Na kraju svijeta



Bacajući kamenčiće u Beringovo more, s trošnim kućama Uelena iza leđa i Uelencima punima votke pokraj sebe, te samo 45 km do Aljaske pred sobom, čovjeku ne preostaje doli reći: 'Hoću natrag.'


Postoji li kraj svijeta? Neka točka za koju bismo rekli – dalje ne ide. Zemlja je okrugla i kraja svijeta naizgled nema. Svako putovanje završava tamo gdje i započinje. No bilo je, barem mi se tako čini, putovanja, odredišta i zbivanja kad sam mogao reći "Ovo je kraj svijeta", ne misleći pritom na onaj geografski, nego na apokaliptičnu viziju kraja i rušenja vlastitog svijeta. Pojam "kraj svijeta" dio je naše kulture kojim nas stoljećima plaše. Početkom 80-ih, u predbožićne dane, zatekao sam se u Teheranu. Ajatolah Homeini tek je nakon kaosa i gomile mrtvih preuzeo vlast. Ulice inače urednog središta Teherana bile su prepune ostataka kaosa i tisuća, u Europi skupih, perzijskih mačaka koje su kopale po smeću. Društvo su im pravile skupine nadobudnih postpubertetlija, novoosnovanih islamskih gardista s puškama i džipovima. Glava ukrašenih zelenim trakama s vjerskim natpisima, čistili su teheranske ulice od 'Zapada'. Izlozi prodavaonica bili su prepuni zapadnjačke ženske odjeće. Kostimi Chanela, modeli Diora, Burberryja, nikome više potrebni, skupljali su prašinu. Nitko se nije usuđivao ni ući u te sotonske prodavaonice. Teheran tih dana, nakon što je islamska revolucija pobijedila i likvidirala protivnike, a što je stanovnike grada dovelo do prvog suočavanja s novom stvarnosti, natjerao ih je da se maknu s ulica. Što činiti u tako depresivnom gradu? Napiti se? Da, ali kako i gdje? Sablasno prazan teheranski Intercontinental u kojemu sam spavao bio je jednako depresivan s otrgnutim tapetama, iščupanim kvakama i gomilom 'civila' koji su nadgledali nas nekoliko gostiju. Reportaža na kojoj sam radio bila je gotova. Božić je bio pred vratima i htio sam kući pod svaku cijenu. Dosta je bilo smeća, prašnjavih izloga, perzijskih mačaka, gardista koji su htjeli provjeriti jesam li pio alkohol. Otišao sam u ured Iran Aira i zatražio kartu do Frankfurta. Nema. Do Londona, bilo gdje?



"Nema, znate, jako se, jako smanjio broj letova za Europu", promrmljala je mlada žena, nenavikla da od glave do pete bude umotana u crno, kako je to odredila nova vlast. "Ono malo letova za Europu koji idu prije Božića odavno je popunjeno."
Bit će da je u tom trenutku očaj u mojim očima bio epski vidljiv. Siguran sam da je to bio jedan od onih očaja koji su toliko vidljivi da bi ih sugovornik, kad bi ispružio ruku, mogao opipati. Moj je očaj, a ne ja, rekao: "Dajte mi bilo što, bilo kamo, za Indiju, Japan, samo da odem odavde." Gotovo sam počeo vikati, a možda i jesam. Kako čuti samoga sebe? Nisam se htio maknuti od šaltera. Čini mi se da je mojem očaju nedostajala samo jedna rečenica: "Ovo je kraj svijeta!" Ali nisam je izgovorio. Značilo bi to priznati poraz.



Kako je reporterska profesija svemoćna... Kad je najgadnije, kad se u duši i oku nakupi nepremostiva količina viđenog i snimljenog zla, kako bi se spasio od destruktivne mahnitosti, reporter može reći: "Odoh ja!" Često oni koji moraju ostati u talogu zla reportera otvoreno mrze, znaju da ostajanjem gube. Nekad mu zavide jer odlazi. Žena za šalterom Iran Aira, koji je u to vrijeme više nalikovao na okupljalište očajnika nego na šalter zrakoplovne kompanije, moj je očaj vidjela kao i svoj. Moje nepristajanje na 'kraj svijeta' bilo je i njezino nepristajanje. Vidio sam to u njezinim očima zamotanima u crninu. Da nije bilo tako, da nije i ona tražila mjesto u zrakoplovu kao i ja, i putovala zajedno sa mnom, makar samo u mislima, učinila bi drukčije, onako kako se čini kad netko na šalteru nekontrolirano diže glas, histerično maše rukama i udara šakom o stol. Bilo bi u skladu s pravilima koja vrijede na svim šalterima zrakoplovnih kompanija svijeta pozvati službu osiguranja. U njezinu slučaju islamske gardiste, koji bi mi bez puno komplikacija osigurali Božić u Teheranu bez ukrašenog bora i s produljenim boravkom.



"Nema ni jednog mjesta ni za Japan, sve je rezervirano. Ali ne budite očajni, nešto ću vam pronaći, za bilo koji grad. Dođite sutra ponovno, ako ne bude sutra, opet preksutra, ali sigurno ćete otići."
Katkad je se sjetim, te žene iz Teherana. Pamtim nesklad crne tkanine oko njezine glave i mekanog, raspršenog sjaja njezinih tamnih očiju. I padne mi na pamet i misao o 'kraju svijeta'. Postoji li?

