jedan clan foruma mi je pricao o ovoj i o jos nekim heroinama koje su radile slicne stvari... kapa do poda!

bolje da su o njoj i slicnim velikim ljudima snimili neku seriju umesto ovih sela sto gorw u kojima se cesljaju babe i rodjaka sa sela  i sl. retardiranih i beskorisnih gluposti.....

upravo tako

Kolko sam cuo, nemacka glumica Tilla Durieux je isto to radila ako nisu i zajedno sto je najverovatnije bilo tako. Tila je imala nekako zaledjinu jer je bila Nemica i poznata glumica pa je dovodila u kucu nemacke oficire na prijeme i tako uzivala neki ugled. Posle rata se vratila za Nemacku jer je isto imala problema sa vlastima kao Nemica ali zato kasnije izdavacka kuca nosi njeno ime -  Durieux, mada i njeno delovanje u vezi toga se nigde ne spominje vec samo zato sto je bila poznata glumica. Tu sam pricu slucajno cuo, cak nema ni na Wikiju nista o tome

Jedini razlog,zbog kojeg se za heroinu Dianu Budisavljevic skoro nista nije znalo,do izlaska
feljtona o njoj u Vecernjim novostima,je sledeci:
Moralo se brzo zaboravljati nakon 1945 god. i nastanka FNRJ.Bratstvo i jedinstvo nije imalo
alternativu!Srbi su morali zaboraviti svoje zaklane,a Hrvati su morali da vole FNRJ.
Sindlerove mogucnosti su bile mnogo vece,nego Dianine,ali Diana je spasila mnogo vise ljudi.
Kada je film ¨Sindlerova lista¨ sniman,na prostorima tad vec bivse SFRJ,besneli su ratovi.
Za svetsko javno mnjenje,na Balkanu se vodio rat izmedju ¨dobrih i losih¨ momaka.
Hrvati su nosili ulogu ¨dobrih¨i kao takvi promovisani u svetu,od kreatora javnog misljenja.
Tesko bi bilo objasniti publici,kojoj je kreirano misljenje da su Hrvati ¨dobri¨,da su u II sv.ratu
bili nista drugo nego zveri.Ako se ikada bude snimao film o junastvu te zene,to treba da uradi
Emir Kusturica.
Modu sve najnaj za pokretanje ove teme i inicijative.
SALVE!!!

Glas čovječnosti iz Ministarstva udružbe

Diana Budisavljević dobit će napokon svoju ulicu u Zagrebu. Ulicu sa svojim imenom zaslužio je i Kamilo Brössler, čovjek bez kojeg vjerojatno ne bi bilo ni akcije Diane Budisavljević.

Prema knjizi Ćirila Petešića “Dječji dom u Jastrebarskom, dokumenti 1939-1947″ iz 1990, prof. Kamilo Brössler bio je 1942. glavni akter u spašavanju djece iz logora Stara Gradiška i njihova zbrinjavanja u bolnicama, prihvatilištima i domovima u Zagrebu, Jastrebarskom i Sisku. U dobivanju dozvole za izvlačenje djece iz Stare Gradište “velika zasluga pripada Diani Budisavljević, koja je kao Austrijanka uspjela uspostaviti kontakte s višim njemačkim oficirima. Izvršena je i presija Međunarodnog odbora Crvenog križa i na kraju je dobivena dozvola”, piše Petešić.

Brössler je bio čovjek iz sustava, iskusni socijalni radnik sa statusom savjetnika u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe (socijalne skrbi). Iznad Brösslera bio je pročelnik Odjela dr. Salih Kulović, koji je bio odgovoran tadašnjem ministru Lovri Sušiću.

Kako se pokazalo, Brössler je imao moć organizirati prijevoz, smještaj, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Već je imao iskustva u smještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Surađivao je s mnogim zdravstvenim radnicima, predstavnicima crkvenih redova i voditeljima škola za medicinske sestre i odgajatelje. Sve ih je povezao na velikom poslu zbrinjavanje djece iz Gradiške i Jasenovca.

Svi će izginuti

Brössler i Diana Budisavljević poznavali su se i prije: izdavao joj je, primjerice, propusnice, kad je početkom 1942. odlazila u obilazak logora u Lobor-gradu. U svom dnevniku, s datumom 20. veljače, Diana Budisavljević piše: “Upoznala sam se s prof. Brösslerom kojem ću se u daljnjem radu često obraćati s molbama za pomoć i kojem se ne može u dovoljnoj mjeri zahvaliti za sve što je uz opasnost za vlastiti život učinio za progonjenu pravoslavnu djecu i uopće za svu djecu koja su bila u nevolji. U najtežim okolnostima koje su nastupile ljeti 1942, uvijek je našao načina da pomogne. Ako se nije našlo nikakvo rješenje, tome su bile uzrok užasne okolnosti, a nikada nedostatak dobre volje i samoprijegora tog čovjeka.”

