Dobre dok su mlade, cute i ne ostaju trudne :: Arhiva: Drustvena hronika ~ Obrazovanje ~ Zaposlenje ~ Finansije

Biljana Despotović iz Bijeljine, Jelena Kos iz Banjaluke izgubile su posao zato što su ostale u drugom stanju, iako taj razlog nije naveden u njihovim rješenjima o otkazu. One su rijetke među mnogobrojnim ženama koje zbog trudnoće ostaju bez posla, a koje su se odlučile da tuže poslodavca i da o svom problemu javno progovore. Iako ih zakon štiti, žene u RS gube posao zbog trudnoće, godina, odbijanja udvaranja šefova i brojnih drugih razloga koji se mogu podvesti pod diskriminaciju po osnovu pola.
Biljana Despotović iz Bijeljine radila je u prodavnici igračaka „Cipelići“ sedam godina.
Otkaz je dobila kada je bila u osmom mjesecu trudnoće, nekoliko dana nakon što je otvorila bolovanje. Poslodavac je ignorisao činjenicu da je protivzakonito radniku dati otkaz ukoliko je već otvoreno bolovanje, po bilo kom osnovu.

"Dobrovoljni" otkaz zbog trudnoće
Biljana je u „Cipelićima“ radila od 1997. godine, pet godina neprijavljeno, bez ikakvog osiguranja i zaštite. Prije prve trudnoće bila je prijavljena tri mjeseca, ali kako ni tada vlasnici „Cipelića“, Dragica i njen sin Aleksandar Mitrović, nisu bili spremni da snose bilo kakve troškove ili obaveze prema zaposlenoj, uz njen pristanak (jer joj je rečeno da nema izbora, ili da je odjave ili da dobije otkaz) su je odjavili, i nakon porođaja i odsustva od šest mjeseci ponovo primili na posao, uz obećanje da će odmah biti i prijavljena. Međutim, Biljana je ponovo prijavljena tek nakon dvije godine, poslije intervencije Inspekcije za rad, koja ju je zatekla da radi „na crno“.
"Ja sam počela da radim sa statusom slobodne djevojke, što je idealno za poslodavca, da je radnik popuno na raspolaganju 24 časa. Međutim, moj tempo rada se nije promijenio ni kada sam se udala. Ali problem je nastao kada sam ostala trudna“, kaže Biljana. Iako je nakon prvog porođaja shvatila da su poslodavci prema njoj bili krajnje nekorektni, jer joj za vrijeme trudnoće nije tekao ni radni staž, niti je primala ikakvu platu, Biljana se ipak vratila na posao. Drugi put je ostala trudna nakon nepune četiri godine od prvog porođaja.
Biljana navodi da su tenzije od strane poslodavca rasle srazmjerno njenom stomaku. Radila je prekovremeno, za vrijeme svih novogodišnjih praznika, i kao i svi ostali zaposleni u ovoj firmi imala samo dva slobodna dana u mjesecu. Rad i nedjeljom i praznicima se podrazumjevao za sve zaposlene u ovoj najpopularnijoj prodavnici igračaka u Bijeljini. U vrijeme popisa ili prijema robe i od šest ujutru do osam naveče, bez prekida, iako je zvanično radno vrijeme osam sati dnevno.
"Osjećala sam pritisak, nametanje odgovornosti koje mi nisu pripadale. Bila sam često kriva za nešto što nisam uradila. I onda sam shvatila da su to u stvari sve neke sitne provokacije koje će me istestirati da vide koliko sam ustvari izdržljiva. Jer najbolje bi bilo za sve da ja u jednoj takvoj provokaciji i odem odatle. Što mi, naravno, ni u ludilu i ne znam kakvom stanju ne bi palo na pamet. Jer, ako sam izdržala do osmog mjeseca i rizikovala svoju trudnoću, zarad čega sam par puta završila i na vanrednim kontrolama u Beogradu sa dijagnozom da je sve posljedica napornog rada i stresa, sigurna sam bila da pred porođaj neću dati otkaz.", priča Biljana.

Nasilje nad zaposlenom trudnicom
18. februara ove godine, usljed renoviranja radnje i prekovremenog rada, sa vrata je dočekana optužbama da su neke stvari uništene, da mora da zna ko je to uradio, da je možda i ona i slično. Bio je to monolog poslodavca koji je bio kap u čaši. Pozlilo joj je i tog momenta je završila kod ljekara. Istog dana je otvorila bolovanje, uz savjet da se strogo sačuva od bilo kog oblika stresa.
