Demoni, vestice, spiritisti :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Knjiga
"Demoni, vjestice, spiritisti", autor Egon von Petersdorff

Odakle znamo za anđele i demone?

Ne od nas! Naš razum nije sposoban spoznati duhovno niti si stvoriti predodžbu o nekakvu bestjelesnom duhu; on može zamjećivati samo ono što je tjelesno i osjetilno. Zašto je to tako, čut ćemo kasnije kada ćemo ujedno steći iskustvo o spasonosnoj svrsi u čijoj je službi ovakvo ograničavanje.
Ali odakle onda znamo za anđele i demone? Jedino iz Božje objave. Sve nadnaravne istine, koje ne možemo obuhvatiti svojim naravnim razumskim moćima, a ukoliko su neophodne za ispunjenje naših zadaća ovdje na zemlji te za spas naše duše, objavio je Bog na temelju svoje milosti, a onda ih ponudio nama za "vjerovanje", Vjera je milosni dar Božji na temelju kojega nam ususret dolaze tajne nadnaravnoga sviieta, "misteriji", koji bi inače za nas ostali nedohvatljivi Jer, kao što naučava I. vatikanski koncil: "božanski misteriji po svojoj naravi nadilaze stvoreni razum u tolikoj mjeri da oni, osobito u Objavi i prihvaćanju vjerom, ipak poput vela zastiru upravo tu istu vjeru, te te ostaju obavijeni određenom tamom, sve dok smo u ovom smrtnom životu 'iseljeni od Gospodina: ta u vjeri hodimo, ne u gledanju' (2 Kor 5,6-7). "
Tek u vječnom blaženstvu ćemo smjeti gledati Boga i u njemu nadnaravna otajstva; uz pomoć vjere smijemo to činiti već sada na zemlji, premda samo kao kroz "veo". Jer ne možemo te stvari spoznati u njima samima, a uostalom, mi smo samo oni koji veo vjere još dodatno čine neprozirnim ukoliko pokušavamo kroz naš osjetilno ograničen jezik izraziti i posredovati ono što je nadsjetilno, bilo u obliku govora, bilo u obliku pisane riječi. To nam može uspjeti jedino u obliku mucanja i jedino u ljudskim i osjetilnim izrazima koji nas prisiljavaju da Boga i duhove, anđeoski i demonski svijet, predstavljamo "po uzoru na ljudski svijet" (antropomorfno). Nekakvu drugačiju mogućnost izražavanja mi ne posjedujemo te stoga trebamo biti zahvalni što nam vjera u određenoj mjeri upotpunjuje nesavršenost razuma. Mi smijemo vjerovati, to bismo trebali sa zahvalnošću priznati, a ne previše govoriti o primoranosti na vjeru. Razum bi uistinu trebao biti "pomoćnik vjere", a potom bi trebao i nasljedovati njezina nadahnuća. Već prvom paru ljudi Bog je objavio misterije-otajstva, između ostaloga i one o anđelima i demonima. Ova objava u zemaljskom raju obično se naziva praobjavom. Njezini tragovi su prisutni i u vremenima nakon rajskoga vrta, u drevnom i modernom poganstvu, sve do naših dana. Jer u svakom narodu nailazimo na dobre i zle duhove, među kojima veoma lako možemo raspoznati prave anđele i demone. Oni su, međutim, kako je vrijeme odmicalo, uslijed toga što je praobjava sve više blijedila, kao i uslijed iskvarenih nazora, postali izobličeni. Tako je došlo do brisanja njihovih vlastitosti i do prihvaćanja demona, koji se nisu odlikovali samo zlom, nego istodobno i dobrom. Na koncu su se ovi duhovi uzdignuli u božanstva, polubožanstva ili idole i zaposjeli su mjesto potisnutoga ili zaboravljenoga pravoga Boga.
Upravo je ovo štovanje idola (idololatrija), najopasnije iskrivljeno naučavanje u poganstvu, bilo razlog što pisac Staroga zavjeta, kako se općenito shvaća, vođen oprezom, pale anđele ili demone najprije uopće ne naziva imenom (kao kod zavođenja u rajskom vrtu od strane "zmije"), a potom samo ponegdje. Time je, naime, želio izbjeći idolopoklonstvo u koje je izabrani narod s vremena na vrijeme upadao. Činjenica da je Stari zavjet dugo šutio o pojedinostima
naučavanja o anđelima i demonima (zbog "discipline arkana", kako se to kaže) ne smije se tumačiti tako kao da je Izrael "naučavanje o anđelima preuzeo tek poslije