U svojim sjećanjima Brössler kaže da je prve informacije o postojanju velikih skupina djece u Staroj Gradiški i selima Mlaka i Jablanac kraj Jasenovca dobio od dr. Stirmera, delegata Međunarodnog odbora Crvenog križa, koji je bio u posjetu Zagrebu. Nedugo potom,  početkom ljeta 1942, ponovno je u njegov ured svratila Diana Budisavljević. “Pita me znadem li da u Staroj Gradiški i Jasenovcu ima stotine ili tisuće, a možda i deset i više tisuća djece koja će izginuti ako se nešto ne poduzme za njihov spas. Zastaje mi dah. Stotine, tisuće djece?! A kakvo je stanje? Oči se gospođi zamute: ‘Očajno – užasno! Svi će najstrašnijim načinom izginuti”, napisao je Brössler.

“Misli jure vrtoglavo glavom u brzini: u cijeloj NDH je jedva 4.000 već zaposjednutih ležaja za djecu, a ovdje se radi o tisućama nove djece… da mi je samo krov nad glavom… a osoblje! Bolesna djeca… koliko je ruku za to potrebno? A transporti i pratnja? Odakle pribor, posuđe, hrana. Trebam mjesec dana vremena za pripreme – ali dotle više neće biti djece.

Velike, tamne i razumne oči gospođe ispituju moje lice – traže, mole, zahtijevaju. (…) Ustanem, stisnem gospođi ruku te joj kažem: pristajem. Ne znam i nemam danas još pojma kako ću to izvršiti, ali dajte mi dva dana, pozvat ću vas…”, prisjetio se Brössler.

Slijede deseci razgovora, uvjeravanja i odluka. Započinje velika akcija. U Jastrebarskom, gdje već postoji dom za djecu, upućuje se prvi kontingent kozaračke djece iz Stare Gradiške. Brössler organizira tim od šezdesetak članova osoblja: liječnika, medicinskih sestara i časnih sestara redovnica.

Stepinčeva intervencija

Na čelu Doma u Jastrebarskom bila je časna sestra Pulherija Barta, iz reda Sv. Vinka Paulskog, inače svastika ministra Mile Budaka. U dijelu domskog kompleksa za djecu se brinula Tatjana Marinić, voditeljica škole za odgojiteljice iz Ruda kod Samobora, koju je Brössler, zajedno sa svim učenicama, prebacio u Jastrebarsko (točnije u Donju Reku) da pomognu u prihvatu i zbrinjavanju djece.

U Jastrebarsko je došlo 3.200 djece, od kojih je umrlo 452. Liječnici su kod djece ustanovili 38 različitih zaraznih bolesti. Smrtnost je bila najveća odmah po dolasku. Od 12. srpnja do 1. kolovoza umrlo je 153 djece. Zatim je do 1. listopada umrlo 216 djece. U listopadu je umrlo 67, a do početka 1943. još samo šestero djece. Ubrzo poslije liječničkih tretmana i njege medicinskih sestara i redovnica, bolje i redovite prehrane te odvajanja teško bolesnih od zdravih, smrtnost je počela jenjavati.

U svom zapisu iz 1947. godine, pod naslovom “Spašavanje kozaračke djece”, prvi put objavljenom 1990. u Petešićevoj knjizi, Brössler opisuje kako je isposlovana dozvola za udomljavanje izliječene djece u brojne obitelji. “Baš kad je kolonizacija dobro krenula te se vidjelo da ćemo tim načinom spasiti najveći dio djece, stigne nas udarac od Ustaške nadzorne službe, koja nam zabrani daljnje koloniziranje djece. Time se naša prihvatilišta automatski pretvoriše u konc-logore za djecu. (…) Badava sam resornom ministru pred svjedocima dobacio u lice da od mene, socijalnog radnika za zaštitu djece, ne može tražiti da ovim načinom postanem uništavateljem djece, neka to onda preuzmu na svoju savjest kvalificirani organi… Kad sve nije pomoglo, tada sam pošao najvišem crkvenom dostojanstveniku (nadbiskupu Alojziju Stepincu) i u ime čovječnosti zamolio da se svojim autoritetom založi za spas naše nesretne djece. Izgleda da je to konačno pomaknulo točak s mjesta. Resorni ministar u sporazumu s Vladom i Ustaškom nadzornom službom izdao nam je odobrenje da uz suradnju Crvenog križa i katoličke organizacije Karitas mogu kolonizirati djecu u katoličke porodice, a po potrebi i u postojeće dječje domove. Ovo dopuštenje bilo je za naš rad Magna carta kozaračke djece”, napisao je Brössler.