"Tako da sam ja od tog dana bila na bolovanju, odnosno bar sam tako ja mislila. Sve do 1. marta, kada me je nazvao Aleksandar, nudeći mi dva rješenja ili otkaz ili sporazumni prekid rada, jer ja nisam na poslu, iako su i sami znali da su odgovorni za moj odlazak, jer ja bih radila još da mi nije pozlilo tog dana, što su i sami vidjeli. Kada sam rekla da sam na bolovanju, to je bio naš posljednji razgovor, nisam dobila odgovor nego samo spuštanje slušalice".
Desetak dana nakon tog razgovora saznala je da više nije na evidenciji zaposlenih.
Zatražila je pomoć u Sindikatu opštine Bijeljina, koji su je uputili u Inspekciju za rad.
Kada je otišla u inspekciju, nisu bili iznenađeni njenim slučajem, jer je masa sličnih. Po savjetu inspekcije zatražila je od poslodavca pismenu potvrdu o otkazu. "Dobijanje tog papira je bio sljedeći šok. Bila je to gomila neistinitih činjenica počev od datuma, 17. februar, dakle dan prije mog otvaranja bolovanja, pa do najveće neistine da sam ja jednostrano, samoinicijativno izjavila otkaz. Spisak svjedoka o tome, gdje su neke moje koleginice, koje nisu prijavljene, upotrebljene u kontekstu kupca-svjedoka, na spsiku su bili i ljudi koji nisu bili tu i slično. Ali jedino što fali na tom papiru o mom 'dobrovoljnom otkazu' jeste moj potpis", navodi Biljana.
Inspekcija za rad je konstatovala da ne postoji takva forma raskida ugovora o radu i naložila DOO "Cipelići" da te nepravilnosti ispravi i uskladi sa zakonom.

Inspekcija i sindikat nemoćni
Biljana je 5. juna dobila izvještenje inspekcije da je DOO „Cipelići“, podnio žalbu na rješenje bijeljinske Ispekcije za rad, ali je Ministarstvo za rad RS odbilo tu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu odluku Inspekcije. Sada „Cipelići“ imaju rok od 30 dana da se žale Vrhonom sudu ili da ispoštuju nalog inspekcije. „U međuvremenu sam kontaktirala organizaciju žena 'Lara' i naišla na nešto što mi je u tom momentu bilo najpotrebnije, podršku da nisam sama u svemu tome i naravno besplatnu pravnu pomoć da sve istjeram do kraja, jer sam se sve vrijeme ipak osjećala samom, ikako sam imala podršku porodice, koja je bila najveći svjedok svega onog što me je snalazilo svih tih godina i da je to najmanje što sam zaslužila“, priča Biljana.
Uz savjet advokatkinje OŽ "Lara" Biljane Radulović, nezavisno od ishoda rada Inspekcije, 15. aprila podnijeta je tužba protiv „Cipelića“ Osnovnom sudu u Bijeljini. Tužbom se traži da se poništi odluka poslodavca o prekidu radnog odnosa i da se Biljana Despotović vrati na posao, da joj se isplate lični dohoci od datuma nezakonitog prekida radnog odnosa, sa kamatama.
„Biljana će sigurno dobiti na sudu, ali je ružno to što je morala sav ovaj postupak prolaziti u vrijeme trudnoće. Sve će se to zakonski regulisati, ali trauma ostaje. A poseban je paradoks da poslodavac koji prodaje dječije igračke istovremeno daje otkaz jednoj trudnici. Stvarno nemam riječi, to nije samo ogriješiti se o zakon, nego i o sva moralna načela“, kaže advokatkinja Radulović.
Ona navodi da osim, Zakona o radu RS, koji u Članu 71. kaže da poslodavac ne može odbiti da primi u radni odnos ženu zbog toga što je trudna, niti joj može otkazati ugovor o radu zbog trudnoće ili zbog toga što žena koristi porodiljsko odsudstvo i Člana 73. koji kaže da za vrijeme trudnoće, porođaja ili njege djeteta, žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine, te da na osnovu zahtjeva žene i preporuke ovlaštenog doktora medicine, žena može otpočeti sa korištenjem porodiljskog odsustva 28 dana prije porođaja, postoji i Zakon o ravnopravnosti polova u kom se ovakvi slučajevi smatraju diskriminacijom. Kazne za poslodavce na osnovu ovog zakona iznose od 1.000 do 30.000 KM.
„Prije tužbe ipak sam pokušala da se dogovorim sa Aleksandrom da se ne ide na sud, izlazeći opet njemu u susret jer će on snostiti sudske troškove, ali je odgovor bio negativan. On je bio izuzetno razdražljiv i povrijeđen, jer nije očekivao sa moje strane da ja tražim ono što mi pripada, i što mi je uskraćivano sve ove godine“, kaže Biljana.

