić je dolazio u Jasenovac 2-3 puta na mjesec i zadržao se ovdje samo nekoliko dana, no i u to kratko vrijeme počinjao je toliko zločina, da su zatočenici strepili, kad su čuli, da se je "navratio" u Jasenovac. On je znao, kada će stići novi transporti zatočenika, pa je htio da sazna, zašto pojedini zatočenik dolazi u Jasenovac. Taj je zločinac čuo i razumio samo ono, što mu je diktirala mržnja, strast, najniži surovi instinkti.

Strašni su bili njegovi prvi "raporti", kad je preuzimao zatočenike u logor, njegovo urlikanje i kletve, koje je popraćivao šamarima, kundačenjem, metcima iz revolvera ili rezanjem grkljana. Obilazeći logorom vrebao je, ne bi li otkrio kakav prekršaj "logorske discipline"; ne bi li opazio da koji zatočenik kunja od slabosti, starosti ili bolesti, te radi toga na čas zastaje na radu; ne bi li opazio da koji gladan zatočenik traži kakav otpadak hrane ili ne vrši prema njemu propisani ustaški pozdrav. Odmah bi se na tom blesavom licu zacaklile razbojničke oči, a revolver ili nož stupili u akciju.

Dne 9. oktobra 1942. priredio je Luburić u Jasenovcu svečanost, te je ustašama podijelio zlatne i srebrne medalje, koje im je Pavelić namijenio kao nagradu "za zasluge". Na tom je banketu Luburić, pijan kao i ostali njegovi "dužnosnici", održao govor i prema iskazu jednoga svjedoka rekao doslovno ovo: I tako smo vam, mi u ovoj godini ovdje u Jasenovcu poklali više ljudi nego osmanlijsko carstvo u cijelo vrijeme boravka Turaka u Evropi.

Izvor:Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Izvor: Wikipedia