Požrtvovan i pošten

Petešić napominje da se svojevremeno “nastojalo prof. Kamilu Brössleru posvetiti jednu ulicu na Trešnjevci ili neku socijalnu ustanovu za djecu, ali to nije prošlo”. Nije ni čudo, jer je Brössler, kako piše prof. Božo Skeledžija, “bio vrlo radin, požrtvovan, i nadasve pošten i skroman, liberal starog kova, svime što je učinio”. Iako je nakon rata nastavio raditi u socijalnim institucijama komunističke i socijalističke Hrvatske, ipak je prije toga bio relativno visoki službenik u NDH, pa bi njegovo nagrađivanje ugrožavalo crno-bijelu sliku povijesti koju su napisali tadašnji pobjednici. Stoga bi se ta nepravda mogla sada ispraviti.

Na nekom malom trgu, na kojem bi se doticale ulice Diane Budisavljević i Kamila Brösslera, mogla bi se postaviti spomen-ploča s imenima ostalih suradnika, liječnika, medicinskih sestara, časnih sestara (primjerice, časne sestre Monike Štampalije, koja je navodno prva u Zagreb donijela vijest da je u Staroj Gradiški hrpa djece u opasnosti, pa je ta informacija potom stigla i do Diane Budisavljević) te drugih ljudi koji su sudjelovali i bitno pomogli u plemenitoj akciji zbrinjavanja kozaračke djece.

Nepravedno optužene časne u Jastrebarskom

Brössler je pokazao svoju veličinu u zaštiti slabijih i 1945, kad se suprotstavio optužbama za ratne zločine upućenima upraviteljici doma u Jastrebarkom, časnoj sestri Pulheriji Barti i časnoj sestri Gaudenciji, koja je bila glavni ekonom. Optužbe protiv njih Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iznijela je Tatjana Marinić, predratna članica komunističkog pokreta, koja je bila zadužena za jedan dio domskog kompleksa (Donju Reku). Optužila ih je, uz ostalo, da su sprečavale da se djeci podijeli dovoljno hrane i ostalih potrepština i tako smanji smrtnost. Tvrdila je da redovnice nisu htjele dati konje i kola da se ode po neophodno mlijeko, pa bi se ono na vrućini pokvarilo i nije moglo biti izvor spasa. “Hrane su i financija za nabavu imale u izobilju, za pet obroka dnevno, ali sestre Pulherija i Gaudencija davale su samo za dva dnevna obroka”, izjavila je Komisiji Tatjana Marinić. Bilo je tu i optužbi za druge oblike zlostavljanja, pljuskanje nekih štićenica, pritisaka na vjersku opredijeljenost, navoda o psovanju partizana i onih koji štite partizansku djecu itd.

Brössler i liječnici iz doma Branko Dragišić i Branko Davila (obojica otprije povezani s KP-om i partizanima) opovrgnuli su te optužbe. Zanijekao ih je i liječnik Karlo Weissmann, Židov koji je utočište pred progonom u Osijeku pronašao u Domu kod sestre Pulherije, koja je 1945. emigrirala  u Austriju, gdje je umrla 1972. Sestra Gaudencija nastavila je raditi u domu u Jastrebarskom do kraja 1945, zatim odlazi u Ljubljanu, Beograd i Peć. Od 1950. do 1970. radi kao službenica u Narodnoj banci u Ljubljani. Umrla je 1977. Protiv nje i protiv drugih časnih sestara u domu u Jastrebarskom nikad nije pokrenut kazneni postupak. To ipak nije smetalo komunističkim propagandistima i nemoralnim novinarima da se natječu u izmišljanju zločina što su ih navodno počinile časne u Jastrebarskom. Tužna stvarnost, sa stotinama smrti i prethodnim razdvajanjima djece od majki, nije im bila dovoljna.

U feljtonima, knjigama i novinskim napisima do 1990, a i poslije, mogu se naći “opisi” po kojima su opatice ubijale djecu čekićima, krampovima, toljagama, a ustaše (kojih u domu uopće nije bilo) djecu su klali ili strijeljali… Petešić u svojoj knjizi citira barem 15 takvih napisa. Iako im u javnosti nije bila dana mogućnost obrane, unutar Katoličke crkve prikupljani su iskazi redovnica. Feljton “Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom”, objavljen 1987. u “Glasu Koncila”, bio je slabašan odgovor na napade medijskih tužitelja.

Pavelić ga zbog angažmana razriješio

Kamilo Brössler rođen je u Varcar Vakufu (Mrkonjić Grad) 1901. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Sarajevu, učiteljsku školu u Petrinji, a Filozofski fakultet u Zagrebu. U Crveni se križ uključuje 1928. Radio je u Školi narodnog zdravlja, vodeći Odjel za zdravstvenu propagandu i zdravstveno prosvjećivanje naroda. Pisao je scenarije za prosvjetne filmove i obilazio pokrajine, upoznajući kako živi narod. Na Državnoj školskoj poliklinici vodio je 1936. referadu za socijalnu zaštitu srednjoškolske omladine. Od srpnja 1942. do travnja 1943. bio je član upravnog odbora Hrvatskog crvenog križa. Na to ga je mjesto imenovao Pavelić, koji ga je i razriješio, navodno upravo zbog prejakog angažmana u zbrinjavanju “partizanske djece”.

