Koliko je neki grad kozmopolitski? Mnogo je mjerila takve ocjene, ali su jedno od najvažnijih noćni klubovi. O tome kakav je clubbing u Zagrebu govori petero ljudi koji žive za tu scenu



U mojem se podrumu rodio house u Zagrebu - kaže Davor Papa. Taj je Zagrepčanin imao 30 godina kad je prvi put čuo house obradu pjesme?Donne Summer “I feel love”. Tadašnji barmen prepoznao je da se u glazbi počelo događati nešto novo - svojevrsna glazbena revolucija. Ubrzo je u podrumu u svojoj zgradi na Šalati počeo organizirati house partije za ekipu. “Ušli bismo u podrum u petak, a izašli iz njega u nedjelju. DJ-i su se samo redali za pultom.” Poslije je, 2000. godine, Papa otvorio house klub na Novoj Vesi. Ubrzo je njegov klub, Jedinica, postao jedan od legendarnijih house klubova u Zagrebu.

Kad ‘nožice same zaplešu’

Iako su noćni život hrvatske metropole u posljednje vrijeme zahvatili narodnjaci, ipak se nekoliko underground klubova trudi održati na životu klupsku scenu u pravom smislu te riječi. Tako su se kvalitetni DJ-i skrili u prostore poput Jedinice, Fanatica, Kseta, Mastersa i Aquariusa. Zagrebačka klupska scena podijelila se na skupo uređene klubove poput Galleryja ili Ritza u kojima se puštaju poznati hitovi, na manje i intimnije klubove koji više nalikuju na kafiće, ali imaju dobre DJ-e te na kičaste prostore s narodnjacima. Na rock sceni preživjela je Jabuka, koja je uvijek in, a na životu se održao i Gjuro II.

- Clubbing mora opstati i ubiti cajke - počinje razgovor Papa. Sjedimo u jednom šminkerskom okupljalištu na kraju Tkalčićeve ulice. Papa sa sunčanim naočalama i kapicom objašnjava kako se zagrebački noćni život poseljačio. Opisuje kako je neki dan prolazio Novom Vesi. Vidio je kroz prozor na zidu dječje sobe poster Seke Aleksić.


Na klupskoj sceni zapravo vladaju dva koncepta dobrog kluba i dobrog programa. Prvi, mainstream koncept, prema kojem je šank u središtu svega i drugi, prema kojem je najvažniji plesni podij

Sergej Lugović imao je dnevnu, poslovnu karijeru, i noćnu karijeru DJ-a. Onda je shvatio da mora odabrati i sada je posvećen samo glazbi i sceni. ‘Nisam želio da moje dijete odrasta uz oca koji se osjeća nerealizirano’

- Ja to ne razumijem. Tko su danas idoli naše djece? U Tkalči iz svakoga trećeg lokala trešte cajke. Nikad to nije bilo tako - opisuje taj 46-godišnjak koji se, jednom riječju, najbolje može opisati kao osebujna ličnost. U Jedinici ga se može sresti svaku radnu večer, a kad čuje house, kaže, “nožice mu zaplešu”. Poruka njegova kluba je - mir i ljubav.

Uz noćni život nerijetko se vezuju priče o drogama i nasilju. No, Papa tvrdi da u devet godina nisu imali nijedan sudski proces. “Ne želim o tome pričati, ali ni pametovati.”

Svoj klub doživljava kao dnevni boravak. - Želim da se u njemu ljudi vesele, plešu i uživaju. Narodnjaci donose nešto drugo, ne sama glazba, koliko običaji koji se uz nju vežu. Na početku rada u Jedinicu je puštao samo članove, ali poslije je shvatio da od toga ne može živjeti, pa su svi postali dobrodošli.