Otpuštene i u strahu pred budućnošću
Omiljena među kupcima, Biljana je bila zaštitni znak ove firme. Uvijek vesela, nasmijana i ljubazna sa kupcima, zadobila je povjerenje većine mušterija,
Svoju lojalnost je, kako sama ističe, skupo platila. Prvi put kada je zatražila da ostvari svoje pravo, naišla je na zatvorena vrata.
„Nadam da će ova moja borba, ako ništa drugo, bar olakšati mojim koleginicama, da bar izbjegnu ovu fazu mog postupka koja nije nimalo jednostavna, jer mislim da posle ove izgubljene bitke Dragica i Aleksandar se neće usuđivati da je ponovo započinju“, kaže Biljana.
U Sindikatu opštine Bijeljina ističu da su slučajevi kao što je Biljanin česti u praksi, ali da se žene rijetko odlučuju da „istjeraju pravdu“. A slučajeve otkazivanja ugovora o radu zbog trudnoće je jako teško i dokazati, jer poslodavci u otkaznim rješenjima navode sasvim druge razloge. Pravnica u Sindikat opštine Bijeljina Radenka Kajtaz ističe da je od 80 do 100 lica koja se u prosjeku mjesečno obrate sindikatu zbog povreda radnog odnosa po bilo kom osnovu, žena oko trideset odsto.
Republički inspektor rada iz Odjeljenja Bijeljina Miladin Ristić kaže da su u praksi česti slučajevi da žena zatraži slobodne dane, jer se ne usuđuje da kaže da je trudna i tek nakon toga saopštava poslodavcu da je trudna, a onda poslodavac uglavnom raskida radni odnos, uz često izmišljene razloge o potkradanju zaposlene, nesavjesnom radu i slično. „Takvi slučajevi su vrlo teško dokazivi, a i Inspekcija ima vrlo slabe instrumente za dokazivanje, mi ne vodimo nikakve istrage, nemamo pravo da angažujemo sudske vještake, da saslušavamo, nego smo samo kontrolni organ“, kaže Ristić ističući da Inspekcija za rad može samo naložiti poslodavcu da otkloni nedostatke i poslije toga protiv njega povesti prekršajni postupak ako se ne izvrši nalog iz rješenja inspekcije, i tu se završava rad inspekcije, a za ostalo je nadležan sud. U posljednjih dvije godine bijeljinska Inspekcija za rad koja pokriva deset opština imala je 5-6 sličnih sliučajeva u kojima je radniku otkazan ugovor o radu zbog trudnoće. Međutim, većina žena odustaje od sudskog traženja prava zagarantovanih zakonom, te se u slučaju Biljane Despotović najdalje i otišlo po tom pitanju. Ristić navodi da ne zna zašto je to tako, da li žene nisu dovoljno informisane, da li nemaju novčana sredstava za sudske postupke ili se zbog teškog materijalnog položaja i velikog broja nezaposlenih ne usuđuju suprotstaviti poslodavcu, kako bi sačuvale kakav-takav posao.

Pravo na rad kao luksuz
U procesu tranzicije višak radne snage, otkazi, radnici na čekanju su neminovnost.
Bez posla ostaju podjednako i muškarci i žene.
Pravo na rad, nažalost, postalo je luksuz. Radnici smatraju da ih zakon ne štiti dovoljno a nebrojeni su slučajevi gdje se "i to malo od zakona" krši.
Banjalučanka Jelena Kos je još jedan eklatantan primjer. Dva mjeseca nakon što joj je konstatovana trudnoća, a nakon 18 godina liječenja od steriliteta, dobila je otkaz u Fabrici duvana u kojoj je radila punih 12 godina.
"Nakon tri neuspjela pokušaja vantjelesne oplodnje, nakon 18 godina čekanja 1.11.2001. godine konstatovana mi je trudnoća. Zadnji dan te godine uručeno mi je rješenje o otkazu. Naime, trgovina koja je pripadala Fabrici izdata je FIS-u i ja sam zajedno sa još 16 radnika praktično predana toj firmi. Pozvala sam inspekciju rada, obratila se Ombudsmenu za ljudska prava i na kraju sam predala tužbu za obeštećenje i taj spor se još vodi na sudu", priča Jelena koja je 20. juna 2002. godine donijela na svijet blizance Sanju i Marka. Sanja je dobila ime po već čuvenoj banjalučkoj doktorici Sanji Sibinčić koja je pratila Jeleninu trudnoću.