Poslije rata, Brössler je radio u Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku. Jedan je od osnivača Više škole za socijalne radnike u Zagrebu. U toj školi predaje od 1954. do mirovine 1963, a zatim do smrti, 1967. godine, živi na Krku. I poslije Drugog svjetskog rata, 1950, sudjelovao je u zbrinjavanju djece i mladih izbjeglica, koji su u Jugoslaviju bježali pred građanskim ratom u Grčkoj.

http://www.novossti.com/2011/02/glas-covjecnosti-iz-ministarstva-udruzbe/
-------------------------------------
Нигде не пише шта је био по националности овај Брослер?

Aко и вас занима, кликните овде

"Играни документарац", као на Хисторију или Вијасату на пример.

Свака јој част!

Диана Будисављевић је постхумно одликована орденом царице Милице. Нека јој је вечна слава. 

Jedina zena koju treba zvati - Srpska majka...

---

Na današnji je dan 1891. godine rođena Diana Budisavljević (djevojačko prezime Obexer) (Innsbruck, 15. siječnja 1891. - Innsbruck, 20. kolovoza 1978.) hrvatska humanitarka austrijske nacionalnosti, nezavisna socijalna aktivistica.

Tijekom Drugog svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1945. potaknula i organizirala spašavanje iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u zbrinjavanju te vodila sustavne podatke o oko 12.000, uglavnom srpske djece te njihovih majki s područja Korduna i Kozare.

Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941., Diana Budisavljević sa skupinom suradnika organizira "Akciju Diane Budisavljević" kako ju je sama nazvala.

Akcija se sastojala od skupljanja i slanja pomoći u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac; zatim od izvlačenja i prijevoza majki i djece iz logora; dalje, od udomljavanja nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke obitelji, kao i u dječje domove i bolnice te prikupljanju pomoći za njihovo uzdržavanje. Osim toga, vodila je sustavnu i složenu kartoteku evidencije djece što je omogućilo njihovo ponovno spajanje s majkama i očevima koji su bili slani na prisilni rad u Njemačku. Osim brige za goli život i preživljavanje, Diana Budisavljević je nastojala sačuvati identitet djece i tako omogućiti njihov povratak obiteljima.

Obuhvatan, težak i opasan posao Diana Budisavljević ne bi mogla uraditi bez mreže podrške u kojoj su bili Židovska bogoštovna općina u Zagrebu koja je posredovala u slanju pomoći zatočenim ženama i djeci u logorima, sestre Hrvatskog crvenog križa koje su pomogale u organiziranju prijevoza i skrbi za malene logoraše, te Caritasa Zagrebačke nadbiskupije na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem i msg. Pavlom Jesihom koji su organizirali udomljavanje djece po obiteljima.

Od siječnja 1943. i nadbiskup Alojzije Stepinac se aktivno uključuje u spašavanje i udomljavanje srpske djece, no tek nakon što je tijekom prethodne dvije godine bio suzdržan te davao prazna obećanja, kako navodi Diana Budisavljević u svom dnevniku.

Svjedočanstvo o svom djelovanju kao i o stravičnom ustaškom teroru nad srpskim ženama i djecom, pretočila je u dnevnik koji započinje 23. listopada 1941., a završava 7. veljače 1947. Dnevnik svjedoči o njezinoj izuzetnoj hrabrosti, upornosti, humanosti i nesebičnosti. Brigom Dianine unuke, psihologinje dr. Silvije Szabo, sačuvana je dokumentacija i dnevnik na osnovu kojih je Hrvatski državni arhiv izdao knjigu "Dnevnik Diane Budisavljević" 2003. godine.

Odmah po završetku rata, u svibnju 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda (OZNA-e), kartoteke s podacima o logoraškoj djeci i roditeljima morala je predati vlastima.

Izvor: Sekularni kalendar

Нека јој је вечна слава, али боље је да снимамо филмове о муслиманским злоделима, јер исламофобија на западу је све јача и боље би прошли са таквим филмовима.
Дакле од српске борбе против турске окупације па до Ратка Младића, последњег крсташа.
Такође треба инсистирати на откривању геноцида над цазинским Муслиманима, јер је то и даље табу тема која урушава темеље такозване БиХ, као и улогу Алијиних зликоваца који су окарактерисани као жртве.

Maтеријала за филмове имамо и на КиМ, где шиптари уз подршку С.А.Д. се окрећу својој ИСИЛ браћи.