-?Kod mene se ljudi ne dolaze gledati nego plesati.?Nije važno imaš li na sebi Fendi ili japanke, jesi li došao u Ferrariju ili pješke - govori. Papa ne zna voziti auto, pa je često na biciklu, kao i DJ Marjan Felver. On Jedinicu smatra osebujnim klubom iako ne cijeni njihov izbor glazbe, ali poštuje ih jer su se toliko dugo održali na klupskoj sceni.

Anatomija Hemingwaya

- U Mastersu su trenutačno najangažiraniji oko glazbenog programa i onamo zalaze stariji te ozbiljniji poznavatelji te scene. Poslije njih tu je Fanatic u koji također dođu oni koji žele čuti dobru glazbu - kaže Felver. Smatra da nijedan od tih prostora nije klub u pravom smislu riječi, odnosno prostor koji okuplja ljude zajedničkog interesa.

- To su više kafići. Prostore poput Hemigwaya i Ritza opisao bih kao diskoteke s vijekom trajanja od dvije godine.?Kad se pojave, brzo postanu in.?Onamo idu oni koji voze Porchee i BMW-e.?No, s vremenom se isprazne, pa počnu puštati one koje dotad nisu, a to je već druga liga, oni ipak voze Opele i Golfove.?Kad prođu i te dvije godine, oni su se ispuhali i počeli puštati i one koji su došli tramvajem, a zatim se ubrzo i zatvore. Jedini pravi klub u Zagrebu je Jabuka koja je uspjela održati svoju priču. Aquarius se nije profilirao kao house ili techno klub jer oni također imaju bogat komercijalni program. Podvukli su samo granicu na narodnjacima koje ipak ne puštaju, što radi većina klubova - kaže Felver.

Vlasnici manjih klubova tvrde da se nitko od njih nije obogatio, ali se uspijevaju pokriti.

- Moram biti stalno prisutan. Ne mogu klub prepustiti nekome tko neće razumjeti tu klijentelu - kaže Siniša Barić, jedan od vlasnika Fanatica.?Taj klub, koji je nedavno izgorio, ponovno se otvara 1. listopada.
Desetljeće Kontrapunkta

Pažnju sigurno zaslužuje i klub na Jarunu - Aquaris. U njemu će sljedeće godine DJ Eddy Ramich proslaviti deset godina Kontrapunkta. Taj 36-godišnjak dječačkog izgleda, osim zagrebačke, osvojio je i međunarodnu scenu, pa ga je radijska postaja u Japanu J-Wave proglasila 2006. najboljim DJ-em na svijetu.

- Početkom 90-ih takva se glazba, pa i klubovi, dijelila na techno i house. Danas više nije tako. Previše je različitih gledanja na glazbu i glazbenih smjerova. Ne može se sve strpati u jedan koš. Danas svatko ima svoju glazbenu priču. Tzv. ukupnu klupsku scenu u Zagrebu čini više manjih klubova u kojima se oko određene vrste glazbe ili DJ-a okuplja 100-tinjak ili 200-tinjak ljudi, poklonika toga glazbenog smjera - kaže Eddy.

Taj zagrebački DJ bio je u Londonu potkraj 80-ih kad je house i techno glazba bljesnula u Velikoj Britaniji, nakon što je rođena u garažama, kućama i klubovima Chicaga i Detroita.

- U Zagrebu je takva klupska scena krenula malo kasnije, otprilike 1988. - kaže Eddy koji je još sa 12 godina poželio postati DJ, a to mu je, kaže, uspjelo na prevaru. - U jednom klubu na moru rekao sam da radim u Kulušiću iako to nije bila istina i tako sam se prvi put našao iza pulta DJ-a. Čini se da sam bio dobar.

Sirup - novi klub

Prisjetio se da su se prvi house partyji počeli događati utorkom u Kulušiću. No, onda je 1991. godine u Hrvatskoj počeo rat. Zvuk housea i techna ustupio je mjesto zvuku uzbune. U Kulušiću su pustili “Čavoglave”. Međutim, house se ipak “kuhao” po stanovima i podrumima, a 1993. godine s prvim undercity raveom doživio je pravi boom.

