Riječ "unazadila" je često korištena i to u prilično negativnom kontekstu koji često (ne kažem da je to i kod tebe slučaj!) pretpostavlja iduće: da su (nazovimo ih ovdje tako) inkvizitori znali istinu (ma šta ona bila) no da su je namjerno sakrili i suzbijali da bi "držali puk u neznanju i iskorištavali ga za svoje sebične ciljeve." Inkvizicijsko djelovanje trebamo gledati u kontekstu vremena u kojem su se odigravali. Spomenut ću samo najpoznatiji primjer Galilea. On je došao pod udar inkvizicije, morao je povući svoje ideje, a Kopernik je nekoliko desetljeća ranije došao do istih zaključaka, a nije mu se dogodilo ništa. Zbog čega? Jer je Kopernik naglasio da nema dokaze i govorio je u pretpostavkama, dok je Galileo i opovrgao (tj. hinio da je opovrgao) vlastito učenje tek kad je bio suočen s činjenicom da nema način da dokaže svoje pretpostavke.

Vezati dogmu uz religiju je također neprecizno i površno, iz jednostavnog razloga što je i znanost često dogmatična. Uzmimo primjer je li zemlja okrugla ili nije, vrti li se oko sunca ili ne. Vjerojatno bi se po selima još dalo naći starijih ljudi koji bi tvrdili da se sunce okreće oko zemlje (jer ujutro je na istoku, navečer zalazi na zapadu dok se selo ne miče s mjesta), no oni jednostavno ne vjeruju u dogmu. Mi koji u nju vjerujemo, vjerujemo baš u dogmu jer nitko od nas nije letio svemirom (barem ja nisam) i svojim očima vidio kako se zemlja okreće oko sunca. No vjerujemo autoritetu. Priznajem da je primjer možda previše simplicističan, ali stvari koji put baš treba dotjerati do apsurda da ih se jasnije sagleda. Dakle, ako sv. Matej u svom Evanđelju tvrdi da je na svoje oči vidio kako Isus ozdravlja slijepce, a mi mu danas vjerujemo, to ima iste odnose kao i vjerovanje u građu atoma, razdaljinu između Kine i Novog Zelanda, bitke kod Staljingrada i slično - nemamo vlastito iskustvo, no vjerujemo da se to odigralo baš tako, kako nam je rečeno da se odigralo.


Pad antike, koji dobro navodiš kao primjer, je također slučaj koji se promatra kao ubojstvo s predumišljajem - zli kršćani, svjesni vrijednosti antičke civilizacije, ruše je i namjerno uvode mračnjaštvo srednjeg vijeka. Riječi "pad" ili "propast" rimskog carstva (pa s njim i antike) su potpuno neopravdane. Germani osobito (a i kršćanstvo) željeli su prije svega pripadati Rimskom carstvu i uživati njegove tekovine, no pri tom (za razliku od Gala, Ilira, Puna...) nisu bili spremni (ili bolje rečeno Rim nije imao snage) da budu potpuno apsorbirani. Njihova (nazovimo je strogo uvjetno) pobjeda je dovela do izmjene dotadašnjih društvenih i političkih odnosa, no to je bio povijesni razvoj, a ne zavjera.


Kršćani nisu bili progonjeni kao prijetnja, nego zbog maloprije opisanog odbijanja da se potpuno utope u antički svijet, jer bi to utapanje dovelo do napuštanja biti kršćanstva. Za razliku od Židova (koji se također nisu uklapali u spomenuti obrazac) kršćani su bili, kako ti reče fanatični, možda preciznije rečeno prozelitski nastrojeni, ali opet ne zbog zle namjere, nego jer su iskreno željeli učinit dobro svojim bližnjima, a glavnim temeljem toga su smatrali prihvaćanje vjere u jednoga Boga. Nisu bili ništa višee fanatični od primjerice prosvjetitelja ili današnjih boraca za ljudska prava (sa ili bez navodnika). Jesu li griješili? Iz današnje perspektive kada tolerancija i međusobno uvažavanje bivaju (stvarno ili hinjeno) glavne smjernice našeg društvenog ponašanja - jesu. Iz vlastite perspektive - nisu. Moramo ih prosuđivati (ali ih ne smijemo osuđivati) na osnovu ondašnjih mjerila. Sami heretici koji bi došli pod udar inkvizicije, držali su to normalnim - bilo je takvo vrijeme. Srednjovjekovni heretici nikada nisu pozivali na ukinuće inkvizicije - da su postali dominantna snaga vjerojatno bi organizirali svoju.


Iz moderne, sekularističke perspektive, ne bismo smjeli mjeriti "božju" formu jednim aršinom, a "razumsku/humansitičku/demokratsku/građansku/"ili kako je već kod vas nazivaju drugim. Vara se tko tvrdi da danas vlada tolerancija. Moderna demokracija ne štiti pravo na mišljenje, nego pravo na nesmetano vlasništvo.