Izlaska, od parsizma". Svakako da postoje nekakve sličnosti između naučavanja o anđelima Perzijanaca i Staroga Zavjeta; to međutim ne treba čuditi budući da je u oba slučaja riječ o naučavanjima koja vuku korijene iz praobjave: u prvom slučaju je riječ o neizmijenjenom, pravom obliku; u drugom slučaju radi se, međutim, o manje-više izmijenjenom obliku. Osim toga, "moraju se za kasnije vrijeme (Staroga zavjeta) prihvatiti nove objave" čiji je "organ,
nakon njih nekoliko, mogao biti i prorok Daniel".1 Sasvim je sigurno novu i završnu objavu o anđelima i demonima dao sam Krist Gospodin, "zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska" (1 Iv 3,8). Božanski Spasitelj je praobjavu, koja je na razne načine izobličena i zaboravljena, iznova obnovio, upotpunio i doveo do konačnoga dovršetka: u Kristu je svaki pojedini "misterij", koji nam je potreban za spasenje i koji ne možemo obuhvatiti vlastitim razumom, objavljen kao "misterij kršćanstva". Nekakve nove objave više nisu moguće: "poklad vjere" (depositum fidei), koji dolazi od Krista i apostola, u svojoj je potpunosti zatvoren. Ovaj poklad vjere je međulim pohranjen prije svega u Novoom zavjetu Svetoga pisma i u usmenoj Predaji (koja se naziva "Tradicijom"), a obadvoje autentično tumači i naviješta crkveno učiteljstvo. Pritom se, u skladu s potrebama vremena, određene točke ovoga poklada vjere mogu snažnije naglasiti ili se mogu uzdignuti na razinu konačne dogme.
U Novom zavjetu je Božanski Spasitelj veoma često i veoma otvoreno progovarao o sotoni, demonima i njihovu djelovanju. To je osobito slučaj prilikom egzorcizama, istjerivanja đavla iz opsjednutih ljudi. Također su apostoli u svojim poslanicama često pisali o zlim duhovima, o idolima i o antikristu kao sredstvima sotone. Tajnovito Otkrivenje svetoga Ivana opisuje apokaliptičko bješnjenje sotonena svršetku svijeta Ali, pozornost! Novi zavjet nipošto nije udžbenik, a nije ni rasprava iz teologije ili demonologije. Objava Krista nije u potpunosti sadržana u Novom zavjetu, nego mora biti upotpunjena kroz usmenu Predaju. Činjenica je da nije moguće napisati nekakvu demonologiju samo na osnovi podataka iz Novoga zavjeta. Ovaj pokušaj je doduše poduzet nedavno za vrijeme tjedna jedne katoličke visoke škole, ali sa žalosnim rezultatima. Donosile su se, naime, veoma "iskrivljene" tvrdnje o "osobnosti" demona i njihovu tobožnjem "uništenju", a sve samo na osnovi svjedočanstava iz Novoga zavjeta, bezimalo pripomoći crkvenoga nauka koji se upravo mora
oslanjati na usmenu tradiciju. Na putu određenoga približavanja protestantizmu (i u političkim odnosima u okviru njemačkoga gibanja usmjerena protiv Hitlerove tiranije) očitovala se gdjegdje na katoličkoj strani povećana revnost, čak i prevelika revnost u tumačenju Biblije (egzegezi), kao da bi se trebala steći prednost koju je protestantska egzegeza, kako se vjeruje, već imala na svojoj strani. Sada je međutim jedini izvor za protestantsku teologiju, koji se nimalo ne može osloniti na crkveno naučiteljstvo, "Riječ sama", "Biblija": to je stajalište koje za nas nije prihvatljivo, ali na koje bismo mogli biti pritiješnjeni, ako se budemo u svemu htjeli uspoređivati s protestantskim modelom u tumačenju Biblije koji je "čista" egzegeza, a ne budemo kritički uzeli u obzir i
usmenu tradiciju. Mogla bi se javiti opasnost svojevrsnoga "semi-protestantizma", opasnost s kojom ozbiljno valja računati, a s kojom se, što sasvim sigurno i znam, i ozbiljno računa. Bila je to jedna od briga Pija XII. u posljednjem mjesecu njegova života.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

Egon von Petersdor... (919.24 KB)