Jelena je vraćena na posao 2. februara 2002. godine, nakon što je inspekcija rada utvrdila da se radi o nezakonitom postupku u slučaju pomenutih 16 radnika i Jelene. Do tada, Jelena je na trudničkom bolovanju primala platu od FIS-a koja iznosi 195 KM, dok je u Fabrici duvana zarađivala 600 KM.
"Ja sam sada veoma zadovoljna svojim poslom. Radim u krugu fabrike, imam dobru platu. Rukovodstvo koje je nam je tada dalo otkaze je smijenjeno. Smatrala sam da sam oštećene za nekoliko plata i zbog toga se sa fabrikom sporim na sudu. Dužni su mi 7.600 KM. Advokat i ja smo se dogovorili da tražimo 4.000 KM, međutim fabrika ne pristaje na to. Smatraju da trebam biti zadovoljna što sam vraćena na posao. Ja ne smatram tako. Znam da imam pravo na obeštećenje, jer nisam smjela sa dobijem otkaz kao trudnica", priča Jelena.
"Novac i nije toliko bitan koliko sam ja bila povrijeđena kao čovjek, kao žena. Moju sreću zbog trudnoće pomutio je taj događaj i kada sam počela da primam infuzije, jer nisam mogla da jedem, rekla sam sama sebi: "Biće nekako, najvažnija su djeca, ono za šta si se godinama borila". Međutim, trudnoća i djeca su mi dala snagu da se borim i ganjam pravdu."

Diskriminaciju teško dokazati
Nevladinoj organizaciji "Udružene žene" iz Banjaluke u poslednje vrijeme se obratio veliki broj mladih žena između 20 i 30 godina koje su kao trudnice ostale bez posla.
Advokatica u ovom udruženju Natalija Petrić kaže da se ne radi o pojedinačnim slučajevima već praktično o pojavi, ali da nije bila u stanju da pruži pravnu pomoć, jer su sve imale rješenja na određeno vrijeme.
"Sa formalno pravne strane tu se ništa ne može učiniti. Ugovor o radu jednostavno poslodavac ne produži, a radnica u međuvremenu ostane u drugom stanju. Ja sam zatečena činjenicom da je to postala pojava", kaže Petrić.
Koordinator Republičke inspekcije rada Čedo Risović kaže da su se inspekciji obraćale žene koje su u drugom stanju ostale bez posla, ali da se takođe radilo o neprodužavanju ugovora.
"Sa zakonske strane sve je čisto, ali nije sa humane i ljudske. Nažalost, inspekcija rada tu ne može da interveniše, jer takav postupak nije u suprotnosti sa zakonom", rekao je Risović. Privatni poslodavci su očito veoma dobro upoznati sa zakonskim normama i praktično zloupotrebljavaju ugovor o zaposlenju, jer ga jednostavno ne produžavaju u slučaju trudnoće. Ova pravna praznina je prava prilika za diskriminaciju žena koju je teško dokazati.
Među privatnim poslodavacima ima i javnih ličnosti iz političkog života i žene koje su osjetile njihovu "pravdu" na svojoj koži ne žele da ih imenuju bojeći se da više nikada nigdje ne bi mogle dobiti posao.
"Oni se svi poznaju. To je jedan poseban krug ljudi i veoma su bliski ili su u politici. Još nisam odlučila da li da podnesem tužbu, pošto sam pred porodom i nije mi do toga trenutno, a s druge strane bojim se da bi mi kasnije ti ljudi negdje naškodili kada budem tražila posao", priča je 29-togodišnje Banjalučanka Sandra kojoj je otkaz uručen kao trudnici, a čiji su poslodavci bili dva poznata mlada banjalučka političara koji se bave i biznisom.
"Prvo sam nekoliko mjeseci radila neprijavljena u jednom od njihovih butika. Rastali smo se prijateljski kada sam dala otkaz, jer sam našla bolje radno mjesto. Nakon nekog vremena bivši poslodavci su me pozvali da prihvatim mjesto u novoj radnji pod novim uslovima. Obećana mi je prijava, radni staž, socijalno, penziono i bolja plata. Pristala sam. Opet sam jedno vrijeme radila neprijavljeno i u međuvremenu sam ostala u drugom stanju. Kada je došao dan da se reguliše moj status rekla sam im da sam u drugom stanju. Kazali su da nema problema, prijavili me i nakon 20 dana dobila sam poštom otkaz u kojem je stajalo da nezadovoljavam radno mjesto, da sam drska, bezobrazna... To uopšte nije u skladu sa činjenicom da su me ponovo zvali da radim. Valjda su me zvali jer sam se pokazala kao dobar radnik, a ne kao drska i bezobrazna", kaže Sandra.