Postoji i danas kako ne. U anglosaksonskom pravu tužitelj sastavlja optužnicu i upravlja sudskom istragom. Osobe suca i tužitelja su razdvojene, ali oni djeluju simultano (i to često tako da je u istražnom postupku tužitelj nadređen sucu), dok obrana nema nikakvog utjecaja na istragu, nego tek u postpuku može pokušati oboriti optužnicu. Poanta je u tome da tužitelju nije stalo do toga da utvrdi istinu, nego da osudi optuženika - dolazi do selektivne pravde.

Ne mora reč unazadila, može i usporila ili bilo koja druga reč, poenta je jasna.
Oni su možda i nenamerno usporili razvoj nauke, ali je činjenica da su ga usporili.

Svako ima pravo da veruje u šta hoće i o nikome ne bi trebalo suditi na osnovu onoga u šta veruje.
Ali ipak jedno je verovanje, a drugo znanje.

Svako ko imalo zna istoriju zna da hrišćani nisu krivi za pad Rima, to ni ja nisam tvrdio.
Ko suprotno tvrdi ili je mrzitelj hrišćanstva, ili pokušava da da hrišćantvu veću ulogu od one koje ima.

Hrišćani jesu bili pretnja za Rim, jer su imali potpuno drugačiji sistem vrednosti, a zbog toga su se i razlikovali od ostalih.
Nikoga ne osuđujem sem zločin.
Jeretici(i ostali koji su spaljivani) ipak nisu držali normalnim to što su spaljivani bez ikakve krivice.
Pitanje je kakav bi tok imala istorija da su jeretici preuzeli dominantnu ulogu, mi to ne možemo znati-možemo samo nagađati.

Ne tvrdim da danas vlada tolerancija.

U pravnim sistemima svih modernih zemalja vlada načelo razdvajanja osnovnih krivičnih funkcija, tako da je besmisleno pričati o inkvizitorskom postupku u modernom pravu.
Poslednji put kad sam čuo za inkvizitorski postupak je bilo kada je izvesni gospodin Mladen Durić iz Hercegovine izopštio dva vernika na crkvenom sudu SPC.

Имам одличан одговор на онај график са прве стране, само не могу да га нађем. Негдје је забачен на форуму. 

Ključna je riječ nenamjerno (a osobito da to nije bilo sa zlom namjerom!). Da se još malo nadovežem na Galilea. Glavni argument koji su istražitelji protiv njega potezali nije bila Biblija, nego Aristotel - dakle tada neupitni znanstveni autoritet. Da još "zasolim", danas mi znamo da je Galileo bio u pravu, no rijetko se ističe da je bio i u krivu - on je tvrdio da je sunce nepomično. Znači problem nastaje u pogrešoj i površnoj interpretaciji tog slučaja.


Mislim da se vjerovanje (naravno, ne u značenju vršenja i ispunjavanja normi koje vjerska zajednica stavlja pred pojedinca) i znanje ne mogu do kraja razdvojiti. Jedno uvjetuje drugo.



Naravno da nisu to držali normalnim u značenju: "OK, nema veze, pazite samo da ne pretjerate...", no bili su da tako kažem djeca svog vremena i njihovo djelovanje je bilo neodvojivo od prijetnje inkvizicijom. Uostalom karakteristika svih religija/vjerskih pravaca u početku je fanatizam koji čak i nosi težnju za mučeništvom. Dovoljno je usporediti prve kršćane.
Da su heretici (npr. katari) preuzeli  dominantnu ulogu u srednem vijeku inkvizicija bi sigurno nastavila postojati. Bi li se društvo nastavilo razvijati smjerom humanizam-renesansa-klasicizam-prosvjetiteljstvo, o tome možemo nagađati. I Luther i Calvin i Henrik VIII (tj. crkve koje su oni ustanovili) i fizički su obračunavale sa svojim protivnicima. Calvin je osobno velik broj stanovnika Ženeve osudio na smrt jer se nisu slagali s njegovim učenjem.




Slažem se o besmislenosti, no po primjeru iz anglosaksonskog prava (koji u posebno grotesknom obliku vlada i na sudu u Haagu) mislim da se može govoriti u usporedbama, naravno ne na način da jedno uvjetuje drugo ili da je jedno nastavak drugoga.

Mislim da se u ovaj komentar lepo uklapaju Klarkovi zakoni:
Treći Klarkov zakon: Bilo koju dovoljno naprednu tehnologiju nemoguće je razlikovati od magije.
Drugi Klarkov zakon: Jedini način da se otkriju granice mogućeg je otići izvan njih, u nemoguće.
Prvi Klarkov zakon: Kad istaknuti, ali ostarjeli naučnik kaže da je nešto moguće, skoro je sigurno u pravu. Ako kaže da je nešto nemoguće, najvjerovatnije griješi.
Dok nauka (i tehnologija) ne dostigne određeni nivo, jedino što preostaje je verovanje