Čini mi se da postoji pojam kraja svijeta koji je u nama. Svatko ga nosi u sebi, ovakvog ili onakvog. Svatko se kad-tad susretne s njime. Kod nekoga se pojavi poput erupcije vulkana, u vrtlogu apokaliptičnih emocija i neočekivanih udaraca. Takav susret s krajem svijeta katkad postane tragedija. Neki ga tek povremeno naslućuju, a da ga nikad u potpunosti ne dožive. Kontroliraju ga, potiskuju, ili ih je život poštedio tog otkrića.
Ipak, postoje i mjesta koja možemo mirne duše nazvati krajem svijeta. Jednom sam se zatekao na takvome mjestu.



Naselje o kojemu je riječ zove se Uelen. Čini mi se da za skupinu malih ni kuća, ni zgrada, ni službenih ni obiteljskih, bez ulica, nema bolje riječi od naselja. Valjalo bi tome dodati i pridjev "sovjetsko" pa bi slika bila potpuna. Jer i najmanje selo ima, ako ne malen trg, a ono središnje mjesto susreta. Nekad sovjetski, danas samo ruski, Uelen nema ništa. U životu ljudi, osobito njegovih stanovnika, Uelen je baš ništa. To su mi Uelenci uz votku i krastavce prilično slikovito objasnili.
Uelen se može pronaći na svakom boljem zemljovidu svijeta. Mala točkica na posljednjem, najistočnijem dijelu euro-azijskoga kontinenta. Mjesto u Beringovu moru gdje, ovisno o zemljovidu, samo prst razdvaja kraj Sibira ili Europe (ako Sibir doživljavamo kao Europu) od Aljaske, početka ili kraja Amerike. Ovisno o gledanju. Opisat ću Uelen na način koji mi se čini najrazumnijim: svijet, Europa, Rusija, Sibir, Čukotka, Uelen i KRAJ. Ako postoji geografski kraj svijeta, čini mi se da je to Uelen. Bacajući kamenčiće u Beringovo more, s trošnim kućama Uelena iza leđa i Uelencima punima votke pokraj sebe, i samo četrdeset, pedeset kilometara do Aljaske pred sobom, čovjeku ne preostaje doli reći: "Ovo je kraj svijeta. Dalje ne ide. Hoću natrag."

Ime Čukotka u ruskom jeziku nema poseban prizvuk. Tek je pojam daleke daljine. No, puno je toga u Rusiji daleko od njezina europskog dijela, ali nema težinu koju nosi drugo ime tog predjela. Ime Kolima, kako ga se još naziva prema Kolimskome gorju, u ruskom jeziku ima zastrašujući prizvuk. Na prostoru Kolime/Čukotke bili su smješteni najstrašniji staljinistički logori za političke osuđenike 30-ih godina 20. stoljeća, u doba velikih čistki, kad su milijuni ljudi završili u logorima. Jedna starica, koju sam upoznao na putovanju, na Kolimu je dospjela kao mlada djevojka, osuđena početkom 50-ih na 20 godina zatočeništva. Iako je Staljin 1953. umro, logori se nisu prestajali puniti. Kako se, nakon što je oslobođena u razdoblju Hruščova, nije imala kamo vratiti, ostala je na Kolimi. Onima koji žele doznati zbog čega ime Kolima ima tako jezovito značenje u ruskom jeziku vrijedilo bi pročitati knjigu „Priče s Kolime“ Varlama Šalamova. Putovati na Kolimu a ne pročitati tu knjigu znači lutati u magli, jer ona objašnjava zašto Rus češće, iako sa zebnjom, koristi ime Kolima. Ono je dio kolektivnog sjećanja. Generacije koje odrastaju u 21. stoljeću možda će izgubiti to sjećanje i ostat će samo geografsko-etnografski pojam Čukotka.



Geografski smještaj
Poluotok Čukotka, često nazivan i Kolima, nalazi se na samom istočnom kraju euroazijskoga kontinenta. Sa sjeverne strane omeđuje ga more Čukči, s južne strane Beringovo more, a s istoka Beringov prolaz, koji dijeli euroazijski i američki kontinent. Prostor Čukotke sa zapadne, kopnene strane omeđuje golemi planinski lanac Kolimsko gorje. Površina je Čukotke 737.770 kilometara četvornih. Za usporedbu, površina je Hrvatske 56.542 kilometara četvornih, a Njemačke 357.021. Prema posljednjem popisu stanovništva, na Čukotki je 55.000 stanovnika. Prosječna srednja godišnja temperatura na poluotoku je -8°C. Gradova u uobičajenom smislu riječi nema, no kako glavni administrativni centar mora postojati, tu čast ima naselje Anadir. Do 1991. godine Čukotka je bila dio Magadanske oblasti, a onda se odvojila kao zasebna administrativna jedinica.
Čukotka je podijeljena na sedam oblasti: Anadirsku, Beringovsku, Bilibinsku, Čaunsku, Lutinsku, Providenjsku i Šmidtovsku.
Izvor: NetPortal