Žene veoma teško, gotovo nikako ne mogu da dokažu da se u njihovom slučaju radi o nekoj vrsti diskriminacije, iako je ona svima očita, osim pravnom sistemu.
Atraktivnoj Branki je nakon godinu i po dana rada u jednim banjalučkim novinama uručeno rješenje o otkazu u kojem je stajalo da je višak radne snage.
"Dobila sam otkaz jer sam odbila udvaranja svog pretpostavljenog. Tvrdim da nisam bila višak, niti su kritike koje su uslijedile na račun mog rada, a nakon mog odbijanja gotovo otvorenih poziva na flert, bile na mjestu."
"Pravu istinu nisam rekla ni svom suprugu, jer nisam sigurna šta bi bio u stanju da uradi. Šefova udvaranja nisam shvatala ozbiljno, često sam se pravila da ne razumijem, a onda sam mu jednom na veoma kulturan način dala do znanja da sam je srećno udata žena i majka, i da mi njegovi 'komplimenti', izazvaju nelagodu. Tada su počele kritike i osjećala sam da će se desiti ono što se i desilo. Bila sam veoma ljuta, povrijeđena, ali sam znala da na sudu ne mogu ništa dokazati. Sve i kad bi bilo tako, ja više nikada ne bi htjela da kročim pred te ljude, da sa njima radim opet. Zbog mira svoje porodice ne želim imenovati nikoga," završava svoju priču Branka.
Poseban slučaj su žene koje su ostale bez posla ili koje ne mogu da nađu posao jer su več zašle u ozbiljne godine. Svjedoci smo oglasa za posao u kojima se traže isključivo djevojke do 25 ili 30 godina starosti.

Tehnologinja stara za šnajdericu
Gospođa Marina uskoro će napuniti 57 godina i po svemu sudeći ostaće bez penzije, jer već 15 godina, od kada je ostala na čekanju u nekadašnjem banjalučkom gigantu Incelu nije sastavila nigdje više od dvije godine.
Gospođa Marina je zbog svog slovenačkog porijekla početkom rata ostala bez posla, kao politički nepodobna. Nakon smjene rukovodstva vraćena je na posao, ali se firma raspala. Kao diplomirana tehnologinja sa sjajnim kvalifikacijama, dugogodišnjim radnim iskustvom zaposlila se ponovo u jednoj firmi koja je takođe doživjela sličnu sudbinu.
"Firma je privatizovana, djelatnost djelimično promjenjan i pristala sam da sa pozicije direktora radim kao šnajderica za mašinom. Nije mi bilo teško, znala sam kakva je situacija svugdje, računala sam, izdržaću do penzije. Šivanjem sam se bavila i kod kuće kada sam napustila Incel, tako sam preživjela te ratne godine. A onda je uslijedio otkaz, opet sam bila višak radne snage. Pretpostavljeni, mladić koji je kupio firmu otvoreno mi je rekao da sam suviše stara da radim i da će zadržati samo mlađe".
Predsjednica Sidnikata obrazovanja, nauke i kulture i predsjednica Sekcije žena Sindikata, RS Ranka Mišić kaže da je provela jedno istraživanje sa ženama koje su dobile otkaz.
"Radi se o velikom broju žena koje su poslednji period ostale bez posla kao tehnološki višak. To su preduzeća i fabrike poput Tvornice obuće "Bosna", "Blika" i drugi kolektivi u kojima rade pretežno žene. Anketiran je veliki broj žena s ciljem da se utvdi da li postoje slučajevi da je žena izgubila posao zbog toga što je žena, međutim, nismo pronašli ni jedan slučaj koji bi mogao da se odnosi na polnu diskriminaciju. Otkazi pogađaju podjednako i muškarce i žene", rekla je Mišić.
Pravnica u sindikatu Velka Odžaković kazala je da su žene koje su se obraćele Sindikatu uglavnom bile trudnice, međutim da je diskriminaciju po tom osnovu u svim slučajema bilo veoma teško dokazati.
"To je poseban problem dokazati da se radi o diskrimnaciji, da je žena dobila otkaz zato što je bila trudna, a ne zato što je bila tehnički višak. Drugi problem je strah žena da idu dalje da to dokazuju, da se bore na sudu. Imali smo jedan slučaj koji sam savjetovala da se pokrene tužba, međutim kada je došlo do toga žena je odustala", kaže Odžaković.