DJ Sergej Lugović živio je tada u Londonu. U Hrvatsku se vratio 2000. godine. Velik dio svojeg života proveo je u klubovima po cijelom svijetu, pa se u jednome od njih u Rusiji i oženio. Iako je magistrirao ekonomiju i imao menadžerski posao, prije nekoliko godina od toga je odustao.

- Dok nisam dobio dijete, mogao sam raditi danju, a noću DJ-ati, no rođenjem djeteta to je postalo nemoguće - objašnjava. Tada je shvatio da će se morati odlučiti ili za dnevni ili za noćni posao.

- Nisam želio da moje dijete odrasta uz oca koji se osjeća nerealizirano. Dao sam otkaz na poslu, te se trenutačno bavim programom i marketingom kluba Porat pokraj Pirovca, a uskoro otvaram i klub u Zagrebu. Zvat će se Sirup - najavljuje. Taj 34-godišnjak posljednjih osam godina pripadnik je zagrebačke underground scene. - Nisu samo DJ-i bitni za scenu. Scenu čine i publika i autori glazbe i DJ-i i mediji. Uvijek se trudim surađivati s ljudima sa scene jer na kraju dana svi to volimo i za to živimo, a dobra je zabava konačni rezultat naše suradnje.

Sergej Lugović svojedobno je vodio house klub Točkica, a njegov partner tada je bio Mario Kolonić, poznatiji kao DJ Pytzek. Taj 29-godišnjak, koji izgleda deset godina mlađe, smatra da je prije nekoliko godina situacija bila bolja.

Underground u Mastersu
Ta je kultura tada bila mainstream. A čim je mainstream, znači da ima i publiku koja bi je konzumirala. Na kraju ju je taj mainstream uništio jer je u jednom trenutku sve bilo “party” i svi su organizirali partyje. Svatko tko se osjećao imalo modernim i urbanim počeo je odlaziti na partyje. To je u klubove dovelo ekipu koja je onamo došla zbog droge i zato što su mislili da su moderni ako slušaju “tuc-tuc” bez ikakvoga znanja o tome - kaže. Zato se Pytzek razočarao, pa su on i njegov partner zatvorili vrata Točkice. Danas se, kaže, nekad zamisli za pultom kad vidi ekipu ispred sebe i pomisli: “O, Bože, za koga ja to puštam glazbu?” Smatra da u Zagrebu ne postoji nijedan pravi klub.

- Sve su to lounge barovi ili mjesta poput Piranhe gdje šank zauzima dvije trećine kluba i nema prostora za plesanje. A kvaliteta glazbe koja se pušta po tim mjestima je katastrofalna. To su domaći i strani pop-hitovi koje svakodnevno čuješ na radiju. Ljude ne zanima više ništa što nije mainstream, a vlasnicima je svejedno. Njih ionako zanima samo profit. Stajalište većine vlasnika je: “Nije nam bitno što svira. Samo da rulja pije i samo da je blagajna puna” - kaže DJ Pytzek. Zato se, dodaje, preselio u mali profilirani klub Masters.

- Mi, kojima ta glazba nešto znači, trudimo se gurati stvari dalje, razvijati ukus svoje publike koju smo povukli natrag u underground. Radimo za ekipu kojoj nije bitno biti viđen, već im je bitno dobro se isplesati i zabaviti.

Katkad se osjeća poput gerile. - To je borba s vlasnicima koji nemaju strpljenja jer im je stalo samo do profita, borba za publiku koja je izbirljiva i ako mjesto nije u centru, njima je daleko i ne da im se doći. No, boriš se dalje jer to voliš. Trošiš hrpu svoje love, vremena i živaca da bi koliko-toliko održao korak sa svjetskom scenom. Jedva čekam da Sergej otvori Sirup, pa da preselimo stvari.

Izvor: B92